STRANICA JE U IZRADI
​Hvala Vam na razumijevanju!

KOSIDBA U STARIM VREMENIMA

Kosidba je jedna od najtežih poljskih radova koje su obavljali isključivo muškarci. Livade su najčešće koŠene u "kosačkoj mobi". U jednoj kosačkoj mobi nekad se nalazilo i po desetak kosaca. Kosce je sazivao domaćin, a pozivani su najbolji kosci sela, snažni i iskusni ljudi u ovom poslu. Kosci su pored kose imali i kosni alat: klepac i babica, vodijer, brus i kvasilica.
Kosa se sastoji od kosišta i kose. Kosište je od drveta i kućne je izrade, a kosa je čelični dio kovan od najboljeg čelika. Klepac i babica služe za klepanje odnosno tanjenje Ostrog dijela kose, a izrađeni su od čelika. Vodijer je drvena, duguljasta izdubljena posuda, koja služi za nošenje brus i kvasilice. Nosi se oko struka napunjen čistom vodom. Kvasilicom, načinjen od kraće metalne šipke sa rupom na jednom kraju kroz koju je provučena krpica, se kvasila kosa, a kamenim brusom oštrila.
Kosci su dolazili na kosidbu rano ujutro i najprije poklepali svoju kosu. Zatim su dogovarali ko će biti kosibaša. Biti kosibaša značilo je biti brz i vjeŠt imati najširi otkos ( "Mav") i sjeći travu sto niže ("dobro zabrijavati"). Na kosibašu su se morali ugledati i ostali kosci, a dobro odabran predvodnik značio je dobro obavljanje kosidbe.
U toku kosidbe kosa se klepala dva puta dnevno, ujutro prije početka kosidbe i popodne, poslije rucka. Oštrenje se obavljalo poslije svakog otkosa, ali je vrijeme oštrenja ipak određivao kosibaša. Kada on počne, to rade i ostali kosci. Oštrenje kosa je bila prilika za predah. Kosci su se oglašavali snažnom pjesmom, ali su se i šalili i podvriskivali. Zbog napornog posla koji su kosci obavljali, a koji ima i natjecateljski karakter, koscu je trebala jaka hrana. Jelo se na sjenokosu na kome su upravo kosilo. Jelo se sastojala od pečenog mesa, cicvare, pite, uštipaka, sira, kiselog mlijeka. Hranu su donosile žene, djevojke ili djeca, a domaćin i kosibaša su dobivali najbolje dijelove mesa. Tijekom čitavog dana koscima je donoseni voda i to su obicno radile djevojke.
Na kraju dana, kada se završi kosidba, kosci su odlazili domaćinovoj kući da se malo provesele, zapjevaju i popričaju. Kada je košenje, koje je najčešće trajalo po nekoliko dana, završeno, trava se ostavljala da se osuši i zatim se organiziralo kupljenje sijena.
IZVOR  KUD Piskavica (Bosna i Hercegovina)

Gornja Stabna
Seoska idila u selu Stabna (CG). Idila u oku posjetitelja, međutim iza toga često stoji naporan rad njegovih žitelja.

Kovački majdani
U srcu planine Zvijezde u srednjoj Bosni, nalaze se kovački majdani u kojima se već 800 godina na isti način kuje željezo uz pomoć vodene energije. Prema mjestu Oćevija nazivaju se oćevijski majdani. Ovakav način kovanja željeza sačuvao se još samo na planini Schwarzwald u Njemačkoj, te su zbog toga oćevijski majdani jedinstveno mjesto koje svakako treba posjetiti. 

---

Crnom Gorom: Pokrivanje snijega - Branje snijega HD
Proizvodnja: RIVchannel; Datum objavljivanja: 9.2.2019.
Opis: Pokrivanje snijega je način na koji su ljudi dolazili do potrebnih zaliha vode. Pokrivao se u proljeće dok je još uvjek bilo sniježnih smetova i bio je izvor pitke vode stočarima koji su živjeli na planinama siromašnim prirodnim izvorima. Pokrivanje snijega je i danas u upotrebi...​

​Crnom Gorom: Jama Sniježnica (Ledenica) - Branje snijega HD
Proizvodnja: RIVchannel; Datum objavljivanja: 31.1.2019.
Opis videa: Sniježnica (ledenica) je vrsta jame u planinskim predjelima u kojoj se tokom zime nagomilava snijeg i tu se zadržava cijele godine. One su izvor pitke vode stočarima koji su živjeli na planinama siromašnim prirodnim izvorima. Branje snijega u pećinama je i danas u upotrebi...

POSLEDNJE RABADŽIJE FILM (The last bullockies)
Datum objavljivanja: 11.1.2018.
Opis: „Poslednje rabadžije“ je dokumentarni film koji vam u 18 minuta opisuje jedan od najtežih poslova koji i danas obavljaju ljudi sa volovima, izvlačenje trupaca iz šume na nepristupačnim terenima „rabadžilukom“. Ugledavši ta oznojena lica, zapjenjene volove iz čijih nozdrva se puši dah na hladnom zimskom jutru odmah me je motivisalo da bar dio njihovog karaktera,snage i mukotrpnog rada prenesem na ovaj film. Radnja filma je smještena u okolini Višegarada i planine Sjemeća. Prati aktere kroz više godišnjih i vremenskih doba da bi što realnije prikazala surovost uslova u kojima ljudi i životinje obavljaju taj posao. Rabadzije opisuju sve osobenosti i opasnosti ovog posla a snaga njihove volje i vedrina duha sa kojim idu u svaki novi radni dan je nevjerovatna.To je i pouka svima koji pogledaju film, kako većina nas živi lagodnim životom a nezadovoljni smo sobom i svojom svakodnevnicom. Snimatelj, montažer: Novak Knežić Saradnik na scenariju: Radoje Tasić Muzika :Aleksandar Đorđević Papec Prevod: Zdravko Knežić Autor: Novak Knežić​

Štikovo, ljeto 1989 vršidba sa konjima na guvnu

---

TRADICIONALNI POSTUPCI PROIZVODNJE DRVENOG UGLJENA
(proizvodnja ćumura, paljenje drvenog, odn. "slatkog" ugljena, oglarstvo, karbunarstvo)

U pojedinim dinarskim krajevima (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora) se zadržala tradicija izrade drvenog, ili tzv. "roštiljskog uglja" na tradicionalan način - sagorjevanjem drveta u ciglom ili betonom zidanim pećima specifične izrade i izgleda. Ove peći, u narodu popularno nazvane ćumurane ili žege, obično se mogu naći na područima gdje ima najviše bjelogorične šume, jer se najkvalitetniji ugljen dobiva od tvrdog drveta, uglavnom hrastovine i grabovine. Tako su se primjerice u Bosni i Hercegovini najbrojnije ćumurane nalazile u središnoj Bosni (područja Fojnice, Kreševa, Prozora, Busovače i Travnika).
U Sloveniji i Hrvatskoj se za dobivanje drvenog ugljena od davnina koristio postupak koji je uključivao izradu stožaste formacije tzv. oglarske kope, karbunice,  kope i mulca (nom. mulci). Takav, stari, izvorni način gradnje karbunica i kopa zadržao se u nekim slučajevima sve do najnovijeg doba u Sloveniji, u Istri i Gorskom kotaru (gdje se uz list još pokriva i slamom, paprati, kukuruzovinom i piljevinom), a samo rijetko kada ga koriste istočnije, je zamijenjen zidanjem od cigle (opeke) kupolastih vugljenica i ugljenara, ugljara. 

SUHA ROBA / DRVENE RUKOTVORINE
slov. suhoróbar -ja m (ọ̑)

​Slovenski krajevi oko gradića Ribnice (Ribniško) i Kočevja (Kočevsko) su dinarski krški krajevi s malo plodne zemlje, te su njihovi stanovnici još od srednjeg vijeka bili prisiljeni dodatno zarađivati kako bi preživjeli, pa su se bavili koječime. Tako su izrađivali drvene predmete koje bi, putujući po bogatijim krajevima prodavali putem sitne ambulantne trgovine - krošnjarstva. Slovenska riječ krošnjarenje izvedena je iz riječi krošnja, koja ima značenje pletene košare u kojoj su se prenosili sitni predmeti za prodaju. Osobe koje su tako trgovale znane su i kao krošnjari, kramarji.

Kako su i sami carevi znali za njihov jad, austrijski car Fridrih III dodijelio im je 1492. pravo slobodne trgovine sitnom robom, tzv. "krošnjarski patent" prema kome su se mogli po čitavoj carevini slobodno kretati i trgovati drvenim rukotvorinama, koje se na slovenskom jeziku još nazivaju suhom robom (leseni izdelki domače obrti). Otuda dolazi još jedan naziv za te obrtnike-prodavače: suhorobar, odn. suhorobarji (množ.)

Ovo su pravo u Sloveniji najviše koristili stanovnici ribničkog i kočevskog kraja. Upravo je to područje bilo bogato drvenim materijalom, sirovinom za izradu drvenih predmeta. Taj obrt je dugo vremena nadomještavao industriju u ovim siromašnim planinskim područjima. Ti su proizvodi proslavili ime Ribnice u cijelom svijetu, a izdrada drvenih rukotvorina je preživjela i Drugi svjetski rat i danas je najviše prisutna upravo u Ribnici i široj okolici.

Ribniško suhorobarstvo, rašireno na području općina Ribnica, Sodražica, Loški Potok, Dobrepolje, Velike Lašče, Kočevje i Bloke, zaštićena je nematerijalna kulturna baština Slovenije. Procijenjeno je da se 2016. godine tom aktivnošću bavilo oko 300 obrtnika. Znanje izrade drvenih rukotvorina stoljećima se prenosilo iz generacije u generaciju, a danas se u cilju očuvanja te tradicije organiziraju i edukacijski programi i promocije. 

PROČITAJ VIŠE  ​Darja: The history of traditional Slovenian woodcraft. Suha roba. July 2018

---

Slovenski suhorobar
Autor: Slavko Smolej (1909–1961); objavljeno u Tovarniški vestnik 1940., broj 23.

Slovenski suhorobar
Izvor fotografije

RIBNČAN URBAN (redek arhivski posnetek) /Urban Slovenian wooden-ware crafter and seller
Datum objave: 9.3.2019. Autor: Ahorn
Opis: "Suha roba", also known as woodenware, is the biggest and oldest woodcraft in Slovenia, spread in the region of Lower Carniola, especially in the area of Ribnica, where most of its products are made. These unique craftworks, with a long history, are one of the traditional customs typical for this Slovenian region and spread all over the country as useful wooden products made by the hands of experienced and committed workers. From one generation to the next The beginnings of the woodcraft called "suha roba" go back to the time when most of the everyday products and tools were homemade. Usually, each family would specialize in a different type of woodenware, which was transmitted from one generation to the next. That is how the making and selling of these wooden products has been kept on the Slovenian territory for over 500 years. Ribnica – the centre of it all When hearing the term "suha roba", most Slovenian people instantly think of the area and the town called Ribnica, which is best known for this craft and where you can find the biggest choice of various wooden products. Some of the most known are the wooden spoons for cooking or eating, baskets, pots for cooking and saving food, toys and decorations. All of these products are made entirely from the wood, which is a natural material, making them environment-friendly, long lasting and perfect for everyday use. SOURCE: https://www.itinari.com/the-history-o...

---

POKUĆARSTVO
hrv. pokućárac 1 m <G -rca, V pȍkućārče, N mn -rci
​
Slično zanimanje suhorobarstvu koje se razvilo u slovenskoj Dolenjskoj, razvilo se i u hrvatskom Gorskom kotaru. To je bilo neobično zanimanje koje je prehranjivalo mnoge obitelji, u ovome također nekada nerazvijenom planinskom kraju.

Riječ je o muškarcima koji su u 18. stoljeću sitnom trgovinom, ali i vještim obrtničkim rukama zarađivali za prehranu obitelji. Riječ je o djelatnosti koja je preko dva stoljeća ali baš doslovce hranila tadašnje mnoge i mnogobrojne goranske obitelji koje su u prosjeku imale po osmoro članova. Tražeći svoju priliku, barem jedan muškarac iz obitelji pronašao je kruh u putujućoj trgovini (torbarenju), kasnije u putujućem obrtu. Kućarenje će tada, kao jedini izvor prihoda, biti jedna od važnih poluga za život uopće na tadašnjim goranskim prostorima. Na kojima život ni danas nije odveć lak.
 
Pokućar - ​Onaj koji prodaje sitnu robu po kućama; torbar, kramar, pokućar. Onaj koji obilazi kuće i nudi kakvu robu na prodaju ili obavlja neke usluge i poslove uz naplatu. U Dalkmaciji npr. oni se zovu korpari -  koji su trgovali noseći mješovitu robu u korpama ispred sebe i tako pješke prolazili sela, gradove, državne granice 

IZVORI I LITERATURA

---

PROROČIĆ, Božidar; USKOKOVIĆ, Ana: Razvoj Lovćena kroz istoriju i tradicionalni oblici privrede. Portal Analitika (HTML)
SMOLE, Marko: Tradicionalni obrti u dolini gornje Kupe i Čabranke te njene okolice. Čabar, 2013.

Članci i blogovi

Montenegro’s National Drink – The making of Rakija
​The Making of Rakija (part 2)