|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > Skradski vrh sa susjednim visovima
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Skradski vrh, 1043 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.4210, 14.9199
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Skradski vrh, 1043 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.4210, 14.9199
|
|
UvodManja gorska skupina oko Skradskog vrha smjestila se u središnjem području Gorskog kotara. Ona je od obližnjih goranskih planina Drgomaljske skupine odvojena dolinom potoka Curka, a od Brodmoravičke visoravni na sjeveru razdvaja je dolina rijeke Dobre. Prema jugu naslanja se na visoko Ravnogorsko polje preko kojega je, jednako kao i prijevojem između Ravne Gore i Stare Sušice, vezana za Velikokapelski planinski blok.
No, neovisno od toj snažnijoj reljefnoj vezi s velikokapelskim gorskim kosama, u stručnoj publicistici i tradicionalnom poimanju, ustalilo se Velikom Kapelom nazivati gorsko-planinski prostor koji se nalazi isključivo južno od Mrkopaljskog i Ravnogorskog polja, dok se skupine Skradskog vrha i Petehovca nalaze sjevernije od te zamišljene linije. Ovdje dolazi do izražaja razlika između antropogenih i prirodnih čimbenika u određivanju pripadnosti planinskim skupinama. Ukoliko bi gledali isključivo prirodne faktore, tada bi i Petehovačka i skupina Skradskog vrha bili krajnji sjeverni dijelovi Velikokapelskog gorskog bloka, a granica toga bloka - umjesto Ravnogorskim i Mrkopaljskim poljem - vodila bi linijom od Delničkih vrata prema dolini rijeke Dobre, i Dobrom od Skadra prema Vrbovskom. ENGLISH SUMMARY: |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
|
Skradski vrh
Pogled na kupu Skradskog vrha s grebena Velikog Drgomlja iznad Delnica. Naselje u podnožju je Skrad. |
ZEMLJOPIS
LEGENDA: 1 Petehovačka skupina / 1a Kupjački vrh; 2 Skupina Skradskog vrha; 3 približna granica Snežničko-Risnjačkog i Velikokapelskog gorskog bloka u Fužinarskom kraju
Pogled s Kicljeva vrha na Lužački vrh
|
Zimski pogled sa Skradskog vrha
Na širem području Skradskog vrha, krševitom i šumovitom području između Javorove kose, Vijenca i Kicljeva vrha nalaze se neke od najdubljih jama Gorskog kotara. Tu su: Kicljeve jame, Ledena jama, Ponor pod Kosivom i dr.
|
PRIRODA
Brezik na Javorovoj kosi
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
IZMEĐU SKRADA I STARE SUŠICE
Skrad
|
|
|
|
|
|
SKRADSKI VRH
Pogled od Vijenca na Skadarski vrh
Skradski vrh (desno) i dolina rječice Iševnice u dubini
|
|
Skradski vrh; Poučna staza Škiljar
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Skradski vrh - vrh
|
|
Skradski vrh - vidikovac
|
|
Hribac
Divjake
|
Bukov Vrh
KICLJEV VRH (Veliki Kicelj)
|
Šumom prekriveni Kicljev vrh ili Veliki Kicelj (920 m) diže se iznad doline Bukovske Dobre - izvorišnog područja jednog od početnih krakova Dobre. Pristupiti mu se može iz smjera Skrada, Ravne gore i Javorove kose.
Pogled. Nasuprot Kicljevog vrha nalaze se greben Vijenac i Sokolska greda - prepoznatljiva po izloženom stjenovitom dijelu. Lijevo od Sokolske grede, u daljini se nalazi kanjon Kupe i brdske kose u Sloveniji. Desno od Vijenca nastavlja se greben Javorove kose, iza kojega se naziru i odašiljač na Uglješu, stožac Debele kose, te u pozadini vrhovi Turmina, Velike Višnjevice i greben Bjelolasice. 
Pogled na Kicljev vrh s vidikovca na Vijencu
|
Uspon prema Kicljevom vrhu
|
Kicljeve jame
|
Sustav Kicljeve jame sastoji se od dvije jame: Velika Kicljeva jama i Mala Kicljeva jama, koje čine jedinstveni objekt. Istraživanje je započelo 1963., a dovršeno je 1985. Duljina svih kanala sustava iznosi 1075 m, a dubina je 285 m. Istražio ju je SO HPD Željezničar, a u istraživanju su sudjelovali članovi brojnih drugih odsjeka.
Položaj. Dva sata hoda od Skrada u smjeru jugoistoka nalaze se Kicljeve jame, svojedobno najveći poznati (istraženi) jamski sustav u Hrvatskoj. Kicljeve jame dobro su poznate svim planinarima i ljubiteljima Gorskog kotara, a naročito speleolozima. Prvi put ih spominje Josip Poljak 1923. u "Hrvatskim planinaru", i to Malu (Crnu) Kicljevu jamu, dok su prva istraživanja izvršena 1963. godine. Od tada su provedene istraživačke akcije s manjim ili većim prekidima u kontinuitetu rada. Najintenzivnija istraživanja provedena su 1970-ih i 1980-ih godina. Neposredno uz planinarsku stazu koja povezuje Javorov i Skradski vrh, nalazi se Bijela (Velika) Kicljeva jama. Pristupi. Pristup do jame moguć je na više načina, i to iz Skrada sa sjeverne strane Skradskog vrha, s južne strane Skradskog vrha i iz Ravne Gore. Pristup jami iz Skrada vodi do zaselka Veliko Selce, zatim treba obići Skradski vrh sa sjeverne strane i doći asfaltnom cestom do zaseoka Hribca. Dalje treba nastaviti cestom koja spaja Skrad s Ravnom Gorom do kote 873, a odatle makadamskom cestom u smjeru istoka (prema podnožju Vijenca) koja se polako spušta u samo dno vrtače. Odvojak te ceste vodi do samog ulaza Velike Kicljeve jame, dok se ulaz Malu Kicljevu jamu nalazi 150 m istočnije. Dugo vremena je postojala na željezničkoj stanici u Skradu emajlirana ploča sa crtežom Skrada i na njoj ucrtan položaj Kicljevih jama. Ploču su postavili 1934. članovi podružnice HPD-a "Skradski vrh" iz Skrada, no nje više nema. Nekad je do otvora jame vodila dobro markirana staza, danas je ta markacija manje uočljiva. Opis. Ulazi u jamu nalaze se na oko 800 m n.v., između vrha Kicelja (901 m) na sjeveru i vrha Paletine (918 m) na jugu, na dnu velike vrtače. Radi se o jednom jamskom objektu sa dva ulaza koji su međusobno udaljeni 150 m, dakle o jamskom sustavu. Jedan ulaz ima ime Velika (Bijela) Kicljeva jama, a drugi Mala (Crna) Kicljeva jama, no kako zajedno čine jednu cjelinu, uobičajio se naziv sustava Kicljeve jame. Velika (Bijela) Kicljeva jama je bliža šumskoj cesti (makadam) i planinarskoj stazi. To je ponor okomitih litica u koje ponire potočić. Na središnjem površinskom dijelu pregrađena je kamenim zidom pa se čini kako se radio o dvije susjedne jame. Njezin je ulaz markantan i velik, a nakon oko 40-tak metara vertikale nalazi se izrazito nestabilan sipar zatrpan velikim balvanima i granama koje nestabilno stoje na kosini. Daljnja vertikala od 20-tak metara vodi do dvorane iz koje se novi sipar strmo spušta prema ostatku jame. U tome se dijelu otvaraju dvije vertikale; prva na desnom zidu meandra, a nedaleko od nje, na lijevom zidu meandra, nalazi se i druga. Prilikom povratka iz jame 2011. godine, članovi Speleološkog odsjeka HPD "Željezničar" na jednom od manjih skokova našli su puško-mitraljez AK-47, popularno zvan Kalašnjikov, u vrlo derutnom stanju. Crna (Mala) Kicljeva jama udaljena je oko 150 m od Bijele jame. Ovdje dva potočića prisižu strmim jarugama i spajaju se prije ponora te ruše u dubinu, u crni ponor, koji se nalazi ispred kamenog portala. I okolica ove jame obiluje krškim reljefnim oblicima, poput žljeba, stijena i špilja. Radi sigurnosti posjetitelja obje su jame ograđene čeličnom sajlom. IZVORI I LITERATURA LUKIĆ, Ozren: Sustav Kicljeve jame. Speleolog 32-33, br. 1 (1985): 28-31. (PDF) MIŠUR, Ivan: Kicljeve jame. Speleološki odsjek HPD "Željezničar", 20.11.2011. (PDF) 
Prilaz Velikoj Kicljevoj jami
Sustav Kicljevih jama, presjek
Autor: Ozren Lukić; Izvor: Ivan Mišur: Kicljeve jame. Speleološki odsjek HPD "Željezničar", 20.11.2011. 
Sustav Kicljeve jame, tlocrt
Autor: Ozren Lukić; Izvor: Ivan Mišur: Kicljevih jama. Speleološki odsjek HPD "Željezničar", 20.11.2011. 
Velika Kicljeva jama
|
Otvor Velike Kicljeve jame
Kronološki pregled istraživanja (1963—1985)
4.5.1963. Članovi Speleološkog društva Hrvatske prvi put se spuštaju kroz otvor Velike Kicljeve jame (do dubine od 35 m) da bi rekognoscirali ulazni dio jame, 3.11.1968. B. Jalžić uz pomoć članova Speleološki odsjek PD »Željezničar« spušta se do dubine od 100 m u Velikoj Kicljevoj jami, i tom prilikom izrađuje skicu ulaznog dijela jame. 23.3.1974. Ulazak u Veliku Kicljevu jamu te spuštanje do 100 m dubine, aji zbog velike količine vode moralo se odustati. 11.5.1975. Izvršeno je istraživanje Male Kicljeve jame do dubine od 90 m. 27.6.1976. Ponovo se istražuje Mala Kicljeva jama, i to do dubine od 210 m, ali se akcija prekida zbog nedostatka opreme. 28.4.—2.5.1978. Izvedena je velika istraživačka akcija u kojoj je sudjelovao 21 speleolog. Tom prilikom je Mala Kicljeva jama istražena do dubine od 265 m, što je tada smatrano i dnom jame. 26.5.1979. Nastavlja se istraživanje Velike Kicljeve jame, te se tom prilikom dopire do dubine od 210 m, odnosno do spoja sa Malom Kicljevom jamom, Tada je prvi put utvrđeno da se doista radi o jednom objektu. 27.7.1979. Deveteročlana ekipa pokušala je ući u sporednu, neistraženu jamu u Velikoj Kicljevoj jami, ali je akcija prekinuta zbog velike količine vode. 6.9.1980. Izvršeno je topografsko snimanje glavnog kanala Velike Kicljeve jame, dok su istovremeno dva speleologa istraživali samo dno Sustava Kicljeve jame, tj. Vodeni rov. 29.7.1981. Istražuju se do tada nepoznati dijelovi Velike Kicljeve jame, kasnije nazvani Nova Velika Kicljeva jama. 28.5.1983. U sklopu priprema za ekspediciju "Maroko 83" u cjelosti je prođen i istražen dio jame pod nazivom Nova Velika Kicljeva jama. 8.9.1984. Izvršeno je topografsko snimanje Nove Velike Kicljeve jame. 10.8.1985. Istražen je i topografski snimljen Vodeni rov, na samom dnu jame. 
Zanimljivosti
Spašavanje psa iz Kicljeve jame. HGSS je u listopadu 2019. zaprimio poziv lovaca da je na području Ravne Gore pas Ala otklizao u jamski sustav Kicljeve jame. Iako je jama duboka oko 200 metara Ala je ostala na polici na oko 20 metara dubine. Spašavatelji s punom opremom uputili su se prema ulaznom otvoru jame a po dolasku složena su potrebna sidrišta za spuštanje. Jedan spašavatelj se spustio na policu, upakirao Alu za transport te se polako krenulo s izvlačenjem koje je završilo tridesetak minuta kasnije. |
PALETINA
Izvorišno područje Bukovske Dobre
|
Dobra je hrvatska rijeka ponornica. Izvire iz dva izvora: Bukovska Dobra iznad naselja Bukov Vrh na padinama Javorove kose i Paletine (918 m) i kod Skrada (pritok Šišica). Duljine je 107,9 km i porječja površine 900 km². Dobra se sastoji od tri svojstvena dijela toka. Od izvora do Đulinog ponora u Ogulinu, ima naziv Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra, te duljinu od 51,2 kilometra. Nakon poniranja prolazi podzemljem kroz špiljski sustav Đula – Medvedica (najveći špiljski sustav u Hrvatskoj, dugačak preko 16 kilometara), te ponovno izvire kraj sela Gojak, po kojem se nekad naziva i Gojačka Dobra, te se koristi za Hidroelektranu Gojak. Nakon HE Gojak naziva se uglavnom Donja Dobra. Nakon 52,1 kilometra toka utječe u Kupu uzvodno od Karlovca.
PROČITAJ VIŠE Dobra. Wikipedija (hr) 
Izvorišno područje Bukovske Dobre
|
|
Hlevci
|
|
Mance
|
Kupjak
Položaj. Mjesto je dobilo ime po obližnjem Kupjačkom vrhu ispod kojeg izvire rječica Kupica. Nadmorska visina Kupjaka iznosi u prosjeku 800 m, od 784 m kod raskrižja za Ravnu Goru do 815 m na vrhu Kavčeg Laza – pilana Mance.
Povijesni pregled. Godine 2006. naselje Kupjak proslavilo je 200 godina postojanja. Prvi doseljenici dolaze u Kupjak gradnjom Lujzinske ceste 1806. godine. To su obitelji Grbac, Mance, Pleše i Säger – Žagar. Prvu kuću sagradio je Gašpar Žagar nasuprot današnje Crkve sv. Vida. Već 1818. Kupjak broji 138 stanovnika, dok je ta brojka danas 270, i to 148 žena i 122 muškarca (prema posljednjem popisu iz 2001.). Gospodarska djelatnost počela je vrlo rano. Već prije 1850. godine između Kupjaka i Rogi na potoku Jasle izgrađena je prva pilana vodenica vlasnika Mate i Ivana Bolfa. Prestala je s radom 1903. kada su Ivan Bolf i Andre Kajfeš izradili parnu pilanu u središtu Kupjaka. Godine 1922. započela je s radom parna pilana na vrhu Kupjaka, čiji vlasnik je Josip Mance. Pogon je bio polustabilni lokomobil od 45 KS, koji je pogonio višesilnu jarmaču. Kupjak je poznat i po proizvodnji opeke i glinene robe, pa je tako već 1903. u središtu Kupjaka otvorena tvornica opeke i glinene robe, te izgrađena moderna parna pilana, koja je počela s radom iduće godine. Novi vlasnici ciglane dolaze 1907. Oni za proizvodnju opeka ugrađuju potisnu prešu s pogonom pomoću parnog stroja. 1919. kupjačka Lončaričeva ciglana je potpuno izgorjela. 1960. započinje ponovna izgradnja ciglane u Kupjaku, koja započinje s radom 1963. i radi punih 19 godina. Godine 1859. Vinko-Vicko Juretić otvara gostionicu u Kupjaku, koju su mještani nazvali "Mehana". Taj se izraz zadržao do danas. Tri godine poslije na Griču je određeno mjesto i za gradnju kapelice, na kojem su se dotad, točnije ispred velikog križa, održavale mise na otvorenom uz blagdan Sv. Vida, svakog 15. lipnja u godini. Taj je svetac tako postao i zaštitnik Kupjaka. 1874. započinje izgradnja crkve koja je dovršena 1882., bez tornja sa zvonom na drvenom zvoniku, na mjestu prijašnje drvene kapelice. Značajno razdoblje za Kupjak bila je 1869. godina i početak izgradnje željezničke pruge Karlovac – Rijeka. Te godine Kupjak broji 506 stanovnika. Tada se u mjestu javila kolera, koju su, pretpostavlja se, donijeli strani radnici. Od te bolesti u Kupjaku i okolnim mjestima umire mnogo mladih. Napokon, Kupjački tunel u duljini od 1222,70 m kao najveći izazov na pruzi Karlovac – Rijeka probijen je 1872 godine, a 1949. otvorena je i željeznička postaja Kupjak. Godine 1884. otvorena je pučka škola u Kupjaku u kojoj je prvi poučavao učitelj Mihovio Prebeg. Treba napomenuti da 1956. Kupjak dobiva vodovod i javnu rasvjetu. Kupjak je doživio i neka ratna stradanja. U II. svjetskom ratu pri zračnom napadu na mjesto ubijene su tri žene, a uništene su Bolfova pilana, školska zgrada i 20-ak kuća. Narodna baština. Kupjačani imaju i karakterističan mjesni govor, kupjački idiom. Započeli su i sa izradom alrauni, malih drvenih figurica. Time se prvi u Kupjaku počeo baviti Lovro Matković, nakon čega su uslijedili Franjo Matković, Vinko Paver i Nikola Jakovac. Sport i kultura. Kupjačka kulturna događanja započela su već daleke 1924. kada je osnovano tamburaško društvo, a djelovala su i dva glazbena sastava. Početkom pedesetih godina u Kupjaku je aktiviran sport i to skijanje i nogomet. Igralište NK "Runolist" nalazilo se na bivšem Bolfovom placu, a 1951. održano Prvenstvo Kupjaka u skijaškom trčanju. Danas u Kupjaku djeluje Sportsko društvo Kupjak, koje priređuje i sudjeluje na brojnim sportskim događajima u Kupjaku i na širem području regije. Kupjačani su i poznati inovatori pa tako Josip Klobučar 1952. gradi prve leteće modele aviona, koji lete pomoću propelera pognjenih s gumenim trakom. Klobučar je izradio i drveni foto-aparat, te je sam izrađivao c/b slike Kupjaka i mještana veličine 6 x 6 cm. IZVOR Gorski Kotar Kupjak i Crkva svetog Vida Croatia. Gorski kotar u fotografiji. Facebook profil. Autorica teksta: Kristina Svetličić 
Glavna cesta u Kupjaku
|
Ulaz u Kupjak iz smjera Ravne Gore
|
Crkva sv. Vida
Kupjak, crkva sv. Vida
|
Kupjak, crkva sv. Vida
Kupjak, crkva sv. Vida
|
Ponor pod Kosicom (Mihićev ponor)
|
Otvor jame nalazi se 200 m sjeveroistočno od vrha brda Kosice (846 m n.v. prema topo-karti; prema drugim izvorima 847 m) na rubu naselja Ravna Gora, u blizini Drvnog kombinata.
Ponor, čiji je ulaz na visini od 782 metra (u starijem izvoru - Božić, 1966. - navedeno je 790 m n.v.), aktivan je ponor u koji se slijevaju vode s južnih padina brda Poletina (913 m) i jugozapadnih padina Javorove kose. Od tih se voda razvijaju dva potoka koji teku prema jugozapadu. Stigavši do Ravnogorske visoravni ti su potoci u livadama izdubili duboke jaruge. Odmah na početku livade, odnosno jaruga, potoci poniru, dok se jaruge nastavljaju i ispred brda Kosice. Sa sjeveroistočne strane te dvije jaruge spajaju se u jednu. Pred samim otvorom ponora dubina jaruge iznosi dvadesetak, a širina 20-50 metara. Dubina je ponora 207 metara, a dužina svih kanala 737 metara. Istražili su ga speleolozi iz HPD-a Željezničar iz Zagreba te ustanovili da u cijelom ponoru nema siga. |
|
|
IZ STARIH ČASOPISA
Ponor pod Kosicom
Autor: Ing. Vladimir Božić IZVOR Božić, Vladimir: Ponor pod Kosicom. Speleolog 14-15, br. 1 (1966): 11-14. (PDF) Područje Gorskog kotara oduvijek je bilo interesatno za planinare a naročito za planinare-speleologe. Bogatstvo šuma i pašnjaka privlačilo je brojne ljubitelje prirode u sve predjele ovog divnog kraja. Ali dok obični planinari, visokogorci i alpinisti, traže istaknute vrhove, visoke livade ili strme stijene odakle se pružaju šroki vidici, dotle planinari-speleolozi traže uvijek duboke doline, kanjone, vrtače i guste šume, jer tu postoji najveća vjerojatnost da nađu ono što ih najviše zanima tj. speleološke objekte. Za planinare - speleologe najzanimljivije su visoravni na kojima imade mnogo oborina a nema izrazitih potoka ili rječica koje bi površinski dovodile vodu s terena.
Planinari-speleolozi iz SO PD Željezničar« počeli su se pred nekoliko godina »Ogledavati« za terenom na kojem bi mogli naći više speleoloških objekata i mogli dulje i ozbiljnije raditi. Jedno od takvih područja u Gorskom kotaru je teren između Skrada, Kupjaka i Ravne Gore. Brežuljkasta visoravan koja se od Kupjaka pruža prema istoku do Ravne Gore nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 800 m. S južne i sjeverne strane nalaze se vrhovi oko 1000 m visine kao što su s juga: Bujanova glava (1001 m), Suhi vrh (1019 m) i Tormin (1085), a sjevera i sjeveroistoka 
Skradski vrh (1044 m), Veliki Kicelj (920 m) i Javorova kosa (1016 m). Sa zapadne strane ove visoravni nalazi se duboka dolina potoka Jasle koji zajedno sa Zelenim Virom utiče u Curak, a ovaj u Kupicu. Pitomi brežuljci su prekriveni pašnjacima, manjim oranicama i šumarcima. Okolna brda su obrasla u guste šume. Cesta Zagreb-Rijeka prolazi od Skrada prema jugu do Kupjaka i dalje na zapad za Zalesinu i Delnice. Kod Kupjaka se odvaja na istok za Ravnu Goru i dalje produžuje za Vrbovsko.
Kao i u cijelom Gorskom kotaru i ovdje imade mnogo oborina. U odnosu na područje bliže moru okolica Ravne Gore ima manje kiše, ali zato dosta snijega. Prosječna godišnja količina oborina iznosi oko 2210 mm, ali je zato prosječni broj dana sa snježnim pokrivačem 106 dana u godini. Prosječna godišnja temperatura iznosi 7° C. Ova velika količina oborina sva se nakon pada i otapanja slijeva na visoravan tvoreći pri tom jake potoke i bujice. I do ovog terena dolaze često topli vjetrovi s juga koji donose iznenadne kiše ili otapaju postojeći snijeg. U periodu kad nema oborina potoci i jaruge su uglavnom suhi, jer se sve vode vrlo brzo izgube u mnogobrojnim ponorima. Visoravan Ravne Gore formirana je u dolomitičnim naslagama trijaske starosti, koje su dio velike antiklinale. Vode koje se tu slijevaju dolaze s relativno malog slivnog područja, ali zato s područja koje je izgrađeno od nepropusnih paleozojskih i donjotrijaskih naslaga. Zbog toga se sva voda slijeva u pravcu ponora. Tok potoka je tipično bujičnog karaktera čime je pojačano erozivno djelovanje vode i u samim ponorima. Za potoke koji tu poniru ne zna se tačno gdje izviru, ali se može pretpostaviti, na osnovu geološkog sastava ovog i okolnog terena, da njihove vode izbijaju istočno od Ravne Gore tj. da pripadaju slivu rječice Dobre. Tačan podatak o podzemnom toku voda iz ovih ponora dobio bi se tek nakon bojanja vode. Za ponore kod Ravne Gore speleolozi su znali već odavno, a naročito za niz ponora pod nazivom Kiclove jame. Međutim speleološkom istraživanju tog područja nije se do sada prišlo iz nekoliko razloga: aktivnost ponora, nedostatak vremena i nedostatak opreme. Rekognosciranje tog terena izvršilo je nekoliko poznatih speleologa i nekoliko speleoloških jedinica (sekcija, odsjeka) iz Hrvatske ali se nitko nije spuštao u ponore. Grupa članova SO PD »Željezničar« prvi je puta ušla u podzemlje Ravne Gore u vremenu od 15-16. X 1968. »Jurišna« ekipa obišla je 8 objekata. Toga puta cilj nije bio potpuno istraživanje svakog objekta već ustanoviti o kakvim se objektima radi. Ustanovljeno je da ima nekoliko objekata čija je dubina preko 100 m i dužina preko 500 m. Tada su izmjereni i nacrtani samo glavni kanali. Primjenom novih načina brzog istraživanja bilo je moguće u relativno kratkom vremenu proći samo glavne kanale, ali ne i istražiti sve kanale. Odmah je bilo jasno da se tu radi o velikim i značajnim objektima koje treba istražiti detaljno. Članovi SO PD Zeljezničar« započeli su s detaljnim istraživanjem tog terena s PONOROM POD KOSICOM. Tokom 4 istraživanja koja su izvršena 8-9. XI 1968, 1- 3. V 69, 17- 18. V 1969. i 20-21. IX 1969. god. istraženi su i nacrtani svi prohodni dijelovi kanala i skupljeni su svi podaci koji su sastavni dio istraživanja. U istraživanju su sudjelovali ing. Vladimir Božić , Juraj Posarić, Branko Jalžić, Nikola Bolonić, Branko Jendrašić, Mladen Veliki, Josip Mihalić, Zdenko Metelko, Zlatan Cvitković, Miljenko Kelnerić, Vlado Lindić, Elvira Skender, Ivana Matić i Josip Bolonić. Ponor pod Kosicom je aktivni ponor koji se nalazi u podnožju brdašca Kosica (847) oko pola kilometara sjeverno od mjesta Ravna Gora. Vode koje se sakupljaju na južnim padinama brda Poletina (913) i na jugozapadnim padinama brda Javorova kosa (1016 m) čine dva potoka koji teku prema jugozapadu. Stigavši do Ravnogorske visoravni ti su potoci u livadama izdubili duboke jaruge. Odmah na početku livade, odnosno jaruga, potoci poniru, dok se jaruge nastavljaju i ispred brda Kosice. Sa sjeveroistočne strane te dvije jaruge spajaju se u jednu. Pred samim otvorom ponora dubina jaruge iznosi dvadesetak, a širina 20- 50 metara. Otvor jame nalazi se 200 m sjeveroistočno od vrha brda Kosice (847 m) na nadmorskoj visini od 790 m. Tačan položaj otvora je 45° 15' 33" sjeverne širine i 120 35' 47" istočne dužine. Pristup do jame je vrlo lagan. Najjednostavnije je do jame doći iz Ravne Gore. Potrebno je doći do pilane na sjevernoj strani Ravne Gore i poći prema sjeveroistoku uz pilanu preko polja prema brdu Kosici. Obraslom jarugom lako se dođe do podnožja brda gdje se nalazi i otvor. Kad ima manje vode u potoku onda voda ponire u jarugama na početku livade, a kada je ima više onda teče jarugom do u sam otvor ponora. U podnožju brdašca Kosica jaruga skreće u desno pod pravim kutem i tu u stvari počinje ponor. Na tom ulaznom dijelu lijepo se vidi rasjedna pukotina u smjeru jugozapada. Ujedno se dobro vide i slojevi koji se pružaju u smjeru jugoistok-sjeverozapad, padaju pod kutem od 22° u smjeru jugozapada. Jaruga je ovdje toliko strma da se na tom ulaznom dijelu ne može prići ulazu u ponor osim po jaruzi obrasloj borovima. Pedesetak metara od previsne stijene ulaznog dijela (pod brdom) korito jaruge počinje se strmo spuštati (toč. 1 na nacrtu), tako da se ulaz u ponor, gdje već treba paliti svjetla, nalazi na 50 m dubine od okolnih livada. Ulazni amfiteatar je trokutastog oblika, te se sužuje na svega 10 m, a strop spušta na 3 m visine (tačka 2). Petnaestak metara dublje u pravcu jugozapada otvara se jama koja vodi dalje u ponor (tačka 3). 
Gotovo Ispred same jame nalazi se s lijeve strane uski bočni kanal. To je u stvari pukotina kojom se može u pravcu juga proći četrdesetak metara (presjek A-B). Prema gore se pukotina sužava, nastavlja se dalje, ali nije dalje prohodna za čovjeka. Od tačke 3 ponor se spušta vertikalno 30 m. Gore je otvor promjera oko 5 m, a dolje se jama pretvara u veliku dvoranu. Dvorana je široka 35 m, duga 50 m i nastavlja se u pravcu juga u jedan kanal (presjek A-B). Na dnu dvorane nalazi se urušeno kamenje i ogromni kameni blokovi nekoliko metara u promjeru. Dno dvorane je koso i ono se spušta sa jugozapada prema jugoistoku (presjek C-D) vrlo strmo. Gornji, viši dio dvorane nastavlja se u ravan kanal širine dvanaestak metara. Tu se također lijepo vide slojevi i pukotine. Prema jugu se kanal nastavlja gotovo horizontalno. Dno kanala je sastavljeno od sitnog kamenja i pijeska. Počam od velike dvorane pa prema kraju tog kanala strop se postepeno spušta tako da je oko 50 m od ulaznog otvora visina stropa oko 8 m, na 80 m oko 1 m dok se na samom kraju uzdiže na 10 m. Na kraju tog kanala dugog oko 110 m nalazi se odvojak prema istoku. Do istočnog odvojka može se doći samo puzanjem ispod stropa visokog svega pola metara. Kanal se dalje strmo penje i sužava i dalji prolaz u tom pravcu je nemoguć. Oko 30 m od kraja južnog kanala nalazi se opet odvojak prema istoku, koji zatim skreće prema sjeveru (presjek E-F-G). Iz južnog kanala treba najprije prijeći u manju dvoranu dugu dvadesetak a široku oko 8 m. Dno dvorane je i ovdje prekriveno sitnim kamenjem i pljeskom. Iz ove dvorane se prema sjeveroistoku strmo prema gore uzdiže niski plosnati kanal, nastao u pukotini slojeva. Taj je kanal veoma čist jer se niz njega često slijeva voda. Horizontalna dužina tog kanala iznosi pedesetak metara. U cijelom ovom južnom kanalu, kao i u njegovim odvojcima ne primjećuje se da bi se voda zadržavala u njima, odnosno nije moguće ustanoviti da li voda, ponirući u ponor, poplavljuje te dijelove ponora. Na najnižem dijelu velike dvorane, u samom sjeveroistočnom uglu (tačka 4), dno se sastoji od nanešenog materijala s površine u kojem se vide manji ponori sitastog tipa. U tom dijelu dvorane osjeća se jako strujanje zraka s dna dvorane iz pravca sjevera. Zrak puše kroz mali otvor nastao Između pukotine u stijeni smjera sjever-jug i blatnog dna dvorane. Tu je voda noseći materijal sa površine zaglavila u pukotini drvenu osovinu mlinskog kola vodenice. Napornim puzanjem kroz jedva prolazni otvor dužine 4 m dolazi se u proširenje koje se nastavlja u jednu jako strmu dvoranu (tačka 5). Stijene na jugoistočnom dijelu dvorane su glatke i čiste što dokazuje da bujica u ponor teče ovuda, dok je sjeverni dio dvorane presvučen blatom. Dvorana koja ovdje imade visinu od nekoliko metara strmo se penje u smjeru sjeverozapada i liči na plosnati strmi kanal širine 10-15 m (tačka 5-13). Dvorana je u stvari proširenje pukotine okomite na pad slojeva. Na sjevernom dijelu, oko 5 m visinske razlike od ulaza u dvoranu (od tačke 4), nalazi se prvi sjeverni odvojak koji je nakon 5 m toliko uzak da je neprohodan. 7 m više nalazi se Jama duga 15 m, široka 1-2 m i duboka 4 m. Stijene su tako obložene blatom da prolaz preko jame nije moguć. Sjeverno od jame nalazi se odvojak dug 10 m koji vodi prema sjeveru a na kraju se spušta strmo prema istoku. Kanal je nizak, visine jedva 0,4 m i skrenuvši prema istoku još se više suzuje i postaje neprohodan. Dio kanala iza jame također· se suzuje, ali se kanal i dalje strmo penje (tačka 13). Glavni kanal se nastavlja u pravcu istoka i desetak metara niže od zaglavljene osovine mlinskog točka nalazi se suženje široko 4 a visoko 1,5 m. Stijene su izglačane i bez blata. Odavde se po oštroj stjenovitoj strmini dolazi u veliku dvoranu dugu četrdesetak metara u pravcu sjever-jug, široku 10-15 metara (tačka 6). Visina stropa iznosi 12-18 m. Sjeverni dio dvorane sužuje se i strmo uzdiže u neprolaznu pukotinu. Na ovom mjestu nalaze se tragovi curenja vode koja vjerojatno ponire u ponorima u Velikoj dvorani. Iz te dvorane odvaja se horizontalni niski odvojak u pravcu jug-jugoistok dug 15 m i visine 0,5 m. Donji dio dvorane se nastavlja u niski kanal visine 1-1,5 m, širine 3-5 m (tačka 7). Na ovom je mjestu pronađena jedna stara automobilska guma izraelske proizvodnje pa je zato taj kanal prozvan Kanalom Moše Dajana. Dužina kanala Iznosi 15 m i blago se spušta u pravcu zapada. gdje opet čini manju dvoranu. Na sjevernom. gornjem dijelu dvorane nalazi se horizontalni niski odvojak prema sjeveru,koji postepeno skreće prema zapadu. Silina tog kanala iznosi 3-7 m, visina stropa 0,5-1 m, a dug je 115 m. Dno kanala je sastavljeno od mekanog žltkog blata a i stijene su obložene blatom, pa je kanal prozvan Blatnim kanalom. 12 m od ulaza u kanal odvaja se prema Istoku manji kanal ali je neorohodan zbog velike količine blata. Na kraju kanala koji tu naglo skreće prema jugu nalaze se dva nastavka kanala prema zapadu i sjeverozapadu, ali nisu više prolazni zbog velike količine blata u njima. Ti se nastavci strmo spuštaju. U Blatnom kanalu se ne osjeća nikakvo strujanje zraka. Dvorana iz koje se ulazi u Blatni kanal ima čiste i glatke stijene. Dimenzije su joj 10 X 15 m, a visina stropa iznosi 2-5 m. Na sjeverozapadnom kraju te nagnute dvorane otvara se jama dubine 8 m (tačka 8), ispod koje se nalazi druga veća dvorana dimenzija 28 X 15 m i visine 10 m. I ta je dvorana nagnuta, strmo se ruši u pravcu sjeveroistoka. Na krajnjem sjeveroistoku nalazi se uspon koji završava stepenicom. Iz dvorane se može vidjeti da se iza stepenice nastavlja kanal ali se nije moguće popeti na stepenicu visoku oko 4,5 m. Na zapadnom kraju dvorane, koji je ujedno i njen najniži dio, ispod stijena dna izbija slabi potok. On teče u pravcu zapada kuda se nastavlja glavni kanal. Strop se tu spušta vrlo nisko, svega na 1-1,5 m visine (tačka 9). Kanal se račva u dva dijela: lijevi uži i strmiji i desni nešto širi i položitiji. Desetak metara od ulaza u lijevi kanal, s lijeve strane, Iz proširenja u obliku male dvorane izbija još jedan potok i teče prema zapadu. Između desnog i lijevog kanala nalazi se mali labirint prolaza, koji je nastao spajanjem niskog stropa i poda te narušenim kamenjem. 25 m od ulaza u te kanale oba se kanala i potoka spajaju u jedan koji se dalje nastavlja u pravcu sjeverozapada još oko 45 m (tačka 10). Taj dio kanala je također nizak 1-1,5 m visine, širok 2-5 m, i blago se spušta na niže. Prvi dio kanala je stjenovit kao i labirintni kanal, dok se na zadnjih petnaestak metara na dnu nalazi nanošeni pijesak i blato. Od tačke 10 kanal skreće prema zapadu, proširuje se na 5-6 metara i postaje položitiji. Izcpravca sjeveroistoka u glavni kanal pritiču dva potoka iz dva bočna kanala. Na dnu tog kanala nalazi se blato i pljesak kao i u kanalima iz kojih dolaze potoci. Nažalost, zbog vrlo niskog stropa, žitkog blata i vode potoka nije moguće prodrijeti u te bočne kanale. Od ušća ovih dvaju potoka u glavni potok, 40 m dalje, taj potok ponire (tačka 11) između stijena dna koje se tu malo uzdiže. Kod ponora kanal tvori malu nisku dvoranu. na čijem se stropu nalazi visoki dimnjak, a sa sjeveroistočne strane odvaja se bočni kanal koji je prohodan svega 4 m dok je dalji prolaz zbog niskog stropa i blata nemoguć. U pravcu jugozapada glavni se kanal proteže još oko 60 m. Strop je i tu nizak 1-2 m, dok širina varira od 2-3 m. Kanal se tu spušta u malim terasama. Na kraju tog kanala, iza malog blatnog spusta od par metara, kanal se proširuje i skreće prema jugoistoku (tačka 12). To je i kraj ponora. Dno je muljevito i po njemu teče potok od sjeverozapada prema jugoistoku. Strop se blago spušta. Na ulazu u tu završnu dvoranu široku 5 m visina iznosi svega 0,7 m i postepeno se smanjuje. U cijelom ovom donjem kanalu nigdje se ne osjeća strujanje zraka. Dok je temperatura zraka na površini (na livadi) u hladu Iznosila + 14°C dotle je na ulazu u ponor (u jaruzi, tačka 1) Iznosila +9°C, na dnu 30-metarske stepenice + 3°C, na kraju Južnog kanala + 5°C, u prolazu Moše Dajana kao i na kraju ponora + 4°C. Voda u potoku imala je + 3°C. Relativna vlaga iznosila je na dnu 30-metarske stepenice 74%, na kraju Južnog kanala 79%, u dvorani ispred prolaza Moše Dajana 96°%, a na kraju ponor 99%. Kao što se vidi iz priloženog nacrta i kanali i odvojci nastali su u pukotinama slojeva (na dijaklazama) dok su dvorane nastale na sjecištima tih pukotina. Smjer pukotina se jasno može vidjeti. One su orijentirane u pravcu pružanja slojeva ili okomito na pravac pružanja. Donji dio ponora približno slijedi pad slojeva. Velika dvorana je nastala urušavanjem stropa i ispiranjem vode sa dna dvorane. Ukupna dužina kanala u objektu iznosi 737 m, a dubina 207 m. U cijelom ponoru nema nigdje tragova sigastlh naslaga. |
JAVOROVA KOSA
|
Javorova kosa je lijep i lako dostupan vrh iznad Ravne Gore. Pri vrhu je lijepa livada, ali s nje nema vidika. Oko 200 m istočno od vrha je planinarska kuća Javorova kosa. To je jednostavna brvnara strmoga krova sa 14 ležaja, a pokraj kuće je sklonište u kojem može noćiti još 6 ljudi. Kuću su sagradili članovi PD Višnjevica, a ključ se posuđuje u Turističkoj zajednici u Ravnoj Gori. U skloništu nema struje, a vodu treba donijeti s izvora Božji studenac, udaljenog 6' nizbrdo. Otkad je ispod Javorove kose probijen tunel autoceste Zagreb - Rijeka, Božji studenac ljeti zna presušiti. Vršni dio sve više prekriva miješana šuma. Ima i bjelogoričnih i crnogoričnih vrsta.
Vidik. Nedostatak vidika nadomješta 13 metara visoka željezna razgledna piramida za tri osobe, koju su članovi PD a Višnjevica podigli 1985. godine na samome vrhu. S nje se pruža širok vidik na cijeli Gorski kotar i u Sloveniju sve do Alpa. Usprskos nastojanjima da se podrezuju pojedina stabla, to raslinje sve više ometa vidik i s platforme piramide (zabilježeno 2023. godine). Žig. Metalni žig je na vrhu, pokraj piramide Prilazi. Ravna Gora – Javorova kosa 1 h Ravna Gora – Ponor pod Kosicom – Kicljeve jame – Javorova kosa 4.30 h Skrad – Kicljeve jame – Javorova kosa 4 h Javorova kosa – Ledena jama – Moravice 3.30 h Najkraći i najlakši je prilaz iz Ravne Gore. Iz središta treba poći Ulicom I. G. Kovačića prema istoku do crkve sv. Terezije i 100 m iza nje nastaviti lijevo uzbrdo ulicom Vrh. Nakon 15 minuta penjanja s nje opet treba skrenuti l. kolnim putom, s kojega nakon 15' l. preko livade uzbrdo ima još 8 minuta do planinarske kuće. KT obilaznica. Hrvatska planinarska obilaznica (HPO), Ravnogorski planinarski put (RGPP), Hrvatske pl. kuće (sklonište) IZVOR Javorova kosa (Hrvatski vrhovi). Hrvatski planinarski savez (Pristupljeno 15.12.2023.) 
Pogled s vrha Javorove kose u smjeru istoka
"Javorova kosa piramida"
Pogled s piramide na Javorovom vrhu
Pogled s piramide na Javorovom vrhu.
U pozadini najduži greben s vrhovima Oštri vrh (960 m), Mala Lava (915 m) i Lisina (900 m). 
Pogled s piramide na Javorovom vrhu
U pozadini Debela kosa (1174 m) i Uglješ (desno; 1028 m) |
Zanimljivost
Iako nosi taj naziv, na grebenu Javorove kose nema javora! |
Pogled na Ravnu Goru s vidikovca na Javorovoj kosi
|
|
|
|
Izvor Božji studenac
|
Izvor Božji studenac nalazi se na velikoj visini, na više od 900 metara. Kroz povijest je bio vrlo koristan jer se nalazio u blizini pašnjaka. Pored toga, stanovništvo ga smatra nepresušnim i ljekovitim, posebno za vid i lijepo lice. Tako ga je prema jednoj predaji, kočijom posjećivala čak i austrijska carica Marija Terezija.
|
Bogatstvo voda. Javorova kosa (1016 m) je neiscrpivo spremište vode za Ravnu Goru i ostala okolna mjesta, jer iz njezinog podnožja izvire 6 potoka ponornica, a nešto podalje i rijeka Dobra. Javorova kosa daje vodu za vodovod Ravne Gore i uz to iz nje teče još mnoštvo živih manjih izvora, koji ni za najvećih suša ne presuše.
HERLJEVIĆ, 1964-65 
|
|
|
Tunel Javorova kosa
Pogled s vidikovca na Javorovoj kosi na dionicua auto-ceste A6 zapadno od ulaza u tunel Javorova kosa
Tunel Javorova kosa jedan je od najznačajnijih objekata na trasi hrvatske autoceste A6. Dug je 1490 metara i sastoji se od dvije tunelske cijevi. Nalazi se između čvorova Vrbovsko i Ravna Gora. Tunel se naplaćuje unutar zatvorenog sustava naplate autoceste A6. Ne postoje druge naplatne postaje povezane s korištenjem tunela.
Izgradnja. Tunel Javorova kosa projektirao je Inženjersko projektni zavod, a njegovu izgradnju započeli su Spie Batignolles i Mediteran Union Tunel. Ugovor o građevinskim radovima otkazan je 2001. godine, a ostalo je iskopati 232 metra tunela. Radove su nastavili Konstruktor i STRABAG AG 2002. godine nakon što im je dodijeljen novi ugovor. Konstruktor je završio izgradnju do lipnja 2003. Tunel je iskopan novom austrijskom metodom tuneliranja. Izgradnju tunela Javorova kosa i Podvugleš ometale su niske temperature zraka, koje su pale na -32 °C. To je bilo posebno problematično jer je tvornica betona korištena za radove bila udaljena 18 kilometara. Kasnije, tijekom izvođenja obloge sekundarne tunelske cijevi, tunel se urušio uslijed hidrauličkog sloma okolnog tla, uzrokovanog znatnim dotokom otopljene vode. Kvar je zahvatio dio tunela od 6 metara, a 400 kubičnih metara (14.000 cu ft) stijena i zemlje je moralo biti uklonjeno kako bi se popravila situacija. Incident, međutim, nije uzrokovao kašnjenje u rasporedu završetka. Zanimljivosti. Tunel Javorova kosa od tunela Podvugleš dijeli 30 metara autoputa. Kako bi se izbjegla pojava brze promjene uvjeta kolnika za promet koji prolazi iz jednog tunela u drugi, izveden je proziran pokrov za zaštitu trase između tunela. Poklopac je dugačak 66,18 metara i širok 45 metara. Podržavaju ga tri reda betonskih stupova visokih 11 metara Poklopac je dizajniran da omogući ventilaciju tunela i korištenje izlaza u nuždi. IZVOR Javorova Kosa Tunnel. Wikipedija (en) |
Tunel Javorova kosa
By Roberta F., CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5713991 |
Tunel Podvugleš
|
Tunel Podvugleš je jedan od 13 tunela koji se nalaze na trasi hrvatske autoceste A6. Njegove cijevi duge su 602 metra i 595 metara. Nalazi se između čvorova Vrbovsko i Ravna Gora. Tunel se naplaćuje unutar zatvorenog sustava naplate autoceste A6. Ne postoje druge naplatne postaje povezane s korištenjem tunela. U raznim publikacijama naziv tunela se navodi kao Podvugleš i Pod Vugleš, međutim tunel je označen kao Tunel Podvugleš. Izgradnju tunela dovršio je Konstruktor.
Izgradnja. Izgradnju tunela Podvugleš započeli su Spie Batignolles i Mediteran Union Tunel. Ugovor o izvođenju radova raskinut je 2001. godine, a radove je Konstruktor nastavio 2002. godine nakon što im je dodijeljen novi ugovor. Konstruktor je dovršio izgradnju prve tunelske cijevi do lipnja 2003. godine, a druge u lipnju 2007. godine. Tunel je izveden korištenjem nove austrijske metode tuneliranja. IZVOR Podvugleš Tunnel. Wikipedija (en) |
Tunel Podvugleš
By Roberta F., CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=7010055 |
Ravna Gora
|
Vodovod. Tzv. Zemljišne zajednice su osnivane 1894. godine. Najjače Zemljišne zajednice bile su u mjestima uz Karolinšku cestu. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva Zemljišna zajednica u Ravnoj Gori bila je od vrlo velike koristi za mjesto i žitelje. Zemljišna zajednica je tako u Ravnoj Gori izgradila vodovod kroz čitavo mjesto uz vodna spremišta na Javorovoj kosi, kao i pumpe i korita za napajanje stoke uz cestu kroz mjesto na svakih 400 do 500 metara. Rad na vodovodu dovršen je 1920. godine, kad se voda počela uvađati u pojedine kuće.
HERLJEVIĆ, 1964-65 
Rezervoar (vodno spremište) Javorovac Ravna Gora
|
Crkva sv. Terezije Avilske
|
Povijesni pregled. Gradnja crkve u Ravnoj Gori započela je 1770. godine. Uz pomoć carice Marije Terezije, crkva je dovršena 1774. godine. Donji dio crkve bio je zidan, a gornji drven. Župna crkva posvećena je sv. Tereziji Avilskoj koja se svetkuje 15.10.
Za drugog titulara crkve izabran je sveti Bartol Apostol. Naime, 24.8.1778. godine (kada se i svetkuje sv. Bartol Apostol) tuča je uništila sav urod u Ravnoj Gori i Ravnogorci su odlučili uzeti sv. Bartola za svog drugog zaštitnika. 1803. godine krenulo se s idejom da se u Ravnoj Gori osnuje samostalna župa. 1807. godine ta ideja je i ostvarena. Od tada, u Župu Ravna Gora spadaju Župna crkva sv. Terezije Avilske te Kapelica sv. Florijana u Kosi i Kapela sv. Antuna Padovanskog u Staroj Sušici. Od 1823. do 1826. godine crkva je proširivana. 1899. godine crkva je bila u jako lošem stanju te je 1905. godine srušena. Izgradnja nove, današnje crkve započela je 1905. godine prema nacrtima Hermanna Bollea, na temeljima drvene crkvice iz 1770. godine. Crkva je dovršena 1907. godine. Od 1977. godine do danas napravljene su temeljite obnove u Župi Ravna Gora, odnosno obnovljena je Crkva sv. Terezije u Ravnoj Gori te Kapelice u Staroj Sušici i Kosi. IZVORI Povijest Župe. Župa svete Terezije Avilske u Ravnoj Gori, službena stranica. Pristupljeno 3011.2023. Crkva sv. Terezije Avilske u Ravnoj Gori. Wikipedija (hr) 
|
|
|
Unutrašnjost crkve. Značajna je po bogatoj riznici koju čuva i predstavlja vrijednu baštinu ravnogorskoga kraja.
Oltari. U crkvi se nalaze oltari: oltar sv. Terezije Avilske, oltar sv. Bartola, oltar Srca Isusovog, oltar sv. Ane, oltar Majke Božje Lurdske i oltar sv. Ivana Krstitelja (u krstionici). Kipovi. U crkvi se nalaze: kip sv. Jude Tadeja, kip Majke Božje Žalosne, kip sv. Franje Asiškog. Crkveni inventar. Crkva posjeduje vrlo vrijedne predmete. Najvrjedniji predmet je pokaznica koju je darovala carica Marija Terezija prilikom posvete Crkve 1778. godine. Pokaznica je srebrna, a ukrašena je crvenim granatima, ljubičastim i svijetlo plavim turmalinima te zelenim berilima. Stalak pokaznice je izrađen od pozlaćenog srebra i na njemu su srebrni ukrasi koji predstavljaju četiri biskupa. Između svakog biskupskog lika nalazi se slika u emajlu u kojoj je prikazan život Svete Obitelji. Stalak je povezan s gornjim dijelom pokaznice sa srebrnim anđelom, koji stoji na podnožju pokaznice i na leđima nosi gornji dio. Pozadina gornjeg dijela pokaznice je pozlaćena, a uokviruju je plameni jezici, koji su ukrašeni ljubičastim turmalinama. Preko te zlatne pozadine, s prednje strane, nalazi se ukras od biljnog ornamenta, sav od srebra. Na njemu su četiri evanđelista, a nad njima lik Boga-oca u obliku starca, koji drži u ruci zemaljsku kuglu. Njemu nasuprot nalazi se pozlaćeni golub s raširenim krilima, s glavom i nogama borbeno naprijed okrenutim. U sredini pokaznice je mjesto za hostiju s lunulom 24 karatnog zlata, koju drži zlatni anđeo. Ostakljeno je to mjesto i obrubljeno raznim kamenjem. Najviši kamen je bijel - 0,5 cm u promjeru – vjerojatno dijamant. Na vrhu pokaznice je pozlaćeni križ, a u sredini križa crveni rubin. Pokaznica je izrađena u baroknom stilu, visoka je 80 cm, široka 35 cm, a teška 2,5 kg. Osim pokaznice, Crkva, posjeduje i barokni kalež (1741.) te moćnik sv. Simplicija iz 18. stoljeća. Srebrni barokni kalež je pozlaćen i ukrašen biljnim ornamentima. Visok je 25 cm, a promjer podnožja, koji je u obliku šesterokuta, je 15 cm. Moćnik je također baroknog stila, izrađen od mesinga i posrebren. Samo je kapsula u kojoj se čuvaju moći pozlaćena. Crkva posjeduje i niz vrijednih kaleža, plitica i pokaznica. Među vrijedne stvari spada i crkveno ruho, nekoliko starih misnica među kojima je najstarija bogato ukrašena grbovima pa se smatra da su je crkvi poklonili kraljevi ili kneževi. Od knjiga očuvana su dva misala iz 1735. i 1764. godine te Sveto pismo pisano latinskim i talijanskim jezikom, ukrašeno slikama i tiskano u Milanu 1778. godine. Orgulje. Ferdo Heferer je izgradio orgulje za crkvu (op. 204) 1908. godine. 
Unutrašnjost Crkve svete Terezije Avilske u Ravnoj Gori
Autor Martinarg - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15898995 |
Oltar svete Terezije Avilske
Autor Martinarg - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=15898988 |
U Ravnoj Gori se nalazi Osnovna škola "Dr. Branimir Marković", imenovana po profesoru Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i Visoke industrijsko-pedagoške škole u Rijeci te specijalistu na području atomskih znanosti, a koji je rođen u Ravnoj Gori 1917. godine.
IZ STARIH ZAPISA
Ravna Gora. Za razliku od Mrkoplja, Ravna Gora (na 816 m) bitno se razlikuje nekim svojim prirodno-geografskim i ekonomskim karakteristikama, i to u pozitivnom smislu — prije svega zbog nepropusne zone Javorove kose ovaj kraj obiluje vodom, i nadalje, unatoč opadanju važnosti prometno-geografskog položaja zbog izgradnje Lujzinske ceste i željeznice, Ravna Gora nastavila je razvoj tradicionalne šumarske i drvno-prerađivačke djelatnosti, tako da već za stare Jugoslavije ovdje postoji razvijena drvna industrija, dok je najkraća povezanost s Lujzinskom cestom (a time i sa željezničkim kolodvorima u Skradu i Delnicama), bila ostvarena već u 19. st. kada je izgrađen cestovni odvojak između Kupjaka i
Šijske kose. Još za vrijeme stare Jugoslavije Ravna Gora je relativno razvijeno industrijsko središte s pilanom, drvnom industrijom, proizvodnjom električnih baterija, dva novčana zavoda, godišnjim sajmom i mlinom kao i začecima Ijetovališnog stacionarnog turizma. Poslije oslobođenja Ravna Gora je naročito unaprijedila svoj industrijski potencijal — njezina drvna industrija jedan je od najvažnijih objekata drvne industrije i Gorskog kotara i čitave Hrvatske; iako je zbog požara 1970. god. gospodarski razvoj razumljivo usporen, brza obnova pogona i njegova modernizacija osigurat će Ravnoj Gori i dalje dobru osnovu razvoja.
Po svom izgledu Ravna Gora još je izrazito izduženog cestovnog karaktera i seoskog izgleda, iako se na križištu cesta u zapadnom dijelu naselja u blizini pogona tvornice već formira čvorišni prostor s ulogom trga i promijenjenim, sve više gradskim izgledom; 1971. god. Ravna Gora je imala 2 058 stanovnika, dakle jedva 2% više nego 1961.
IZVOR Socijalistička Republika Hrvatska: Knjiga IV: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.
Ravna Gora. Za razliku od Mrkoplja, Ravna Gora (na 816 m) bitno se razlikuje nekim svojim prirodno-geografskim i ekonomskim karakteristikama, i to u pozitivnom smislu — prije svega zbog nepropusne zone Javorove kose ovaj kraj obiluje vodom, i nadalje, unatoč opadanju važnosti prometno-geografskog položaja zbog izgradnje Lujzinske ceste i željeznice, Ravna Gora nastavila je razvoj tradicionalne šumarske i drvno-prerađivačke djelatnosti, tako da već za stare Jugoslavije ovdje postoji razvijena drvna industrija, dok je najkraća povezanost s Lujzinskom cestom (a time i sa željezničkim kolodvorima u Skradu i Delnicama), bila ostvarena već u 19. st. kada je izgrađen cestovni odvojak između Kupjaka i
Šijske kose. Još za vrijeme stare Jugoslavije Ravna Gora je relativno razvijeno industrijsko središte s pilanom, drvnom industrijom, proizvodnjom električnih baterija, dva novčana zavoda, godišnjim sajmom i mlinom kao i začecima Ijetovališnog stacionarnog turizma. Poslije oslobođenja Ravna Gora je naročito unaprijedila svoj industrijski potencijal — njezina drvna industrija jedan je od najvažnijih objekata drvne industrije i Gorskog kotara i čitave Hrvatske; iako je zbog požara 1970. god. gospodarski razvoj razumljivo usporen, brza obnova pogona i njegova modernizacija osigurat će Ravnoj Gori i dalje dobru osnovu razvoja.
Po svom izgledu Ravna Gora još je izrazito izduženog cestovnog karaktera i seoskog izgleda, iako se na križištu cesta u zapadnom dijelu naselja u blizini pogona tvornice već formira čvorišni prostor s ulogom trga i promijenjenim, sve više gradskim izgledom; 1971. god. Ravna Gora je imala 2 058 stanovnika, dakle jedva 2% više nego 1961.
IZVOR Socijalistička Republika Hrvatska: Knjiga IV: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.
Stara Sušica
NADMORSKA VISINA 730 - 769 BROJ STANOVNIKA 262 (2011.)
|
Stara Sušica se nalazi u Primorsko-goranskoj županiji, u Gorskom kotaru, na području Općine Ravna Gora. Smještena je 5 km istočno od Ravne Gore. Okružena je brdima, šumama i livadama. Pripada poštanskom uredu 51314 Ravna Gora.
Stanovništvo. Prema popisu iz 2001. godine, Stara Sušica ima 292 stanovnika u 113 domaćinstava, 2011. bilo je 262 stanovnika. |
IZVOR Stara Sušica. Wikipedija (hr)a
|
|
Povijesni pregled. U prošlosti je Stara Sušica, kao i Ravna Gora, u nekoliko navrata jako stradala od Turaka. Najteže je bilo poslije Krbavske bitke kada su stanovnici poubijani, odvedeni u roblje ili su pobjegli preko Kupe u Sloveniju. Crkvica sv. Antuna Padovanskog u Staroj Sušici je opljačkana i spaljena, ali stari frankopanski grad koji su Frankopani u srednjem vijeku imali u Staroj Sušici, nije zauzet.
Početkom 17. stoljeća u Staru Sušicu i Ravnu Goru počinju se vraćati starosjedioci, koji su pobjegli pred Turcima, ili njihova djeca. Njihovo naseljavanje pomogli su knezovi Zrinski. Nekada je Sušica bila plemićki posjed, i u jednom trenutku imala je najviše stanovnika u današnjoj općini. Sušičani nisu živjeli od zemlje i poljoprivrede. Bili su stolari, kolari, staklari ili radnici u pilani. U Staroj Sušici postojala je staklana, a uzvodno od nje, uz potok, bila je i pilana (ali u različito vrijeme, na kraju 19. i početku 20. stoljeća), koja je i dvorac i imanje, uključujući tvornicu pokućstva opskrbljivala električnom energijom. Gospodarstvo. Ljudi se bave poljoprivredom, a u novije doba i uzgojem krumpira, aronije,borovnica i slično. Iza frankopanskog dvorca nalazi se Centar za poljoprivredu i ruralni razvoj. Izgradnjom Centra za divlje zvijeri očekuje se i rast turizma. Obrazovanje. Zgrada škole sagrađena je 1884. godine i u njoj se odvija nastava u područnoj školi koju pohađa svega nekoliko učenika 1. – 4. razreda (u školskoj godini 2010./2011. pohađalo ju je troje učenika). Po završetku 4. razreda učenici putuju u matičnu školu, OŠ "Dr. Branimir Marković", u Ravnu Goru. |
ZNAMENITOSTI
|
Dvorac Stara Sušica. Dvorac u Staroj Sušici, smješten na rubu crnogorične šume, na 742 m n.v., izgradili su Frankopani. Hrvatski knezovi Frankopani, a kasnije i Zrinski čine sve kako bi zaštitili goranske krajeve od Turaka no turske čete usprkos tome provaljuju u predjele Gorskog Kotara u tri navrata (1525., 1578. i 1585 g.). Sela Stara Sušica i Ravna Gora stradavaju 22.7.1786. godine. Crkvica Sv. Antuna nasuprot dvorca biva opljačkana i spaljena no stari Frankopanski grad nije zauzet. Prvi je to podatak o postojanju frankopanskog grada i podanika u Sušici.
U 19. stoljeću kupio ga je grof Laval Nugent, a 1890. godine kupili su ga riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. Najprije je izgrađeno samo zdanje, zgrada na "dvi vade", a kula i toranj su nadograđeni na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tek je tada dvorac zadobio konačni oblik. Dvorac je restauriran u romantičnom duhu svoga vremena. Dvorac je u vlasništvu grada Rijeke a njime upravlja Dom Mladih. Dvorac Stara Sušica pruža usluge dječjeg odmarališta te u njemu borave djeca i mladi iz čitave Hrvatske na različitim programima škole u prirodi, kampovima, zimovanjima i ljetovanjima. U nekadašnjim gospodarskim zgradama danas je Institut za oplemenjivanje bilja Sveučilišta u Zagrebu. Dio dvorca služi i kao planinarski dom. Centar za velike zvijeri. U kompleksu starosušičkog dvorca radi Centar za velike zvijeri koji predstavlja goransko bogatstvo – medvjeda, vuka i risa. Do njih je i Centar za brdsko-planinsku poljoprivredu i ruralni razvoj koji nudi usluge prerade voća. Tu se nalazi i kapelica. Most. Osim dvorca, znamenit je i obližnji most po kome se u vrijeme gradnje Karolinške ceste mjesto u 18. stoljeću zvalo Most Sušica (Ponte Sušica). 
Kapela sv. Antuna Padovanskog u Staroj Sušici. Kapela sv. Antuna Padovanskog u Staroj Sušici sagrađena je 1874. godine, nakon što su Turci 1568. godine spalili tadašnju crkvu. Kapela se nalazi nasuprot dvorca. Jednostavna je građevina višestranog svetišta, a iznad ulazne fasade ima zvonik. Svečana ceremoniia i sveta misa u crkvi održava se 13.6. povodom blagdana sv.Antuna Padovanskog.
|
Dvorac Stara Sušica
Starosušičko jezero. Jezerom upravljaju Hrvatske vode. Na lokaciji jezera postoje dva poprilično velika propusta. Jezero je prilično zamuljeno (stanje 2023. godine), jer su godinama pritoci s okolnih brežuljaka tekli prema jezeru i nanijeli znatne količine mulja. Oko Starosušičkog jezera (oko 300-tinjak metara od starosušičkog dvorca) je 2023. godine dovršena šetnica. Nazvana Frankopanskom šetnicom, duga je nešto više od 500 metara, a na nju se ulazi nedaleko od poznatog starosušičkog dvorca. Jz šetnicu su postavljene table koje pojašnjavaju dijelove lokalne povijesti (dvorac, Karolinsku cestu, tvornicu stakla i dr.). Predstavnici Goranske kiparske radionice, postavili su uz šetnicu jednu od svojih skulptura (skulptura "What A Wonderful World" akademskog kipara Denisa Kraškovića). 
Jezerce u Staroj Sušici
Autor: Maria Sieglinda von Nudeldorf - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=71234533 |
Kapela svetog Antuna Padovanskog i dvorac u Staroj Sušici
Kapela svetog Antuna Padovanskog u Staroj Sušici
|
Portal crkve
|
VIJENAC
|
Vijenac (899 m) se izdiže nad Bukovskom dolinom i izvorišnim područjem jednog od krakova rijeke Dobre. S vrha je dobar pogled na Bukovsko polje, Kicljev vrh iznad polja, Skradski vrh sa selima Hribac i Divjake na njegovim padinama te dio Gorskog kotara.
Pogled s Kicljeva vrha na Vijenac (u sredini)
Kamenolom u podnožju grebena Vijenca
|
|
LUŽAČKI VRH
|
Sokolova greda
|
|
PALEŽ
|
RUDAČ
|
Ledena jama nalazi se na južnoj padini grebena Rudač (819 m; na karti SMAND-a upisan je kao Raduč) i sjeverno od Kote 909 (909 m) u šumskom području Palež. Ulaz u jamu ima obilježja špilje široke 20 m, a visoke 10 metara. Iza ulaza slijedi strmi pad prema unutrašnjosti jame koja se grana u dva dijela. Zimi se u njoj stvaraju ledei špiljski ukrasi, po kojima je jama dobila ime.
|
SJEVERNO OD SKRADSKOG VRHA
|
Skradski vrh
Proljetni pogled na Skradski vrh iz smjera Brod Moravica |
BORAVAK
Pod Javorovom kosom
|
IZVORI I LITERATURA
|
HERLJEVIĆ, Antun: Ravna Gora. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Vol. 10 No. (1964-1965), 1965. (PDF)
MANCE, Vladimir: Značajni krajobraz Vrajži prolaz i Zeleni vir kod Skrada. Turistička zajednica Općine Skrad. Skrad, 2014. PAJOVIĆ, Andrea: Usmena predaja ravnogorskog kraja. Diplomski rad. Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci. Rijeka, 2017. (PDF)
|
|
