SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > PROKLETIJE / BJESHKËT E NEMUNA > Grupa Hotska brda
Države: Crna Gora, Albanija
Najviši vrh: Maja e Gjat, 1230 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.3989, 19.4774
Države: Crna Gora, Albanija
Najviši vrh: Maja e Gjat, 1230 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.3989, 19.4774
U SURADNJI SA:
|
UvodHotska brda, odn. Hotske planine najzapadniji su izdanak prokletijskog lanca i zbog specifičnih etnološko-zemljopisnih obilježja ubrajaju se u tzv. malisorske planine. U prošlosti su za ova brda zapisani još i nazivi: Hotina gora i Hotske gore (Šufflay).
ENGLISH SUMMARY: Hoti Hills
- Ime (Etimologija)-
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI: |
Pogled od zapada
Pogled s padine Dajbabske gore u smjeru istoka otvara se na prostrano Ćemovsko polje s velikim rasadnicima voća i vinogradima, iza kojega su Hotska brda s Dečićem - iza kojih se još dalje u smjeru istoka prostiru albanske Prokletije. Desno se vidi minaret u Tuzima, ispred kojih je brijeg Šipčanička gora. Na kranjoj lijevoj strani Hotskih brda vidi se izlaz rijeke Cijevne iz kanjona u ravnicu - tu je naselje Dinoša. |
ZEMLJOPIS
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Pleme Hoti
Wikipedija - Hoti (tribe)
Hoti je povijesno albansko pleme (fis) i podregija Malesije (Malësia), podijeljeno područje smješteno u sjevernoj Albaniji i južnoj Crnoj Gori. Geografija mu je uglavnom planinska, ali neka su sela na nizinskom terenu u blizini obala Skadarskog jezera.
Hoti se prvi put spominju 1330. godine i potpuno se formiraju kao zajednica sredinom i krajem 15. stoljeća. U svojoj dugoj povijesti Hoti su igrali važnu ulogu u regionalnoj politici kao vodeća zajednica u sjevernoalbanskoj plemenskoj strukturi i kao poluautonomno područje u pograničnim krajevima između Osmanskog i Austrijskog Carstva i kasnije Crne Gore. 1879. prkošenje Hota i Grude protiv sporazuma iz Berlina kojime je proširena i priznata Crna Gora stavilo je dvije zajednice u središte pažnje međunarodne politike. 1911. godine, u bitci kod Dečića (Deçiqa) protiv Osmanlija, Ded Gjo Luli, vođa Hota, podigao je albansku zastavu prvi put od osmanskog preuzimanja zemlje u 15. stoljeću. Isprva, u Drugom balkanskom ratu, a zatim nakon Prvog svjetskog rata, više od polovice Hota pripalo je Crnoj Gori. Danas je podijeljena između albanske VElike Malesije (Malësi e Madhe) i crnogorske općine Tuzi. Hoti je gotovo u potpunosti katoličko pleme, a nekoliko obitelji je muslimansko. Valovi izbjeglica iz Hotija stoljećima su formirali zajednice u zemljama izvan plemenskog teritorija Hota. Danas su se mnogi emigranti iz Hota nastanili u SAD-u. Zemljopis
Područje Hota leži uz albansko-crnogorsku granicu (Han i Hotit) u širem području sjeveroistočnog dijela Skadarskog jezera, zvanom Liqeni i Hotit (Hotsko jezero). Što se tiče povijesnog teritorija, Hoti se graniče s Kelmendima (Klimentima) na istoku, Zatrijepčanima (Triepshi) na sjeveroistoku i Grudom na sjeveru. Oni koji žive u Hotima ili iz njega vode porijeklo nazivaju se Hoti, odn. alb. Hotjan (dosl. prijev. Hotjani). Na albanskom teritoriju Albaniji su naselja i povijesno pleme su: Rrapshë, Brigjë, Dacaj, Dajç, Firkuqe, Goca, Grykë, Kolçekaj, Deçkaj, Lecaj, Lulashpepaj, Peperan, Stare, Shegzë i Hot. U Crnoj Gori to su Drume, Traboin (uključujući Stari Traboin), Arza, Helmnica, Shkallë, Prëkaj, Skorraq, Spi, Vuksanlekaj, Vatnikaj, Nikgjonaj, Hamala, Bozhaj, Bardhaj, Nârhelm, Dreshaj, Vitoja, Sukruq. Dva tradicionalna središta Hotija su Rrapshë i Traboin. Stoga jezgra područja Hoti danas obuhvaća dijelove bivše općine Kastrat (AL) i općine Tuzi (MNE). Korita koja danas potpada pod Zatrijebač nekoć su bila dio ovog plemena, pa otuda i njihvo drugo ime Korita e Hotit (Hotska korita). Povremeno su se ljudi iz Hota naseljavali u susjednim plemenskim predjelima i tamo stvarali nova bratstva poput Hotovića u crnogorskim Piperima, a obitelji hotskog porijekla živjele su i u Nikšiću, Podgorici i Kolašinu. Dalje na istoku, u blizini Plava, nalazi se naselje koje su osnovali pripadnici plemena Hoti - to je Hoti i Kujit (Hoti). Također, bratstvo Gjokaj iz Hota i Vendita osnovalo je naselje Dosuđe (Dosugja) zapadno od Plava u Gusinju u 18. stoljeću. Iz istoga vremena mnogi koji potječu iz plemena Hoti žive u Sandžaku (uglavnom na području Tutina, ali i Sjenice) i na Kosovu, posebno u Juniku i Orahovcu. Kasnije se neka bratstva nalaze i u Bosni i Hercegovini poput Konjičkih Plavčića. Kampanja crnogorske vojske u Hotima i njihovo pripajanje Crnoj Gori 1913. izazvali su valove izbjeglica. 1932. neke su se obitelji iz Traboina naselile u blizini Skadra u onome što je danas poznato kao Rrethinat i osnovale Hot i Ri (Novi Hoti). Porijeklo plemena
Usmene tradicije i fragmentarne priče o ranoj povijesti plemena Hoti prikupljali su i tumačili putopisci koji su putovali tim krajem u 19. stoljeću. Od tih vremena, analiza zabilježene povijesne građe, lingvistika i komparativna antropologija osigurali su više povijesno utemeljenih izvora. Johann Georg von Hahn zabilježio je jednu od prvih takvih usmenih predaja od katoličkog svećenika Gabriela u Skadru 1850. Prema ovom izvještaju, prvi izravni muški predak Hotija bio je Geg Lazri, sin Lazëra Keqija, koji je bio sin katoličkog Albanca po imenu Keq koji se bježeći od osmanskog osvajanja nastanio na slavenskom govornom području koje će postati povijesna plemenska regija Piperi u današnjoj Crnoj Gori. Njegovi sinovi, braća Lazër Keqi, Ban Keqi (predak Triepshija), Merkota Keqi, Kaster Keqi i Vas Keqi (predak Vasojevića) morali su napustiti selo nakon što su počinili ubojstvo nad mještanima, ali Keq i njegov mlađi sin Piper Keqi ostali su tamo i Piper Keqi postao je izravni predak plemena Piperi. Nakon što je živio na teritoriju Zatrijepča (Triepshi), Geg Lazri krenuo je prema jugu do mjesta gdje se nalazi današnja regija Hoti. Njegov sin Pjetër Gega osnovao je Traboin, a ostali sinovi (Gjon, Laj, Gjun) Rrapshë. U različitim zabilježenim izvorima, patronimsko prezime koje je dato Kequ je Preka, Ponti ili Panta. Ova imena, osim za Gjon, tradicionalno se nalaze u kratkim oblicima, također kao Pjeç, Lajç, Junç. U istoj tradiciji, i druga sjevernoalbanska i crnogorska plemena predstavljena su kao povezana rodbinskim vezama. Slična priča prikupljena je na području Vasojevića, gdje je njihov izravni predak zabilježen kao brat od Pipa (Piperi), Ozra (Ozrinići), Krasna (Krasniqi) i Ota (Hoti), koji su svi pobjegli iz Hercegovine. Ime prvog pretka, Keq, što na albanskom znači loše, u Malësiji se daje samo djeci ili djeci iz obitelji s vrlo malo djece (zbog smrtnosti dojenčadi). U tim obiteljima davano je "ružno" ime (i çudun) kao izgovoreni talisman da bi se dijete zaštitilo od "zlih uroka" ("zlih očiju"). Edith Durham, na vlastitim putovanjima 1908. godine po albanskom visokogorju, zabilježila je priču o Gheg Lazaru, koji je stigao trinaest generacija ranije, bježeći od osmanskog osvajanja iz nepoznate regije Bosne. Ljudi koji su već bili naseljeni kad je Gheg Lazar stigao u današnje Hote opisani su kao Anas, s kojima se Hot mogao vjenčati jer nisu bili u patrilinijskim vezama, jer kako je Hot bio pleme (fis) istog patrilinealnog podrijetla, nije se vjenčavalo unutar plemena. Dva plemena s kojima su se Hoti redovito vjenčavali bila su Kastrati i zatrijebačko bratstvo Bekaj, kojima Ban Keqi nije bio predak. Prema istoj je priči pleme Gruda prethodilo Hotima kao naseljena zajednica toga područja. Starac (Marash Uci) koji je ispričao tu priču, nije znao datum naseljavanja Hotija, ali opisao ga je nakon izgradnje crkve Gruda, koju je Durham smjestila u godinu 1528. Ovaj Gheg Lazar bio je brat Pipera, Vase i Krasnog, predaka Pipera, Vasojevića i Krasniqija. Durham je ovu priču o migraciji na jug pronađenu u usmenim predajama mnogih albanskih i crnogorskih plemena povezala s osmanskim osvajanjem Bosne 1463. U njezinoj hipotezi 1463. kao godina početka migracije mogla bi objasniti 1528. godinu kao godinu konačnog naseljavanja. Nekoliko godina nakon izvještaja Durham, istraživanje Konstantina Jirečeka u venecijanskim državnim arhivima otkrilo je da se pojam montanea Ottanorum (planine Hoti) na tom području pojavio mnogo ranije (1474. godine), od datuma dolaska Gega Lazrija u usmenim pričama. Kasnija istraživanja pružit će određeni datum o najranijim podacima o Hotima na njihovom današnjem mjestu 1414. godine i više detalja u katastru venecijanskog Skadra 1416. - 1417. godine. Ovu činjenicu Durham priznaje u svom djelu o plemenskom porijeklu, zakonima i običajima Balkana (Some tribal origins, laws, and customs of the Balkans) iz 1928. godine i napominje da je pleme Anas moralo biti brojno. Milan Šufflay, koji je pomagao Jirečekovom istraživanju, u svome radu "Srbi i Arbanasi" (1925.) pomaknuo je istraživanje još dalje od usmenih izvještaja i njihovih interpretacija prema komparativnom pristupu s povijesnim podacima. Toponim Hotina Gora (Hotske gore) u Plavskom i Gusinjskom području na slivu rijeke Lim 1330. godine prvi je spomen imena Hoti u povijesnim zapisima u dečanskim hrisovuljama. Šufflay ovu regiju smatra izvornim područjem naselja Hoti iz koje su se preselili prema jugu. U istom su razdoblju i drugi albanolozi poput Ernesta Cozzija i Zefa Valentinija, koji su proučavali albansku plemensku strukturu, došli do istog općeg zaključka. Arhivski zapisi također objašnjavaju dolazak sa sjevera, detalje priča i veza s takvim teritorijima. Doista, albanske pastirske zajednice s područja Plav-a premještale su svoja stada u Bosnu tijekom zimskih mjeseci, a zatim su se u proljeće i ljetne mjesece vraćale na svoja prirodna pasišta. Kasniji cjeloviti prijevodi osmanskih deftera također su pokazali da se usprkos kronološkim odstupanjima i drugim pogreškama usmena narodna tradicija doista temeljila na stvarnim povijesnim likovima. Na primjer, 1974. Selami Pulaha koja je prevela s osmanskog turskog i objavila defter Skadarskog sandžaka 1485. godine, otkrila je da se u nahiji (zajednici) Kuçi (koja je uključivala i Trieshi/Zatrijebač) nalazi naselje Bankeq i u Hotskoj nahiji , naselje Geg sa Stanash Keqijem na čelu. Ovi toponimi odražavaju tradiciju bana Keqija, koji je bio utemeljitelj plemena Trieshi i Gega Lazrija, izravnog pretka plemena. Daljnja analiza podataka o stanovništvu i povijesni podaci pokazali su da će se, dok su Hoti živjeli početkom 15. stoljeća na njihovom današnjem području, Hoti kao teritorijalno-plemenska jedinica istog područja naselja kao danas, konsolidirati sredinom i kasno 15. stoljeće. Primjerice, 1455. godine naselja koja su kasnije bila dio plemena Hoti pojavljuju se u mletačkim zapisima kao različita od njih, što se odražava u usmenoj predaji o Anama. Kao i na ovom području, pastirske planinske zajednice (katund) poput Hotija zadržale su teritorijalnu koheziju tijekom ovog razdoblja neprekidnog ratovanja, došle su do apsorpcije susjednog teritorija nepastoralnih zajednica. Mletački dokumenti o pronoji (pronoia - darovnica), kojom je pleme Hoti dobilo u nekoliko sela na području Skadra, pružaju neke dodatne informacije o ranim fazama ovog procesa. Početkom 20. stoljeća oko 12 Anasovih obitelji ostalo je patrilineralno. |
Vjera i tradicija
Hoti su gotovo u potpunosti katolici. Njihova najstarija crkva je u ruševinama i datira oko 1500. Hoti su bili podijeljenji na dvije župe: Rrapshë i Traboin. Crkva župe Rrapshë nalazila se u naselju Brigje - zabilježio je Francesco Bolizza 1616. godine, kada je pisao izvještaj o regiji. Pjetër Bogdani 1672. primjećuje da je u Brigju, osim crkve, djelovala i škola. Rrapshë je prvi put postalo župa 1699. godine, kada se franjevački red nastanio u Hotiju. Jedan od mnogih franjevaca koji su služili u crkvi Brigje bio je fra Gjergj Fishta 1902. godine. Župa i crkva Traboin datiraju prvi put iz 1648. godine, ali je crkva kasnije uništena i obnovljena. 1696. Hoti su stekli status bajraka i druga prava pod uvjetom da jedan od njegovih vođa pređe na islam. Od tog trenutka, bajraktar iz Hotija je muslimanski i one porodice koje su danas muslimanske potječu od ovog izvornog obraćenja. Tako se u kasnom osmanskom razdoblju pleme Hoti sastojalo od 500 katoličkih domaćinstava i 23 muslimana koja su uključivala obitelj bajraktara. Ova konverzija nije utjecala na odnose unutar zajednice, jer iako je musliman, bajraktar je slijedio tradicije plemena. Godišnje je financirao blagdan sv. Ivana Krstitelja (albanski: Shën Gjoni ili Shnjoni), zaštitnika Hotija, i toga je dana promatrao misu. Pogrebni običaji Hotija kao i običaji Malësije uključuju jadikovanje (gjamë) pokojnika na kolektivan način od strane grupe muškaraca (gjamatarë). |
Hot
Hot je naselje u bivšoj općini Kastrat u sjevernoj Albaniji. Centar je albanskog plemena Hoti, jednog od najstarijih u sjevernoj Albaniji jer je prema albanskom kanonu (kanun) ono prvo albansko pleme gdje se javlja plemensko okupljanje o posebnim događajima i situacijama. U pozadini se vidi dugačak zaljev Skadarskog jezera koji se naziva i Hotsko jezero, odn. Gjiri i Hotit, na albanskom (gjir=zaljev). |
Pleme Gruda (Grudi)
Wikipedija - Gruda (tribe)
Gruda je povijesno plemensko područje (pleme Grudi) u jugoistočnom dijelu Crne Gore, sjeverno od Skadarskog jezera, uključujući i područje općine Tuzi, većinski naseljeno albanskim stanovništvom.
Etimologija (porijeklo naziva) Naziv potječe od albanske riječi grudë, u značenju zemlje, travnjaka, poput istovrsnog slavenskog gruda. Ime (Grudi) je prvi puta zabilježeno 1648. godine. Geografija područja Gruda se nalazi istočno od Podgorice na državnom teritoriju Crne Gore uz granicu s Albanijom. Prema jugu i istoku (jug Crne Gore i Albanija) nalaze se područja albanskih plemena Hota i Klimenta (Kelmendi), a prema sjeveru su slavenska plemena. Prema opisima Andrije Jovičevića (1923. god.) povijesno područje Gruda obuhvaćalo je slijedeća naselja: Naselja na desnoj obali rijeke Cijevne - na krajnjim su južnim obroncima masiva Žijova:
|
Centar Gruda je naselje Tuzi, koje se nalazi na istoku područja Gruda. Od 3789 njegovih stanovnika (2003. godine), više od 2200 su etnički Albanci. Tuzi su najveće albansko naselje na crnogorskom dijelu Malesije. |
Grude - povijesni pregled
U izvješću Mariana Bolizze i opisu Skadarskog sandžaka, iz 1614. navodi se kako Gruda ima 40 domaćinstava i 100 vojnika. Stari Kuči su bili u neprekidnom sukobu sa Starim Grudima. Kuči su bili snažnije pleme pa su ih pljačkali i otimali im stoku. Ako bi u sukobu poginuo makar samo jedan Kuč, a Gruda nekoliko, Kuči bi kaznili cijelo pleme. Godine 1658. sedam plemena: Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi, Klimenti, Hoti i Gruda postaju saveznici Mletačke Republike formiravši tzv. Sedmerostruki bajrak (barjak) odn. Alaj-bajrak, usmjeren protiv Turskog Carstva. Područje Gruda bilo je 1880-ih u središtu sukoba Otomanskog Carstva i Crne Gore. Porta je inzistirala da zbog predstojećeg ugovora, prema kojemu Ulcinj treba pripasti Crnoj Gori, Gruda treba ostati u albanskim rukama. Istovremeno se predstavnik Porte Riza Pasha nije osvrtao na pripreme Albanske lige za otpor dolazećoj crnogorskoj okupaciji. Prema baronu Franzu Nopcsi, Gruda je primarno bilo katoličko pleme koje je 1907. godine brojalo oko 7000 članova. Kada su bili prisiljeni na razoružanje i pod znatnim pritiskom Turaka da prijeđu na Islam (do tada gotovo pola stoljeća nisu poduzeli niti jednu veću pobunu protiv Turaka), albanska brdska plemena digla su veliku bunu protiv stranih trupa na svome području. Pleme Gruda odigralo je značajnju ulogu na širem području. Planine sjeveroistočno od Tuzi ostale su zapisane kao mjesto glavne pobune protiv Turaka i među prvim značajnijim korakom prema albanskoj neovisnosti i najmarkantnijim momentom ustanka na albanskom sjeveru. Godine 1911. albanski gerilci, pod vodstvom Sokola Bacija, izveli su snažan napad na strateški vis brdo Dečić (Deçiq). Imali su čini se oko 80-ak poginulih, ali su na kraju uspjeli i na vrhu brda podigli albansku zastavu - bila je to prva albanska zastava podignuta u zemlji nakon 1469. godine. Ovaj simbolični potez bio je jasan znak raspada otomanske vlasti na Balkanu, a pleme Gruda zauvijek je po tome ostalo zapamćeno među albanskim plemenima. Antropologija Gruda
Pleme Gruda dijeli se na dva klana: Vuksangelaj/Vuksangeljići i Berishaj/Berišići. Vuksangeljići Prema Andriji Jovićeviću, postoji više verzija porijekla ove obitelji - on sam navodi tri mogućnosti:
Berišići Obitelj Berishaj/Berišići potječe od pojedinca koji se zvao Priftaj. Priftaj je izvorno bio iz Shalë (Šalje) odakle se doseljava u Grudu i naseljava u selu koje danas nosi njegovo ime - Prifti. Po dolasku u Prifti, susreće se s njegovim autohtonim stanovnicima iz obitelji Tihomir. Priftaj je bio katolik a Tihomiri pravoslavni. Obitelj Tihomir kasnije se seli u Orahovo u Kučima, a Berišići/Berishaj ostaju jedini stanovnici sela. Prezimena u Grudi su:
|
Poznate osobe rođene u Grudi:
Poznate osobe po porijeklu iz Gruda:
Sokol Baci (1837–1920) bio je načelnik plemena Gruda. U početku je služio u osobnoj gardi turskog sultana, međutim zbog maltretiranja, promjenio je stranu i borio se protiv otomanske vojske na području Skadarskog sandžaka. Nakon što su Grude bile poražene i pokorene, a on protjeran, zatražio je azil u Crnoj gori iako se ranije 1870-ih borio protiv Crnogoraca. U Podgorici je živio od 1884. godine. Knjaz Nikola I. Petrović Njegoš priznao je njegov status i uzeo ga u svoju službu. Sokol je bio jedan od vođa Albanskog odn. Malesijskog ustanka 1911. godine, uz druge vođe poput Ded Gjo Luli, Mehmet Shpëndi, Mirash Luca i Luigj Gurakuqi. Godine 1912., cijela plemena Gruda i Hota, uz velike dijelove Kastrata, Škrelja i Klimenta, podržali su Crnu Goru u Balkanskim ratovima. Godine 1913. Nikola I. P. Njegoš ga je imenovao zapovjednikom Skadra. U Skadru ostaje živjeti sve do svoje smrti 1920. godine. Više o Sokolu Baciju na: Wikipedija - Sokol Baci Na zapadnom dijelu plemenskog prostora Gruda leži malo brdsko područje Dečić (alb. Deçiq), kao i vodotok koji protječe kroz Grudu i dijeli Dečić od sela Suka te formira granicu među plemenima Kuči i Gruda. Dečić i Suka su najviše uzvisine na području Gruda. Vjera
Pripadnici plemena Gruda ranije su isključivo bili rimokatoličke vjere. U vrijeme otomanske vlasti mnoge su se obitelji preobratile na Islam. Većina naselja u Grudi ima većinsko katoličko stanovništvo, dok su muslimani u većini u Adžovićima,Dinoši i Milješu. Grudska crkva (alb. Kisha e Grudës), sagrađena 1528., posvećena je sv. Mihailu, nalazi se u selu Milesh (Milješ). Njezina konstrukcija sadrži najkonkretniji datum od kada etnički Albanci bilježe svoju nazočnost na ovome teriroriju (prema DURHAM, Edith; High Albania; Edward Arnold; London, 1909. (Chapter III). |
Povijesni pregled
17. stoljeće
20. stoljeće
Malesijski odn. Malisorski ustanak 1911. (24.3.1911. - 4.8.1911.)
Oštre mjere koje su Turci bili poduzimali prema nezaštićenom stanovništvu i prema svakom izražavanju albanskih nacionalnih osjećaja, povećali su nezadovoljstvo lokalnog stanovništva. Mnogi su Malisori pred turskom odmazdom izbjegli u planine ili se sklonili u Crnu Goru. Početkom 1911. godine Albanci, posebno rimokatolici, bili su uznemireni ovakvom situacijom. Crnogorski kraj Nikola Petrović podsticao je sjevernoalbanska plemena - Malisore na pobunu protiv Otomanskog Carstva, a prije no što je ustanak započeo, obećao je pomoć Malisorima u oružju i zaklonom za njihove obitelji. Sjedište ustanika nalazilo se u Crnoj Gori, u Podgorici, u kojoj je osnovan Albanski nacionalni komitet. Na sastanku toga Komiteta održanom 2.-4.2.1911. pod vodstvom Nikolle beya Ivanaja (Nikollë Ivanaj / Nikola Ivanaj) i Sokola Baci Ivezaja, odlučeno je da se organizira ustanak Albanaca, s početkom u svibnju/maju iste godine.. Ustanak je u ovim planinskim područjima, sjeverno od Skadra, buknuo 11.3.1911. kada je starješina plemena Hoti, Dedë Gjo Luli sa svojim ljudima preuranjeno napao otomanske promatračnice na osmansko-crnogorskoj granici. Dana 22.3.1911. ustanici napadaju i naselje Tuzi. Albanskim pobunjenicima i izbjeglicama, kao što je to bilo obećano, bilo je pruženo utočište u Crnoj Gori. No, prerano započet ustanak u Malesiji zatekao je nespremne ostale albanske provincije, tako da su propali planovi za opći albanski ustanak. Ustanak u sjevernoj Albaniji, nastao kao reakcija na mladoturske reforme, pomagan je od Crne Gore, a u Podgorici je formiran Albanski nacionalni komitet za slobodu i neovisnost Albanije. Na čelu komiteta bio je Sokol Baca.
14.5.1911., tri dana nakon objave, Turgut Paša zapovijeda svojim postrojbama da zauzmu Dečić, odn. brdo koje nadvisuje Tuzi. Šezdesetak albanskih starješina odbilo je Pašine zahtjeve na sastanku u Podgorici 18.5.1911. No, nakon gotovo mjesec dana intenzivnih sukoba, relativnih turskih uspjeha i dogovora vlasti s muslimanskim Albancima u Skadru, ustanici su zapali u nepovoljnu situaciju i njihove jedine mogućnosti su bile borba do smrti, predaja ili bijeg u Crnu Goru. Mnogi od njih odabrali su bijeg u Crnu Goru, koja je postala baza velikom broju pobunjenika spremnih napasti Otomansko Carstvo. Dana 12.6. otomanska Porta preuranjeno će objaviti kako je pobuna ugušena.
|
Bitka kod Dečića (6.4.1911.)
alb. Beteja e Deçiqit Bitka kod Dečića predstavlja prekretnicu u borbi za albansku neovisnost. POLOŽAJ Bitka se odigrala kod grudskog naselja Dečići (Deçiq), u blizini naselja Tuzi, u današnjoj Crnoj Gori. Tuzi je središte crnogorskog dijela Malesije, dok je u Albaniji to Koplik. BITKA Središnji dio bitke odigrao se na području između Tuzi i Koplika, kada su se Malisori sukobili s više tisuća Turaka. Kako se bitka razvijala, obje sukobljene strane odlučile su preseliti snage u smjeru sjevera, u okolicu Tuzi, gdje se bitka i okončala pobjedom albanskih ustanika. Danas se Dečići zovu Dušići (alb. Dushiqi) - to je ime današnjeg sela južno od Tuzi. Poznati albanolog R. Elsie smješa Dečiće oko 3 km jugozapadno od Tuzi. ZNAČAJNI SUDIONICI BITKE
LOKACIJA BITKE: Dečić (Deçiq), kod Tuzi, Otomansko Carstvo (danas Crna Gora) KOORDINATE: 42°20′42″N 19°18′21″E |
Narodna baština
Montenegro: Pater Frano aus Malesija
Datum objave: 12.11.2010. Autor: KIRCHE IN NOT Deutschland Opis (izvorni): Der Franziskaner-Mönch Frano Dusaj arbeitet als Missionar in der albanischen Zone von Montenegro In Nordalbanien gilt ein Franziskaner-Mönch als besonderer Gast. Er wird in die Familien aufgenommen und bekommt den besten Platz am Tisch zugeteilt. Ob es sich nun um eine Hochzeit oder eine Taufe handelt, der beste Platz ist immer für den Franziskaner bestimmt. Die Geschichte und Traditionen des Landes sind der albanischen Bevölkerung sehr wichtig. Deshalb hat sich auch ihre religiöse Identität erhalten. Geboren in Tuzi, Albanien, arbeitet der Franziskanerpater Frano Dušaj nun als Missionar in Malesija in der Erzdiözese Bar, die in der albanischen Zone von Montenegro liegt, einer der ältesten der Balkanhalbinsel. 28 Minuten lang erzählt die Dokumentation „Frano von Malesija" von dem Leben eines Priesters -- seiner Berufung, seinen Aufgaben, seinem Kampf gegen Krebs und von seiner Mission, für die Menschen seiner Umgebung da zu sein. Shka Koha - vallja e Dinoshes intro.flv
Autor: superdinosha Datum objave: 22.3.2011. Opis. by samir beqaj & matrix studio |
Bjer Lahute po te kendon Hoti - Vuka Vizion 2016
Koncert KUD Dečić - drugi dio
Datum objave: 8 12.2019. Autor: Edin Krnic Koncert KUD Dečić - prvi dio |
Koncert vjetor - SHKA "Koha" Dinoshë (3 mars 2020)
Autor: superdinosha Datum objave: 11.3.2020. Opis (Prijevod). Folklor i glazba za naše pokrove 03.03.2020. Predstavljamo vam naš najnoviji ples koji je prvi put izveden na našem koncertu (03.03.2020.) i koji smo nazvali "Od Dinoshe do Vërmosha, od Malësia do Kelmenda" tvorca koji je naš član i poznati glazbenik Samir Beqaj, koji je i napravio orkestraciju ovog plesa. Ples počinje u Malësi s motivima Malësija, povezujući se s motivima Kelmendija i Çun Mulëna, koji se spušta od Kelmendija, nastavljajući s goceom Malësija i završavajući plesom shote. Koreografiju za ovaj ples na sceni postavio je naš koreograf iz Skadra prof. Aldo Nika uz konzultacije sa Shtjefenom Ujkajem, istaknutim folkloristom i koreografom SHKA BESA. Zahvaljujemo se članovima SHKA "Besa" iz Trieshija koji su izvornim instrumentima i vokalima pomogli Vasi Memçaju i Artonu Nikprelaju u realizaciji ovog plesa. Ovaj ples je posljednji u našem programu Folkor dhe muzikë për qefin tonë 03.03.2020 Ju prezentojmë vallen tonë më të re e cila është luajtur për herë të parë në koncertin tonë (me 03.03.2020) e të cilën e kemi emërua "Nga Dinosha në Vërmosh, nga Malësia në Kelmend" ideator i të cilës është anëtari jonë dhe muzicienti i njohur Samir Beqaj, i cili edhe e ka bërë orkestrimin e kësaj valle. Vallja fillon në Malësi me motive të Malësisë, duke u ndërlidh me motive të Kelmendit dhe Çun Mulën i cili ulet prej Kelmendit, duke vazhduar me gocen e Malësisë dhe përfundon me vallen e shotes. Koreografinë për këtë valle në skenë e ka vendosur koreografi jonë nga Shkodra prof. Aldo Nika ne konsultim me Shtjefen Ujkaj, folkloristin e dalluar dhe koreografin e SHKA BESA. Falënderojmë antarët e SHKA "Besa" nga Trieshi që me insrumente burimore dhe vokale kanë ndihmuar në realizimin e kësaj valle Vaso Memçaj dhe Arton Nikprelaj. Kjo valle eshte e fundit ne programin tone |
Priče iz planine
TV Arhiv - Malesija (1985.)
Objavljeno: 15.5.2015. Objavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: Tekst čitao Branislav Vuković. Snimatelj Savo Jovanović. Montaža Gina Paović. Scenario i režija Husein Bato Dukaj. Proizvodnja TV Titograd 1985. |
VRŠNO PODRUČJE
DEČIĆ
Brdo Dečić visoko je 650 m.
Tvrđava Dečić
Na najisturenijoj točci brda Dečić, koja dominira Zetskcm ravnicom, nalaze se ostaci manjeg devastiranog fortifikacijskog objekta, koji se po opisu i stilu gradnje može vezati za tursko razdoblje. Sam objekt je teško pristupačan vozilima. |
Zanimljivost
Po brdu Dečić ime je dobio nogometni klub - Fudbalski klub "Dečić" - iz mjesta Tuzi, u njegovu podnožju. Svađe oko natpisa
Natpis s Titovim imenom, nalazio se na oko 600 m n.v. na brdu Dečić još od 1946. godine. Naime, te je godine Podgorica postala Titograd, a u čast toga, ime Tita je od kamenja postavljeno na ovom brdu i ubrzo postalo jedno od simbola Podgorice. Tako je i bilo sve do oko 2000-te godine kada su slova devastirana. Deset godina kasnije je natpis obnovljen i ponovno ga je 2018. godine obnovio Savjet mladih crnogorske političke stranke DPS Tuzi. No, ubrzo su lokalni Albanci uklonili natpis s Titovim imenom sa brda Dečić u općini Tuzi nadomak Podgorice i postavili albansku zastavu. ![]() Uzletište Dečić
Na južnoj padini brda Dečić, iznad naselja Tuzi, nalazi se uzletište Dečić (na 344 m n.v.). Ta je lokacija ujedno i jedan od najljepših vidikovaca odakle se pruža pogled na cijele Tuzi, Zetu, Skadarsko jezero, Skadar i dr. Cesta od naselja do vrha poletišta je većim dijelom asfaltirana, ali posljednjih 1,5 km je makadam. Taj dio ceste je prilično loš i izlazak putničkim automobilom predstavlja veliki problem. Gornje poletište je pogodno za južni i jugoistočni vjetar, a donje za jugozapadni. U podnožju brda, 300 m niže, nalazi se nekoliko prostranih livada, pogodnih za slijetanje u svim pravcima vjetra. Najčešće se za slijetanje koristi livada na lokaciji: 42.348764, 19.341233 INFORMACIJE Paragliding Decic - Tuzi / 12. Jul 2019.
14.7.2019. Autor: beni bornfofly Dečić 18082019 zapad jedrenje
Datum objave: 18.8.2019. Autor: M. Maras Dečić 02082019 jug jedrenje
Datum objave: 2.8.2019. Autor: M. Maras |
KALJTURK
Kaljturk i okolna niska brda imaju strateški položaj jer se nalaze na sjevernoj obali Skadarskog jezera, uz važan koridor Podgorica - Skadar, koji povezuje Zetsku ravnicu i Veliku sjevernoalbansku ravnicu, a kroz povijest (posebno 20. stoljeća) ovo je područje bilo granično između raznih država i državnih uređenja: Crne Gore, Jugoslavije (kraljevine i republike), Otomanskog Carstva, Albanije (kraljevine i Hoxhine) i talijanske Albanije.
Tako se primjerice na brdu Kaljturk (kota 176) i na okolnim brdima (neki od njih: Hum, kota 274; Đuteza/Đutedža/Cutež, kota 112 i dr.) godine 1941. (6.4.), neposredno pred napad snaga Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, nalazio granični front na kojemu su bile stacionirane snage Zetske divizije Treće armije Vojske Kraljevine Jugoslavije. Ta Treća armija je imala opći cilj preuzeti ofanzivu prema Albaniji, s ciljem da tamo, u zajednici s grčkim snagama, tuče talijanske jedinice i omogući odstupanje jugoslavenskih armija ka jugu. Prva neposredna zadaća je bila da poslije prikupljanja snaga pokrene napad općim pravcem Podgorica - Skadar, s ciljem zauzeća Skadra, s time da glavne snage djeluju sjeverno, a pomoćne snage (Bojanski odred) južno od Skadarskog jezera. (IZVOR Velimir Terzić, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. Beograd, 1983.) U 21. stoljeću, prostor Kaljturka istraživan je kao moguća lokacija izgradnje solarne elektrane (izv: 2016.) |
Traboin / Trabojin
Iz Trabojina su prezimena: Dedvukaj, Gojcaj, Camaj, Tuš, Dhenve i Nicaj.
Camaj je albansko prezime koje svoje porijeklo vodi od istoimenog bratstva iz sela Traboin, u Hotima. Bratstvo Camaj potomci su Pjetër Gege koji je u usmenoj predaji bio osnivač Traboina. Prezime se može odnositi na: Aljbino Camaj (rođen 1979.), nogometaš; Driton Camaj (rođen 1997.), profesionalni nogometaš; Martin Camaj (1925–1992), malisorski folklorist, lingvist i književnik; Simon Camaj, kick-boksač; Ardijan Camaj, kick-boksač; Simon siki Camaj, Malsor mma borac. |
Lovro Mihačević (1856.-1920.), katolički svećenik iz Bosne i Hercegovine, franjevac, književnik i albanolog, služio kao misionar u Albaniji, zapisao je u svojoj knjizi Po Albaniji (Zagreb, 1911.) slijedeće o župi Trabojin: Traboina je župa iz god. 1648. I nju su franjevci ostavljali i opet se vraćali, kako je dolazilo ili jenjavalo progonstvo. Leži na podnožju planine Bukovika, a u samom je kamenu sva župa, koja ima devet sela sa 1.276 žitelja. |
ČEMER / BJESHKA E ÇEMERIT
Dio Hotskih brda koji gravitira prema kanjonu rijeke Cijevne i području Rrapsha u Albaniji, domaće stanovništvo zove Bjeskhka e Çemerrit ili Bjeshka e Trabojinit e Çemerrit. Stara stočarska staza vodi kroz brdsku uvalu uz padine Čemera (Çemer) u smjeru sjeveroistoka, do ostataka karaule Čemer i također do ruba grebena (iznad stijena Lugu i Shtegut), odakle se pruža odličan pogled na kanjon rijeke Cijevne u Albaniji i planine koje ga okružuju: Prokletije i Kučke planine za Zatrijepčem, u Crnoj Gori i Albaniji. Uz stazu se nailazi na kamene ostatke katunarskih objekata, a u brdu, istočno od staze, uz samu albansku granicu nalazio se i katun Čemer. Od ostataka ovoga katuna, idući stazom u smjeru jugozapada, i držeći se približne nadmorske visine, dolazi se do zanimljivog reljefnog oblika - jame Grzoj. To je Kron Grzoj (tako označen na topo-karti), odn. kako ga takođžer zovu i Kroni i Grzojit / Kroj i Grzojit, izvor uz koji se nalazi zanimljiva podzemna dvorana (jama) s prirodnim mostom i u koju se, uz oprez, može sići.
AKTUALE - Destinacioni Natyror: Përtej Horizonteve te Qeu i Rrasës në Budzë
Autor: TV Boin Datum objave: 1.2.2024. |
BUKOVIQ / BUKOVIĆ
Vršno područje Bukovića obilježavaju tri vrha. Najniži od ova tri vrha je Kota 1154. Na istočnom bočnom grebenu toga vrha, na Koti 1086 nalaze se telekomunikacijske antene. Sjeverno od Kote 1154 nalazi se Maja e Gjat / Maja e Gjate, najviši vrh Bukovića, visine 1228 m (prema drugom izvori 1229 m, a na jugoslav. topo-karti 1230 m). Riječ gjatë znači visok na albanskom. Jugozapadno od najvišeg je drugi vrh po veličini Maja Bukaviqit (1196 m), na staroj jugoslavenskoj topografskoj karti upisan kao Maja e Zdans (1192 m). Grebenom između najvišeg i drugog vrha po visini, ide crnogorsko-albanska granica. Crnogorska strana je pretežito umovita, dok na albanskoj prevladava kamenjar i zakržljala niska i srednja vegetacija.
|
SUKA E ZEZ
DRENZI
NADMORSKA VISINA 748 m
JAGODA
NADMORSKA VISINA 810 m
Drume
Drume (ćir. Друме, albanski: Drume) su naseljeno mjesto u sastavu općine Tuzi. Na popisu stanovništva 2011. godine Drume su imale 164 stanovnika (99,39% Albanci). |
Tv Boin / Vizitë në Drume
Datum objave: 30.4.2020. Autor: TV Boin |
Bardhaj / Barlaj
Barlaj (ćir. Барлај, albanski: Bardhaj) je naseljeno mjesto u sastavu općine Tuzi u Crnoj Gori. Smješteno je uz albansku granicu, u manjoj udolini između vrhova Maja e Mols (692 m) i Suka e Zez (604 m; dosl. prijev. "Crno brdo"). U blizini, na albanskom teritoriju također postoji istoimeni zaselak Bardhaj, koji pripada naselju Hot. Ovo selo, u potpunosti naseljeno Albancima, na popisu stanovništva 2011. godine brojalo je 57 stanovnika.
|
AKTUALE - Ndriçimi publik në fshatin Bardhaj
Datum objave: 16.7.2020. Autor: TV Boin |
OD HOTSKOG ZALJEVA DO GRABONA
Hoti / Hot
Hot, odn. Hoti, naselje je u bivšoj općini Kastrat u sjevernoj Albaniji. Centar je albanskog plemena Hoti, jednog od najstarijih u sjevernoj Albaniji jer je prema albanskom kanonu (kanun) ono prvo albansko pleme gdje se javlja plemensko okupljanje o posebnim događajima i situacijama.
Zaselci naselja Hot (Hoti) su: Lulash Pepaj, Lemoq, Hani i Hotit, Dajç, Përperan, Bardhaj, Deçkaj, Kolaj, Grykë, Brigjë i Hot-centar. |
Hani i Hotit (Hot)
Han i Hotit (također Hani i Hotit) je naselje i granični prijelaz prema Crnoj Gori. Mjesto se nalazi na kraju dugog sjeveroistočnog zaljeva Skadarskog jezera na 15-ak metara nadmorske visine. Han i Hotit nalazi se južno od centra sela Hot, koje je dobilo ime po bivšem sjevernoalbanskom plemenu Hoti. Naziv se odnosio na hostel ili karavan-saraj (han) na području Hota.
Granični prijelaz Han i Hotit dugo je bio od velike važnosti, jer je desetljećima bio jedini granični prijelaz između Albanije i Jugoslavije, a kasnije i Crne Gore. Taj se prijelaz nalazi na cestobvnom prometnom pravcu (cestovni pravac E-762) koji povezuje Podgoricu i Skadar, preko Tuzi u Crnoj Gori i albanskog Koplika. S albanske strane to je nacionalna cesta broj 1 (SH1) koja vodi od granice do albanskog glavnog grada Tirane. U Crnoj Gori se nastavlja kao magistralni put M18. Nešto istočnije od graničnog prijelaza, cesta (SH20) se odvaja prema najsjevernijem dijelu Albanije, prema Vermoshu. Modernizirano i prošireno granično postrojenje svečano je otvoreno u ljeto 2018., a naredne godine nova zgrada za albansku graničnu policiju. Jedina međunarodna veza Albanske željeznice, linija Podgorica - Skadar, također prelazi granicu kod Han i Hoti. Željeznička pruga otvorena je 6.8.1986. godine i vozi od Skadra do Podgorice, glavnog grada Crne Gore. Međutim, nema putničkog prometa. Željezničke granične stanice nalaze se u Bajzi na jugu i na crnogorskoj strani u Tuzima. |
Kalaja e Hotit (Hotska tvrđava)
KOORDINATE 42.337933, 19.426118 Jugozapadno od sela Hot i zapadno od njegova zaselka Hani i Hotit, u blizini krajnjeg sjevernog vrha zaljeva Skadarskog jezera, poznatog i kao Hotski zaljev ili "Hotsko jezero" (Liqeni u Hotit), uzdiže se brdo koje dominira jezerom i ravničarskim i brdovitim krajolikom oko njega. Na tome se brdu nalaze ostaci Hotske tvrđave – Kalaja e Hotit. Ova vrlo dobro pozicionirana srednjovjekovna utvrda kontrolirala je trgovačke rute Skadra s područjima duž jezera, kao i prijelaz u planinsku unutrašnjost teritorija. Domaće ju stanovništvo tradicionalno zove "Kalaja e qytetzës" (“gradska tvrđava”). Utvrdu je prvi put opisao Franz Nopsca 1912. godine (Nopcsa: Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegovina, str. 177.), a nekoliko godina kasnije ovo su utvrđenje posjetili austrijski arheolozi C. Praschniker i A. Schobere. Oni su iznijeli kratak, ali prilično točan opis smještaja okolnih zidina i tri kule, koje su uspjeli vidjeti na površini. Uz površni opis, objavili su i fotografiju sjeverne strane utvrde. Na temelju toga promatanja, iznijeli su mišljenje kako da ovo utvrđenje ne pripada antičkom razdoblju. Odlukom iz 2017. godine albansko Ministarstvo kulture proglasilo je utvrdu spomenikom kulture I kategorije. Na zaobljenom vrhu toga vapnenačkog brda, na krškom terenu, nalazi se oveća plitka depresija (polje), koja je omeđena s četiri točke; na istočnoj stoji ruševina utvrđenja od koje je preostao eliptični zidni prsten. Utvrđeno područje se proteže u kotama od 160 do 178 metara n.v. Tri pravokutne kule vire iz zida na sjevernom pročelju. Veliki ostatak tvrđave stoji uspravno oko 100 koraka udaljen od zida koji se niz padinu spušta prema istoku. Zidovi, koji su se sačuvali sve do vrha, sastoje se od šljunčanog kamena izrezanog u debelu žbuku, iznutra od manjih komada. Dok nova cesta od Han Hotita prema Zetskoj ravnici vodi obalom Skadarskog jezera preko Božaja do Nënhelma (Podhum kod Tuzi), stara konjska staza išla je preko Hotske tvrđave (Kalaja Hotit), kraćom rutom kroz pobrđe zvano Drumaj (Drume; danas je ovdje istoimeno naselje). Ostaci paleokršćanske crkve iz 5. st.
KOORDINATE 42.3417635,19.4311478 |
Ruševine kod Ličeni Hotit NOPCSA, Franc: Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegovina (12). Wien, 1912., str. 177. (PDF) Područje Ličeni Hotita posebno je zanimljivo arheolozima zbog bogatstva ruševina objekata. Osim već spomenutih tumula i zasigurno rimskih ostataka Vuksanlekaja i Maršenjta, o kojima će biti riječi kasnije, na ovom području valja spomenuti i ruševine Kalaje Hotit, Samobora i Kozana. Starost tvrđave Hotit je upitna, ostale dvije zasigurno pripadaju predrimskom razdoblju. Kalaja Hotit i Samobor smjestili su se na odručju zvanom Drumaj uz nekadašnju rimsku vojnu cestu, dok je Kozan na južnoj obali zaljeva Ličeni Hotit. |
Shtëpia Muze 'Çun Mula (Spomen kuća Çun Mule)
KOORDINATE 42.340957, 19.439034 Çun Mula (1818. - 1896.; na srpskom se imenuje Čun Mula / Чун Мула) i Čul-Mula / Чул-Мула), bio je bajraktar plemena Hoti i albanski borac za slobodu. Njegova obitelj, Lucgjonaj, potjecala je iz obitelji Junçaj iz Hota. Prema Zakoniku Leke Dukagjinija, obitelj Çun Mule postavljena je na čelo malesijskih plemena Malësia, vodeći ih u mnogim ratovima protiv srpsko-crnogorskih i osmanskih snaga. Kongres u Berlinu i Prizrenska liga Bio je jedan od 15 albanskih delegata iz sjeverne Albanije pozvanih na razgovore u vrijeme održavanja Berlinskog kongresa (13.6.- 13.7.1878.), osim trojice stražara iz Mirdite. Među katoličkim delegatima bili su poglavari Çun Mula iz Hotija, Baca Kurti iz Grude, Maraş Daşi iz Shkrelija, Cil Vuksani iz Kastratija, Mark Lula iz Shala, Mark Kola iz Shosha i Con Geda iz Shllakua. Nakon odluke Berlinskog kongresa da preda albanski naseljena područja Hoti, Gruda, Plav, Gusinje, Kastrati i dr. Knjaževini Crnoj Gori, pridružio se albanskoj nacionalističkoj Prizrenskoj lizi. Kad je crnogorski princ Nikola I ušao na teritorij koji mu je ustupio Berlinski kongres, Mula i drugi poglavari Malësije organizirali su otpor protiv Crne Gore. Sjevernoalbanski Malsori porazili su Crnogorce u bitci kod Ržanice. Spominjan je u albanskoj gorštačkoj epskoj poeziji. Vojne i liderske aktivnosti Različiti izvori pokazuju da je Çun Mula sudjelovao kao vojnik Osmanskog Carstva u Krimskom ratu i Moreji. S obzirom na slavu koju je stvorio Çun Mula u toj zemlji, 1878. godine poglavari Hota i Malesije izabrali su ga za svog predstavnika u Skupštini Prizrenske lige koja je održana 10.6. te godine. U toj je skupštini, Çun Mula dobio mjesto zapovjednika dobrovoljačkih vojnih snaga izvan tadašnjih državnih granica. Jedna od najvećih bitaka koju je vodio Çun Mula, gdje se odlikovao hrabrošću i junaštvom, bila je bitka kod Ržaničkog mosta (alb: Beteja e Rrzhanicës, Beteja e Zharnices, 22.4.1880), gdje su malisorski dobrovoljci pobijedili crnogorske vojnike pod crnogorskim kraljem Nikolom. Isto tako, nekoliko godina kasnije, Cun Mula također se borio protiv vojnih snaga Osmanskog Carstva, kada su Crnoj Gori dali Hoti, Grudu, Plav i Gusinje. Jedna od najpopularnijih bitaka koju je Cun Mula vodio protiv turskih snaga, u mjestu Bajze (Kastrat), bila je protiv snaga Bedri-paše. Tijekom te bitke Cun Mula zatražio je kapetana Sokol Beg Hodu koji je bio vojni zapovjednik sa sjedištem u sjevernoj Albaniji u Skadru, a on ih je opskrbio oružjem i brojnim dobrovoljcima. Cun Mula okupio je ove snage u Postribi, Shkrelu i Kastratu. Kažu da je zapovjednik turskih snaga Bedri-paša, uviđejući mogući sukob Malizorima predvođenim Bajraktarima iz Hotija, koji su bili odlučni boriti se protiv svakoga kako bi zaštitili svoju domovinu, izbjegao sukobe i otvorio put Cun Muli. Ovaj je događaj postao vrlo popularan u epskim pjesmama albanskog folklora ("Lahuta" = flauta). Pored svoje aktivnosti vojskovođe zadužene za Malisore, Cun Mula hotski bajraktar bio je poznat i poštovan kao mudar čovjek i sudjelovao je u mirenjima u raznim situacijama, ne samo u vlastitom kraju, već i šire. Isto tako, Cun Mula je također poznat po svom doprinosu pomirenju između poglavara Lezhe i bajraktara Mirdite u njihovoj stalnoj borbi oko dominacije između dviju provincija. Tako je dogovor postignut nakon što je Mula odredio granice, kojima su obje strane bile bile zadovoljne i koje i danas takve opstaju. Smrt i potomci Cun Mula umro je 1896. u 76. godini i pokopan je s velikim počastima u zemlji svojih predaka, u provinciji Hoti. Njegovi potomci u albanskim naseljima Crne Gore poznati su pod prezimenom Çunmulaj. Nakon njegove smrti njegovo je pleme saznalo da mu je nećak Deli Meta, rođen 1857. godine. Kao prvak njegove obitelji i Deli Meta veći je dio svog života proveo u ratovima protiv srpsko-crnogorskih snaga. Iz više usmenih svjedočenja Deli Meta je navodno uliji strah srbo-crnogoraca hrabrošću koju je pokazao u bici kod Qytezësa u Nën-Helmësiju (Grabanicit). Deli Meta se također borio u Kopliku 1912. godine protiv srpsko-crnogorskih snaga koje su željele pripojiti Skadar Crnoj Gori. U tim borbama Meta Deli se također borio zajedno sa svojim sinom Mul Bajraktarijem i Lucom Nishijem koji je bio iz bratstva Dede John Lulija. Nakon te bitke, iz osvete, crnogorske snage tri su puta spaljivale njegovu kuću. Crnogorski kralj Nikola s kraljem Aleksandrom pokušao ga je podmititi i prevariti u zamjenu za novac i moć, ali su ga bajraktari iz Hotija i Malesije odbili. Nakon što je Crna Gora pripojila pola provincije Hoti, Gruda i Tuzi, crnogorski kralj Nikola poslao je svog ministra vanjskih poslova da nagovori Deli Meta i starješine Hota da potpišu deklaraciju o sporazumima s Crnogorcima. Kralj Nikola također je ponovno poslao veliku svotu novca kako bi nagovorio Metu Deli i Hote, ali je ona s gnušanjem odbijena. Kaže se da je kralj, tijekom govora u Palati kralja Nikole, gdje je kralj pozvao najistaknutije oficire Crne Gore, pitao ko su najopasniji Albanci. Nakon mnogih odgovora, kralj Nikola rekao je prisutnima rekavši: "Znam dva Albanca kojih se bojim: Bajraktar iz Hota Deli Meta, koji je musliman i koji upravlja katoličkom provincijom, i bajraktar iz Grude koji je katolik i upravlja muslimanskom provincijom. U slučaju rata uvijek su ujedinjeni ". IZVOR Çun Mula. Wikipedia (en) |
Dajç / Dajçi i Hotit (Hot)
Shpella Kiremanicë (Špilja Kiremanicë)
KORDINATE 19.4352905, 42.3435571
KORDINATE 19.4352905, 42.3435571
Përperan (Hot)
Bardhaj (Hot)
Deçkaj (Hot)
Kolçekaj / Kolaj (Hot)
Hot, centar
|
NADMORSKA VISINA 91 m
|
Kisha e Shen Gjon Pagezuesit (crkva svetog Ivana Krstitelja)
KOORDINATE 19.4423696, 42.3632919
KOORDINATE 19.4423696, 42.3632919
Grykë (Hot)
Brigjë / Brigjia (Hot)
|
NADMORSKA VISINA 286 m
|
Starë / Starja
Rrapshë-Starë / Rrapsh-Starja |
NADMORSKA VISINA 712 m
|
Koriste se nazivi: Rapsh-Starja, Rapsh-Starje, Rapsh-Starjë, Rrapsh-Starja, Rrapsh-Starje, Rrapshe-Stare, Rrapshë-Starë
Starja / Starë (Rrapshë-Starë)
|
NADMORSKA VISINA 526 m
|
Rrapshë / Rrapsh (Rrapshë-Starë)
|
NADMORSKA VISINA 728 m
|
Mjesto se smjestilo u polju Fusha e Rapshës, planinskom platou dugačkom oko 2 km.
Varijante naziva sela su: Rapsha e Hotit, Rrapsh, Rapsh, Rapša, Rrapësha, Rapsha, Rapshë, Rapsa, Rapsh, Rapsha, Rapshe, Rapshë, Rapša, Rrapesha, Rrapsh, Rrapësha. U vrijeme komunističke diktature ovo se podruje nazivalo i Kloni, odn. Kloni i Rapshes te Hotit*. *kloni ... U vrijeme diktature Envera Hoxhe u Albaniji bilo je strogo zabranjeno fizički prelaziti, približiti se granici, pa čak i promatrati granicu. Iz tog razloga postojao je pojas zemlje 3-5 kilometara širok, koji je pratio graničnu liniju i služio toj zabrani, a nazivao se kloni. Iz Rrapsha su prezimena: Juncaj, Lajcaj, Gjonaj, Dreshaj, Lucgjonaj, Cunmulaj i Jan
|
Lovro Mihačević (1856.-1920.), katolički svećenik iz Bosne i Hercegovine, franjevac, književnik i albanolog, služio kao misionar u Albaniji, zapisao je u svojoj knjizi Po Albaniji (Zagreb, 1911.) slijedeće o župi Rapša: Rapša, i to je stara župa iz god. 1699., kad su ovamo došli franjevci te sagradili crkvu i kuću. Zbog zuluma često su je oni morali ostaviti, ali se opet natrag vratiše. Stara crkva stoji još i danas, a župni stan je preinačen god. 1907. potporom naše monarkije. Sva je župa sam goli kamen, a ima šest sela sa 1.838 duša. |
Rreza (Rrapshë-Starë)
"Hodžin balkon" Govori se da je albanski diktator Enver Hoxha putovao u Vermosh ovim putem, no kada je stigao do prijevoja Leqet e Hotit, uplašen pogledom na surove planine, nije htio nastaviti dalje, niti je ikada poslije putovao u Kelmend, Vidikovac, s dva ostakljena balkona, uređen nakon osuvremenjivanja albanske državne ceste broj 20, ljudi su počeli popularno nazivati Balkon Envera Hoxhe. |
SREDNJI TOK CIJEVNE U ALBANIJI
Srednji tok rijeke Cijevne je od spoja Seljčanske i Vukeljske Cijevne kod naselja Tamarë, sve do izlaska iz kanjona kod sela Dinoša u Crnoj Gori. U Crnu Goru ulazi južno od planine Suka Mizdarkut (1144 m). Uz srednji tok Cijevne naselja su vrlo rijetka. U Albaniji to je Grabom i Rahovic (zaseoci sela Brojë), a u Crnoj Gori samo pojedinačne kuće u rijetkim zaseocima Selište, Lovka, Pikalj.
Donji tok rijeke Cijevne je od izlaska iz kanjona kod sela Dinoša u Crnoj Gori, sve do ušća u Moraču. |
Leqet e Hotit
Leqet e Hotit je prijevoj na 730 metara nadmorske visine, preko kojega prelazi cesta koja povezuje bazen Skadarskog jezera s Tamarom, Selcem, Vermoshom, Gusinjem, Plavom i dr. mjestima. Dio izvora navodi kao nadmorsku visinu prijevoja 684 m, što ne odgovara topografskim kartama, jer je prema njima polje u kome se nalazi Rrapsh na 712, odnosno 728 m, a ono je niže od samog prijevoja (op.). Do različitih podataka dolazi vjerojatno iz razloga što samo mjesto prijevoja nije jasno vidljivo zbog složene konfiguracije terena. Kada se putuje od juga (od Skadra) gotovo je nezamjetan, jer se nakon uspona iz Hota dolazi na široko planinsko polje kojime se prolazi puna dva kilometra, sve do vrlo blagog uspona (najviša točka na cesti), nakon koga počinje nagli silazak u dolinu Cijevne. Prijevoj je formiran tektonsko-erozijskim procesima. Povezuje kršku zonu Hani i Hotita (Bajzë-Kushe) s dolinom Cijevne. On razdvaja vrh maja e Mështjerrës (1447 m) na jugoistoku, od vrha maja e Bukovikut (1232 m) na sjeverozapadu. Nadvisuje površinu Cijevne oko 500 metara. Sjeveroistočni dio prijevoja pokriven je bukovim šumama. Inače riječ leqe na albanskom znači zamaka; leqet = zamke.
Cesta koja prolazi preko prijevoja je albanska državna cesta SH20. Na strani prema rijeci Cijevni ona prolazi strmim odsjekom u brojnim serpentinama i s prosječnim nagibom od 7%. S druge strane prijevoja uspon od Skadarskog bazena je stupnjevit, a odmah južno od prijevoja nalazi se krško polje na kome se smjestilo naselje Rapsh. Cesta je asfaltirana. Zatvara se u slučaju velikog snijega. Povijest izgradnje i rekonstrukcija albanske državne ceste SH20
Dionica Han i Hotit - Brigje Izgradnja prve dionice od Han i Hotita, na obali Skadarskog jezera, do zaseoka Brigjë, u duljini od 6 kilometara, započela je u vrijeme Kraljevine Albanije 1929. godine i dovršena je od strane fašističke Italije 1939. godine. To je bila uska cesta, širine jednog voznog traka, pokrivena kaldrmom. Prema predaji, dionica od hotskog zaseoka Gryka (Gryka e Kushes; nalazi se uz potok prr. Kushes) do Brigja, izgrađena je trasom koju je projektirao talijanski inženjer sa željom da cesta prođe uz kuću jednog njegovog prijatelja koji je stanovao u tome kraju. Ova cesta ostaje u tom stanju do sredine 1966. godine kada je tadašnja vlada započela gradnju nastavka puta prema Keljmendu, prateći prirodnu konfiguraciju terena. Dionica Brigje - Stare - Rrapshe Hotit - Leqe Hotit - Grabom - Tamarë Nastavak ceste gradili su dobrovoljno omladinske radne brigade - studenti Sveučilišta u Tirani i naoružani vojnici albanske armije. Dionica je završena za dvije godine, za što je bilo potrebno iskopati stotine kubičnih metara stijenja. Oni su nastavili i gradnju 20-kilometarske dionice od Tamare do prijevoja Predelec, koja je bila dovršena do rane jeseni 1967. Ova dionica prati tok Seljčanske Cijevne. Velikom dijelom ta novosagrađena cesta nije pratila trasu starog pješačko-konjskog puta, koji je prolazio dolinom rijeke i ova područja povezivao s Gusinjem, Plavom, Peći i Đakovicom. Zbog nepovoljnih uvjeta zimi, gradnja ceste nastavljena je u proljeće 1968. godine. Ova dionica, od Qafa Predelec do Vermosha, relativno je brzo završena zbog povoljnijeg terena za gradnju. Završni sloj ceste na segmentu Gropat e Selcës - Qafa Predelec - Budaç – Bashkim Vermosh bio pokriven crvenim tucanikom. Kroz slijedeće godine planinaran je gradnja i sekundarnih cesta od prijevoja Predelec prema Ješnici (Jeshnice) i Vermoshu, i dalje u smjeru doline potoka Skrapatushes (Perroi i Skrapatushes, Përroi i Skrobotushës, Skrabotushes) podno vrha Maja e Viles (Vila u Žijovu, na granici s Crnom Gorom). Pretvoreno u kilometre, duljina tih cesta bila bi duža nego od Vermosha na krajnjem sjeveru Albanije pa sve do najjužnijeg albanskog grada, i one su služile tadašnjoj albanskoj vlasti za eksploataciju starih i vrlo vrijednih šuma u Keljmendu Rekonstrukcija stare ceste U jesen godine 1976. asfaltirana je postojeća trasa ceste, na prvoj dionici od Han i Hotita do Rapše. U takvom lošem stanju (asfalt samo do Rapša i dalje makadamska cesta, koja je na pojedinim dionicama, bivala sve lošija) cesta ostaje do 2001. godine, kada je Qeverija Berisha iz Albanskog razvojnog fonda (Fondi i Zhvillimit Shqiptar) poduzeo korake kako bi se rekonstruirala cjelokupna cesta kroz Keljmend, po suvremenim standardima izgradnje. U početku, postojala je ideja da se dionica Han i Hotit - Rapsh skrene s njezine postojeće trase na brijegu prema zaseoku Brigja (Hot) i da ide istočnije, padinama koje su bliže području Kastrata, što bi negativno utjecalo na stanovnike Hota, Brigja i dijela Keljmenda, zbog moguće izolacije. S druge strane novom trasom moglo se postići smanjenje nagiba i skraćenje duljine ceste. Naposlijetku, pobijedila je je opcija da nova modernizirana cesta ide starom, postojećom trasom. Na ovome segmentu, oko Brigja, bili su potrebni veliki zahvati, zbog iskopavanja i nasipavanja strmina i prepreka, te u slijedećoj fazi izgradnja zidova koji će štititi prometnicu od oštećenja prouzročenih erozijom i zasipavanja rastresitim materijalom. Pod platoom gdje se smjestilo selo Stare (Starje), na lokaciji Fund Stares (fund na alb..znači dno, kraj), umjesto starog mosta nad potokom perroi Starjes, sagrađen je zavoj na nasipanom materijalu, a stari most nije porušen, nego je ostavljen paralelno uz zavoj nove ceste. Općenito je iskapanjima i nasipavanjem terena ostvaren blaži nagib ceste, tako da on većinom ne prelazi 3-4%, čime su omogućene brzine veće od 45-50 km/sat. Rekonstruirana cesta izgrađena je sa dva vozna traka i nekoliko mjesta za zaustavljanje i parkiranje. Potom je na red za modernizaciju došla druga veća dionica, od Rrapshe (Kloni, u vrijeme Hodžine diktature - kloni su bile izolirane granične zone u Hodžinoj Albaniji) do Tamare, koja je napravljena po identičnoj trasi ceste izgrađene u vrijeme komunističke diktature. Standardi po kojima je građena nova cesta isti su kao kod prve dionice od Hota, osim što je na ovome dijelu teren bio znatno nepovoljniji. Od Rapsha do Balkona (Ballkoni; odakle je 1967. Enver Hoxha izdaleka promatrao Keljmend) postoje dva procjepa (alb. çarje) u planini - prvi u Rrapshu i potom kod Balkona (Leqet e Hotit), dionica gdje je cesta horizontalna, bez uspona i padova. Gradnja dalje od Rrapsha, na vrlo zahtjevnom dijelu Leqet e Hotit, gdje teren strmo pada u kanjon rijeke Cijevne, iziskivala je mnogo, u smislu vremena i obujma gradnje, jer je sva ta gomila iskopanog materijala bila transportirana uzbrdo iz Leqeta u Rrrapsh i u Grop tj u bivši Klonit të Vjeter. Stijene su drobljene kako bi se taj materijal iskoristio u proizvodnji betona u betonari podignutoj u Rapshu. Takav postupak se primjenio kako bi se zaštitila vegetacija grmlja i drveća i kako ne bi došlo do zatrpavanja doline Cijevne viškom iskopanog građevinskog materijala. Dužina ove dionice, Klon (Rrapsh) - Qafa e Kryqit, iznosi 4.4 kilometara. Slijedeći dio dugačak 1,6 km od Qafë Kryqe do Uji i Grabomit (Grabomska voda), bio je lakši za izgradnju. Kod grabomskog zavoja sagrađen je novi most s dva propusta, a stari se nalazi odmah uz njega, Na dionici od Uji i Grabomit, do Tamare, dugoj 8 km, sagrađeni su potporni i zaštitni zidovi i propusti za vodotokove i vodopade. Dionica - Tamarë - Selcë - Vermosh Prethodna cesta koja je građena 1967. godine, kod Tamare je prolazila preko poznatog starog turskog mosta. Tom prilikom slojevi ceste nanijeti su na stari most, a betonom je on ojačan, uz očuvanje stare zatečene turske konstrukcije. Za rekonstruiranu cestu izgrađen je novi most koji se nalazi neposredno uz stari turski. Jednako tako, nova cesta izmještena je izvan centra naselja, istočnim rubom Tamare, a stara trasa ceste koja je prolazila kroz središte mjesta, uređena je kao pješačka šetnica. Cesta je sada u potpunosti proširena i rekonstruirana, dalje od Tamare do Vermosha. Država Crna Gora je također sufinancirala taj dio projekta, jer je ova cesta osigurala lakši put stanovnicima Plavsko-gusinjskog kraja i istočne Crne Gore s bazenom Zete, Podgoricom, Crnogorskim primorjem, te Skadrom. Do tada je stanovnicima Gusinja i Plava trebalo prolaziti 270 kilometara, kako bi stigli do Podgorice, a put dolinom Cijevne kraći je za 55 kilometara i gotovo 70% te trase zimi je bez sniježnog sloja na cesti. Snijega zimi obično ima samo na desetkilometarskoj dionici od Gropat Selce do Vermosha. Udaljenosti na rekonstruiranoj cesti SH20 Han i Hotit - Tamarë 28 km Rotonda Han i Hotit - odvojak ceste za Kastrat - 11 km Rotonda Han i Hotit - do bivšeg Kloni (Rrapsh) - 14.5 km duljina polja Fusha e Rapshes - 2 km Kloni - Qafa Kryeqt (Leqet e Hotit) - 4.4 km Kloni (Rrapsh) – Uje i Grabomit (Grabomska voda) - 6 km Kloni (Rrapsh) – Qëndër Tamare (Tamara, centar) - 14 km IZVOR DRAGU, Rush: Rruga për në Kelmënd.Han Hotit-Vermosh.(Fotoreportazhi…). Albdreams.net, 17.6.2014. |
Tamarë - Leqet e Hotit (4K UHD) (Kelmend,Malësi e Madhe) Albanian Alps
Autor: Albert Vaja |
Grabom je zaselak Broja, smješten uz državnu cestu SH20 između Tamare i Rrapsha, u dnu kanjona rijeke Cijevne. Zapadno od sela nalazi se granični prijelaz između Albanije i Crne Gore, kojime prolazi cesta koja od Kelmenda dolinom Cijevne nastavlja prema ravnici Zete, što je ujedno i najkraći put između Plavsko-gusinjske doline i Podgorice. Godine 2018. s albanske strane prijelaz je već izgrađen, a crnogorski dio je dovršen 2021. godine.
Početkom 20. stoljeća kroz Grabom je prošla Edith Durham, koja je u svojoj knjizi High Albania (London, 1909.) zapisala kako je na ovome mjestu stajao han (istočnjački tip konačišta po gradovima i uz ceste; upravitelj stana je handžija). Pritom je Durham zapisala slijedeće: Han Grabom, na dnu riječnog kanjona, srdačno nas je dočekao. Bila je tamo velika grupa ljudi i životinja.
Crna Gora je bila samo nekoliko metara dalje preko Cijevne (orig. Tsem). Blizu su bile ruševine turske zgrade, koju su prošlog ljeta (1907.) napale i uništile crnogorske trupe, koje su istovremeno opljačkale i han. Ljudi su se ogorčeno žalili na crnogorski napad. Ni ja sama nisam mogla shvatiti tko je u pravu, a tko u krivu, u ovome graničnom sukobu. Crnogorski službenici su mi odgovorili da je kula spaljena jer je bila na crnogorskom teritoriju, ali su njezine ruševine zasigurno - čak i prema njihovim vlastitim kartama - na albanskoj strani granice. Han je bio opljačkan jer su Klimenti pomogli turskim nizamima (vojnicima, op.). Upitala sam - ako toliko mrze Turske - zašto su im pomogli? Zato jer im je Crna Gora bila najveći neprijatelj. Nisu mogli dopustiti da crnogorske trupe pređu njihovu granicu, a da im se ne suprotstave. “Borili smo se za svoju zemlju”. Klimentsko-crnogorska granica, arbitražno određena od strane velikih sila na Berlinskom kongresu, bila je jedna od mnogih bolnih točaka koje su tada kreirane; čini se kako su granice bile dizajnirane kako bi onemogućile trajni mir. Granica je, kažu Kilmenti, ispravno obilježena s kamenjem na mjestima gdje nema rijeke, no Crnogorci je se nisu nikada pridržavali. Zanimljivo je čuti obje strane u ovome slučaju. Čula sam drugu verziju iste priče, prije pet godina, u kojoj je druga strana okrivljavala Klimente. U hanu je lokalni junak inzistirao da zastanemo nešto popiti. On je prouzročio veliko uzbuđenje prethodne godine, kada je izazvao na dvoboj čovjeka iz drugog plemena, što je danas već rijetkost - iako je prije tridesetak godina, kada je svaki muškarac nosio jatagan, to bilo uobičajeno. Ljudi su nekada bili hrabriji, rekao je. Danas se smatra normalnim upucati nekoga sakriven iza stijene; to je dovela civilizacija. Četiri ili pet stotina naoružanih ljudi, iz oba plemena, okupilo se kako bi vidjeli zabavu. Izgledalo je kao da će "dvoboj" završiti sukobom između plemena. Starješine plemena, uznemireni, sjeli su i spasili situaciju potaknušvi dva neprijatelja da se zakunu na krvno bratstvo. Nakon što sam jela, legla sam na neke daske ispred hana, planirajući sat drijemanja dok muškarci ne završe jelo u hanu. No, prva Engleskinja u Hanu Grabomu bila je prevelika vijest da bi ostala neprimjećena. Tek sam prilegla, kada me je razbudio jedan kirijaš. On je rekao društvu da ja znam “pisati” (zapravo. crtati) ljude. Oni nisu nikada vidjeli kako netko crta ljude i morala sam neke nacrtati kako bi potvrdila njegove riječi. Ušla sam u zagušljiv han, i nacrtala handžiju koji je pripremao kavu drugom čovjeku na sofri, što je pružilo zadovoljsto svima, osim meni, jer je već došlo vrijeme da nastavimo put. |
UZ CIJEVNU OD DINOŠE DO GRABONA
DINOŠA - KANJON CIJEVNE - GRABON (GRABOM) / DINOSHË - CEM I TRIESHIT - GRABON (GRABOM)
Kanjon Zatrijebačke Cijevne
Cijevna izvire na albanskom teritoriju, dužina njezina toka u Crnoj Gori iznosi 32 km. Nakon izlaska iz kanjona teče Ćemovskim poljem, i u tome dijelu toka Cijevna ima povremeni tok. Dio kanjona Cijevne u Crnoj Gori naziva se i Zatrjebačka Cijevna prema kraju kroz koji prolazi.
U prošlosti je kanjonom Cijevne prolazio karavanski put od Podgorice, kroz Malesiju do Gusinja, a odatle za Peć i Kosovo. Zbog relativno niskih nadmorskih visina i utjecaja blage mediteranske klime koja prodirala kroz kanjon, ovo je bio najpovoljniji od malobrojnih tradicionalnih prijelaza preko Prokletija (Rikavac, Pećki prijevoj i dr.). Ovuda su prolazile trgovačke karavane koje su nosile žito, grah, sol i ostale namirnice.
Godine 1974. otvorena je cesta kroz crnogorski dio kanjona Cijevne u Zatrijepču. Cestu je sagradila jugoslavenska vojska.
U prošlosti je kanjonom Cijevne prolazio karavanski put od Podgorice, kroz Malesiju do Gusinja, a odatle za Peć i Kosovo. Zbog relativno niskih nadmorskih visina i utjecaja blage mediteranske klime koja prodirala kroz kanjon, ovo je bio najpovoljniji od malobrojnih tradicionalnih prijelaza preko Prokletija (Rikavac, Pećki prijevoj i dr.). Ovuda su prolazile trgovačke karavane koje su nosile žito, grah, sol i ostale namirnice.
Godine 1974. otvorena je cesta kroz crnogorski dio kanjona Cijevne u Zatrijepču. Cestu je sagradila jugoslavenska vojska.
Trgaja / Tergaje
|
AKTUALE - Hapet rruga në German të Delajve - Cemi i Trieshit
Datum objave: 19.12.2020. Autor: TV Boin Otvorena je cesta Delajve - Cemi i Trieshit |
Mostovi nad Cijevnom
Šesterolučni Ržanički most u Ćemovskom polju, nad rijekom Cijevnom, nalazi se na magistralnoj cesti, između naselja Podgorice i Tuzi. Iza njega se vidi željeznički most na pruzi koja je izgrađena 1986. godine, radi povezivanja SFRJ i NR Albanije - Titograda sa Skadrom. |
PO ZETSKOJ RAVNICI
Zeta, dio Podgoričko-skadarske kotline, je najveća ravnica u Grnoj Gori. Prostire se između Skadarskog jezera, starocrnogorskih, piperskih, kučkih i malisorskih planina. Prvobitno se ovo ime odnosilo na prostranu oblast zetske države, ali se poslije njenog pada sužavalo, dok nije svedeno na današnje područje. Iako ime to nagovještava, rijeka Zeta ne protječe kroz Zetsku ravnicu, već kroz susjednu Bjelopavlićku ravnicu. Ravnica zahvaća površinu od oko 250-300 km2, nagnuta je od sjevera prema jugu i leži na apsolutnoj visini od 6 metara u prijezerskom dijelu, do 60-a m u dijelu brdskog zaleđa. Dijeli se na Gornju i Donju Zetu, u pojedine se manje zaravni zovu Doljansko polje, Ćemovsko polje i Zetsko polje. Iz ravni se diže nekoliko manjih vapnenačkih grebena i humova: Gorica (130 m), Ljubović (101 m), Dajbapska gora (172 m), Srpska gora (97 m), Vranjska gora (85 m), Malo brdo (205 m), Hum (276 m), Vranjina (303 m) i druga manja brda. Ova brda zajedno s razvedenim obodom ravnice izdvajaju pojedina polja (Ocko, Ćemovsko, Momišićko, Tološko polje, Lješkopolje u dr.) i ravni (Liješti i Karabuš / Crne zemlje). Njih presijecaju tokovi rijeka: Zeta i Sitnica, kao desne pritoke; Ribnica i Cijevna, kao lijeve pritoke koje otječu Moračom u Skadarsko jezero - koji ukupno čine 62% vodne bilance Skadarskog jezera.
Sjeverni dio ravnice, koja se spustila prije diluvija, ispunjen je fluvioglacijalnim sedimentima, a južni, pored Skadarskog jezera, aluvijalnim naslagama. Kroz prostranu ravnicu između Bojane i Drima u Zetu nesmetano prodiru sredozemni klimatski utjecaji. Zetom teku Morača, Cijevna i na jugu nekoliko manjih pritoka Skadarskog jezera. Rijeke nemaju zasad gotovo nikakav značaj, jer nisu plovne niti se koriste za navodnjavanje. Zemljište je vrlo oskudno vegetacijom, jer je većim dijelom šljunkovito; izvorske vode nema, već se koriste ublovi.
Zetska ravnica je jedan od najgušće naseljenih dijelova Crne Gore. Najveće naselje, pored Podgorice na sjeveru ravnice, su Golubovci, sjedište gradske općine Golubovci. U Zeti su naselja većinom zbijenog tipa. Sela pored jezera su tradicionalno bila u močvarama i prilično nezdrava. Tradicionalne kuće su različite: na kat, prizemljuše i pojate od plota i zemlje. Od žitarica su se tradicionalno najviše gajili kukuruz i pšenica, a od industrijskih biljaka duhan. Dijelovi ravnice prekriveni su zemljom crvenicom, pa je idealna za gajenje voća i povrća. Po travatnim lugovima napasala su goveda i konje, a po nekultiviranim ravnima ovce. Nekoliko sela pored rijeke i naročito jezera bavilo se ribarstvom. Kroz Zetu idu cestovni pravci od Podgorice za Virpazar i Primorje tei Skadar, i željeznički, koji je dio jadranske magistrale Beograd-Bar. U njoj je i podgorička zračna luka.
U Zeti je nekada vladao zdravstveni problem malarije. Područja uz Skadarsko jezero vrijedna su ornitološka staništa, a najveći je dio obala i površine jezera u granicama Nacionalnog parka Skadarsko jezero.
Sjeverni dio ravnice, koja se spustila prije diluvija, ispunjen je fluvioglacijalnim sedimentima, a južni, pored Skadarskog jezera, aluvijalnim naslagama. Kroz prostranu ravnicu između Bojane i Drima u Zetu nesmetano prodiru sredozemni klimatski utjecaji. Zetom teku Morača, Cijevna i na jugu nekoliko manjih pritoka Skadarskog jezera. Rijeke nemaju zasad gotovo nikakav značaj, jer nisu plovne niti se koriste za navodnjavanje. Zemljište je vrlo oskudno vegetacijom, jer je većim dijelom šljunkovito; izvorske vode nema, već se koriste ublovi.
Zetska ravnica je jedan od najgušće naseljenih dijelova Crne Gore. Najveće naselje, pored Podgorice na sjeveru ravnice, su Golubovci, sjedište gradske općine Golubovci. U Zeti su naselja većinom zbijenog tipa. Sela pored jezera su tradicionalno bila u močvarama i prilično nezdrava. Tradicionalne kuće su različite: na kat, prizemljuše i pojate od plota i zemlje. Od žitarica su se tradicionalno najviše gajili kukuruz i pšenica, a od industrijskih biljaka duhan. Dijelovi ravnice prekriveni su zemljom crvenicom, pa je idealna za gajenje voća i povrća. Po travatnim lugovima napasala su goveda i konje, a po nekultiviranim ravnima ovce. Nekoliko sela pored rijeke i naročito jezera bavilo se ribarstvom. Kroz Zetu idu cestovni pravci od Podgorice za Virpazar i Primorje tei Skadar, i željeznički, koji je dio jadranske magistrale Beograd-Bar. U njoj je i podgorička zračna luka.
U Zeti je nekada vladao zdravstveni problem malarije. Područja uz Skadarsko jezero vrijedna su ornitološka staništa, a najveći je dio obala i površine jezera u granicama Nacionalnog parka Skadarsko jezero.
Tuško polje
Tuzi
Tuz - Malësia - Tuzi - Malesia
Datum objave: 25.3.2007. Objavio: MALESIA.ORG Opis: Produkcion i Komunës Urbane të Tuzit |
|
Vuksan-Lekići / Vuksanlekaj
Vuksanlekići (albanski Vuksanlekaj [vuksanlɛˈkaj]), naselje u općini Tuzi u Crnoj Gori. Prema popisu iz 2003. bilo je 280 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 570 stanovnika). U mjestu vrijedi vidjeti Kulu Camovića i na mjesnom groblju zanimljive stare etnografski vrijedne nadgrobne spomenike koji nose razne reljefne ljudske prikaze. U mjestu je i Spomen groblje strijeljanih rodoljuba iz austrijskog logora I svjetskog rata.
Rod Vuksanlekaj su Camaji porijeklom iz sela Spijë (Spinja)/Starog Trabojina (Traboin Moçem). Podijeljeni su u 5 braće: Hasaj, Ujkaj, Smajlaj, Martinaj i Lulaj (koji su ostali u Spinjama). Osim roda Vuksanlekaj Camaj, Vuksanlekići su također dom: Gjelosh Leke, Gjokcamaja i Ivanaja. Lovro Mihačević (1856.-1920.), katolički svećenik iz Bosne i Hercegovine, franjevac, književnik i albanolog, služio kao misionar u Albaniji, zapisao je u svojoj knjizi Po Albaniji (Zagreb, 1911.) slijedeće o župi Trabojin: Vuksan Lekaj. Nova je to župa, g. 1908. odijeljena od župa Grude, Traboine i Rapše. Sva je u ravnici tik Skadarskoga jezera, blizu mjesta Tuzi, a nije daleko ni od Podgorice. Ima pet sela sa 397 duša. Nadgrobni spomenici na katoličkom groblju
Nagrobni spomenici koji se mogu vidjeti na ovom groblju, jedinstveni su u tradicionalnoj albanskoj narodnoj umjetnosti, ne mogu se datirati točno, ali čini se da potječu s početka dvadesetog ili druge polovice devetnaestog stoljeća. Mnogi motivi na nadgrobnim spomenicima potječu iz puno starije dobi. Ima ih tridesetak, visoki su između metar i metar i pol i svi licem spomenika gledaju istom smjeru - prema zapadu. Na velikom dijelu spomenika izrezbareni su ljudski likovi. Na ostalima su križevi i kombinacije s ostalim simbolima: mjesec, sunce i zvijezde, biljni i životinjski svijet (zmije), oružje (mačevi, puške), pastirski štapovi i dr. Kula Camovića
Nalazi se u selu Vuksan-Lekići i potječe iz 19. stoljeća. Zovu je još Kulla e Barotit (Barutana). Objekt je vlasništvo obitelji Camaj. Sagrađena je u vrijeme osmanske okupacije i vladavine. Ima povijesnu vrijednost, ali i graditeljsku jer pokazuje napredne razmjere, dizajn toga vremena i postojeću tehnologiju. Kuća je zidana od kamena s, vjerovatno, drvenim trijemom koji je uništen, a umjesto njega sazidan je novi katni dio kuće. U prizemlju su dvije prostorije od kojih je jedna zasvedena sandučastim (poluobličastim) svodom. Kuća je ograđena masivnim, kamenim zidom koji se u zaleđu oslanja na kuću. Unutar zidina je veliko dvorište u čijem se sjevernom dijelu nalaze ostaci zidova još dvije prostorije. S frontalne strane u sredini zida je glavna kapija, a na oba kraja po jedna okrugla obrambena kula. Cijeli zid je ispunjen puškarnicama. U kule se ulazilo iz dvorišta. Kule su imale po nekoliko otvora iz kojih se branio prilaz kući. Stambena zgrada je u dobrom stanju, gornji dio je nov, a u donjim originalno očuvanim, boravi stoka. Relativno dobro su očuvane obrambene kule i zidovi. U spomeničkom smislu, jedna je od najpoznatijih očuvanih i zakonom zaštitećenih kula u Crnoj Gori. Arheološki lokalitet Caf Kiša (alb. Qaf kisha) Kod Tuzi, iznad Vuksanlekića nalaze se ostaci temelja manje srednjovjekovne crkve poznate pod nazivom "Ćaf-kiša". Crkva je manjih dimenzija jednobrodna s očuvanim pilastrima koji su nosili ojačavajuće lukove. Vidljivi su i ostaci polukružne apside. Zidovi su očuvani do visine od 1,5 m. Dosadašnjim saznanjima nisu pronađeni tragovi dekorativne plastike i nema pokretnog fonda. Oko crkve je zapušteno staro groblje. Grobni pokrivač su pravilne kamene ploče, a kao grobna obilježja su služile vertikalne grobne i fino obradjene kamene ploče. Lokalitet obuhvaća površinu od 200 m2. |
Zagonetno groblje u Tuzima (Lokalni Hodači)
Datum objave: 15.9.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Posjetili smo zagonetno groblje u selu Vuksanlekaj, nadomak granice Crne Gore i Albanije. O samim grobnicama do danas nema jasnih podataka, a u vlogu govorimo o 2 ugla gledanja na istoriju istih. Članak iz Vijesti koji čitamo u klipu: https://www.vijesti.me/kultura/442227... Literatura koju smo našli na albanskom jeziku: DESHMI MONUMENTALE NE VUKSANLEKAJ - A MONUMENTAL TESTIMONY IN VUKSANLEKAJ VARREZAT NE VUKSANLEKAJ
Datum objave: 12.3.2016. Autor: Star Plus Tv Opis: STAR PLUS TV 2016 - PJESEMARRES: 1. Mit'hat Dibra 2. Ilir Bala 3. Naim Laçej 4. Robert Camaj Vuksanlekaj Srđan Sekulić, 2019. U albanskom seocetu Vuksanlekaj nedaleko od mesta Tuzi u Zetskoj ravnici, vele ljudi da je jedne godine Skadar poplavio groblje vele popucali spomenici, a bujica mezare ponijela pa ih sa posnom zemljom crnogorskom crvenicom kao drob izdrobila i u Skadar odnijela Još vele da je neki Azem ribar te godine iz Skadra umesto pastrmke kosti vadio kad je zabacivao pa je posedeo i na ahiret preselio Eto, tako vele ljudi |
Šipčanik
ŠIPČANIK / ŠIPČANIČKA GORA
Brdo Šipčanik nalazi se na dodiru Ćemovskog, Karabuškog, Rogamskog i Tuškog polja. U njegovom južnom podnožju smjestilo se naselje Šipčanik, prema jugoistoku su Tuzi, a na sjeveroistoku naselje Karabuško Polje. Nekada je na Šipčaniku bilo utvrđenje koje je crnogorski prijestolonasljednik Danilo, 1912. godine preuzeo od Turaka, a kasnije se tu nalazio vojni aerodrom. Do NATO-ovog bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije Šipčanik je bio zračna vojna baza. Tada je navođena NATO-va raketa uletjela kroz uska vrata 356 metara dugog tunela i pogodila jurišni jugoslavenski avion Orao, koji je odmah planuo. Vatra se proširila i na susjedne letjelice - izgorjelo je svih 17 aviona.
Danas u tome tunelu, 30 metara ispod površine zemlje, vinarija Plantaže 13. jul drži stotine drvenih bačav s oko dva milijuna litara vina koja će tek ići na tržište. U prostorijama pokraj tunela su dio njihove vinske arhive u bocama, prodavaonica vina, prekrasna kušaonica i restoran. Na dijelu brda Šipčanik planirana je izgradnja etno-sela Šipčanik i muzeja vina tvrtke "Plantaže 13. Jul". S te lokacije pruža se odličan pogled na Skadarsko jezero, grad Podgoricu, Ćemovsko polje i kompleks vinograda ’’Plantaža’’. Za planirano naselje "Vinsko selo"’ kao uzor je korištena tradicionalna urbana morfologija crnogorskog sela crmničkog kraja gdje se posebno vodilo računa o tipologiji osnovne jedinice – kuće (doma), koja se u potpunosti prilagođava brdovitom crnogorskom terenu i građena je od lokalnog crnogorskog kamena. Etno-selo je formirano oko tradicionalnog motiva – gumna, na glavnom trgu, na kojem je moguće organizirati tradicionalni festival vina i razne druge svečanosti. Poseban arhitektonski akcent je i seoska pozornica sa zvonikom koji daje prepoznatljiv imidž selu. IZVORI I LITERATURA Etno selo Šipčanik i muzej vina Plantaže. Gradnja.me, 21.12.2020. |
Ćemovsko polje
Ćemovsko polje je polje u kršu, dio Zetske ravnice u Crnoj Gori. Nalazi se jugoistočno od Podgorice između rijeka Morače, Cijevne i Ribnice. Zahvaća površinu od 55,5 km², na dužini od 11 i širini od 7 kilometara. S njegove ravni, koja je prekrivena fluvioglacijalnim šljunkom izdižu se tri huma: Ljubović (101 m), Zelenika, odn. Dajbapska gora (172 m) i Srpska, odn. Srska gora (95 m). Ravan polja je nagnuta od sjeveroistoka (46 m) ka jugozapadu (10 m).
Klima je izmjenjeno sredozemna, s vrućim ljetima i hladnim zimama kada puše vjetar. Za vrijeme proljetnih kiša u polju izbije trava koja se koristi za ispašu. Tijekom ljeta sunce sprži travu i pretvori polje u pustinju. Izgradnjom irigacijske mreže postaje značajno vinogradarsko i voćarsko područje (breskve). U Zetskoj ravnici se nalaze vinogradi "Plantaže", najvećeg crnogorskog proizvođača vina i jednog od najvećih vinograda u Europi. Nekad je polje bilo pod šumom i bili su obrađivani neki njegovi dijelovi. Kako je šuma isječena, vjetar je odnio sitnu zemlju i danas je gotovo ogoljelo. Dio Ćemovskog polja, koji je bliži Podgorici sve se više urbanizira. Ćemovsko polje je ime dobilo po albanskoj riječi za rijeku Cijevnu — "Cem". Kroz Ćemovsko polje i prisojnom stranom Hotskih brda prolaze željeznička pruga i magistralna cesta koje povezuju Podgoricu s Albanijom (Skadar). IZVOR Ćemovsko polje. Wikipedija |
(Sušni) stepski ekosustav U Crnoj Gori se sušni stepski ekosustar sreće uglavnom na aluvijalnom zemljištu i vrlo je rijedak. Te manje, preostale površine još uvijek su prisutne na Ćemovskom polju, uključujući Karabuško, Tuško i Dinoško polje i niže dijelove kanjonske doline rijeke Cijevne. Od ptica koje su isključivo vezane za ova područja značajne su sledeće: noćni potrk Burchinus oedicnemus i poljska ševa Anthis campestris. IZVOR MINISTARSTVO uređenja prostora i zaštite životne sredine Crne Gore: Nacionalna Strategija biodiverziteta sa Akcionim planom za period 2010 – 2015. godine – Prijedlog. Podgorica, 2010. godine |
Željeznička pruga Podgorica – Skadar
Ova pruga povezuje Podgoricu i Skadar. Jedina je međunarodna željeznička veza Albanije. Ukupne je duljine 59,5 km (od toga u Crnoj Gori 24,5, a u Albaniji 35 km), jednotračna je i nije elektrificirana. Donošenjem prvog petogodišnjeg plana u Albaniji, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, bila je predviđena izgradnja novih pruga, između ostaloga i ove pruge. Već 1948. bili su izvršeni određeni pripremni radovi, međutim rezolucija Informbiroa je zaustavila sve radove na ovoj pruzi. Na inicijativu Albanije, 1974. dolazi do novih pregovora, ali je konačno potpisivanja ugovora učinjeno 1979. Prilikom određivanja trase kroz Crnu Goru, postojale su dvije varijante: sjeverna i južna. Iako je sjeverna bila 6 km duža i na njoj je bilo je nužno izgraditi tri tunela (duljine 3000 m) i tri mosta (duljine 300 m), prihvaćena je kao konačna trasa pruge do granice s Albanijom. Radovi su počeli sredinom 1983. i trajali su do travnja/aprila 1986. Kroz Crnu Goru izgrađeno je 10 mostova, 3 tunela te pogranična postaja Tuzi. U to vrijeme građena je kao pruga prvog reda i bila osposobljena za brzine do 100 km/h. Željeznički promet započeo je 1.9.1986. prvim vlakom s 428 t tereta namijenjenog Mađarskoj. Iako je bio u planu i putnički promet, on nikada nije ostvaren. Do kraja prve godine prometovanja, bio je planiran promet od 100.000 t, a sljedeće godine 350.000 t robe. Međutim, albanska strana je (unatoč dogovoru) robni promet i dalje obavljala i cestom i morem, tako da se planirani promet ove pruge nije ostvarivao, i njena iskoristivost je bila ispod 10%. Raspadom Jugoslavije ne samo da se ugasio promet na ovoj pruzi već je bila i otuđivana njena imovina. Takvo stanje potrajalo je do 2002. kada je završena njena obnova, a od 2004. njom se ponovno obavlja teretni promet. Iste godine na njoj je zabilježen promet od 56.571 t, 2005. – 53.665 t, 2006. – 53.410 t, a 2007. je zabilježen značajan rast na 173.426 t, te 2008. 239.189 t robe. Najveća dopuštena brzina na dijelu koji pripada Željezničkoj infrastrukturi Crne Gore je 70 km/h. IZVORI I LITERATURA Željeznička pruga Podgorica – Skadar. Wikipedija (hr) BURZANOVIĆ, Slavko; KOVAČEVIĆ, Branislav; MAROVIĆ, Branislav; MILJIĆ, Marijan; RASTODER, Šerbo Rastoder: 100 godina željeznica Crne Gore. Podgorica, 2009. (PDF) |
Vinograd Ćemovsko polje
Vinograd u Ćemovskom polju najveći je u jugoistočnoj Europi, jedan od najvećih u Europi, a kažu kako je najveći vinograd "u komadu" u Europi. Leži na platou čija nadmorska visina varira izmežu 45 i 70 metara. Površina mu je 2310 hektara (23 km2) što je veličina 4620 nogometnih igrališta. Samo je ograda oko vinograda duga 70 kilometara, a unutar nje raste oko 10-11 milijuna trsova. Da su ih posadili u jednom redu, došli bi do Tokija na istok, ili Havane na zapad.
Sadnja vinograda započela je 1977. na surovom kamenitom terenu, na području gdje ljeti vladaju velike vrućine i suše, a zime su tek nešto hladije nego u primorju.Tu je rasla samo niska, otporna, a često i zakržljala vegetacija. “Osvajanje” i kultiviranje takvog teškog terena već je samo po sebi bio veliki uspjeh. Danas, ovdje uzgajaju čak 27 sorti vinove loze, među kojima dominira vranac (70% vinograda), autohtona crnogorska sorta nastala na području Crmnice prirodnim križanjem kratošije (crljenak, tribidrag. primitivo ili zinfandel), te gotovo izumrle lokalne sorte duljenga. Klima ove kotline s 2500 sunčanih sati na godinu daje grožđe sa skladnim odnosom šećera i kiselina, koje se uz suvremenu tehnologiju prerađuje u vrhunska vina. “AD Plantaže”, dioničko društvo koje je inkorporirano u holdingu "Agrokombinat 13 jul", najveća je crnogorska vinogradarska i vinarska kompanija i jedna od najvećih kompanija u Crnoj Gori u cjelini. Sjedište tvrtke je u Podgorici. Osnovano je 1963. godine, a bavi se proizvodnjom vina i stolnog grožđa, breskvom, nektarinom, proizvodnjom i distribucijom vina i rakija od grožđa, uzgojem ribe (pastrmka), ugostiteljstvom i trgovinom na malo. Imaju 12.000 maslina od kojih rade ekstradjevičansko ulje. Najvažniji segment tvrtke povezan je s proizvodnjom grožđa i vina, a posjeduje jedan od najvećih vinograda u Europi. Vinogradi su smješteni u Ćemovskom polju, ravnom i sunčanom području smještenom južno od Podgorice. AD Plantaže takođe je jedan od najvećih proizvođača grožđa i vina u regiji, s godišnjom proizvodnjom vinskog grožđa blizu 22 milijuna kg i 17 milijuna prodanih boca godišnje. Tvrtka izvozi svoje proizvode u preko 30 zemalja i tržišni je lider u svom sektoru u regiji Balkana. Vina koja proizvode su: crna vina (Vranac, Vranac Pro Corde, Merlot, Cabernet i dr.), bijela vina (Crnogorski Chardonnay, Crnogorski Krstač, Crnogorski Sauvignon) i rakije (Crnogorska lozova rakija, Prvijenac, Kruna). Plantaže imaju i rasadnik na 34 hektara i proizvode između 500.000 i 700.000 trsova raznih sorti godišnje, prvenstveno za obnovu svojega vinograda. Plantaže "13. jul" imaju 700 zaposlenih, a u vrijeme berbe trebaju još i 1000 sezonaca. Iako je vinograd golem, većinu grožđa beru ručno. |
Skeletna tla
Vinogradi su podignuti na plitkom, skeletnom tlu. Skeletna tla sadrže preko 50% skeletnih čestica. Radi se o kemijski neaktivnim česticama tla, većim od 2 mm, nastalim fizikalnim raspadanjem - poput fragmenata zaobljenih ili oštrih rubova (šljunak, kamena sitnež, stijene). Poljoprivredna tla sadrže skelet u većim količinama ako su nastala od grubih aluvijalnih, deluvijalnih ili jezerskih sedimenata, kao što je to sllučaj upravo s Ćemovskim i okolnim poljima u Zeti. IZVORI I LITERATURA
KOZARČANIN, Ivo: Susjedi imaju najveći vinograd - tamo su nekad bili MiG-ovi. Express.24sata, 2.11.2019. |
ROGAMSKO BRDO
Dinoško polje
Dinoša |
KOORDINATE 42.417778, 19.336667 BROJ STANOVNIKA 520 (2003.godine) WIKIPEDIJA Dinoša
|
Dinoša je naselje u općini Tuzi. Ovo naselje pripada povijesnom području Malesije, a nastalo je na izlasku planinskog (kanjonskog) dijela toka rijeke Cijevne, prema Zetskoj ravnici. Područje (atar) naselja je gotovo podjednako i brdski i ravničarski, a obuhvaća površinu od 420 hektara, tj. 4,2 km².
POVIJESNI RAZVOJ NASELJA Stari vijek; Dinoša je kao naselje postojala još u antičkom razdoblju, o čemu svjedoči citadela na platou omanjeg brda Ćuteza. Na prostoru ovog objekta su sačuvani bedemi rađeni od krupnijih kvadara, u helenističkom opusu (specifični način urešavanja zidnih ploha). U rimskom razdobju, Dinoša je bila vezana za antički grad Duklju, pored ostalog i dobro očuvanim ostacima vodovoda, kojime se ona opskrbljivala vodom (izvorište i kolektor vodovoda utvrđeni su u ovom mjestu, na obali rijeke Cijevne). Srednji vijek; U srednjem vijeku Dinoša je znatno razvijeno naselje, o čemu svjedoči povelja kralja Milutina iz 1314. godine. Povezivala je dobar dio Malesije s trgovištima Podgorica, Spuž i Onogošt (Nikšić). U sklopu sadašnjeg groblja u naselju, nalaze se temelji (ostaci crkve) Sv. Arhangela Mihaila. Naselje je posjedovalo svoje planine na prostorima Žijova: na Koštici, Rikavcu i Širokaru. S vremenom su formirane komunice (u brdskom i ravničarskom dijelu) a korišćene su ujesen i proljeće. Ljeti, uz uobičajenu naknadu, stoku su davali na izdržavanje stočarima iz predjela današnjih Kuča i Zatrijepča. Osmanska vlast; Za vrijeme osmanske vlasti, Dinoša je jedno od središta islamizacije doseljavanog stanovništva, s jednom od najstarijih džamija u okolici Podgorice. Iz nje su se islamizirani Malisori selili prema Nikšiću, Spužu i Podgorici. Na brdu Planici se nalaze ostaci tvrđave iz turskog razdoblja. Stanovništvo Dinoše je i danas pretežito islamsko (npr. i prema podacima još iz 1941. godine, u naselju je živjelo 69 rimokatolika i 308 muslimana). |
Kretanje broja stanovnika Dinoše u prošlosti: 1948. godina 272 stanovnika; 1953. 377; 1961. 457; 1971. 575; 1981. 669; 1991. 785; 2003. godina 520 stanovnika. Stanovništvo prema etničkom sastavu (prema popisu iz 2003.): Albanci 497 (95.57%); Crnogorci 7 (1.34%); Bošnjaci 7 (1.34%); Muslimani 2 (0.38%); Srbi 1 (0.19%)
ZABILJEŽILI SMO PRIRODNI FENOMEN U DINOŠI!
Autor: MONDO Crna Gora Datum objave: 27.9.2022. Opis. U sezoni obilnih padavina, voda izvire iz samog stabla,a mi smo ove godine zabilježili ovaj fenomen! |
DUŽ OBALE SKADARSKOG JEZERA
Humsko blato (Sunji Ploč)
Humsko blato je sjeverni ogranak Skadarskog jezera koji prodire duboko u kopno i koji je ljeti močvaran, a zatim jedva prohodan. Na njegovoj zapadnoj oblai uzdižu se brijeg Đutedža (115 m n.v.) i izolirana kupa brda Hum (269 m n.v.) koja svojim oblikom pravilnog konusa tvori orijentir koji se vidi izdaleka. Nasuprot njemu je brijeg Samobor, koji se uzdiže 85 m n.v., i isturio se u vode Humskog blata koga zatvara s jugoistoka. Na sjeverozapadnom dijelu Humskog blata u podnožju brda Đutedža i Huma nalazi se manji zaljev Sunji Ploč.
Podhum / Nënhelm
Podhum (ćir. Подхум, albanski: Nënhelm) je naseljeno mjesto u sastavu općine Tuzi. Do teritorijalne reorganizacije u Crnoj Gori nalazio se u sastavu stare općine Podgorica. Na popisu stanovništva 2011. godine Podhum je imao 253 stanovnika, pretežito albanske narodnosti (87,35%).
HUM (TUŠKI)
Đuteza (Lokalni Hodači)
Datum objave: 19.1.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Posjetili smo brdo u okolini Podgorice, opština Tuzi, na kojem se nalazi helenističko a kasnije srednjovjekovno utvrđenje Đuteza. Ostaci utvrđenja su i dalje malo poznati javnosti, uprkos istraživanju ovog lokaliteta koje je započela Olivera Velimirović Žižić još 1980ih godina. Hum Tuški (Lokalni Hodači)
Datum objave: 7.2.2022. Autor: Lokalni Hodači Opis: Hum Tuški se nalazi u blizini graničnog prelaza Božaj i sa njega se pruža predivan pogled na Skadarsko jezero i okolinu. Staza je dobro markirana a za uspon vam treba ne više od 40 minuta do 1h. Početak staze: https://goo.gl/maps/TN575yx5626q5rsE8 |
SAMOBOR
Na brijegu Samobor, koji se u obliku poluotoka isturio u vode Humskog blata i isto zatvara s jugoistoka, nalaze ruševine stare ilirske gradine Samobor (alb. Kalaja Samoborit). Kako je ovaj poluotok s tri strane okružen vodom, na koju strmo pada, dijelom u stjenovitim obroncima, s četvrte strane samo dubljim sedlom povezanom sa kopnom, brdo je bilo relativno jednostavno pretvoriti u čvrstu utvrdu. Odlučujući faktor za njegov izbor bio je taj što je osim zaštićenog mjesta pružao i ugodne uvjete za život. Brdo ima viši zapadni i nešto niži istočni vrh koji skriva prilično ravnu udubinu između njihovih padina i nudi prostor za naselje. Kratki opis ruševine dao je barun Nopcsa.
|
Sustav ilirskih gradina Ilirske su gradine obično locirane na karakterističnom položaju. U prvom planu brdovitog pojasa skadarskog jezerskog bazena nalazi se niz gradina, među kojima je i gradina Samobor. Ostale su: dvije gradine u ataru sela Prifte, od kojih je jedna iznad korita rijeke Cijevne, na mjestu svanom Kodra, a druga u zaseoku Pikalji, na istoimenoj glavici, gradina zvana Gradac u Loparima iznad sela Dinoša, gradina u Fundini, Suvi Grad iznad sela Sjenice, Stara gradina u Zlatici iznad korita Morače, sa lijeve strane, Jažnjak sa desne strane Morače preko rogamskih strana, i gradina na Trijepču iznad ušća Širalije u Zetu. Sustav gradina dalje ide preko gradine na Zelenici, iznad Sitnice i dr. |
Božaj
Stanaj
Brda i humci u nizini
Pogled s Dajbabske gore kod Podgorice na brdo Hum i humce koji se nalaze jugozapadno od Hotskih brda, u južnom dijelu Ćemovskog polja; Lijevo je najviši Hum (Tuški) (276 m), u sredini humac Burgovi (77 m), a desno od njega je dvodjelna Vranjska gora (lijevi vrh Lekovića gora, 85 m i desni kota 93 m, sa starom gradinom). Kota 93 prikriva još jedan humac pozadi - Seljovu goru (45 m). |
AKTIVNOSTI NA OTVORENOM
Pješačenje i planinarenje
PROČITAJ VIŠE Izvještaj sa planinarske ture Traboin – Çemerr – Gĕrzoj. Planinarski savez Crne Gore, 22.4.2024.
Aktivnosti u zraku
Paragliding Cup - Dečić 2019
Datum objave: 29.4.2019. Autor: ridersDOTme Opis: U subotu, 20.04.2019. godine održano je po prvi put u centralnoj regiji Crne Gore, u Tuzima, takmičenje u preciznom slijetanju paraglajderom na cilj - „DEČIĆ KUP 2019“. Uz naše partnere: Vojska Crne Gore, Medicinski centar MUP-a, Službe zaštite,.. ali i brojnih prijatelja Paraglajding Saveza Crne Gore tehnička organizacija takmičenja je bila na najvišem nivou. Takmičenje je održano sa novih poletišta na jugoistočnoj strani brda Dečić koje su uredili članovi Saveza u protekom periodu. Ovo je ujedno i prva aktivnost sa novoregistrovanih poletišta. U takmičenju je učestvovalo preko 20tak takmičara iz Crne Gore ali i inostranstva. Video & Edit: Ilija Perić / http://www.helivideo.me |
IZVORI I LITERATURA
DEDIVANOVIĆ, Leka: Oživjele stare staze. Caffe Montenegro, 21.4.2021.
GAJEVIĆ, Jasna: Hum tuški okićen divljim bademom. Jasnina putovanja, 5.4.2017.
GAJEVIĆ, Jasna: Da li je Dečić nezasluženo zapostavljen? Jasnina putovanja, 10.2.2016.
HADŽIABLAHOVIĆ, Sead: The vascular flora of Ćemovsko polje (Montenegro). Natura Montenegrina, 9(1): str. 7-143. Podgorica. 2010. (PDF)
POPOVIĆ Predrag: Dečić 650 mnm. Vrhovi Crne Gore. 10.6.2016.
VAN TWILLERT, Marianne: The misterious cementery of Vuksanlekaj, Tuzi. Living in Montenegro, 3.1.2017.
- Sažetak; Obilazak Hotskih planina: Nedavno je u prigraničnoj mjesnoj zajednici Traboin nakon više decenija obnovljena pješačka staza koja od ovog sela uz padine Čemera vodi do ostataka istoimene karaule na crnogorsko-albanskoj granici, i dalje do jame Grzoj na samoj liniji razgraničenja dvije države. Ideja za ovaj projekat nastala je saradnjom NVO Uzor iz Podgorice koja se bavi održivim i odgovornim razvojem i NVO Alb progress iz Tuzi, a koje su realizovane kroz saradnju sa lokalnim organima opštine Tuzi, Mjesnom zajednicom Traboin i Turističkom organizacijom Tuzi.
GAJEVIĆ, Jasna: Hum tuški okićen divljim bademom. Jasnina putovanja, 5.4.2017.
GAJEVIĆ, Jasna: Da li je Dečić nezasluženo zapostavljen? Jasnina putovanja, 10.2.2016.
HADŽIABLAHOVIĆ, Sead: The vascular flora of Ćemovsko polje (Montenegro). Natura Montenegrina, 9(1): str. 7-143. Podgorica. 2010. (PDF)
- Sažetak; U radu je prikazana vaskularna flora Ćemovskog polja. Ukupan broj taksona vaskularne flore (vrste i podvrste) Ćemovskog polja iznosi 1153. Najbrojnije familije su: Compositae, Gramineae, Leguminosae itd. Broj balkansko-endemičnih vrsta je 34 od čega je 4 ograničeno na teritoriju ex Jugoslavije. Sljedeći taksoni navode se kao novi za Crnu Goru: Aristolochia lutea, Centaurea iberica, Festuca circummediterranea, Scrophularia canina subsp. bicolor, Sedum urvillei, Sesleria robusta subsp. skanderbeggii, Symphoricarpos albus, Tragopogon porrifolius subsp. australis i Ulmus x hollandica. Kao nove za teritoriju ex Jugoslavije navode se Anagallis arvensis subsp. parviflora i Catapodium rigidum subsp. majus. Iz flore Crne Gore treba isključiti sljedeće taksone: Aristolochia pallida, Lotus glaber, Oenanthe incrassans, Potentilla hirta, Tamarix africana i Teucrium polium. Ranije su sa područja Ćemovskog polja kao novi za teritoriju Crne Gore ili ex Jugoslavije zabilježeni slijedeći taksoni: Aira caryophyllea subsp. multiculmis, Artemisia campestris, Aster squamatus, Descurainia sophia, Eleocharis mamillata, Euphorbia marginata, Fraxinus pennsylvanica, Haplophyllum coronatum, Heteropogon contortus, Plantago intermedia, Pyrus amygdaliformis f. triloba, Scorzonera mollis, Solanum eleagnifolium, Staehelina uniflosculosa, Trigonella gladiata, Trisetum paniceum i Vulpia ligustica.
POPOVIĆ Predrag: Dečić 650 mnm. Vrhovi Crne Gore. 10.6.2016.
VAN TWILLERT, Marianne: The misterious cementery of Vuksanlekaj, Tuzi. Living in Montenegro, 3.1.2017.