|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > Sansko-vrbaska grupa planina > Majdanska planina
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Čair, 649 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.8209, 16.4446
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Čair, 649 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.8209, 16.4446
|
|
UvodMajdanska planina, Majdan planina, odn. Majdanske planine, je rudonosno pobrđe u sjeverozapadnoj Bosni, jugozapadno od Prijedora, u okuci rijeke Sane (lijeva obala Sane), između rijeka Sane, Japre i Blihe. Iako u nazivu nose riječ planina, u morfometrijskom pogledu Majdanske planine predstavljaju pobrđe, budući da im nadmorska visina najvećim dijelom ne prelazi 500 metara nadmorske visine.
Pobrđe Majdanskih planina je niži brdski masiv koji se nalazi u donjem dijelu porječja rijeke Sane. Iako se velik dio njegovih grebena proteže u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok, sam prostor koji zahvaćaju grebeni Majdanske planine izduženiji je u smjeru jugozapad - sjeveroistok (30-35 km), a nešto uži u smjeru SJ-JI (oko 20 km). U reljefu Majdanskih planina izdvajaju se četiri cjeline:
Kako je na velikom dijelu zemljopisnih karata nazivom Majdanska planina obilježen samo sjeveroistočni i sjeverozapadni dio ovoga pobrđa, onaj koji gravitira Prijedoru i Sanskom Mostu, tako često dolazi i do različitih interpretacija o njezinom najvišem vrhu. U mnogim izvorima tako je očito neispravno navedeno kako je najviši vrh Majdanske planine izvjesna Glavica sa 650 metara, a pritom je navedena Glavica povezivana s vrhom koji je na kartama obilježen kao Kruškik i visok 527 m - koji se nalazi zapadno od Briševa. Vrh Gojidžik (620 m; ponegdje 619 m) također se često navodi kao najviši vrh Majdanske planine. Ovaj status najvišeg odgovarao bi u situaciji ako bi Majdansku planinu sveli na prostor sjeverno od rijeka Hatiraj i Slatine. No, ako se i pobrđe južno od te linije (sve do izvorišnih područja Japre i Blihe) promatra dijelom pobrđa Majdanske planine, onda je najviši vrh toga pobrđa ipak vrh Čair (649 m) Na krajnjem jugozapadnom rubu Majdan planine, iznad izvorišnog područja rijeke Japre, kanjona Blije i Lušci Palanke, nalaze se od Čaira još viši vrhovi: Predojevića glavica (695 m) i Vitoroga (617 m) - vrhovi koji se toliko blizu naslanjaju na podnožje Grmeča da ih obično ubrajaju pod grmečki masiv. Između ostalog, taj se izdvojeni grmečki greben greben s ova dva vrha izdiže sa sjeverne terase u podnožju Grmeča koja se nadvila nad kanjonima Japre i Blihe, i izdužene između naselja Jasenice i Glavice. Majdanske planine se nazivaju po majdanima (arhaizam, majdan - rudnik / kamenolom) rudnika željeza Ljubija. Naime, ovo je jedan od geološki najstarijih dijelova bosanskohercegovačkog kopna, nastao mahom tijekom paleozoika (karbona), dok je rubna zona građena od trijaskih vapnenaca. Sanski paleozoik, kako se u geološkoj literaturi često naziva ovaj prostor, istovremeno predstavlja i bogatu rudonosnu zonu, što se posebno odnosi na ležišta željeza, koja se danas eksploatiraju u rudniku Ljubija. O značaju rudarstva za ovaj kraj govori i samo ime Majdanskih planina, a željezna ruda na prostoru Majdanske planine vadi se u znatnijoj mjeri još od vremena Rimljana. Majdanska planina je građena od paleozojskih škriljevaca i mezozojskih vapnenaca. Izdignuta je tijekom neotektonske etape razvoja, a izdvajaju se tri zasebna dijela koji se geološkom kronologijom ne podudaraju: stvaranje starijeg strukturnog sloja na prijelazu iz eocena u oligocen, stvaranje sanske navlake i drugih dinarskih struktura, tijekom oligocena i poprečno rasjedanje dinarskih struktura krajem oligocena (Jurić, 1977). Na suprotnoj strani rijeke Sane na Majdansku planinu nadovezuju se masivi Behremaginice (Lisine) i Strmca (nom. Stmec; Manjača), istovjetne geološke građe. Majdanske planine izuzetno su raščlanjene brojnim manjim vodotocima. IZVOR TEMIMOVIĆ, Emir: Osnovne reljefne strukture u slivu Sane. Acta geographica Bosniae et Herzegovinae 2014, 1, str. 83-95. (PDF) ENGLISH SUMMARY: Majdan mountain (Majdanska planina)
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Majdanska planina, prostorni pogled iz smjera jug-jugoistok
Izvor: Googled Earth, 2021.
Izvor: Googled Earth, 2021.
Geologija
Ljubijski rudonosni bazen
Izvod iz rada: Materijali za terensku nastavu; Poglavlje: 2 Geotektonski položaj istraživanih područja
POVEZNICA: geol.pmf.hr (PDF)
Izvod iz rada: Materijali za terensku nastavu; Poglavlje: 2 Geotektonski položaj istraživanih područja
POVEZNICA: geol.pmf.hr (PDF)
Rudonosni bazen Ljubija smješten je unutar Sansko-unskog paleozoika, u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, i udaljen je 100 km južno-jugoistočno od Zagreba. Nalazi se na nadmorskoj visini 250-300 m, u brdovitom području između Kozare na sjeveroistoku (najviši vrh Lisina 978 m n.m), i Majdanske planine na jugozapadu (najviši vrh 650 m n.m). Ekonomski najznačajniji lokaliteti s primarnom rudom u klastitima su Tomašica, Adamuša (Brdo), Kozin-Bjeljevac, Matići, Litica-Trešnjica i Baščine, od kojih je još uvijek aktivan otvoreni kop Tomašica. Lokaliteti u karbonatima: Vukulja, Drenovac, Alijina Kosa, Brničevo, Škorac,Vidrenjak, Runjevica, Paljevina, Jerkovaća, Ciganuša, Razboj i Vrše su zatvoreni.
a) Adamuša
Površinski kop Adamuša nalazi se 1,5 km jugozapadno od Prijedora, na mjestu brda Javorik, od kojeg su očuvani samo zapadni obronci. Brdo Javorik dio je Majdanske planine, i smješteno je na vododjelnici slivnog područja Ljubijske rijeke i Volare. Sam površinski kop je nakon prestanka eksploatacije djelomično ispunjen vodom. Predmet istraživanja su sideritno-kvarcno-polisulfidne kaverne unutar trakastog, metasomatskog «zebrastog» tipa siderita, mezotermalne sideritno-kvarcno-polisulfidne žile i stijene nositelji mineralizacije (šejlovi).
b) Tomašica
Površinski kop Tomašica leži oko 18 km južno-jugoistočno od Prijedora, u brdovitom predjelu na sjevernim obroncima planine Lepovica (najviši vrh 678 m n.m), u blizini vrha Mačkovac (474 m n.m). Teren drenira lijevi ogranak rijeke Stupnice, koja predstavlja desnu pritoku Sane. Eksploatira se površinskim kopovima, a u dijelu ležišta i podzemnim radovima. Predmet istraživanja su metasomatske sideritno-ankeritne rude i vapnenci.
c) Žune
Baritno-fluoritno ležište Žune, udaljeno je 2.5 km zračne linije zapadno od glavnog rudnika Ljubija. Kroz centralni dio ležišta protječe potok Dolinac, koji dijeli ležište na istočni i zapadni dio. Ruda se vadila manjim površinskim kopovima, i nakon završetka eksploatacije ležište je zapušteno i obraslo gustom vegetacijom. Predmet istraživanja je baritno-fluoritna žila.
Sideritna ležišta Dinarida smještena su unutar paleozojsko-trijaskih navlaka, koje predstavljaju zasebnu geotektonsku cjelinu unutar mezozojsko-paleogenskog razvoja dinaridskog Tetisa. Samoborska gora s ležištem Rude i Medvednica s ležištem Sv. Jakob smještene su unutar zapadnog dijela Zagorje-Mid-Transdanubijske zone (ZMTZ), prema PAMIĆU i TOMLJENOVIĆU (1998), odnosno Savske jedinice (Sava Composite Unit), prema HAAS i dr. (2000), i predstavljaju jugoistočno produženje Savske navlake (MIOČ, 1981; PAMIĆ, 1993, 1998), odnosno Najviše navlake prema HERAKU (1999). Južnije smještena ležišta, unutar Petrove gore, Trgovske gore i Ljubijskog bazena, dio su paleozojsko-trijaskih formacija Sansko-unske navlake (MAKSIMČEV i JURIĆ, 1964; Sl. 2). Pouzdano se zna da su raskomadani alohtoni paleozojski blokovi Unutrašnjih Dinarida predstavljali dijelove nekoć jedinstvenog kopna variscijske Europe, i kao takvi podlogu gornjopermskom riftovanju (početak alpinskog ciklusa dinaridskog Tetisa), no njihov prvobitan položaj u Paleotetiskom oceanu nije sa sigurnošću utvrđen.
a) Adamuša
Površinski kop Adamuša nalazi se 1,5 km jugozapadno od Prijedora, na mjestu brda Javorik, od kojeg su očuvani samo zapadni obronci. Brdo Javorik dio je Majdanske planine, i smješteno je na vododjelnici slivnog područja Ljubijske rijeke i Volare. Sam površinski kop je nakon prestanka eksploatacije djelomično ispunjen vodom. Predmet istraživanja su sideritno-kvarcno-polisulfidne kaverne unutar trakastog, metasomatskog «zebrastog» tipa siderita, mezotermalne sideritno-kvarcno-polisulfidne žile i stijene nositelji mineralizacije (šejlovi).
b) Tomašica
Površinski kop Tomašica leži oko 18 km južno-jugoistočno od Prijedora, u brdovitom predjelu na sjevernim obroncima planine Lepovica (najviši vrh 678 m n.m), u blizini vrha Mačkovac (474 m n.m). Teren drenira lijevi ogranak rijeke Stupnice, koja predstavlja desnu pritoku Sane. Eksploatira se površinskim kopovima, a u dijelu ležišta i podzemnim radovima. Predmet istraživanja su metasomatske sideritno-ankeritne rude i vapnenci.
c) Žune
Baritno-fluoritno ležište Žune, udaljeno je 2.5 km zračne linije zapadno od glavnog rudnika Ljubija. Kroz centralni dio ležišta protječe potok Dolinac, koji dijeli ležište na istočni i zapadni dio. Ruda se vadila manjim površinskim kopovima, i nakon završetka eksploatacije ležište je zapušteno i obraslo gustom vegetacijom. Predmet istraživanja je baritno-fluoritna žila.
Sideritna ležišta Dinarida smještena su unutar paleozojsko-trijaskih navlaka, koje predstavljaju zasebnu geotektonsku cjelinu unutar mezozojsko-paleogenskog razvoja dinaridskog Tetisa. Samoborska gora s ležištem Rude i Medvednica s ležištem Sv. Jakob smještene su unutar zapadnog dijela Zagorje-Mid-Transdanubijske zone (ZMTZ), prema PAMIĆU i TOMLJENOVIĆU (1998), odnosno Savske jedinice (Sava Composite Unit), prema HAAS i dr. (2000), i predstavljaju jugoistočno produženje Savske navlake (MIOČ, 1981; PAMIĆ, 1993, 1998), odnosno Najviše navlake prema HERAKU (1999). Južnije smještena ležišta, unutar Petrove gore, Trgovske gore i Ljubijskog bazena, dio su paleozojsko-trijaskih formacija Sansko-unske navlake (MAKSIMČEV i JURIĆ, 1964; Sl. 2). Pouzdano se zna da su raskomadani alohtoni paleozojski blokovi Unutrašnjih Dinarida predstavljali dijelove nekoć jedinstvenog kopna variscijske Europe, i kao takvi podlogu gornjopermskom riftovanju (početak alpinskog ciklusa dinaridskog Tetisa), no njihov prvobitan položaj u Paleotetiskom oceanu nije sa sigurnošću utvrđen.
Donji Kamengrad
|
Donji Kamengrad je naseljeno mjesto u sastavu općine Sanski Most. Iznad današnjeg sela Donji Kamengrad, na nadmorskoj visini 417 m, oko 9 km od Sanskog Mosta nalazi se kamengradska tvrđava.
Cijeli je kraj bogat željeznom rudom, tako da postoji kontinuitet aktivnog života kroz dugo vremensko razdoblje. Prvi ostaci prapovijesnog života sreću se u neposrednoj blizini – u pećini Hrastovači, koja se nalazi južno od Sanskog Mosta. U okolici Starog Majdana pronađeni su materijalni ostaci iz prapovijesnog i antičkog razdoblja. Sličnom kulturnom sloju pripadaju nalazišta u Oštroj Luci, Staroj Rijeci i vezana su za gusto razvijenu mrežu prometnica koje su omogućavale učinkovotu ekspoloataciju željezne rude. |
|
Graditeljska cjelina-Musalla s grobljem
Graditeljska cjelina Musalla u Kamengradu sa grebljem, nalazi se u naselju Donji Kamengrad, lijevo od ceste Sanski Most – Bosanska Krupa. Od Sanskog Mosta je udaljena 9 km. Pema narodnoj predaji prilikom osvajanja Kamengrada, sultan Mehmed Fatih II je u Donjem Kamengradu klanjao džuma-namaz i na tom mjestu je podignuta Kamengradska musalla. Na poleđini mihraba musalle bio je isklesan na kamenoj ploči natpis o gradnji musalle, o njenom rušenju 1895. godine i o obnavljanju 18.8.1909. godine. Musalla u Kamengradu stradala je 1942. godine, kada je čitav ostao jedino mihrab s natpisom. U ratu 1992. – 1995. godine objekt je takođe stradao u ratnim djelovanjima. Godine 1997. stanovništvo naselja je saniralo ratne štete na objektu. Graditeljska cjelina-Musalla s grobljem u Kamengradu, općina Sanski Most, proglašena je nacionalnim spomenikom BiH na 9. Sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine , održanoj od 1.-7.7.2003. godine. Nacionalni spomenik sačinjava: musalla – mihrab, nadstrešnica i greblje. Opis spomenika Musalla je mjesto gdje se svakoga dana održava salat (obredna molitva ili bogosluženje). Kada se Božiji poslanik Muhamed odlučio nastaniti u Medini on je redoviti salat obavljao u svom domu. Izvanredni salati održavali su se na mjestu koje je bilo smješteno južno od grada. Priča se da je molitva za kišu održavana na musalli i da se i bogoslužje mrtvima održavalo na tom mjestu. Napokon musalla se pominje i kao mjesto gdje su se držala predavanja. Spomenuti obredi održavali su se ne samo u Medini nego i na drugim mjestima. An Nanavi smatra da su se održavali u gotovo svim glavnim gradovima. Musalla predstavlja prostrano mjesto opasano zidom sa mihrabom, gdje postoji i uzdignuto mjesto za hatiba (Nerkez, Smailagić, Leksikon islama, Sarajevo 1990., str. 135). Musalla ili namazgah je mjesto za molitvu pod otvorenim nebom i predstavlja jedan od 4 osnovna tipa prostora za obavljanje molitve u islamu. Musalle iz vremena osmanske uprave se mogu podijeliti u dvije grupe:
Musalle su se na balkanskim prostorima podizale nakon formiranja grada. Musalle su građene na mjestima na kojima je, po tradiciji, obavljen prvi namaz po zauzeću grada, u vrijeme osvajačkih pohoda osmanlijskih sultana, naročito Mehmeda II i Sulejmana Veličanstvenog. Sredstva za održavanje musalla osiguravali su vakufi, o čemu je ostalo zapisano nekoliko vakufnama, kao za musalle u Konjicu, Prizrenu i Janjini (Grčka). Pored ovih vakufskih, postojale su i državne musalle koje su nastajale sredstvima građana, a država je preuzimala na sebe njihovo održavanje. Najbolji primjer državne musalle vezan je za Banjaluku i musallu u Gornjem Šeheru, uz samu obalu Vrbasa, na prostoru koji je imao tople izvore, javne banje i havuze s toplom vodom, po čemu je cijela mahala dobila ime Ilidža. Bajramska musalla morala je biti prostrana, kako bi primila veliki broj vjernika. Musalla se morala odlikovati svojim prirodnim položajem. Iz svih tih razloga musalle su često bile udaljene od centra grada ili što je bio čest slučaj u Bosni i Hercegovini, da budu smještene pored neke rijeke (Musalla Yalisi), a u starim gradovim u blizini samih gradskih zidina i kapija (Namazgah Kapisi). Sama musalla je bila ograđena zidom visine 1,5-2 m na kojima su se obično nalazile četiri kapije s portalima koji su mogli biti skromni, ali i nerijetko vrlo bogato ukrašavani. Mihrab i minber, koji su mogli biti skromni ili raskošni, bili su pokriveni manjom kupolom koja se oslanjala na drvene stubove. Najveća vrijednost musalla bila je u njihovom položaju u prostoru. Posebno je bilo važno njihovo hortikulturno rješenje, odnosno bogatstvo i raspored biljnih vrsta. Evlija Ćelebi opisuje namazgah u Elbasanu kao travnjak okružen sa 57 čempresa. Nekada su musalle stavljane pod krov i na njihovom mjestu su kasnije izgrađivane džamije koje su nazivane musalla džamijama. Poseban tip musalle služio je i kao mjesto za sastajanje i razgovore učenih ljudi zbog čega su prozvane – musalle medrese. Česte su bile musalle izletišta (namazgah mesiresi), dok se kao poseban tip javljaju musalle – groblja (musalla mezarligi). Bajramske musalle u Bosni i Hercegovini su nestajale postepeno, a najviše u doba austrougarske uprave. Nova vlast, u želji da modernizira orijentalni grad, preuzela je na sebe brigu o gradskim trgovima, šetalištima i parkovima. Tako je naprimjer prestala postojati sarajevska musalla, jer je austrougarska vlast na tom mjestu napravila park sa državnom zgradom. Bila je potrebna fetva da bi se riješilo pitanje ustupanja zemljišta musalle i nju je izdao Mustafa Hilmi Hadžiomerović, sarajevski muftija i prvi reisul –ul-ulema. Prostori musalla često su kasnije preuređivani u trgove, poput musalle u Mostaru, kojoj su mihrab i mimber srušeni 1890. godine. Od stare musalle ostao je samo toponim. Musalla u Kamengradu pripada tipu bajramske musalle. Nalazi se na prostranom platou uz cestu koja vodi prema starom gradu Kamengradu. U sklopu musalle nalazi se i greblje koje je i danas aktivno.
Mihrab kamengradske musalle je natkriven drvenom kupolom, koja se oslanjala na četiri hrastova stuba. U dnu stubova su kamene baze, a konstrukcija kupole je poduhvaćena drvenim jastucima. Kupola je bila pokrivena olovnim pločama. S unutrašnje strane kupole su bile radijalno potkovane daščice. Do mihraba se nalazila grupa od tri stepenasto postavljena kamena koji su, po svoj prilici, služili umjesto mimbera. Na poleđini mihraba nalazio se uklesan tarih koji glasi: «U vrijeme kada se u ovim krajevima nije čuo glas vjere, podigao je sultan Mehmed han Fatih jedan mihrab i minber, kada je ovo mjesto počastvovao svojim boravkom. Oni su porušeni prije petnaest godina. Sada su ponovno izgrađeni zalaganjem sudije kadiluka, pročelnika vjere, Konjičanina Ismail Šukrij efendije Hadžića na dan 1. šabana 1327. godine.» Natpis je uokviren tordiranom vrpcom. Intervencijom 1909. godine došlo je do rekompozicije objekta, tako da je sa strana mihraba izrađen par malih drvenih mimbera s alemima. Smanjeni su presjeci stubova, a postavljene su i metalne dijagonalne zatege. Mihrab je visine 2,90 m. Visina mihrabske niše iznosi 2,10 m, dok je dubina niše (mjereno u središnjem dijelu) 55 cm. S prednje strane, u geometrijskoj sredini objekta, je natpis na arapskom jeziku, dok se sa zadnje strane takođe nalazi natpis u kome je navedena godina obnove kamengradske musalle. Prednji dio mihraba je djelimično oslikan, a bočni dio krune mihraba je ukrašen floralnim dekoracijama. Nije poznat datum nastanka slikanih motiva, mada je vidljivo da je u nekoliko navrata izvršena njihova rekonstrukcija. S obje strane mihraba se nalaze postamenti visine 1,31 m, na kojima su smještena dva stilizirana drvena mimbera kvadratičnog tlocrta, stranica dimenzija 55x55 cm. Visina mimbera iznosi 1,68 m, bez alema. Ukupna visina – visina s postamentom iznosi 2,99 m. Krov mimbera je u tlocrtu šestokutni i od vertikalnog dijela mimbera odvojen je daskom ukrašenom jednostavnom profilacijom. Nakon II svjetskog rata, musalla je ponovo obnovljena, ali ovaj put nestručno, tako da su svi kameni elementi kompozicije presvučeni debelim slojem betona i kulira. Nema podataka kada je olovni lim skinut i zamijenjen pokrovom od pocinčanog lima. U kompleksu musalle se nalazi greblje, koje se naziva Musalla. Jedan nišan iz ovog greblja ima natpis iz 1197. hidžretske godine (1782.). |
IZVOR Građevinska cjelina Musalla u Kamengradu, sa grebljem. odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo 2.7.2003. (HTML)
Fatihova musalla u Donjem Kamengradu
Autor: Golden Bosnian Lily - Vlastito djelo, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=29523832 Konzervatorsko restauratorski radovi u prošlosti
Na objektu nisu izvedeni radovi za koje je urađen projekt i nadziranje od strane nadležne službe zaštite. Radove su obavljali uglavnom stanovnici okolnih naselja, uz pomoć bogatijih ljudi Sanskog Mosta koji su za to davali određena sredstva:
Stanje lokaliteta (oko 2003. godne) Uvidom na licu mjesta ustanovljeno je sljedeće:
|
Stari grad Kamengrad
|
Ostaci starog grada Kamengrada vidljivi su na brdu iznad današnjeg sela Donji Kamengrad, na nadmorskoj visini 417 m, oko 9 km od Sanskog Mosta. U raznim stranim izvorima Kamengrad se navodi različito: Kamengrad, Camengrad, Kamingrad, Kamergraid, Camengrae. Dolazi također i pod mađarskim imenom Kewar, Kywwar i Chivar. U turskim izvorima piše se uvijek Kamengrad (Kreševljaković, 1959.).
Grad je vjerojatno sazidan 1346. godine, a prvi put se spominje 3.5.1374. godine u kupoprodajnom ugovoru lokalnih velikaša koji je izdao Kaptol crkve zagrebačke. Ta isprava u prijevodu glasi: Kaptol crkve Zagrebačke potvrđuje da su pred njim Juraj sin Tomin, Jakša sin Petrov i Dragoš sin Radosavljev iz starog Vrsušja neki komad svog posjeda Zagradje kraj grada (castrum) meštra Ivana sina pokojnog kneza Dujma Blagajskoga i njegove braće, zvanoga Kamengrad, prodali rečenima meštru Ivanu, Nikoli, Babonigu I Stefanu sinovima pokojnog Dujma … za deset maraca kraljevskih dinara. Na dan našašća Sv. Križa 1374. (Kreševljaković, 1959.). Gospodari su mu bili blagajski knezovi Babonjići. Od nastanka Kamengrada u župi Sani, pa do pada pod otomansku upravu, nema puno podataka. Turci su ga zauzeli 1463. Sačuvana je predaja da su Osmanlije opsjedale Kamengrad punih jedanaest godina i da su ga osvojili tek onda kada je sa svojom vojskom na bojište došao sultan Mehmed II Fatih. Tada je u njegovo ime podignuta Musalla. Ovu predaju prvi prenosi Benedikt Kuripešić 1530. godine u svom putopisu. Kuripešić prolazi ovida na putovanju u Istanbul kao prevoditelj Nikole Jurišića i Jožefa Lamberga, poklisara rimsko-njemačkog cara Ferdinanda I, koji ih je poslao kod sultana Sulejmana Veličanstvenog da sklope primirje i da ga umilostive dukatima. Kurupešić je tako zabilježio da je Kamengrad u čvrstim rukama Osmanlija i ostavio je crtež utvrde na visokom brdu pod kojim stoji spahija s turbanom i zakrivljenom sabljom, dočekujući konjanika sa zastavom izaslanika. Kurupešić dodaje da su mu tada kraljevi izaslanici pripovijedali kako je i Nikola Zrinski smatrao da je Kamengrad "najjači štit Hrvatskoj", te je tih godina molio njih, kraljeve povjerenike, da mu dadu 600 težkih i 2.000 lakih konjanika i 6.000 pješaka za osvajanje Kamengrada. Ali molbu mu nisu uslišali. Niti su imali političke moći niti materijalnih sredstava da prikupe toliku vojsku. Dok su se, napuštajući Kamengrad, spuštali obalama Sane prema gradu Kamičku, ispričaše mu da su uzalud molili škrte kranjske i štajerske grofove, koji zapovijedahu Krajinom, te da im naposljetku nije preostalo ništa drugo nego da sami sebe uvjere da ni u tom slučaju, da ispune želju Zrinskom, ne bi se uspjelo, a u to sasvim povjerovaše onog dana kada su se približili Kamengradu i vidjeli da su ga Osmanlije utvrdile dodatnim bedemima i kulama koje izazivaju i divljenje i strah u posmatrača, a pod njega savili vojsku koja se broji u desecima tisuća (izv. Perviz, 2022.). Nakon pada grada, vojne i političke aktivnosti se intenziviraju, a razlog tome je izuzetan strateški položaj Kamengrada. Kada su zauzeli Kamengrad, Osmanlije su ga učinile sjedištem nahije koja je pripadala župi Sana. U gradu je bila smještena posada na čijem je čelu bio dizdar, dok je policijske poslove u podgrađu obavljao prvo subaša, a kasnije vojvoda. Nešto kasnije, oko 1541. godine, osnovan je Kamengradski kadiluk, koji je u početku obuhvaćao po prilici teritorij koji je obuhvaćao kasniji kotar, potom srez te općina Sanski Most. Od 1565. godine pa do sredine 17. stoljeća njegov teritorij se povećavao sve do Cetingrada. Vjerojatno su ovom kadiluku oko sredine 16. stoljeća pripadale i nahije Ključ i Bjelaj (kadiluk se dijelio na šest nahija). Krajem 16. stoljeća Kamengrad je bio u sandžaku Bosni, zatim do iza 1626. godine u sandžaku Bihać. Dizdari, age i kapetani Kamengrada Jedan kamengradski dizdar nepoznatog imena pao je kod Krupe 1692. g. u svatovima koje je dočekao i razbio vojvoda Mijat Vidaković. Godine 1828. bio je dizdar Mehmedaga, sin Muhamedov. Od dizdara mnogo se više i češće spominju kamengradske age i kapetani. Gradska posada dobivala je plaću u 16. stoljeću, prema jednoj turskoj ispravi od 12 safera 974 (29. VIII 1566.), iz prihoda sarajevske voskarnice i mukata fojničkih i kreševskih rudnika. Bosanski vezir naredio je 27.7.1693. jajačkom kadiji da se pobrine za ljude i konje, koji će prenijeti u Kamengrad i susjedne palanke pet tovara baruta. U ovo je doba prijetila opasnost ovome kraju od Austrijanaca. Preko 150 godina Kamengrad je bio važan grad kao polazna točka četovanja i ratovanja Turaka još po preostaloj Hrvatskoj i dalje. Zbog toga se i nastojalo da se grad otme od Turaka. O tome se osobito snovalo 1524.
Radoslav Lopašić u svojoj knjizi Bihać i Bihaćka krajina zapisao je nakon pobjede na Mohačkom polju i zauzimanja Kamengrada i Dubice (1538.) i Kostajnice (1556.), te Cetina i Knina (1522.) i Like i Krbave (1514.– 1528.): Bihaćka krajina bude obkoljena poput kakva poluostrva sa svih strana od turske države i opasana gradovi, koje Turci jako utvrdiše. Najvećma je od to doba prietio Hrvatskoj na srednjoj Uni tvrdi nekoć Blagajski Kamengrad, u kojem je turski zapovjednik sa jakimi četami sjedio i neprestano se na kršćanske strane zaletavao. Nakon zauzeća Bišća (Bihaća), drugih gradova na Krajini. Naposlijetku, padom Bosanske Krupe 1565. godine Kamengrad je izgubio svoju važnost, iako i dalje ostaje sjedište kadiluka. Od 1624. godine Kamengrad je postao i sjedište kapetanije, u koju su spadale i varošice Stari Majdan i Vakuf (Sanski Most), nakon čega je grad nešto oživio. U varoši pod gradom je sijelo kadije i kapetana. No propadanje grada se opet nastavlja, a pogotovo nakon prenosa sjedišta kadije i kapetana u Stari Majdan u krajem 17. stoljeća. Grad je tako opao, da mu se danas podor (podor; ruina, ruševina staroga grada, zamka, crkve i druge stare građevine tvrde gradnje) ništa ne razlikuje od podora gradova, koji su prepušteni zubu vremena još u 15. stoljeću. Kako je pri kraju 18. stoljeća postao Kamengrad bez važnosti, najbolje nam svjedoči onaj anonimni opis Bosne, u kome se ovaj, nekoć tako važni grad uopće ne spominje, a to nam kaže i popis od 1833. godine, u kome su navedena u ovom gradu samo 3 topa. Do 1933. godine vidjeli su se ostaci kapetanove kule i odžaka na brdu iznad Donjeg Kamengrada. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2008. godine, povijesno područje – Stari grad Kamengrad u Sanskom Mostu proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Katolička župa u Kamengradu postojala je po svoj prilici od 14. do 18. stoljeća. U popisu Zagrebačke biskupije od 1334. godine spominje se župa Cramen (Kamen?), za koju dr. P. Matković misli da bi mogla biti kasnija župa Kamengrad (Kreševljaković, 1959.), koja je oko 1655. godine spojena sa župom u Starom Majdanu. Za Bečkog rata (1683.-1699.) gubi se trag ovoj župi. Uz Kamengrad je vezan prvi spomen narodne junačke pjesme o hrabrim Krajišnicima, pa je po tome ovaj grad važan i u bosanskoj kulturnoj povijesti. 
Tlocrt tvrđave Kamengrad
Crtež dr Ćire Truhelke, objavljen u radu H. Kreševljakovića: Kamengrad, Naše starine, VI, 1959. Godine Opis grada
S obzirom na reljef, utvrđenje Kamengrad je zauzelo maksimalni prostor preko koga se nije više mogao širiti, tako da površina gornjeg grada iznosi oko 4.000 m2. Podroban opis Kamengrada nikada nije napisan, niti je utvrda detaljno snimljena. Najveći dio utvrde. zarastao je u gusto rastinje. Poznati bh povjesničar Hamdija Kreševljaković navodi podatak da je iz sela Donji Kamengrad do utvrde nekada vodio dobro pokaldrmljen put, širine oko 4 m. Jedino se ovim putem moglo doći do tvrđave, jer stijena na kojoj stoji, pada okomito na ostale tri strane i skoro okomito na ravnicu. Od stare tvrđave sačuvalo se dosta zidova, mjestimično i do 8 m visine i jedna okrugla kula, čiji nam oblik kaže da je građena prije XV stoljeća. Danas ostaci kaldrme ne postoje. Istina, na terenu su vidljivi tragovi ceste koji vode do Donjeg grada, ali nije moguće utvrditi da li je u svom opisu Kreševljaković mislio na ovu trasu ceste ili neku drugu. Do utvrde vodi šumski put – staza, položena zapadno od utvrde, u blizini nekadašnjeg kamenoloma. Staza se postepeno penje prema utvrdi. Sam uspon počinje na prostoru neposredno uz kamengradsku musallu. Kamengrad u osnovi ima nepravilni tlocrt, što je uvjetovao teren na kome je sagrađen (Tlocrt Kamengrada napravio je Ćiro Truhelka, ali ga je tek kasnije objavio H. Kreševljaković). Tlocrt grada je u potpunosti prilagođen terenu. Grad se sastoji iz dva dijela:
Gornji grad ima dužinu od oko 100 m i širinu oko 25 metara. Ulaz u utvrdu se nalazi sa sjeveroistočne strane. Kroz ulaz se pristupa dvorištu koje ima širinu 12 metara. U ovom centralnom prostoru utvrde Truhelka je označio četiri objekta čiji ostaci danas nisu vidljivi. Ulaz u utvrdu je, pored perimetralnih bedema, sa sjeveroistočne strane branila jedna poligonalna kula. Na sjevernom zidu nalazi se još jedna izbačena, četverokutna polukula (polukula je u tlocrtu kula koja zauzima polovicu kruga). Na zapadnoj strani utvrde nalazi se kula polukružnog tlocrta. Dubina zaobljenog dijela kule iznosi oko 7 m. Truhelka je u svom crtežu u neposrednoj blizini ove kule označio čatrnju (na udaljenosti od oko 3 metra) ali njenih tragova danas nema. Iz istog crteža vidljivi su i bedemi položeni s južne strane utvrde. Njihovih tragova danas nema ili nisu vidljivi zbog obilja samonikle vegetacije. Na jugoistočnoj strani utvrde nalazi se poligonalna branič kula koja je vidljiva iz doline. U ovoj kuli, na njenoj južnoj strani, izveden je otvor širine 50 i visine 80 cm završen oblikom polukružnog segmentnog luka. Unutrašnjost kule je polukružna i kompletan prostor je zasut materijalom i zemljanim nanosom tako da nije moguće utvrditi da li je kula imala više spratnih etaža. Kompletna utvrda je zidana lomljenim kamenom sa vapnenim mortom kao vezivnim sredstvom. U pitanju je svakako bio hidraulični mort jer su na zidovima utvrde ostali vidljivi tragovi curenja vezivne mase crvene boje koji potiču od silikatnih komponenti ovog veziva. Donji grad se nalazi u podnožju stijene. Sastoji se od sustava bedema unutar kojih je smješteno nekoliko prostorija (tri veće i nekoliko manjih). Dimenzije ovih prostora iznose 21x9 i 18x8 metara. Sve prostorije su pravokutnog oblika, zidane od priklesanog kamena i prilikom njihove gradnje korišten je vapneni mort. Uočava se da ove prostorije imaju prilično pravilne kuteve i ravne stranice, da je obrada zidova pažljivija, otvori za drvene grede ravnomjerno raspoređeni, pa je moguće pretpostaviti da su nastale nešto kasnije. U južnom dijelu donjeg grada prema crtežu Truhelke bila je izvedena staza koja je vodila u Gornji grad (Uvidom na terenu, zbog izuzetno strmih stijena, dokaze za ovakvu tvrdnju Kreševljaković nije uspio pronaći). |
Tvrđava u Kamengradu, Sanski Most, u 16. stoljeću
Ilustrirao Benedikt Kuripečič u njegovoj knjizi Itinerarium (1530). Stari rudnik željeza
Značajan rudnik u ranom razdoblju turske vlasti bio je stari rudnik željeza koji je eksploatiran i pre Osmanlija kod tvrđave Kamengrad, u selu Glogovica, i u njemu su se proizvodila topovska đulad, puščana zrnad i alatke. Danas nije moguće pouzdano locirati ovaj lokalitet, koji se vjerojatno nalazio u blizini sela Majdankića, par kilometara sjeverozapadno od Kamengrada (Mrgić-Radojčić, 2002.). Dosadašnja zakonska zaštita
Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta – povijesno područje Stari grad Kamengrad evidentirano je pod nazivom: Ruševine srednjovjekovnog grada Kamengrada u Donjem Kamengradu, Sanski Most. Dobro je bilo zaštićeno od strane Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa BiH, od 24.10.1951. godine, U Prostornome planu, faza B-Valorizacija od 1980. do 2000. godine, Stari grad Kamengrad, Sanski Most, uvršten je u III. kategoriju. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH od 1.4.2008. Povijesno područje – Stari grad Kamengrad u Sanskom Mostu proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Prema dostupnim podacima na lokalitetu nikada nisu poduzimani istraživački niti konzervatorsko-resturatorski radovi. Stanje Uvidom na lokalitetu, koji je obavljen dana 3.3.2008. godine, ustanovljeno je sljedeće: pristupni put utvrdi je u vrlo lošem stanju; dio pristupnog puta koji vodi od kamengradske musalle je oštećen zbog rada kamenoloma; bedemi sa sjeveroistočne strane utvrde su u vrlo lošem stanju; krune zidova su oštećene tako da zbog prolaza oborinske vode dolazi do odvajanja kamene oplate od mase zidova; veliki dio materijala - kamenih blokova se nalazi u podnožju utvrde (sa sjeverne strane); na cijelom lokalitetu su uočeni nanosi zemlje i drugog materijala; područje je obraslo u samoniklu vegetaciju. IZVORI Donji Kamengrad. Wikipedija (bs) i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
LITERATURA GLAVAŠ, Tihomir: Kamengrad. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom II. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1988, str. 147. KREŠEVLJAKOVIĆ, Hamdija: Stari bosanski gradovi. Naše starine I. Sarajevo, 1953. 7-45 (PDF) MRGIĆ, Jelena: Kamengrad. Leksikon gradova i trgova srednjovekovnih srpskih zemalja - prema pisanim izvorima. Zavod za udžbenike. Beograd 2010. str. 125. Povijesno područje – Stari grad Kamengrad u Sanskom Mostu. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Sarajevo, 1.4.2008. (HTML) PERVIZ, Izet: KAD IZ KAMENA ISCIJEDIŠE PJESMU - Kamengrad ponad Sanskog Mosta. Uz ovaj grad, centar vojnih zbivanja koji opustje nakon zauzeća Bihaća, vezuje se prvi spomen narodne junačke pjesme o hrabrim Krajišnicima. Stav.ba, 19.6.2022. REDŽIĆ: Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini. Sarajevo publishing. Sarajevo 2009. |
IZVORI I LITERATURA
|
BOROJEVIĆ ŠOŠTARIĆ, Sibila; PALINKAŠ, Ladislav; ŠPANIĆ, D.: Vitrinitna refleksija u metasomatskim sideritnim rudama iz ležišta Tomašica, Ljubijski rudonosni bazen, SZ Bosna. Zbornik sažetaka / Hrvatović, H. (ur.). Sarajevo: Udruženje geologa Bosne i Hercegovine, 2004. str. 11-12.
MERDANIĆ, Dženefa: Epigrafski izvori za administrativno-pravno uređenje rudarskog distrikta u sjeverozapadnoj Bosni u III stoljeću. Diplomski rad. Mentor: doc. dr. Amra Šačić Beća. Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet ,Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju. Sarajevo, 2018. (PDF) STRMIĆ PALINKAŠ, Sabina: Organic and inorganic geochemistry of Ljubija mineral deposits, NW Bosnia. Magistarski rad. Prirodoslovno-matematički fakultet. Zagreb 2004.
|
