Središnji dalmatinski planinski niz
Države: Hrvatska; Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bat, Svilaja (1508 m)
|
Opis planinskog područjaU ovoj grupi izdvajaju se tri zemljopisna područja:
U Dalmaciji se Dinarsko gorje račva i pruža u nekoliko usporednih redova koji u većoj mjeri (geološki, orografski i tektonski) slijede glavni dinarski smjer sjeverozapad-jugoistok. Zapravo, radi se o nastavku niza uzvišenja koja sjevernije formiraju otoke sjevernog Jadrana (ti otoci su nekadašnji dinarski visovi i doline, potopljeni podizanjem razine mora nakon otopljanja leda po završetku ledenog doba). Taj otočni niz, kojeg čine otoci Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag i dr. manji otoci, nastavlja se na području sjeverne Dalmacije, ali u prvom dijelu kao nisko, valovito, a potom i umjereno brdovito područje, bez viših planina. To su Ravni kotari i Bukovica. Dalje prema jugoistoku, sa središnjim položajem u Dalmaciji, na području Zagore između graničnog lanca (prema Bosni) masiva Dinare i obalnog niza planina (Kozjak - Mosor - Biokovo - Rilić) uzdiže se niže unutarnje dalmatinsko gorje, koje obuhvaća desetak grebena viših od 1000 metara, od kojih su najvažniji Promina, Veliki (Kijevski) Kozjak, Svilaja, Moseć i Vrgorsko gorje. Radi se većinom o kraćim i strmim ovalno-eliptičnim grebenima, a jedini izduženi lanac nalik susjednoj Dinari i Biokovu, tvori najveća Svilaja s Velikim Kozjakom čiji je zajednički lanac dug preko 50 km. Svilaja je ujedno i jedina koja se može smatrati pravom planinom, za razliku od ostalih zagorskih uzvisina, koje su uglavnom gorja i brda. Brda se u Zagori pružaju paralelno s obalnom linijom, u smjeru sjeverozapad-jugoistok, prema jugu, sve do šireg područja rijeke Neretve. Dio autora u brda Dalmatinske zagore uvrštava i Poštak (Masiv Ličke Plješivice) i Tovarnicu (Masiv Dinare). Ostali Poštak smatraju najjužnijim izdankom masiva Velike Plješivice. |
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
SVILAJA - ZASEOK PASCI
Kako je, 74 godine nakon smrti Tesle, struja došla na vrh Svilaje: Snig bi nas zna zamest po četri miseca, ajde zamisli to bez žarulje i televizije Slobodna Dalmacija, 27.1.2017. |
Vijenci, planine i vrhovi
|
Naslovna fotografija
Pogled s Promine prema Svilaji i Kijevskom Kozjaku | ||||||||||||
Geologija
Dalmatinske gore u obalnom zaleđu većinom su građene od mezozojskih karbonata s razvijenim i tipičnim krškim reljefom, najčešći su vapnenci ali ima i dosta dolomita osobito prema sjeveru (Poštaku) i Velikom Kozjaku. Rjeđi su rubni silikati (većinom škriljavci), npr. na jugu Poštaka kod Knina (prijelazni prostor od Ličke Plješivice prema Dalmaciji, pa na sjeveru i jugoistoku Svilaje. [1]
Klima
Na području Zagore i obalnog zaleđa prevladava kontinentalna klima s oštrim i vrlo hladnim zimama na planinama te vrućim ljetima s čestim lokalnim pljuskovima. Zimske jutarnje temperature spuštaju se ispod -10 stupnjeva, dok su dnevne od 3-6. Ljetne temperature su iznad 35 stupnjeva. Padaline su često obilne. Zimi je to najčešće snijeg, a ljeti su pljuskovi kiše. Na Dinari, Kamešnici i Biokovu zimi visina sniježnog pokrivača je viša od 3 metra.
Za sve te grebene dalmatinskog zaleđa je najznačajniji vjetar bura, posebice u hladnije doba od jeseni do proljeća, a olujna bura je osobito česta i najjača na Velikom (Kijevskom). Kozjaku, gdje je vrlo slična i žestoka kao na Biokovu i Velebitu, dok je razmjerno rjeđa i slabija na Promini, Tovarnici i Matokitu. Sredozemno jugo je na tim unutarnjim grebenima razmjerno rjeđe negoli na južnijim obalnim lancima, osim na Matokitu gdje je vrlo često i jako, dok na padinama obližnjeg Poštaka (na granici prema Lici) u vrijeme juga većinom puše medjuplaninski fen (kao u Alpama).
Izrazitiju kontinentalno-gorsku klimu sličniju ličkom gorju ima osobito najsjeverniji prijelazni dio prema Lici (prema Poštaku), i taj je dio najbogatiji oborinama, dok je na ostalim južnijim grebenima jači submediteranski utjecaj barem na jugozapadnoj primorskoj strani prema Jadranu. Razmjerno najviše naoblake, magle i dužega zimskog snijega takodjer ima najsjeverniji Poštak, a najmanje Promina i Matokit. U dalmatinskoj Zagori je razmjerno najjači sredozemni utjecaj na Matokitu koji je i najsušniji od tih nutarnjih grebena.
Za sve te grebene dalmatinskog zaleđa je najznačajniji vjetar bura, posebice u hladnije doba od jeseni do proljeća, a olujna bura je osobito česta i najjača na Velikom (Kijevskom). Kozjaku, gdje je vrlo slična i žestoka kao na Biokovu i Velebitu, dok je razmjerno rjeđa i slabija na Promini, Tovarnici i Matokitu. Sredozemno jugo je na tim unutarnjim grebenima razmjerno rjeđe negoli na južnijim obalnim lancima, osim na Matokitu gdje je vrlo često i jako, dok na padinama obližnjeg Poštaka (na granici prema Lici) u vrijeme juga većinom puše medjuplaninski fen (kao u Alpama).
Izrazitiju kontinentalno-gorsku klimu sličniju ličkom gorju ima osobito najsjeverniji prijelazni dio prema Lici (prema Poštaku), i taj je dio najbogatiji oborinama, dok je na ostalim južnijim grebenima jači submediteranski utjecaj barem na jugozapadnoj primorskoj strani prema Jadranu. Razmjerno najviše naoblake, magle i dužega zimskog snijega takodjer ima najsjeverniji Poštak, a najmanje Promina i Matokit. U dalmatinskoj Zagori je razmjerno najjači sredozemni utjecaj na Matokitu koji je i najsušniji od tih nutarnjih grebena.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Baština
|
Jezik Zagore
Područje Zagore karakterizira specifičan govor (štokavica-ikavski), koji je uvelike sličan govoru zapadne Hercegovine tj. Zapadnohercegovačke županije. [2] Didi s Kamešnice
Autor: VisitSinj Opis videa: Godišnji pokladni ophodi mačkara podkamešničkih sela, s područja gradova Sinja i Trilja, te općine Otok, imaju dugu tradiciju održavanja, i najbolji su pronositelji i čuvari pokladnih običaja u tim krajevima. U selima Gljev, Han, Bajagić i Gala ophodi mačkara su jedinstven i izvoran način prikazivanja drevnih običaja protkanih zvukom mačkarskih zvona i drugih popratnih rituala. Sinjska alka
(na engleskom jeziku) |
Jezik zadarskih Arbanasa Izvor: HINA 27.11.2014. NA popisu 24 najugroženija europska jezika nalaze se i tri jezika koja se govore u Hrvatskoj, a kako objašnjava tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) August Kovačec, riječ je o istrorumunjskom - dijalektu rumunjskoga jezika, istriotskom - autohtonom predmletačkom romanskom jeziku jugozapadne Istre te jeziku zadarskih Arbanasa, koji govore starinskim sjevernoalbanskim (gegijskim) govorom. Zadarski Arbanasi govore starinskim sjevernoalbanskim (gegijskim) govorom, koji su u nekoliko selidbenih valova tijekom 18. stoljeća donijeli iz zaleđa Crnogorskoga primorja, odnosno s područja između Skadarskoga jezera i jadranske obale, npr. iz sela Šestani, objasnio je Kovačec. U Zadru i bližoj prigradskoj okolici još ima otprilike između 200 i 300 ljudi koji se tim idiomom služe u svakodnevnoj komunikaciji te još oko 1000 ljudi koji ponešto od toga jezika zna i povremeno se njime služi, napomenuo je dodavši kako Arbanasa po osjećaju pripadnosti ima mnogo više iako jezik ne znaju. Arbanasi danas često trojezični Naglasio je da su se Arbanasi po nacionalnoj pripadnosti većinom izjašnjavali kao Hrvati te podsjetio da su dali golem prinos hrvatskoj znanosti, umjetnosti i kulturi. Oni koji su se osjećali kao Talijani, njih oko 1500, većinom su nakon Drugoga svjetskoga rata optirali za Italiju. Mnogi su Arbanasi i danas, istaknuo je Kovačec, trojezični - arbanaški, hrvatski, talijanski. Britanski dnevnik Telegraph objavio je, prenoseći analizu britanskog portala GoEuro napravljenu u suradnji s Christopherom Moseleyjem, autorom UNESCO-va atlasa ugroženih svjetskih jezika, da su među 24 najugroženija europska jezika i tri iz Hrvatske. Na tom je popisu na 13. mjestu s tristotinjak govornika istrorumunjski, na 16. mjestu je istriotski jezik, a na 18. mjestu je arbanaški. Kritično ugroženim jezikom definira se onaj kojim govore samo djedovi i bake i govore ga djelomično i rijetko. Ozbiljno ugroženi jezik je onaj kojim govore djedovi i bake, roditelji ga razumiju, ali ne govore i ne prenose ga djeci. Europski kontinent dom je oko 250 jezika koji se govore u 50 zemalja. |
|
Jezero Peruča odn. Perućko jezero
Perućko jezero je umjetna akumulacija između masiva Dinare (u pozadini) s Troglavom i Svilaje, nastala izgradnjom brane Peruća na rijeci Cetini, po veličini treće jezero u Hrvatskoj s površinom od oko 15 km2. |
O kraju
|
Ravni kotari
Ravni kotari su zemljopisno područje u Hrvatskoj smješteno u sjeverno Dalmaciji. Administrativno se nalaze većim dijelom u Zadarskoj, a manjim, jugoistočnim, u Šibensko-kninskoj županiji. Prostiru se od Bukovice, Benkovca i Novigradskog mora na sjeveroistoku do tankog priobalnog pojasa od Zadra do Skradina (ušća rijeke Krke) na jugozapadu, odnosno od zaleđa Zadra na zapadu do zaleđa Skradina na istoku. Najplodniji su dio dalmatinskog primorja. Administrativno središte je Benkovac kao jedini grad, makar se nalazi na istočnom rubu Ravnih kotara. Najviša točka je vrh Standardac na 305 metara nadmorske visine. Povoljan je prometni položaj na mjestu gdje se križaju ceste koje vode iz Zadra prema Kninu te iz Like prema moru. Taj položaj je još više naglašen u 20. stoljeću izgradnjom željezničke pruge Zadar-Knin (1966. godine), te posebno autoceste A1 Zagreb-Split (2005.), koja prolazi kraj Benkovca. U Ravnim kotarima nalazi se Zračna luka Zadar u Zemuniku Donjem. |
Narodna nošnja iz Ravnih kotara
Izvor: Wikipedia; Autor: Roberta F. |
|
Bukovica
Bukovica je brdski niz poput valovitog krša u sjevernoj Dalmaciji između Obrovca, Kistanja i Knina na sjeveru Ravnih Kotara. Pruža se paralelno s jugoistočnim Velebitom od kojega je na sjeveru odvojena kanjonskom dolinom Zrmanje, na zapadu je poluslana laguna Karinsko more uz ušće Zrmanje i rječica Karišnica, a na istoku i jugoistoku je kanjon rijeke Krke. Najviši je vrh Bukovice na zapadu Jurišinka (674 m) kod Karina. Sjeverne su padine prema Zrmanji strmije, dok na jugu Bukovica nema jasne granice i tu postupno silazi sve nižim kraškim brežuljcima oko Kistanja u zaravan Ravnih Kotara. Južnim rubom Bukovice vodi željeznička pruga Zadar-Knin. Popularna je laička predočba da bi ime Bukovice navodno nastalo od nekoć obilnih bukovih šuma koje su nestale ispašom i poljodjelstvom, što je iz današnje perspektive teško vidljivo, jer drugdje u Dalmaciji bukove šume rastu tek iznad 1200 m visine, a vrhovi Bukovice su dvostruko niži i na njima nema niti jedne bukve (slična je i Bukova gora na otoku Krku kod Vrbnika bez bukve) - možda je to sjećanje iz pradomovine, ili po ljekovitoj travi "bukvica" (Hypericum).[1] Tu je na golom krasu malo obradive zemlje pa je stanovništvo uglavnom usmjereno na stočarstvo, najviše ovčarstvo. Vegetacijom se ovo brdsko područje dosta razlikuje od plodnijih Ravnih Kotara na jugu, kamo se oduvijek iseljavalo bukovičko stanovništvo. I prije Domovinskog rata u Hrvatskoj to je bio gospodarski zaostao depopulacijski prostor, što je nedavni rat još ubrzao. Ponekad se razlikuje Gornja (obrovačka) Bukovica na sjeveru i južnije Donja (kistanjska) Bukovica. Najveća naselja uz Bukovicu su na sjeveru Obrovac i na jugu Kistanje, a ostala bukovička sela su npr. Bilišane, Ervenik, Karin, Kruševo, Žegar, itd. |
Bukovica
Tipični krajolik Bukovice (ovdje prikazan s ruševinama srednjovjekovne kule plemićke obitelji Keglević u blizini naselja Mokro Polje na sjeveroistoku Bukovice) Izvor: Wikipedija; Autor: Goranirk NP Krka - Natura 2000
Autor: Ministarstvo zaštite okoliša i prirode |
|
Zagora
Zagora je povijesno-zemljopisni kraj u Hrvatskoj, u današnjoj srednjoj te dijelom sjevernoj Dalmaciji (Splitsko-dalmatinska županija i Šibensko-kninska županija). Dalmatinskom zagorom se smatra kontinentalni dio Dalmacije. To je oko 150 km dug pojas odvojen od primorja planinskim nizom Kozjaka (780 m), Mosora (1339 m), Omiške Dinare (864 m), Biokova (1762 m) i Rilića (1160 m). Čine ju područja u okolici Knina, Drniša, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca. Pripada prostoru izrazitog krša i nema trajnih vodenih tokova. Uglavnom se sastoji od razmjerno niskih uzvisina malenih udolina i polja između njih, koji se pružaju u smjeru istok - zapad. Brda su gola ili prekrivena šikarom i niskom šumom, u poljima se nalaze obradive površine, a uz njih naselja. Klima je submediteranska, na imotskom i vrgoračkom području mediteranska. Tradicionalno gospodarstvo čini stočarstvo, uglavnom sitnog zuba, i poljoprivreda, posebno vinova loza. Zbog neravnomjernog razvoja južnih hrvatskih krajeva u 2. pol. 20. st. u Zagori je vrlo izražena depopulacija. [2] Ime Zagore u novije se vrijeme pogrešno poistovjećuje s Dalmatinskom zagorom, koja je sasvim recentan, gospodarsko - razvojni pojam, stvoren nakon u Drugog svjetskog rata, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao kontrast pojmu "Splitsko - trogirski industrijski bazen", i to nakon uznapredovalog procesa iseljavanja i osiromašenja srednje kopnene Dalmacije. Taj naziv se, stihijski, u novije vrijeme počinje upotrebljavati i kao povijesni i etnokulturološki pojam za čitavo područje Dalmacije koje nije na moru, od rijeke Krke do Neretve, za oduvijek posebne sredine (Kninska krajina, Drniška krajina, Zagora, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska krajina, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina). Krajine su međusobno povezane uzdužnom cestom Knin – Sinj – Imotski – Vrgorac, izgrađenom 1807. 
Vrlika s utvrdom Prozor
Prozor je djelimice restaurirana utvrda srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog grada. Nalazi se iznad grada Vrlike, sjeverozapadno od grada, na nestrmoj uzvisini, 1,5 km cestom prema Maovicama i Drnišu. Nalazi se nalazi na strateškom mjestu s kojeg se vide planine na istoku i na zapadu te na Perućko jezero, koje je nekad bila riječna dolina Cetine. Nalazi se na 459 m nadmorske visine. Dali su ju sagraditi hrvatski plemići Hrvatinići ranih 1400-ih. Bila je dijelom malog obrambenog lanca utvrda na jugu Hrvatskog Kraljevstva, a uz Prozor to su bile Potravnik kod Potravlja i utvrda Glavaš (Dinarić) kod Kijeva. U razdoblju turskih osvajanja hrvatskih krajeva, Prozor je došao na udar osmanskih navala na Hrvatsko Kraljevstvo. Turci su ju uspjeli zauzeti 1523. godine. Krajem 17. st. Mletačka Republika istjerala je Osmanlije iz tih krajeva. |
Područje Zagore u Dalmaciji
Karta temeljena na radu Mate Matas, Josip Faričić: ZAGORA – UVODNE NAPOMENE I TERMINOLOŠKE ODREDNICE, stranica 48; Izvor: Wikipedija; autor: Čačvina Grad Sinj
Autor: VisitSinj Base jump skokovi u Crveno jezero REPORTAŽA
Autor: HD881 |
IZVORI I LITERATURA
Reference
Ostali izvori
KRANJČEV, R.; Od Muća do vrha Svilaje. Priroda 4 / 28, Zagreb., 2002.
LOVRIĆ, A.Ž. i sur.; Prilog fitogeografiji Svilaje i njezina povezanost s Biokovom. Acta Biokovica 4: 189-203, Muzej Makarska, 1987.
LOVRIĆ, A.Ž. & al. 1989: Phytogeography and synecology of the Svilaja mountain range in Dalmatia. Periodicum Biologorum 91/1: 177-178.
LOVRIĆ, A.Ž.& Rac, M. 2005: Geobotanical zoning in Zagora ranges of Dalmatia (Southwest Dinarides). 17th International Botanical Congress, PO730 / 356, Wien.
MARUŠIĆ, F.D. 1932: Zagorske planine. Nova Evropa 25/12: 577-583, Zagreb.
RAC, M.& LOVRIĆ A.Ž. 1993: Ekološko-vegetacijska osobitost i zaštita kijevskog Kozjaka. Zbornik 4. kongresa biologa Hrvatske, p. 338-339, Hrvatsko biološko društvo Zagreb.
SEKULIĆ, B.& al. 1988: Grasslands of Festuca panciciana in Dalmatian mountains. Zbornik J. Pančića, str. 71-77, Prirodno-matematski fakultet, Kragujevac.
LOVRIĆ, A.Ž. i sur.; Prilog fitogeografiji Svilaje i njezina povezanost s Biokovom. Acta Biokovica 4: 189-203, Muzej Makarska, 1987.
LOVRIĆ, A.Ž. & al. 1989: Phytogeography and synecology of the Svilaja mountain range in Dalmatia. Periodicum Biologorum 91/1: 177-178.
LOVRIĆ, A.Ž.& Rac, M. 2005: Geobotanical zoning in Zagora ranges of Dalmatia (Southwest Dinarides). 17th International Botanical Congress, PO730 / 356, Wien.
MARUŠIĆ, F.D. 1932: Zagorske planine. Nova Evropa 25/12: 577-583, Zagreb.
RAC, M.& LOVRIĆ A.Ž. 1993: Ekološko-vegetacijska osobitost i zaštita kijevskog Kozjaka. Zbornik 4. kongresa biologa Hrvatske, p. 338-339, Hrvatsko biološko društvo Zagreb.
SEKULIĆ, B.& al. 1988: Grasslands of Festuca panciciana in Dalmatian mountains. Zbornik J. Pančića, str. 71-77, Prirodno-matematski fakultet, Kragujevac.
