|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS > PLANINE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > GRUPA KOČEVSKOG ROGA > KOČEVSKI ROG (Uvod - Po planini, i po kraju - Praktične informacije)
Po planini i po kraju
SREDIŠNJI DIO ROGA
Črmošnjice - Komarna vas - Žaga Rog - Veliki Rog - Rajhenav
Komarna vas KOORDINATE: 45.6728, 15.080333; NADMORSKA VISINA: 679 m; BROJ STANOVNIKA : 4 (2017.), 1 (2011.), 0 (2002.); WIKIPEDIJA: Komarna vas
|
Danas Komarnu vas čini samo jedno domaćinstvo (4 stanovnika). Na jedinoj kući, koja nosi broj 1, nalazi se spomen-ploča s natpisom: U ovoj kući je bilo sjedište uprave Slovenske centralne vojne partizanske bolnice od decembra 1943 do aprila 1945. U njenim bolnicama, raspoređenim po šumama Roga se za vrijeme Drugog svjetskog rata liječilo gotovo 5000 ranjenika i bolesnika.
Pet minuta udaljena od kuće nalazi se ponikva u kojoj je spomenik posvećen 76-ici partizana koji su umrli u obližnjoj partizanskoj bolnici Spodnji Hrastnik (spodnji = donji). Pred 2. svjetski rat Komarna vas brojala je 27 kuća, u kojima su živjeli kočevarski Nijemci. koji su se odavdje iselili u prosinncu 1941. godine. Njemačka imena sela bila su Muckendorf i Obertappelwerch. Tijekom tzv. Roške ofanzive selo, uključujući i crkvu Majke Božje, godine 1942. zapalili Talijani. Od sela prema jugu vidi se vrh Male Gače, a na sjeveru se iznad doline Črmošnjičice vidi strm greben s najvišim vrhom Nad Mašljem (678 m), koji se diže neposredno nad selom Črmošnjice. Na horizontu se vide Kum i Trdinov vrh na Gorjancima. Od Gača do Komarne vasi ima oko 50 min hoda. IZVOR Pavlin.si; Pot kurirjev in vezistov 
Karta područja između Črmošnjica i vršnog dijela Roga
Izvor: Geopedia.si 
Komarna vas, glavno raskrižje
Putovi vode prema Črmošnjicama, Rogu, don. Mirnoj gori 
Šumsko područje Smrečnik, zapadno od Komarne vasi, nedaleko Zgornjeg Hrasnika
|
Komarna vas, livada u selu
Komarna vas, posljednja preostala kuća u selu
Autor: PhJ, Wikipedija |
Partizanska bolnišnica Zgornji Hrastnik
PARTIZANSKE BOLNICE V KOČEVSKEM ROGU
https://fototekamnzs.com/2015/07/13/partizanske-bolnice-v-kocevskem-rogu/
https://fototekamnzs.com/2015/07/13/partizanske-bolnice-v-kocevskem-rogu/
Ledena jama
Lukov dom
Baza 20
Partizanska bolnišnica Jelendol
|
Šumsko raskrižje
Između Komarne vasi i Žage Rog |
Žaga Rog odn. Auerspergova žaga hrv., Pilana Rog, Roška pilana, Auerspergova pilana
|
Godine 1893., nakon što su izgrađene kočevska i dolenjska železnica, otvoren je prostor za razvoj ovoga kraja i posebno olakšano iskorištavanje do tada teže pristupačnih šuma Kočevskog Roga. Tako je već 1894. godine velikoposjednička obitelj Auersperg počela graditi parnu pilanu na roškom sedlu (sedlo grebena Roga) u kraju njemačkog imena Schleichenbrun). Slovenski naziv je Žaga Rog, Roška žaga, ili Auerspergova žaga; žaga je pilana na slovenskom jeziku. Područje je bilo idealno za izgradnju pilane, jer je ležala u srcu prostranih roških šuma i smatralo se kako je lakše prevoziti ispiljeno drvo nego cijela debla. Za potrebe pilane vlasnici su postupno gradili mrežu pruga šumske željeznice, koja je na kraju dosegla 35 km dužine. Jedan krak je vodio od pilane do Kočevja, drugi do traže, a jedan čak do Črnomlja. U isto vrijeme počeli su izgradnju mreže šumskih cesta. Na Roškoj pilani je bilo mnogo objekata: pilane, parionice i sušionice za drvo, barake za stanovanje, menza i kantina.
Radi opskrbe pilane vodom provukli su više kilometra cijevi od izvora pod samim vrhom Rog, i kako to nije bilo dovoljno, sagradili su dva velika skupljališta za kišnicu, kamo se slijevala voda s velikih krovnih površina koje su postavljene na padinama obližnjeg brda, koji se i danas vide. Ipak, usprkos velikim rezervoarima, vode je češto nedostajalo što je stvaralo zastoje u radu pilane, te su vodu počeli tražiti u okolici pilane, a ponekad su ju trebali dovesti i s više od 10 km udaljenosti. Roška pilana bila je najveća na području Kočevske u razdoblju 1894.-1914. Sve osnovne objekte i strojeve pilane su odmah sagradili i postavili, a usprkos tomu što pilana nije bila naročito uspješna niti rentabilna, u više navrata je dograđivana. U postrojenju za rezanje drva bilo je 13 lisnih (slov., polnojarmenik) i 17 kružnih pila. Sve ih je pokretao parni stroj snage 250 KS s osovinom duljom od 63 metra. U vrijeme njezina funkcioniranja, na pilani su prije svega obrađivali bukovo drvo, a u njezinom posljednjem razdoblju su također proizvodili daske i iz četinara. Iskorištenost drvne sirovine bila je slaba, a količina otpada velika. Glavni proizvod su većinom bile tavolete - daščice za izradu kutija za voće, koje su izvozili u Italiju, Španjolsku i drugdje. Proizvode su šumskim vlakovima vodili na željeznicu u Straži i neko vrijeme i u Kočevje. Godišnje je pilana prerađivala 20.000 m3 drva (podatak iz Wikipedije, dok Kočevje.info navodi 40.000 m3), a na njoj je bilo zaposleno oko 200-250 radnika (ponegdje se može naći podatak i o 400-tinjak radnika, op.). Radnici su većinom bili iz Hrvatske i Bosne, i živjeli su u lošim uvjetima u naselju koje se napravilo pored pilane i imalo vlastii vodovod i električnu energiju. Auersperg je pilanu davao u najam raznim poduzetnicima - kojih je tijekom ukunog razdoblja djelovanja pilane ukupno bilo pet. Pilana nije radila u vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1922. Godine 1922. su je obnovili i s manjim prekidima je radila do proljeća 1932., kada su ju konačno napustili i demontirali. Razlozi prekida rada bili su pomanjkane vode, Velika svjetska gospodarska kriza i raspad tržišta južnog voća. Strojeve su prodali u staro željezo, a drvene zgrade zapalili. Demontirana je i šumska željeznica. Ostatak zidanih objekata stradalo je tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata ostatke ruševina samljeli su u šljunak za posipanje šumskih cesta. Danas je od Roške pilane ostalo nešto ostataka temelja nekadašnjih zgrada te ostaci velikih skupljališta za kišnicu. Pojedine dionice željezničke pruge s vremenom su preuređene u ceste. Do danas je ostala dijelom sačuvana njezina dionica od Roške žage do Straže. Kažu kako su prije više godina na jednom starom kolosjeku neke željezničke stanice u Bosni vidjeli jednu od lokomotiva iz Roga (Fajfar, 2014.). Proplanak (slov., jasa) na kojemu stoje ruševine danas je popularna izletična točka. Sredinom proplanka prolazi cesta koja povezuje Kočevje i Dolenjske Toplice. Ovdje stoji i obnovljena kuća - Skavtski okoljski center (Izviđački centar za okoliš), kao i nekoliko sačuvanih i obnovljenih objekata koji su nekada služili kao staje. Uz cestu je obnovljena i keltska pastirska predstraža u kojoj su informativni panoi koji opisuju Kočevski Rog. Centar za okoliš ima namjenu razvijanja ekološke svijesti skautima i drugima zainteresiranima iz Slovenije i inozemstva te povezivanje sa sličnim organizacijama i lokalnom zajednicom. Ovdje organiziraju radionice na kojima se upoznaje s prirodnom i kulturnom baštinom ovoga kraja (obilasci prirodnih znamenitosti, izrada užadi od kopriva, izrada proizvoda od drva, pečenje kruha na otvorenom, učenje o lokalnom biljnom i životinjskom svjetu, život u prirodi, povijest Kočevara i dr.). U Skautskom centru postavljena je muzejska soba u kojoj se nalaze i dvije makete - maketa pilane i lugarnice, a također i desetak informativnih panoa, rekonstrukcija dijela šumske pruge, te predmeti koje se pronašli na području gdje je nekada stajala pilana. Radi razgleda Muzejske sobe potrebno je kontaktirati skaute ili kočevske šumare (Gozdarsko društvo Medved). IZVORI Wikipedija, Žaga Rog Simona Fajfar, V muzejsko sobo ujeta zgodovina Žage Rog, Delo 12.6.2014. Ana Kos, Kočevski rog - in pragozd, 3.6.2014. Kočevje.info, Roška žaga 
Skautski centar kod Auerspergove žage (pilane)
|
Pilana Rog je u radoblju od 1901. do 1919. bila najveće i najmodernije postrojenje za obradu drva na slovenskom teritoriju. 
Prilaz roškom sedlu
Postojeći objekti na sedlu Roga
Planinarska staza od Roške žage na vrh Veliki Rog
S markacijom medvjeđe šape 
Ostaci temelja Auerspergove pilane
Autor: Rude; Wikipedija Primjer dvodnevnog obilaska Kočevskog Roga
|
|
Gozdna železnica na Rogu hrv, Šumska željeznica na Rogu
Šumska željeznička pruga (1895) na Kočevskom Rogu vodila je u više smjerova, jer se gradila usporedno s pomicanjem područja sječe. Ukupna dužina pruga iznosila je 35 kilometara, a bila je građena po uzoru na kraljevsko-carske bosanske vojne željeznice. Sama pruga je prolazila stjenovitim krškim terenom pa su temeljni sloj utvrdili pločastim lomljenim kamenom. Na tu podlogu su nasuli 15 cm šljunka, i na njega na svakih 60 cm pololožili željezničke pragove, koji su nosili željeznu prugu široku 760 mm. Zavoji, koji su ponekad imali minimalni radijus (polumjer) od samo 20, bili su prilično česti, a ravne dionice vrlo kratke. Usponi i padovi puge su iznosili do 30‰. Prugu su održavala petorica radnika, a nadzornik ju je pregledavao svaka tri dana. Za vuču su koristili dvje parne lokomotive. Na pruzi su koristili 28 dvoosovinskih tovarnih vagona, nosivost svakog kojega je bila 3 tone. Kompozicija je vozila brzinom do 6 km/sat u zavojima, inače prosječno oko 10 kn/sat. Obično je vlak na pilanu dostavljao debla četiri do pet puta dnevno i ugljen jedanput, a željeznica je funkcionirala tijekom cijele godine. Zimi je lokomotiva bila opremljena ralicom, a ako je napadalo više snijega čistili su ga ručno. IZVOR: Wikipedija Gozdna želleznica Žage na Rogu |
Do danas je dobro očuvana dionica šumske željeznice Žaga Rog – Straža. 
Ostaci šumske željeznice koja je povezivala Žagu Rog i Stražu
|
Partizanska bolnišnica Pugled hrv. Partizanska bolnica Pugled
Ova šumska bonica bila je sagrađena u ožujku/martu 1943. u šumi jugoistočno od nekadašnjeg naselja Pugled pri Starem logu, nedaleko bivšeg naselja-pilane Žage Rog. Za vrijeme njemačke ofanzive nakon kapitulacije Italije, Nijemci su ju 27.10.1943. godine pronašli i zapalili, kojom prilikom su izgorjeli svi teški ranjenici. Lakše pokretni ranjenici i osoblje su se uspjeli spasiti. O postojanju nekadašnje bolnice danas svjedoči groblje koje leži u krškoj ponikvi kojom prolazi šumska cesta, približno 200 m od trase nekadašnje roške željeznice. Groblje se nalazi uz zgarište nekadašnje šumske partizanske bolnice. Obzidano je prirodnim lomljenim kamenom i terasasto uređeno. Do terase vode tri stepenice, izrađene iz klesanog kamena. Na sredini groblja je prostor s dvije klupe od prirodnog lomljenog kamena i cilindričan 3 m vsok stup sa spiralno urezanim utorima i natpisom:
»TU JE STALA PARTIZANSKA BOLNIŠNICA PUGLED – 27. OKTOBRA 1943 LETA SO JO NACISTIČNI KRVNIKI POŽGALI – V NJEJ JE ZGORELO 28 TEŽKO RANJENIH PARTIZANOV. TU SO POKOPANI« ... (slijedi popis imena poginulih)
Nacrt za spomenik i groblje je izradio arhitekt Miloš Lapajne. Uređen je 1957. godine a promoviran 1959. godine.
Ova šumska bonica bila je sagrađena u ožujku/martu 1943. u šumi jugoistočno od nekadašnjeg naselja Pugled pri Starem logu, nedaleko bivšeg naselja-pilane Žage Rog. Za vrijeme njemačke ofanzive nakon kapitulacije Italije, Nijemci su ju 27.10.1943. godine pronašli i zapalili, kojom prilikom su izgorjeli svi teški ranjenici. Lakše pokretni ranjenici i osoblje su se uspjeli spasiti. O postojanju nekadašnje bolnice danas svjedoči groblje koje leži u krškoj ponikvi kojom prolazi šumska cesta, približno 200 m od trase nekadašnje roške željeznice. Groblje se nalazi uz zgarište nekadašnje šumske partizanske bolnice. Obzidano je prirodnim lomljenim kamenom i terasasto uređeno. Do terase vode tri stepenice, izrađene iz klesanog kamena. Na sredini groblja je prostor s dvije klupe od prirodnog lomljenog kamena i cilindričan 3 m vsok stup sa spiralno urezanim utorima i natpisom:
»TU JE STALA PARTIZANSKA BOLNIŠNICA PUGLED – 27. OKTOBRA 1943 LETA SO JO NACISTIČNI KRVNIKI POŽGALI – V NJEJ JE ZGORELO 28 TEŽKO RANJENIH PARTIZANOV. TU SO POKOPANI« ... (slijedi popis imena poginulih)
Nacrt za spomenik i groblje je izradio arhitekt Miloš Lapajne. Uređen je 1957. godine a promoviran 1959. godine.
Veliki Rog VRH; KOORDINATE: 45.68521, 14.99528; NADMORSKA VISINA: 1099 m
|
Njemački nazivi za vrh Veliki Rog su: Großes Horn, Hornbühel, Hornbüchel ili Hornbichl. Veliki Rog je sa 1099 metara najviši vrh Kočevskog Roga i smjestio se usred prostranih šuma te krške visoravni. Sam vrh je obrastao šumom, ali je na njemu izgrađena visoka drvena piramida koja omogućuje širok pogled na veći dio Slovenije, od Alpa (Julijskih, Karavanka i Savinjsko-Kamniških) do dinarskih planina Slovenije i Hrvatske. Na vrhu se nalazi kutija s upisnom knjigom i žigom vrha.
Pod samim vrhom se nalaze ostaci Auerspergove pilane (Auerspergova žaga), napuštene prije Drugog svjetskog rat, a u široj okolici partizanske bolnice Baza 20 i Jelendol, čerošnjička jela, ledena jama na Kunču, kao i masovne grobnice iz poraća Drugog svjetskog rata. 
Karta vršnog područja Roga
Izvor: Geopedia.si 
Duž pješačke staze koja vodi od Žage na vrh Veliki Rog
Pogled sa sjeveroistočnih padina Roga u smjeru Žumberačke gore
|
Autohtone smreke Nekoć su tijekom pošumljavanja na pojedinim mjestima Kočevskog Roga ljudi posadili vrste smreka koje nisu autohtone za ovo područje. Te su smreke tijekom jedne oštre zime pretrpjele velike štete od leda (slov. žled; ledena kora kao poslijedica pr. ledene kiše). Autohtone smreke su otpornije jer imaju prilično ovješene grane. IZVOR: Ana Kos, 2014. 
Na sjevernim padinama Velikog Roga
Galerija drvenih skulptura na stazi za Veliki Rog
|
Pogled sa Velikog Roga
Bogatstvo šuma
Šume, poput ove podno njegova najvišeg vrha Veliki Rog, gotovo u potpunosti prekrivaju Kočevski Rog. |
Drvena razgledna piramida na Velikom Rogu
|
Roška pešpot (Roška pješačka staza)
 Markacija Roške pešpoti
Višednevno pješačenje obilježenom stazom Roška pešpot (hrv., Roški pješački put), možda je najbolji način upoznavanja Kočevskog Roga. Ideju za ovu stazu dao je šumar Tone Prelesnik, koji je također i isplanirao trasu. Put, dugačak oko 60 kilometara, prolazi najzanimljivijim točkama toga dijela Roga, provedena je uz brojne prirodne znamenitosti, ostatke nekadašnjih sela i nekih još uvijek naseljenih kuća i imanja. Staza je obilježana markacijama u obliku zelenog otiska medvjeđe šape na bijeloj podlozi. Staza započinje kod Rudniškog, odn. Kočevskog jezera (490 m n.v.), na rubu grada Kočevja. Trajanje obilaska iznosi oko 72 sata. Jedna od mogućnosti obilaska puta je u tri etape s mogućnošću noćenja u šumarnicama (slov. gozdarske koče) na Luži i Podstenama. No kako se radi o objektima koji su samo ponekad otvoreni, za njihovo korištenje potrebna je prethodna najava Zavodu za gozdove Slovenije, OE Kočevje.
Neke od točaka na stazi su: - Rudniško, odn. Kočevsko jezero, - Željnske špilje (Željnske jame), s paleolitskim nalazištem, nakon špllja staza ulazi u šumu, - Šumski rezervat Pugled – Žiben (Gozdni rezervat Pugled – Žiben), - vrh Veliki Rog, najviša točka na stazi, - Roška pilana (Roška žaga), - Šumski rezervat Rog s prašumom Rajhenavski Rog (Gozdni rezervat Rog s pragozdom), debela jela Kraljica Roga, - Selo Rajhenav (vas Rajhenav), - Lovski vrh ili Sv. Ana, točka s dobrim vidikom - Prelesnikova koliševka (kolišévka.= veća krška depresija (slov., kotanja), obično s vertikalnim stijenama), prirodna zanimljivost zbog izražene toplotne i vegetacijske inverzije. 
Karta Roškog pješačkog puta 1.
slov., Roška pešpot; Izvor: http://www.kocevskirog.si 
Karta Roškog pješačkog puta 2.
Izvor: Hiking Biking Slovenia |
Roška pešpot
Proizvodnja: kočevsko Opis videa: Staza označena medvjedovom šapom je prava mogućnost za višednevno lutanje šumskim bespućem Roga. Početak ove, na tri dionice podijeljene staze, je Rudniško jezero kod Kočevja. Već nekolkokoraka od vodene površine nalaze se Željnske jame, u kojima su ljudi našli sklonište još prije 20.000 godina. Slijedi šumski rezervat Pugled-Žiben, od kuda vas prati tišina sve do Roške žage, čiji nijemi ostaci pričaju o nekada cvjetajućoj gospodarskoj aktivnosti. Krajolik tu i tamo prekinu ostaci kočevarskih sela, čiji su stanovnici odavno potražili novi životni prostor. Nasuprot njima su Rajhenavski pragozd i kraljica Roga, koji već se već više stoljeća održavaju na istom mjestu. te šumski rezervat Prelesnikova koliševka, koji skriva vegetaciju hladnog sjevera. |
Rajhenav
|
Rajhenavski pragozd hrv. Rajhenavska prašuma
Rajhenavski pragozd u Kočevskom Rogu je šumsko područje, na oko 850-920 m nadmorske visine, površine oko 51,14 hektara, koje je bilo izvdojeno iz gospodarske eksploatacije prije više od jednog stoljeća i time je prvo područje izdvojeno radi zaštite prirode u Soveniji. U njemu prevladava miješana dinarska šuma jele i bukve (Abieti-Fagetum dinaricum), koja se ponegdje javlja u više šumskih podzajednica i razvojnih faza. Nedaleko od Rajhenavskog pragozda raste jela, imenovana Jelka - Kraljica Roga, koja se je visinom preko 51 metara najviša jela u Sloveniji, a s opsegom od oko 510 cm treća. U okolici raste još poštovanja vrijednih golemih jedinki. Jela lako u ovakvim uvjetim doživi i pet stotina godina. Šume Kočevskog Roga dio su najvećeg šumskog kompleksa u Europi koji se proteže od Trnovskog gozda do Gorskog kotara u Hrvatskoj. U Sloveniji ima još malo očuvanih prašumskih područja odn. njihovih ostataka. Najviše ih je na području regije Kočevskog - njih šest ukupne površine oko 220 ha, od kojih je najpoznatiji Rajhenavski Rog. Zasluga za očuvanje ovih prašuma ide tadašnjem obrazovanom vlasniku velikih šumskih površina na Kočevskom, grofu Auerspergeru, njegovom glavnom šumaru Leopoldu Hufnaglu te brojnim kasnijim šumarima, koji su uspjeli očuvati i obraniti te šume od svih kasnjiih ujtecaja, posebice pile i sjekire. Prije više od stotinu godina, točnije u prvom planu gospodarenja šumama u posjedu Auerspererovih, godine 1892., pojavila se napomena da se neki dijelovi sačuvaju kao prašumski i zato je u njima isključeno svako iskorištavanje. Još od toga prvog planskog upravljanja prašumom, mjere se drvne zalihe - mjerenja koja pokazuju kako se prašuma stalno mijenja. Mjerenja obujma drvne mase u prašumama tako pokazuju da je ona znatno veća od one u šumama koje se redovno gospodarski iskorištvaju, te da doseže 800 m3/ha. U prašumi se prepliću različite razvojne faze na vrlo malim površinama. Kada propadne staro stablo, brzo ga nadomijeste brojna mala stabalca, koja se natječu za svjetlo i time za preživljavanje. U prašumi su svoj životni prostor našle i mnoge životinje, od najvećih sisavaca do najmanjih organizama. UPOZORENJE! Prašume su posebno zaštićena područja. Nisu dozvoljeni turistički obilasci, a pristup i to samo uz posebnu dozvolu, imaju samo istraživači i stručnjaci. IZVORI Zavod Republike Slovenije za varstvo narave Kočevje.info, Pragozd Rajhenavski Rog 
Jela "Kraljica Roga"
|
Prašuma Prašuma je šuma u kojoj nema utjecaja čovjeka, i razvoj šume teče prirodnim zakonima. Rođenje i umiranje tu se odvija bez čovjekova miješanja. U nju ne ulazi niti sjekira niti pila. Osobitosti prašume su velika količina drvne mase, golema stabla, mnoga uginula i stabla koja su pala i takva ostaju na tlu, ptičje vrste koje drugdje ne nalazimo, raznolike zajednice glijva i malih životinja koje razgrađuju mrtva stabla i dr. 
Prašumska područja u Sloveniji
(1) Krokar (2) Prelesnikova koliševka (3) Pečka (4) Strmec (5) Kopa (6) Rajhenavski Rog (7) Bukov vrh (8) Ždrocle (9) Gorjanci - Trdinov vrh (10) Ravna gora (11) Krakovski pragozd (12) Belinovec (13) Donačka gora (14) Šumik Izvor: www.naravniparkislovenije.si 
Poged na krošnju "Kraljice Roga"
|
Gozdni rezervat Prelesnikova koliševka hrv., Šumski rezervat Prelesnikova koliševka
Prelesnikova koliševka je značajna vrtača na području Ušivih jama blizu Rajhenava odn. a rubu Rajhenavske doline, posljedica geoloških događanja prije oko 2000 godina, kada je propao strop kršeke špije i stvorio depresiju. Kolišévka je opći naziv za veću kršku depresiju (slov. kraška kotanja), obično s vertikalnim stijenama. Zbog nedostupnosti, i još više zbog karakteristične temperaturne inverzije (slov. naziv za takve lokacije je mrazišče) u koliševki se očuvala vegetacija hladnijih klimatskih povijesnih razdoblja. Vegetacijski pojasevi na visinama sadrže biljne vrste karakteristične za toplije tipove klime, a oni pri dnu, ove oko 70 m duboke depresije okružene strmim stijenama, biljne vrste karakteristične za hladnije klime, jer je ovdje i usred ljeta prijatno svježe. Ovdje, pri dnu, rastu smreke s uskom, visokom krošnjom, što je karakteristično za drveća visokih planina ili sjevernijih klimatskih područja.
Špilja, koja se ovdje nalazi ponekad su nazivali Medvedji brlog, iako je moguće kako bi i za medvjede, zbog hladnije klime ovdje bilo neugodno živjeti. Ipak, za vrućih dana ovdje je moguće naići na divlje životinje koje ovdje traže osvježenje.
Pored drvnih vrsta, botaničari su ovdje naišli na brojne mahovine i lišajeve kojih nema u toplijoj okolici. Zbog mogućih bliskih susreta s divljim životinjama i još više zbog mogućeg utjecaja posjetitelja na biljni svijet, preporučuje se razgled koliševke odozgo, s ruba ponikve.
Prelesnikova koliševka je značajna vrtača na području Ušivih jama blizu Rajhenava odn. a rubu Rajhenavske doline, posljedica geoloških događanja prije oko 2000 godina, kada je propao strop kršeke špije i stvorio depresiju. Kolišévka je opći naziv za veću kršku depresiju (slov. kraška kotanja), obično s vertikalnim stijenama. Zbog nedostupnosti, i još više zbog karakteristične temperaturne inverzije (slov. naziv za takve lokacije je mrazišče) u koliševki se očuvala vegetacija hladnijih klimatskih povijesnih razdoblja. Vegetacijski pojasevi na visinama sadrže biljne vrste karakteristične za toplije tipove klime, a oni pri dnu, ove oko 70 m duboke depresije okružene strmim stijenama, biljne vrste karakteristične za hladnije klime, jer je ovdje i usred ljeta prijatno svježe. Ovdje, pri dnu, rastu smreke s uskom, visokom krošnjom, što je karakteristično za drveća visokih planina ili sjevernijih klimatskih područja.
Špilja, koja se ovdje nalazi ponekad su nazivali Medvedji brlog, iako je moguće kako bi i za medvjede, zbog hladnije klime ovdje bilo neugodno živjeti. Ipak, za vrućih dana ovdje je moguće naići na divlje životinje koje ovdje traže osvježenje.
Pored drvnih vrsta, botaničari su ovdje naišli na brojne mahovine i lišajeve kojih nema u toplijoj okolici. Zbog mogućih bliskih susreta s divljim životinjama i još više zbog mogućeg utjecaja posjetitelja na biljni svijet, preporučuje se razgled koliševke odozgo, s ruba ponikve.
Pugled pri Starem Logu KOORDINATE: 45.701711, 14.928956 NADMORSKA VISINA: 645 m; BROJ STANOVNIKA: 0 (2017.)
|
Zaseoci Pugled i Žiben nastali su nakon 1558. godine, kada su po odluci tadašnjeg upravlitelja Kočevske grofa Blagaja stvarane krčevine za nova naselja.
Pugled (starija imena: Pogled, Puglarje; njemački Hohenberg) je napušen zaselak na zapadnim obroncima Kočevskog Roga, blizu sela Stari Log. Dijalektalni lokalni naziv pugled i književni oblik pogled česti su toponimi u Sloveniji. Ime sela je izvedeno iz slovenske riječi pogled, i odnosi se na obilježje u krajoliku - a iznad sela se nalazi 645 m visok vršak ruba brdskog grebena imena Pogled. Ime sela je 1953. godine promijenjeno iz Pugled u Pugled pri Starem Logu in 1953. Njemački naziv Hohenberg i kočevarski (Gottscheerish) Hoachnparg, oba znače visoko brdo / planina. Zaselak su u 16. stoljeću osnovali kočevski Nemci, na iskrčenom proplanku. Prema kočevskom zemljišniku iz 1574 selo Pugled imalo je 2 cjelovita gospodarstva podijeljena u 4 polovična kmetska gospodarstva s 13 do 17 stanovnika. U ovome tipičnom naselju uz cestu 1770. godine bilo je 12, a 1880. godine 16 kuća. Krajem 19. stoljeća bilo je razvijeno drvodjeljstvo, većinom drvene posude, koje su prodavali u većim mjestima. Početkom 20. stoljeća je domaći obrt gotovo zamro. Seljani su preživljavali poljoprivredom, prikupljanjem i prodajom voća, sitnom prodajom (slov., krošnjarjenjem) i radom na posjedima grofa Auersperga (popravak cesta, šumarski radovi, sobarice…). Nakon toga započelo je iseljavanje. Godine 1936. u selu je bilo 19 kuća - 17 obitelji sa 67 stanovnika. Trinaest gospodara domaćinstava bili su poljoprivrednici, a četiri radnici. Godine 1941., između 12. i 14. prosinca posljednji stanovnici sela Pugled i Žiben napustili su svoje domove i iselili se u njemački Treći Reich, tj u Posavje. Tijekom Drugog svjetskog rata partizani su u okolici uspostavili različite objekte i instalacije: nekoliko baza (Baza Pugled, Baza I, Baza 14) izvan sela te 1942. podzemnu tiskaru Urška pored sela. Političko vodstvo Osvobodilne fronte ovdje je boravilo u lipnju 1942. godine. U Roškoj ofanzivi, u kolovozu/augustu 1942. Talijani su zapalili selo. U 3. mjesecu 1943. partizani su u šumi jugoistočno od Pugleda, i nedaleko od bivše Žage Rog, sagradili partizansku bolnicu Pugled, koju su Nijemci uništili u listopadu/oktobru 1943 godine. Sastanak aktivista Osvobodine fronte održan je u Pugledu 28.-30.4.1943. na kojemu su potvrdili načela Dolomitske deklaracije. ŠTO VIDJETI Zaselak je danas napušten, od kuća i gospodarskih objekata ostalo je vrlo malo. Ostatke temelja prekrilo je raslinje. Sačuvao se zdenac (slov. vodnjak) u blizini kojega je 24.8.1942. ubijen pjesnik Miran Jarc. Na mjestu njegove smrti postavljen je spomen križ. Na grebenu Pugled, iznad sela, stajala je crkva sv. Petra in Pavla (Petra i Pavla), sagrađena u 17. stoljeću. Imala je drveni kazetirani strop. Glavni oltar preuređen je u 19. stoljeću, a u njoj se nalazio i stariji oltar iz 17. stoljeća. Crkva je zapaljena u kolovozu/augustu 1942. godine. Spomenik posvećen sastanku i potvrdi Dolomitske deklaracije (1943.) otvoren je 1951. godine. Nalazi se uz stazu na proplanku južno od brda Pugled i sstavljen je od više kamenih blokova sa potpornim stubom te spomen-pločom. Spomen-ploča postavljena 1982. godine uz cestu u nekadašnjem selu povećena osnivanju partizanske brigade Tone Tomšič, 16.7.1942. godine. Škola i groblje bili su u obližnjem Starom logu, a gostionica u nekoliko minuta hoda udaljenom selu Cesta. Građevinski materijal za seoske objekte bilo je drvo iz obližnjih šuma i kamen, povezan s vapnenom žbukom. Kišnicu su s krovova kuća odvodili u duboke zdence, a za napajanje stoke služila je lokva u vrtači pod crkvom. Zanimljivost u selu bio je mlin na vjetar kojega je oko 1900. godine postavio majstor Franz Samide. Lokacija napuštenog sela upisana je u slovenski registar kulturne baštine. 
Karta područja Pugled - Žiben
Izvor: Geopedia.si Žiben KOORDINATE: 45.704406, 14.938508; NADMORSKA VISINA: 655 m; BROJ STANOVNIKA: 0 (2002.); WIKIPEDIJA: ŽibenSelo Žiben (njemačko ime sela je Oberstein) naseljavali su kočevski Nijemci, koji ga napuštaju početkom Drugog svjetskog rata. U jednoj sjenici u selu se 28.-30.4.1943. održao sastanak aktivista Osvobodilne fronte. Talijani su zapalili i selo i tu sjenicu tijekom Roške ofanzive u Drugom svjetskom ratu, u ljeto 1942. godine. U selu je podignut spomenik koji podsjeća na događanja iz toga rata, a pored njega nalaze se grobovi tri partizana. Radi se o ranjenicima koji su izbjegli iz partizanske bolnice u Starom Bregu zbog njemačkog bombardiranja u listopadu 1943. godine, nakon čega su bili uhićeni i smaknuti ovdje u Žibenu.
|
Gozdni rezervat Pugled – Žiben hrv. Šumski rezervat Pugled - Žiben Šume rezervata Pugled-Žiben (192,79 ha) prekrile su tragove nekadašnjih naselja, polja i pašnjaka i upravo je smisao ovoga rezervata prikaz i proučavanje regeneracije prirode u nekadašnjem poljoprivrednom kraju kojega su ljudi napustili. Središnji dio ima značaj spomen-parka zbog ruševina dvaju sela (Pugled, Žiben) te crkve. Rezervat je moguće proći i koristeći planinarske transverzalne puteve koji njime prolaze: Roška pešpot i Pot kurirjev in vezistov NOB, te pješački Put Stari log - Pugled Žiben Pješački put Stari Log – Pugled Žiben Kružni put od sela Stari Log prema Pugledu i Žibenu vodi kroz šumski rezervat, pored brojnih spomen-obilježja Drugog svjetskog rata, i ruševina nekadašnjih kočevarskih sela Pugled i Žiben. DUŽINA PUTA: 10 km TRAJANJE OBILASKA: 3 sata |
|
Gače na Kočevskom Rogu
Rog-Črmošnjice (ili Gače), jedini je skijaški centar u Dolenjskoj. U podnožju padine vide se ostaci istoimeng sela Kočevskih Nijemaca - Kočevarja. Vrh u pozadini je Veliki Rog, najviši vrh Kočevskog Roga. |
ISTOČNIM DIJELOM ROGA
Gričice - Gače - Mirna gora - Planina - Vrčice
Gričice
|
KOORDINATE 45.6664, 15.0891 NADMORSKA VISINA 711,4 m BROJ STANOVNIKA 0
Gričice (u starijim izvorima spominju se također i pod imenom Gričica, njemački: Obermitterdorf) su nekadašnje naselje u općini Semič. Teritorij nekadašnjeg naselja danas je dio sela Komarna Vas. Gričice su bile nastanjene Nijemcima Kočevarjima. Godine 1931. godine imale su 10 kuća. Stanovnike su protjerali Talijani u jesen 1941. Talijanske trupe spalile su selo u ljeto 1942. tijekom Roške ofanzive. Posljednjih godina na Gričicama je izgrađen veliki broj kuća za odmor i smještaj kao dio ponude obližnjeg skijaškog centra Bela.
Karta područja Gača
Izvor: Geopedia.si |
IZVORI I LITERATURA
Grčice - Kočevarsko naselje prije Drugog svjetskog rata (PDF) |
Gače
KOORDINATE 45.655156, 15.086525 NADMORSKA VISINA 955 m BROJ STANOVNIKA 0 (2017.) WIKIPEDIJA Gače
|
Gače je izolirano napušteno naselje, na padinama Malih Gača, u općini Semič u Dolenjskoj. Danas pripada naselju Komarna Vas i upisano je u registar zaštičene kulturne baštine Republike Slovenije. Na nekadašnje selo podsjećaju ostaci zidova jednog kočevarskog domaćinstva.
Naziv sela na njemačkom je Gatschen; na kočevarskom (Gottscheerish): Gatschn. Nije u potpunosti poznato porijeklo imena Gača. Erich Petschauer (članak Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis, 1980.) sugerira da je ime došlo od slovenske riječi zmija - kača. Međutim, Anton Bezlaj (Etimiloški slovar slovenskega jezika, vol. 1 (A–J), str. 140; SAZU, Ljubljana, 1977.) izvodi ime iz sličnih imena (npr. Gačnik), iz slovenske riječi gat - ustava, nasip, barijera, odn. općenito neka barijera preko koje se prelijeva voda. U prošlosti je naselje imalo njemačko ime Gatschen. Gače je bilo naselje kočevarskih Nijemaca. U zemljišnim registrima iz 1574. i 1770. godine ono se još ne spominje. Najstariji spomen je iz 1754. godine, i to u zemljišniku naselja Črmošnjice. Godine 1880. imalo je četiri kuće s 18 stanovnika, a godine 1890. zabilježeno je njih 20. Nakon toga opada broj stanovnika - njih sedam 1900. godine, te samo jedan 1910. godine. Naselje je u potpunosti zamrlo i prije Prvog svjetskog rata. Ruine glavnih objekata sela djelomično su restaurirane 1995. godine. Stanovništvo se bavilo stočarstvom, te manje poljoprivredom i voćarstvom, a dobro je bilo razvijeno i kućno drvodjeljstvo. Selo je u svojoj blizini imalo dobre izvore vode. Društvo Kočevara je počelo na području Gača uređivati spomen-park. Na prostoru veličine oko 1 hektar predviđena je obnova jedne kuće u kočevarskom stilu, i pored nje kapela Majke Božje (Matere Božje). Planirano je da Spomen-park bude uključen u skijaški centar Gače. Godine 1994 na ostacima zida jednog kočevarskog domaćinstva postavljena je spomen-ploča na kojoj piše na njemačkom i slovenskom jeziku: "Spominski park Kočevarjev z Marijino kapelo. Gače 1994.". Dva objekta u Gačama su registirirana kao zaštićeni objekti kulturne baštine:
U okolici Gača
Napušteno selo Gače
Pogled od Gača na obronke Kočevskog Roga
|
Ruševine objekta u Gačama
Gače
Spomen-ploča podsjeća na nekadašnje kočevarsko naselje i Marijinu kapelu LITERATURA
FERENC, Mitja; ZUPAN, Gojko; Izgubljene kočevske vasi, vol. 1 (A–J). Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, str. 142–143.; Ljubljana, 2011. PETSCHAUER, Erich; Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis, u Das Jahrhundertbuch der Gottscheer (str. 181–197). Klagenfurt: Leustik; 1980. OSTALE POVEZNICE Geopedija, Gače (karta) Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Gačama prije 2. svjetskog rata (PDF) TC Gače, službena stranica turističko-skijaškog centra Slovenija-info; Smučarski center Bela Semič |
Skijaški centar "Rog-Črmošnjice" u Gačama
Fotografije područja između skijaškog centra kod Gača i naselja Planina
|
Skijalište Na području Gača se skijalo još prije Drugog svjetskog rata. Danas se ovdje također nalazi manji skijaški centar: "Smučarski center Rog-Črmošnjice", odn. kako ga zovu domaći Turistični center "Gače", a koji se nekada zvao Smučarsko središče "Bela". Centar leži pod vrhom Pogorelec na visini od 965 m. Jedino skijalište u ovoj regiji, dobra je izletišna točka, a s njega se pruža odlićan pogled. Tehničke osobine skijališta: nadmorska višina: 700–965 m; površina: 55 ha: skijaške staze: teška: 1 km, srednja: 3 km, laka: 3 km, vrlo laka: 1 km, trkačka 1: 2 km, trkačka 2: 4,5 km; opremljenost skijališta: trosedežnica, 5 vučnica (vlečnica), kapacitet: 5400 skijaša na sat. Uz donju stanicu skijaških vučnica nalazi se veća skupina vikendica, koja se zove Gričice. |
MIRNA GORA KOORDINATE: 45.63175°, 15.09498; NADMORSKA VISINA: 1047 m (prema dr. izvorima 1048 m)
|
Šumovita Mirna gora nalazi se na jugoistočnom dijelu Kočevskog roga, iznad naselja Planina. To je rubno područje prostrane šumovite visoravni Roga i ovdje započinje njezin prijelaz prema ravnici Bele krajine u Dolenjskoj. Mirna gora je najviši vrh Bele krajina.
Mirna gora ima dvije vršne glavice. Njezin zapadni vrh visok je 1051 m, a istočni, poznatiji i obično glavni cilj izletnika, visok je 1047 m. Na istočnom vrhu (1047 m) se nalazi upisna knjižica sa žigom, a u njegovoj blizini je Planinarski dom. Područje Mirne gore tipični je dinarski krški prostor, prekriven prostranim šumama. Krški teren obiluje brojnim vrtačama i vodopropustan je. Na području Mirne gore moguće je vidjeti nekadašnje, a danas u vegetaciju zarasle, voćnjake, livade, pa i kuće kočevskih Nijemaca. Nekadašnji njemački naziv za Mirnu goru bio je Friedensberg odn. Friedbüchel. Mirna gora je danas vrlo popularno odredište. Planinarski dom (slov. Planinski dom na Mirni gori) je udaljen 10 minuta od vrha i do njega vodi više obilježenih planinarskih staza i šumskih poučnih staza, te šljunčana cesta. S Mirne gore se puža pogled na Belu krajinu i na dolinu rijeke Kupe (granično područje s Hrvatskom). Planinari obično počinju uspon na Mirnu goru iz slijedećih polazišta: Črmošnjice, Brezovica, Gače, Vrčice preko Škrilja, Vrčice preko Kleča i naselja Planine ili od Planine Šumskom poučnom stazom (slo. Gozdna učna pot). Na planini se nekada nalazila crkva posvećena Svetom Franji Ksaverskom, iz 1793. godine. Bila je to hodočasnička crkva, gdje su se ljudi molili za poštedu od gromova. Crkva je zapaljena 1942. godine.
Karta područja Mirne gore
Izvor: Geopedia.si Ime Mirne gore spominje se 1754. godine, i navedeno je kao Fridt Püchl, što doslovno znači ´mirna planina´. Prema predaji, ovo ime je povezano s crkvom sv. Franje Ksaverskog (slov. cerkev sv. Frančiška Ksaverija) koja se nekoć ovdje nalazila, ili s pretpostavkom kako je područje bilo zaštićeno od upada Turaka. Međutim, ima i drugih tumačenja, s obzirom kako u slovenskom jeziku miren, osim značenja miran (hrv., srp.) ima i značenje obzidan, utvrđen, a također je slična izvedenica iz jednog drugog glagola - koji ima značenje izdići se iz zemlje (poput nazivlja: rijeka Mirna, odn. Mirna Peč). Crkva je bila zapaljena 1942. godine, i konačno porušena nakon Drugog svjetskog rata. Kamenje zidova crkva iskorišteno je za izgradnju paninarskog doma, a njezin zvonik je pretvoren u razgledni toranj s kojega se pruža odličan pogled na Belu krajinu, Gorjance (hrv. Žumberak) i planine preko Kupe u Hrvatskoj. Crkvu su djelomično obnovili 1993. godine, izgradili prezbiterij i prednji dio zatvorili drveni materijalom.
|
Zmaj na Mirni gori - legenda kako je planina dobila ime Prije puno godina na Mirnoj gori je u dubokoj jami živio zli zmaj koji je ljudima nanosio velike štete. Često su se nad gorom skupljali crni oblaci za koje su seljaci govorili da su djelo zlog zmaja koji je iz jame ispuhao otrovne pare koje su se skupile u oblacima. Tuča vjetar i silovita kiša uništile bi sav prinos jadnih seljaka, njviše u vrijeme kada je u dolini sazrijevalo žito i kad su sumske jagode postale sočne. Zmaju nije bilo dosta što je tako zagadio oblake nego je još izašao van iz brloga i počeo je žariti i paliti preko uzoranih polja. Kažu da je zmaj imao sedam glava i da se nije našao junak koji bi ga sredio. Kako je tuča godinu za godinom uništavala urod, ljudi su se za pomoć obratili sv. Frančišku Ksaverju (hrv. sv. Franjo Ksaverski). Kada je iznad zmajeve špilje sagrađena crkva, njegovi su podli napadi prestali i gora je postala ´mirna´.. IZVOR Stamario.blogspot: Mirna Gora 1048 mnm Dolenjska (SLO). 9.7.2012. Pogled s Mirne gore Vrh Mirne gore prekriven je šumom i ne omogućuje pogled, ali pogled se pruža od obližnjeg planinarskog doma ili s preuređenog crkvenog tornja koji se nalazi uz dom. Prema istoku pogled je na Belu krajinu s gradovima Metlikom i Črnomljem i dalje preko rijeke Kupe na Hrvatsku i Karlovac. Prema jugu je Poljanska gora i iza nje Gorski kotar, Klek i vrhovi Velike Kapele. Zapadno se prostire Kočevski Rog. Na sjeveru se vidi dio Gorjanaca (Žumberačke gore) s Trdinovim vrhom, a ispred njih, u prvom planu Smuk i Semenič koji se dižu nad obližnjim Semičem. Za povoljnog vremena pogled seže sve do Zagreba i Medvednice. IZVORI
Po poteh dediščine Dolenjske in Bele krajine, Mirna gora Dušan Škodić, (Ne)Mirna gora, portal Gore-ljudje, 10.12.2011. Mojca Luštrek, Mirna gora, najvišji vrh Bele krajine, Po hribih.blogspot, 10.10.2012. |
Pogled s Mirne gore u smjeru juga
Padine Mirne gore - pogled s tornja-vidikovca (vidi se dio krova Planinarskog doma)
|
MIRNA GORA
Izvor: Youtube; Autor: Miran Klevišar Pezdi na Mirni gori
Autor: TheLIFEbiker Winter Fun with GoPro
Autor: Maja Fröhlich |
Planinski dom na Mirni gori PLANINARSKI DOM NA MIRNOJ GORI; NADMORSKA VISINA: 1000 m
|
OSNOVNI PODACI O DOMU
Domom upravlja Planinsko društvo Črnomelj. U blagovaonici i zatvorenom trijemu ima 60 sjedećih mjesta, bar u hodniku; u 9 soba nalazi se 25 kreveta, u grupnoj sobi ima 25 kreveta; WC, umivaonice s hladnom vodom u prizemlju i na prvom katu; centralno grijanje; voda kišnica, struja, telefon. Ispred doma uređen je prostor za igru djece. PRISTUPI MIRNOJ GORI Na Mirnu goru se može popeti markiranim stazama iz smjera Črnomlja, Semiča, Gača, Črmošnjica, Brezovice, Vrčice preko Škrilja, Vrčice preko Kleča i naselja Planine. Autobusom: do Vrčica i od Vrčica pješice ili vozilom, odn. biciklom Vlakom: > do Semiča. Od željezničke stanice Semič do vrha ima do vrha 2-3 sata uspona. > do Črnomlja. Od Črnomlja ima 3 sata uspona. Biciklom: šumskom cestom iz Vrčica. Iz daljih destinacija jednodnevni usponi su mogući i iz Kočevja, Črmošnjica ili Podturna kod Dolenjskih toplica UDALJENOSTI OD PLANINARSKOG DOMA NA MIRNOJ GORI Vrh Mirne gore (1047 m) 10-15 min. Skijaški centar Gače (Smučarsko središče Gače; 942 m) i vrh Gače (1029 m) 1:15 h Baza 20 (717 m) 3:15 h Smuk (546 m) 2:30 h |
Planinarski dom na Mirnoj gori
|
Crkva sv. Frančiška Ksaverija CRKVA SV. FRANJE KSAVERSKOG
|
Crkva, prepoznatljiva po naslikanom velikom malteškom križu na pročelju, nalazi se pod istočnim vrhom Mirne gore, uz Planinarski dom. Sagrađena je oko 1743. godine i bila je mjesto hodočašća za zaštitu od vremenskih nepogoda.
Za izgradnju crkve vezana je i legenda. Kažu kako je, prije no što je crkva sagrađena, iz špilje na planini strašan zmaj izbacivao tmurne olujne oblake s tučom, posebno u vrijeme dozrijevanja pšenice i grožđa. Dogodilo se u jednom razdoblju da je grâd uništavao ljetinu punih sedam godina zaredom i glad je pritisla stanovništvo ovoga kraja. Ljudi su pomoć potražili u štovanju sv. Franji Ksaverskom, zaštitniku od lošeg vremena. Nad zmajevom špiljom su sagradili crkvu i posvetili ju ovome svecu. Kada je crkva sagrađena zavladao je mir, a gora je po tome dobila sadašnje ime Mirna. Talijani su tijekom Drugog svjetskog rata 1942. zapalili crkvu i obližnji planinarski dom. Nakon rata prvo je obnovljen dom, a na ostacima crkvenog tornja uređen je vidikovac. Crkva je bila djelomično obnovljena tek 1993. godine. Crkva pripada semičkoj župi, kojom upravljaju pripadnici Teutonskog viteškog reda (slov. križniki, križniški red). Nekadašnji crkveni toranj uređen je kao vidikovac. U njemu je ponovno postavljeno zvono. Sveti Franjo Ksaverski je štovan kao zaštitnik od vremenskih katastrofa, kuge i različitih epidemija te zaštitnik kršćanskih misija. Do Drugog svjetskog rata posebno su ga štovali stanovnici slovenske Kočevske, Bele krajine te u Hrvatskoj (1762. god. proglašen zaštitnikom grada Zagreba). Hodočašća na Mirnu goru, prije svega Kočevara, su se održavala četvrte nedjelje nakon Uskrsa, najbliža nedjelja danu sv. Aleša 17.7. (sv. Aleksej Rimski) te na Anđeosku nedjelju (prva nedjelja u 9. mjesecu). U vrijeme prosnih dana u mjesecu svibnju su na planinu dolazili proštenici iz Črnomeljske i Semičke župe kako bi moili za lijepo vrijeme i dobru ljetinu. U posljednje vrijeme se 3.12. održava svečani blagoslov, a također su oživljene i mise za dobar urod na poljima, pšenice i vina. |
Ostaci crkve sv. Frančiška Ksaverija (Franje Ksaverskog)
Od zapaljene crkve sv. Frančiška Ksaverija je ostao toranj, kojega su planinari preuredili u vidikovac. Danas je djelomično obnovljen i dio crkve, a u tornju je ponovno postavljeno i zvono. |
Vrh Mirne gore
Mirna gora, pogled iz podnožja vrha
Pogled prema vrhu Mirne gore s livade u njegovom sjevernom podnožju (Škrilj)
Opisi uspona
|
USPON NA VRH
Od Doma do Vrha Mirne gore ima 10 minuta hoda, blagim usponom pored crkve kroz šumu, uz komunikacijski toranj, sve do neupadljivog brda gdje se među stablima nalazi prilično velika hrpa kamenja - što predstavlja vrh. Sam vrh je šumovit i ne pruža vidike, kao što je to slučaj sa Domom. VIDOKRUG Kako sa samog vrha nema vidika, radi pogleda treba od doma otići do crkve sv. Franje Asiškog, čiji je toranj uređen kao vidikovac. Pogled s vidikovca pruža se: - na sjever: Smuk i Semenička gora iza koje su Gorjanci/Žumberak s Trdovnim vrhom (Svetom Gerom). - na istok, Bela krajina s gradovima Metlika i Črnomelj, a na drugoj strani Kupe brda u Hrvatskoj na karlovačkom području - na zapad Kočevski Rog - na jugu se nalazi Poljanska gora (Poljansko gorovje), iza koje su vrhovi Gorskog kotara i Velike Kapele s Klekom Za lijepog vremena pogled seže sve do Medvednice, Karlovca, Kleka, Ličke Plješivice. |
|
Od Črmošnjica na Mirnu Goru preko Gača - lagana markirana planinarska staza, 9 km, 3 sata hoda. Pješačenje započinje u Črmošnjicama, prelazimo regionalnu cestu i nastavljamo pored izvora pod Toplim vrhom. Zatim se poprečnim, mjestimično strmim stazama uspinjemo do sela Komarna vas, a potom kroz šumu do skijališta Bela. Ispod vrha skijaške staze krećemo prema napuštenom kočevarskom selu Pogorelec. Odavde se pored Pogorelske lokve (slo. Pogorelska luža) spuštamo do nekadašnjeg kočevarskog sela Škrilj. Prije sela skrećemo desno u Mrzlu dolinu, odakle se pored planinarskog doma uspinjemo na vrh Mirne gore.
Od Črmošnjica na Mirnu goru preko Brezovice - laka markirana planinarska staza, 7,6 km, 3 sata hoda. Pješačenje započinje u Črmošnjicama, prolazi se pored crkve i spušta se cestom ispod sela, nastavlja livadama i uz Divji potok do Srednje vasi, zatim šumskom stazom do Brezovice. (Stazom se odvaja desno na neoznačenu stazu do kočevarskog sela Stari tabor, a stotinjak metara naprijed do izvora Divjeg potoka.) Prelazimo potok ispod sela Brezovica, a ubrzo s lijeve strane u šumi nam se spaja staza iz Vrčica. Penjemo se stazom do napuštenog kočevarskog sela Škrilj. Potom skrećemo lijevo na stazu, spuštamo se u Mrzlu dolinu i po učvršćenoj strmoj stazi se uspinjemo do planinarskog doma. Odavde je samo 10 minuta hoda do vrha Mirne gore. |
Pješački usponi na Mirnu goru
|
Do vrha se može iz više smjerova, no najpopularniji je upon iz sela Vrčice. Preko Vrčica do vršnog područja Mirne gore vodi i šumska cesta, prohodna za osobna vozila.
Iz Vrčica preko sela Planina (2-2:3 sata) Do Vrčica se iz smjera Ljubljane stiže cestom preko Suhe krajine preko Žužemberka i Straže pored odvojka za skijalište Rog – Črmošnjice, te preko prijevoja Brezovice. Iza prijevoja, nakon kilometar blagog spusta stiže se u Vrčice. U Vrčice se može stići istom cestom, samo iz drugog smjera, iz Semiča odn. Bele krajine. U Vrčicama se može parkirati vozilo ukoliko se želi pješice nastaviti prema vrhu Mirne gore. Prvi dio hodnje vodi nas šumskom cestom do nekadašnjeg kočevarskog sela Planina (pod Mirno goro). Duž staze moguće je vidjeti goleme primjerke bukve i hrasta, muzej na otvorenom u selu Planina te iz sela prema vrhu nastaviti šumskom poučnom stazom Planina - Mirna gora. Pristupi Mirnoj gori (IZVOR: Hribi.net) Dom na Mirni gori - Mirna gora 10 min lak obilježen put Planina - Mirna gora 45 min lak obilježen put Vrčice - Mirna gora (čez Škrilj) 2 h 10 min lak obilježen put Vrčice - Mirna gora (čez Planino) 2 h 10 min lak obilježen put |
Pješačke staze Širim područjem Mirne gore prolazi više šumskih pohodničkih staza:
|
Uspon iz sela Vrčice na Mirnu goru preko sela Planina VRIJEME HODA: 1:50 hVrčice se nalaze na glavnoj cesti koja povezuje Belu krajinu s naseljem Soteska na rijeci Krki. Ovaj uspon omogućuje više varijanti, jer se osim pješačkog uspona, put može kratiti koristeći obližnju cestu, pri čemu ukupna udaljenost cestom od Vrčica do Planine iznosi 7 kilometara. Po dolasku u selo Planina moguće je razgledati ovo nekadašnje selo kočevskih Nijemaca i/ili obići poučnu šumsku stazu Planina-Mirna gora. Iz Vrčica (490 m n.v.) krenuti asfaltnom cestom prema jugu. Kad se asfalt završi, dolazi se do raskrižja gdje se skreće desno (ako se ide vozilom nastavlja se glavnom cestom). Prekrasna makadamska cesta najprije nas vodi do osamljene kuće, kasnije do skretanja prema selu Gače i nakon dobrih sat vremena hoda do crkve Sv. Ilije (slov. sv. Elije), pokraj koje je zanimljivo kočevarsko groblje. Nekoliko minuta hoda od crkve stiže se u naselje Planina. U ovome, danas pustom naselju, krajem 19. stoljeća, prema natpisu na informativnoj ploči (Krajevni leksikon Slovenije navodi mnogo veće brojeve), nekada je bilo preko 30 kuća i gotovo 180 stanovnika, koji su uglavnom zarađivali za život prodajom drva i suhe robe. U to vrijeme je u selu djelovala škola, a crkva sv. Ilije je bila župna crkva. Kao i na mnogim mjestima toga kraja sve e promijenilo tijekom Drugog svjetskog rata kada je krajem 1941. godine iselila većina kočevskih Nijemaca, a selo je počelo polako odumirati. U selu Planina postavljene su drvene ploče koje označavaju početak edukativne staze kroz šumu i prema planinarskom domu i vrhu. Njen naziv je Gozdna učna pot Planina - Mirna gora. Poučna staza je kružna (do doma jednim smjerom, nazad drugim), dugačka je 3,5 km i obilazak traje 2,30 sati. Iz središta naselja Planina markacije nas vode do šume na obližnjoj južnoj padini Mirne gore. Put ubrzo postaje strmiji, prvo ide gotovo ravno uzbrdicom, a na visini staza lagano krivuda. Tijekom uspona prolazi se pored brojnih informativnih ploča šumske poučne staze koje govore o vrstima drveća i grmlja koje raste na ovoj planini, kao i druge pojave u prirodi (npr. mravinjaci/mravljišče, slojevi šumskog tla). Od sela Planina do Doma ima oko 1 sat hoda. Do doma, od sela Planina, vodi i makadamska cesta. |
Bukev "mati gozda"
Stara bukva ("Majka šume") uz šumsku cestu Vrčice - Planina, obilježena je i nazvana Bukev "mati gozda" Bukva je najraširenije drvo u Sloveniji, i čini gotovo trećinu cjelokupne zalihe drvne mase. Iz toga razloga ju u Sloveniji zovu "mati slovenskih gozdov" (majka slovenskih šuma), tj "kraljica gozdov" (kraljica šuma). |
Vrčice
KOORDINATE 45.647453, 15.142519 NADMORSKA VISINA 481,3 m BROJ STANOVNIKA 51 (2017.); 45 (2011.); 48 (2002); 20 (1991.), 78 (2002.) WIKIPEDIJA Vrčice
|
U nekim starijim izvorima spominju se i kao Brčice; njemački naziv je Wertschitz ili Wertschitsch. Selo se nalazi u općini Semič u Dolenjskoj (nekada se nalazilo unutar stare općine Črnomelj), zapadno od Semiča, na lokalnoj cesti broj 216 Črnomelj - Dolenjske Toplice (dionica Semič - Vrčice - Črmošnjice - Soteska).
U Wikipediji je navedena jedna verzija porijekla imena. Kaže se kako je slovensko ime Vrčice izvedeno iz kočevarskog njemačkog Wertschitz, a ovo pak iz starijeg slavenskog prijedložnog izraza (predloške fraze = prijedlog+imenica) vъ rěčicě = u rječici/na rječici. Cerkev Marijinega rojstva (Sv. Marija). Crkva rođenja Blažene djevice Marije u Vrčicama je lokalna crkva koja pripada župi Semič. Nalazi se uz odvojak od glavne ceste prema kočevarskom selu Planina. Sagrađena je sredinom 18. stoljeća. Glavni oltar je 1779. oslikao G. Perg, a bočni oltari rad su slikara G. Perga. Unutrašnjost crkevnog objekta oslikao je 1894. F. Blaznik. IZLETI Planinarskim putem iz Vrčica do vrha Mirne gore (1047 m) ima oko 2 do 2 i pol sata uspona. U istom smjeru, do sela Planina i tamošnje crkve sv. Ilije ima oko 1 sat i 15 minuta. 
Vrčice i crkev Marijinega rojstva
Panorama vrčica
Panorama Vrčica
|
IZVORI
Pešpoti.si, Izlet Vrčice-Črmošnjice Na prostem.si, Mirna gora (1047 m) iz Vrčic Hribi.net, Vrčice - Sveti Ilija (Planina) 
Cerkev Marijinega rojstva (Sv. Marija)
Ulaz u crkvu Marijinega rojstva (Rođenja Marijinog)
|
Kleč
KOORDINATE 45.6335, 15.1291 NADMORSKA VISINA 635.7 m BROJ STANOVNIKA 0 (2002.) WIKIPEDIJA Kleč, Semič (en)
|
Kleč; u starijim izvorima također Kleče, njemački: Kletsch, također Kletsch bei Stockendorf, je udaljeno nekadašnje naselje u općini Semič u južnoj Sloveniji. Područje je dio tradicionalne regije Dolenjske i sada je uključeno u statističku regiju jugoistočne Slovenije. Njegovo područje danas je dio sela Planina.
Ime. Podrijetlo imena Kleč nije sigurno. Slovenski etimolog Marko Snoj primjećuje da naselja s imenom Kleč(e) uglavnom leže uz rijeke i povezuje to sa slovenskom zajedničkom imenicom kleč 'pješčana ili šljunkovita riječna obala; šljunkovito područje prekriveno tankom zemljom', pozivajući se na lokalnu geologiju. Bezlaj spominje i mogućnost derivacije od klękъ 'mali razgranati brežuljci'. Druga je mogućnost da je izvedeno od kleč sa značenjem 'litica'. Kočevarski Nijemac Dr. Erich Petschauer sugerira da je ime izvedeno od klet sa značenjem 'šupa, koliba'. 
Kuće u Kleču
Povijesni pregled. Kleč je bilo kočevarsko njemačko selo. Bilo je to jedno od novijih kočevačkih naselja, osnovano nakon 1558. u skupini od oko 25 novih naselja. U zemljišnim knjigama iz 1574. naselje je imalo dva puna gospodarstva podijeljena na četiri polu-imanja plus dodatno osine-farmi, što odgovara broju stanovnika između 25 i 30. Godine 1770. u naselju je bilo 11 kuća. Broj stanovnika dosegao je vrhunac od 53 stanovnika 1890. godine, nakon čega je uslijedio pad zbog velikog iseljavanja u Sjedinjene Države. Godine 1931. selo je uključivalo šest kuća i 29 stanovnika. Prije Drugog svjetskog rata, gospodarstvo sela temeljilo se na stočarstvu, uzgoju vinove loze, prodaji drvene robe, cjepanica i drva za ogrjev. Izvorni stanovnici su iseljeni 25.11.1941. Talijanske trupe spalile su selo tijekom Roške ofenzive 26.8.1942. i ono nije obnovljeno niti nakon rata. U šumi ispod Kleča neko vrijeme se nalazio partizanski logor, a u jesen 1943. djelovala je i partizanska bolnica. 1950-ih godina na tom je mjestu izgrađena lovačka kuća. Cijeli lokalitet nekadašnjeg sela registriran je kao kulturno dobro.
|
Kočevarski nadgrobni spomenik s toponimom Kletsch
By Doremo - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=70307086 |
|
Kapela. Jugozapadno od sela nalazila se kapela posvećena svetom Antunu Velikom. Datirala je s kraja 17. stoljeća. Vizitacijski zapisnik iz 1741. navodi da je posvećena svetom Antunu Padovanskom. Crkva je stradala nakon Drugog svjetskog rata. Dva njegova zvona prodana su crkvi u Jugorju pri Metliki, a jedno manje zvono je ukradeno. Sat je odvezen u Štrekljevec. Namještaj crkve je opljačkan, a njezino građevno kamenje usitnjeno i korišteno za popravak cesta. Vidljivi ostaci crkve su dio zida od oltarnog prostora i poda, nešto ostataka nadgrobnih ploča od lijevanog željeza te mali kip sveca sačuvan u niši.
Kleč, ostaci crkve Svetog Antuna Velikog
|
Mali kip sveca sačuvan je u niši ostataka kapele
|
Planina (Planina pod Mirno goro)
KOOORDINATE 45.621936, 15.107444 NADMORSKA VISINA 741,8 m BROJ STANOVNIKA 10 (2017.); 2 (2011.); 2 (2002); 1 (1991.) WIKIPEDIJA Planina (Semič)
|
Planina je malo selo, zbijenog tipa u općini Semič u Dolenjskoj (nekada se nalazilo unutar stare općine Črnomelj). Njemački naziv sela je Stockendorf. Smjestilo se na manjem krškom platou u podnožju Mirne gore, na južnom rubu Kočevskog Roga. Radi razlikovanja od ostalih istoimenih sela po Sloveniji, ponekad se kaže i Planina pod Mirno goro.
Povijest. Selo se prvi put spominje 1574. godine. Ovo etnički mješano selo su naseljavali i Kočevari - kočevski Nijemci, sve do prosinca/decembra 1941. kada su izbjegli za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon toga rata u njihove su kuće naselili poljoprivredne i šumske radnike. Godine 1987. selo je djelomično obnovljeno, a danas je gotovo potpuno opustjelo. Selo je upisano u kulturnu baštinu R. Slovenije pod nazivom: Planina pod Mirno goro - Opuščena kočevarska vas (napušteno kočevarsko selo). 
Mala visoravan na kojoj se smjestilo selo Planina (desno) i crkva svetog Ilije (u šumi lijevo)
|
IZVORI
Hribi.net, Sveti Ilija (Planina) Hribi.net, Vrčice - Sveti Ilija (Planina) Geopedia, Područje sela Planina (karta) Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Planini, prije 2. svjetskog rata |
|
Cerkev svetog Elije / Cerkev svetog Ilije
hrv.. crkva svetog Ilije; KOORDINATE: 45.62303, 15.11115 Pet do deset minuta hoda sjeveroistočno od kuća sela Planina, uz šumsku cestu Planina-Vrčice, stoji crkva svetog Ilije te groblje uz nju. Ova lokalna župna crkva, zaštićeni objekt kulturne baštine, posvećena je proroku Iliji i pripada katoličkoj biskupiji Novo Mesto (Škofija Novo Mesto). Sagrađena je kao jednobrodna crkva oko 1730. godine i proširena s kapelicama krajem 18. stoljeća. Zvonik je iz 19. st. U crkvi se nalaze slike Štefana Šubica (1820.-1884.) i Matije Bradaške (1852.-1915.). U crkvi se nalaze slike Štefana Šubica (1820.-1884.) i Matije Bradaške (1852.-1915.). Obnovljena je u cijelosti 2001.-2002. godine. Uz crkvu nalazi se kočevarsko groblje s grobnim spomenicima s kraja 19. i početka 20. st. Na groblju ispred crkve sv. Ilije nalazi se drvo lipe - spomenik prirodne baštine, lokalnog značaja. 
Cerkev sv. Elije
Pogled na crkvu u Planini od planinarskog doma na Mirnoj gori
Toranj crkve sv. Elije
|
Groblje uz crkvu sv. Elije
Cerkev sv. Elije
Izvor: Republika Slovenina, Register nepremične kulturne dedišine; Autorica fotografije: Mateja Križišnik |
|
Spomenik NOB-u u selu Planina pod Mirno goro
Na središnjem križanju u selu Planina pod Mirno goro nalazi se spomenik NOB-u. Nacrte za spomenik izradio je arhitekt Franci Šubelj, a postavljen je 1954. godine. Spomenik je u obliku stupa iz obrađenih kamenih blokova na kojemu se nalazi posveta šumskoj partizanskoj bolnici koja je djelovala u ovome kraju 1944. i 1945. godine. Zaštićeni je kulturni spomenik. Ostalo U selu su postavljene i drvene ploče koje označavaju početak edukativne staze kroz šumu i prema vrhu: Gozdna učna pot - planina Mirna. Poučna staza je kružna (do doma jednim smjerom, nazad drugim), dugačka je 3,5 km i obilazak traje 2,30 sati. U samome selu nalazi se nekoliko objekata koji su dio poučne staze, među kojima je i šumarska kuća (šumarski dom) u kojoj je jedna prostorija preuređena u muzej, predmeti koji se koriste za izvođenje šumarskih radova, ili primjerci šumarske željeznice kojom se drvo iznosilo iz planine. U okolici sela obilježena su (1985.) dva stabla koja se izdvajaju svojom starošću. Od ceste za Mirnu goru odvojkom ima 5 minuta to velike bukve (slov., bukev) i malo više uzbrdo, 15 minuta do velikog hrasta. Bukva ima: obujam/opseg 3,77 m; visinu 27 m; volumen 15 m3; starost oko 260 godina. Hrast ima: obujam 4,17 m; visinu 25 m; volumen 14 m3 i starost oko 240 godina. |
U selu Planina
|
 Šumska edukativna staza Planina - Mirna goraIzvor karte: Semič.si Gozdna učna pot Planina - Mirna gora
hrv., Šumska poučna staza Planina - Mirna gora Opis staze: Kružna šumska edukativna staza vodi od sela Planina, južnim padinama Mirne gore, sve do njezina vrha. Duž puta je prikazano bogatstvo šumskih zajednica, drvne i grmolike vrste (s većinom drvnih vrsta koje ovdje rastu i koje su označene slovenskim i latinskim nazivima (autor napisa je šumar i ljubitelj prirode Franc Janež), značaj šume u očuvanju vode te skrb za divljač. U šumarskom domu u Planini je uređena edukacijsko-informativna soba s herbarijem i predmetima, tijesno povezanima za povijest ovoga kraja i šumarstva. U okolici Doma postavljena je stara šumarska oprema i oruđe, vagon nekadašnje šumske željeznice, rudnik ugljena, vapnara (proizvodnja vapnenca; slov., apnenica), sušionica voća i lana te vlak s trupcima. Na stazi je označeno sedam točaka: 1. selo Planina – tabla s prikazom staze 2. Šumarski dom (Gozdarski dom) i okolica 3. umjetno zasađena šuma 4. zarasla livada za kosidbu (zaraščena košenica) 5. skrb za divljač 6. prirodna šuma s izvorom vode 7. Mirna gora Dužina staze: 3,5 km. Vrijeme obilaska: 2:30 h, put je prikladan za sve uzraste. IZVOR: Semic.si, otvori 
Tabla koja označava početak staze u selu Planina
Prizor iz sela Planina
|
Šumsko križanje na putu od sela Planina prema vrhu Mirne gore
Mirna gora, gozdna učna pot
(Šumska poučna staza) Autor: jamescookerjr's channel 
Jančan K. Bolezni drevja na gozdni učni poti Planina – Mirna gora
Dipl. rad.; Ljubljana 2013. |
Trdinova pot
Trdinov put je kružni pješački put, imenovan po Janezu Trdini, slovenskom piscu i povjesničaru (1830.-1905.). Transverzala počinje i završava u Novom Mestu. Trasiralo ju je Planinsko društvo Novo mesto, 21.5.1967. Dugačka je 153 kilometra i za njen obilazak potrebna su 6 do 7 dana hoda. Najposjećeniji dio staze, ipak je onaj na području Gorjanaca koji ima poseban naziv: Trdinova učna pot (hrv., Trdinova poučna staza), koja počinje kod planinrskog doma kod Gospodične (Planinski dom pri Gospodični), prolazi pored Trdinovog vrha (hrv. Sveta Gera), Doma pri Miklavžu i Krvavog kamena. Na toj poučnoj stazi nalazi se 25 informativnih točaka, koje su obilježene informativnim tablama. Za obilazak poučne staze potrebno je oko 2 sata umjerenog hoda.
> Markacisti planinskih društava Dolenjske i Bele krajine su 22.10.2016, obnovili dionice Trdinovog puta na podruju Kočevskog Roga, i to: između Soteske, Podstenica i Vrhom Roga te između Baze 20 i Podstenica.
IZVOR
Wikipedija; Trdinova pot
Trdinov put je kružni pješački put, imenovan po Janezu Trdini, slovenskom piscu i povjesničaru (1830.-1905.). Transverzala počinje i završava u Novom Mestu. Trasiralo ju je Planinsko društvo Novo mesto, 21.5.1967. Dugačka je 153 kilometra i za njen obilazak potrebna su 6 do 7 dana hoda. Najposjećeniji dio staze, ipak je onaj na području Gorjanaca koji ima poseban naziv: Trdinova učna pot (hrv., Trdinova poučna staza), koja počinje kod planinrskog doma kod Gospodične (Planinski dom pri Gospodični), prolazi pored Trdinovog vrha (hrv. Sveta Gera), Doma pri Miklavžu i Krvavog kamena. Na toj poučnoj stazi nalazi se 25 informativnih točaka, koje su obilježene informativnim tablama. Za obilazak poučne staze potrebno je oko 2 sata umjerenog hoda.
> Markacisti planinskih društava Dolenjske i Bele krajine su 22.10.2016, obnovili dionice Trdinovog puta na podruju Kočevskog Roga, i to: između Soteske, Podstenica i Vrhom Roga te između Baze 20 i Podstenica.
IZVOR
Wikipedija; Trdinova pot
Karta cijelog Trdinovog puta
Izvor: Geopedia.si |
Karta dijela Trdinovog puta na području Kočevskog Roga
Izvor: Geopedia.si |
Ponikve NADMORSKA VISINA: 819 m
|
Selo Ponikve nalazi se na padinama Mirne gore, zapadno od vršnog područja. Nastao je oko 1450. godine i jedno je od najstarijih na ovome području. U zemljišnoj knjizi (urbaru) iz 1574. godine zabilježeno je ime ovoga sela: Payrs-Eben. Selo je tada imalo četiri polovična imanja (slov., húba; u feudalizmu, imanje otprilike 15-20 ha) s četiri vlasnika (2 Slovenca i 2 Nijemca). U navedenom urbaru nije zapisan broj stanovnika sela. U knjigi dr. Petschauerja je naveden broj od 20 – 25 stanovnika (Erich Petschauer; Die Gottscheer Siedlungen – Ortsnamenverzeichnis; u Das Jahrhundertbuch der Gottscheer (str. 181–197). Klagenfurt, 1980.).
Godine 1770. u selu je bilo 12 kuća, a godine 1931. 8 kuća i 41 stanovnik. Škola i crkva su se nalazili u 4 km udaljenom selu Planina (Stockendorf), kao i općina, koja je spadala u tadašnji okrug Črnomelj. Ime je selo dobilo po ponikvama, koje se nalaze u gornjem dijelu livada. Povijesni izvore govore o slaboj plodnosti tla, zbog čega su livade bile gospodarski važne za ovdašnje stanovništvo. No zanimljivo je kako su usprkos tim izvorima, na jednoj fotografiji sela iz 1930. godine, vidljivi slamnati krovovi na seoskim kućama, što bi upućivalo na proizvodnju raži. Naime, za sela na području Roga karakteristični pokrov bio je od drvene šindre (slov., skódla). Prema statističkom kalendaru iz 1937. godine stanovnici Ponikava su se pored poljoprivrede bavili i prodajom drva (u selu je postojala jedna pilana) i vina, jer su imali vinograde na Gorenjcima iznad Sadinje. Dana 22.11.1941. se iz devet kuća sela Ponikve odselilo 38 stanovnika. Partizanska bolnišnica Kremen hrv. Partizanska bolnica Kremen IZVOR: A. Prelesnik, BAKH – POT; Glasilo Društva Kočevarjev staroselcev |
Pastirska pot hrv. PASTIRSKA STAZA Ova planinska staza vodi po nekadašnjim pastirskim stazama u okolici Mirne gore. Duž nje nalaze se prostrane livade za kosidbu (košenice) u blizini ostataka kuća kočevarskih Nijemaca u selima Ponikve i Škrilj. Napuštene i zarasle površine ukazuju na nekadašnji izgled ovoga krajolika. Dužina staze: 10 km Vrijeme obilaska: 4 h IZVOR: Semic.si; Mirna gora, zloženka |
|
Selo Planina
Nekadašnje selo kočevarskih Nijemaca Stockendorf na padinama Mirne gore danas se zove Planina. U njemu se nalazi crkva sv. Iliije uz koje je i staro kočevarsko groblje. |
JUŽNIM DIJELOM ROGA
Sredgora - Bistrica - Miklarji - Nemška Loka
Sredgora KOORDINATE: 45.605031, 15.095489; NADMORSKA VISINA: 695,7 m; BROJ STANOVNIKA: - (2017.); WIKIPEDIJA: Sredgora; OSTALA IMENA: njem. Mittenwald
|
Sredgora (Mittenwald) nekadašnje kočevarsko selo, nastalo krajem 17. st. Pred Drugi svjetski rat imalo je 10 domaćinstava. Kočevari su se odselili prosinca/decembra 1941. Do jeseni 1944, kada je selo bilo zapaljeno, ovdje se nalazio ekonomat s više djelatnika i skladišta za potrebe partizanske bolnice.
Lokalna seoska crkva, danas u ruševinama, bila je posvećena Mariji Magdaleni i pripadala je župi Planina. 
Karta područja južno od Mirne gore
Izvor: Geopedija.si |
IZVORI
Gottscheerland.at, Popis gospodarstava i prezimena u Sredgori, prije 2. svjetskog rata |
|
Šumska željeznica Črnomelj - Golobinjek na Rogu slov., gozdna železnica Črnomelj - Golobinjek na Rogu
Šumska željeznica Črnomelj - Golobinjek na Rogu je bila prometni put za prijevoz drva iz šuma u vlasništvu obitelji Auersperg pod Golubinjekom na Kočevskom Rogu, do pilane u Črnomlju. Ovu šumsku prugu je sagradilo poduzeće Jugoles 1929., a korištena je do 1936. godine. Pruga je išla od pilane uz željezničku postaju u Črnomlju u smjeru sjeverozapada, pored naselja Talčji Vrh i Rožič Vrh, pod podnožjem brda Sredgora (668 m n.v.) do zaselka Ponikve zapadno od Mirne gore. Na pruzi je radilo više od 300 radnika. U blizini Sredgore, južno od sela Planina, su zbog teškog i strmog terena postavili pružnu šumsku vučnicu (slov., tirna samotežna spuščalka), koja je bila duga 580 m i njezina donja stanica nalazila se među nekadašnjim zaseocima Topoličica i Lahinja. Vučnicu su domaći ljudi nazivali iskrivljenim njemačkim imenom bremzberg. Uz gornju stanicu bremzberga sagradili su kotlovnicu za opskrbu parne lokomotive. Od kotlovnice je pruga dalje nastavljala u roške šume pod Golobinjek. Pruga je završavala oko 7 km od gornje stanice bremzberga, istočno od kote 949 m. Ovdje je bio postavljen sakupljač vode potrebne za pogon lokomotive. Cijela pruga, širine kolosjeka 60 cm, imala je dva odsjeka i bila je duga 25,5 km. Prugom su vozile tri parne lokomotive. Broj vagona koji se koristio nije poznat. Kompozicija vlaka obično je sadržavala šest do osam vagona koji su često bili uvezani u parove. Vagončići su većinom bili drveni. Na njih su mogli natovariti 10 do 12 m³ drva ili 7 do 10 m³ bukovih debala. Smrekovinu su tovarili dužinski, od 12 do 15 m³ na vagon. Tako se jednom kompozicijom moglo prevesti do 90 m³ drva, ili do 70 m³ tehničkog drva. Funkcioniranje željeznice Rano ujutro su lokomotivu, koja je preko noći stajala u kotlovnici, koju su u iskvarenom njemačkom zvali hajsa, naložili i odvezli do šume pod Golobinjek. U Golobinjeku su vagončiće natovarili drvima i odvezli ih do gornje točke šumske vučnice, gdje je krenulo njihovo spuštanje do donje stanice. Vučnica (tirna spuščalka) je bila građena po uzoru na slične, koje su djelovale u Bosni. Na gornjoj i donjoj stanici su radila po tri radnika. Svaki vagon natovaren drvetom spuštali su zasebno uz pomoć čelične sajle. Naprava je djelovala tako da je težina punoga vagona potegla prema gore drugi prazni vagon - koristeći gravitaciju. Oba vagončića su bila privezna za čelično uže, koje se navijalo, odn. odvijalo na dva kolotura (kolotur = kotač koji služi za prijenos gibanja ili djelovanja sile uz pomoć užeta), gornjem i donjem. Uz svaki se kolotur nalazio kočničar, koji je stezanjem ili popuštanjem kočnice regulirao brzinu spuštajućeg ili dižućeg vagončića. Vučnica je bila pružnog tipa. Vagončići koji su vozili jedan prema drugome, sretali su se na sredini pa je ovdje bilo napravljen obilazni kolosijek, kojega su zvali veksel (iz njem. Wechsel = izmjena). Pod vučnicom je bio slijepi kolosijek, koji je služio za parkiarnje praznih vagončića. Spuštene natovarene vagone su dolje sastavili u kompoziciju i odvezli u pilanu u Črnomlju. Poseban problem predstavljao je prijevoz lokomotive s gornjeg dijela pruge, u slučajevima kada ju je trebalo radi redovnog uzdržavanja ii popravaka odvesti u Črnomelj. Tada bi prvo detaljno pregledali čelično uže vučnice, i potom za uže privezali lokomotivu, Na donjoj stanici su kao protuutege privezali više natovarenih i punih vagončića, te započeli s polaganim i opreznim spuštanjem lokomotive u dolinu. Na sličan su način lokomotivu vratili na gornju prugu. Ova šumska željeznica se prestala koristiti 1936. godine, nakon čega su prugu demontirali i prodali. Nakon Drugog svjetskog rata sagrađena je šumska cesta Otovec - zaselak Sredgora. Na mjestu gdje cesta prelazi područje nekadašnje šumske vučnice, su iz dijela pruge, kotača vagončića i praga, napravili spomen-obilježje na kojem je natpis "Bremzberg". IZVORI Tadej Brate, Gozdne železnice na Slovenskem Wikipedija, Gozdna železnica Črnomelj - Golobinjek na Rogu Osim vozača i ložača, na šumskom vlaku su bili i kočničari. Prilikom vožnje nizbrdo njihova je zadaća bila kočiti vagone, jer kočnice lokomotive nisu bile dovoljne da spriječe kočenje cijele kompozicije. Oni su kočili po osjećaju, toliko da kompozicija ne pređe brzinu iznad 10 km/h. Pri većoj brzini kompozicije, nju jednostavno ne bi bilo moguće više zaustaviti i ona bi nezadrživo krenula naprijed. |
Lokomotiva šumske željeznice na stanici u Črnomlju
Jedina sačuvana fotografija šumske vučnice: "bremzberga"
slov., samotežna tirna spuščalka; iz zbirke Tadeja Bratea |
|
Pješačko-planinarski put Tragom šumske željeznice Črnomelj - Leseni kamen
slov., Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen  Informativna ploča staze
Kružna pješačka staza dugačka je 4 km i slijedi trag jedne od najočuvanijih dionica nekadašnje šumske željeznice Črnomelj - Lesni kamen. Staza ide od Sredgorske luže (luža = lokva) do nekadašnjeg zaselka Štale, gdje je željeznica po neravnom krškom platou radila veliki zavoj (slov., Veliki ovinek), dug skoro 3 km. Od Štala se put vraća šumskom cestom, dugom oko kilometar, ka polaznoj točki kod Sredgorske luže. Put omogućuje lak prolaz kroz guste roške šume. Označena je smjerokazima i markacijama u obliku lokomotive, a na početnoj točci nalazi se i informativna tabla.
Vrijeme obilaska: 1:30 h Na putu je označeno 15 točaka: 1. Polazna točka staze je na Sredgorskoj luži. Staza vodi uz rub Polhove doline, koju obrastaju goleme bukve. Razgranate krošnje svjedoče o tome da su nekada grane sjekli za stočnu hranu. 2. Suha bukva. U šumi je važno i mrtvo stablo, jer pruža dom raznim životinjama. 3. Brek (lat., Sorbus torminalis:; hrv., brekinja, oskoruša divja) je rijetka drvna vrsta u Sloveniji. Češća je na toplim i suhim mjestima na nižim točkama, pa je ovdje njezina prisutnost neuobičajena. Brekinja ima tipične ukusne plodove u obliku krušaka jajolikog oblika. 4. Kameni potporni zid šumske željeznice sastoji se od pažljivo složenih i obrađenih kamenih blokova. Prolazi rubom vrtače u dužini od gotovo 50 metara. 5. Sredgorska gmajna (gmajna = sva kolektivno posjedovana zemljišta na kojima su seljaci su imali primjerice pravo na zajedničku ispašu ili skupljanje drva) je do Drugog svjetskog rata bila u vlasništvu seoske zajednice i bila je važna za ispašu blaga. No, nakon rata je zarasla i 1958. godine pošumljena uz sudjelovanje učenika Osnovne škole iz sela Planina. 6. Lokacija groba Franca Rozmana Staneta, komandanta slovenskih partizana, koji je ovdje bio pokopan u razdoblju 1944.-1949., nakon čega su njegovo tijelo prenijeli u grobnicu narodnih heroja u Ljubljanu. 7. Nasip šumske željeznice, sagrađen iz obrađenih kamenih blokova, prelazi preko plitke vrtače, jedan je od najbolje očuvanih dijelova pruge. 8. Veliki ovinek (ovinek = obilazak) je najveći zavoj na trasi nekadašnje šumske željeznice. Južno od njega je trgovac Šneler iz Koprivnika postavio trgovinu i kantinu (Šnelerjev magacin) za potrebe radnika. Od ovog mjesta naprijed, trasa je preuređena u šumsku cestu. 9. Rampa (Veliki lager). Ovdje su kojima izvlačili drvo od krajne točke kraćeg odvojka pruge. Taj je odvojak išao nešto više, a po njemu su vagonevukli konjima. Kod rampe je stajalo spremište ugljena. 10. Brezno (ponor) uz trasu željeznice, dubok 70 metara, nastao je uz manji tektonski rasjed. 11. Vodni zbiralnik (prikupljač / sabirnik vode) za napajanje lokomotiva kod zaselka Štale. U njemu se prikupljala voda, koju su lokomotive pumpale u svoje rezervoare. Od Štala je šumska željeznica išla trasom današnje ceste do Lesenog kamena. 12. Odvojak pješačkog puta prema Mirnoj gori. Naš put sada ide u suprotnom smjeru, po cesti, koju su po nekdašnjoj šumskoj vlaki 1947.-1948. gradili njemački vojni zarobljenici. 13. Spomen-obilježje označuje obližnje mjesto prvog pokopa Franca Rozmana Staneta. 14. Napušten iskop pijeska primjer je grubog čovjekova utjecaja na prirodu. 15. Sredgorska luža je bila važno napajalište za seosko blago, koje je paslo na ovoj krškoj visoravni. Obnovljena je 1998. godine. IZVORI Vlaki.info, Roške gozdne železnice Facebook, Pešpot Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen |
Karta pješačko-planinarskog puta Tragom šumske željeznice Črnomelj - Leseni kamen, s označenim točkama
slov., Po sledeh gozdne železnice Črnomelj - Leseni kamen |
|
Bela krajina
Pogled s ceste Semič-Vrčice na Sadinju vas (crkva) kod Semiča, i prema krškom platou Bele krajine (lijevo), obroncima Kočevskog Roga kod Mirne gore (desno) te Poljanskoj gori (desno na horizontu). Brda na horizontu lijevo nalaze se preko Kupe (slov., Kolpe) u Hrvatskoj. |
SJEVERNIM DIJELOM ROGA
Soteska KOORDINATE: 45.766667, 15.016667; NADMORSKA VISINA: 216,9 m; BROJ STANOVNIKA: 165 (2017.), 107 (2002.); WIKIPEDIJA: Soteska (Dolenjske Toplice)
|
Soteska je naselje u slovenskoj općini Dolenjske Toplice. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Krke . Njemački naziv za Sotesku je Ainöd. Naselju Soteska pripada i zaseok Ključ, koji se nalazi jugoistočno od glavnog naselja.
Soteska, Hudičev turn
|
Soteska, pogled s mosta
Autor: dominkod, Wikipedija Poznati koji su rođeni ili živjeli u Soteskoj:
IZVORI:
Wikipedija, Dvorac Soteska |
|
Crkva. sv Erazma Cerkev sv. Erazma (slo.)
Lokalna župna crkva posvećena je Svetom Erazmu (Erazmo i Formija, poznat i kao Sveti Elmo) i pripada rimokatoličkoj dijecezi u Novom mestu (Škofija Novo mesto). Zgrada crkve datira još iz srednjeg vijeka - prvi puta indirektno spomenuta 1396. godine, no znatno je restilizirana u vrijeme baroka u 17. stoljeću - sadašnji objekt je iz 1664. god. Lađa crkve je nadsvođena bačvatim svodom s jednim polukružnim lukom (arhivolt) i trokutastim zidovima između luka. Prezbiterij (kor) je prerađen u 19. stoljeću i ima polukružni kazetirani svod, s figurama koje je oslikao Franz Kurz von Goldenstein. Glavni oltar je iz 19. st. Oltar na sjevernom zidu je iz druge polovice 18. st. i na njemu se nalazi slika Janeza Valentina Metzingera (1699–1759). U južnoj kapeli nalazi se oltar iz 18 st. |
Soteska, crkva sv. Erazma
Autor: János Korom Dr., Beč, Austrija, Wikipedija |
|
Dvorac Soteska
Dvorac Soteska (Njemački naziv je Schloß Ainöd) danas je u ruševinama. Stoji na obali rijeke Krke, a dao ga je sagraditi grof Georg Sigmund von Gallenberg (slov., Jurij Žiga Gallenberg) - gradio se između 1664. i 1689. godine. Bio je pravokutnog tlocrta s četverokutnim kulama na uglovima te s unutrašnjim dvorištem omeđenim s četiri strana dvokatnim arkadama. Na ulaznom tornju nalazili su se grb plemićkih obitelji Gallenberg i Schrottenbach te zbilježena godina 1675. Unutrašnjost je bila bogato oslikana, s nekoliko djela koja se pripisuju nizozemskom slikaru Almanachu iz 17. stoljeća. Johann Weikhard von Valvasor zapisao je za dvorac Sotesku da je jedan od najljepših dvoraca u Kranjskoj. Prvi vlasnici imanja na kojemu je izgrađen dvorac bili su plemićka obitelj Širski (Scheyer). Prvi od njih Gašpar ga je donio u posjed Širskih udajom za Margaretu, kći posljednjeg soteškog ministeriala iz roda pl. Soteških (Einöd). Godine 1458. je posjedom upravljao njegov sin Jurij (Jörg), a 1506. Gašper i Erazem. Širski, vazali Habsburgovaca, su ostali vlasnicima cijelo 16. stoljeće, kada su se u vrijeme Reformacije pokazali kao izraziti pristaše protestantizma i jedan od njih je čak upravljao protestantskom školom i dobio 1584. godine crvenom kožom uvezanu kopiju Biblije od Jurja Dalmatina, slovenskog protestantskog pisca. Tijekom tzv. Otomanskih ratova u Europi dvorac je bio snažno ojačan i bio je sjedište lokalnog suda. Godine 1628. kada je postao vlasnikom imanja Jurij Erazem, gospodarstvo je obuhvaćalo dvorac, mlin, naplatu prelaska mosta i cestarinu, 4 doma, 12 podanika i 51 kmeta sa šumama i travnjacima. Jurij Erazem je iste godine bio prisiljen napustiti svoju zemlju, jer e kao odlučan protestant nije želio odreći svoje vjere. Godine 1637. kada je umro posjednju muški predstavnik Širskih, posjed je preuzela Felicita pl. Širska i predala da kao miraz Adamu Gallenberškom, koji su po njezinoj smrti preuzeli naslov gospodara Soteških. Gallenbergovi su u razdoblju 1664.-1697. proširili i uljepšali dvorac u to mjeri da je slovio za jedan od najistakntijih dvoraca u Kranjskoj. Dvorac je 1733. godine prodan obitelji Auersperg, a 1743. grofovima Lichtenberg 1743. Auerspergovi ponovno stječu dvorac 1793. i njihovo je vlaništvo sve do Drugog svjetskog rata. Edvard Kocbek, član izvršnog odbora Osvobodilne fronte, u svojem je dnevniku zapisao, da se godine 1942. posljednji vlastnik, knez Karlo Auersperg, odselio iz dvorca i prepustio ga talijanskoj vojsci. Dana 22.10.1943 oko ponoći su slovenski parizani zapalili dvorac. Nakon oslobođenja, Republički zavod za zaštitu je nastojao obnoviti dvorac kako bi se spriječilo da ga mještani iskorištavaju kao izvor kamena, ali su restauratorski radovi morali biti zaustavljeni zbog "više sile". Dio dvorca je obnovljen 1960-ih. Do danas je najviše očuvan vrt dvorca s paviljonom koji se naziva Hudičev turn (hrv., Vražji toranj). |
Dvorac Soteska u Valvasorovoj topografiji iz 1689. godine.
|
|
Hudičev turn Vražja kula (hrv.)
Nedaleko od dvorca Soteska sagrađen je barokni paviljon, toranj tlocrta u obliku djeteline, okružen kamenim zidovima i s tri kamena portala. Toranj ima dva kata, koje povezuje kameno pužasto stubište. Cijeli objekt je iznutra bogato oslikan iluzionističkim prikazima, u prizemlju se temelji na prikazima fontana i portala, a na stropu s antičkom mitološkom scenom Zeusove otmice Ganimeda. Na katu su iluzionistički prizori koji prikazuju arhitektonski oblik stubišta i ženske likove koji personificiraju vjeru, nadu i ljubav. Autor prikaza je iz radionice nizozemskoj majtora Almanacha. Prostor je izuzetno akustičan i danas se koristi za koncerte i likovne izložbe. |
Legende o Hudičevom turnu O Vražjem tornju se govori da je gospodar dvorca u teška vremena tražio od podanika porez, koji ovi nisu mogli platiti, te je od njih zatražio da mu u zamjenu za plaćanje pošalju svoje kćeri nad kojima je zadovoljavao svoje seksualne želje. Kmetovi su uskoro prokleli ovo mjesto i nazvali ga Vražji toranj, na slovenskom Hudičev turn. |
Loška vas KOORDINATE: 45.769917, 15.024286; NADMORSKA VISINA: 181,6 m; BROJ STANOVNIKA: 86 (2017.), 78 (2002.); WIKIPEDIJA: Loška vas
Loška vas je selo u općini Dolenjske Toplice. U Loškoj vasi stoje ruševine nekad moćnog grada Stara Soteska.
|
Stari grad Soteska Stara Soteska (slo.); Alt Ainöd / Alteinöd (njem.); službeno ime: Soteska ob Krki - Razvaline gradu Stara Soteska
Ruševine srednjovjekovnog grada Stara Soteska nalaze se na suprotnoj obali rijeke Krke od dvorca Soteska, u naselju Loška vas. Iako se još godine 1145. spominje ime sela Ainöd (Einöd), stari grad je prvi put spomenut 1313. godine pod istim imenom Ainöd: "der taeber mit der vest zur Ainöde" u popisu posjeda koruškog vojvode vojvode Heinricha Koruškog, Prema pisanju Valvasora, grad trebao postojati još ranije, 1231. godine, kada se spominju njegovi prvi vlasnici soteški vitezovi Rudolf i Ulrich von Ainöd. Povijesničari pretpostavljaju da je grad prvo bio u pojedu ministeriala Spanheimskih, plemića črnomaljskih, potom koruških vojvoda i nakon 1277. godine grofova Goričkih. Ministeriál - u feudalizmu to je pripadnik višeg sloja nižeg plemstva, koji obavlja vojničku ili upravnu službu pri višem plemiću; zemljišnim gospodarstvom također je upravljao ministerial. Početkom 14. stoljeća grad je sjedište plemićke obitelji Ainöde, i u to vrijeme je ležao na području dominacije grofova Goričkih. Godine 1326. javlja se prvi dokumentirani vlasnik grada Soteska, gorički vazal Herman Soteški, brat Henrika črnomaljskog. Od 1335. do 1374. u vlasništvu je istarske grane Goričkih grofova. Grad je uništio Herman II. Celjski (oko 1360.–1435) u bitkama s Habsburgovcima. Gašperov sin Jurij (Jörg) je potom izgradio novi grad na drugoj obali rijeke Krke, utvrđen obrambenim kulama i zidovima. Na mjestu tog starog grada su kasnije izgradili dvorac s bogatim parkom, čije se ruševine vide i danas - dvorac Soteska. Iako je grad Stara Soteska bio utvrđen,1440. godine ga je, tijekom ratova s Habsburgovcima, osvojio i uništio vojskovođa grofova Celjskih Jan Vitovec, nakon čega ga vlasnici ponovno obnavljaju. Gradom gospodare Hermanovi potomci sve dok udovica Erazma Soteškog nije 1444. godine napustila imanje s kućom, opustjelim tornjem i svim ostalim te ih predala plemićima Scheyer (Šir). Povjesničar Anton Kaspret smatra da su dvorac vitezovi Širski dobili ženidbom kada se Margarethe von Ainödt udaje za Caspara I. von Scheyera (Kaspar I. Širski). Pismo iz godine 1495. pokazalo je da je Georg von Scheyer (slov., Jurij Širski), vlasnik dvorca u to vrijeme, zatvorio kćer u zatvoru, jer se protiv njegove volje, zaljubila u svog učitelja. Učitelja je dao utopiti a kćer Katarina je provela ostatak svog života u samostanu Michelstetten kao redovnica. Grad Stara Soteska je bio napušten 1506. godine. Ženidbom Felizitas von Scheyer s Adamom von Gallenbergom oko godine 1600. Alteinöd dolazi u posjed Gallenbega sve do 1733. godine. Godine 1644. Georg Siegmund von Gallenberg podiže novi dvorac Sotesku na lijevoj obali Krke, a njegov sin i nasljednik, grof Siegfried Balthasar, prodao je 1733. grofu Dismasu Auerspergu oba objekta. Zbog načina zidanja, karakterističnog za razdoblje romanike, kao vrijeme njegove izgradnje se procjenjuje 12. stoljeće. Prema pisanju Valvasora, grad je bio okružen trostrukim zidovima i krunom tornjeva. U stijeni je imao uklesane tamničke ćelije su mučili zarobljene Turke. A Turci su gradu su dali naziv "Zeleni dvorac". Pristup dvorcu vjerojatno je zatvarao još jedan dodatni toranj, u izvorima spomenut kao "turren". Dosadašnjim istraživanjima nije poznato kada i tko je gradio grad. Istražujući još uvijek postojeću zgradu, istraživač Stopar zaključuje da su počeci dvorca već bili pronađeni u 12. stoljeću, a istraživač Kos ne isključuje činjenicu da je Ainöd bio u vladavini Weichelberga do 1209. i unutar dominacije obitelji Andechs sve do 1228. godine. Danas su od nekad moćne građevine ostali samo dijelovi. Jezgro grada se sastojalo od palasa u obliku romaničkog tornja, okruženog s dva reda zidina i više obrambenih tornjeva. LITERATURA STOPAR, Ivan, Dr.: "Grajske stavbe v osrednji Sloveniji (I. Dolenjska) - Porečje Krke", Založba Viharnik, Ljubljana, 2000, ISBN 961-6057-26-X VALVASOR, J. W. von; Alteinöd Kupferstich, u Die Ehre dess Hertzogthums Crain. II. svezak, XI. knjiga, S. 12. |
Ruševine starog grada Soteska u 19. st.
Autor: Franz Kurz zum Thurn und Goldenstein (1834-1867) 
Današnje stanje Starog grada Soteske
Autor fotografije: Freienthurn, Wikipedija 
Grad Stara Soteska u Valvasorovoj topografiji (1679. god.)
|
DOLENJSKO PODOLJE I SUHA KRAJINA
Dolenjsko podolje
|
Dolenjsko podolje s Turjaškom pokrajinom
Dolenjsko podolje je niže područje, mezoregija u središnjoj Sloveniji, koja se prostire smjerom zapad - istok, između Ljubljanskog barja i Krške kotline, a čine ga krško Grosupeljsko polje (Grosupeljska kotlina), Stiški kot, Dobska uvala, Trebanjsko podolje i Mirnopeška dolina. Brda su uglavnom niža od 400 m nadmorske visine, a građena su pretežito od vapnenca i dolomita. Zapadni dio Podolja je razvedeniji i u nekim dijelovima ima gorski karakter. Takva je mala visoravan Polževo, s brojnim kućama za odmor. Sjeverno od Dolenjskog podolja se u predalpskom području uzdiže Posavsko hribovje s raznolikom strukturom stijenja, dok se južno od Dolenjskog podolja nalazi dinarska Suha krajina koja ima karakter visoravni. Niži tereni su uglavnom prekriveni naplavinama rijeka ponornica, od kojih je najduža Temenica, dok su srednje visoki predjeli izrazito okršeni (krševiti). Srednju os Dolenjskog podolja predstavlja ponornica Temenica, koja krivuda po travnatoj poplavnoj nizini, dok ju duž njezine lijeve i desne obale prate povišene terase i vinorodne gorice prekrivene crveno-smeđim ilovastim tlom. Upravo iz razloga što u dolini Temenice vlada umjereno-kontinentalna klima, tu su zapadne granice subpanonskog vinogradarstva. Prodor rijeke Temenice je važan ne samo za naseljavanje i poljoprivredu, već njime prolaze i cestovni (autocesta i magistralna cesta) i željeznički prometni pravac od Ljubljane prema Novom Mestu. Vode dotiču u Podolje od sjevera iz pretežito nepropusnog Posavskog hribovja. U Podolju one mjestimice poniru jer se tekućice, nailaskom na vapnenačku podlogu, naglo gube u ponorima i oblikuju slijepe doline - dolina rijeke Temenice je najduža takva slijepa dolina u Dolenjskoj. Podoljem prolazi i auto-cesta od Ljubljane prema Novom mestu. U ovoj maloj regiji, veličine 318 km2 živi oko 33.000 stanovnika. Prevladavaju mala grupirana naselja. Glavna središta su Grosuplje, Ivančna Gorica i Trebnje, koji su zbog blizine i prometne poveznosti vezani za Ljubljanu - postali su "predgrađa" odn. "spavaonice" Ljubljane. Manji, lokalni centri su Šmarje-Sap, Višnja Gora, Stična, Šentvid pri Stični, Veliki Gaber i Mirna Peč. Jurčičeva pohodniška pot
Jurčičeva pot (hrv., Jurčičeva staza) je izletnička pješačka staza, imenovana po spisatelju Josipu Jurčiču, koja ima dvije dionice: od Višnje Gore do Muljave i od Muljave do rijeke Krke. Dugačka je 15 km, i obilaznik ju prođe za tri sata. Stazu je trasiralo planinarsko društvo Viharni godine 1994. povodom 150-godišnjice spisateljevega rođenja. Brigu o stazi vodi Planinsko društvo Polž iz Višnje Gore. Organizirani pohod po ovoj stazi je obično prve subote u martu/ožujku u spomen na Jurčičev datum rođenja 4.3.1844. godine. Dionice staze:
|
^ PREUZMI BROŠURU (PDF)
Podolje
Slovenski termin podolje znači pojas niže položenog zemljišta koje se nalazi na području većih brdovitih zemljopisnih regija. Također, može značiti i sustav više dolina. 
Proljetna šuma na visoravni Polževo blizu Višnje Gore
Autor: Mihael Simonič, Wikipedija Polževo je dinarsko-krška visoravan (slov., planota) smještena južno od Višnje Gore, na kojoj se nalze sela i zaseoci:
Skijalište Polževo
Autor: JulietOscarLima, Panoramio |
Suha krajina
|
Suha krajina je manja slovenska regija (slov., pokrajina), koja se nalazi na sjeverozapadnom diijelu Dolenjske. Njezino središte, odn. najveće naselje je Žužemberk. U Suhoj krajini izvire i rijeka Krka. Njome prolazi i cestovni prometni koridor Ljubljana-Zagreb. Dolina gornjeg toka rijeke Krke dijeli Suhu krajinu na istočnu i zapadnu. Karakteristično za zapadni dio su uvale, suhe doline, slabija naseljenost i veća pošumljenost. Na istočnom dijelu su krška polja Dobrnič i Globadol.
Ime Suha krajina dolazi zbog propusnog tla koje se nalazi na vapnencu, zbog kojega se na gornjem sloju tla voda ne zadržava, već ponire u podzemlje i u rijeku Krku. Suha krajina je jedna od najkrševitijih regija Slovenije i u njoj prevladavaju vapnenci i dolomiti. Površina je razvedena i izbrazdana brojnim vrtačama (ponikvama) i drugim krškim pojavama. U Suhoj krajini nema površinskih voda, s izuzetkom ponornice Žibrščice i izvorišnog dijela Krke, i tradicionalno su se ovdašnji stanovnici vodom opskrbljivali iz kišnice i lokvi (slov., luža). Gušće šume na jugoistočnom dijelu nastavljaju se u šumama Kočevskog Roga. Ova je pokrajina jedna od slabije razvijenih u Sloveniji, što se vidi i po padu broja stanovnika. Slaba razvijenost posljedica je prirodnih uvjeta i povijesnih okolnosti. Rudarstvo i fužinarstvo, koje je još u 19. stoljeću imalo velik značaj, je zamrlo krajem 20. stoljeća, upravo zbog slabe prometne povezanosti. Naime, izgradnjom dolenjske željezničke pruge dolinom rijeke Temenice, prometni tok dolinom Krke izgubio je na značaju. Neki nepotvrđeni izvori govore kako je u socijalističkoj Jugoslaviji ovaj kraj bio "kažnjen" zbog sudjelovanja velikog broja stanovnika u domobranskim postrojbama, međutim druge analize kažu kako je upravo velik broj stanovnika bio na strani partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Sve do 1994. godine u Suhoj krajini nije bilo središta općine iako je ona površinom razmjerno velika. Krajina se nalazila na rubovima četiri okolnih velikih općina. Iako se stanovništvo Suhe krajine pretežito bavi poljoprivredom, čistih seoskih gospodarstava je samo oko 15%, dok ostala ostvaruju prihode i kroz ostale gospodarske aktivnosti, a velik broj stanovnika dnevno migrira u obližnje veće gradove. Prometna situacija djelomično je poboljšana izgradnjom punog profla auto-ceste Ljubljana-Novo Mesto. U Suhj krajini se nalazi i vinogradarski pojas a također i termalni (obližnje Dolenjske Toplice u smjeru Novog Mesta). Pored Žužemberka, ostala mjesta su: Dvor, Straža i Soteska Prirodna baština Rijeka Krka Srednji vodotok Suhe krajine je rijeka Krka, koja je dugačka 111 km i ima sniježno-kišni režim. U gornjem toku teče 12-20 m dubokim kanjonom i ona je tipična krška rijeka s prostranom mrežom podzemnih pritoka (s izuzetko nekrške Višnjice) i jedina slovenska rijeka u kojoj se stvara sedra (travertin). Tako da u njezinom gornjem toku ima nekih 90-ak sedrenih pregrada tj. pragova, koje su najtraktivnije na području općine Žužemberk, kod mjesta Žužemberk i Dvor. Uz sedrene pregrade ranije su izgradli brojne mlinove i pilane. Tako je u Žužemberku radio jedan od najstarijih mlinova u Sloveniji koji se koristio u proizvodnji papira. Krka je jedna od ribom najbogatijih slovenskih rijeka, a u prošlosti je u njoj bilo i poznatih krčkih rakova (slo., krški raki). Danas rijeku najviše koriste sportski rekreativci i ribiči. Ostale prirodne znamenitosti su Jama pri Brezovi Rebri (špilja) i stabla lipe u Brezovoj Rebri, Černičkova jama (u selu Jama pri Dvoru) i Šolnovo brezno (hrv., jama) kod naselja Prevol.
|
Položaj Suhe i Bele krajine u dinarskoj Sloveniji
Izvor: www.arnes.si IZVORI:
Wikiwand; Suha krajina Andrej Hudoklin; V izviru Žibrščice; web stranica Jamarskog kluba Novo mesto (PDF) Jamarski klub Novo Mesto, Šolnovo brezno (PDF) Občina Žužemberk, službena stranica Suhokranjske novice, regionalne novine 
Zapadni dio Suhe krajine uz rijeku Krku
Pogled s istoka, u prednjem dijelu zaselak Virje u naselju Gabrovčec, a u pozadini sela Podbukovje i Krka: pogled iz zraka Autor: Stane Klemenc (1992.); Izvor fotografije: Ministrstvo Za Kulturo, Direktorat Za Kulturno Dediščino, INDOK Center (Fototeka - Diapozitivi), Slovenija 
Žužemberk
Autor: Sl Ziga, Wikipedija Šolnovo brezno (Šolnova jama)
Autor: MrKlemi |
|
Na Roškom pješačkom putu
Dionica Roške pešpoti, između Žage Rog (Roške pilane) i vrha Veliki Rog |
|
Prostranstvo Kočevskog Roga
Pogled na prostrane šume Kočevskog Roga sa livade na sjevernom grebenu brda Vinica (1020 m), iznad napuštenog sela Gače |
