---

SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > VLAŠIĆKA GRUPA > Borja
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Velika Runjavica, 1078 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.5832, 17.6059

BORJA (moguće je naići i na varijantu Borje, u nominativu) je planina u srednjoj Bosni, između rijeka Velike i Male Usore te naselja Teslića i Maslovara. Velika Usora (i njezina pritoka Penava) ograđuje Borje sa jugozapada, juga i istoka, a Mala Usora (i njena pritoka Usorica) sa sjeverozapada, sjevera i sjeveroistoka. Pruža se dinarskim pravcem sjeverozapad-jugoistok, a od planine Uzlomac ju dijeli prijevoj Solila (875 m) kojime prolazi magistralna cesta M-4 (Banjaluka – Matuzići – Doboj), koja izlazi na M-17 (budući koridor Vc). Najveći dio planine nalazi se na teritoriju općina Teslić i Kotor-Varoš.

Planina je najviša u sjeverozapadnom dijelu, gdje se nalazi i njezin najviši Velika Runjavica (1078 m, moguće je pronaći i podatak o visini od 1077 m). Treba napomenuti kako se na više mjesta nailazi na naziv Velika Runjevica, međutim, topografske i satelitske karte pod ovim imenom isključivo lociraju jedan vrh na području Kupresa, BiH. Na Borji postoji još nekoliko vrhova viših od 1000 metara n.v.: Ometaljka (1005 m), Veliki Tajan (1008 m), Kuke (1020 m), Mala Runjavica (1034), Kominovi (1036), Borački Komin (1038) i Velika Runjavica. Brojni su i vrhovi visine od 900 do 1000 m. Vrhovi lanca planina Očauš - Borja - Uzlomac su vododijelnica slivova Bosne i Vrbasa. Borja je generalno pitoma planina s nekoliko visoravni od kojih je najveća Milakovac sa koga se pri lijepom vremenu, prema sjeveru, vidi i Posavina.

Borja je uglavnom izgrađena od magmatskih stijena (ultramafiti, gabroperidotiti). Bogata je i raznim rudama, od kojih je u ekspoataciji bio samo ugljenokop, koji je otvoren još u doba Austro-Ugarske vladavine (1916.). Zatvoren je pedesetih godina 20. stoljeća.

Borja je bogata šumom, prekrivena gustim crnogorično-listopadnim šumskim sastojinama, Od crnogoričnih vrsta dominiraju bijeli i crni bor, po čemu je i imenovana. Obiluje izvorima, potocima i rijekama, a najpoznatiji izvor su Hajdučke vode pored koga se nalazi i istoimeni sportsko-rekreativni centar.

Tipična borova šuma na planini
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Planina Borja, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2021.

Pogled na Runjavicu, najvišu točku na planini Borji, s visoravni Solila
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

---

Ime

Borja je dobila ime po borovoj šumi koja pokriva njene vrhove. S obzirom kako se njezino ime najčešće shvaća kao zbirna imenica od riječi bor (jednina - borje, množina - borja), obično se može čuti varijanta na Borjima (u smislu na području borovih šuma - borja), a ponekad na Borji (u smislu, na planini Borji). Također dio govornika i samu planinu naziva Borje, umjesto Borja.

GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS

---

Reljef

Pogled s padina Borje prema vrhu Mihajlovac na Očaušu
Autor fotografije: miriszavicaja (Panoramio)

Granice
Od zapadnog susjeda brda Borčića Borju dijeli rječica Veliki Jankovac, a sjeverne planine Uzlomca dijele ju potoci: Uzlomac koji teče ka Kruševici pa dalje Vrbanji, i Bistrica i Lipljanica koji se s Lukavcem slivaju prema Ukrini. Od Očauša na jugu razdvaju ju Mihajlovac koji teče prema Velikoj Usori.

---

Geološka građa

Borja je uglavnom izgrađena od magmatskih stijena (ultramafiti, gabroperidotiti). Bogata je i raznim rudama, od kojih je u ekspoataciji bio samo ugljenokop, koji je otvoren još u doba Austro-Ugarske vladavine (1916.). Zatvoren je pedesetih godina 20. stoljeća. Na području Borja davno je otkriveno bogato nalazište kroma koje, međutim, nikada nije aktivirano.

Karakteristični stjenoviti blokovi na planini
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

---

Grebeni i vrhovi

Pogled na Veliku Runjavicu sa Boračkog Komina
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Mala Runjavica (1034 mnv)
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Zelenik (909 mnv) i Drenova strana (967 mnv)
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

---

Vode

Vode s Borja teku u Veliku i Malu Usoru. Kako su padine prema Maloj Usori blaže, njezine pritoke su duže od pritoka Velike Usore. U Veliku Usoru s Borja teku Borovnica, Kusački potok, Gomjenica, a najveća njezina pritoka je Uzvinska rijeka dugačka 11 kilometara. U Malu Usoru teku Mala i Velika Ostružnica, Miljakovača i brojne manje pritoke.

Vodotoci koji teku rubim područjem planine i razdvajaju njezina pobrđa od susjednih brda i planina su: Veliki Jankovac (na zapadu, odvaja Borje od Borčića), Uzlomac koji teče ka Kruševici pa dalje Vrbanji, potom Bistrica i Lipljanica koje se s Lukavcem slivaju prema Ukrini (sve potonje tri na zapadu, granica prema planini Uzlomac) i Mihajlovac koji teče prema  Velikoj Usori (na jugu, granica prema Očaušu).

PRIRODA

---

Borova šuma
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

STANOVNIŠTVO I NASELJA

---

U višem dijelu planine gotovo da nema naselja, osim planinskih sela Bornjaš i Kitići koja se nalaze na oko 650 metara nadmorske visine. Neka od naselja u neposrednom podnožju planine su Maslovare, Liplje, Pribinić, Očauš. Na borjanskim proplancima i danas je moguće naići na pokoje tradicionalne kućice u selima Jotanovići, Đukići, Bebe, Gornji Kuzmani, Klupe, Lipovčić, Bubići i drugim manjim naseljima koja gravitiraju prema Buletiću, Pribiniću, Liplju ili Maslovarima, u njezinom podnožju.

Selo Klupe bilo je poznato po brojnosti voćaka - prije svega trešnje.

---

Povijesni pregled

19. stoljeće

Ubrzo nakon aneksije Bosne i Hercegovine austrougarske vlasti, krajem 19. stoljeća započinju s eksploatacijom šuma na području Borja, Za te potrebe gradi se mreža uskotračne željeznice (1881., Usora - Pribinić) i pilane.

20. stoljeće

U Maslovarama je 1916. godine otvoren rudnik pa su stočari i ratari postali rudari. Oko 370 rudara dnevno je iz Borja vadilo po 300 tona ugljena što je bilo duplo više od one količine koja se u isto vrijeme proizvodila u banjalučkom Laušu.

Radi eksploatacije ugljena, ali i kvalitetne borovine, bukve i hrasta koja je još ranije započeta, Austro-Ugarska je 1916. godine izgradila uskotračnu prugu Banja Luka - Šiprage, a 1918. odvojak od Obodnika do Maslovara.

Šumska pruga je prije Drugog svjetskog rata opasavala i sjevernu padinu ove planine, a povezivala je Kulaše i Pribinić. Treba istaći da je bilo nastojanja da se sagradi i produžetak od Maslovara do Pribinića od čega se odustalo što zbog rata, što zbog velikog prevoja.
​
1960-ih godina su željezničke pruge zamijenjene cestama. Drvo s Borja se uglavnom prerađuje u Tesliću.

Solila

Solila su prijevoj na 875 m nadmorske visine, između planina Uzlomac i Borja. Prijevojem prolazi magistralna cesta M-4 (Banjaluka - Matuzići - Doboj), koja izlazi na M-17. Samo kilometar zračne linije jugoistočno od prijevoja nalazi se najviši vrh Borja Velika Runjavica (1078 m). 

Mala Runjavica (1034 mnv)
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Mala Runjavica (1034 mnv)
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Hajdučka voda

Izvor Hajdučka voda, jedan od simbola planine, nalazi se na oko 900 metara nadmorske visine. Prema narodnoj predaji na ovome su se izvoru hajduci umivali kako bi im planina dala snagu pred okršaje s Turcima. S ovoga je izvora vodu pio i čuveni hajduk Kosta koji je "tjerao strah u kosti turskim karavanama" koje su se kretale između Tešnja, Kotora i Banje Luke i za kojega se priča kako je natjerao Turke da sa područja Vrbanjaca prenesu sedru za popravak manastira Liplje. Planina Borja je u prošlosti bila dom hajduka koji su se na putevima obračunavali s turskim trgovcima štiteći siromašne. Ljeti su hajduci boravili po šumama dok su zime prezimljavali kod jataka. Jataci su davali hajducima utočiste preko zime, a za uzvrat su dobijali zaštitu od strane hajduka. Govorilo se: “Djurdjevdan hajdučki sastanak, Mitrovdan hajdučki rastanak.“ Hajduci su se organizirali u hajdučke družine na čijem se čelu nalazio harambaša koji je bio biran zbog izuzetnih fizičkih sposobnosti, iskustva i umješnosti.
IZVOR  www./hajduckevode.biz

Hajdučka voda
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Maslovare

Neki čobani u svom katunu su muzli ovce, pravili maslo  i varili kajmak u kotlovima. Jedan kotao pretrpali, pa pospali od umora. Vareći se maslo prekipjelo preko kotla i teklo niz planinu sve do podnožja. Tako nastaše Maslovare.
IZVOR Čelinac.org

Manastir Liplje

Manastir Liplje je srpski pravoslavni manastir sa crkvom. Nalazi se na sjevernim obroncima Borje, u Gornjem Liplju, sjeveroistočno od naselja Liplja, u općini Teslić, u najširem dijelu uskog klanca kroz koji protječe rijeka Bistrica. Manastri se smjestio na ušću potoka Mliječnice u Bistricu. Udaljen je oko dvadeset kilometara od Teslica - na putu koji vodi preko Kotor Varoša za Banjaluku odvaja se makadamski put. Ovim putem se poslije deset kilometara stiže do ​manastira.

Manastir je posvećen Blagovijestima - Blagovještenju Presvete Bogorodice. Najstariji spomen manastira se nalazi u kronici datiranoj u drugu polovicu 15. stoljeća. Tijekom 17. stoljeća, monasi  Liplja su bili aktivni u prepisivanju vjerskih knjiga. Tijekom Velikog turskog rata (1683.-1699.), manastir su spalile Osmanlije. Preživjeli monasi su pobjegli na sjever preko rijeke Save i našli utočište u manastiru Orahovica  u Slavoniji, noseći sa sobom njihove brojne rukopise knjiga, koje su postala dio Orahovičke biblioteke. Za razliku od obližnjeg Manastira Stuplje, Lipljanski nije sravnjen sa zemljom. Njegova crkva je djelimično popravljena tako da je mogla poslužiti kao župna crkva za okolno područje.

Ideja o obnovi manastira rodila se odmah poslije njegovog spaljivanja, međutim Turci nisu dozvoljavali obnovu. U narodu se priča kako su mještani sela Liplje ponudili sultanu stotinu volova i stotinu ovnova za dozvolu da se manastir obnovi. Turci su, navodno, ponudu prihvatili pod uvjetom da se obnova obavi za tri dana. Ferman (dozvola) za gradnju dobijen je tek u 8. mjesecu 1858. godine.

Poslije obnove, koja je završena tek 1879. godine, manastir je služio kao parohijska crkva.  Radove su uglavnom financirani donacijama srpskog stanovništva tog područja. Ostaci crkvenih starih freski su 1922. pažljivo prikupljeni i pokopane pored svog zida, a zvonik je dodan na svojoj zapadnoj strani. Gotovo tri stotine godina nakon što je monaška zajednica prestala da postoji u crkvi, manastir Liplje je ponovno uspostavljen 1965. godine, a dodatno obnovljen 1980., kada je uklonjen zvonik.

Prema narodnom predanju, manastir je zadužbina Svetog Save. To je bio osnovni razlog zašto je na kamenu postavljenom na zapadnom portalu pri obnovi vršenoj 1867-1879. navedeno da je manastir osnovan 1219. godine (radi se zapravo upravo o godini kada je Sveti Sava ishodio autokefalnost Srpske pravoslavne crkve). Naselje Liplje se pominje 1273, ali izričito manastir pominje se tek krajem 15. vijeka u Kruševskom pomeniku iz manastira Dobruna kod Višegrada. Prema tvrdnjama Justina Ćelijskog, manastir je zadužbina kralja Dragutina s 13. stoljeća, iako je vjerovatno i on sagrađen na temeljima neke starije crkve. U povijesnim zapisima se spominje pod dva imena: Liplje i Osovica, a vrlo često u istim dokumentima pod oba naziva. Tako u jednom rukopisu iz manastira Orahovica u Slavoniji piše da je ova knjiga prepisana u manastiru Liplje 1612. godine za vrijeme mitropolita dabarskog (bosanskog) Teodora i igumana osovičkog Hristofora. 

Manastir je prvobitno bio posvećen Sv. Nikoli, ali je poslije obnove u 19. stoljeću posvećen Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Spada u red većih i viših srednjovjekovnih sakralnih objekata (oko 20 m).

U manastiru je dugo, možda već od samog osnivanja, radila prepisivačka radionica. Sudeći prema podacima iz raznih izvora, do početka 17. stoljeća manastir je bio u punom procvatu. Početkom 17. stoljeća, odnosno 1615. godine, doživljava katastrofu: u velikoj poplavi je oštećen manastir i njegova imovina, a nekoliko stanovnika manastira je poginulo. Lipljanski prepisivač monah Danilo kaže:

Godine 7123… nadođe poplava i bize portu, razri crkve i konake, ne ostade kamen na kamenu i utopis se deset mnaha i četiri đaka, od vode izbjegoše samo trojica... 

Dobar poznavatelj srednjovjekovne povijesti ovoga manastira profesor Svetozar Dušanić tvrdi da je ovaj zapis monaha Danila točan, s time da se on ne odnosi na sam manastir vec na njegov metoh (posjed), koji se nalazio u kanjonu Bistrice. Prema tvrdnjama profesora Dušanića, do tragedije je došlo kada je poslije dugih kiša klizište zatvorilo kanjon, formiravši tako branu na Bistrici, koja je pod velikim pritiskom pukla. Vodeni val je s građevinama odnio i monahe i đake. 

Slijedeća nesreća se dogodila 1696. godine, kada je manastir opljačkan i spaljen. Tada manastir ostaje napušten preko 200 godina. Obnovu tek u drugoj polovini 19. vijeka pokrenuo sveštenik Kosta Dušanić. Radovi na novoj obnovi su završeni 1879. godine. Od tada je manastir parohijska crkva sve do 1965. kada ponovo počinje djelovati kao manastir.
Godine 1984. napravljena je još jedna veća obnova manastira. Tom prilikom je u unutrašnjosti manastira postavljena ploča sa slijedećim tekstom:

U slavu božju obnovljen je ovaj sveti manastir 1984. godine blagoslovom episkopa banjalučkog Jefrema, trudom jeromonaha Save i vjernika parohije lipljanske. Osvećenje su izvršili 5. avgusta 1984. godine episkop] dalmatinski Nikolaj, episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije, i episkop banjalučki Jefrem, uz sasluženje više sveštenika i prisustvo oko deset hiljada vjernika. Kum obnovljenog manastira. Svetislav Gavrić iz Liplja, sa domaćicom Nevenkom i sinom Nedeljkom. Manastirski konak je 9. avgusta 1998. osveštao patrijarh srpski Pavle.

Danas (2015. god.) bratstvo manastira čine četiri monaha, jedna monahinja i poslušnik.

Manastir Lipje
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Natpis nad ulazom u manastir
Autor fotografije: 2e1a0, Wikipedija

Oko prostranog dvorišta, pored crkve Blagovještenja smješteno je još nekoliko objekata. Na zapadnoj strani sagrađen je konak ispred kojega je česma s hladnom izvorskom vodom, a uz sjeverni bedem smještena je ljetnja drvena kuća s trijemom za goste. Na južnoj strani poviše crkve i konaka sve manastirske zgrade nadvisuje veliki kameni zvonik iz 1986. godine.

---

Blagovijest, Blagovještenje ili Navještenje Gospodinovo (lat. Annuntiatio) vjerski je događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio  Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom.

Legenda kaže da je nekada u stara vremena u manastiru bilo preko stotinu kaluđera. Oni su prema toj legendi u planini Borje imali na hiljade ovaca. Da ne bi svaki dan nosili mlijeko do manastirskih ostava, kaluđeri su iskopali kanal i u njega stavili drvene žlijebove, te niz taj kanal sipali mlijeko, koje je teklo sve do manastira. Poslije je, navodno, tim kanalom potekla voda, pa je tako nastao potok Mliječnica.

Prema oskudnim zapisima može se zakljućiti kako je Liplje u prošlosti bio zaista bogat manastir s velikim šumskim imanjem i brojnom stokom na planini Borje. Na ovoj planini se i dan-danas nalaze brojni lokaliteti s nazivima koji ukazuju na intenzivno planinsko stočarenje (Solila, Pojila,...). Postoje i dokazi da se velika žitnica u posjedu manastira Liplje nalazila na podrucju današnjeg Prnjavora, na sta nedvosmisleno ukazuje i današnji naziv tog gradskog naselja.

Godine 1696. Turci su poslije više poraza u ratu sa Austro-Ugarskom spalili manastir, a kaluđere rastjerali. U ovom kraju se i do danas sačuvalo predanje kako je iz drvenog manastirskog krova curila smola nalik na ledenice, pa je neki Turčin s konja potpalio smolu, tako da je sasušeni drveni krov odmah planuo. Ostali su samo goli zidovi.

---

IZVORI I LITERATURA
ŠEVO, Ljiljana; Manastir Liplje. Izdanje Manastira Lepavina, 2004.
NEDOVIĆ, Zdravko; Prnjavor i njegova okolina, Prnjavor, Doboj, 1999.
WEB - Wikipedija - Manastir Liplje
WEB - http://manastir-liplje.tripod.com/

Pribinić

​Nalazi se u podnožju planina Borja i Javorova, ispod južnih padina uzvisine Plandište (517 m), na rijeci  Maloj Usori. Udaljen je 15 km od Teslića, na cesti koja povezuje Teslić s Banja Lukom. Središnji dio mjesta je na prosječnih 340 m n.v. (između 280 i 460 m n.v.). Neki značajniji vrhovi ovih planina nalaze se na području sela Pribinić: Tajan (1008), Brestovac (605), Lipova Glava (520) Pribinić se nalazi u pojasu umjerene kontinentalne klime, bez velikih temperaturnih oscilacija. Prosječne godišnje temperature se kreću od 9,7° S a prosječne godišnje padaline od 992 mm. Nedaleko naselja je izvor rijeke Usorice, čije su čelenke (Velika i Mala Usorica) ispod magistralne ceste M-4 (Kotor-Varoš − Teslić).  Na užem području naselja, u Usoricu se ulijevaju Velika i Mala Ostružna, nakon čega ovaj vodotok dobija naziv Mala Usora.

Područje je bilo naseljeno od davnina, ali procvat doživljava s razvojem austrougarske mreže željeznica namijenjene iskorištavanju lokalnog drvnog bogatstva, jer je područje bogato crnogoričnom i  listopadnom šumom. Urbani centar Pribinića je je nastao u vrijeme gradnje cestovnog i željezničkog pravca prema Banjaluci i parnih postrojenja pilane, u prvom desetljeću austrougarske vladavine u  Bosni. Osim kao bitna točka na željeznici, u to vrijeme Pribinić je bio poznat i kao zračna kupka (vazdušna banja). 

Uskotračna pruga Usora-Pribinić podignuta je 1881. godine, a 1884. godine je izgrađen je i put Doboj - Banja Luka (preko Pribinića). Uskotračnim prugama su se koristile parne lokomotive koje su kao pogonsko gorivo koristile ugljen. Te lokomotive su u narodu poznate pod imenom "ćiro". Za tvornicu »Destilacija« koja je desetljećima bila nositelj privrede u Tesliću prvobitno je planirano da se podigne u Pribiniću, ali je naknadno odlučeno da se izmjesti 15 km bliže Doboju, gdje je time nastao grad Teslić. U Pribiniću je uspostavljena Šumska uprava, a podignute su pilana i sušara šišarki. Za doseljene radnike podignute su dvije katoličke crkve, po jedna u Tesliću i Pribiniću. Crkva u Pribiniću je podignuta 1900. godine, bila je drvena i stajala je do kraja Drugog svjetskog rata. U vrijeme kada je odlučeno da se podigne katolička crkva i starosjedilačko stanovništvo je dobilo dozvolu da se podigne pravoslavna crkva, koja i danas postoji u Pribiniću.

Stanovništvo:

Danas ne postoji nikakav živi trag geneologije Pribinića u imenima ili prezimenima stanovništva, kao ni u toponimima ili nazivima raštrkanih sela i zaseoka u podnožju masiva Borja. Usmene legende kazuju da je taj kraj nekada davno pripadao srednovjekovnoj bosanskoj vlastelinskoj lozi Pribinića. Iako je u samom srcu srednjovjekovne župe Usore nikada nije ozbiljnije povijesno obrađen u svojoj zanimljivoj strukturi stanovništva, sačuvanim narodnim imenima, prezimenima, zagonetnim toponimima, šarenolikom folkloru i rijetkim narodnim rukotvrinama.

Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
> 1961. - 2257 stanovnika,
> 1971. - 2194 stanovnika, 
> 1981. - 2219 stanovnika,
> 1991. - 1982 stanovnika,
> 2013. - 1441 stanovnik.

Prezimena u Pribiniću:
> Pravoslavne porodice koje danas naseljavaju Pribinić su Arsenići, Babići, Bijelci, Blagojevići, Bogdanići, Božići, Boštrunići, Bubići, Vasilići, Vukovići, Grabovci, Delići, Dimitrići, Dušanići, Ilinčići, Josipovići, Jotići, Kalamande, Kostići, Krunići, Lazići, Lipovčići, Malići, Marinkovići, Markovići, Miladići, Miljanovići, Mitrovići, Mišići, Momčilovići, Nikolići, Ostojići, Petrovići, Pešte, Popadići, Popovići, Radonjići, Stevići, Stojanovići, Stoljaci, Suvajci, Filipovići, Cvijetići, Cvijići i Škiljići. Skoro svi Dušanići iz Republike Srpske vode porijeklo od pribinskih Dušanića.
> Muslimanske porodice koje su živjele u Pribiniću su Barići, Bešići, Kertići, Mašići, Sadikovići i Huskići. Većina muslimanskih porodica su starosjedioci u Pribiniću, nastali od lokalnih pravoslavnih porodica koje su primile islam. Oni uglavnom znaju od koje pravoslavne porodice su potekli i do raspada Jugoslavije i rata u BiH imali su dobre međusobne odnose.

Istaknuti Pribinci:
> Jovan B. Dušanić, profesor
> Slobodan Dušanić, profesor povjesničar, psebno antičke povijesti, povijesti rudarstva i dr.
> Stjepan Pavlić, narodni heroj Jugoslavije, rođen u Pribiniču, poginuo 1942. na području Biokova.

Do pred kraj 20. stoljeća mještani su naselje nazivali Pribinjić. Ne zna se zasigurno kako je Pribinić dobio ime, ali najčvršća pretpostavka je da ime dolazi od nekog istaknutog seoskog kneza Pribina. Jedna anegdotska verzija kaže da su Pribiniću ime dali slovenski radnici koji su radili na uvođenju pruge. „Pribinić“, prema toj verziji, dolazi od slovenskog „Pri bi nič“ (prije nije bilo ništa), što bi trebalo da znači da prije pruge tu nije bilo naselja.

Kod lokalnog stanovništva je popularna nepotvrđena priča da je Gavrilo Princip imao djevojku Pribinku. Sa svojom djevojkom se uglavnom nalazio na lokalnom izletištu kod jednog izvora. Danas mještani taj izvor zovu Principovo vrelo. Početkom 21. stoljeća uređeni su vrelo i prilazni put. Kod samog vrela je podignuta oniža struktura u obliku inicijala GP (Gavrilo Princip) i postavljena je spomen-tabla.

Spomen tabla kod Principovog vrela

Pruga Usora - Teslić - Pribinić - Kotor-Varoš je izgrađena u doba Austro-Ugarske Monarhije, kao šumsko–industrijska pruga austrijskog industrijalca OttA von Steinbeisa. Poslije drugog svjetskog rata, uključena je u mrežu pruga jugoslavenskih željeznica i na taj način postala pruga za javni promet. Dio pruge od Teslića do Pribinića ukinut je poslije drugog svjetskog rata, a pruga Usora - Teslić 1.4.1968. godine. Uvođenjem pruge normalnog kolosijeka dolazi do ukidanja pruga s uskotračnim kolosijekom. 

Tijekom Drugog svjetskog rata šire područje Pribinića je bilo jako četničko uporište, a posebno su bili ozloglašeni četnici iz susjedne Čečave.

U Pribiniću je tijekom rata u Bosni (1992-95.), postojao logor, s nekoliko punktova, i na njega se odnosila jedna od presuđenih optužnica Tribunala u Haagu.

---

IZVORI
​WEB - Wikipedija - Pribinić
WEB - Wikiwand - Pribinić
​DUŠANIĆ-LIPLJNSKI, Jovan B.; Pribinić - mesto u Republici Srpskoj, 2006.

Uzvinska rijeka

Uzvinska rijeka je lijeva pritoka Velike Usore, dugačka je oko 11 kilometara (od izvora glavne sastavnice Ravne), a nastaje spajanjem dva potoka: Ravne i Borjašnice. Teče, uz manja odstupanja, pravcem zapad - istok. Porječje joj je omeđeno s desne strane planinom Borjom do platoa Milakovac, visovima Veliki i Mali Zbjeg, brdom Kobiljaš, Stjepanovića brdom i Šašikama, a s lijeve strane Trivunovića brdom, Boricima, Raskršćem, Maričkim brdom i Dukića brdom.

Porječje - Ukupna površina porječja je oko 30 km². U gornjem toku je brza planinska rječica koja se od lokaliteta Vekslo probija kroz klisuru i ima dosta virova i bukova. Izlaskom u dolinu kod Todića i Bagića postaje mirnija, a u srednjem toku sve do izlaska iz doline Vidare meandrira. U donjem toku, u dužini od 1,2 km ponovo je brza, s puno manjih bukova, a u Skoku, kod Stojkinog mlina tvori nekoliko atraktivnih kaskadnih vodopada i malih kazana koje je vjekovima voda izdubila u granitu, Ova lokacija, koju narod zove Skok, ljeti je omiljeno kupalište.

Uzvinska najmanji protok ima ljeti i u ranu jesen kada se sužava na oko 5 metara širine, ali nikada ne presušuje. Za vrijeme poplava, u proljeće i u jesen, nerijetko nabuja i poplavi cijelu dolinu. Najveća poplava je zabilježena 1976. godine, kada se korito rijeke proširilo i do 100 metara u pojedinim dijelovima. Prosječan protok na ušću je između 2 i 3 metra kubna u sekundi, dok se za velikih suša prosječan protok spušta i ispod jednog kubnog metra. Sliv Uzvinske je bogat izvorima, posebno njena desna obala, odakle se u nju uliva nekoliko potoka, čiji su izvori najvećim dijelom poslednjih godina kaptirani za potrebe domaćinstava, pa nemaju tijekom godine stalni tok.
​
Flora i fauna - Uzvinska je nekada bila bogata ribom, uglavnom klijenom, krkušom i potočnom pastrmkom, kao i riječnim rakovima, ali je poslednjih godina primijetno siromašniji riblji fond, dok se rakovi mogu naći samo u gornjem toku. Donedavno su se na Uzvinskoj rijeci mogle primijetiti i vidre, ali posljednjih godina rjeđe. Biljni svijet u slivu Uzvinske rijeke je vrlo bogat, a u njezinom slivu, posebno na desnoj obali, raste veliki broj ljekovitih biljaka. U području njezinog gornjeg toka može se naći i trava iva. Desna obala je pošumljenija, u gornjem toku crnogoričnom, a u srednjem toku vrlo kvalitetnom bukovom i hrastovom šumom, dok je lijeva strana siromašnija šumom. Korito je obraslo cijelim tokom vrbama i johama (jošikama) kao i nekim vrstama topola. To rasllinje stanovnici ljubomorno čuvaju, jer ono štiti od naglih promjena toka rijeke kao i od poplava. Dno korita je šljunkovito i kamenito, sastavljeno je od granitnog i vapnenačkog kamenja, šljunka i pijeska, pa se vapnenački kamen iz korita često koristi u krečanama za pečenje vapna - kreča.

​Do prije nekoliko desetaka godina na Uzvinskoj rijeci je bilo aktivno desetak vodenica, a sada su ostale samo dvije - povremeno aktivne. Na nekoliko lokacija ostali su prokopani „jazovi“ ili kanali kuda se navodila voda u mlinove. Do prije dvadesetak godina, uz obalu rijeke nije bilo ni jednog zagađivača, štale i slično, dok je poslednjih godina stasavanjem „ekološki osviješćenijih generacija“ to prešutno pravilo koje je čuvalo rijeku prekinuto izgradnjom nekoliko štala i drugih objekata uz samu rijeku, pa Uzvinska više nije čista kao nekada. Pored toga veliki problem predstavljaju i vikendaši iz gradova, posebno Teslića, koji za vikend donose smeće i bacaju ga u rijeku.
IZVOR  Uzvinska rijeka. Wikipedija

Vidare je lokalitet u dolini Uzvinske rijeke. Vidare predstavljaju najplodniji i najširi dio doline Uzvinske rijeke, a naziv su dobile po mjestu za vidanje rana u vrijeme dok su na tim prostorima hajduci presretali turske karavane, posebno hajduk Inđa i hajduk Kuzman, koji su hajdukovali krajem 18. i početkom 19. stoljeća.  Vidare su široke oko 700 a dugačke oko 900 metara.
IZVOR  Vidare. Wikipedija

Skok je lokalitet na Uzvinskoj rijeci, nekoliko stotina metara prije njezinog ušća u Veliku Usoru. Predstavlja niz malih kaskadnih vodopada, ukupno osam, koji zajedno sa kazanima koje je rijeka izdubila u kamenu, a kojih ima četiri velika i četiri mala, čine jedinstven prirodni ambijent. Pored vodopada, u prirodnom udubljenju u kamenu nalazi se vodenica izgrađena 1903. godine, poznata kao Stojkin mlin. Skok je izletište i kupalište od kraja 5. do kraja 8. mjeseca.
IZVOR  Skok. Wikipedija

Naziv Uzvinska po narodnom predanju potječe iz ranog srednjeg vijeka, iz doba kada su Nemanjići u tom dijelu Bosne gradili više manastira, i kada je dolina rječice bila zasađena vinovom lozom i predstavljala bogat vinarski kraj. Dolaskom Turaka, došlo je do izmjene stanovništva i pustošenja, pa se autohtono stanovništvo, sa razvijenom kulturom gajenja grožđa i pravljenja vina pomijeralo na zapad, na prostore današnje istočne i sjeveroistočne Slovenije, a tek krajem 18. i početkom 19. vijeka dolazi do naseljavanja tog područja doseljenicima iz Hercegovine i Crne Gore, pretežno migracijama dijela obitellji koje su se prvobitno doselile na Vučju planinu i Vlašić u sela Gornje Bijelo Bučje, Gornji Ugodnović i Brić. Zbog toga je većina prezimena stanovnika doline Uzvinske istovjetna s prezimenima u Gornjem Bijelom Bučju, Gornjem Ugodnoviću ili Briću: Đurići, Đurđevići, Bagići, Todići, Markovići, Devići, Vasići itd. Zabilježeno je da su prvi doseljenici bili hajduci Inđa i Kuzman (od njega su nastali  Kuzmanovići), i da su oni ljekovitim biljem nakon okršaja s turskim karavanama rane vidali u dolini Uzvinske (odatle lokalitet Vidare). Turski karavanski put je upravo prolazio iz Tešnja prema Travniku preko Uzvinske preko Maričkog brda, kroz Vidare, preko Šašika i dalje preko Vučje planine za Travnik. Dolina Uzvinske je tromeđa tri velika sela Donjeg Ugodnovića, Donjeg Bijelog Bučja a najvećim dijelom pripada Mladikovinama. Stanovnici doline Uzvinske su prije nekoliko godina formirali svoju posebnu mjesnu zajednicu, a u toku je izgradnja i crkve. Dolinom Uzvinske za vrijeme Austrougarske izgrađena je uskotračna pruga kojom su izvoženi drvo i ruda željeza iz nekoliko rudničkih okana na obroncima planine Borja, a danas je umjesto pruge lokalni put. U dolini Uzvinske živi oko 100 domaćinstava, a posljednjih decenija evidentno je iseljavanje stanovništva. Osnovna zanimanja stanovništva su poljoprivreda i voćarstvo, ali još uvijek na ekstezivan način. Austrougarska je na više lokaliteta prilikom izgradnje pruge u koritu Uzvinske otkrila nalazišta raznih ruda, a najviše olova, bakra, cinka i srebra, a dublje u planini Borje željeza gdje se i danas može naći desetak rudarskih okana. Uzvinska se ulijeva u Veliku Usoru u mjestu Lukići.

BORAVAK

---

Ugostiteljski objekti i usluge

Sportsko-rekreacioni centar "Hajdučke vode"
Smješten je nedaleko izvora Hajdučka voda na planini Borja, na nadmorskoj visini od 810 metara, iznad manastira Liplje, s kojime je povezan planinskom stazom. Do njega se dolazi magistralnom cestom Banja Luka – Teslić – Doboj. Centar raspolaže igralištem za odbojku, košarku i rukomet, igralištem za djecu, nogometnim terenima, kongresnom dvoranom, trim kabinetom, salom za vježbanje, te skijaškom stazom te kraćim ski-liftom koji vozi do Savinog vrha (985 m n.v.). Također, u okolici se nalaze i mnogobrojne staze za šetanje, trčanje i vožnju biciklom. Centar je udaljen 25 kilometara od Teslića i od Kotor-Varoši te 60-ak km od Banja Luke.

IZVORI I LITERATURA

---

Reference

[1] Wikipedija - Borja
[2] Čelinac.org, Predstavljamo - ​Ljepote nadomak Čelinca, B. Maksimović