Poglavlje je u izradi. U međuvremenu pročitajte:
|
Slovenija:
Šume prekrivaju 66,0% površine; u primorju je raširena miješana šuma hrasta crnike i crnoga jasena, u unutrašnjosti miješane šume bukve i jele, koje s porastom visine u Alpama prelaze u crnogorične šume, te u klekovinu bora i pašnjake. Obrađeno je 22,6% površine (2011). Albanija: U primorskom dijelu i dolinama do 600 m visine prevladava sredozemna vegetacija (makija), a iznad toga su listopadne i šume četinjača te planinski pašnjaci. Hrvatska: Biljni pokrov. Bitne su značajke biljnoga pokrova Hrvatske velika biološka raznolikost ili biodiverzitet,biljnogeografska osebujnost i biljnogeografska raznolikost. One su odraz današnjih ekoloških prilika i posljedica promjena kroz geološku prošlost. Flora ili cvjetana. Biološku raznolikost i bogatstvo hrvatske flore pokazuje usporedba broja vrsta papratnjača, golosjemenjača i kritosjemenjača u Hrvatskoj i u nekim drugim državama. Npr. u Madžarskoj raste (približno) 2200 vrsta, u Austriji 2900, u Sloveniji i u Švicarskoj po 3000, u Njemačkoj 3300, u Francuskoj 4200, u Italiji 5600, dok ih je u Hrvatskoj oko 4000 vrsta. To još više dolazi do izražaja ako se izračuna broj vrsta na 100 km², pa je redoslijed: Slovenija (najbogatija) s oko 14,8 vrsta, Švicarska 7,3, Hrvatska 7,1, Austrija 3,5, Madžarska 2,4, Italija 1,8, Njemačka 0,9, Francuska 0,8 vrsta. Druga je bitna značajka hrvatske flore njezina biljnogeografska osebujnost. Ona se izražava brojnošću endema. U nas raste gotovo 300 endemičnih vrsta i podvrsta. S biljnogeografskoga gledišta najznačajnije su one vrste koje rastu isključivo u Hrvatskoj, najčešće na ograničenu prostoru, npr. na nekoj planini, otoku i sl. Endemima se ističu osobito neke naše primorske planine, napose Velebit i Biokovo, te kvarnersko otočje i viška otočna skupina. Naš je najznačajniji endem monotipski biljni rod degenija (Degenia) s jedinom vrstom velebitskom degenijom. Na Velebitu rastu i velebitska pjeskarica, velebitska prženica, velebitska djetelina, prozorski zvončić, trocvjetna mlječika i dr. Među biokovskim endemima osobito su značajne biokovsko zvonce, suličasta zečina, biokovska zečina, biokovska visika, dok dalmatinski crni bor osim na Biokovu raste i na poluotoku Pelješcu te na otocima Braču, Hvaru i Korčuli, a trobridi sijedac na stijenama i točilima Biokova, Kozjaka, Mosora te na otocima Braču i Hvaru. Vrlo su ograničena areala neki endemi viške otočne skupine, npr. jabučka zečina, jabučka mrižica, biševska lazarkinja, palagruška zečina, palagruško zelje, palagruško ptičje mlijeko. Kvarnerska slezenica i dalmatinska zečina raširene su na kvarnerskim otocima, a istarski zvončić od južnih obronaka Učke (Sisol) u Istri preko kvarnerskih otoka do primorskoga podnožja Velebita. Učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) raste na stijenama Male i Vele Učke. Sjeverna Hrvatska floristički je srodnija sa srednjom Europom i ne obiluje endemima kao južna Hrvatska. Posebno se ističe ukrasna hrvatska perunika na karbonatnim stijenama i policama te na čistinama u toploljubnim (termofilnim) medunčevim šumicama na Medvednici, gorama Hrvatskoga zagorja i u ogulinskome kraju. Osebujnosti hrvatske flore pridonose još dvije skupine endemičnih biljaka kojih je areal nešto veći pa zahvaćaju manje ili više i u susjedna područja. Jedne su ilirskojadranske endemične svojte, koje su, kao skupina širega mediteranskoga flornog elementa, raširene na većim ili manjim područjima istočnojadranskoga primorja. Njima pripadaju npr. primorski mekinjak, piramidalni zvončić, krčki i ilirski kozlinac, uskolisno zvonce, krška i trnovitotrepavičava zečina, dalmatinska žutica, klasoliki vrisak, jagodasta i Wulfenova mlječika, pravi buhač, tršćanski karanfil i dr. Drugu skupinu tvore biljke ilirsko-balkanskoga flornog elementa sa središtem areala u gorskim i nizinskim područjima zapadnog dijela Balkanskoga poluotoka, tj. u ilir. biljnogeografskoj provinciji. Njima pripadaju npr. Blagajev likovac, zrakasta žutica, hrvatska bresina, Kitajbelov jaglac, biskupska kapica, proljetno mišje uho, planinska krkavina, kranjski ljiljan, šumska režuha, crnkastocrveni i grimizni kukurijek, javor gluhać, velika mrtva kopriva. Treća je bitna značajka hrvatske flore velika biljnogeografska raznolikost, što je posljedica biljnogeografskoga položaja Hrvatske. Njome prolazi granica između dviju velikih biljnogeografskih regija holarktičkoga flornoga carstva (→ florna carstva): mediteranske, koja u Hrvatskoj obuhvaća sve otoke i primorski dio kopna uključujući južne padine primorskih planina, i eurosibirsko-sjevernoameričkeregije, kojoj pripadaju nizinska i planinska područja ostalih dijelova Hrvatske. Značajni su također utjecaji iransko-turanske (u ist. Hrvatskoj) i alpsko-visokonordijske regije (u najvišim planinama). Na prostoru Hrvatske susrele su se stoga biljne svojte vrlo različite po nastanku i geografskoj raširenosti, po čemu ih se razvrstava u florne elemente: 1. Sredozemni florni element. U primorskim područjima (mediteranska regija) najveći broj vrsta pripada sredozemnomu flornom elementu kojega je težište raširenosti u Sredozemlju, dok su drugi florni elementi zastupljeni slabije. S obzirom na manji ili veći areal u pojedinim dijelovima toga područja, razlikuje se u sklopu mediteranskoga flornog elementa, uz već navedene ilirsko-jadranske biljke, nekoliko skupina. Velik broj vrsta pripada skupini općemediteranskih ili cirkummediteranskih biljaka, kojih se areal proteže najvećim dijelom Sredozemlja. Takve su u hrvatskoj flori npr. divlja maslina, hrast crnika ili česvina, obična planika, divlja smokva, primorska kozja krv, tetivika, tršlja i smrdljika, mirta, lopočika ili lemprika, širokolisna komorika i dr. Neke su vrste zapadnomediteranske biljke, koje u našem primorju dosežu ist. granicu svojeg areala, npr. ljepljivi bušin, grmoliki dubačac, španjolski grašar, mnogocvjetni vrijes, uskolisna zelenika, mauretanijska ampelodezma. S njima su se u našem primorju susreleistočno-mediteranske biljke, koje pak tu dosežu zap. granicu svojeg areala, npr. pršljenasti vrijes, grčka planika ili »goli čovik« (Arbutus andrachne), vitki slak, kretski grašar, kretski bušin, glavičasta majčina dušica i dr. Skupini mediteransko-pontskih biljaka, koje su osim u Sredozemlju raširene i u području iransko-kaspijske flore, pripadaju npr. primorski kršin, vrtna šparoga, rašeljka, bodljikava veprina, piramidalni sirak, kasna krutovlatka, zlatni zvjezdan, sivozelena pirika i dr. Mediteransko-atlantske biljke svojim se arealima osim u Sredozemlju protežu i na atlantska područja zap. Europe. Toj skupini pripadaju npr. šćulac ili petrovac, obalna mlječika, primorski kotrljan, šiljasti sit, šćuloliki oman. 2. Južnoeuropski (submediteranski) florni element ujedinjuje skupinu biljaka kojih je težište raširenosti u južnoj Europi. U nas su takve biljke česte u listopadnom (submediteranskom) području primorja, dok su u kopnenim krajevima rjeđe i rastu samo na toplijim staništima. Među najčešćima su iz te skupine npr. hrast medunac, maklen, drijen, koprivić, udikovina ili šibikovina, klobučac, modro vrapčje sjeme, šiljorep, zlatinjak, obična potkovica, kameničak, brdski dubačac ili »trava iva«, ružičasti slak. 3. Pontski florni element zasebna je biljnogeografska skupina sa središtem areala u stepskom i šumostepskom području sjeverno i istočno od Crnoga mora, odakle su k nama biljke dospjele preko panonskih stepskih područja. Zato rastu pretežito u istočnoj Hrvatskoj i razmjerno su rijetke, npr. ljubičasta pavitina, trobridi lanilist, sibirski zvončić, žuti i rutavi lan, brdski zvjezdan, ilirski žabnjak. 4. Subpontski florni element. Sličnu raširenost, ali nešto širi areal, imaju biljke ovoga flornog elementa. Češće su i u našoj ih je flori nešto više, npr. gomoljasta končara, srpasta vija ili žuta lucerna, mnogocvjetni žabnjak, uspravna pavitina, obična lastavina, slatki kozlinac, brdska djetelina, uspravni čistac, bijela i srebrnasta petoprsta, pustenasti čičak, šareni grašar i dr. 5. Srednjoeuropski florni element. Mnoge vrste, osobito u sjevernoj Hrvatskoj, pripadaju tomu flornom elementu. Među njima su mnoge biljke naših listopadnih šuma, npr. hrast kitnjak, obična bukva, obični grab, velelisna lipa, gorski javor, tisa, obična pavitina, šuplji mlađak, medvjeđi luk, lukovičasta režuha, velebilje, obični kozlac, divlja trešnja, šumska ljubica i dr. 6. Europski florni element. Većim arealima od biljaka prethodne skupine odlikuju se biljke europskoga flornog elementa, koji je u nas također zastupan velikim brojem vrsta, npr. javor klen i javor mlječ, hrast lužnjak, lijeska, crna joha, sitnolisna lipa, bijeli ili obični jasen, crna bazga, gorski brijest, krhka vrba, pasja ruža, ovsenica pahovka, livadni krestac, dlakavi šaš, velecvjetni crijevac, kopitnjak, bijela šumarica, crni gavez, ljekoviti plućnjak, livadna kadulja, suličasti trputac, lukovičasti i vunenasti žabnjak, obični srpac i dr. 7. Atlantski florni element. Biljke kojih se areal proteže područjem oceanske, tj. ekstremno vlažne klime u zapadnoj Europi, pripadaju atlantskomu flornom elementu. Osim tankolista, u Hrvatskoj iznimno rijetke paprati, u nas nema biljaka te skupine. Nešto su češće, međutim, biljke subatlantskoga flornog elementa, kojih areali sežu i u manje vlažna područja Europe. Zato u nas rastu osobito u zapadnim vlažnijim područjima Hrvatske. Toj skupini pripadaju npr. vrišt, šumski dubačac, dlakava žutica, zajik ili lakotnik. 8. Borealni florni element. Biljke s težištem raširenosti u hladnim područjima sjevernih crnogoričnih šuma (tajga) pripadaju borealnomu flornom elementu. Na toplijem jugu Europe takve su biljke razmjerno rijetke, jer su se kao reliktne svojte iz hladnijih razdoblja geološke prošlosti Zemlje do danas mogle održati samo na hladnijim staništima. Zato rastu pretežito na mrazištima u crnogoričnim šumama i na cretovima. Toj skupini pripadaju u nas npr. okruglolisna rosika, bijela šiljkica, uskolisna suhoperka, trolistica ili gorki trolist, šumska crvotočina, zelenkasta kruščica, srčasti čopotac, medvjetka, stela, sploštena crvotočina, trava tvrdača, zmijinac, cretna breza, obična smreka, planinska bahornica, brusnica. Većina je tih biljaka, zbog promjena klime i zbog čovjekovih utjecaja, danas vrlo ugrožena, a neke su, smatra se, izumrle jer nisu ponovno nađene. 9. Subborealni florni element. Prethodnoj su skupini biljnogeografski srodne biljke subborealnoga flornog elementa s nešto većim arealima, pa su i u nas mnogobrojnije. Toj skupini pripadaju npr. obična paprat, kijačasta crvotočina, kaljužnica, prava končara, pocijep, obična borovica, petrov krst, papučica, trepetljika, jarebika, obični bor, sremza, okruglolisna kruščica i dr. 10. Arkto-alpski florni element. Znatno su slabije zastupljene biljke arkto-alpskoga flornog elementa. Glavni dio areala tih biljaka nalazi se u hladnim arktičkim tundrama, dok na jugu Europe rastu u visokim planinama iznad gornje šumske granice, gdje je klima donekle slična arktičkoj. Naše planine nisu toliko visoke, pa su se rijetke takve biljke, npr. ozimica, crvena i grozdasta kamenika, uspjele održati samo na najhladnijim staništima. Nešto su češće biljke alpskoga flornog elementa, kojega je težište raširenosti u Alpama i drugim planinskim masivima južne Europe. U hrvatskoj su flori među takvima npr. kluzijeva sirištara, obična pasvica, dlakavi pjenišnik, proljetna crnjuša, oštri i vazdazeleni šaš, planinska vrba, okruglolisna čestika, planinski stolisnik, bor krivulj. Simbol planinara, zakonom zaštićeni runolist, pripada altajsko-alpskomu flornom elementu, a u hrvatskim je planinama zastupljen posebnim varijetetomcrassense. U skupini s runolistom još su npr. lijepa dvobojna planinska pilica, proljetna sirištara, planinski luk. 11. Kozmopolitske vrste. Mnoge su biljke hrvatske flore raširene na svim ili na većini kontinenata pa pripadaju kozmopolitskoj skupini. Ima ih najviše među močvarnim i vodenim biljkama, npr. obični žabočun, obična vodena leća, širokolisni rogoz, trska, ljutak, borak, različite vrste mrijesnjaka, močvarna jezernica, potočarka te mnogi korovi i ruderalne biljke. 12. Adventivne vrste. Osim prirodnih načina raširenosti biljaka, mnoga su područja čovjekovim posredstvom obogaćena → adventivnim biljkama (pridošlicama). U prapovijesno doba iz Azije su dospjele stare pridošlice kao pšenica, ječam, raž i dr., a s njima i mnogi korovi, npr. mak turčinak, modri različak, kukolj, poljski i ražasti ovsik, poljska gorušica, pasja mlječika, obična loboda. Druge su prenesene nakon otkrića Amerike (neofiti). Američkoga su podrijetla neke poljodjelske kulture, npr. kukuruz, krumpir, paprika, bundeva, rajčica, mnoge vrste ukrasnoga grmlja, drveća i zeljastih biljaka, ali i mnoge korovne i ruderalne vrste, npr. ambrozija ili limundžik, kanadska hudoljetnica, hrapavi šćir, kužnjak, vlasasto proso, divlji troskot, vodena kuga. Azijskoga su podrijetla npr. azijski pelin, japanski dvornik, žljezdasti i Balfurov nedirak i dr. Vegetacija ili raslinstvo. Raznolikost prirodnih i antropogenih staništa i bogatstvo flore razlogom je nastanka velikoga broja biljnih zajednica (→ fitocenoza) koje tvore vegetaciju Hrvatske. Do sada je opisano oko 30 vegetacijskih razreda, raščlanjenih približno u 50 redova, 80 sveza i oko 300 asocijacija. Jedne su nastale na prirodnim staništima, pa tvore primarnu ili prirodnu vegetaciju (prirodne šume, zajednice točilarke, stjenjače, vodenjare, halofilna vegetacija morskih obala i dr.). Druge, nastale čovjekovim posredstvom, sekundarne su ili antropogene (travnjaci, korovna i ruderalna vegetacija, uzgajane šume, parkovi i dr.). Budući da Hrvatska u cijelosti leži u području »šumske klime«, šume su najvažniji tip prirodne vegetacije. Ondje gdje su prvotne šume uništene, obnovit će se prirodno, ako čovjek ne priječi njihov razvoj. Zbog velikih klimatskih razlika i biljnogeografskoga položaja, primorska se područja (mediteranska regija) po sastavu i izgledu vegetacije bitno razlikuju od ostalih nizinskih i planinskih područja (eurosibirska regija) Hrvatske. To je izraženo ne samo u šumskoj već i u ostalim tipovima vegetacije. Mediteranska regija. Značajno je da klimazonalnu vegetaciju (→ klimaks, vegetacijski) najnižega vegetacijskoga pojasa, kako u primorju tako i u kopnenim nizinskim područjima Hrvatske, tvore hrastove šume. One se, međutim, i po izgledu i po sastavu bitno razlikuju. U najtoplijem i najsušem dijelu mediteranske regije, tj. u vazdazelenoj (eumediteranskoj) zoni, koja obuhvaća vrlo uski obalni dio južnoistarskog i dalm. kopna te gotovo sve otoke osim sjevernih i istočnih dijelova kvarnerskih otoka i vršnih dijelova otoka Brača, klimazonalnu vegetaciju tvore vazdazelene crnikove šume vegetacijske svezeQuercion ilicis. Najznačajniju ulogu ima u tim šumama vazdazeleno grmlje, a od drveća u prvome redu crnika ili česvina (Quercus ilex). U današnjoj slici biljnoga pokrova vazdazelene zone visoke šume, kakve se nalaze npr. na otocima Rabu, Košljunu, Lokrumu, Mljetu i na Brijunima, zauzimaju razmjerno male površine. Budući da su se iskorištavale za ogrjev, brodogradnju i dr., na mnogim su površinama zamijenjene → makijom. Još veće površine, na kojima su šume i makije stoljećima potiskivane (nerijetko namjerno izazvanim požarima) radi dobivanja obradivih površina i pašnjaka, obrasle su niskim šikarama (garizima ili bušicima) vegetacijskoga reda Cisto-Ericetalia te zajednicama raznovrsnih kamenjarskih pašnjaka pretežito razredaTherobrachypodietea. Sekundarno, na površinama gariga i kamenjara proširile su se, što prirodnim širenjem sjemenja što sadnjom, šume alepskoga bora. U vršnim dijelovima Hvara i Brača, na poluotoku Pelješcu te na Biokovu rastu šume dalmatinskoga crnoga bora. Na vazdazelenu zonu u smjeru kopna nadovezuje se listopadna (submediteranska) zona (uključujući mediteransko-montani pojas). Seže do granice eurosibirske regije, tj. u primorskim planinama dotiče donju granicu primorskih bukovih šuma, a u nižim područjima Istre te u riječnim dolinama i kanjonima (Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva) prodire dublje u kopneno zaleđe (Lika, Kninska, Sinjska i Imotska krajina). Ono što su u eumediteranu vazdazelene crnikove šume, to su u submediteranu listopadne medunčeve šume s bijelim i crnim grabom. Po broju vrsta drveća i grmlja to su naše najbogatije listopadne šume. Na mnogim su površinama degradirane do stadija gustih šikara ili rjeđih šibljaka drače. Nerijetko su potpuno uništene i zamijenjene travnjacima i kamenjarskim pašnjacima pretežito redaScorzonero-Chrysopogonetalia, a ponegdje šumama crnoga bora, koje su najvećim dijelom sađene, rjeđe prirodne (npr. Senjska draga, Velika i Mala Paklenica). Značajno je da se posljednjih desetljeća, zbog bitnoga smanjivanja stočarstva te zamjene drveta drugim energentima za ogrjev, šume prirodnim putem obnavljaju. To je vidljivo na mnogim površinama u cijelome primorju. Uz jadransku magistralu, npr. između Rijeke i Crikvenice, ima danas znatno manje širokih vidika prema moru nego prije pola stoljeća, jer su mnogi prijašnji kamenjarski travnjaci zarasli visokim šikarama, a prijašnje su šikare prerasle u šume. Taj se prirodni proces (progresivna sukcesija vegetacije) odvija na svim površinama na kojima je izostao čovjekov utjecaj. Vlažni nezaslanjeni ili slabo zaslanjeni travnjaci u mediteranskoj regiji hrvatskog primorja pripadaju reduTrifolio-Hordeetalia. Zauzimaju male površine (npr. u Istri, na otoku Pagu, u dolinama rijeka Zrmanje, Cetine, Neretve). Zbog različitih vodoprivrednih, melioracijskih i drugih zahvata njihov je opstanak ugrožen. To vrijedi općenito za vlažna i močvarna staništa, a osobito u primorju gdje su znatno rjeđa nego u ostalim područjima. Rubove tekućih i stajaćih voda (npr. Vransko jezero kraj Pakoštana, delta Neretve, dolina rijeke Krke) obrastaju zajednice visokih šaševa i trščaka razreda Phragmitetea, u nešto dubljoj vodi razvijaju se zajednice zakorijenjenih vodenjara lopoča, lokvanja i mrijesnjaka razreda Potametea, a na površini ili ispod površine još dublje vode plutaju zajednice vodenih leća razreda Lemnetea. Na muljevitim i muljevito-pjeskovitim površinama koje su u jeseni i zimi pod vodom a ljeti dulje vrijeme izvan vode (npr. u delti Neretve) razvija se, danas već vrlo rijetka, vegetacija niskih šiljeva razreda Isoeto-Nanojuncetea. U priobalju, na vlažnim i močvarnim staništima gdje dolazi do jačeg zaslanjivanja zbog miješanja slatke i morske vode, razvijena je vegetacija halofilnih travnjaka i močvarnih slanuša vegetacijskoga razreda primorskih sitova (Juncetea maritimi). Posebna je vegetacija »livada« caklenjače (razred Arthrocnemetea) na poplavnoj muljevitoj morskoj obali. Takva su staništa u nas također vrlo rijetka (npr. na otocima Rabu i Pagu, na ušću Neretve) i vrlo ugrožena, kao i obalne pješčane sipine (npr. na otocima Rabu, Mljetu, Lopudu) što ih obrasta osebujna pješčarska vegetacija razreda Ammophiletea. Vrlo je značajna vegetacija mediteranskoga reda Asplenietalia glandulosi s nekoliko endemičnih asocijacija u pukotinama vapnenačkih stijena, gdje rastu mnoge endemične i rijetke biljke hrvatske flore. Nije manje zanimljiva ni vegetacija primorskih točila razreda Drypidetea spinosae s malim brojem vrsta koje su se prilagodile životu u ekstremnim uvjetima na pokretnu kamenitom staništu, kao i vegetacija razreda Adiantetea u vlažnim prokapnim pećinama, gdje zbog pomanjkanja svjetlosti raste malo vrsta viših biljaka, a prevladavaju mahovine i alge. Na poljima strnih žita rastu mnogi korovi u zajednicama reda Secalinetalia, dok su na okopavinama kao i na ruderalnim staništima (uz putove, životinjske nastambe, smetišta i sl.) raširene zajednice reda Chenopodietalia. Eurosibirsko-sjevernoamerička regija površinom je mnogo veća i visinski znatno razvedenija od prethodne, pa su izraženiji i raščlanjeniji vertikalni vegetacijski pojasi. Oni se međusobno razlikuju ne samo po klimazonalnoj vegetaciji već i po sveukupnome vegetacijskome kompleksu raznolikih prirodnih i antropogenih fitocenoza, kao posljedica klimatskih i drugih ekoloških uvjeta koji se mijenjaju prema nadmorskoj visini i izloženosti. 1. Najniži je, kao i u primorju, ali bitno drukčijega sastava, pojas hrastovih šuma nizina i brežuljaka (»hrastov« pojas). Zonalne su zajednice mješovitih kitnjakovo-grabovih šuma sveze Erythronio-Carpinion betuli. Osim njih, šumskomu vegetacijskomu kompleksu toga pojasa pripadaju različite azonalne šumske zajednice, kao što su acidofilne lužnjakovo-kitnjakove šume sveze Quercion robori-petraeae, toploljubne medunčeve šume sveze Orno-Ostryon, borove šume s crnjušom sveze Erico-Pinion,poplavne lužnjakove šume sveze Alno-Quercion roboris. Na malim površinama rastu močvarne šume crne johe sveze Alnion glutinosae, a na riječnim šljunkovitim i pjeskovitim obalama zajednice vrbika i topolika reda Salicetalia purpureae. 2. Iznad hrastova pojasa nadovezuje se široki »bukov« pojas, koji obuhvaća najveće površine naših brdskih i gorskih krajeva sve do granice mediteranske regije na južnim padinama primorskih planina. Vegetacijski klimaks čine pretežito zajednice ilirskih bukovih šuma sveze Lonicero-Fagion. Taj se široki pojas može raščlaniti na nekoliko potpojasa. Na hrastov pojas kopnenih područja izravno se nastavlja potpojas čistih bukovih šuma, slijedi potpojas miješanih listopadno-crnogoričnih bukovo-jelovih šuma, iznad toga potpojas listopadnih pretplaninskih bukovih šuma, a s primorske strane, na medunčeve šume mediteranske regije, nastavlja se potpojas primorskih bukovih šuma. Valja istaknuti da je većina hrvatskih bukovih i hrastovih šuma floristički znatno bogatija nego analogne srednjoeuropske šume. Osim zonalnih zajednica i u bukovu su pojasu, ovisno o mikroklimatskim, edafskim, hidrološkim i drugim ekološkim uvjetima, razvijene različite azonalne šumske zajednice kao što su acidofilne bukove šume s bekicama, bukove šume s rebračom, lipovo-tisove šume, bukove šume s crnim grabom, crnogorične jelove šume s rebračom, smrekove šume na mrazištima sveze Piceion abietis i dr. 3. Samo vršni dijelovi hrvatskih najviših planina, iznad 1400 m, pripadaju pojasu klekovine krivulja ili planinskoga bora, dok pojas nešumske planinske vegetacije u nas ne postoji, jer hrvatske planine nisu dovoljno visoke. Kao i u sredozemnoj, tako je i u eurosibirskoj regiji razvijeno, osim šumskih, mnogo drugih, prirodnih i antropogenih zajednica. Razmjerno velike površine zauzimaju još danas travnjaci (livade i pašnjaci), vrlo različiti po ekološkim značajkama i florističkome sastavu. Oni na vlažnim tlima pripadaju razredu Molinio-Arrhenatheretea, na sušim slabo kiselim do bazičnim tlima razredu Festuco-Brometea, na jače kiselim tlima razredu acidofilnih travnjaka i vriština Nardo-Calunetea, a planinske rudine na vapnenačkoj i dolomitnoj podlozi razredu Elyno-Seslerietea. Močvarna vegetacija trščaka, visokih i niskih šiljeva i vodena vegetacija srodne su onoj u primorju te pripadaju istim razredima(Phragmitetea, Isoeto-Nanojuncetea, Potametea, Lemnetea). Vrlo je rijetka i pred izumiranjem, pa zato uglavnom fragmentarno razvijena, reliktna cretna vegetacija. Dijelom pripada skupini prijelaznih cretova reda Scheuchzerietalia palustris, dijelom redu acidofilnih niskih cretova reda Caricetalia fuscae (nigrae),a dijelom bazofilnim niskim cretovima reda Caricetalia davallianae. Potpuno razvijenih visokih ili nadignutih cretova razreda Oxycocco-Sphagnetea u nas više nema, a jedini je ostatak cret Trstenik u Gorskome kotaru, koji će, što zbog promjene klime što zbog čovjekova utjecaja, uskoro potpuno nestati. Manje je ugrožena, ali ne manje značajna, vegetacija u pukotinama stijena. Premda srodna srednjoeur. vegetaciji, pa pripada zajedničkomu redu i razredu (Potentilletalia caulescentis, Asplenietea trichomanis),zastupljena je u nas pretežito posebnim jugoistočnoeur. svezama (Micromerion croaticae i Moehringion muscosae), a manjim dijelom alpskom svezom Potentillion caulescentis. Na vapnenačkim točilima razvijaju se zajednice točilarke reda Thlaspietalia rotundifolii i, manje zastupljena, reda Arabidetalia coeruleae. Osebujna vegetacija kopnenih pokretnih pijesaka (sipine ili dine) u nas je još donekle očuvana samo na Đurđevačkim pijescima. Pripada endemičnoj panonskoj svezi rukavčaste vlasulje (Festucion vaginatae) iz srednjoeur. reda trave gladice (Corynephoretalia). Ta je vegetacija vrlo ugrožena zbog zaraštavanja, os. zajikom, kupinom i bagremom. Korovne zajednice na poljima strnih žita (pšenice, raži, ječma i dr.) pripadaju redu Centauretalia cyani, a zajednice okopavina (kukuruza, krumpira, šećerne repe i dr.) pretežito redu Chenopodietalia albi i manjim dijelom (u istočnoj Hrvatskoj) redu Eragrostietalia. Vrlo je raznolika i vegetacija smetištarki, koja osvaja staništa s obiljem dušika u tlu (smetišta, rubovi putova, uz potoke i rijeke, pokraj kuća i životinjskih nastamba i dr.), po čemu je srodna s korovnom. Odatle i zajednički naziv nitrofilnavegetacija, a mnogobrojne asocijacije razvrstane su u nekoliko vegetacijskih razreda (Artemisietea vulgaris, Bidentetea tripartiti, Chenopodietea, Plantaginetea majoris) koje povezuje nitrofilnost, ali se razlikuju po drugim ekološkim značajkama staništa: vlažnost tla, reakcija (pH), fizikalna svojstva tla, osvijetljenost i dr. Istaknuto bogatstvo, osebujnost i veliku raznolikost biljnoga pokrova Hrvatske valja očuvati. Jedini je učinkovit način zaštita i očuvanje staništa ugroženih biljaka i biljnih zajednica. Zbog mnogolikih antropogenih utjecaja (reguliranje vodotoka, hidromelioracije, onečišćenje voda i tala, izgradnja različitih objekata, razvoj turizma i dr.) najugroženije su prirodne vodene, močvarne i rijetke cretne biljne zajednice, zatim halofilna vegetacija muljevitih i pjeskovitih morskih obala kao i kopnenih pijesaka. Međutim, uništenju su sve više izložene i mnoge antropogene zajednice, kao što su travnjaci (jedni zbog uništavanja staništa i proširivanja oraničnih površina, drugi jer su napušteni pa zaraštavaju u šikare i šume), ali i mnoge danas već rijetke korovne biljke i zajednice (suzbijanje korova osobito herbicidima). Zato su pripremljeni i u lipnju 1999. u Hrvatskom saboru prihvaćeni Nacionalna strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (NSAP), čime RH sustavno planira zaštitu prirode. Ostaje da se planovi provedu, ne samo zbog međunar. obveza već u prvom redu za dobrobit budućih naraštaja. Biljni svijet mora → jadransko more, flora i fauna IZVOR Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" |
Netaknuta priroda Hrvatske 2010
Postavio: STric Datum objave: 14.3.2014. Opis. Netaknuta priroda Hrvatske (Wild Croatia) Produced by NDR NATURFILM / STUDIO HAMBURG PRODUKTION GMBH In Association with PARTHENON ENTERTAITMENT LTD, WDR & ARTE ©Studio Hamburg Produktion GmbH 2010 
Naslovna fotografija
Na izvoru rijeke Kupe, u Hrvatskoj 
Beloglavi sup (Gyps fulvus)
Autor: Bratislav Grubač Godina izdanja: 2014. Format: 30 cm, 256 strana Knjiga o beloglavom supu (Gyps fulvus), nastala je kao rezultat višegodišnjih bibliografskih i terenskih istraživanja autora o ovoj vrsti, kao i drugim lešinarima. Poseban doprinos ovoj monografiji, u stručnom i dokumentacionom smislu, daju brojne fotografije, snimljene tokom raznih istraživanja od strane više autora i fotografa. Monografija o beloglavom supu namenjena je širem krugu čitalaca, od onih koji se specijalno bave proučavanjem i zaštitom ptica do ljubitelja prirode, a sa ciljem da se u njoj prikažu opšti pregled situacije, biologija, problemi, mere i aktivnosti zaštite ove vrste, s posebnim osvrtom na područje Balkana u savremenom periodu. |
