|
|
|
Planina Lib je srednje visoka planina koja se izdiže na jugoistočnom rubu Duvanjskog polja, jugoistočno od Tomislavgrada. Poput poluotoka prodire u nizinu polja. Najviši vrhovi planine su Svinjar (1481 m) i Smiljevača (1429 m). Lib se završava visoravni imenom Kovačevac. Sjeveroistočnu granicu planine čini 7 kilometara dugi klanac zvan Grla, koji odvaja Lib planinu od Vran-planine.
Sastavljena je od vapnenaca kredne i jurske starosti. Od posebne su važnosti zone lapora pliocenske starosti, kao hidrološke barijere, koje se nalaze na vršnim dijelovima SI padine, uz rasjednu liniju, iz kojih izviru vrela koja selu Kongori daju vodu (Roglić, 1940.). Planina je dosta krševita i ne baš bogata vodom, iako ima dosta padalina (i snijega), a jedino područje iznad sela Kongora na Libu bogato je izvorima. Poznata vrela su Kosovac i Klišac, koja stvaraju male potočiće, koji u ljetnim mjesecima obično presuše. Planina Lib je značajna za povijest ovoga kraja, ne samo Tomislavgrada nego i šire. Kako Lib u odnosu na Duvanjsko polje ima izrazitu strateško-obrambenu vrijednost i važnost, što je uvjetovano ponajviše konfiguracijom tla, upravo je tu, još prije nove ere, najjače ilirsko pleme Dalmati, na Libu, smjestilo svoj glavni grad, dobro utvrđeni Delminium. U Ljetopisu popa Dukljanina i knjizi Kraljevstvo Hrvata, zabilježeno je da je na ovom području ispod planine Liba ili pak na samoj planini, održan Prvi svehrvatski sabor 753. god. |
Tomislavgrad 2019 - Orlov Kuk - Borčani - Omolje - Kongora - Duvanjsko Polje
Datum objave: 8.5.2019. Objavio: Kroatein - News zu Kroatien Opis: Tomislavgrad 2019 - Orlov Kuk - Borčani - Omolje - Kongora - Duvanjsko Polje Snimio: Goran Majić DODATAK OPISU Orlov kuk ili Orlokuk je dio i vrh planine (1394 metra) Smiljevače, koja zatvara donji dio Duvanjskog polja. S jezičnog motrišta oronim je sastavljen od pridjeva posvojnog orlov i imenice kuk. Prvi član oronima pridjev posvojni izveden je od imenice orao, naziva najveće ptice grabljivice OVDAŠNJIH planinskih krajeva (rod Aquila, red sokolovke), snažnih pandža i jakog kljuna, simbola snage i junaštva. Inače, Orlokuk je česti naziv uzvisina i njihovih vrhova: osim na duvanjskom istoimene se uzvisine nalaze na posuškom, zadarskom, kninskom i makarskom području. Još je češće uzvisine s nazivom Orlovac: najviši vrh istočno-hercegovačke planine Lebršnik (1985 metara); Orlovac je i dio planine Kovača pokraj Eminova Sela u općini Tomislavgrad;. |
|
Klima
Klima je vrlo oštra, s vrlo jakim vjetrovima (bura i jugo). Vode Iako na ovome području pada prilično mnogo kiše i snijega, u ljetnim mjesecima česte su suše i nestašice vode jer je tlo vrlo propusno (šuplji krš) i voda brzo otječe u podzemlje. Jedino je Lib bogat izvorima, kao npr. iznad sela Kongora, koje već od 1913. god. ima seoski vodovod iz vrela Čepča. Naime, povijesni izvori tvrde da je postojao vodovod čak i u rimsko doba. Znatna vrela su još Kosovac i Klišac, također na Libu. Izvori stvaraju i male potočiće, koji u ljetnim mjesecima obično presuše. |
Vrhovi
Svinjar, 1481 m Smiljevača, 1429 m (ili 1430 m, ovisno o izvoru) Velika Zmijača, 1417 m Vrlokuk (odn. Orlovkuk), 1392 m (moguće je pronaći i podatak o 1391 m) Mala Zmijača, 1368 m Kik, 1301 m |
|
Lib se završava nevelikom visoravni imenom Kovačevac poznatoj po prastaroj delmatskoj gradini.
Još u vrijeme prije Krista ovdje su svoju glavnu utvrdu (Delminium) imali Delmati (Dalmati) koji su bili najhrabrije ilirsko pleme, po kojemu će poslije Rimljani prozvati čitavu Dalmaciju. U Ljetopisu popa Dukljanina i Kraljevstvu Hrvata, zabilježeno da je na ovom području ispod planine Liba (između sela Kongore i Borčana) ili pak na samoj planini održan Prvi svehrvatski sabor 753. godine. |
|
|
Delmati
Delmati, odn. Dalmati (lat. Dalmatae, grč. Delmatoi) su antička etnogrupa koja je nastavala današnju srednju Dalmaciju i zapadnu Hercegovinu između rijeka Krke i Neretve, gdje se pojavljuju od 4. stoljeća pr. n.e. Po razdiobi naroda u rimsko doba, Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu, pa ne ulaze u sastav kasnijega Ilirskog kraljevstva uz južni Jadran. Po njima se potom zove rimska provincija Dalmatia i današnja Dalmacija tj. južna Hrvatska. Borbe s Rimljanima Uzastopni napadi Dalmata na ovdašnje rimske saveznike tj. susjedne Liburne i stare grčke gradove srednjeg Jadrana, poslužili su Rimljanima kao povod za više uzastopnih ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od god. 156.- 155. pr. Kr. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je 119.- 117. pr. Kr. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78.- 76. pr. Kr. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin). Potom opet slijede novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49.- 44. pr. Kr.) bili kao saveznici na strani Pompeja protiv Cezara, nakon čega se oblikuje moćno Rimsko carstvo. Zatim se većina Ilira ujedinjuje oko borbenih Dalmata u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, pa tad slijedi zadnji i četvrti Dalmatski rat rimskog cara Oktavijana protiv Ilira 34.- 33. pr. n.e., koji završava osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio). Posljednji neuspješni ustanak su Iliri, među kojima su bili i Dalmati digli protiv rimske vlasti pod vodstvom Batona od 6-9 god. n.e. |
Rimljani su, nakon što su porazli Ilire, sagradili cestu koja je prolazila od Salone, preko Imotskog polja prema jednom od najvećih utvrđenih ilirskih gradova Delminiumu, u današnjem Duvanjskom polju. Ostalo je zapisano kako je rimski konzul Scipion Nasic 155. god. pr. Kr. izvršio pohod s jakom pješadijom i konjicom iz Salone, rimskom cestom preko Imotske krajine te u tom pohodu spalio i razorio Dalminium. Ostaci tog porušenog ilirskog grada i dan danas strše podno Duvanjskog polja na brdu Hlib.
IZVORI I LITERATURA O DELMATIMA
Wikipedija - Dalmati STIPČEVIĆ, A.: Iliri (povijest, život i kultura). Školska knjiga. Zagreb, 1974. ZANINOVIĆ, M.: Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak Centra za balkanološke studije sv. 4-5. Sarajevo, 1966-1967. WILKIES, J.: Iliri. Laus Izvori 3. Split 2001. LOVRIĆ, A.Ž., RAC, M. i surad.: Šćakavski ikavci u Dalmaciji i Hercegovini (rječnik, kultura i genom). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 3. Zagreb 2008. |
|
Kultura i gospodarstvo Dalmata
Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uvjetno mogu svrstati kao "Poluiliri". U političkom pogledu se oni pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove povijesno potvrđene pojave od 4. st., Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve. Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja uz njihove grobove, u kulturnom pogledu su inače Dalmati bili vidljivo primitivniji od njihovih starijih susjeda. Jedino njihovi plemenski poglavice su stanovali u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su nađeni i kameni mauzoleji s grobovima tih dalmatskih čelnika. Ostali Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša. Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem ozemlju nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina. Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi kod njih nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedali lokalni plemenski poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im uzastopni gerilski ratovi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. |
|
|
Duvanjsko polje (starogrč. Delminion koilon) je krško polje u BIH. Zajedno s okolnim krškim poljima (Livanjsko, Kupreško, Glamočko) čini sustav Tropolja tj. krških polja visokog dijela jugozapadne Bosne. Duvanjsko polje ima oblik spljoštenog romba s manjim produžetkom prema sjeveru, tj. prema kanjonu Šujice. Zapadnije u blizini Duvanjskog polja (7 km) nalazi se i Buško jezero (Buško blato). Njegova nadmorska visina polja varira izmedju 860 - 900 m. Duvanjsko polje leži više od Livanjskog (709 - 808 m), a niže je od Kupreškog polja (1100 - 1200 m). Duvanjsko polje je dugo 20 km (linija Mesihovina - Mokronoge), široko 12 km (linija Brišnik - Mandino Selo) i površina mu je 125 km². Glavni vodotok u polju je rijeka Šujica. Brojnim podzemnim pukotinama u kršu voda s Duvanjskog polja otječe prema bazenu Cetine. Tijekom visokih vodostaja, osobito podkraj zime je to polje često poplavljeno. U Duvanskom polju postoje naslage lignita.
Geologija Duvanjsko polje nastalo je u davna geološka vremena tektonskim spuštanjem tla, jezerskim taloženjem - tu su nastale i velike naslage ugljena na prostoru Kongore, Eminova Sela i Vučipolja - te nanosima stalnih ili povremenih vodotoka. Polje je prekriveno 2000 metara debelim nanosima iz razdoblja neogena. Bez tih neogenskih naslaga Duvanjsko polje bi se nalazilo niže od razine mora i bilo bi kriptodepresija na -1100 metara visine. Dno polja nije vapnenačka zaravan. Gravimetrijska mjerenja su pokazala da su na malim udaljenostima zapažena razlike u visini dna od 150 metara. Okolna rubna gorja Duvanjsko polje obrubljuju planine Tušnica i Jelovača na zapadu i sjeverozapadu, na sjeveru Cincar (Malovan), na sjeveroistoku Ljubuša, Vran, na jugoistoku Lib, na jugu planina Gvozd i na jugozapadu i zapadu Zavelim, Midena i niža Grabovica, koja na Privali dotiče ogranke Tušnice. Većina ovih planina su bez većeg šumskog pokrivača. Najviše visokih šuma površina ima na Vranu i Zavelimu, a nižih na Gvozdu i Grabovici. Povijest i naselja Smatra se da je prvi hrvatski kralj Tomislav moguće bio okrunjen na Duvanjskom polju. Povijesni izvori o tom događaju su oskudni. Ljetopis popa Dukljanina je jedan od glavnih izvornika. Ukoliko se oslonimo na ovaj povijesni izvor, onda je mjesto krunidbe kralja Tomislava najvjerojatnije jugoistočni brdski greben iznad sela Kongore i Borčana pod imenom Lib. Po tomu (polumitskom?) zbivanju je preimenovano i glavno naselje u tom polju, ranije Duvno (= klasični Delminium) u noviji Tomislavgrad. Većina pučanstva na Duvanjskom polju su katolički Hrvati, dok islamski Bošnjaci i pravoslavni Srbi tu tvore manjine. IZVOR Duvanjsko polje. Metapedia Duvanjsko polje Autor: Vjekoslav Klaić IZVOR Kalendar Napredak, 1.1.1924. Godine 1925. navršiće se tisuću godina, što se hrvatska kneževina preobrazila u kraljevinu, i što se dotadanji knez Tomislav vjenčao za kralja. Gdje se to vjenčanje izvršilo, nije sigurno utvrđeno; ali gotovo svi historičari počevši od Ivana Kukuljevića nagađaju, da se to dogodilo na Duvanjskom polju u Bosni. Ljetopis popa Dukljanina potanko priča o velikoj skupštini hrvatskog naroda i o krunisanju nekoga kralja Svetoplka (Svetopuka, Svjatopolka) na Duvanjskom polju, pa se općenito misli, da je pop Dukljanin bludnjom zamijenio moravskoga kneza Svatopluka s hrvatskim kraljem Tomislavom. Kako će sav hrvatski narod za dvije godine najsvečanije slaviti postajanje i tisućgodišnji opstanak svoje narodne države, spremaju se naročito kršni Duvnjaci, da svoj zavičaj što jače istaknu.U to ime sakupili su lijepe novce i sveder ih sabiru, da u stolici Duvanjskoga polja, u varoši Županjcu podignu zavjetnu crkvu i uz nju »hrvatski dom«, u kojem bi se zgrnulo sve, što bi podizalo narodni i kulturni život ne samo na Duvanjskom polju, nego i daleko i široko k naokolo njega sve do mora i podunavskih strana. Duvanjsko polje neka bude sada središte proslave, kao što je pred tisuću godina bilo pozorište najznamenitijih događaja u hrvatskoj povjesnici. Potrebito je stoga i radi onoga, što je prošlo, i radi onoga, što se sprema, da to Duvanjsko polje malo izbliže ogledamo. U Između bosanskih razvodnih gora i Dinarskih planina Dalmacije čije prostiru se pravcem od sjeverozapada prema jugoistoku tri visoke ravnice ili polja, po imenu Glomačko polje (Hlivno, Livno, Lijevno), i napokon Duvanjsko polje li Duvno. Naporedo s tim poljima nižu se u Dalmaciji uza zapadni podanak Dinarskih planina opet " tri nešto niža polja, kao Kninsko polje (s Kosovim i Petrovim poIjem), Cetinsko polje (Vrlika. Sinj. Trilj) i Imotsko polje na jugu. Od svih tih šest polja svojim je gospodujućitn smještajem najznamenitije baš Duvanjsko polje, na kojem je danas najglavnije mjesto varoš Županjac, zvana i Duvno. To se polje politički pribraja Bosni (Travanjskom okružju); ali zapravo tvori s Livnom i Glamočem neku zasebnu zemljopisnu cjelinu, koja bi se prije mogla privoliti Dalmaciji ili Hercegovini, nego Bosni, i to već radi samog geognostičkoga sastava, jer i ta tri polja pripadaju kraškoj formaciji ili kršu, koji ispunja južnu Kranjsku, južnu Hrvatsku. Dalmaciju, Hercegovinu i Crnu Goru. Duvanjsko polje spada među najviša polja u tim krajevima. Visoko je 860 do 900 metara nad morskom površinom; dakle je nešto niže od Glamoča (896 do 1031 m), a znatno više od Livna (709 do 808 m), kao i od hrvatske Like (600 m) i Krbave (700 m). Od sela Mokronoge i hana Marijana, na sjeveru pak do sela Mesihovine (Mesiovine) na jugu dugo je do 20 kilometara (po nekim 4 sabata), dok mu je širina različita. Najveća mu je širina u sredini između sela Kovači na zapadu i Mandinog sela na istoku: tu je široko do 9 kilometara. Međutim ta širina postaje još znatnija, ako se pribroje neke pokrujne doline kod rečenih mjesta. Tako se medu Mandinim selom i Kongorom odvaja jugoistočno prema selu Lipi neka pobočnžu dolina, koja je duga oko 4 kilometra, a široko poprijeko 2 kilometra. Druga pobočna, gotovo trougla dolina proteže se kod sela Kovača i Kola prema zapadu u dužini od 5 i pol kilometra, te se zapadno od sela Stipanića zašiljuje pri dnu znatnoga sela Prevale, gdjeno iz Duvna vodi put u Buško blato i niže u Dalmaciju prema moru. Površina Duvanjskoga polja obaseže 122 knr. Opasano je Duvanjsko polje sa svih strana visokim gorama. Na istoku uzdižu se Ljubuša planina (s vrhuncima Ljubuša 1794 m., Crni vrh 1617 m., Mala Ljubuša 1676 m.) i Vran planina (s vrhuncima Veliki Vran 2074 m.. Mali Vran 2017 m.); na jugozapadu hvata se Vrana Hlib ili Lib planina, u kojoj su vrhunci Zmijača (1481 m.) i Orlakuk (1391 m.), i koja strmenitim grebenom Hlibom i Libom (1023 m.) prodire u samo Duvanjsko polje. Greben Hlib i Lib čini se kao rt ili predbrežje, te se nad susjednom ravnicom uzdiže za nekih 150 m. relativne visine. Na zapadnoj strani polja uzdiže se ivlidena planina (najviši vrh Midena 1121 m.) i mnogo niža Grabovička planina; iza klanca Prevale hvata se potonje na sjeverozapadu Tuš-nica planina (1700 m.) s Buljanom stranom i Jelovačom planinom. Pojedini ogranci Tušnice planine dopiru gotovo do glavnoga mjesta Županjca na Duvanjskom polju. Između opisanih gora vode kraj doline i prevale i ceste i putovi na sve četiri strane svijeta. Na sjever vodi cesta dolinom rijeke Šuice i preko sedla Malovana na Kupreško polje i do Bugojna na Vrbasu; kod Gališiča odvaja se od te ceste druga, kojom se ispod Borove glave (1290 m.) dolazi u Livno. Drugi put vodi s Duvna na zapad preko Prevale na Buško blato; putovi na istok u dolinu Rame i na jug prema Roškom polju, Viru i Budimiru mnogo su tegotniji, te se njima može tek jašući na konjima prolaziti. Po narodnom kazivanju irnade na Duvanjskom polju i u bližem okolišu njegovu 74 vrela ili izvora. Takova su vrela Kosovac i Klisac na Hlibu ili Libu, vrelo Miljacka na južnom kraju polja, vrela Žbanica i Ostrožac u Tušnici planini, napokon brojna vrela u okolišu varoši Županjca. Neka od tih vrela u proljeće i jesen otiču u malene potoke, koji međutim u ljetu za vrijeme žege presuše. Događa se pače, da u sušno doba i mnoga vrela posve presahnu. Tako biva i s vrelom Kosovcem,, premda izvire u gorskom kraju od 1300 m. visine. Najznamenitiji potok čitavoga polja je Šuica ili Šujica. Ona izvire daleko na sjeveru ispod planine Malovana, gdjeno stoji selo j Stržanj s podorom starinskoga grada; onda teče kraj sela Šuica i Galičića, iza Galičića si probija put kroz tijesnu dolinu, pa tek kroz j sela Mokronoge ulazi u Duvanjsko polje. Tekući poljem od sjevera k jugu pada od 873 m. do 862 m.; po prilici usred polja savija se u ž okuku ili lakat, pa teče na zapad prema planini Grabovici, kojoj se na podanku kod sela Kovača pod Tuboljom gubi u ponor. Nakon podzemnoga toka od nešto više nego 5 kilometara izlazi opet kod mjesta Vrela iz pećine, te kao potok Ričina prolazi Buškim umom, pa se na jugozapadnom kraju toga polja kod Ljeskovače ponovo gubi u ponore. Za svoga toka od Mokronoge do Ljeskovače pada Šuica 173 m. (873—700). Šuica je redovito vodom dosta obilata; u proljeće i jesen razliiava se i poplavljuje okoiišnje livade, pa tako nastaju i stalne bare, kao u sredini polja na mjestu prozvanom Jabuka. Tek za velike ljetne suše ostaju satno mjestimice manje i veće lokve u njezinu koritu. Znatniji pritoci Šuičini jesu s desna Vučica ili Djevojka, nadalje Vrbica s potokom Šege tom, i napokon Ostrožac; od lijevih pritoka spomena je vrijedna Drina, koja dolazi s južnih krajeva polja, pak utječe u Šuicu baš ondje, gdje se ta rijeka savija u okuku. Drina žu ljetu većinom posve presahne. Baš te hidrografske prilike Duvanjskoga polja prouzrokuju da se sredinom njegovom prostiru gotovo same livade (imenice), koje zapremaju malo ne polovicu polja. Tek na okrajcima i više položenim mjestima, dokle ne dopire poplava, ima njiva i oranica, na kojima rode gotovo sve vrsti žita. Čini se, da je polje u stara vremena bilo u opće rodnije, nego što je danas, što bi posvedočila rečenica: »Duvno zlatno guvno«, kao i narodna predaja, da je Duvno nekad bilo žitnica dalmatinska. A i narodna pjesma pjeva: »Lijepo ti je Duvno polje ravno: po njem raste bjelica pšenica, konjska hrana zelena travica«. Bit će, da su i gore, koje polje opasuju, bile nekad šumom zarasle; danas je Duvno s okolišnjim gorama golo, jedino na Vran-planini imade nešto bukove šume. No zato imade i po polju i po planinama dovoljno pašnjaka, pa je tako stočarstvo žiteljima Duvna glavno vrelo privrede. Vinograda nema već radi studenoga podneblja. Po zimi je vrlo studeno (10—15 stupnjeva R ispod ništice), ali ni po ljetu nema velike žege najveća vrućina 20—24 R). Obični su vjetrovi bura i ju-govina; ljeti dune katkada večerinj ili pedsunčak. Na Duvanjskom polju živjelo je (po popisu god. 1885.) oko 9200 stanovnika. Od toga bili su 6600 rimokatolici, 1800 muslimani, a 800 pravoslavni. Rimokatolici razasuti su po čitavom polju: muslimani pretežu u varoši Županjcu, zatim u selima Blažuj. Opleća-nima i Omerovićima; pravoslavni nastavaju isključivo u selu Raš-čanima, a pretežu u selu Čebari. Ali imade i takovih sela, u kojima nastavaju jedino rimokatolici (Borčani, oba Brišnika, Bukovica. Crvenica i.t.d.). Duvnjaci su u opće svi odrasli i razvijeni ljudi; imade ih. koji i do 2 metra visine dosegnu. K tomu su dosta jaki, tako da jedan i po 75 kg. može na konja dignuti Muškarci su jači, krupniji i ljepši od ženskadije. Djece imadu oci 5—10; rt; čitavom polju nema više od 15—20 žena nerotkinja. Što se tiče glava, većinom su okrugle, a manje ima dugoljastih. Kosa je većinom crna ili vrana, a manje ima žutkaste ili crvenkaste. Govor im je krasna što-kavština ikavskoga izgovora ... PROČITAJ NASTAVAK NA http://www.infobiro.ba/article/857605 |
|
|
Naselje Kongora nalazi se u općini Tomislavgrad, u sklopu Hercegbosanske županije, a smješteno je u jugoistočnom dijelu Duvanjskog polja. Slobodno možemo reći da ovi duvanjski prostor čini tromeđu između Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Po svom smještaju i sastavu tla kao i po tjelesnim, duhovnim svojstvima kao i mentalitetu svoga stanovništva duvanjski je kraj više dio Dalmacije ili Hercegovine nego Bosne. Kongora je smještena ispod planine Liba.
Po zaposjedanju Bosne i Hercegovine nova je austrougarska vlast provela popis pučanstva. Nakon toga su takvi popisi objavljivani u nekoliko navrata, tako do danas posjedujemo ukupno 12 državnih popisa (4 austrougarska, 2 starojugoslavenska i 6 popisa SFRJ). Iz prvog službenog popisa stanovništva iz 1879. god., Kongora je imala ukupno 328 stanovnika. Ovaj se broj udvostručio 1921. god. na 628 stanovnika, a 1971. god. Kongora je imala najveći broj stanovnika,a riječ je o 929 osoba. Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. god. Kongora je imala 866 stanovnika, od čega je bilo 6 stanovnika srpske nacionalnosti, a ostatak su bili Hrvati. Od rata 1990-ih demografsku sliku Kongore karakterizira izrazita depopulacija. Znatno je smanjen broj stanovnika zbog iseljavanja i malog prirasta broja rođenih (prirodni prirast ispod nule). Razlozi iseljavanja stanovništva uglavnom su izazvani ekonomskim problemima, prvenstveno velikom nezaposlenošću. Ovaj je prostor od povijesnih vremena bio naseljen, a to nam potvrđuje i činjenica da su Delmati upravo na ovom području imali svoj glavni grad. Kongora je središte istoimene župe koja je službeno osnovana 1917. god., a prije toga vremena je pripadala župi Seonica. IZVORI Kongora. Mandino-selo.com http://www.lu-orlovkuk.com/ http://www.ricice.hr/o%20mjestu.html |
LEGENDE I ANEGDOTE
Na izlazu klanca Grla u Duvanjsko Polje leže sela Kongora i selo Lipa. Ovdje se nalazi veliki stećak, zvan Markov kamen, a o čijem postavljanju ima u narodu ova izreka: Vukla Marta na brata Marka, miseca veljače, preko brda Svinjače, vuklo sto volova, zaklala sto ovnova. Župna crkva
Gradnja župne crkve u Kongori otpočela je 4.7.1924. god. kada su bili blagoslovljeni temelji, da bi 1927. god. crkva bila izgrađena unatoč velikim financijskim problemima. Crkva je imala tri lađe (isti je plan kao i danas), ali nije bio projektiran zvonik, pa je 1930. god. ispred crkve podignuto zvono s jarmom teško 328 kg. Osmogodišnja škola Gradnja škole je započela 1931. god., a nastavljena sljedećih godina. Danas nosi naziv Ivana Mažuranića, a pohađaju je učenici iz Kongore i susjednih sela. Spomenici U blizini župne crkve i škole u Kongori nalazi se spomenik palim braniteljima iz domovinskog rata i žrtvama tijekom II. svjetskog rata i poraća. Od 1942. – 1946. god. poginulo je i nestalo oko 140 župljana ove župe, gotovo desetina ukupnog broja stanovnika - najveći dio za vrijeme ili nakon završetka rata u Bleiburgu i križnim putovima. |
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj stranici?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. ODGOVARAM NA SVAKI UPIT! Ukoliko ne dobijete odgovor, molim Vas pišite direktno na slijedeću adresu: papaczg@hotmail.com INDIVIDUAL VISITORS SINCE JANUARY 14TH, 2019
|
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
All materials (textual, cartographic, photographic, audio and video) of which the sole author is DINARSKO GORJE WEBPAGE (Dinaric mountains) can be freely downloaded and used without any additional conditions. These are materials on the site where their source or author is not specifically stated. If you want to use some content from the site, and you are in doubt about its origin, please contact the Website administrator. 
PLEASE, KEEP OUR ENVIRONMENT CLEAN!
|
