|
|
|
|
UvodPlaninsko područje Vučevica (ćiril. Вучевица) smjestilo se zapadno od gradića Rudo, istočno od grada Goražda, jugoistočno od Borovske planine (mala niska planina uz rijeku Drinu), sjeveroistočno od gradića Čajniča (u BiH), sjeverozapadno od Pljevalja u Crnoj Gori, te sjeverno od planine Kovač. Ovo područje omeđeno je s tri strane rijekama Drinom (sa sjevera), Janjinom (sa zapada) i Radojnom (sa sjeveroistoka). Većim dijelom pripada Bosni i Hercegovini (područje bh entiteta R. Srpske), a njezine jugoistočne padine dosežu tromeđu Srbije, BIH i Crne Gore. Izdvojeni planinski greben uz tromeđu naziva se Stakorina. Najviši vrh planine je Goleš (1492 m) nalazi se na gracici dviju općina Rudo i Čajniče.
Na sjevernom dijelu Vučevice, njezine padine dotiču obale rijeke Drine, koja po prolasku uz naselja Žuželo, Odžak, Kopači i Ustiprača, ulazi u klisuru Međeđa dugu 26 km - između Vučevice (desna obala) i južnih padina planine Devetak (sjeverna - lijeva obala). ImeNaziv Vučevica potiče od šume koja se nalazi iznad sela Dubac, Petačine, Riđetke, Džihanići, Pazalje i Zarbovina, te je to bio naziv šume, a ne planine. A pošto su carevine koje su vladale ovim prostorom, naravno bile zainteresovane za ekspolataciju šumskog blaga, tako su i nazvali cijelu planinu Vučevica, a ne samo njen šumski dio koji se proteže od navedenih sela pa sve do današnje Međeđe, odnosno sela Kaoštica.
(zahvalnost na prilogu: gosp. Nedim Titorić) |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
|
Prevrzma - spomenik fudbalskoj/nogometnoj lopti
Na brdskom prevoju Prevrzma na Stakorini, 5 km od Čajniča, na nadmorskoj visini od oko 1100 metara prof. dr. Branislav Mašić, rođen u selu Mrkva kod Čajniča, na radu u Beogradu, podigao je 2009. godine spomenik fudbalskoj/nogometnoj lopti. Lopta je u obliku poliedra promjera/prečnika dva metra, i sastoji se od 20 šestougaonih/šestokutnih i 12 petougaonih elemenata. Teška je 3,5 tona i za izradu su utrošene oko dvije tone cementa. Prema Mašićevim riječima, "lopta je simbol ljubavi, radosti, prijateljstva, slobode i planetarnosti, a nogomet, kao najvažnija sporedna stvar na svijetu ujedinjuje različite narode i kulture". Uz pomoć neimara-amatera Rada Blagojevića, inače zaposlenika na graničnom prielazu Ustibar, ovaj neobični spomenik ugledao je svetlost dana. Lopta je bila prvi korak u daljnjoj izgradnji sportsko-rekreacijskog centra na ovoj lokaciji. Svakoga ljeta u rekreacijskom centru održavaju se "Sabori kod lopte" (odn. Teferić kod lopte). U okviru Sabora održavaju se sportska natjecanja (mali fudbal, bacanje kugle, natezanje konopa, skok u dalj iz mjesta i trka u vrećama), kao i Sajam narodnih rukotvorina te Sabor narodnih gulara i frulaša s tromeđe BIH, CG i Srbije.. Nakon lopte na ovome je mjestu postavljen sunčani sat velike preciznosti, za kojega je Mašić angažirao jednog profesora, koji je izračunao nadmorsku visinu, zemljopisnu širinu i dužinu i položaj metalne šipke koja pokazuje vrijeme prema zvijezdi Sjevernjači. Nakon sata podignut je i spomenik čovjeku - sulptura čovjeka u drvu, djelo Vula Vojinovića. Skulptura predstavlja gorostasnog čovjeka, s dugom bradom i kosom, čena u hercegovačku narodnu nošnjiu, i koji u ruci, umjesto alata, drži knjigu na kojoj je nacrtana ćuprija/most na Drini u Višegradu. Skulptura simbolizira "sve pozitivne ljudske vrijednosti".Izgrađena je i drvena koliba pod nazivom "Vila Raviojla" po legendi iz ovih krajeva kada je Marko Kraljević na Šarcu preskakao brda, rijeke i doline, a pratila ga je njegova posestrima. |
Sabor kod lopte i čovjeka
Autor: Novak Knežić |
Karta zapadnog dijela Vučevice
Detalji topografskih karata Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:200.000 |
Karta istočnog dijela Vučevice
Detalji topografskih karata Vojnogeografskog instituta u Beogradu; 1:200.000 |
|
Budimir Svrkota: Metaljka – granica i spona
Objavljeno: Pljevaljske novine, 2005 Metaljka je najsjevernije naselje Crne Gore. Desetak kuća rasuto je no prisojnim padinama jedne kose koja povezuje planine Kovač i Stakorinu. Nad Metaljkom u toku dana klima može da se promijeni više puta. Ovdje često duvaju jaki vjetrovi, pa narod kaže da je na ovoj presedlini jaka promaja. Svuda okolo je četinarska šuma, prošarana bukovinom, livade, pašnjaci, a selo je već izgubilo tradicionalne karakteristike. Selo je, najvjerovatnije, dobilo ime od latinske riječi metalika,što znači mjesto gdje se vadi i kopa ruda, iako se zna da današnju Metaljku u rimskom periodu vladavine zaobilazi, nešto južnije, put preko Svijetlog Vorja, čija kaldrma još postoji. Istoričari ga pominju kao trgovački put koji je povezivao istočno i zapadno Rimsko carstvo. U srednjem vijeku spajao je Rašku sa Bosnom i Dubrovnikom. Njime su išli karavani, kasnije konjska zaprega. Dolaskom Turaka u ove krajeve koriste ga i grade pored njega hanove. Da li je toponim Metaljka izveden od pomenute latinske riječi ili on ima drugo značenje, za sada još nije potvrđeno. Najstariji pisani dokument turskog vremena ”Popis nahije Poblaće” iz 1572. godine ne pominje Metaljku nego jedan zaselak u njoj, Kunju, kao kaursko selo čije stanovnike nazivaju odmetnici., jer neće da plaćaju harač. Do sedamdesetih godina 20. vijeka bilo je pusto selište i katunište na čijim su livadama i proplancima čobani iz Prisoja i Vurića napasali stoku. Po kazivanju Voja Grbovića postojale su dvije kuće braće Tanaskovića i dva turska hana. Jedan je kupio Arso Tanasković u kome se kasnije nastanjuje njegov sin Milosav. Drugi han bio je vlasništvo nekog Šaćira. U hanu su se kiridžije i drugi putnici odmarali i konačili. Han je imao aščinicu, u kojoj su putnici kupovali kuvana jela, sobe za spavanje, krčmu gdje se točila rakija i ostala pića i kafa. Postojale su i prostorije gdje su kiridžije ostavljale robu. U sklopu hana bila je i konjušnica. Okupacijom od strane Austro-Ugarske i Metaljka se našla pod vlašću ove monarhije 1879. godine. Odmah je počela da na tom mjestu gradi vojne objekte. Izgrađen je put Ladne vode – Ćetenište, preko Metaljke 1880. godine. Kasnije, 1886. godine, na jednoj zaravni, ispod brda Olandre, Austrijanci počinju da grade vojnu kasarnu, koja je 1934. godine dobila drugu namjenu. Iste godine, pored ceste, grade i drugu zgradu za smještaj žandarmerijske jedinice.. U to vrijeme na ovaj prostor dolaze novi stanovnici. Iz Bosne doseljavaju Vaturani, Grbovići i Kneževići, a iz pljevaljskog kraja Dajovići, Živkovići, Radovići, Stjepanovići i Šijakovići. Jedan austrijski novinar 1905. godine piše: ”Do sada je izniklo čitavo selo, s niskim drvenim kućama”. Kada je odlukom velikih sila Austro-Ugarska povukla vojsku iz Sandžaka u Bosnu, Metaljka postaje granično mjesto dvije carevine – Austrougarske i Turske. Preko ceste spuštena je granična rampa, kod sadašnje česme. Pored nje su stajali, svi na svojoj strani, austrougarski i turski vojnici. Austro-ugarske vlasti počinju da grade carinarnci na mjestu gdje je sada prodavnica ”Sloge” iz Čajniča. Malo dalje i Turci grade svoju đumrukanu. Tako su im seljaci nazivali carinarnicu. Nalazila se pored ceste, ispred kuće Tanaskovića. Od 1912. godine tu je bila crnogorska carinaranica, a kasnije kafana. Turci su gradili svoju kasarnu na Sjenkosu, u koju su se kasnije stacionirali crnogorski graničari. Postojala je sve do 1918. godine. I sada se mogu vidjeti ostaci te građevine. Kako je tada sve to izgle- dalio, zapisao je Karlo Pač, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, na proputovanju 1907. godine iz Sarajeva u Pljevlja, preko Metaljke. ”… Ovdje započinje zajednička vojna uprava, što je čudnovato da se dojmi, Austrougarska vojarna suočuje se sa osmanlijskom, uz barjak s polumjesecom čuči turski činovnik okružen zaptijama, gledajući kako austro-ugarski vojnici vježbaju. Tu je negdje stajala samotna granična karaula. Ovdje se pregledaju putni listovi i uzima se carina.. Za svaku robu plaća se osam posto od vrijednosti. Za Bosnu vrijedi spram sandžaka austrijski carinski tarif spram Turske. Vojničke uniforme, oružje i duvan za vojnike se dovoze iz Bosne bez ikakve carine.” Švapskom cestom, kako se u narodu zvala, u početku se odvijao karavanski saobraćaj. Za vuču tereta nabavljani su krupniji i jači konji iz Slavonije. Ljudi ne pamte kada je ovom džadom iz Čajniča u pravcu Pljevalja prošao prvi trnobil. Seljaci su tako zvali auto za kojim se dizao oblak prašine i dima i od njegove jake buke i dima stoka je bježala sa pašnjaka oko puta u šume ili u selo kućama. Narod je dugo pričao o tom neviđenom čudu. Niko tačno ne zna koje godine su turske vlasti dovele vodu iz planine u naselje. Ha Ćeteništima su turski majstori napravili santrač od bukovog drveta, u koji su kaptirali jedan jači izvor. Cjevovod je, takođe, bio od bukovog drveta. Ca tog vodovoda vodu su koristili i austrougarski vojnici. Poslije Prvog svjetskog rata Metaljka liči na ruševinu. Zidine prazne zjape, ništa nije bilo u funkciji osim turskog vodovoda koji još napaja malobrojne mještane vodom. I tako je bilo sve do 1932. godine, kada kralj Aleksandar, na proputovanju iz Bosne u Crnu Goru, zastaje sa pratnjom na Metaljci da pozdravi okupljeni narod koji je došao da ga dočeka. Stanovnici okolnih mesta Crne Gore i Bosne pripremaju doček i biraju nekoliko ljudi koji će dočekati i pozdraviti kralja, sa njim voditi razgovor i prenijeti mu želju naroda ovog kraja. Kralj i pratnja su stali a predstavnici, poslije iskazane dobrodošlice, zamole kralja i zatraže da vlasti pomognu izgradnju novog vodovoda sa Ćeteništu do naselja. Takođe, zahtjevali su da se otvori škola u jednoj od napuštenih zgrada, jer im djeca idu po nekoliko kilometara do čajničke ili poblaćke škole. Mještani su zatražili od kralja da država iskoristi objekte u kojima je nekada bila austrougarska kasarna do 1918. godine. Neki stariji mještani pamte kako im je kralj tada rekao: “Svakom mjestu je Bog dao nešto, a Metaljci čist vazduh”. Ađutant je zapisao sve želje naroadnih predstavnika. Država iste godine imenujue komisiju koja j obišla sve objekte i predložila za koje namjene da se iskoriste. Ha osnovu preporuke Higijenski zavod iz Sarajeva dobija kredit od države radi renoviranja i izgradnje objekata. Odmah počinje rekonstrukcija vodovoda. Napravljena je betonska kaptaža na tri izvora i voda akumulirana u novosagrađeni betonski bazen. Pored ceste, za putnike majstori grade česmu i betonsko korito. Drvene vodovodne cijevi zamijenjene su metalnim cijevima profila 100 milimetara i postavljene iznad ceste do naselja. Voda je dovedena blizu objekata koji su u izgradnji. Uporedo sa izgradnjom vodovoda počinje raščišćavanje terena oko austrougarske carinarnice za potrebe osnovne, četvororazredne, škole, koja je počela sa radom u jesen 1934. godine. Prva učiteljica je bila Ljubica Glišić iz Sarajeva, supruga Danila Principa, brata Gavrila Principa. Drugi dio carinarnice je adaptiran za potrebe ambulante namijenjene građanstvu. Do 1941. godine na Metaljci je radio doktor Avram Manatija iz Sarajeva. Stanovao je u novosagrađenoj vili, u jednom šumarku ispod olandre. Iste godine počela je adaptacija vojne kasarne. U njoj je otvoreno oporavilište Higijenskog zavoda iz Sarajeva. Zgrada je imala prizemlje, sprat i masardu. U prizemlju su bile kuhinja, trpezarija, kupatila i prostorije za osoblje. Na spratu se nalazila sala za rekreaciju i ambulanta samo za djecu oporavilišta. Na spratu u masardi bile su spavaće sobe sa potrebnom opremom. Zgrada je imala dvije terase, ljetnju i zimsku. Kao posebna jedinica oporavilišta bio je ekonomat, kojim je rukovodio ekonom. Ekonomat je, osim kuhinje i trpezarije, imao staklenu zimsku baštu za gajenje povrća, napravljenoj na jednoj zaravni blizu oporavilišta, vozni park sa jednim teretnim autom i dvije limuzine. Vozači su bili Danko Kalacanović, sada živi u Čajniču, Luka Vaturan s Metaljke i Branko čijeg se prezimena niko ne sjeća. Za čuvanje hrane korišćen je podrum od betona, ukopan uzemlju četiri metra. Oporavilište je imalo petnaestak radnika. Upravnik je bio neki Arsenije. Stanovao je u zgradi škole, a ne u zgradi oporavilišta. Oporavilište, osim upravnika, imalo je ljekara, ekonoma, kuvaricu, vaspitačice, medicinske sestre, vešerke, vozače i nekoliko fizičkih radnika. Zgradi žandarmerijske stanice izgradili su Austrijanci 1886. godine. Postoji i sada ploča sa natpisom, uzidana u kuću jednog seljaka. Poslije rata je obnovljena i prvi žandarmerijski nadzornik bio je Ivan Grgac iz Zagorja. Sve državne zgrade imale su instaliranu vodovodnu mrežu i propisno izgrađene septičke jame. Oko zgrada oporavilišta bio je lijepo uređen park, sa fontanom, raznovrsnim drvećem. Ljeti bi radnici po parku postavljali suncobrane, a bilo je napravljeno i nekoliko hladnika. Naselje je imalo tri uličice, sa makadamskom podlogom. Duž ulica, sa obje strane, bile su zasađene lipe, kestenje, jasenovi, četinari i raznovrsno cvijeće. Najuređenija je staza bila od centra sela do oporavilišta. Na ulazu je bila kapija od kovanog gvožđa sa dva kanata. Pored staze sa obje strane bile su postavljene klupe. Oporavilište je imalo sosptveni agregat za osvjtljavanje naselja. Sve zgrade su adaptirane i sagrađene su za dvije godine, a puštene su u upotrebu na Petrovdan, 12. jula, 1934. godine. U proljeće 1936. godine Higijenski zavod gradi upravnu zgradu. U prizemlju sale bile su prostorije za sokolske vježbe, a na spratu kancelarije. Žandarmerijska stanica i oporavilište bili su povezani telefonom u čajničkoj pošti. Poštanske pošiljke iz Čajniča i Voljanića na konju je dopremao Nandžija Šaćir. Sa razvojem zdravstvenog turizma, na Metaljci pojedinci počinju da grade objekte i otvaraju zanatske, trgovačke i druge radnje. Prvu mehanu je otvorila Zorka Cvijović iz Poblaća u bivšoj turskoj carinarnici. Mehane su imali Uzeir Čengić iz Potkovača, Ismet Medošević iz Čajniča, Meho Osmanković iz Gacka i Pava Popović iz Trpinja. Dućane, trgovačke radnje, otvorili su UzeirČengić i Ismet Medošević. Nešto kasnije, bliže škle, Osman Hurić iz Čajniča otvara prvu mesaru. Pekaru, čije zidine još postoje, imao je Uzeir Čengić. On je imao i kovačnicu. Do 1941. godine na Metaljci su imali kuće: Jovo Grbović, Mile i Savo Popović, doselili iz Trpi- nja, Milosav i Vranko Tanasković, Meho Osmanković, Ismet Medošević, Zorka Cvijović, Nandžija Šaćir, Dobrivoje Vujović iz Čačka koji je bio šumar u ovom kraju i Ivan Papić, šumar za bosansku teritoriju. U ratu su požar i avijacija sve uništili osim kovačnice i vodovoda. Od kamena porušenih objekata ljudi su gradili kuće u Čajniču i Pljevljima. Tek 1952. godine Zemljoradnička zadruga “Miljeno” otvara prodavnicu na mjestu nekadašnjeg Medoševićevog dućana. Prodavač je bio Ibro Pirija. Nekoliko godina kasnije u istoj zgradi Zemljoradnička zadruga “Boljanići” otvorila je prodavnicu i otkupnu stanicu. |
Čajnička korida U selu Metaljka na tromeđi BIH, Crne Gore i Srbije svako ljeto (obično početak 8. mjeseca) održava se Čajnička korida u kojoj sudjeluju bikovi s područja Gornjeg Podrinja i sjevera Crne Gore. Osim borbi bikova (razbadanje u više kategorija: teškoj, lakoj ..), održavaju se i ´viteška´nadmetanja u tradicijskim disciplinama: skok u dalj, bacanje kugle, pretezanje konopca, utrka staraca. |
Panorama Kaoštica sa Hinjevca
Autor fotografije: Kaoschtice; Izvornu fotografiju sa stranice Panoramio pogledaj klikom na fotografiju iznad. |
|
Pazalj - vrh Goleš
Cestom uz rijeku Lim do sela Strgačina koje se nalazi na ušću rijeke Radojne u Lim. Nastaviti uz Radojnu sve do zaseoka Pazalj (900 m n.v.), na istočnim padinama Vučevice. Iz Pazlja uspeti se na prijevoj kod sela Dubac (oko 1000 m n.v.). Nataviti uz dolinu potoka do južnih padina Vučevice, odakle se direktno uspesti na vrh Goleš. Od vrha moguće je vratiti se šumskim putem u smjeru sjevera, prema selu Oputnica i odavdje se spustiti u klisuru rijeke Sućeske kojom se može nastaviti do sela Strgačine u dolini Lima. Ukupna dužina ove kružne hodnje iznosi oko 13 kilometara. Mostine - vrh Vražić
Jedna od mogućnosti pristupa najvišem vrhu Vučevice je od lokacije Mostina (1011 m) koja se nalazi na cesti Čajniče-Pljevlja (R 448) između Čajniča te prijevoja (1323 m) i sela Metaljka (ovdje je granični prijelaz između BIH i CG). U Mostinama cesta prelazi rječicu Janijnu, a od glavne ceste prema istoku odvaja se lokalni put kojime je moguće kretati se uz Janjinu, sve do njezina vrela. Vrelo je je građeno i na ogradi stoji tabla „minirano“. Nakon vrela nastaviti još malo makadamskim putem i potom skrenuti prema sjeveru na planinski proplanak. Na proplanku također nastaviti prema sjeveru i potom, po ulasku u šumu, sve do vrha, šumskim cestama koje služe za eksploataciju drvne mase. Povratak na lokaciju Mostina, moguć je varijantom silaska, niz padinu, prema zapadu, preko pretežito zapuštenih zaseoka sela Staronići. Tijekom silaska pruža se vidik na gradić Čajniče u dolini Janjine. Oznaka na karti i satelitskom prikazu pokazuje lokaciju polazne točke uspona – Mostina Šahdan - Goleš
Od polazne točke Šahdan u kanjonu rječice Sućeske šumskim putem preko Vučevice do vrha Goleša. |
Mostine - vrh Vražić |
|
Reference
[1] KAMENA GORA, LJUBIŠNJA, VUČEVICA i JADOVNIK, PD Pobeda, Beograd, 17. - 20. april 2009.
[2] Wikipedia - Borajno, Drina Ostali izvori
Album fotografija VUČEVICA - Goleš 1492 mnv. Autor: Planinarsko sportska organizacija "Vihra" Rudo
Korisne poveznice i adrese
|
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. ODGOVARAM NA SVAKI UPIT! Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: [email protected] INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019
|
DONATE TO DINARSKO GORJE WEB-PAGE (Paypal) 
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator. 
PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!
|