|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > VLAŠIĆKA GRUPA > Majdanska planina
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Gojidžik, 619 m, može se pronaći i podatak od 620 m
Koordinate najvišeg vrha:
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Gojidžik, 619 m, može se pronaći i podatak od 620 m
Koordinate najvišeg vrha:
Majdanska planina (Majdan planina) je rudonosna planina u sjeverozapadnoj Bosni, u okuci rijeke Sane (lijeva obala Sane), jugozapadno od Prijedora. Naziva se po majdanima rudnika željeza Ljubija. Željezna ruda na prostoru Majdanske planine vadi se još od vremena Rimljana. Brdo Javorik je dio Majdanske planine.
Majdanska planina je zapravo niži brdski masiv koji se proteže u smjeru zapad-sjeverozapad-istok-sjeveroistok na dužini od oko 23 km. U središnjem dijelu Majdanske planine, na cestovnoj komunikaciji Stari Majdan-Budimlić Japra, nalazi se Barišićki prijevoj (302 m), koji ovaj prostor dijeli na dva dijela: jugozapadni, s najvišim vrhom Gojidžik (619 m), dužine 10 km i sjeveroistočni, s najvišim vrhom Raljaš (498 m), dužine 13 km. Majdanska planina je građena od paleozojskih škriljevaca i mezozojskih vapnenaca. Izdignuta je tijekom neotektonske etape razvoja, a izdvajaju se tri zasebna dijela koji se geološkom kronologijom ne podudaraju: stvaranje starijeg strukturnog sloja na prijelazu iz eocena u oligocen, stvaranje sanske navlake i drugih dinarskih struktura, tijekom oligocena i poprečno rasjedanje dinarskih struktura krajem oligocena (Jurić, 1977). Na suprotnoj strani rijeke Sane na Majdansku planinu nadovezuju se masivi Behremaginice (Lisine) i Strmca (nom. Stmec; Manjača), istovjetne geološke građe.
IZVOR TEMIMOVIĆ, Emir: Osnovne reljefne strukture u slivu Sane. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 2014, 1, str. 83-95. (PDF)
Majdanska planina je zapravo niži brdski masiv koji se proteže u smjeru zapad-sjeverozapad-istok-sjeveroistok na dužini od oko 23 km. U središnjem dijelu Majdanske planine, na cestovnoj komunikaciji Stari Majdan-Budimlić Japra, nalazi se Barišićki prijevoj (302 m), koji ovaj prostor dijeli na dva dijela: jugozapadni, s najvišim vrhom Gojidžik (619 m), dužine 10 km i sjeveroistočni, s najvišim vrhom Raljaš (498 m), dužine 13 km. Majdanska planina je građena od paleozojskih škriljevaca i mezozojskih vapnenaca. Izdignuta je tijekom neotektonske etape razvoja, a izdvajaju se tri zasebna dijela koji se geološkom kronologijom ne podudaraju: stvaranje starijeg strukturnog sloja na prijelazu iz eocena u oligocen, stvaranje sanske navlake i drugih dinarskih struktura, tijekom oligocena i poprečno rasjedanje dinarskih struktura krajem oligocena (Jurić, 1977). Na suprotnoj strani rijeke Sane na Majdansku planinu nadovezuju se masivi Behremaginice (Lisine) i Strmca (nom. Stmec; Manjača), istovjetne geološke građe.
IZVOR TEMIMOVIĆ, Emir: Osnovne reljefne strukture u slivu Sane. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 2014, 1, str. 83-95. (PDF)
|
Ljubijski rudonosni bazen
Izvod iz rada: Materijali za terensku nastavu; Poglavlje: 2 Geotektonski položaj istraživanih područja POVEZNICA: geol.pmf.hr (PDF) Rudonosni bazen Ljubija smješten je unutar Sansko-unskog paleozoika, u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, i udaljen je 100 km južno-jugoistočno od Zagreba. Nalazi se na nadmorskoj visini 250-300 m, u brdovitom području između Kozare na sjeveroistoku (najviši vrh Lisina 978 m n.m), i Majdanske planine na jugozapadu (najviši vrh 650 m n.m). Ekonomski najznačajniji lokaliteti s primarnom rudom u klastitima su Tomašica, Adamuša (Brdo), Kozin-Bjeljevac, Matići, Litica-Trešnjica i Baščine, od kojih je još uvijek aktivan otvoreni kop Tomašica. Lokaliteti u karbonatima: Vukulja, Drenovac, Alijina Kosa, Brničevo, Škorac,Vidrenjak, Runjevica, Paljevina, Jerkovaća, Ciganuša, Razboj i Vrše su zatvoreni. a) Adamuša Površinski kop Adamuša nalazi se 1,5 km jugozapadno od Prijedora, na mjestu brda Javorik, od kojeg su očuvani samo zapadni obronci. Brdo Javorik dio je Majdanske planine, i smješteno je na vododjelnici slivnog područja Ljubijske rijeke i Volare. Sam površinski kop je nakon prestanka eksploatacije djelomično ispunjen vodom. Predmet istraživanja su sideritno-kvarcno-polisulfidne kaverne unutar trakastog, metasomatskog «zebrastog» tipa siderita, mezotermalne sideritno-kvarcno-polisulfidne žile i stijene nositelji mineralizacije (šejlovi). b) Tomašica Površinski kop Tomašica leži oko 18 km južno-jugoistočno od Prijedora, u brdovitom predjelu na sjevernim obroncima planine Lepovica (najviši vrh 678 m n.m), u blizini vrha Mačkovac (474 m n.m). Teren drenira lijevi ogranak rijeke Stupnice, koja predstavlja desnu pritoku Sane. Eksploatira se površinskim kopovima, a u dijelu ležišta i podzemnim radovima. Predmet istraživanja su metasomatske sideritno-ankeritne rude i vapnenci. c) Žune Baritno-fluoritno ležište Žune, udaljeno je 2.5 km zračne linije zapadno od glavnog rudnika Ljubija. Kroz centralni dio ležišta protječe potok Dolinac, koji dijeli ležište na istočni i zapadni dio. Ruda se vadila manjim površinskim kopovima, i nakon završetka eksploatacije ležište je zapušteno i obraslo gustom vegetacijom. Predmet istraživanja je baritno-fluoritna žila. Sideritna ležišta Dinarida smještena su unutar paleozojsko-trijaskih navlaka, koje predstavljaju zasebnu geotektonsku cjelinu unutar mezozojsko-paleogenskog razvoja dinaridskog Tetisa. Samoborska gora s ležištem Rude i Medvednica s ležištem Sv. Jakob smještene su unutar zapadnog dijela Zagorje-Mid-Transdanubijske zone (ZMTZ), prema PAMIĆU i TOMLJENOVIĆU (1998), odnosno Savske jedinice (Sava Composite Unit), prema HAAS i dr. (2000), i predstavljaju jugoistočno produženje Savske navlake (MIOČ, 1981; PAMIĆ, 1993, 1998), odnosno Najviše navlake prema HERAKU (1999). Južnije smještena ležišta, unutar Petrove gore, Trgovske gore i Ljubijskog bazena, dio su paleozojsko-trijaskih formacija Sansko-unske navlake (MAKSIMČEV i JURIĆ, 1964; Sl. 2). Pouzdano se zna da su raskomadani alohtoni paleozojski blokovi Unutrašnjih Dinarida predstavljali dijelove nekoć jedinstvenog kopna variscijske Europe, i kao takvi podlogu gornjopermskom riftovanju (početak alpinskog ciklusa dinaridskog Tetisa), no njihov prvobitan položaj u Paleotetiskom oceanu nije sa sigurnošću utvrđen. |
Majdanska planina, prostorni pogled
Izvor: Googled Earth, 2021. |
IZVORI I LITERATURA
BOROJEVIĆ ŠOŠTARIĆ, Sibila; PALINKAŠ, Ladislav; ŠPANIĆ, D.: Vitrinitna refleksija u metasomatskim sideritnim rudama iz ležišta Tomašica, Ljubijski rudonosni bazen, SZ Bosna. Zbornik sažetaka / Hrvatović, H. (ur.). Sarajevo: Udruženje geologa Bosne i Hercegovine, 2004. str. 11-12.
STRMIĆ PALINKAŠ, Sabina: Organic and inorganic geochemistry of Ljubija mineral deposits, NW Bosnia. Magistarski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb 2004.
- Sažetak; Površinski kop Tomašica, smješten je u centralnom dijelu Ljubijskog rudonosnog bazena, unutar debelog paketa paleozojskih sedimenata Sansko-unske navlake (MAKSIMČEV i JURIĆ, 1964). Određen je stupanj vitrinitne refleksije na tamnim, metasomatskim sideritnim rudama, vapnencima i sedimentima iz sideritno-limonitnog člana flišne formacije Javorik. Najstarije stijene u području Ljubijskog rudonosnog bazena su devonski klastiti i karbonati. Na njima leže debeli paketi karbonskih fliševa predstavljeni klastičnim i vulkanogeno-sedimentnim naslagama, unutar kojih se nalaze olistoliti karbonatnih stijena. Diskordantno na gornjem karbonu nalaze se klastične formacije srednjeg perma (GRUBIĆ i dr., 2001). Unutar karbonske serije, debljine oko 600 m, nalazi se glavni dio metasomatskog i žilnog orudnjenja Ljubijskog bazena. Olistolitni blokovi karbonatnih stijena metasomatski su izmijenjeni, ankeritizirani i sideritizirani. Sideritna ruda u Tomašici javlja se unutar flišne formacije Javorik u sideritno-limonitnom članu, (donji do srednji karbon), i u olistolitnom članu, kao nepravilna metasomatska sideritna i ankeritna tijela i blokovi (gornji karbon ; GRUBIĆ i dr., 2001).
STRMIĆ PALINKAŠ, Sabina: Organic and inorganic geochemistry of Ljubija mineral deposits, NW Bosnia. Magistarski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb 2004.
- Sažetak: The Ljubija mineral deposits are within Sana-Una river Palaeozoic terrain, Inner Dinarides. Mineralization is represented by Fe carbonates, sulfides, barite and fluorite. Fe-mineralization in form of siderite and ankerite replacement in limestones and siderite-sulphide veins placed within dark coloured clastites is represented by 1) Dark massive siderite and ankerite ; 2) Zebra siderite consisted of dark massive and light sparry siderite and 3) Siderite veins with sulfides and quartz. Formation temperatures of dark massive siderite (224°C), zebra siderite (245°C) and vein siderite (168°C) are estimated on basis of stable isotope geothermometry. Stable carbon isotopes and distribution of REEs point to metasomatical origin of dark massive siderite and ankerite and zebra siderite. Siderite veins are related to later phase of mineralization. Sulfur isotope compositions of mineralizing fluid suggest Permian seawater or Permian evaporites as the main sulfur source. The molar composition of the fluids leached from ore and gangue minerals plotted along the "evaporation trend" proved Permian age of Fe-mineralization. Organic geochemistry investigations on barren and mineralized samples suggest that organic matter did not have active role during mineralization events.
