|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > VELIKA KAPELA > Bitoraj
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vrh Bitoraja, 1386 m (ponegdje je navedeno 1835 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.2927, 14.7904
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Vrh Bitoraja, 1386 m (ponegdje je navedeno 1835 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.2927, 14.7904
|
Bitoraj ili Burni Bitoraj je gora u zapadnom dijelu Gorskoga kotara.
Bitoraj je šumovita gora bez izrazitog vrhunca, ali umjesto toga on ima izduženi krški gornji greben nazvan Piršova Kosa. Smjer tog grebena je od sjeverozapada prema jugoistoku. Gora se odlikuje dolomitno-vapnenačkim hridinama, dolovima, dubokim snježnicama i prostranim šumama. Ono što čini ovu planinu zanimljivom su brojni oblici vapnenačkih stijena koje su skrivene u šumama Bitoraja i nezavisne skupine bijelih vapnenačkih stijena čudnih i fantastičnih oblika, s do 40 metara visokim zidovima. Sedlom Javorje (1200 m) odjeljen je od Viševice na jugu-jugoistoku. Prema Hrvatskoj enciklopediji (1941.-1945.) gora Bitoraj obuhvaća Bitoraj (1385 m) i Viševicu (1428.), kao najviši vrh te gore. Vrh Bitoraja (1386 m) je skupina stijena koje strše iznad šumske vegetacije koja prekriva cijelu planinu. Vrh je ujedno jedini vidikovac na grebenu Bitoraja. Česta i snažna bura pribavila je Bitoraju i ime Burni Bitoraj. Malo ispod vrha (10-15 min.) nalazi se planinarsko sklonište Bitorajka. S vrha se pruža izvrstan panoramski pogled na gotovo sve vrhove Gorskog kotara – Snježnik, Risnjak, Bjelolasicu, Čelimbašu i druge, planinu Učku iznad Kvarnerskog zaljeva, slovenski (notranjski) Snežnik te na ogromne bitorajske šume. Tijekom vedra vremena također se mogu vidjeti Julijske Alpe, Kamniško-Savinjske Alpe i Karavanke u Sloveniji. Također s vrha je lijep pogled na sela Brestovu Dragu, Sunger i Mrkopalj. Prvi zapisani uspon na Burni Bitoraj izveo je V. Borbas iz Pešte oko 1875. godine. IZVORI WIKIPEDIJA, HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ (HRVATSKI VRHOVI) 
Bitorajske bijele stijene
Vrh Bitoraja
Pogled od Preradovića brda iznad Vrata 
Pogled iz Ličkog polja na Bitoraj
|
Bitorajske bijele stijene | Burni Bitoraj
Datum objave: 18.10.2021. Autor: Molany Opis: Kružna staza u blizini mjesta Brestova Draga kroz bijele Bitorajske stijene do vrha Burni Bitoraj. Povratak preko prekrasnog vidikovca (3:05) pa jednim kraćim prekrasnim putom po hrptu, nakon kojega se staza spušta strmo dolje kroz šumovito - stjenoviti teren. |
|
Panorama Bitoraja
Pogled s obronaka Preradovića brda na naselje Vratar u Vratarskom polju i na gorske kose Burnoga Bitoraja i Viševice (na horizontu desno). |
SJEVEROZAPADNI DIO
Vrata
|
Potkoš
|
Potkoš je umjetno jezero blizu Liča napravljeno 1985. ustavljanjem potoka Koš, pod brdom Plasina. Uredili su ga članovi ŠRD "Bajer", za prirodno mrjestilište pastrve, čiji je opstanak u jezeru Bajer ugrožavala štuka. Do jezera vodi asfaltirana cesta i vrlo je pristupačno. Umjetno jezero Potkoš je najmlađe i najmanje umjetno jezero u fužinarskom kraju (Bajer, Lepenica). Sva tri jezera izvrsno su uklopljena u planinski krajobraz i pravi su turistički dragulj Fužina. Posebno je popularno jezero Bajer, oko kojega vodi atraktivna šetnica i koje je najčešće odredište izletnika, a na obalama je iz godine u godinu sve više drvenih umjetničkih skulptura, koje ostavljaju kipari koji ovdje rado dolaze na kiparske radionice. Mnogi turisti, športaši, rekreativci i izletnici, koji dolaze uživati na obale ovih jezera, ne znaju da su ona umjetno stvorena kako bi svojom vodom pokretali vodne turbine Hidroelektrane Vinodol. Umjetno jezero Potkoš čini spremnik od 350 000 m3 ostvarenom nasutom branom na potoku Koš. Voda iz tog umjetnog jezera teče kroz zatvoreni betonski kanal duljine oko 1 500 metara do Crpne stanice Lič, gdje se ubacuje u tlačni cjevovod Lič. Na taj se način omogućuje energetsko iskorištavanje ovoga bazena koje odgovara prosječnoj godišnjoj proizvodnji električne energije od 6 GWh.
IZVOR WIKIPEDIJA: Potkoš |
Potkoš
Izvor: Wikipedia |
|
Hidroenergetski sustav Vinodol Osnovni hidroenergetski sustav (HES) Vinodol sastoji se od Lokvarskog jezera, Crpne stanice Križ (CS Križ), spojnog tlačnog tunela Lokvarka - Ličanka, Crpne hidroelektrane Fužine, Vrelo (4,8 MW), umjetnog jezera Bajer, Reverzibilne hidroelektrane Lepenica ili RHE Lepenica (1,326 MW), umjetnog jezera Lepenica, Retencije Potkoš, Crpne stanice Lič (CS Lič), gravitacijskog zahvata ili kanal Benkovac, tunela, armirano-betonskog cjevovoda i čelično tlačnih cjevovoda sveukupne duljine 18,8 kilometara, derivacijskog dovoda (provodnici vode) duljine od približno 10,5 kilometara do Triblja, te HE Vinodol u Triblju (94,5 MW). Hidroenergetski sustav Vinodol koristi vode vodotoka Gorskog kotara: Lokvarka, Križ potok, Ličanka s pritokama Kostanjevicom i Lepenicom, Potkoš, Benkovac, Potok pod grobljem, a umjetna jezera su Lokvarsko jezero, Bajer, Lepenica, te Potkoš. Ukupni hidropotencijal (maksimalna mogućnost akumuliranja) u umjetnim jezerima HES Vinodol je 41 563 x 106 m3 vode. Ukupni korisni (iskoristivi) obujam vode u umjetnim jezerima HES Vinodol iznosi 40 593 x 106 m3, za moguću proizvodnju vodnih turbina HE Vinodol u Triblju. Hidroenergetski potencijal Vinodol, s jedne strane, rezultat je velikog raspoloživog pada (kotline Ličanke i Lokvarke s njihovim pritocima nalaze se na više od 700 metara nad morem, dok je Vinodolska dolina - gdje je smještena HE Vinodol, na približno 60 metara nad morem), što je jedan od najvećih ostvarenih padova na hidroenergetskim postrojenjima u Europi. S druge strane, raspoložive količine vode razmjerno su skromne i podložne znatnim promjenama protoka. Ukupna veličina sliva svih voda tog područja iznosi 80,8 km2, dok se nadmorska visina kreće između 700 i 1100 metara. Ukupni prosječni godišnji dotok HES Vinodol iznosi 3,27 m3/s, a prosječna godišnja količina oborine, mjerena u meteorološkoj postaji kod CHE Fužine kao reprezentativnom mjestu za HES Vinodol, iznosi 2 600 mm (litara po četvornom metru godišnje). PROĆITAJ VIŠE Podrobniji članak o temi: Hidroelektrana Vinodol |
|
Bitoraj-Viševica
Neki autori Bitraj i Viševicu, odn. planinski niz Bitoraj-Viševica ne uvrštavaju pod velikokapelske grebene već ga smatraju primorskim gorjem Liburnijskog krša, odn. krasa (grč. Hytmethos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst) ili pod drugim imenom liburnijski gorski lanac Bitoraj-Viševica. Prema istim autorima radi se o nizu povezanih primorskih vrhova koji se izdižu nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola, a koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja (s najvišim vrhom Viševica, 1428 m). Prema njima, taj gorski lanac Bitoraja (B. u širem smislu) dug je oko 45 km, i obuhvaća više vrhova iznad 1300 m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i druge niže (Ričičko bilo, Kolovratske stijene) na jugoistoku prema Senjskom bilu. Oni navode kako niže udoline Mrkopaljskog i Drežničkog polja jasno odvajaju Bitoraj od najvišeg kapelskog planinskog grebena - Bjelolasice. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen područjem silikatne visoravni Rogozno, kojom prolazi stara cesta Lokve-Jelenje i gdje se nalaze akumulacijska jezera Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog bila (1494 m). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270 m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice. Prema istim autorima glavni vrhovi u lancu uzduž tako definiranog bitorajskog grebena visokog 1200-1300 m, od sjeverozapada na jugoistok, bili bi: Tuhobić 1106 m, Burni Bitoraj 1386 m, Mali Bitoraj 1384 m, Piršova kosa (1314 m), Bukova Kosa 1386 m, Viševica 1428 m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krša, odn. krasa), pa jugoistočno još Strilež 1388 m, Smolnik 1279 m, Ričko bilo 1286 m, Zapadak 1280 m i drugi niži dalje prema Senjskom bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu, iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099 m. IZVOR http://wikinfo.org/w/Hrvatski/index.php/Kapelsko_gorje KOMENTAR "DINARSKOG GORJA"
U prethodno citiranom članku o Bitoraju i Viševici na stranici Wiki.info i hr.Metapedija.hr (ne miješati s Wikipedijom, op.) je dosta nebiranim riječima (“jugo-kontinentalno-žabarski pristup”) negativno komentirano pisanje mnogih autora koji Bitoraj i Viševicu uvrštavaju u Velikokapelski masiv, odn. Velikokapelski gorski blok, ali pritom autori zaboravljaju da je taj “žabarski” pristup jednako legitiman kao i onaj primorski. Ono što je puno bitnije je gdje reljefno pripadaju ti grebeni, a ne samo (iako je i to također legitimno) kako to doživljavaju stanovnici s različitih strana grebena. Radi se dakle, o razlici između subjektivnog (tradicijsko-emotivnog) i objektivnog (znanstveno-racionalnog) pristupa. Radi određivanja granica Velike Kapele valja pogledati reljefnu kartu širega područja. Ono, oko čega postoji priličan koncenzus, je da je Velika Kapela prostrani masiv koji se sastoji od više gorsko-planinskih bila, i koji se na jug proteže sve do prijevoja Vratnik koji ga dijeli od Senjskog bila, odn. masiva Velebita. Tako je, od nekoliko nizova u tome gorskom bloku, u reljefu jasno vidljiv i onaj niz planinsko-gorskih grebena koji se od Vratnika nižu dinarskim smjerom - prema sjeverozapadu, sve do Fužina i Lokava: Alino bilo - Kolovratske stijene - Ričičko bilo - (prijevoj Banska vrata, 1083) - Strilež - Viševica - (prijevoj Javorje, 1200 m) - Bitoraj. Kada bi spomenuti grebenski lanac zaista bio samo dio tzv. Liburnijskog krasa, tada bi se taj “kras” protezao od Fužina i Lokava do Vratnika, i od jadranske obale sve do Mrkoplja i Brinja, ali i Drežnice. Što o tome pr. kažu Brinjani? Na službenoj stranici brinjske općine tako stoji: Općina Brinje proteže se između obronaka Velike Kapele i Velebita. A i što se tiče drežničkog područja - širokog prijelaznog područja između jugoistočne granice Gorskog kotara prema području Like (ona obuhvaća područje između Rudolfinske ceste Ogulin-Novi, i Jozefinske ceste Karlovac-Kapela-Senj) - taj se predjel, osim Drežnički kraj, naziva još i Kapelski kraj. U knjizi Geografija SR Hrvatske (Grupa autora, poznatih geografa - Bognar, Pavić, Riđanović, Rogić, Šegota: Geografija SR Hrvatske – Knjiga 4: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.) govori se o tzv. velikokapelskom gorskom bloku: … velikokapelski gorski blok, najviši, svakako najširi i najimpozantniji goranski reljefni masiv s nekoliko izrazitijih dominanti (Bitoraj, Viševica, Bjelolasica) i nekoliko polja (Jasenačko, Musulinsko i polja Drežnice). Pored toga, vidljivo je da tzv Liburnijski krš nema izdvojenu niti izraženu gorsko-planinsku morfologiju, već se radi o terasama i primorskim padinama obližnjih planinskih masiva, tj. konkretno prostranih visoravni: Snežničko-risnjačke i Velikokapelske. Tako se prostor Liburnijskog krša proteže padinama primorske strane tog planinskog bloka, u neposrednom zaleđu Kvarnerskog zaljeva. On započinje istočno od Ćićarije i jugoistočno od krša Brkina i Ilirske Bistrice u Sloveniji, teče paralelno s jadranskom obalom, između obale i rubnih planinskih bila snježničko-risnjačkog planinskog područja, sve do Novljanskog primorja (Novi Vinodolski), gdje ustupa mjesto podgorju Velike Kapele – koje ide sve do Senja. Tako i neki autor na lokalnoj riječkoj web-stranici nabraja krajeve koji okružuju grad Rijeku i u tome kontekstu (kontekstu kraja, a ne morfologije planinskog prostora) spominje i Liburnijski kras: Grad i prigrad – Hrvatsko primorje – Liburnijski kras – Gorski kotar – Vinodol …. (izv. fluminansiA.ORG). Tamo gdje bi se uvjetno, ali samo uvjetno, "mogao prepoznati" najviši (visina viših od 1000 m n.v.) izdvojen gorski greben Liburnijskog krša bio bi niži planinski vijenac (vrhovi oko 1000-1187 m: Medviđak, 1027 m; Kobiljak, 1119 m; Zagradski vrh, 1187 m; Sitovnik, 1082 m; Rujnik, 1044 m i dr.), u jugoistočnom nastavku Tuhobića, koji je kontaktna zona između dva velika planinska bloka: Snežničko-gorskokotarskog na sjeverozapadu i Velikokapelskog na istoku. Taj je niz nižih vrhova Ličkim poljem, zatim prijevojem između Viševice i Kobiljaka (Zelemišalj, 890 m) i udolinom Ravno odvojen od gorskog lanca Bitoraj - Viševica - Ričičko bilo, a prijevojem između Zlobina/Drivenika i Liča (koji je s oko 865 m najniži prijevoj između unutrašnjosti i primorja na ovome području - za usporedbu G. Jelenje 882 m; Zlobin-Benkovac Fužinski, 881 m) odvojen/vezan s Tuhobićem. Međutim, kako je najniža točka u tome grebenu prethodno navedeni prijevoj između Liča i Zlobina na području između Tuhobića i Kobiljaka, tako se ovaj niži planinski lanac više naslanja prema Velikokapelskom bloku te se prijevoj Zlobin-Lič može smatrati i najjužnijom granicom Snežničko-gorskokotarskog bloka - što je prepoznala još Austro-Ugarska koja je preko te najniže točke izgradila dionicu željezničke pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka. Naravno, ovdje treba naglasiti kako je Liburnijski krš, zbog svoje prostranosti i osobina, također i jedan od sastavnih - iako visinski najniži - dijelova koji čine područje Snežničko-risnjačkog i Velikokapelskog gorskog bloka. Analogno navedenim primorskim terasama i nižim grebenima koji se dižu nad Kvarnerskim zaljevom, a koji su ujedno i rubni dijelovi dviju velikih planinskih blokova (snežničko-risnjačkog i velikokapelskog), je slučaj primorske padine Velebita u njihovu jugoistočnom nastavku. Neovisno od činjenice kako ta primorska padina nosi naziv Velebitsko podgorje, odn. Podgorje, ipak se radi samo o nazivu kraja, zemljopisnog područja sa svojim geomorfološkim posebitostima. No, ipak je to, morfološki, sve od najviših vrhova masiva pa do same morske obale i dalje samo masiv Velebita. 
|
|
