|
|
PODRUČJE SJEVERNOG JADRANA > PLANINE ISTRE I PODRUČJE KRASA > Ćićarija / Čičarija
Države: Hrvatska, Slovenija
Najviši vrh: Veliki Planik, 1272 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3618, 14.1902
Države: Hrvatska, Slovenija
Najviši vrh: Veliki Planik, 1272 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.3618, 14.1902
O planini
UvodĆIĆARIJA (slovenski, Čičarija; talijanski Cicceria, Monti della Vena) je vapnenački planinski vijenac u sjevero-sjeveroistočnom dijelu poluotoka Istre. Zbog prostranosti i oblika reljefa ima karakteristiku brdovite visoravni.
Pruža se u dinarskom smjeru od sjeverozapada (zaleđe Trsta i Kopra) na jugoistok (zaleđe Rijeke i Opatije). Duga je oko 45 km, a široka 10 do 15 km (površina oko 500 km2), prosječno je visoka 700 do 800 m n.v. Od ostatka Istre izdvaja se većom nadmorskom visinom i hladnijom klimom. Njezin je zeleni pokrov isprekidan bijelim liticama, pa se taj dio Istre naziva i Bijela Istra u užem smislu. Ćićarija je slabo naseljena, priroda je tu izuzetno očuvana. Najviši vrh je Veliki Planik (1272 m). Ćićarija nema izrazitih međa: na istočnoj strani granica joj je uz cestu Kastav–Matulji–Veprinac–Vranja prema prijevoju Poklon. Istočnije od toga na nju se nadovezuje liburnijski prostor što se pruža uz opatijsku rivijeru. Sjeverozapadna granica prostor je tršćanskoga Krasa i Brkina, sjeverna je međa Ćićarije hrbat usporedan s cestom Rijeka–Trst (Brgud–Šapjane–Podgrad–Obrov–Materija–Kozina), a južna je granica između vapnenačke i flišne podloge (Vranja–Lupoglav–Roč–Buzet–Sočerga–Črni Kal). Manji dio (sjeverni) nalazi se u Sloveniji, a veći (južni) u Hrvatskoj, pa takvom rasporedu odgovaraju sastav stanovništva i govorni jezik. U Žejanama je očuvan istrorumunjski govor (Ćići). Južno od poteza Opatija-Vranja nadovezuje se na Ćićariju masiv Učke koji se pruža sve do Plomina. Ćićariju i Učku razdvaja prijevoj Poklon. ImeĆićarija je dobila ime po Istro-Rumunjima koje nazivaju Ćićima.
Nazivi planine su: > hrvatski - Ćićarija, > slovenski - Čičarija, > talijanski - Cicceria, Monti della Vena, > njemačka: Tschitschen Boden. 
Podgorski kras
Sjeverozapadni dio Čičarije pod vrhom Slavnik (desno u pozadini); pogled s obronaka Kojnika. Crvena boja vegetacije na obroncima Slavnika potječe rujevine (lat. Cotinus coggygria). Autor fotografije: Eleassar, Wikipedija |
U SURADNJI SA:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine 
Oglašavajte ovdje: lokalnu ponudu, usluge i servise - smještaj - gastronomija - lokalni proizvodi - turistička ponuda - aktivnosti na otvorenom i dr. |
ZEMLJOPIS
Južni dio Ćićarije, pogled iz Gračišća
Autor: Orlovic, Wikipedija
Autor: Orlovic, Wikipedija
Reljef i geološka građa
Morfološko je obilježje ćićarijskog područja planinski niz uzvisina i udolina položenih u dinarskom smjeru, kojem su u podlozi naslage fliša preko kojih su tektonskim pokretima klizno navučene starije vapnenačke naslage pa je time Ćićarija dobila specifičnu ljuskavu strukturu. Iznad tih su navlaka zaravnjene terase koje oblikuju udoline s pašnjacima i šumskim pokrovom. Izdignuti dijelovi vrhunaca vapnenačkih naslaga uglavnom su ogoljeli i imaju vertikalne odsjeke na mjestima gdje su »čela« navlaka preko flišolike podloge. Tektonskim pokretima nastao je niz poleglih navlaka i pokrovima slična navlačenja što prostor Ćićarije čini vrlo složenim.
Glavni dio oblikovan je kao niz uporednih grebena s udolinama i terasama između njih na kotama 500 do 800 m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima.
Sjeverni greben (Rožič, 819 m; Slavnik, 1028 m; Glavičorka, 1083 m; Ribnik, 1023 m; Jenčarija, 881 m) široko je područje s mnogo vrhova visokih oko 700 do 800 m. Jedine su poprečne komunikacije Vodice-Obrov i Mune-Starad.
Srednji greben (Glavica, 1037 m; Šija vrh, 1241 m; Lisina, 1185 m) proteže se samo na istočnom dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih pravaca.
Južni greben (Žbevnica, 1014 m; Brajkov vrh, 1092 m; Orljak, 1106 m; Veliki Planik, 1272 m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 m do 650 m naglo spušta prema flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet-Brest-Dane i Lupoglav-Lanišće.
Glavni dio oblikovan je kao niz uporednih grebena s udolinama i terasama između njih na kotama 500 do 800 m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima.
Sjeverni greben (Rožič, 819 m; Slavnik, 1028 m; Glavičorka, 1083 m; Ribnik, 1023 m; Jenčarija, 881 m) široko je područje s mnogo vrhova visokih oko 700 do 800 m. Jedine su poprečne komunikacije Vodice-Obrov i Mune-Starad.
Srednji greben (Glavica, 1037 m; Šija vrh, 1241 m; Lisina, 1185 m) proteže se samo na istočnom dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih pravaca.
Južni greben (Žbevnica, 1014 m; Brajkov vrh, 1092 m; Orljak, 1106 m; Veliki Planik, 1272 m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 m do 650 m naglo spušta prema flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet-Brest-Dane i Lupoglav-Lanišće.
Grebeni i vrhovi
|
Veliki Planik odn. Veli Planik (1272 m) najviši vrh Ćićarije. S istočne strane je travnat i kamenit a s preostalih strana prekriven šumom. Svojim golim i stjenovitim dijelom strši kao kontrast u gustoj šumi Ćićarije, pruža se jedinstven pogled od 360 stupnjeva. Vrhu prilaze planinarske staze iz svih smjerova i spajaju se u šumi 8' ispod vrha, na sedlu između Velikog i Malog Planika. Jedino put s Korita stiže do vrha izravno s druge strane.
Koordinate: 45.361696, 14.190662 |
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
|
Brajkov vrh (1092 m) - stjenoviti Brajkov vrh u čijem je podnožju stalni izvor Korita koji se prelijeva iz jednog korita u drugo, predstavlja prizor iz idile u srcu Ćićarije. U neposrednoj blizini vrha smješten je planinarski dom PD “Glas Istre”.
|
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
|
Žbevnica (1014 m) - istaknuto brdo na zapadnom dijelu Ćićarije i najzapadniji hrvatski tisućnjak. Najviša točka na vršnoj livadi označena je kamenom kupom. Na padini pod vrhom je repetitor do kojeg vodi makadamska cesta, ali on ne narušava ljepotu vrha jer je od njega udaljen 30'. Južna strana Žbevnice je strmo odsječena i šumovita. Iznad sela Bresta, oko 35' ispod vrha, nalazi se planinarska kuća Žbevnica. To je brvnara HPD a Planik iz Umaga, čiji je članovi otvaraju po najavi. Pred kućom su na padini brojne klupe za odmor, a u šumi u blizini izvor koji ljeti presuši.
Koordinate: 45.458915, 14.018454 |
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
|
Županj vrh (1138 m) - Županj vrh je neznatno viši od susjednog Brajkova vrha iznad Korita. Prednost mu je što je lako dostupan (45' od planinarske kuće Korita). U početku HPO-a, bio je KT 10.3. Brajkov vrh, no kako on nema izrazite vršne točke, zamijenjen je atraktivnijim Županj vrhom.
Koordinate: 45.387809, 14.167162 |
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
|
Slavnik (1028 m) - brdo i vrh na slovenskom dijelu Ćićarije. Deset metada pod vrhom nalazi se Tumova koča na Slavniku. Na vrhu se nalazi i TV-odašiljač. Na vrh vodi više označenih planinarskih staza. Po zapadnim padinama uspinje se iz Prešnice, istarskog sela u Slavniškom pogorju. To je jedan od najlakših uspona na Slavnik jer je relativno položen i prolazi kroz grabovu šumu. Visinska razlika od 560 m prelazi se za dva sata.
Koordinate: 45.533928, 13.975551 |
.JPG)
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
|
Orljak (1106 m) - jedan od najviših vrhova u sjeverozapadnom dijelu Ćićarije. To je obla glavica, uglavnom travnata, s nekoliko stijena, natpisom i metalnim tuljcem u kojem je upisna knjiga i žig IPP a. Na južnoj strani vrh je strmo odsječen stijenama koje se obrušavaju prema Lanišću. Treba ga razlikovati od vrha Orjaka u blizini Veprinca, u području iznad Opatije.
Koordinate: 45.419412, 14.126804 |
IZVOR: Hrvatski planinarski savez
|
Vode
Okršenost reljefa uvjetuje pretežnu bezvodnost prostora, a samo nekoliko stalnih izvora vezano je uz pojavu vodonepropusnih flišnih lapora. U selima su kuće imale građene cisterne za skupljanje kišnice. Nekoliko lokava uza sela i u podnožju planinskih pašnjaka vezano je uz laporastu podlogu na takvim mjestima, te zadržavanje vode u njima ovisi o meteorskim prilikama. U Rašporu se uz cestu nalazi otvor nekoliko stotina metara duboka ponora u koji se ulijevaju oborinske vode s flišnog prostora od Trstenika do Račje Vasi.
PRIRODA
|
Biološka raznolikost
Istražujući Učku i Ćićariju prolazimo kroz nekoliko različitih visinskih pojasa šumske vegetacije. Šume hrasta medunca i bijelog graba, koje su u Parku manje zastupljene, nalaze se u najnižim dijelovima Parka. Šume kestena i maruna mjestimično zauzimaju i veće površine budući da su ih ljudi oduvijek sadili na ovim prostorima kao voćke. Česti su stanovnici kestenovih šuma različite ptice dupljašice, vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Myoxus glis). Velike površine u Parku do 600 m n. v. zauzimaju šume crnog graba koje su u središnjim područjima Parka odvojene prostranstvima bukovih šuma. Primorska šuma bukve obrasta prostranstva Učke i Ćićarije u višim dijelovima Parka te je dom mnogim vrstama sisavaca kao što su: šumska voluharica (Clethrionomys glareolus), divlja svinja (Sus scrofa), srna (Capreolus capreolus) i dr. Kao vegetacijsku posebnost bitno je spomenuti i zonu pretplaninske šume bukve koja se razvila na samom vršnom grebenu, a koju karakteriziraju kržljava i kriva stabla ponekad znatne starosti i slikovitosti. Uz šumske i travnjačke površine, stijene i točila su staništa na kojima možemo pronaći neke od najrjeđih i najosjetljivijih biljnih i životinjskih vrsta u Parku. Stijene vršnog dijela Učke prava su floristička Meka, jer se na njima, gotovo neposredno jedne uz druge, nalaze vrste alpskog i submediteranskog, odnosno mediteransko-montanskog afiniteta. Greben Učke nastanjava stenoendem učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) koji je od čitave planete zemlje izabrao upravo Učku za svoj dom. Stjenovita su staništa i mjesta s bogatom faunom ptica gdje susrećemo modrokosa (Monticola solitarius), kamenjara (Monticola saxatilis), sivog sokola (Falco peregrinus) i ušaru (Bubo bubo). Često se na stijenama Sisola, Bresta i Suhog vrha mogu vidjeti suri orao (Aquila chrysaetos) i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) u potrazi za hranom ili u preletu. Uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka predstavlja i enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja koja je na Učki prisutna samo na području vršnog grebena. Livade i travnjaci Učke i Ćićarije, zbog osebujne i bogate flore, predstavljaju prije svega značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta. Ovdje nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta poput: lukovičavog ljiljana (Lilium bulbiferum), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ilirske gladiole (Gladiolus illyricus), nekoliko vrsta sirištara (Gentiana sp.), zvončića (Campanula sp.), gorske sase (Pulsatilla montana), jaglaca (Primula sp.), uskolisnog plućnjaka (Pulmonaria angustifolia), raznih orhideja (Orchidaceae), glavočika (Asteraceae), karanfila (Dianthus sp.) i brojnog drugog bilja, često šarolikih i dekorativnih cvjetova koje izletnici, iako ne bi smjeli, ipak povremeno beru. Leptiri, kao što su šumski crni okaš (Erebia medusa), crni apolon (Parnassius mnemosyne), kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis) ili kukac Saga pedo, upotpunjuju tezu o bogatoj bioraznolikosti ovih staništa. S flišne podloge Učke teče veći broj malih izvora i vodotoka koji svojim postojanjem upotpunjuju raznovrsni mozaik staništa na području Parka. Vlažna staništa su osobito bitna za raznolikost kukaca i vodozemaca. Ličinke tulara (Trichoptera.) i vodencvijetova (Ephemeroptera), dvokrilaca (Diptera) i vretenaca (Odonata) mogu se pronaći u gotovo svakom izvoru ili lokvi. Često će se nakon kiše u vlažnim udolinama i usjecima naići na pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), a u proljeće su, kad se Učka probudi iz zimskog sna, lokve i bare duž Parka prepune ličinki ovih životinja. Za vodu su vezane i 3 vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), ilirski (Triturus vulgaris meridionalis) i veliki (Triturus carnifex) te žabe: žuti mukač (Bombina variegata), krastača (Bufo bufo), gatalinka (Hyla arborea) i šumska žaba (Rana dalmatina). |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Veća naselja na Ćićariji su Vodice i Lanišće, a neka od manjih su Mali i Veli Brgud, Male i Vele Mune, Jelovice, Dane, Rašpor, Brgudac i dr. Od tih naselja najvažnija su Lanišće, Mune i Žejane. U zapadnom dijelu Ćićarije, koji gravitira Kopru, više je naselja nego u istočnome, koji je krševitiji i teže prohodan.
Niska gustoća naseljenosti (7st. na km2, 2001) uvjetovana je krškim obilježjem tla gospodarskom nerazvijenošću, slabom prometnom povezanošću i oštrom klimom. U Istarskoj županiji u općini Lanišće 14 je naselja sa samo 398 st. (2001), a u Primorsko-goranskoj županiji u općini Matulji od 23 naselja te općine s 10445 st. (2001) desetak je na Ćićariji s 3020 st. (2001), tako da danas ondje živi ukupno samo 3418 st.; bave se uglavnom sitnim stočarstvom (ovčarstvo) i nešto malo poljodjelstvom za osobnu potrošnju. Radno aktivno stanovništvo živi većinom u naseljima iz kojih se može brzo doći u veća središta (Buzet, Opatija, Kopar); dobna struktura pokazuje vrlo staru populaciju. Pokušaji otvaranja pogona ili organizirane stočarske proizvodnje posljednjih desetljeća uglavnom su bili neuspješni. Budući da je na Ćićariji izmjereno više od 2000 vjetrovitih sati godišnje, postoji ideja o izgradnji vjetroelektrana, što bi infrastrukturno i gospodarski moglo oživjeti cijelo područje. U nekim mjestima počinje se razvijati izletnički i seoski turizam. Dobro obilježenim planinarskim stazama i istarskim planinarskim putom mnogobrojni planinari i izletnici dolaze do nekoliko planinarskih domova i skloništa. |
Ćiribirci (Ćići) ili Istrorumunji
|
Ćiribirci (Ćići) ili Istrorumunji su nevelika etnička grupa nastanjena u sjeveroistočnoj Istri, danas uglavnom u selima Žejane i područjima oko Čepićkog polja, Šušnjevice, Nove Vasi, Letaja i drugima. Danas su im mnoga sela napuštena i znatan ih je dio kroatiziran. Pojava prvih Ćića u Istri počinje negdje krajem 14. stoljeća, jedno od njihovih glavnih naselja, Žejane, spominju se još 1395., ali glavnina Vlaha ili Čića, kako su ih sve nazivali, dolazi tek negdje krajem 15. ili početkom 16. stoljeća, što im dopuštaju knezovi Frankopani. Porijeklo ovih Ćića što ih Frankopani doseljavaju je sjeverna Dalmacija, gdje su bili poznati pod imenom Morlaci. Morlake, koji su kao pastiri s ovcama došli iz Dalmacije, prvo nalazimo na otoku Krku gdje su još ostali tragovi njihovog govora. Tek desetih i dvadesetih godina 16. stoljeća počinje njihovo značajnije naseljavanje u Istri, u naselje Žejane. Sa sobom ovi ljudi donose jezik koji se još očuvao oko Čepićkog polja gdje ih još okolno stanovništvo naziva Vlasima, Ćićima, Rumunjima ili osobito Ćiribircima.
|
Istrorumunj, 19. st.
Crtež jednog Istrorumunja iz kasnog 19. st. (iz knjige Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 10. Band, Das Küstenland, Wien 1891.) |
|
Ime
Ćići u Istru dolaze kao Vlasi gdje od lokalnog hrvatskog stanovništva dobivaju i nazive Ćići ili Ćiribirci. Korijen same riječi Vlah i Vlasi, nalazi se u staro-germanskoj riječi Wealh, koja je i korijen od Wales (=Vels), od koje je nastao i etnonim Walha, ime kojim su stari Germani zvali Kelte, a on je opet nastao po plemenu Volcae. Romanizacijom Kelta Germani su sve romanizirane narode počeli nazivati Walhae. Ovaj naziv javlja se i danas u drugim varijantama koje označavaju na primjer Valonce (Wallons), u Belgiji i Valaše u Moravskoj. U našim krajevima naziv se pretvorio u Vlah ili Vlasi, a poznat je i naziv Mavrovlasi (Crni Vlasi) što je još jedno ime koje su nosili Morlaci, ljudi od kojih se jedan dio odvojio i naselio Istru. Nazivi Ćići i Ćiribirci prema narodnim predajama nisu istoga porijekla. Navodno je naziv Ćići nastao od neke uzrečice ći ći (Cici), a Ćiribirci od cire bire, što bi trebalo značiti na rumunjskom 'drži dobro' - ovo su ipak samo legende. U Povijesti se javlja još jedan naziv koji nosu ovaj maleni narod, to su Rumeri, naziv kojim su još oko 1700. označavali sami sebe. Ovaj naziv nije ništa drugo doli varijante imena Romani, od kojega je uostalom nastalo i Rumunji. Vlasi (Aromuni, Romeri) dobili su ime koje je nosio grad Roma (Rim), nisu im ga dali Rumunji, nego su ga oni (Rumunji) dobili kasnije od Rima romanizacijom Dačana. Sve ispada na to da Vlasi, Aromuni, a s njima i Ćići, ne moraju biti naročito srodni Rumunjima, nego samo srodni onoliko koliko su to bili i njihovi preci među sobom. Što se tiče naziva Istrorumunji (Istrorumunji), najvjerojatnije je politički termin nastao od SIL-ovog naziva istro-romanian, kojim se naziva jezik kojim se služe Ćići, ali i uz napomenu kako je to bio jedan od jezika koji se odvojio od ostalih njemu srodnih romanskih jezika između 500. i 1000. godine. Do ove separacije vjerojatno dolazi pojavom Hrvata i drugih plemena koja su svojim naseljavanjem (V. i VI. st.) potisnuli potomke romaniziranih Tračana. Danas se ova malena zajednica u svijetu označava imenom koji je nastao po njihovom istro-rumunjskom jeziku, to su Istrorumeni (talijanski); Istroromânii (rumunjski); Istro-Romanians (engleski). |
Vlasi (Rumunji)
Etnička karta područja gdje žive Vlasi (Rumunji) |
|
Jezik
Ćići govore vlastitim jezikom koji je mješavina rumunjskog, hrvatskog i talijanskog. Točan broj govornika ovog jezika nije poznat, u UNESCO-voj Crvenoj knjizi (‘Red Book of Endangered Languages') spominje se broj od između 500 do 1000 osoba. Etnički su Ćići međutim daleko brojniji. Mnogi su poprimili hrvatski jezik i danas se smatraju Hrvatima, a znatan dio je ’50-tih godina dvadesetog stoljeća iselio u prekomorske zemlje. Za neke lingviste istrorumunjski jezik je dijalekt rumunjskog na osnovu jednog primjera sličnosti s govorom u području Transilvanije (Wallachia ili Vlaška), otkuda su po istom izvoru otišli prije nekih 1000 godina, ali njihovih skupina je zasigurno bilo i prije po već navedenim krajevima, jer je ovaj nemiran narod sa svojim stadima ovaca uvijek tražio bolja pasišta. Povijest nas pak uči da su se preci Ćića odvojili od Morlaka u području Dalmacije i naselili isprva na Krk, pa na Istru. Začetak nastanka Rumunja počinje pobjedom rimskog cara Trajana (98.-117.) nad Decebalom i povratkom većine Dacije pod Rim. Ovime počinje i romanizacija Dačana i drugih tračkih plemena koji su svakako govorila različitim ali srodnim dijalektima. Suvremeni Rumunji, Moldavci i Aromuni ili Vlasi (uključujući sve vlaške etničke zajednice) produkt su te romanizacije kao i sličnost jezika i dijalekata kojima se danas služe. Ćići iz Žejana zovu svoj žejanskim, Ćići sa južne strane Ćićarije zovu svoj jezik vlaškim, a treća skupina svoj jezik naziva i ćiribirskim. Podrobniji članak o temi: Istrorumunjski jezik |
Istrorumunjski jezik Istrorumunjski jezik (ISO 639-3: ruo) jezik istočnoromanske skupine, kojim na sjeveru Istre u nekoliko sela, poglavito Žejane, Lanišće i Šušnjevica danas govori nekoliko stotina Ćiribiraca (555 do 1,500; 1994. god.). Za neke jezikoslovce istrorumunjski jezik je dijalekt rumunjskog. U Hrvatskoj se od jezikoslovaca ovim jezikom bavi akademik August Kovačec. Povijest Ćiribirci su bili Morlaci koje je sredinom 15. st. Ivan VII Frankopan naselio s Velebita na otok Krk. Neke pretpostavke kažu kako se radilo o 200-tinjak obitelji koje su zapravo skoro sve bile hrvatske, a ne murlačke tj. vlaške, ali koje su očito na Velebitu bile u vlaškom okružju te su poprimile njihov jezik i tradiciju. Od prezimena koje su vjerojatno bile doista vlaška spominju bila su npr. Bučul, Čutul, Prendivoj. Već 1463. godine spominje se da su "Ćići" (prvi spomen tog pojma) Ivana Frankopana pljačkali po sjevernoj Istri. Očito je dio doseljenih "Morlaka" s Krka preselio u Istru gdje su se s vremenom i trajno nastanili. Vjerojatno je u Istru odselio tek manji dio njih jer su sva sela koja su osnovali na Krku i dalje ostala postojati, a postoje i danas. Krčkorumunjski S obzirom na tu povezanost krčkih Morlaka ("Murlaka") i Ćiribiraca u Istri, neosporno je da su istrorumunjski i krčkorumunjski bili povezani i slični, ako ne i jedan te isti jezik. Naime, krčkorumunjski je bio narječje kojim su na Krku govorili doseljenici s Velebita od sredine 15. stoljeća pa do 1875. godine kada je, prema povjesničaru Vjekoslavu Klaiću, umro posljednji govornik Mate Bajčić. O krčkorumunjskom narječju nema sačuvanih podataka pa je nemoguća usporedba s istrorumunjskim, ali povijesni podatci upućuju na njihovu usku vezu. IZ TISKA
Govorite li istrorumunjski? Znanstvenici s Oxforda pozivaju one koji znaju, ima ih na obroncima Učke IZVOR Hina, 13.8.2021. Istrorumunjski je romanski jezik i povijesno potiče od latinskog iz Rimskog Carstva, a najbliži je rumunjskom jeziku. RIJEKA – Znanstvenici s Fakulteta lingvistike, filologije i fonetike na Sveučilištu u Oxfordu pozivaju preostale govornike ugroženog istrorumunjskog jezika kako bi im pomogli u prijevodu i razumijevanju prikupljenih zvučnih zapisa, priopćili su iz istraživačkog tima tog projekta. Riječ je od interdisciplinarnom projektu ISTROX koji je pokrenut 2018. godine. Temelji se na zvučnim snimkama koje je prije pedesetak godina snimio oksfordski lingvist Tony Hurren tijekom terenskog istraživanja na područjima u Hrvatskoj gdje se govori istrorumunjski. Te snimke darovane su Taylor Institution knjižnici u Oxfordu. U prvoj fazi projekta obrađivane su snimke, zvučni zapisi detaljno su opisani i indeksirani, a usporedo je sadržaj Hurrenovih bilježnica s terenskog rada povezivan sa snimkama. Manje razumljivi zvučni zapisi u drugoj fazi su postavljeni na internetsku platformu Zooniverse. Preostali govornici istrorumunjskog jezika u Hrvatskoj ili oni koji žive u iseljeništvu pozivaju se da se prijave na ovu platformu i pomognu razriješiti jezične dvojbe. Svi podaci koji su rezultat istraživanja te svi ostali materijali koji su trenutno dio Hurrenovog nasljeđa postavit će se na Internet kako bi bili dostupni znanstvenoj zajednici i javnosti, navodi istraživački tim projekta ISTROX. Hurrenovi materijali darovani Taylor Institution knjižnici nikad nisu bili objavljeni i za njih se gotovo ne zna, a on je te snimke koristio za svoju doktorsku tezu. “Ove su snimke iznimna i gotovo potpuno netaknuta riznica informacija o ovom jeziku te ustvari predstavljaju značajan dio osvjedočene povijesti ovog jezika i njegovih govornika”, ističu znanstvenici. Hurren je snimke prikupio od 40 govornika, pokrivši gotovo sva sela u kojima se govorio istrorumunjski te je tako prikupio materijal potreban za opis glavne lingvističke podjele ovog jezika na dva dijalekta. Radio je s reprezentativnim uzorkom govornika, pokrivši govornike različite starosti. Snimke nisu bitne samo za lingviste, već i na jedinstven način dokumentiraju povijest zajednice koja je govorila i još uvijek govori ovaj jezik. Snimke nisu samo puki odgovori na lingvističke upitnike nego sadrže i narodne priče, priče o lokalnim tradicijama te autobiografske crtice i priče, tvrde istraživači. Ocjenjuju da je istrorumunjski vjerojatno najmanje istražen živući romanski jezik te da su istraživanje njegove fonologije, morfologije, sintakse i leksika važni za lingviste, a posebno one koji se bave romanskim jezicima. Istrorumunjski je romanski jezik i povijesno potiče od latinskog iz Rimskog Carstva, a najbliži je rumunjskom jeziku. Jedna je od grana dako-rumunjskih jezika, preostalih romanskih jezika jugoistočne Europe, za koje se smatra da su nasljednici latinskog koji se govorio u rimskoj provinciji Daciji. Ne zna se točno kada se istrorumunjski odvojio od preteče modernog rumunjskog, ali je moguće da se to dogodilo prije tisuću godina. Sporno je i mjesto podrijetla jezika i je li se odvojio od inačica koje se koriste u Rumunjskoj ili od drugih inačica koje se govore na Balkanu, ili pak predstavlja mješavinu dijalekata Ovaj jezik preostao je u Žejanama sjeverozapadno od Rijeke te oko sela Šušnjevice podno zapadnih obronaka Učke u Istri. Govornici ovog jezika nazivaju ga u Žejanama žejanski, a u istarskim selima vlaški. Procjenjuje se da ovim jezikom govori još oko 250 mještana ovih sela te oni koji su otišli u veće gradove, a govore ga još i iseljenici u inozemstvu. Ministarstvo kulture je ovaj jezik 2007. godine proglasilo zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom. |
Povijesni pregled
|
Ćićarija je bila pogodna za naseljavanje u prapovijesno doba - ima gradinskih naselja i pećina. Važnija je bila, kako u rimsko doba, tako i u srednjem vijeku, njezina obrambena uloga jer je onemogućivala jednostavan prolaz prema središnjoj Istri. Zato su uz glavne prometnice (cesta Rijeka-Trst poklapa se s trasom rimske ceste Aquileia-Tarsatica) postojale rimske vojne postaje i kasnije srednjovjekovni kašteli. Posebno je važnu ulogu Ćićarija imala u odnosima i ratovima Mletaka i Austrije (14.–17..st.), kada je dijelom bila pod mletačkom vlašću (Rašpor), a veći dio pod austrijskom vlašću. Za Pazinsku knežiju bila je vitalni prostor jer se kroz nju dolazilo iz zaleđa u Pazin. U 19. st. suvremene ceste Kopar-Buzet i Kastav-Pazin probijene su rubom Ćićarije, tako da je ostala izolirana, a stanovništvo je nastavilo živjeti skromnim autarkičnim gospodarstvom. U II.svj. ratu bio je na tom području vrlo aktivan NOP, kojemu je pogodovala udaljenost od glavnih prometnica, iako su u nekoliko navrata mnoga naselja spaljena u njemačkim odmazdama. Nakon rata iseljavanje je postalo intenzivnije, osobito u Kopar, Buzet i Rijeku, odakle su se stanovnici vraćali tek s odlaskom u mirovinu.
|
Kulturno-povijesna baština
Narodna baština
|
Običaji Čiča
Ćići, poznati po uzgoju ovaca, svojim starim poslom nastavili su i doseljenjem u područje Ćićarije. Sa svojim stadima prodirali su sve do suprotne obale Istre, prema Poreču, gdje bi se zadržavali preko zime i u proljeće se vraćali kućama. Ovčarstvo je danas zapušteno, mnogi Ćići odlaze na rad u Rijeku ili dalje. Sela oko Čepićkog polja su opustjela. Većina Ćića, danas naseljeni u Žejanama očuvali su stare pokladne običaje koje njeguje folklorno društvo 'Žejanski zvončari'. U prvom mjesecu u vrijeme pokladnih običaja zvončari oblače na sebe bijele hlače, mornarske majice, šubu (šuba, ovčja koža), veoma važne klopote (tri zvona), kumarak ukrašen raznobojnim vrpcama koje vise do tla. Uz prepoznatljivo poskakivanje njihova zvona zvone i tjeraju zimu. Ovaj lijepi običaj još je veoma živ među njima i djeca se s njim upoznavaju od malih nogu. |
Žejanski zvončari
Žejanski zvončari na smotri na riječkom Trsatu, obučeni u svoju tradicionalnu zvončarsku nošnju. Autor fotografije: Z. K. Rončević, Wikipedija |
Tradicijska gastronomija
Turizam
Priče iz planine
|
Istrorumunjski i istriotski jezici Izvor: HINA 27.11.2014. Na popisu 24 najugroženija europska jezika nalaze se i tri jezika koja se govore u Hrvatskoj, a kako objašnjava tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) August Kovačec, riječ je o istrorumunjskom - dijalektu rumunjskoga jezika, istriotskom - autohtonom predmletačkom romanskom jeziku jugozapadne Istre te jeziku zadarskih Arbanasa, koji govore starinskim sjevernoalbanskim (gegijskim) govorom. Akademik Kovačec u razgovoru za Hinu istaknuo je da je s povijesnoga i strukturalnoga stajališta tzv. istrorumunjski zapravo dijalekt rumunjskoga jezika, ali koji gotovo jedno tisućljeće nema dodira s prostorom "matičnoga" jezika. Naziv istrorumunjski stručni je, umjetno skovani naziv u romanistici, a govornici ga zovu ili vlaški ili pak prema nazivima mjesta gdje se govori - žejanski, novošanski itd., napominje Kovačec, dodajući kako govornici toga idioma nemaju posebnoga organiziranoga osjećaja nacionalne pripadnosti. Bez škola na vlastitom jeziku Govornici toga idioma, naglašava, većinom se izjašnjavaju kao Hrvati (u selu Žejane u Ćićariji 98 posto; na jugu, u dolini Boljunčice sedamdesetak posto) te kao Istrijani. "Ne izjašnjavaju se, osim iznimno, kao Rumunji", napominje dodajući kako oni nemaju i nisu imali škola na svom jeziku. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća taj je idiom govorilo oko 1250 do 1500 ljudi u nekoliko sela i zaselaka, a od sedamdesetih godina, zbog gospodarske krize i recesije, počeli su se iseljavati u velike gradove, u zapadnu Europu i osobito u Ameriku i Australiju, podsjetio je Kovačec. U nekadašnjim "istrorumunjskim" naseljima ima 150 do 200 govornika, čiji se broj vikendom i udvostruči, rekao je Kovačec. "U New Yorku od međuratnoga razdoblja postoji kolonija 'Istrorumunja' koja još čuva jezik, a navodno ih ima do 300 osoba", napominje. Jezik se ne može održati Za održavanje jezika, ocjenjuje, danas više nema potrebne "kritične mase" govornika. "Govornici istrorumunjskoga potomci su balkanskih Vlaha, od kojih su neki govorili rumunjski", objasnio je Kovačec dodavši da su Vlasi u Istru dolazili sa svojim stadima od sredine srednjega vijeka. Čini se da je glavnina onamo i na dijelove Krka naseljena iz sjeverne Dalmacije potkraj 15. i od 16. stoljeća, rekao je Kovačec. Dvojezičnost i trojezičnost Istriotski ili istroromanski autohtoni predmletački je romanski jezik jugozapadne Istre (Rovinj, Bale, Vodnjan, Šišan, Galižana, Fažana), rekao je akademik Kovačec. "On stoljećima uzmiče pred mletačkim koji se proširio od 10. stoljeća pa je istriotski snažno talijaniziran", naglasio je dodavši da istriotski u posljednjim stoljećima uzmiče i pred hrvatskim. Njegovi govornici, ističe, nemaju posebnoga nacionalnoga osjećaja te se odreda izjašnjavaju i osjećaju kao Talijani, a njihove su škole otkako postoje na talijanskom jeziku. O broju govornika, smatra, teško je dati pouzdane podatke, jer su gotovo svi dvojezični - istriotski i talijanski, i trojezični - istriotski, talijanski i hrvatski. Preostalo 300 pasivnih korisnika istriotskoga "Prema procjeni, ima nekoliko desetaka aktivnih govornika istriotskoga i još nekoliko stotina ljudi (oko 300) koji taj idiom razumiju i djelomice se mogu njime služiti", rekao je Kovačec podsjetivši da su još uoči Prvoga svjetskog rata okolni Hrvati govornike istiriotskoga zvali Latinima, a njihov jezik latinski. U hrvatskoj romanistici istrorumunjski i istriotski dobro su proučeni, ističe Kovačec. Goran Filipi objavio je "Atlas istrorumunjskoga" i "Atlas istriotskoga" prema upitniku od približno 2000 pitanja, a Kovačec je i sam kao romanist objavio dvije knjige o istrorumunjskom. Osim toga, Kovačec je na rumunjskom jeziku objavio "Opis istrorumunjskoga" te Iastrorumunjsko-hrvatski rječnik s gramatikom te nekoliko destaka članaka na hrvatskom, francuskom, rumunjskom i talijanskom. Istrorumunjskim su se bavili i mnogi rumunjski dijalektolozi, a danas ga proučava i Amerikanka hrvatskoga podrijetla Snježana Vrzić. Povratak obiteljskome idiomu u Istri Talijanska zajednica u Istri, rekao je Kovačec, objavila je rječnike za najvažnije istriotske govore te podsjetio kako pojedini istarski Talijani u zrelim godinama uče istriotski kao idiom svojih baka i djedova. Britanski dnevnik Telegraph objavio je ovoga tjedna, prenoseći analizu britanskog portala GoEuro napravljenu u suradnji s Christopherom Moseleyjem, autorom UNESCO-va atlasa ugroženih svjetskih jezika, da su među 24 najugroženija europska jezika i tri iz Hrvatske. Na tom je popisu na 13. mjestu s tristotinjak govornika istrorumunjski, na 16. mjestu je istriotski jezik, a na 18. mjestu je arbanaški. Kritično ugroženim jezikom definira se onaj kojim govore samo djedovi i bake i govore ga djelomično i rijetko. Ozbiljno ugroženi jezik je onaj kojim govore djedovi i bake, roditelji ga razumiju, ali ne govore i ne prenose ga djeci. Europski kontinent dom je oko 250 jezika koji se govore u 50 zemalja. |
Podrijetlo Ćića i kratka povijest
Podrijetlo Ćića je morlačko s kojima su do odcjepljenja živjeli u jadranskom zaleđu, od Albanije, Makedonije i preko Crne Gore do sjevernih krajeva Dalmacije. Povijest nastanka Vlaha, naroda srodnom Moldavcima i Rumunjima, usko je vezana uz uspostavljanje Istočnog Rimskog Carstva u Konstantinopolu i romanizacijom tračkog stanovništva Dobrudže, Vlaške i Moldavije. Primanjem rimskog jezika Vlasi, Moldavci i Rumunji razvijaju svoje vlastite jezike koji su svakako pod utjecajem jezika drugih naroda s kojima dolaze u kontakt. Velika Vlaška danas pripada Rumunjskoj, ali i ako su ti Rumunji bili srodni s Vlasima iz Male Vlaške u nekadašnjoj Etoliji i Akarnaniji, svakako su imali različit razvoj svojih jezika kao i različitu povijest. Vlahe koje poznajemo kao Cincare, Morlake, kao i nadalje Meglesnske i druge Vlahe, danas kolektivno nazivamo Aromunima, Arumunjima ili jednostavno Vlasima. S druge strane narodi romanizirane Velike Vlaške danas zovemo Rumunjima. Njihovi jezici su neosporno srodni s jezicima koji su se govorili u Velikoj Vlaškoj, Dobrudži i krajevima današnjeg rumunjskog govornog područja. Na razvoj ovih naroda svakako utječe i pojava Slavena kao i kasnija najezda Turaka, nakon koje u području Dalmacije dolazi do pokretanja stanovništva. Dijelovi Hrvata-čakavaca sele u današnje područje Gradišća a u Italiju odlaze ' preci današnjih molizanskih Hrvata. Ista pojava Turaka izaziva i pokrete Bunjevaca i pretke Ćića na sjever. Prvi naseljavaju područje Velebita a ćićsko pastirsko stanovništvo nastavlja dalje prema Istri gdje su se zadržali do naših dana. |
Rifugio Rodolfo Paulovatz (Kuća Bončić)
|
Rifugio Rodolfo Paulovatz (838 m n.v.) pod Planikom na Ćićariji uredio je Club Alpino Italiano - Sezione di Fiume, ex Club Alpino Fiumano. Bio je jedan od šest domova kojima je upravljao Club Alpino Fiumano (CAF). Dobio je naziv po zaslužnom članu CAF-a imenom Rodolfo Paulovatz. Otvorenje je bilo 26.5.1929. Dom se nalazio u podnožju sjevernih obronaka Velikog Planika (najviši vrh Ćićarije) na nadmorskoj visini 1002 m. Bio je odlično ishodište za uspon na Veliki Planik - vrh je od doma udaljen 2 sata hoda. Planinari su do doma pristizali iz Veprinca preko doline Vela Šapca i za taj put je trebalo potrošiti 2-2.30 sata. Bio je otvoren od 1.travnja do kraja studenog.
Dom je u istom građevinskom obliku ostao nepromijenjen sve do današnjih dana, iako su ovim područjem "protutnjale" dvije ofenzive (Wolkenbruch 10.1943. i majska 1944.), za razliku od obližnjih kuća na Poklonu i Lisini koje su u ratu bile devastirane. Danas ga pamte kao Kuću Bončić. Tako je upisana i na topografskim kartama. 
|
Anton Dobrec Bončić i kuća Bončić
Anton Dobrec Bončić rođen je 17.11.1901.godine, Bončići su inače obitelj iz Veprinca. Kuću koja danas nosi naziv "Bončić" sagradio je Antonov tast Marčelja koji se također zvao Anton i njegova supruga Cila (čije je djevojačko prezime također Marčelja) za koju kažu da je bila "glavna šefica" u kući. Anton i Cila Marčelja doselili su u Veprinac krajem 19. stoljeća iz Marčelja "trbuhom za kruhom". To je bilo vrijeme vrlo intenzivne izgradnje Opatije i Marčejci su došli u Veprinac kao mladi ljudi vični šumarskim poslovima i "krenulo ih". Imali su čak 7 para konja kojima su izvlačili drva s područja Planika i transportirali ih u Opatiju. Stečeni kapital ulagali su u kupovinu šuma tako da su u kratko vrijeme postali vlasnici 150 ha šume, a osim eksploatacije šuma istakli su se i u akcijama pošumljavanja. Da bi se lakše i efikasnije nadzirao cijeli posao podigli su i podno Planika šumsku kuću. Kuća je u to vrijeme bila daleko veća od uobičajenih šumskih kuća, pa su je ljudi prozvali "dvorac". U vrijeme talijanske vlasti na ovome području postaje planinarski dom riječkog kluba Alpino Fiumano, a Anton Dobrec Bončić postaje planinarskim domarom u svojoj kući. Prva istarska partizanska četa (osnovana u Gerovu) došla je u rujnu 1942. u blizinu planinarske kuće Rodolfo Paulovatz i postavila logor. Komandir čete je bio Anton Raspor, a komesar August Vivoda Arsen. Nakon izvršene diverzije na prugu u Jušićima i akcije na doušnike iz sela Semići, talijanska komanda donijela je odluku da se Učka očisti od partizana. Akcija je počela 3.12.1942. U toj akciji je talijanska patrola naletila na Stanka Jurdanu i Rudolfa Ljubičića. Stanko Jurdana je ubijen (i po njemu je kasnije nazvan Dom u Lisini), a Ljubičić uhapšen. Nakon mučenja odao je cijelu mrežu partizanskih pomagača među kojima je bio i Anton Dobrec i cijela njegova obitelj. Za razliku od Ljubičića, Anton se držao veoma hrabro i unatoč mučenjima i torturi kojoj je bio izložen zajedno sa cijelom obitelji nije nikoga odao te je tako, praktično, spasio većinu boraca 1. Istarske partizanske čete koja se nakon ove talijanske akcije raspala. Anton Dobrec Bončić je bio prvi koji je aktivno pomogao Prvoj istarskoj partizanskoj četi. Pretpostavka je da je kuća bila djelomično nacionalizirana poslije Drugog svjetskog rata, jer je dio kuće bio privatno vlasništvo i to sina od Antonove kćeri Jelke, pok. Damira Vidovića, a dio je bio u vlasništvu štaba TO Općine Opatija. Anton Dobrec je umro 2.11.1982. dok ga je žena Dragica napustila još 1964. godine. IZVOR Lokalpatrioti Rijeka (forum) |
Pogled iz sela Učka (Vela Učka) prema vrhovima Veliki i Mali Planik na Ćićariji
|
Otvorena poučna staza "Putovima ljekovitog bilja"
Godine .2015., u sklopu obilježavanja Dana otvorene granice Vodice – Golac, na Ćićariji je svečano otvorena poučna staza "Putevima ljekovitog bilja". Staza je opremljena s deset edukativnih tabela te klupama, a postavljena je u sklopu projekta ŽIVO! – Život – Voda!.Područje Ćićarije u okolici Vodica iznimno je bogato samoniklim ljekovitim biljem, a postoji i duga tradicija njegova korištenja. S ciljem da saznanja o vrijednosti i ljekovitosti samoniklog bilja ovog područja budu sačuvana i prenesena novim naraštajima, JU Natura Histrica pripremila je i postavila ovu tematsku poučnu stazu, koja je ujedno i prva edukacijska staza u Istri koja prezentira ljekovito bilje. IZVOR http://www.speleo-house.eu/ |
Zvoneća
Mlekarice iz Zvoneća na obroncima Ćićarije, svakoga bi jutra prije pet sati stavile na leđa košaru ili kofu s trideset do četrdeset litara mlijeka, i tako s bremenom, bez obzira na vremenske (ne)prilike, išle u Opatiju, kako bi gospoda već za doručak imala svježe mlijeko. Dnevno su prolazile 20-ak kilometara. Kažu da bi jedna mlekarica tako hodeći za svoga života opasala zemaljsku kuglu po ekvatoru.
U njihovu je čast u jesen 2021. godine, šetnjom od Zvoneće, preko Gašpara, Zdemerla, Kućela i Brezovca do Rukavca (5,8 km) otvoren tzv. "Mlekarski put", uz koji je postavljeno nekoliko edukativnih tabela i simboličnih kamenih klupica na kojima su mlekarice "počivale".
U njihovu je čast u jesen 2021. godine, šetnjom od Zvoneće, preko Gašpara, Zdemerla, Kućela i Brezovca do Rukavca (5,8 km) otvoren tzv. "Mlekarski put", uz koji je postavljeno nekoliko edukativnih tabela i simboličnih kamenih klupica na kojima su mlekarice "počivale".
BORAVAK
Pristupi planini
Smještaj
Ugostiteljski objekti i usluge
Vremenska situacija
Prometna situacija
IZVORI I LITERATURA
|
Reference
Ostali izvori
FILIPI, Goran: Istrorumunjski Lingvistički Atlas, Znanstvena udruga mediteran, Pula, 2002.
KOVAČEC, August: Istrorumunjsko-hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima), Znanstvena udruga mediteran, Pula, 1998. PRELEC, Filip: Geološka građa jugoistočnog dijela Ćićarije. Sveučilište u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftni fakultet.Zagreb, 2017. (PDF)
Korisne poveznice i adrese
|
Istrorumunjsko - hrvatski rječnik: (s gramatikom i tekstovima)
Autor: August Kovačec [crteži Vera Kos Paliska] Izdavač: Pula: Znanstvena udruga Mediteran Godina izdanja: 1998. |
