|
|
SREDIŠNJI POJAS > PLANINE LIKE > VELEBIT > JUGOISTOČNI VELEBIT > Kom (kod Zrmanje)
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Golić, 1003 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.1441, 16.0454
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Golić, 1003 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.1441, 16.0454
|
|
Uvod-
Naslovna fotografija
Pogled na greben Koma (na fotografiji se vidi u pozadini kao izduženi greben s dva uzvišenja na oprečnim stranama) s vrha Tremzine |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Gorski hrbat jugoistočnog Velebita (~ 330 km2) sastoji se od masiva Ošćenice (1182 m) s Tulovim gredama (1120 m), Panoge (1064 m), Jaslenskog bila s Ćelavcem (1198 m), Crnopca (V. Crnopac, 1403 m), Tremzine (Oklinak, 1187 m) i Koma (Golić, 1003) te dijela sjevernodalmatinske krške zaravni oko rijeke Krupe.
Kom (kod Zrmanje), reljef i granice
Izvor podloge: Elastic Terrain Map, 2022.
Izvor podloge: Elastic Terrain Map, 2022.
Kom (kod Zrmanje), prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
Panoramska fotografija snimljena s vrha Tremzine s označenim krajnjim jugoistočnim vrhovima Velebita
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Priče iz planine
|
ANTOLOGIJSKI PRIKAZ KAKO SE ŽIVILO NA VELEBITU
Autor: Putevima Divljine Datum objave: 4.3.2025. Opis. Početak ili kraj pitanje je sad ovisi odakle gledate.Tu smo ponovono za vas na samom jugu Velebita najduže Hrvatske planine.Otkrijte uz nas ono što ne možete gledat na nacionalnim i mainstream medijima. |
PO VRŠNOJ ZONI
KOM
Pogled na Kom iz smjera Pađena (Državna cesta broj 1)
|
DEBELO BRDO (982 m)
Pogled od ruina Zvonigrada na istočne padine Koma
Nazire se vrh Debelo brdo (982 m) na Komu. |
GOLIĆ
VRHOVI (1002 m)
JAGODNIK (970 m)
ROMIĆA KOSA
KOČO (494 m)
JAGODNIK (488 m)
|
Dolina gornje Zrmanje
Pogled u smjeru sjevera s glavice iznad naselja Palanka na kojemu se nalaze ruševine starog grada Zvonigrada. Sjeverno od Palanke u istoj se dolini nalaze naselja Zrmanja i Zrmanja-Vrelo, a na zapadnim padinama je Potkom. |
DOLINOM ZRMANJE
Zrmanja (rijeka)
|
Rijeka Zrmanja izvire na rubnim dijelovima planine Poštak (395 m n.v.). Njezin tok prati jugoistočnu granicu Velebita do ušća u Novigradsko more. Ukupna duljina rijeke iznosi 72,5 kilometara.
Rijeka Zrmanja, u svome gornjem toku, od izvora u selu Zrmanja Vrelo do sela Pađane, teče u smjeru sjever – jug, u potpunosti obrubljujući južnu granicu jugoistočnoga Velebita. Izvor Zrmanje ljevkastog je oblika na dnu kojega voda bogato izbija. Sve do Kravlje Drage rijeka teče kroz usko korito omeđeno poljima. Odavde ulazi u duboki kanjon kojim teče do podno ruševina Keglević gradine, gdje se ponovo širi dolinom Mokrog Polja. Velike količine vode Zrmanje nestaju u krškom podzemlju na zapadnom kraju Mokrog polja. U ljetnim mjesecima to rezultira izrazito niskim vodostajem pa i potpunim isušivanjem riječnog korita. |
Zrmanja (naselje)
Kom
NADMORSKA VISINA 979 m
Naselje Kom smjestilo se između padina Vrbice i Koma, admistrativno u općini Gračac u Zadarskoj županiji.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti. 631 (1857. sadrži i podatke za bivše naselje Rujišta); 693 (1869.); 650 (1880.); 726 (1890.); 721 (1900.); 753 (1910.); 773 (1921.); 752 (1931.); 496 (1948.); 487 (1953.); 465 (1961. od toga Srbi 456, Hrvati 8 i ostali 1); 338 (1971. od toga Srbi 325, Hrvati 8 i ostali 5); 237 (1981. od toga Srbi 188, Hrvati 5, Jugoslaveni 39 i ostali 5); 208 (1991. od toga Srbi 202, Hrvati 3, Jugoslaveni 2 i ostali 1); 12 (2001.); 34 (2011.); 22 (2021.).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti. 631 (1857. sadrži i podatke za bivše naselje Rujišta); 693 (1869.); 650 (1880.); 726 (1890.); 721 (1900.); 753 (1910.); 773 (1921.); 752 (1931.); 496 (1948.); 487 (1953.); 465 (1961. od toga Srbi 456, Hrvati 8 i ostali 1); 338 (1971. od toga Srbi 325, Hrvati 8 i ostali 5); 237 (1981. od toga Srbi 188, Hrvati 5, Jugoslaveni 39 i ostali 5); 208 (1991. od toga Srbi 202, Hrvati 3, Jugoslaveni 2 i ostali 1); 12 (2001.); 34 (2011.); 22 (2021.).
Kom (zaselci: Ćuk, Rakići, Jarića Stanovi, Grbići)
Potkom (zaselci: Dronjci, Vujići, Brkići, Orašje, Grbići, Čanci, Mrđe) (Kom)
|
Palanka - Župna crkva Rođenja Bl. Dj. Marije
Crkva je građena oko 1830. god. u istoimenoj župi koja je osnovana 1807. godine. Pred Domovinski rat crkva je obnovljena, postavljen je betonski krov, kameni zvonik i vrata. U ratu je crkva potpuno devastirana. Početkom 2007. god. učinjene su predradnje za skoru obnovu crkve, koja je potom i obnovljena. Oko crkve je groblje. |
Palanka
|
Palanka ili Hrvatska Palanka je naselje u Zadarskoj županiji, Općina Gračac, smješteno pri dnu doline gornje Zrmanje ispod starohrvatskog obrambenog grada "Zvonigrada". Sa župnom crkvom i župom Male Gospe Palanka je rimokatoličko vjersko središte tog najjužnijeg ličkog kraja smještenog jugoistočno od Gračaca i sjeverozapadno od Knina. U ranijoj povijesti Palanka je sa svojom kulom (Zvonigrad - danas ruševina) bila vojno uporište hrvatskih kraljeva na važnom prometnom smjeru od Bihaća prema kraljevskom gradu Kninu (u to vrijeme stolnom gradu hrvatskih kraljeva).
Iz sela puca pogled na dolinu smještenu između Velebitskog, Dinarskog i Plješivičkog masiva. Kroz ovaj Dinarski krš protječe rijeka Zrmanja. Sjeverno od Palanke nalazi se poznati vrh Poštak i podno njega izvor rijeke Zrmanje. Povijesni pregled Područje Palanke i čitave doline gornje Zrmanje poznato je još od Rimljana, kada je kroz tu dolinu prolazila i stara rimska cesta (via militare). U vrijeme seoba naroda taj prostor su naselili Hrvati i tu podigli starohrvatski grad pod imenom Zvonigrad, koji je opstao do Turske okupacije ovih krajeva. Zrmanjsko područje se nalazilo na tromeđi (Triplex Confinio) Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Turci su Zvonigrad osvojili 1522/7 i držali ga do sve do protjerivanja 1683/5. godine, kada je oslobođena i cijela dolina gornje Zrmanje. Nakon oslobođenja dio Hrvata vraća se na ovaj prostor te podižu prvotnu rimokatoličku crkvu koja dobiva status župe 1807. godine, pod imenom Župa Zrmanja-Palanka, kao jedna od 52 župe u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji. Nova katolička crkva je sagrađena 1830. godine. Titular crkve i župe je: Rođenje Blažene Djevice Marije, a crkvu je sazidao župnik Marko Ivanović koji je tamo boravio punih 50 godina. Prema popisu stanovništva iz 1857. godine u zrmanjskoj kumpaniji bilo je 337 kuća i 4.630 žitelja. Od toga 95 rimokatolika i 4.535 pravoslavnih. Nova formirana općina Zrmanja (1871. - 1955.) zauzima područje na jugoistoku Like, kao najjužnija točka Like. Godine 1874. službu preuzima župnik Petar Uroda i ima 124 župljanina (Palanka 31, Popina l, Vrelo 12, Kom 45, Kusac 37). Godine 1910. rimokatolička župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Zrmanji Palanka ima 18 obitelji: Šulentić, Ivanović, Lisica, Martinović. Prema Općem shematizmu Katoličke crkve u jugoslaviji iz 1939. god. uoči Drugog svjetskog rata u selu je živjelo 125 Hrvata katolika. Crkva je 1942. godine opljačkana i zapaljena a ljudi protjerani ili ubijeni. Njihovi potomci danas žive oko Bjelovara. Također je opljačkan i župni stan. Iz 1968. postoji zapis da još nekoliko katoličkih ognjišta ima u selu Duboki Dol. Zidine župne crkve su i tada stršile, a u zgradi župnog stana nalazila se jedna osoba. Župni su stan neki neupućeni ljudi počeli rušiti, ali je župnik vlč. Pećo Butković intervenirao kod općinskih krugova i stvar je spašena. Župnik je u Palanku dolazio 2-3 puta godišnje. Imao bi službu Božju. Pred Domovinski rat su ovdje živjele još samo dvije sestre. Godine 1983. crkva je obnovljena, postavljen je betonski krov, kameni zvonik i vrata, no u Domovinskom ratu crkva je potpuno devastirana. Početkom 2007. god. učinjene su predradnje za skoru obnovu crkve, koja je potom obnovljena. Oko crkve je groblje. Župa Palanka, najjužnija rimokatolička župa u Gospićko-senjskoj biskupiji (pripada Gospićkom dekanatu), 2007. godine ostala je bez svih vjernika, kada je u staračkom domu u Kninu umrla starica iz Palanke. IZVOR Palanka (Gračac). Wikipedija (hr) 
Pogled sa Zvonigrada na naselje Palanku u dolini Zrmanje
|
Sedrene naslage na Zrmanji Na rijeci Zrmanji se posebno ističu različiti oblici sedrenih naslaga, kojih je najviše u srednjem toku nizvodno od Žegarskoga polja, gdje rijeka prima znatne količine vode od desne pritoke Krupe i tvori atraktivne sedrene slapove. U gornjem toku je najpoznatiji Buk kod Palanke, jedan od pet najvećih sedrenih slapova Zrmanje, uz Visoki buk, Ogari buk, Berberov buk i Jankovića buk. U Palanki se nalazi katoličko groblje gdje je obitelj Šulentić imala svoju grobnicu, koju su već tokom Drugog svjetskog rata devastirali ustanici-stanovnici okolnih sela i provalili u grobove.
U Palanki se nalaze ostaci mlinice, na kojoj je kamena ploča iz 1925. godine, s natpisom. Potok i vrelo Kusac Jugoistočno od Palanke, kod zaselka Kusac nalazi se istoimeni vodotok, potok Kusac, koji nakon par kilometara od izvora utječe u Zrmanju. Kusac izvire malim vrelom tirkizne boje (Kusačko jezero; KOORDINATE 44.13245,16.08652), do kojega je moguće stići koristeći put prema lokalnom groblju. 
Položaj Kusačkog jezera
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000 |
Zvonigrad
|
Zvonigrad je nekoć bila starohrvatska kraljevska utvrda koju je podigao hrvatski kralj Dmitar Zvonimir.
Utvrda je bila smještena na gornjoj Zrmanji ponad kraljevskoga grada Knina, a osnovna zadaća bila joj je čuvanje prolaza kroz dolinu gornje Zrmanje na nekoć važnom prometnom smjeru koji je povezivao kontinentalnu Hrvatsku s primorjem. U 13. st. bilježi ju se kao posjed Šubića, u 15. st. kao posjed Kurjakovića. Opustila je u mletačko-turskim ratovima u 16. st. Dio stanovnika odselio je na poluotok Istru u mjesto Premantura. U Kandijskom je ratu porušena. Zvonigrad je u istom stanju i danas, jedna ruševna gradina kojoj se razaznaju kule, a leži na jednome istaknutom velebitskom brijegu ponad doline Gornje Zrmanje uz samu cestu Gračac - Knin, U blizini se nalazi naselje Palanka (Hrvatska Palanka) smješteno na rječici Zrmanji. IZVOR Zvonigrad (Knin). Wikipedija (hr) 
Pogled na Zvonigrad sa državne ceste D1
Zvonigrad
Ruševne zidine Zvonigrada
Zvonigrad nad dolinom Zrmanje
|
IZ PROŠLOSTI
Upravo su se na prostorima Zrmanje, kao i na temu Zvonigrada vodili 1699. godine pregovori triju strana, austrijske, osmanske i mletačke, u postupku austrijsko-osmanlijskog razgraničenja nakon završetka Bečkog rata (1683.-1699.). O tome piše autor Zlatko Pleše u svome radu Bolonjski grof i hrvatski barun: odnosi Luigija Ferdinanda Marsiglija i Pavla Rittera Vitezovića u utvrđivanju hrvatskih granica. (2000.) Slijedi citat iz znanstvenog rada o ovim zbivanjima: Cjenkanja oko koranskih područja bili su naskoro prekinuta, zapravo odgođena za kasniju prigodu, jer je habsburška delegacija ostala bez namirnica. Osim toga, Grimani i Osman, članovi zajedničke mletačko-turske komisije, nestrpljivo su očekivali svoje »cisdunavske« kolege na »dalmatinskoj granici«. Početkom srpnja, još uvijek u Slunju, Marsigli piše novu poslanicu u kojoj ponavlja svoju zamisao o Korani kao prirodnoj granici od Slunja do njezina izvora, ali je već u mislima u kninskom području, gdje će tek trebati odrediti tromeđu. Mletačka će strana na čelu s Grimanijem zacijelo postaviti pitanje Zvonigrada, koji je nekoć bio u njihovim rukama. A Ibrahim, koji već sad pokazuje neskriveno zadovoljstvo zbog habsburškog zauzeća Zvonigrada, iskoristit će tu priliku kako bi posijao razdor među saveznicima. Karlovački je mirovni ugovor kao tromeđu predvidio mjesto u okolici Knina, koje se imalo odrediti po svjedočanstvima starijih žitelja i »pamćenju prijašnjih vremena«. Povjerenici triju strana utaborili su se (1699. op. admin.) na izvoru Zrmanje, u podnožju Popine, i ubrzo se sastali da rasprave pitanje Zvonigrada i okolnih područja. Marsigli, više lege artis nego po direktivama, traži nove ustupke kojima bi se njegova strana još više približila Kninu. Grimani se, međutim, nije lako mirio s gubitkom Zvonigrada, tvrdeći da je taj prostor od životne važnosti za mletačke podanike koji tamo vode stoku na ispašu. Osman opet bijesno prigovara da je Zvonigrad u Dalmaciji, te da će o njemu odlučivati Turci i Mlečani. Nato se Marsigli ponovno poziva na mirovnu formulu: činjenica da carski garnizon boravi u zvonigradskoj utvrdi pokazuje daje to sada habsburški posjed. Ibrahim podržava habsburške zahtjeve, očekujući da će mu, kad se ponovno potakne pitanje Novog, Jasenovca ili Drežmika. Marsigli iz zahvalnosti uzvratiti nekim važnijim ustupkom. Poslije nekoliko dana formalnih rasprava, koje nisu donijele nikakvih većih promjena, povjerenici su se 12. kolovoza uspeli na Medvjeđu glavicu, na Debelom brdu kod Knina, gdje se svatko licem okrenuo prema zemlji koja mu pripada. Marsigliju je pripala čast da govori prvi i najavi poljubac mira« (l'osculo pacis). Zatim je svatko uzeo kamen i položio ga na mjesto na kojem će se sagraditi međaš u obliku piramide - simbol uspostave novih granica između država. Nakon gozbe, raskošne u mjeri u kojoj je to dopuštala »besplodnost i oskudica ove tako opustjele zemlje«, povukla se niz plavanjsku dolinu prava crta od tromeđe do Poštaka, čime su Habsburzi, po Marsiglijevu mišljenju sasvim neočekivano, prodrijeli duboko u turski i mletački prostor. Poslije podne idućeg dana, Osman i Grimani pokazali su Marsigliju granicu koju treba povući od tromeđe prema Kninu i zamolili ga za pomoć oko njihovih daljnjih razgraničenja. IZVOR CITATA PLEŠE, Zlatko: Bolonjski grof i hrvatski barun: odnosi Luigija Ferdinanda Marsiglija i Pavla Rittera Vitezovića u utvrđivanju hrvatskih granica. Croatica Christiana periodica 24, br. 46 (2000): 49-76. (PDF)
|
Štalija
Kegalj (Kegaljgrad)
|
Nedaleko od zaseoka Štalija, istočno od Ervenika, nalaze se ostatci plemićkoga grada Keglja ili Kegaljgrada, koji se u dokumentima prvi put spominje tek 1433. godine. Po svoj prilici sagradio ga je Kegalj, rodonačelnik plemićke i kasnije velikaške obitelji Keglević, kao utvrđeno sjedište vlastelinstva na području srednjeg toka rijeke Zrmanje, u sklopu distrikta Unašice Kninske županije. Samo vlastelinstvo nije bilo teritorijalno jedinstvena cjelina, već se sastojalo od niza posjeda raštrkanih duž srednjeg toka rijeke Zrmanje. Osim posjeda Keglja na kojemu je stajao istoimeni plemićki grad, ovo su vlastelinstvo činili još i posjedi Ramljane, Kočevići, Pokorovnici, Prklji, Dobravoda te Poričane, prema kojima su Keglevići nosili plemićki pridjevak Porički (de Porychan, Porechan, Porichan). Stoga ne čudi da su Keglevići, poput brojnih drugih plemenitih obitelji svoga doba, težili njegovom okrupnjavanju i objedinjavanju te se, shodno takvoj politici, sukobljavali sa svojim susjedima. Nema sumnje da im je u vođenju takve politike snažno utvrđeno obiteljsko sjedište davalo veliku prednost u odnosu na njihove suparnike, no u sudaru s nepobjedivim armijama Osmanlija tijekom 1520-ih morali su ga napustiti i povući se u sjeverozapadnu Hrvatsku. Tako napušten Kegalj je ostao do početka 18. st. kada su ga kao izvidnicu nakratko zaposjele straže hajduka u mletačkoj službi Zaviše Mitrovića. Ruševine Kegaljgrada nalaze se nedaleko od Mokrog polja, na vrhu strmog kamenog poluotoka koji s tri strane oblikuje rijeka Zrmanja. Sagrađena je u tri visinski različita nivoa, u dužini od približno 42 m pravcem sjever – jug te u širini od oko 34 m smjerom zapad – istok. Na najvišoj točki nalaze se ostatci gradske jezgre sa snažnom branič-kulom, na koju se sa zapadne i jugozapadne strane naslanja utvrđeno predgrađe, obrambenim zidovima podijeljeno u tri zasebne cjeline. Konfiguracija tla na kojemu je podignut Kegaljgrad uvjetovala je njegovu nadasve razvedenu kompoziciju po visini. Iz različite strukture njegovih zidova može se zaključiti kako je taj plemićki kompleks bio izgrađivan u nekoliko građevinskih faza uvjetovanih, kao i kod brojnih drugih utvrda, promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njezinih gospodara, geostrateškim značenjem u određenom povijesnom razdoblju te naposljetku gubitkom obrambene u korist stambene funkcije. Zahvaljujući ranom napuštanju ove utvrde tijekom prve četvrtine 16. st. te zabitome položaju, koji ju je poštedio od jače devastacije, gotovo ni na jednom hrvatskom plemićkom gradu pojedine građevinske faze nisu tako jasno vidljive kao što je to slučaj kod plemićkoga grada Keglja.
IZVOR - PROČITAJ VIŠE Krešimir Regan: Plemićki grad Kegalj (Kegaljgrad). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 54 (2012): 1-34. (PDF) |
štàlija ž DEFINICIJA reg. zabrana kretanja (životinja, ob. pasa) zbog opasnosti od zaraze; kontumac, karantena ETIMOLOGIJA mlet. stalìa, tal. stallia 
Tlocrt Kegaljgrada
Autor: Eynar Dyggve, između 1929. i 1931. godine |
Prevjes
Vijadukt Kravlja draga
|
OD IZVORA ZRMANJE DO KRAVLJE DRAGE
Autor: Putevima Divljine Datum objave: 13.9.2023. Opis. U našem novom videu na youtube kanalu "Putevima divljine" šetamo koritom Zrmanje skroz do samoga mjesta na kojem izvire ova bistra krška ljepotica. Nakon izvora pratimo tok Zrmanje te vam pokazujemo zanimljivi slapić i crkvicu staru 193 godine koje se nalaze u mjestu Palanka i na samom kraju dolazimo u predio zvan Kravlja draga gdje iskorištavamo priliku i kupamo se na nekih cca 15°C. |
IZVORI I LITERATURA
BAHUN, S.: Tektogeneza Velebita i postanak Jelar-naslaga. Geološki vjesnik, Vol. 27, str. 35-51. Zagreb, 1974.
FRITZ, F.: Razvitak gornjeg toka rijeke Zrmanje. Krš Jugoslavije 8/1, str. 1-16, Zagreb, 1972.
HERAK, M., Bahun, S.: The role oft he calcareous breccias (Jelar Formation) int he interpretation oft he High Kars Zone oft he Dinarides. Geološki vjesnik, Vol. 31, str. 49-59. Zagreb, 1979.
IVANOVIĆ, A., SAKAČ, K., MARKOVIĆ, S., SOKAČ, B., ŠUŠNJAR, M., NIKLER, L., ŠUŠNJARA, A.: Osnovna geološka karta list Obrovac 1:100000. Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod. Zagreb – Beograd, 1967.
IVANOVIĆ, A., SAKAČ, K., SOKAČ, B., VRSALOVIĆ-CAREVIĆ, I., ZUPANIĆ, J.: Tumač za osnovnu geološku kartu list Obrovac 1:100000. Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod, Zagreb – Beograd, 1967.
KOVAČ-KONRAD, P., JALŽIĆ, V.: Prvi sifon špilje Kusa 1. Speleolog, Vol 54., str. 20-23. Zagreb, 2006.
KOVAČEVIĆ, A.: Kusa nad Manastirskim lukama – Kusa 2. Speleolog, Vol. 56, str. 61-65. Zagreb, 2008.
KOVAČEVIĆ, T., GARAŠIĆ, M., MEĐIMUREC, Z. ŠEBIAN, M.: Špilja Čavle u dolini rijeke Zrmanje – primjer snažnog erozijskog utjecaja vode na speleogenezu objekta. Spelaeologia Croatica, Vol. 2., 15-21. Zagreb, 1991.
KRANJEC, V., PRELOGOVIĆ, E. (1974): O paleogeografskim i neotektonskim odnosima u tercijaru i kvartaru na teritoriju SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 27, str. 95-112. Zagreb, 1974.
PAVIČIĆ, A., RENIĆ, A.: Mogućnosti vodoopskrbe iz ličkog dijela sliva rijeke Zrmanje. 1. Hrvatski geološki kongres, Opatija, 18.-21.10.1995., Zbornik radova, str. 435-438. Zagreb, 1995.
PRELOGOVIĆ, E.: Neotektonska karta SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 28, str. 97-108. Zagreb, 1975.
PRELOGOVIĆ, E.: Geološka struktura Velebita. Paklenički zbornik, Vol. 1, str. 49-54. Starigrad-Paklenica, 1995.
PRELOGOVIĆ, E., FRITZ, F., CVIJANOVIĆ, D., MILOŠEVIĆ, A.: Seizmotektonska aktivnost u području doline Zrmanje. Geološki vjesnik, Vol. 31, str. 123-136. Zagreb, 1980. (PDF)
FRITZ, F.: Razvitak gornjeg toka rijeke Zrmanje. Krš Jugoslavije 8/1, str. 1-16, Zagreb, 1972.
HERAK, M., Bahun, S.: The role oft he calcareous breccias (Jelar Formation) int he interpretation oft he High Kars Zone oft he Dinarides. Geološki vjesnik, Vol. 31, str. 49-59. Zagreb, 1979.
IVANOVIĆ, A., SAKAČ, K., MARKOVIĆ, S., SOKAČ, B., ŠUŠNJAR, M., NIKLER, L., ŠUŠNJARA, A.: Osnovna geološka karta list Obrovac 1:100000. Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod. Zagreb – Beograd, 1967.
IVANOVIĆ, A., SAKAČ, K., SOKAČ, B., VRSALOVIĆ-CAREVIĆ, I., ZUPANIĆ, J.: Tumač za osnovnu geološku kartu list Obrovac 1:100000. Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod, Zagreb – Beograd, 1967.
KOVAČ-KONRAD, P., JALŽIĆ, V.: Prvi sifon špilje Kusa 1. Speleolog, Vol 54., str. 20-23. Zagreb, 2006.
KOVAČEVIĆ, A.: Kusa nad Manastirskim lukama – Kusa 2. Speleolog, Vol. 56, str. 61-65. Zagreb, 2008.
KOVAČEVIĆ, T., GARAŠIĆ, M., MEĐIMUREC, Z. ŠEBIAN, M.: Špilja Čavle u dolini rijeke Zrmanje – primjer snažnog erozijskog utjecaja vode na speleogenezu objekta. Spelaeologia Croatica, Vol. 2., 15-21. Zagreb, 1991.
KRANJEC, V., PRELOGOVIĆ, E. (1974): O paleogeografskim i neotektonskim odnosima u tercijaru i kvartaru na teritoriju SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 27, str. 95-112. Zagreb, 1974.
PAVIČIĆ, A., RENIĆ, A.: Mogućnosti vodoopskrbe iz ličkog dijela sliva rijeke Zrmanje. 1. Hrvatski geološki kongres, Opatija, 18.-21.10.1995., Zbornik radova, str. 435-438. Zagreb, 1995.
PRELOGOVIĆ, E.: Neotektonska karta SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 28, str. 97-108. Zagreb, 1975.
PRELOGOVIĆ, E.: Geološka struktura Velebita. Paklenički zbornik, Vol. 1, str. 49-54. Starigrad-Paklenica, 1995.
PRELOGOVIĆ, E., FRITZ, F., CVIJANOVIĆ, D., MILOŠEVIĆ, A.: Seizmotektonska aktivnost u području doline Zrmanje. Geološki vjesnik, Vol. 31, str. 123-136. Zagreb, 1980. (PDF)
- Sažetak. Razmatra se neotektonsko razdoblje razvitka područja doline Zrmanje. Iznose se zapažanja o odnosima tektonskih blokova i aktivnosti rasjeda. Izdvojeni su seizmički aktivni predjeli, a pojave potresa dovode se u vezu s recentnim tektonskim gibanjima.
- Sažetak. Nedaleko od zaseoka Štalija, istočno od Ervenika, nalaze se ostatci plemićkoga grada Keglja ili Kegaljgrada, koji se u dokumentima prvi put spominje tek 1433. godine. Po svoj prilici sagradio ga je Kegalj, rodonačelnik plemićke i kasnije velikaške obitelji Keglević, kao utvrđeno sjedište vlastelinstva na području srednjeg toka rijeke Zrmanje, u sklopu distrikta Unašice Kninske županije. Samo vlastelinstvo nije bilo teritorijalno jedinstvena cjelina, već se sastojalo od niza posjeda raštrkanih duž srednjeg toka rijeke Zrmanje. Osim posjeda Keglja na kojemu je stajao istoimeni plemićki grad, ovo su vlastelinstvo činili još i posjedi Ramljane, Kočevići, Pokorovnici, Prklji, Dobravoda te Poričane, prema kojima su Keglevići nosili plemićki pridjevak Porički (de Porychan, Porechan, Porichan). Stoga ne čudi da su Keglevići, poput brojnih drugih plemenitih obitelji svoga doba, težili njegovom okrupnjavanju i objedinjavanju te se, shodno takvoj politici, sukobljavali sa svojim susjedima. Nema sumnje da im je u vođenju takve politike snažno utvrđeno obiteljsko sjedište davalo veliku prednost u odnosu na njihove suparnike, no u sudaru s nepobjedivim armijama Osmanlija tijekom 1520-ih morali su ga napustiti i povući se u sjeverozapadnu Hrvatsku. Tako napušten Kegalj je ostao do početka XVIII. st. kada su ga kao izvidnicu nakratko zaposjele straže hajduka u mletačkoj službi Zaviše Mitrovića. Ruševine Kegaljgrada nalaze se nedaleko od Mokrog polja, na vrhu strmog kamenog poluotoka koji s tri strane oblikuje rijeka Zrmanja. Sagrađena je u tri visinski različita nivoa, u dužini od približno 42 m pravcem sjever – jug te u širini od oko 34 m smjerom zapad – istok. Na najvišoj točki nalaze se ostatci gradske jezgre sa snažnom branič-kulom, na koju se sa zapadne i jugozapadne strane naslanja utvrđeno predgrađe, obrambenim zidovima podijeljeno u tri zasebne cjeline. Konfiguracija tla na kojemu je podignut Kegaljgrad uvjetovala je njegovu nadasve razvedenu kompoziciju po visini. Iz različite strukture njegovih zidova može se zaključiti kako je taj plemićki kompleks bio izgrađivan u nekoliko građevinskih faza uvjetovanih, kao i kod brojnih drugih utvrda, promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njezinih gospodara, geostrateškim značenjem u određenom povijesnom razdoblju te naposljetku gubitkom obrambene u korist stambene funkcije. Zahvaljujući ranom napuštanju ove utvrde tijekom prve četvrtine XVI. st. te zabitome položaju, koji ju je poštedio od jače devastacije, gotovo ni na jednom hrvatskom plemićkom gradu pojedine građevinske faze nisu tako jasno vidljive kao što je to slučaj kod plemićkoga grada Keglja.
- Sažetak. Rijeka Zrmanja pripada skupini sedotvornih tekućica dinarskog krša. Dosadašnja istraživanja pokazala su postojanje povoljnih uvjeta za taloženje posebno u srednjem dijelu toka između ušća pritoke Krupe i Berberovog buka. Cilj ovoga rada je isticanje vrijednosti sedrenih naslaga čime bi se pridonijelo njihovoj dodatnoj zaštiti kao važnih geolokaliteta. Osim prirodnih uvjeta, nagli razvoj turizma kao i nekontrolirano korištenje prirodnih resursa opasno mogu narušiti ovaj vrlo osjetljivi sedrotvorni okoliš. Nužnost zaštite odnosi se i na očuvanje kakvoće vode rijeke Zrmanje, važnoga preduvjeta procesa sedrenja i opstanka sedrenih tvorbi kao elemenata geobaštine i staništa.. U tome smislu potrebno je vrednovati i inventarizirati odabrani geomorfološki prostor, a kroz geoedukaciju predstaviti ovaj prirodni fenomen stvaranja jedinstvenog krajobraza u svrhu očuvanja njegove georaznolikosti.
- Sažetak. U radu se iznose rezultati prve faze rekognosciranja šireg područja jugoistočnog Velebita koje je Arheološki muzej Zadar provodio tijekom travnja, lipnja i rujna 2018. godine. Osim odabranog dijela vršne zone ovog područja Velebita pregledani su i segmenti uz desnu obalu rijeke Zrmanje, koja čini granicu Parka prirode Velebit. Cilj pregleda popisivanje je kulturne, prije svega arheološke baštine ovog nekad vrlo živog područja. Iako su neki od lokaliteta uvrštenih u pregled spominjani u stručnoj literaturi, većinu se njih u ovom radu po prvi put detaljnije prikazuje, kao i neke dosad nepoznate lokalitete.
