|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > VELIKA KAPELA > Viševica
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Viševica, 1428 m
Koordinate najvišeg vrha:
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Viševica, 1428 m
Koordinate najvišeg vrha:
|
Viševica, planina u Gorskom kotaru u masivu Velike Kapele, sedlom Javorje (1200 m) odijeljena od Bitoraja.
Viševica se ističe izgledom i visinom (1428 m) od okolnih planina. Stožastog je oblika, a strmim zapadnim obroncima spušta se prema istočnom rubu Ličkog polja. Južnim obroncima Viševica se spušta ka selu Ravno gdje se na visini od (868 m) nalazi planinarski dom Vagabundina koliba. Osim travnatog vrha Viševica je obrasla gustom bukovom šumom. 
Vrh Viševice
Pogled s obronaka Preradovića brda |
Naslovna fotografija
Na vrhu Viševice |
|
Panorama Viševice
Pogled s padina Preradovića brda kod Fužina, na gorske kose Viševice, Ličko polje u njegovom podnožju i dio padina Burnog Bitoraja (u prednjem planu lijevo). |
Ličko polje (Lič-polje)
|
Ličko, odn. kako se ponegdje naziva Lič-polje je polje u kršu Gorskog kotara, 4 jugoistočno od Fužina, u okružju grebena Bitoraj-Viševica. Nalazi se na 695 do 738 m n.v. Površina trokutaste zaravni je 24 km², a omeđeno je na sjeveroistoku grebenom Bitoraja (1386 m), na istoku je najviši vrhunac Viševica (1428 m), na jugoistoku Zagrajski vrh (1187 m) i na jugu prema Vinodola vrhovi Kobiljak (1119 m) i Medviđak (1027 m), a na zapadu drugi niži vrhovi ispod 1000 m (Veliki Štrbac, 957 m i jugozapadno Vršak, 912 m).
Dno polja prekriveno je naplavnim materijalom (šljunak, pijesak, smeđa ilovača). Kroz polje protječe i u njemu ponire rijeka Ličanka, uu izvorište u Fužinama nazivana potokom Fužinarka. Vrela se nalaze uz zapadni rub polja. Sjeverozapadno od Ličkog polja na nepropusnim silikatima Rogozno izgrađeno je umjetno jezero tj. hidroakumulacija Bajer za opskrbu tunelom hidroelektrane Tribalj u susjednom Vinodolu. Polje je obradivo. posebno u zapadnom dijelu, ali je zbog visine hladno, pa se sadi otporniji krumpir i kupus, a na jugoistočnom dijelu je neplodno-šljunkovito i pod travnjacima gdje pasu krave i konji iz lokalne ergele. U polju je i nekoliko manjih jezeraca: Marasovo jezero i Potkoš gdje je mrijestilište riblje mlađi, većinom pastrva. Polje se zove po najvećem naselju Lič. Na rubnim dijelovima polja su smještena naselja od kojih je veće selo Lič (379 stanovnika god. 2001), pa susjedni zaselci Banovina (151 st.), Pirovište (44 st.) i Podkobiljak (tek 10 st.). 
Pogled s Preradovićevog brda prema Ličkom polju
Pogled iz Ličkog polja prema grebenima Oštrog vrha i Viševice
Pogled iz Ličkog polja prema grebenima Kobiljaka i Medviđaka
|
|
Lič
|
Lič se kao naseljeno mjesto u za sada poznatim dokumentima spominje prvi put još 1364. godine.
Pretpostavka je da je prva crkva na području Liča postojala još u 15. stoljeću. Od 1605. i 1606. godine Lič postaje stalno naseljeno mjesto dolaskom 49 obitelji Bunjevaca iz senjskih Krmpota (zaleđa Senja), koje su pripadale skupinama Krmpotića, Sladovića i Vojnića, Oni su izbjegli pred Turcima, te su uz dozvolu grofova Zrinskih podigli stalno naselje podno brda Gradina (ilirske ruševine) uz Ličko polje. Između 1608. i 1614. selo se počelo iseljavat natrag prema moru - dio njih se odselio u primorski Vinodol, da bi se samo područje Liča ponovno naselilo novim bunjevačkim stanovništvom koje 1627. dolazi iz područja senjskog zaleđa. U drugoj seobi došli su Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići, Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići te Radoševići i Starčevići. Radoševići i Starčevići su i danas tamo najbrojnije stanovništvo, koje pretežno živi od poljoprivrede (krumpir, uzgoj krava, konja i pastrva). Jedina se obitelj Budiselić, iz prve seobe Bunjevaca, 1604.-1605 godine očuvala do danas u Liču, dok su svi ostali današnji rodovi došli drugom seobom 1627. U samom mjestu prva je crkva, preteča ove današnje, izgrađena 1662. godine, a 1819. godine uređena je i obnovljena te dobila svoj otprilike današnji oblik. U blizini naselja se nalazi maleno jezerce Potkoš namijenjeno uzgoju riblje mlađi. Etnografska zbirka u Liču
U ovoj zavičajnoj zbirkci prikupljeni su zanimljivi etnografski predmeti i arhivska građa koji govore o povijesti ovoga kraja. |
Šumska bajka u Liču
Medun fest 5.9.2020. U Liču je održan prvi "Medun Fest, veseli i zdravi festival" posvećen šumskom medunu koji je privukao brojne posjetitelje zbog bogatog i šarolikog programa, no i radi opskrbe domaćim i kvalitetnim proizvodima od meda za nadolazeću zimu. U centru mjesta su bili postavljeni štandovi s ponudom lokalnih OPG-ova Gorskog kotara, kao i ponudom gostujućih izlagača iz ostalih dijelova Hrvatske. Planirano je da se Medun festival 2021. godine održava dva dana u Fužinama, a u Liču će biti Festival goranskog sira. PROČITAJ VIŠE
KRMPOTIĆ, Marinko: Ličko polje: Vicićev most dobiva "staro ruho" i novu namjenu. Novi list, 12.7.2022.
|
Marijansko svetište Majka Božja Snježna
|
Po nekim zapisima već 1606. godine, dakle godinu dana po doseljenju bunjevačkih obitelji, najvjerojatnije na mjestu današnje kapelice Blažene Djevice Marije Snježne u Ličkom polju, izgrađena crkva. Na mjestu crkve razorene u doba 2. svjetskog rata, danas se nalazi marijansko svetište Majke Božje Snježne. Godine 1733. navodno se u snijegu ukazala Blažena Djevica Marija, pa je na tom mjestu podignuta kapelica.
Pogled na Marijansko svetište Majke Božje Snježne u Ličkom polju
|
|
Potkoš
|
Potkoš je umjetno jezero blizu Liča napravljeno 1985. ustavljanjem potoka Koš, pod brdom Plasina.
Uredili su ga članovi ŠRD "Bajer", za prirodno mrjestilište pastrve, čiji je opstanak u jezeru Bajer ugrožavala štuka. Do jezera vodi asfaltirana cesta i vrlo je pristupačno. Umjetno jezero Potkoš je najmlađe i najmanje umjetno jezero u fužinarskom kraju (Bajer, Lepenica). Sva tri jezera izvrsno su uklopljena u planinski krajobraz i pravi su turistički dragulj Fužina. Posebno je popularno jezero Bajer, oko kojega vodi atraktivna šetnica i koje je najčešće odredište izletnika, a na obalama je iz godine u godinu sve više drvenih umjetničkih skulptura, koje ostavljaju kipari koji ovdje rado dolaze na kiparske radionice. Mnogi turisti, športaši, rekreativci i izletnici, koji dolaze uživati na obale ovih jezera, ne znaju da su ona umjetno stvorena kako bi svojom vodom pokretali vodne turbine Hidroelektrane Vinodol. Umjetno jezero Potkoš čini spremnik od 350 000 m3 ostvarenom nasutom branom na potoku Koš. Voda iz tog umjetnog jezera teče kroz zatvoreni betonski kanal duljine oko 1 500 metara do Crpne stanice Lič, gdje se ubacuje u tlačni cjevovod Lič. Na taj se način omogućuje energetsko iskorištavanje ovoga bazena koje odgovara prosječnoj godišnjoj proizvodnji električne energije od 6 GWh. IZVOR WIKIPEDIJA: Potkoš |
Hidroenergetski sustav Vinodol
Osnovni hidroenergetski sustav (HES) Vinodol sastoji se od Lokvarskog jezera, Crpne stanice Križ (CS Križ), spojnog tlačnog tunela Lokvarka - Ličanka, Crpne hidroelektrane Fužine, Vrelo (4,8 MW), umjetnog jezera Bajer, Reverzibilne hidroelektrane Lepenica ili RHE Lepenica (1,326 MW), umjetnog jezera Lepenica, Retencije Potkoš, Crpne stanice Lič (CS Lič), gravitacijskog zahvata ili kanal Benkovac, tunela, armirano-betonskog cjevovoda i čelično tlačnih cjevovoda sveukupne duljine 18,8 kilometara, derivacijskog dovoda (provodnici vode) duljine od približno 10,5 kilometara do Triblja, te HE Vinodol u Triblju (94,5 MW). Hidroenergetski sustav Vinodol koristi vode vodotoka Gorskog kotara: Lokvarka, Križ potok, Ličanka s pritokama Kostanjevicom i Lepenicom, Potkoš, Benkovac, Potok pod grobljem, a umjetna jezera su Lokvarsko jezero, Bajer, Lepenica, te Potkoš. Ukupni hidropotencijal (maksimalna mogućnost akumuliranja) u umjetnim jezerima HES Vinodol je 41 563 x 106 m3 vode. Ukupni korisni (iskoristivi) obujam vode u umjetnim jezerima HES Vinodol iznosi 40 593 x 106 m3, za moguću proizvodnju vodnih turbina HE Vinodol u Triblju. Hidroenergetski potencijal Vinodol, s jedne strane, rezultat je velikog raspoloživog pada (kotline Ličanke i Lokvarke s njihovim pritocima nalaze se na više od 700 metara nad morem, dok je Vinodolska dolina - gdje je smještena HE Vinodol, na približno 60 metara nad morem), što je jedan od najvećih ostvarenih padova na hidroenergetskim postrojenjima u Europi. S druge strane, raspoložive količine vode razmjerno su skromne i podložne znatnim promjenama protoka. Ukupna veličina sliva svih voda tog područja iznosi 80,8 km2, dok se nadmorska visina kreće između 700 i 1100 metara. Ukupni prosječni godišnji dotok HES Vinodol iznosi 3,27 m3/s, a prosječna godišnja količina oborine, mjerena u meteorološkoj postaji kod CHE Fužine kao reprezentativnom mjestu za HES Vinodol, iznosi 2 600 mm (litara po četvornom metru godišnje). PROĆITAJ VIŠE Podrobniji članak o temi: Hidroelektrana Vinodol |
VIŠEVICA
|
Viševica (Velika Kapela) hiking
Autor: Wild Balkans Datum objave: 7.2.2024. Opis. Viševica, hrvatska planina u Gorskom kotaru u masivu Velike Kapele, sedlom Javorje (1200 m) odijeljena je od Bitoraja. Viševica se ističe izgledom i visinom (1428 m/nv.) od okolnih planina.Stožastog je oblika, a strmim zapadnim obroncima spušta se prema istočnom rubu Ličkog polja. Južnim obroncima Viševica se spušta ka selu Ravno gdje se na visini od (868 m) nalazi planinarski dom Vagabundina koliba.Osim travnatog vrha Viševica je obrasla gustom bukovom šumom. Viševica predstavlja središnji vrh podjednako udaljen od Velebita, Bjelolasice, Risnjaka, Snježnika, Učke i otočnih vrhova sjevernog Jadrana, s vrha promatrač ima osjećaj da se nalazi u središtu golemog prirodnog amfiteatra. Pogledi su fenomenalni i neometani na sve strane. Po lijepom vremenu lijepo se vide Kamničko-Savinjske i Julijske Alpe s prepoznatljivim vrhovima. S pravom se ubraja među najljepše vidikovce u Gorskom Kotaru, kako opsegom tako i ljepotom vidika. Planinari Viševicu razmjerno rijetko posjećuju jer su svi klasični prilazi razmjerno strmi i dugi. Viševica je dom najvećih europskih zvijeri medvjeda a prisutan je i vuk te ostala divljač koja obitava na tome području. |
Pogled s vrha Viševice u smjeru jugoistoka
|
|
OŠTRI VRH
|
STRILEŽ
|
Strilež je bukovom i grabom šumom obrasla gorska kosa koja se pruža u jugoistočnom nastavku grebena Viševice. Na njemu se nalaze dva istaknutija vrha: istočni i zapadni, međusobno udaljeni nekoliko stotina metara. Zapadni vrh (1381 m, odn 1382 na pojedinim kartama) je za 12-ak metara viši od istočnog, međutim kako je prekriven visokom bukovom šumom, s njega nema vidika i on nije posebno označen.
Oznaka vrha tako se nalazi na nižoj istočnoj koti (1369 m), gdje se uz oznaku na stijeni nalaze upisni tuljac i planinarski žig. S toga vrha se pruža pogled na velikokapelske grebene Bjelolasicu, Bijele i Samarske stijene. Desetak metara od vrha nalazi se drugi vidikovac s kojega se pruža pogled na Kvarnerski zaljev s otocima (Krk, Rab, Cres), visoravan Ravno u podnožju te Velebit. 
Strilež, pogled s tjemena Viševice
|
vrh Strilež 1369m
Autor: alki9969 Datum objave: 23.5.2024. Opis. Uspon na istočni vrh Strilež. Strilež ima dva vrha, zapadni vrh za 12 metara više od istočnog, nalazi se u visokoj bukovoj šumi bez ikakvih vidika, pa on nije označen kao vršna točka ovog grebena, nego je to napravljeno na istočnom 12 m nižem vrhu ovog grebena. Taj niži vrh ima otvoren pogled na jugozapad (otoke, Velebit i vonodolski kanal) i istok (Bjelolasica i Bijele i Samarske stijene) . Staza je duga oko 5,5 km, a zadnjih 500m je nešto oštriji cik-cak uspon do vrha. PROČITAJ VIŠE
Strilež 1369 m. Planinarenje.hr Ravno (PD Koliba Vagabund)-Strilež. Planinarenje.hr Ravno (PD Koliba Vagabund)-Strilež-Viševica-Ravno (PD Koliba Vagabund). Planinarenje.hr |
BUKOVA KOSA
|
PARČEVA KOSA
Mošune
Riječ mošune znači torovi (za blago).
Bitoraj-Viševica i Liburnijski krasNeki autori Bitraj i Viševicu, odn. planinski niz Bitoraj-Viševica ne uvrštavaju pod velikokapelske grebene već ga smatraju primorskim gorjem tzv. Liburnijskog krša, odn. krasa (grč. Hytmethos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst). Prema istim autorima radi se o nizu povezanih primorskih vrhova koji se izdižu nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola, a koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja (s najvišim vrhom Viševica, 1428 m). Prema njima, taj gorski lanac Bitoraja (B. u širem smislu) dug je oko 45 km, i obuhvaća više vrhova iznad 1300 m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i druge niže (Ričičko bilo, Kolovratske stijene) na jugoistoku prema Senjskom bilu. Oni navode kako niže udoline Mrkopaljskog i Drežničkog polja jasno odvajaju Bitoraj od najvišeg kapelskog planinskog grebena - Bjelolasice. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen područjem silikatne visoravni Rogozno, kojom prolazi stara cesta Lokve-Jelenje i gdje se nalaze akumulacijska jezera Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog bila (1494 m). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270 m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice.
Prema istim autorima glavni vrhovi u lancu uzduž tako definiranog bitorajskog grebena visokog 1200-1300 m, od sjeverozapada na jugoistok, bili bi: Tuhobić 1106 m, Burni Bitoraj 1386 m, Mali Bitoraj 1384 m, Piršova kosa (1314 m), Bukova kosa 1386 m, Viševica 1428 m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krša, odn. krasa), pa jugoistočno još Strilež 1388 m, Smolnik 1279 m, Ričko bilo 1286 m, Zapadak 1280 m i drugi niži dalje prema Senjskom bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu, iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099 m. IZVOR http://wikinfo.org/w/Hrvatski/index.php/Kapelsko_gorje KOMENTAR "DINARSKOG GORJA"
U prethodno citiranom članku o Bitoraju i Viševici na stranici Wiki.info i Metapedija.hr (ne miješati s Wikipedijom, op.) je dosta nebiranim riječima ("jugo-kontinentalno-žabarski pristup") negativno komentirano pisanje mnogih autora koji Bitoraj i Viševicu uvrštavaju u Velikokapelski masiv, odn. Velikokapelski gorski blok, ali pritom autori zaboravljaju da je taj "žabarski" pristup jednako legitiman kao i onaj primorski. Ono što je puno bitnije je gdje reljefno pripadaju ti grebeni, a ne samo (iako je i to također legitimno) kako to doživljavaju stanovnici s različitih strana grebena. Radi se dakle, o razlici između subjektivnog (tradicijsko-emotivnog) i objektivnog (znanstveno-racionalnog) pristupa. Radi određivanja granica Velike Kapele valja pogledati reljefnu kartu širega područja. Ono, oko čega postoji priličan koncenzus, je da je Velika Kapela prostrani masiv koji se sastoji od više gorsko-planinskih bila, i koji se na jug proteže sve do prijevoja Vratnik koji ga dijeli od Senjskog bila, odn. masiva Velebita. Tako je, od nekoliko nizova u tome gorskom bloku, u reljefu jasno vidljiv i onaj niz planinsko-gorskih grebena koji se od Vratnika nižu dinarskim smjerom - prema sjeverozapadu, sve do Fužina i Lokava: Alino bilo - Kolovratske stijene - Ričičko bilo - (prijevoj Banska vrata, 1083) - Strilež - Viševica - (prijevoj Javorje, 1200 m) - Bitoraj. Kada bi spomenuti grebenski lanac zaista bio samo dio tzv. Liburnijskog krasa, tada bi se taj “kras” protezao od Fužina i Lokava do Vratnika, i od jadranske obale sve do Mrkoplja i Brinja, ali i Drežnice. Što o tome pr. kažu Brinjani? Na službenoj stranici brinjske općine tako stoji: Općina Brinje proteže se između obronaka Velike Kapele i Velebita. A i što se tiče drežničkog područja - širokog prijelaznog područja između jugoistočne granice Gorskog kotara prema području Like (ona obuhvaća područje između Rudolfinske ceste Ogulin-Novi, i Jozefinske ceste Karlovac-Kapela-Senj) - taj se predjel, osim Drežnički kraj, naziva još i Kapelski kraj. U knjizi Geografija SR Hrvatske (Grupa autora, poznatih geografa - Bognar, Pavić, Riđanović, Rogić, Šegota: Geografija SR Hrvatske – Knjiga 4: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.) govori se o tzv. velikokapelskom gorskom bloku: … velikokapelski gorski blok, najviši, svakako najširi i najimpozantniji goranski reljefni masiv s nekoliko izrazitijih dominanti (Bitoraj, Viševica, Bjelolasica) i nekoliko polja (Jasenačko, Musulinsko i polja Drežnice). Pored toga, vidljivo je da tzv. Liburnijski krš nema izdvojenu niti izraženu gorsko-planinsku morfologiju, već se radi o terasama i primorskim padinama obližnjih planinskih masiva, tj. konkretno prostranih visoravni u zaleđu: Snežničko-risnjačke i Velikokapelske. Tako se prostor Liburnijskog krša proteže padinama primorske strane tog planinskog bloka, u neposrednom zaleđu Kvarnerskog zaljeva. On započinje istočno od Ćićarije i jugoistočno od krša Brkina i Ilirske Bistrice u Sloveniji, teče paralelno s jadranskom obalom, između obale i rubnih planinskih bila snježničko-risnjačkog planinskog područja, sve do Novljanskog primorja (Novi Vinodolski), gdje ustupa mjesto podgorju Velike Kapele – koje ide sve do Senja. Tako i neki autor na lokalnoj riječkoj web-stranici nabraja krajeve koji okružuju grad Rijeku i u tome kontekstu (kontekstu kraja, a ne morfologije planinskog prostora) spominje i Liburnijski kras: Grad i prigrad – Hrvatsko primorje – Liburnijski kras – Gorski kotar – Vinodol …. (izv. fluminansiA.ORG). Tamo gdje bi se uvjetno, ali samo uvjetno, "mogao prepoznati" najviši (visina viših od 1000 m n.v.) izdvojen gorski greben Liburnijskog krša bio bi niži planinski vijenac (vrhovi oko 1000-1187 m: Medviđak, 1027 m; Kobiljak, 1119 m; Zagradski vrh, 1187 m; Sitovnik, 1082 m; Rujnik, 1044 m i dr.), u jugoistočnom nastavku Tuhobića, koji je kontaktna zona između dva velika planinska bloka: Snežničko-gorskokotarskog na sjeverozapadu i Velikokapelskog na istoku. Taj je niz nižih vrhova Ličkim poljem, zatim prijevojem između Viševice i Kobiljaka (Zelemišalj, 890 m) i udolinom Ravno odvojen od gorskog lanca Bitoraj - Viševica - Ričičko bilo, a prijevojem između Zlobina/Drivenika i Liča (koji je s oko 865 m najniži prijevoj između unutrašnjosti i primorja na ovome području; za usporedbu G. Jelenje 882 m; Zlobin-Benkovac Fužinski, 881 m) odvojen/vezan s Tuhobićem. Međutim, kako je najniža točka u tome grebenu prethodno navedeni prijevoj između Liča i Zlobina na području između Tuhobića i Kobiljaka, tako se ovaj niži planinski vijenac više naslanja prema Velikokapelskom bloku te se prijevoj Zlobin-Lič može smatrati i najjužnijom granicom Snežničko-gorskokotarskog bloka - što je prepoznala još Austro-Ugarska koja je preko te najniže točke izgradila dionicu željezničke pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka. Naravno, ovdje treba naglasiti kako je Liburnijski krš, zbog svoje prostranosti i osobina, također i jedan od sastavnih - iako visinski najniži - dijelova koji čine područje Snežničko-risnjačkog i Velikokapelskog gorskog bloka. Analogno navedenim primorskim terasama i nižim grebenima koji se dižu nad Kvarnerskim zaljevom, a koji su ujedno i rubni dijelovi dviju velikih planinskih blokova (snežničko-risnjačkog i velikokapelskog), je slučaj primorske padine Velebita u njihovu jugoistočnom nastavku. Neovisno od činjenice kako ta primorska padina nosi naziv Velebitsko podgorje, odn. Podgorje, ipak se radi samo o nazivu kraja, zemljopisnog područja sa svojim geomorfološkim posebitostima. No, ipak je to, morfološki, sve od najviših vrhova masiva pa do same morske obale i dalje samo masiv Velebita. 
|
|
