BITORAJ (BURNI BITORAJ)
Područje: Krške visoravni (planote) Slovenije i Hrvatske
Grupa: Velika Kapela
Država: Hrvatska
Najviši vrh: 1386 m (ponegdje je navedeno 1835 m)
Koordinate najvišeg vrha:
Grupa: Velika Kapela
Država: Hrvatska
Najviši vrh: 1386 m (ponegdje je navedeno 1835 m)
Koordinate najvišeg vrha:
|
Bitoraj ili Burni Bitoraj je gora u zapadnom dijelu Gorskoga kotara.
Bitoraj je šumovita gora bez izrazitog vrhunca, ali umjesto toga on ima izduženi krški gornji greben nazvan Piršova Kosa. Smjer tog grebena je od sjeverozapada prema jugoistoku. Gora se odlikuje dolomitno-vapnenačkim hridinama, dolovima, dubokim snježnicama i prostranim šumama. Ono što čini ovu planinu zanimljivom su brojni oblici vapnenačkih stijena koje su skrivene u šumama Bitoraja i nezavisne skupine bijelih vapnenačkih stijena čudnih i fantastičnih oblika, s do 40 metara visokim zidovima. Sedlom Javorje (1200 m) odjeljen je od Viševice na jugu-jugoistoku. Vrh Bitoraja (1386 m) je skupina stijena koje strše iznad šumske vegetacije koja prekriva cijelu planinu. Vrh je ujedno jedini vidikovac na grebenu Bitoraja. Česta i snažna bura pribavila je Bitoraju i ime Burni Bitoraj. Malo ispod vrha (10-15 min.) nalazi se planinarsko sklonište Bitorajka. S vrha se pruža izvrstan panoramski pogled na gotovo sve vrhove Gorskog kotara – Snježnik, Risnjak, Bjelolasicu, Čelimbašu i druge, planinu Učku iznad Kvarnerskog zaljeva, slovenski (notranjski) Snežnik te na ogromne bitorajske šume. Tijekom vedra vremena također se mogu vidjeti Julijske Alpe, Kamniško-Savinjske Alpe i Karavanke u Sloveniji. Također s vrha je lijep pogled na sela Brestovu Dragu, Sunger i Mrkopalj. Prvi zapisani uspon na Burni Bitoraj izveo je V. Borbas iz Pešte oko 1875. godine. IZVORI: WIKIPEDIJA, HRVATSKI PLANINARSKI SAVEZ (HRVATSKI VRHOVI) |
|
|
Bitoraj-Viševica
Neki autori (stranica Wiki.info) Bitraj i Viševicu, odn. planinski niz Bitoraj-Viševica ne uvrštavaju pod velikokapelske grebene već ga smatraju primorskim gorjem Liburnijskog krša, odn. krasa (grč. Hytmethos Oros, latin. Mons Lacinius, njem. Liburnische Karst). Prema istim autorima radi se o nizu povezanih primorskih vrhova koji se izdižu nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola, a koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja (s najvišim vrhom Viševica, 1428 m). Prema njima, taj gorski lanac Bitoraja (B. u širem smislu) dug je oko 45 km, i obuhvaća više vrhova iznad 1300 m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i druge niže (Ričičko bilo, Kolovratske stijene) na jugoistoku prema Senjskom bilu. Oni navode kako niže udoline Mrkopaljskog i Drežničkog polja jasno odvajaju Bitoraj od najvišeg kapelskog planinskog grebena - Bjelolasice. Na sjeverozapadu je od višeg Risnjaka taj bitorajski lanac odvojen područjem silikatne visoravni Rogozno, kojom prolazi stara cesta Lokve-Jelenje i gdje se nalaze akumulacijska jezera Lokve i Bajer. Na jugoistoku se preko gorske ceste Krmpote-Drežnica na sedlima Alan i Banska vrata (1033 m), bitorajski lanac dalje nastavlja u južniji viši greben Senjskog bila (1494 m). Oko vrhova na grebenu ima više stalnih izvora, a najviši je Plavuš na 1.270 m u ponikvi pod glavnim vrhom Viševice. Prema istim autorima glavni vrhovi u lancu uzduž tako definiranog bitorajskog grebena visokog 1200-1300 m, od sjeverozapada na jugoistok, bili bi: Tuhobić 1106 m, Burni Bitoraj 1386 m, Mali Bitoraj 1384 m, pIRŠOVA KOSA (1314 M), Bukova Kosa 1386 m, Viševica 1428 m (najviši vrh u nizu Liburnijskog krša, odn. krasa), pa jugoistočno još Strilež 1388 m, Smolnik 1279 m, Ričko bilo 1286 m, Zapadak 1280 m i drugi niži dalje prema Senjskom bilu. U okviru lanca Bitoraj-Viševica na jugu, iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1099 m. IZVOR: http://wikinfo.org/w/Hrvatski/index.php/Kapelsko_gorje KOMENTAR DINARSKOG GORJA
U prethodno citiranom članku o Bitoraju i Viševici na stranici Wiki.info (ne miješati s Wikipedijom, op.) je dosta nebiranim riječima (“jugo-kontinentalno-žabarski pristup”) negativno komentirano pisanje mnogih autora koji Bitoraj i Viševicu uvrštavaju u velikokapelski masiv, ali pritom autor zaboravlja da je taj “žabarski” pristup jednako legitiman kao i onaj primorski. Ono što je puno bitnije je gdje reljefno pripadaju ti grebeni, a ne kako to doživljavaju stanovnici s različitih strana grebena. Radi se dakle, o razlici između subjektivnog (tradicijsko-emotivnog) i objektivnog (znanstveno-racionalnog) pristupa. Radi određivanja granica Velike Kapele valja pogledati reljefnu kartu širega područja. Ono, oko čega postoji priličan koncenzus, je da je Velika Kapela prostrani masiv koji se sastoji od više gorsko-planinskih bila, i koji se na jug proteže sve do prijevoja Vratnik koji ga dijeli od Senjskog bila, odn. masiva Velebita. Tako je, od nekoliko kapelskih nizova, u reljefu jasno vidljiv i onaj niz planinsko-gorskih grebena koji se od Vratnika nižu dinarskim smjerom - prema sjeverozapadu, sve do Fužina i Lokava: Alino bilo - Kolovratske stijene - Ričičko bilo - (prijevoj Banska vrata, 1083) - Strilež - Viševica - (prijevoj Javorje, 1200 m) - Bitoraj. Kada bi taj grebenski lanac zaista bio dio tzv. Liburnijskog krasa, tada bi se taj “kras” protezao od Fužina i Lokava do Vratnika, i od jadranske obale sve do Mrkoplja, Drežnice i Brinja. Što o tome pr. kažu Brinjani? Na službenoj stranici brinjske općine tako stoji: Općina Brinje proteže se između obronaka Velike Kapele i Velebita. A što se tiče drežničkog područja – širokog prijelaznog područja između jugoistočne granice Gorskog kotara prema području Like (ona obuhvaća područje između Rudolfinske ceste Ogulin-Novi, i Jozefinske ceste Karlovac-Kapela-Senj), taj se predjel, osim Drežnički kraj, naziva još i Kapelski kraj. U knjizi Geografija SR Hrvatske (Grupa autora: Geografija SR Hrvatske – Knjiga 4: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975.) govori se o tzv. velikokapelskom gorskom bloku: … velikokapelski gorski blok, najviši, svakako najširi i najimpozantniji goranski reljefni masiv s nekoliko izrazitijih dominanti (Bitoraj, Viševica, Bjelolasica) i nekoliko polja (Jasenačko, Musulinsko i polja Drežnice) … Pored toga, vidljivo je da tzv Liburnijski krš nema izdvojenu niti izraženu gorsko-planinsku morfologiju, već se radi o terasama i primorskim padinama obližnjih planinskih masiva, tj. konkretno prostrane Snežničko-gorskotarske visoravni. Tako se prostor Liburnijskog krša proteže padinama primorske strane tog planinskog bloka, u neposrednom zaleđu Kvarnerskog zaljeva. On započinje istočno od Ćićarije i jugoistočno od krša Brkina i Ilirske Bistrice u Sloveniji, teče paralelno s jadranskom obalom. između obale i rubnih planinskih bila snježničko-risnjačkog planinskog područja, sve do Novljanskog primorja (Novi Vinodolski), gdje ustupa mjesto podgorju Velike Kapele – koje ide sve do Senja. Tamo gdje bi se uvjetno mogao prepoznati najviši (visina viših od 1000 m n..) izdvojen greben Liburnijskog krša bio bi manji niz vrhova Medviđak – Kobiljak – Zagradski vrh koji je Ličkim poljem i udolinom Ravno odvojen od gorskog lanca Bitoraj - Viševica - Ričičko bilo, a prijevojem između Drivenika i Liča odvojen/spojen s Tuhobićem. Naravno, ovdje treba naglasiti kako je Liburnijski krš, zbog svoje prostranosti i osobina, također jedan od sastavnih - iako visinski najniži - dijelova koji čine područje Snežničko-gorskokotarske visoravni - uz Javornike, Snežnišku planotu sa Snežnikom, Snježničko-risnjački planinski blok i dr. Analogno tim primorskim terasama i nižim grebenima dva velika planinska bloka (snežničko-risnjački i velikokapelski) koji izbijaju nad Kvarnerski zaljev je slučaj primorske padine Velebita. Neovisno od činjenice kako ta primorska padina nosi naziv Velebitsko podgorje, odn. Podgorje, ipak se radi samo o nazivu kraja, područja sa svojim geomorfološkim posebitostima, ipak je to morfološki, sve od najviših vrhova masiva pa do same morske obale i dalje samo masiv Velebita. 
IZVOR KARTOGRAFSKE PODLOGE: Elasticterrain
|
|
