|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE PRIMORSKE I SREDIŠNJE CRNE GORE > PRIMORSKE PLANINE CRNE GORE > Sutorman (Vrsuta i Sozina)
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Vrsuta (1183 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.1534, 19.0858
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Vrsuta (1183 m)
Koordinate najvišeg vrha: 42.1534, 19.0858
O planini ...
Uvod
|
|
Sutorman (ćir. Суторман). odn. Vrsuta (ćir. Врсута), zajedno sa Sozinom, dio je neprekinutog primorskog planinskog lanca u Crnoj Gori. Pripada širem području planinskog masiva Rumije. Nalazi se između Paštrovske gore i planine Rumije, od koje je odvojen prijevojem Sutorman (805 m n.v.). Osim što razdvaja planinu Sutorman od planine Rumije (R. u užem smislu), prijevojem Sutorman prolazi i razdjelnica priobalne ravnice Bara od plodne Crmničke nizije.
Jugoistočne padine Sutormana pružaju se prema Baru u Barskom polju, jugozapadne i zapadne prema Sutomoru i Petrovcu, dok se na sjeveru spuštaju prema Crmničkom polju (podučje Limljana). Najviši vrh Vrsuta (1183 m), šira je zaobljena kamenito-travnata zaravan s koje se, zbog njezinog izmaknutog položaja, pruža izvanredan pogled na Crnogorsko primorje, zaravan katunske nahije, crnogorska Brda, vrhove Prokletija i masiv Rumije. ENGLISH SUMMARY: Sutorman (Vrsuta)Sutorman or Vrsuta is a part of an uninterrupted coastal Dinaric mountain chain in Montenegro. It belongs to the mountain mass of Rumija - in its wider sense: Rumija massif. It is located between Paštrovska gora and the mountain of Rumija (Rumija in narrower sense). from which it is separated by the Sutorman pass (805 m alt.). Not only that it separates the Sutorman from Rumija mountain (R. in the narrow sense), Sutorman pass, also separates the coastal plain of Bar from the fertile Crmnica field. The south-eastern slopes of Sutorman stretch in direction of the port of Bar in Bar field (orig. Barsko Polje), and to the southwest and west towards the areas of coastal towns Sutomore and Petrovac, while in the north they descend towards Crmnica field (orig. Crmničko polje). The highest peak is Vrsuta (1183 m), a wide rounded rocky plateau, which, due to its separated position, provides a spectacular view of the Montenegrin coast, the plateau of Katunska nahija, the Montenegrin high mountains (Brda), the tops of Prokletije range and Rumija. ImeSutorman
Prema Hrvatskoj enciklopediji (-> TOPONOMASTIKA), kao i članku u časopisu Matica (Vladimir Marvučić: Hrvati u Baru - "ostaci ostataka". Hrvatska revija 2, 2007.)., naziv Sutorman dovodi se u kontekst toponima sa svetačkim imenima (Sveti Ilija, Sveti Vid, Sveta Klara, Sveti Rok itd.), koji su obično u vezi s kakvom crkvom ili kapelom koja je na mjestu postojala, ili sa samostanom, župom i sl. koji su na dotičnome mjestu imali svoj posjed; neki su od njih zanimljivi po svojem jezičnom obliku koji odaje veliku starinu u glasovnom pretakanju domaćih i stranih riječi, npr.: Sutivan, Stivan, Štivan (sv. Ivan), Sućuraj (sv. Juraj), Sutomore (od lat. Sancta Maria), Sukošan (od lat. Sanctus Cassianus), te također i Sutorman, od latinskog Sanctus Romanus (sveti Roman). |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Vrsute
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA ZEMLJOPIS PLANINE
Vrsuta ili Sutorman?Postoje izvjesne nejasnoće oko toga što jest i što obuhvaća pojam Vrsuta, odn. Sutorman. Primjerice, u Wikipediji (srp.) je navedeno slijedeće:
Sutorman je planina u Crnoj Gori u opštini Bar. Nastavlja se na Rumiju, od koje je odvojen prevojem Sutorman. Najviši vrhovi planine su Široka Stranica (1185) i Vrsuta (1183 m). Dijelovi Sutormana su obrasli četinarskom šumom. U navedenome ima nelogičnosti i netočnosti. Ispravno ime vrha nije Široka stranica, nego je Široka strana. I drugo, kaže se kako je Rumija odvojena od planine Sutorman prijevojem Sutorman, što je u suprotnosti s navodom istog izvora da su Vrsuta i Široka strana najviši vrhovi Sutormana - iz razloga što se ta dva vrha nalaze na oprečnim stranama toga prijevoja. O tome govori i članak o Rumiji također na Wikipediji, gdje se kaže: Na Rumiji postoje mnogi vrhovi, od kojih je najviši visok 1593 m. Od planine Sutorman na severozapadu deli je prevoj Sutorman (844 m), kojim prolazi put Bar - Virpazar. Dakle, prema navedenome na prijevoju Sutorman završava Rumija, i vrh Široka strana može biti samo jedan od rumijskih vrhova, jer se nalazi istočno od prijevoja Sutorman, a Vrsuta (na pojedinim kartama Sutorman) je tada najviši vrh planine Sutorman. U Enciklopediji Jugoslavije (izdanje JAZU, današnja HAZU) stoji slijedeće: SUTORMAN, planina u Crnogorskom primorju, između Sutomora i Petrovca. Diže se do 1183 m iznad mora. Od planine Rumije odvojena je presedlinom Sutormanom, visine 810 m. Preko prevoja vodi Jadranska magistrala. U Enciklopedijskom geografskom leksikonu Jugoslavije (Sarajevo) piše: SUTOMORE, manje mjesto (765 st.) i poznato kupalište u Crnogorskom primorju, ispod planine Sutormana i između Bara i Petrovca ... Kada se npr. govori o naselju Godinju (prema Virpazaru), obično se navodi kako se ono nalazi pod sjevernim padinama Rumije, dok bi s pretpostavkom da se Sutorman proteže istočno od istoimena prijevoja, Godinje bilo pod padinama Sutormana. Očito se dakle u prošlosti, u stvarnome životu, kao i u publicistici, počelo nazivati planinom Sutorman, sve vrhove i padine (Lonac, Široka strana) kojima se i sa sjevera i s juga pristupa prijevoju Sutorman - a svaki se takav uspon shvaćao kao uspon na planinu Sutorman. Opise u tome smislu nalazimo i kod putopisaca i znanstvenika koji su ovaj kraj obilazili od 19. stoljeća do danas. Sličan je slučaj s planinom Čakor na crnogorsko-kosovskim Prokletijama, gdje su vrhovi i s lijeve i desne strane prijevoja izjednačavani toponimom planina Čakor, što je, kao i u slučaju Sutormana, dovelo do nejasnih i često različitih određivanja granica prostora koji te planine obuhvaćaju. U novije se vrijeme, najviši vrh planine, koji je na starijim kartama bio naveden kao Sutorman, češće spominje kao Vrsuta - vrh na planini Sutorman. Na stranici Dinarsko gorje Vrsutu i Sozinu odn. Sutorman ćemo smatrati zasebnim planinskim grebenom - planinom, s najvišim vrhom Vrsuta. Greben, koji je naposlijetku, prijevojem Sutorman lančano povezan s glavnim rumijskim grebenom (planina Rumija, odn. Rumija u užem smislu). |
Detalj karte (mjerila 1:900.000) iz Enciklopedije Jugoslavije, na kojoj je kao Sutorman naveden vrh Vrsuta.
|
Reljef
|
U reljefu Sutormana izdvajaju se dva djela:
Trodimenzionalni prikaz reljefa Vrsute - pogled iz smjera sjeveroistoka
IZVOR: GOOGLE EARTH |
Naslovna fotografja
Šumska cesta koja od prijevoja Sutorman vodi prema vehu Vrsute. 
Pogled na Vrsutu od istoka
|
Vrhovi Vrsute
Pogled iz zraka, is smjera sjevera, prema jugu; podloga GoogleMaps
Pogled iz zraka, is smjera sjevera, prema jugu; podloga GoogleMaps
Sjeverozapadni dio Sutormana
Detalj stare topografske karte
Detalj stare topografske karte
Jugoistočni dio Sutormana
Detalj stare topografske karte
Detalj stare topografske karte
|
Pogled prema Rumiji
S Vrsute u smjeru istoka vidi se sutormanski vrh Markina glava (desno, u prvom planu), lijevo u podnožju je prijevoj Sutorman iza koga se nižu vrhovi grebena Rumije: Lonac, Široka strana, Kunora, Čugagolina i vrh Rumije (desno u pozadini). |
PRIRODA
Biljni svijet
|
Na Vrsuti su evidentirana četiri tipa međunarodno značajnih staništa (Kriterij C):
34.5 Mediteranski suhi pašnjaci; 41.1 Bukove šume; 41.2 Hrastovo-grabove šume; 8210 Vapnenačke stjenovite strane s hazmofitskom vegetacijom. Do prije desetak godina bukove šume na ovom lokalitetu su bile reprezentativne, ali nakon probijanja ceste zapažena ilegalna sječa. Uslijed ovog šuma je prilično degradirana i promijenjen je njezin prvobitni sastav (prodor ruderalne flore). Termofilne šume na južnim padinama nisu ugrožene sječom. Na širem područiju Vrsute zabilježeno je oko 500 taksona (sistematikom prepoznata grupa živih bića) vaskularnih biljaka, među kojima je 57 taksona različitog ranga endemizma. Najznačajnije je spomenuti vrste Gymnospermium scipetarum, Tulipa grisebachiana i Edraianthus wettsteini. Gymnospermium scipetarum je ilirski endem, arealom vezan za Crnu Goru i Albaniju; u Crnoj Gori je, za sad, registrirana samo na Vrsuti. Grizebahova lala (Tulipa grisebachiana), jedina vrsta ovog roda u crnogorskoj flori, također je ilirska endemična vrsta. Na Vrsuti se nalazi najbrojnija crnogorska subpopulacija ove vrste. Vetštajnov zvončić (Edraianthus wettsteini) je endem arealom vezan za šire područe planinskog masiva Rumije. U pukotinama stijena na platou Sto (koji se nalazi u granicama Vrsute) zabilježena je populacija od oko 50 tak jedinki. Ovo je najniža kota (860 m n.v.) areala vrste. IZVOR: Važna biljna staništa u Crnoj Gori, IPA program u Crnoj Gori (PDF) 
|
Na Vrsuti raste više od 500 vrsta registriranih biljnih vrsta, od čega su 57 endemične, a osam rijetke i zaštićene vrste. Među njima se izdvaja jedna Gymnospermium scipetarum, koja živi samo na Vrsuti i nigdje više u Crnoj Gori. Ova biljka je skriveno blago. Rijetka je i živi na ograničenom prostoru od 150 m². Bukove šume na Vrsuti Zaštićene vrste na Vrsuti Kriterij A-vrste: Cachrys ferulacea (L.) Calest. A(i) Centaurea incompta Vis. A(iv) Dianthus knappii (Pant.) Ascher. & Kanitz ex Borbas A(iv) Edrainathus wettsteinii Halácsy & Bald.subsp wettsteinii A(iv) Gymnospermium scipetarum (Paparisto & Qosja) Mayer & Pulevic A(iv) Himantoglossum caprinum (Bieb.) C. Koch. A(ii) Narcissus augustifolius Curt. A(ii) Tulipa grisebachiana Pant A(iv) Gymnospermium scipetarum
Na Vrstuti se nalazi jedno od samo dva staništa na Balkanskom poluotoku (uz Albaniju), balkanske endemske vrste Gymnospermium scipetarum. Ova vrsta raste u hladovini niske hrastove i bukove šume, a održanje ove vrste nadziru biolozi-volonteri. Glavna prijetnja za vrstu danas je uništavanje njezina staništa zbog sječe šume kao materije za ogrjev i nedavna izgradnja cesta. 
Izvor: Green Home, Crna Gora
|
Zaštita prirode i ekologija
Na Vrsuti niti jedno područje nema nikakav stupanj zaštite.
UGROŽENOST STANIŠTA Nepostojanje planova upravljanja ovim područjem, neplanska sječa su najveće opasnosti za ovaj ekosistem. Urbanizacija, prvenstveno zbog loših puteva, još uvijek nije značajan faktor u narušavanju prirode. Neophodno je pooštriti kontrolu neplanske i nelegalne eksploatacije bukove šume koja predstavlja jedino stanište vrste Gymnospermium scipetarum u Crnoj Gori.
UGROŽENOST STANIŠTA Nepostojanje planova upravljanja ovim područjem, neplanska sječa su najveće opasnosti za ovaj ekosistem. Urbanizacija, prvenstveno zbog loših puteva, još uvijek nije značajan faktor u narušavanju prirode. Neophodno je pooštriti kontrolu neplanske i nelegalne eksploatacije bukove šume koja predstavlja jedino stanište vrste Gymnospermium scipetarum u Crnoj Gori.
|
Barski zaljev i Sutorman
Pogled s početka 20. stoljeća iz barske luke (Pristan) prema Barskom zaljevu i Sutormanu u pozadini. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
11. stoljeće
1042.
Bitka kod Bara, Barska bitka ili Tuđemilska bitka se odigrala 6. na 7.10.1042. na lokalitetu današnjega sela Tuđemil kod Bara između dukljanske vojske, koju je predvodio knez Vojislav, te bizantske vojske pod zapovjedništvom Kursilija iz Drača (Albanija)., pomognute vojskama podvlašćenih vazala (raškog župana, bosanskog bana i zahumskog kneza).
Bitka kod Bara, Barska bitka ili Tuđemilska bitka se odigrala 6. na 7.10.1042. na lokalitetu današnjega sela Tuđemil kod Bara između dukljanske vojske, koju je predvodio knez Vojislav, te bizantske vojske pod zapovjedništvom Kursilija iz Drača (Albanija)., pomognute vojskama podvlašćenih vazala (raškog župana, bosanskog bana i zahumskog kneza).
19. stoljeće
1841.
U namjeri da obogati botaničku građu istraživanjima na lokalitetima koji su do tada bili gotovo nepoznati europskim istraživačima, Wilhelm Ebel (1815.-1884.), njemački znanstenik, posjetio je Crnu Goru kao jedan od prvih botaničara koji je to učinio, i tijekom dvanaestodnevnog boravka bilježio svaki detalj na putu od Kotora, preko Njeguša, Cetinja, Crmnice, do Sutormana i Vrsute, i u povratku – sa Skadarskog jezera i Rijeke Crnojevića. S tog putovanja, naredne godine objavio je knjigu: Dvanaest dana u Crnoj Gori (Zwölf Tage auf Montenegro Heft 1.), a dvije godine potom u drugoj, pod istim naslovom, prezentirao botaničku građu navodeći 494 biljne vrste među kojima i šest novih taksona, kao i novu vrstu Fritillaria gracilis, koju je pronašao na Sutormanu.
1873.
U Crnoj Gori boravi Josif Pančić, koji proučava floru Lovćena, Durmitora i Komova. Istraživao je i vegetaciju Skadarskog jezera, Sutormana, i Orjena. Na tom putovanju sakupio je značajan herbarijski materijal i 1875. u Beogradu objavio poznato djelo „Elenchus plantarum vascularium quas aestate a. 1873 in Crna Gora“, gdje je prikazao gotovo 1.300 vrsta biljaka, među kojima su devet nove za znanost.
1888.
23.6.1888. Otvoren je novi kolni put Virpazar- Sutorman. Dionica Sutorman-Bar bila je prokrčena još 1878., a u međuvremenu i rekonstruirana, tako da je komunikacija od Virpazara do Bara, preko Sutormana, dužine 36 kilometara, bila sasvim završena. Graditelji su isplaćivani u novcu ili u žitu kao i na drugim saobraćajnicama koje su građene u Crnoj Gori.
U namjeri da obogati botaničku građu istraživanjima na lokalitetima koji su do tada bili gotovo nepoznati europskim istraživačima, Wilhelm Ebel (1815.-1884.), njemački znanstenik, posjetio je Crnu Goru kao jedan od prvih botaničara koji je to učinio, i tijekom dvanaestodnevnog boravka bilježio svaki detalj na putu od Kotora, preko Njeguša, Cetinja, Crmnice, do Sutormana i Vrsute, i u povratku – sa Skadarskog jezera i Rijeke Crnojevića. S tog putovanja, naredne godine objavio je knjigu: Dvanaest dana u Crnoj Gori (Zwölf Tage auf Montenegro Heft 1.), a dvije godine potom u drugoj, pod istim naslovom, prezentirao botaničku građu navodeći 494 biljne vrste među kojima i šest novih taksona, kao i novu vrstu Fritillaria gracilis, koju je pronašao na Sutormanu.
1873.
U Crnoj Gori boravi Josif Pančić, koji proučava floru Lovćena, Durmitora i Komova. Istraživao je i vegetaciju Skadarskog jezera, Sutormana, i Orjena. Na tom putovanju sakupio je značajan herbarijski materijal i 1875. u Beogradu objavio poznato djelo „Elenchus plantarum vascularium quas aestate a. 1873 in Crna Gora“, gdje je prikazao gotovo 1.300 vrsta biljaka, među kojima su devet nove za znanost.
1888.
23.6.1888. Otvoren je novi kolni put Virpazar- Sutorman. Dionica Sutorman-Bar bila je prokrčena još 1878., a u međuvremenu i rekonstruirana, tako da je komunikacija od Virpazara do Bara, preko Sutormana, dužine 36 kilometara, bila sasvim završena. Graditelji su isplaćivani u novcu ili u žitu kao i na drugim saobraćajnicama koje su građene u Crnoj Gori.
20. stoljeće
1908.
17.3.1908. Probijen je tunel Sutorman na željezničkoj pruzi Bar-Virpazar preko Skadarskog jezera. Nova prometnica je otvorila mogućnosti trgovine u okruženju, a Barski pristan dobio je impuls za brži razvoj. Nova pruga je preusmjerila promet Bojanom, prema Baru.
17.3.1908. Probijen je tunel Sutorman na željezničkoj pruzi Bar-Virpazar preko Skadarskog jezera. Nova prometnica je otvorila mogućnosti trgovine u okruženju, a Barski pristan dobio je impuls za brži razvoj. Nova pruga je preusmjerila promet Bojanom, prema Baru.
|
1908. Pruga uskog kolosijeka
Željeznička pruga Bar - Virpazar je prva crnogorska pruga. Lokomotive su bile pokrenute u probni rad 13.9.1908. godine, da bi službeno pruga bila otvorena 2.11. iste godine, Prugu, kojom se obavljao putnički i robni promet, izgradila je talijanska tvrtka Compagnia di Antivari na temelju ugovora s crnogorskom državom. Ukupna je dužina pruge 43 kilometra i trideset metara, a polazila je od luke na Pristanu (grad Bar), kroz Barsko polje, uz i niz planinu Sutorman, kroz Crmnicu do Virpazara na Skadarskom jezeru. Duž čitave linije je bilo 9 stanica, sa5 tornjeva za opkrbu. Stanice su međusobno i s glavnom upravom u Baru bile povezane vlastitom telegrafskom mrežom. Kolosjek je bio uskotračni od 75 centimetara, što je od standarda odudaralo za jedan centimetar. Lokomotive Paganini, Markoni i Volpi bile su izrađene po specijalnoj narudžbi u Berlinu. Po nestandardnome uskotračnom kolosijeku pruga Bar - Virpazar postala je jedinstvena u svijetu. Dozvoljena maksimalna brzina iznosila je 25 km na sat, ali su putnički vlakovi išli 18, a teretni 12 km na sat. Na lokomotivama i vagonima je pisalo ćirilicom Crnogorska željeznica. Najveći graditeljski zahvat na pruzi bio je probijanje tunela kroz planinu Sutorman dužine 1.969 metara, a nalazio se na nadmorskoj visini od 550 metara. Po Pravilniku o službi za putnike željeznicom na liniji Bar-Virpazar i Virpazar-Bar, nikome "osim Uzvišenih članova Vladalačkog doma, nije bilo dozvoljeno putovati bez podvoznice", a putnici koji nisu imali podvoznicu (putnu kartu) "moraju izjaviti vozovođi mjesto do kojeg namjeravaju da putuju, kao i klasu (razred) u kojoj žele putovati, i platiti vrijednost označenu na samoj podvoznici". Pravilnik o službi imao je 29 točaka s pravima i obvezama putnika i osoblja, od činjenice da su "putnici dužni plaćati podvoznice sitnijem novcem", do zabrane ulaska "opivenih" ili putnika "pod znacima kakve priljepčive bolesti", zatim "unošenja pasa u voz, pušenja u odjeljku za nepušače i pljuvanja po patosu". Treba navesti i činjenicu da su Pravilnikom o službi "policijski žandari mogu putovati samo trećom klasom i to kad su pravilno snabdijeveni specijalnom podvoznicom". Ovom prugom vlakovi su vijugali serpetinama uz planinu Sutorman 51 godinu do 29.11.1959. godine kada je puštena u promet pruga normalnog kolosijeka Bar-Titograd kao dio pruge Beograd-Bar. Osnovna je ideja izgradnje pruge Bar-Virpazar bila u spajanju dvije luke, pomorske (Bar) i jezerske (Virpazar). U Baru je u tijeku bila izgradnja potpuno suvremenih lučkih postrojenja, a u Virpazaru je prošireno vodeno pristanište, nabavljena je lučka oprema, izgrađena je ranžirna stanica, robna skladišta s utovarnim rampama, izgrađena je relativno suvremena željeznička stanica s tri šinske trase, zatim ložionička stanica s kanalima i postrojenjima za pregled i popravak kola, skladišta ulja, radioničkim postrojenjima, trianglom, vodostanicom s rezervoarom za vodu, signalno-sigurnosnim postrojenjima i telefonskim postrojenjima. Vlakovnu kompoziciju na ovoj pruzi su zvali "Mali voz" odn., "Ćiro" (kako su opčenito u cijeloj regiji zvali vlakove na uskotračnim prugama). 
Arhivski snimak tunela Sutorman na uskotračnoj željeznici
|
Karta trase uskotračne željeznice
Lokomotiva Sutorman koja je prometovala na relaciji Bar - Virpazar
Autor fotografije: Herbert Ortner; Wikipedija TV Arhiv: Mali voz (relacija Virpazar - Bar)
Proizvodnja: Lovćen film, 1959; redatelj: Branislav Bastać Mali voz u Baru (1988.)
Datum objave: 25.9.2014. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis. Emitovano na TV Titograd, 19. juna 1988. godine. |
1999.
28.4.1999. NATO je izvršio najveći udar na Crnu Goru od početka napada na Jugoslaviju, 24.4. Na okolicu Podgorice, Danilovgrada i Sutormana, palo je oko 40 projektila. Najviše na aerodrom Golubovci, dok je područje Zete zasuto kazetnim bombama.
28.4.1999. NATO je izvršio najveći udar na Crnu Goru od početka napada na Jugoslaviju, 24.4. Na okolicu Podgorice, Danilovgrada i Sutormana, palo je oko 40 projektila. Najviše na aerodrom Golubovci, dok je područje Zete zasuto kazetnim bombama.
Narodna baština
|
Ivana Gajic Vrsuta Music video.
Autorica: IvanaGajicSubotic; Datum objavljivanja: 9.3.2010. Opis: Obrada izvorne crnogorske pjesme,aranžman Sasa Gajić,pjeva Ivana Gajić |
Turizam
Planinarska karta barskog područja1.7.2022.
|
|
Priče iz planine
Trka životaBio je 25.septembar daleke 1937. godine. Na željezničkoj stanici u Pristanu u Baru, stajali su uporedo - čovjek i voz. Onaj čuveni «mali voz«, što je ušao u sve svjedoke enciklopedije i godinama saobraćao između Bara i Virpazara. I čovjek Vojin Radovanović, rodom iz Dučića kod Podgorice, koji se opkladio da će prije voza stići na vrh Sutormana. Okolo masa svijeta. Tu su pored znatiželjnika, članovi komisije za organzovanje ove neobične trke, opštinari, svi viđeniji ljudi iz Bara i okoline. Pale su i prve opklade.... Malo ko je vjerovao da će ponosni Dučić pobijediti voz. i zaista, u početku na ravnom dijelu pruge voz je odmakao Vojinu. Dva vagona radoznalaca u njemu su bila uvjerena u pobjedu voza, kao i njegov vlasnik ltalijan Kosati. Ali, na usponu uz Sutorman, voz je počeo da »stenje«. Vojin je ne osvrćući se, nastavio da grabi uz padinu. U stanicu Sutorman je ušao minut i trideset sekundi prije voza, i dobio opkladu. Bila je to trka o kojoj se pričalo. Pisale su o njoj mnoge evropske revije. Vojin Radovanović je ušao u guslarsku pjesmu i narodne priče. Međutim, u Ginisovu knjigu rekorda nije, njegov sin Savo želi da on uđe u Ginisovu kjigu rekorda, jer je trka bila jedinstvena u svijetu.
IZVOR Milan Madžgalj: 70.godina ASCG i 135.godina atletike u Crnoj Gori. Podgorica, 2018. (PDF) 
Novinska ilustracija iz 1937. godine
|
ZANIMLJIVOSTI
Godine 2015. na Sutormanu je održana prva službena i međunarodna “downhill” utrka (spust brdskim biciklima) u Crnoj Gori: Downhill-Sutorman 2015. Montenegro open. Oj, Vrsuto, goro velja Oj, Vrsuto, goro velja U tebi je mnogo vrela, Sitna trava do koljena, Šuma ti je sva zelena. Ovce čuva čobanica Ta spičanska ljepotica. NARODNA |
VRŠNO PODRUČJE
Sutorman (prijevoj, 805 m)
|
Preko Sutormanskog prijevoja prolazi cesta Virpazar – Sutorman – Bar, koja je, odlukom crnogorske Vlade iz 2019. godine, a na prijedlog Opštine Bar, iz lokalnog prekategorizirana u regionalnu (regionalni put R–28).
Pogled s Vrsute na prijevoj Sutorman, objekte na njemu i cestu, te malo uzvišenje Tvrdoč.
Početak makadamske ceste koja od prijevoja Sutroman vodi na vrh Vrsuta.
Crkva na Sutormanu
Stotinjak metra udaljena od prijevoja Sutorman u drugom desetljeću 21. stoljeća sagrađena je crkva SPC-a, u blizini koje se vide temelji starije, slabo istražene crkve. Na tome je mjestu nekada postojao sakralni objekt po kojemu je i čitav Sutorman dobio ime, jer se pretpostavlja da je ta crkva bila posvećena Sv. Romanu. O tome ranijem crkvištu (crkvi Sv. Romana i Sv. Marka) je u monografiji o Starom Baru (1962.) pisao profesor arhitekture Đurđe Bošković: “Gotovo u samom sedlu Sutormana, prema Limljanima, nalaze se ostaci jedne male usuvo zidane kapele koju meštani nazivaju crkva sv. Romana i sv. Marka. Jedna crkva sv. Romana pominje se međutim prilikom postavljanja granica sela Limljana u Milutinovoj povelji Vranjinskom manastiru iz 1318. god. Nije otuda isključeno da je suhozidina na Sutormanu postavljena na mestu na kome se nekada nalazila ova crkva”. U prilog toj tvrdnji može se naći i podatak u knjizi Studia antibarensia dr Sava Markovića, koji iznosi podatak da su u okolici Bara karakteristični sanktoremski toponimi, koji su dobili ime po svecima i zaštitnicima, svjedočeći o slavenskoj simbiozi s romanskom (mikro)toponimijom područja živog bilingvizma: Sutorman< Sanctus Romanus. Za razliku od podatka koji navodi Bošković, prema narodnoj predaji crkva na Sutormanu potječe iz 1351. godine. Tijekom povijesti je više puta rušena i obnavljana. Sve do 1938. godine svakog Markovdana vršena je litija od Crkve Svete Petke u Limljanima do ostataka crkve Svetog Romana. Tradicija je obnovljena 2004. godine, kada je započeta i obnova prilaznog puta i terena na kojemu se nekada nalazila starija crkva. Radovi na novoj crkvi i njezino posvećenje zbili su se 2019. godine. Novosagrađena crkva na prijevoju Sutorman nosi naziv hram Svetog Romana Slatkopojca i sagrađena je destak metara od starog sakralnog objekta. IZVORI Portal Analitika.me i Barski portal |
Putokaz na prijevoju Sutorman
Ostaci sušare
Na prijevoju se nalazi zgrada bivše sušionice (lok. sušara) ljekovitog bilja. Đolaza Pod prijevojem se na virpazarskoj strani nalazi izvor pitke vode Đolaza. Do njega se od prijevoja stiže glavnom cestom, oko 500 m u smjeru Virpazara, i ovdje valja skrenuti lijevo na makadamski odvojak, i nakon dvjestotinjak metara stiže se do izvora. |
"Sprirala" ispod Sutormana
|
"Ćiro"
Cesta od Virpazara do Bara, preko prijevoja Sutoman najvećim dijelom slijedi trasu pruge bivše uskotračne željeznice Bar-Virpazar, prve pruge u Crnoj Gori, puštene u promet 1908. godine, Vlakove na uskotračnim željeznicama su općenito popularno nazivali "ćiro". Pod samim prijevojem ova je pruga prolazila tunelom dužine 1.969 metara, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 550 metara. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Bar-Podgorica 1959. godine prestao je saobraćaj na uskotračnoj pruzi. Njena trasa je asfaltirana i osposobljena za cestovni promet. Mali voz, popularni Ćiro, nakon 50 godina rada na ovoj pruzi otišao je u istoriju. Nova cesta na nekoliko mjesta presjeca prugu Malog voza. 
"Ćiro" na spirali ispod Sutormana
|
Markina glava (1064 m)
Markina glava (1064 m), prvi susjed vrha Vrsuta
Iza nje u pozadini vidi se vrh Rumije 
Markina glava s ceste koja vodi od prijevoja Sutorman prema vrhu Vrsuta
|
Sjeverna padina Markine glave
|
Vrsuta (1183 m)
|
Najviši vrh planine Sutorman, šira je zaobljena kamenito-travnata zaravan s koje se, zbog njezinog izmaknutog položaja prema obali, pruža izvanredan pogled na Crnogorsko primorje, zaravan katunske nahije, crnogorska Brda, vrhove Prokletija i masiv Rumije.
U Spiču kažu da se ova planina smatrala svetom i da se tada zvala Suta (od lat. santa=sveta), pa se spajanjem riječi vrh i Suta dobilo Vrsuta. IZVOR: Borislav Stojović, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF) 
Pristupna cesta vrhu na sjevernim padinama Vrsute
Na tjemenu Vrsute
|
Krška jama uz pristupnu cestu vrhu Vrsute
Mala Vrsuta (666 m)
Pod Malom Vrsutom nalaze se temelji crkve Sv. Mihaila (Mihajla). Prema pilastrima na bočnim zidovima vidi se da je bila podijeljena u tri traveja i zasvođena svodom poduhvaćenim ojačavajućim lucima. Približnih je dimenzija 5 m širine i preko 9 m dužine. Mogla bi potjecati iz 14. stoljeća. (Marković, 2010.) |
|
Pristup Sutormanu s jugoistočne strane
Pogled na Sutorman s ceste koja povezuje Bar i Virpazar. Vrhovi Vrsute nižu se, s lijeva na desno: Grbavac, Petilje, Sto, Vrsuta i Markina glava, te prijevoj Sutorman (desno). Uz sam prijevoj nalazi se mala uzvisina brdašce Tvrdoč (859 m) |
JUGOISTOČNIM PADINAMA
Pristup prijevoju Sutorman iz smjera Bara
Lijevo uz cestu vidi se spomenik (obelisk) posvećen bitvi kod Tuđemila. Desno gore vrh je Široka strana (1185 m) na Rumiji. |
Na serpentinama podno Sutormana; prilaz iz smjera Bara
|
Panoramska ruta "Između dvije čarobne obale"
|
Turistička organizacija Bara inicirala je obilježavanje i opremanje infrastrukturom panoramske rute nazvane "Između dvije čarobne obale", sa sedam vidikovaca-odmorišta u zaleđu barske općine. Vidikovci su izgrađeni duž rute na atraktivnim lokacijama (Virpazar, Sutorman, Ostros, i dr.), odakle se pruža impresivan pogled na prirodne ljepote, te ukazuje na turističke atrakcije barske općine (Godinje, Donji Murići, Livari, Stegvaš, Tuđemili, Sutorman i Limljani, i dr.). Turistička organizacija ovom rutom nastoji promovirati turističke atrakcije na području općine Bar koja se pruža od obala Jadranskog mora do Skadarskog jezera.
Kada se kreće iz smjera Virpazara, prvi vidikovac je u selu Godinje, zatim Murićima, Livarima i Ostrosu, 4 vidikovca okrenuta su prema Skadarskom jezeru. Pogled obuhvaća skadarske otočiće s manastirima iz 14. stoljeća, Skadar, i albansku stranu. Zatim se spušta prema Dobroj Vodi, obilazi Stari Bar i Staru maslinu i dolazi do 3 sljedeća vidikovca, u planinskom dijelu - u Tuđemilima, na Sutormanu i u crmničkom selu Limljani. Pored uživanja u pogledima turistima mogu obići manastire na otocima, crmničke konobe i probati crmničko vino, šarana i ukljevu, a na ruti se nalaze i slikovita sela u Krajini, gdje domaćini rade kozji i kravlji sir, med i druge organske proizvode. Panoramska ruta uključuje i turističku signalizaciju, kojom su obilježeni kulturno-povijesni spomenici, prirodne atrakcije, restorani, vinske konobe, i druge lokacije gdje je moguće vidjeti i okusiti proizvode lokalne gastronomije. U ponudi su i malo poznati ledeni bunari u Ostrosu, mjesto gdje se mogu upoznati s legendom i pričom vezanom za ostroške bunare (prvi je još daleke 1001. godine sagradio knez Vladimir svojoj Kosari). Sagrađeni vidikovci uklopljeni su u prirodni ambijent i okolinu. Izgrađeni su od kamena, imaju jednu ili dvije klupe i sadržaje prilagođene mjestu gdje se nalaze i uređeni za zaustavljanje i parkiranje vozila. Na vidikovcu na Stegvašu (Rumija-Taraboš), primjerice, izgrađena je imitacija bunara po kojima je Ostros poznat. Tako su vidikovci u Skadarskoj krajini s bunarima, a u Crmnici su u obliku guvna. Na području barske općine ima trideset i šest kulturno-povijesnih spomenika i najveći dio njih se dotiče ove panoramske rute. 
Informativna ploča panoramskoj ruti: Između dvije čarobne obale
|
Karta panoramska rute: Između dvije čarobne obale
Turistička organizacija Bar 
Vidikovac Tuđemili
Turisti mogu obuhvatiti okom cijelu gradsku panoramu Bara i planinske vrhove Rumije, Lisinja i Sutormana. |
Zupci
|
Selo na jugozapadnim padinama Vrsute, pod vrhom Sto. Ime je dobilo po zupčasto-kamenitom predjelu u prvobitnom staništu. U selu se nalaze crkva sv. Ivana Krstitelja i manastir Ribnjak i gornja crkva na brdu Gradac, posvećena je Časnom krstu.
Manastir Ribnjak Na mjestu današnjeg manastira Ribnjak postojali su ostaci crkve koju je, prema predaji, podigla Jelena Anžujska Nemanjić. Manastir čine crkva posvećena Sv. Vasiliju Ostroškom, krstionica i konak. Manastir se tradicionalno obilazi na dan Sv. Vasilija Ostroškog, 12. maja. Prema narodnoj predaji, prilikom borbi za oslobođenje Bara od turske vlasti, na ovome mjestu knjazu Nikoli ukazao se sv. Vasilije Ostroški, pa je tu podigao, tj. obnovio crkvu 1886. godine. Gornja ckva Gornja crkva iznad manastira Ribnjak, na brdu Gradac, posvećena je Časnom krstu, a podignuta je nakon borbi za Bar u crnogorsko-turskom ratu 1877-78. Po predaji, crnogorski kralj Nikola je ovdje dolazio kako bi pratio operacije za oslobađenje Bara od Turaka. Crkvu koja se nalazi na brdu podigli su dva serdara i jedan senator Knjaževine Crne Gore krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao zavjet, poslije oslobodilačkih ratova. Benediktinski samostan U narodnoj memoriji sačuvana je uspomena o benediktinskom samostanu sv. Ivana Krstitelja na brdu Ribnjak iznad sela Zupci, kod današnjeg manastira Ribnjak. Benediktinski monaški red, koji je, vjerojatno, sredinom 7. stoljeća, stigao i na istočnu obalu Jadrana, odigrao je u razdoblju od 10. do 12. stojeća važnu ulogu u kraljevini Duklji. Kao vjerski misionari i kulturni poslanici, oni su, u brojnim crkvama i manastirima dukljanskog primorja, širili pismenost i razvijali one vještine i znanja kojima se, u prvom redu, podupiru kršćanka vjera i njene institucije. (Jovović, 2004.) Ovdje na Ribnjaku postoje temelji crkve, koja je po kazivanju mještana služila i pravoslavnim, kao crkva Sv. Vasilija, i katolicima pod imenom Sv. Ivana (Krstitelja). Lokalno stanovništvo naziva ovo mjesto još i Benediktinski dom. (Jovović, 2013.) Crkva sv. Nikole u Zupcima O vjerskoj toleranciji u vrijeme kada je Crna Gora preuzimala dotadašnje krajeve pod turskom vlašću, svjedoči primjer zapisan u Memoarima vojvode Gavra Vukovića, a koji se odnosi na selo Zupce. Kao istaknuti sudionik u borbama za oslobođenje Bara, vojvoda Gavro, na dan 30.11.1877. godine (po starom, julijanskom kalendaru) bilježi nesvakidašnji događaj: Kako nije bilo nigđe u barskoj okolini pravoslavne crkve, Knjaz je zakazao da se održi blagodarenje u katoličkoj crkvi Svetoga Nikole u Zupce. Katolici su s radošću predusreli tu ponudu, koja im je svjedočila čistu volju Knjaževu za ravnopravnost obadvije crkve. Sve sveštenstvo, svi komandiri i barjaktari sviju bataljona skupili su se pred crkvom da blagodare Bogu za uspjeh ruski. Kiša bi strahovita, a crkva dosta daleko, te se blagodarenje svrši bez prisustva Knjaževa. Nedugo potom, na imendan crnogorskog knjaza - 6.12.1877. godine katolički svećenici su održali mise po svim crkvama u barskoj dijecezi za zdravlje knjaza i njegove vojske. (G. Vuković: Memoari. Podgorica, 2000., str. 326 – 327.) No, u izvješćima barskih nadbiskupa možemo naići i na povremene konfrontacije i tenzije između ove dvije crkvene organizacije kroz povijest. Bilo je nepopularnih poteza na obije strane. Tako s jedne strane, o ovome imamo saznanja iz sačuvanih akata dijecezalnog sabora održanog 1750. godine pred crkvom sv. Nikole u Zupcima. 
Pogled niz tok rijeke Željeznice koja teče od rumijskih padina prema Barskom polju
Pod brdom Gradac (desno; 346 m) nalazi se selo Zupci. 
Brdo Gradac (lijevo) i Crni krš (desno)
Vrsuta u pozadini |
Crni kršSjeverno od sela Zupci, nalazi se područje Crni krš koje je svoje ime vjerojatno dobilo po boji tamošnjih stijena. Naime, Crni krš je područje na kojem se nalaze ležišta keratofira, magmatske stijene koja se može višestruko koristiti u građevinskoj industriji.
Eruptivne andezitne stijene (andezit je neutralna vulkanska eruptivna stijena; sastoji se od natrijevih i kalcijskih plagioklasa i bojenih minerala; nastaje miješanjem magma; to se javlja u nižim razinama Zemljine kore) javljaju se povremeno od Gornjeg Šušnja do Željeznice i Crnog Krša, a tek kao male mrlje duž doline rijeke Velje. Sjeverne padine Đerinca i južne padine Sutormana, od Tuđemila i Zupaca, do stjenovitih grebena planine Rumije pokrivene su šumskim pokrovom i šikarama. Zbog toga su podložne samo mjestimičnoj (sporadičnoj) eroziji. Na zapadnoj strani brda Kneževo nalaze se brojni jarci. Brdo Gradac i Crni Krš su skoro potpuno goli; ista je situacija i na najvišim vapnenačkim grebenima; Rumija, Plat, Mala i Velika Vrsuta. Nalazište keratofira Crni krš je utvrđeno u izvorišnom dijelu rijeke Željeznice, s obje njezine strane, te je 2001. godine ocijenjeno kako je ono povoljno za istraživanje i eksploataciju. Desetljeće kasnije, crnogorsko Ministarstvo ekonomije planiralo dodijeliti koncesiju za detaljna geološka istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina za 2011. godinu, radi otvaranja rudnika keratofira,, no zbog te su se odluke 2011. godine pobunili žitelji sela Zupci. Osim ekoloških razloga - ugrožavanje ekološkog sustava rijeke Željeznice, te jedinog izvora koji opskrbljuje vodom seoski vodovod - stanovnici su se pobunili i iz razloga što je prostornim planom na tome području predviđena izgradnja regionalne bolnice i sportskih terena. Na Crnom kršu nalaze se i ostaci fortifikacijskog objekta (utvrda) i trasa najstarije željezničke pruge u Crnoj Gori, s pratećim objektima. 
keratofir, neutralna magmatska stijena bogata natrijevim feldspatom, bliska trahitu, uz albit i oligoklas sadrži klorit, epidot i kalcit. PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA keratofir (kerato- + grč. φύρεıν: prskati; miješati), trahitni i riolitni tip stijene spilita koji sadrži natrijsko-kalijske feldšpate i katkad kremen. HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA IZVOR Bar: Vlada hoće rudnik gdje je planirana bolnica - Vijesti.me 
Nekadašnja željeznička stanica Zupci na uskotračnoj željeznici Virpazar-Bar
ŽeljeznicaRijeka bujičnog toka, prihvaća pritoke s Male Rumije i Vrsute, pod Zupcima i utječe u more na Mađarici. Ime je novijeg postanka, dato po sastavu zemljišta, koje svojom crvenkasto-mrkom bojom podsjeća na željezo (mangan i dr). Druga petpostavka: naziv je dobila po prvoj crnogorskoj željeznici koja je prolazila kraj izvorišta i drugih pritoka rijeke. VIŠE O PORJEČJU RIJEKE ŽELJEZNICE ... V. Spalević, M. Čurović, D. Borora and B. Fuštić: Soil erosion in the river basin Željeznica, area of Bar, Montenegro. Agriculture & Forestry, Vol. 54. (08) (1-4): 5-24, 2012, Podgorica (PDF) |
Tuđemili
Selo Tuđemili pod padinama Rumije
|
Selo na uzvišenijim jugozapadnim padinama Sutormana, pod Rumijom.
Dvije su priče o nastanku imena ovoga naselja: a) prema legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina o mogućem oceubici u bitci 1042. na ovom lokalitetu, zbog pomrčine da nije bilo njegovog uzvika "Bože, pomiluj!“ i b) po starom slavenskom imenu Togemil, koje spomnje Dukljanin. |
Bitka kod Tuđemila
|
Bitka kod Bara, Barska bitka ili Tuđemilska bitka se odigrala 6. na 7.10.1042. na lokalitetu današnjega sela Tuđemil kod Bara između dukljanske vojske, koju je predvodio knez Vojislav, te bizantske vojske pod zapovjedništvom Kursilija iz Drača (Albanija)., pomognute vojskama podvlašćenih vazala (raškog župana, bosanskog bana i zahumskog kneza).
DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI BITCI Naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira, knez Vojislav je dugo vremena bio bizantski vazal. No, 1036. zakratko je zbacio bizantski jaram, da bi bio uhvaćen i odveden Carigrad. Uspio je pobjeći iz zatočeništva i zagospodariti Dukljom, pa je s Dukljanima napadao bizantske vazale Srbe i Tribale. Kroničar Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίτζης) o tome izvješćuje: Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno, iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima, napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača - bio je to patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija - da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednim tema koje su bile njemu podređene. IZV: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom III., urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Vizantološki instutut, Beograd, 1966., str. 159 K tomu, bizantski brod s blagom, koji je vjerojatno plovio iz južne Italije za Solun, zahvaćen burom, more je bacilo na dukljansku obalu. To zlato - spominje se u izvorima 15 kentenara - Vojislav je uzeo za sebe, unatoč tome što je pripadalo caru Bizanta osobno. Uslijedio je bizantski vojni odgovor, no Vojislav je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici koju je predvodio Evnuh Georgije Provat. Poraz je još više razljutio Carigrad, pa je poslana mnogo veća vojska, pod vodstvom Kursilija. U ranu jesen 1042. Bizantinci su u svoju ekspediciju uključili vazale, iz Zahumlja Srbina Ljutovida, koji je imao titulu stratega Srbije, te župane Raške i Bosne i njihove postrojbe. RASPOREĐIVANJE SNAGA i TIJEK BITKE Kursilije je forsirao rijeku Bojanu, te se ulogorio kod Bara, gdje se nalazio i Vojislavov dvor Prapratna, na obroncima planine Rumije. Prema bizantskom operacijskom planu, on je tu trebao sačekati raško-bosansko-humsku vojsku koja je trebala prodrijeti u Duklju dolinama rijeka Zete i Morače, kako bi zajedno napali glavninu dukljanske vojske koja se koncentrirala na prostoru Crmnice, odnosno, obroncima planine Rumije, između Bara i Skadarskoga jezera. Bizantski izvori govore da je Kursilije prema Crmnici koncentrirao "40.000 vojnika", a njihov nepouzdani kroničar Ivan Skilica navodi čak "60.000 bojovnika", što je vjerojatno pretjerivanje. No, u svakom slučaju, nema sumnje da je bizantska vojska bila iznimno jaka. Dukljani su bili malobrojniji. Kneza Vojislava bizantski kroničari opisuju kao Vojislava Dukljanina i vele "iako je ovaj bio varvarin, ali po prirodi i iskustvu bješe mudar". Vojislav je, skupa sa svojim sinovima, organizirao posjedanje bojišnice 6.10.1042. tijekom kojeg je nebom protutnjao komet, što se kao loš signal dojmilo na bizantsku vojsku. U ponoć 6./7.10.1042. Dukljani su napali logore bizantske vojske. Svi bizantski izvori opisuju da su Dukljani napadali uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana. Istodobno je Gojislav, sin kneza Vojislava, kod Klobuka (blizu suvremenog Nikšića) predvodio dukljanske postrojbe i pobijedio kombiniranu raško-bosansko-humsku vojsku koja se kod Bara trebala spojiti s bizantskom. Bizantski zapovjednik Kursilije je teško ranjen, no uspio je pobijeći. Dukljani su nastavili goniti bizantske postrojbe sve do rijeke Drima (u suvremenoj Albaniji). Duklja je Bitkom kod Bara 1042. izvojevala državnu nezavisnost. Knez Vojislav je postao utemeljiteljem dinastije Vojislavljevića, a njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj a Duklja kraljevina. Pobjeda Dukaljna kod Bara slavi se danas kao službeni Dan Vojske Crne Gore. 
Knez Vojislav s Dukljanima nakon pobjede nad Bizanticima kod Bara 1042. godine
Litografija; novinska ilustracija iz 19. st.; Autor: K.Mandorović, Beč
|
Tuđemilska bitka 7. oktobra 1042 (prema Ljetopisu popa Dukljanina)
Proizvodnja: RTCG |
PRIMORSKIM PADINAMA
Sutomore
KOORDINATE 42.142778, 19.046667 BROJ STANOVNIKA 1827 (2003.), 1123 (1991.) WIKIPEDIJA Sutomore
|
Sutomore je gradsko naselje u općini Bar. Sutomore se može podjeliti na tri dijela: Polje gdje živi veći dio žitelja koje je smješteno na istočnom dijelu Spičanskog polja, obalu koja obuhvaća 2km šetališta uz plažu i okolna naselja (Rutke, Brca, Nehaj, Mišići...). Glavna ulica spaja obalu i polje i u njoj se nalaze škola, vrtić, pošta i dom zdravlja.
U Spič, region u kojem se danas nalaze Sutomore i Čanj, prvi doseljenici su stigli u 16. stoljeću. Od 18. stoljeća u Spiču se nalaze dva velika vinograda: na Spičanskom Polju i u Brcama. Ovo su bili najveći vinogradi na primorju. Grad Sutomore je nastao 1882. godine kada su izgrađene prve kuće na samoj obali. 
Pogled s Vrsute na vrh Velji grad na čijem se nižem ogranku nalazi utvrda Haj-Nehaj
Pogled od rta Ratac na brdo Velji grad i naselje Sutomore
|
Autor: Antidiskriminator; Wikipedija
Utvrda Haj – Nehaj
Mletačko-tursko utvrđenje na visokom i strmom stjenovitom brdu visokom 225 m, zapadno od Sutomora. Sjeverozapadna strana je pristupačnija i lakše osvojiva, pa se zove Haj, a jugoistočna nepristupačna i teško osvojiva, pa je Nehaj ("ne haje"). Po drugom mišljenju se čitavo utvrđenje zove Nehaj, a tvrđava na nižem Golom brdu, kraj mora do Sutomora – Haj, lakše osvojiva. Izraz hajati (haje), ima značenje mariti, brinuti. Utvrđeni grad se pri puta spominje u pisanim izvorima pominje 1542. godine, pod imenom Fortezza de Spizi (Fortezza de Spizi, che e di molta importanta, soto la jurisdiction de Antiuari). Na jednoj gravuri Bara iz 1550. godine nalazi se prikazan grad Nehaj, pod natpisom Nechagia, a zabilježeno je da su ga, pet godina kasnije, čuvala dva vojnika i jedan tobdžija. Notirano je, također, da u slučaju opasnosti, grad može da primi 900 ljudi iz okolice. Bio je od 1571. godine u rukama Turaka Haj-Nehaj je bio od 1571. godine, sve dok ga nisu oslobodili Crnogorci 13.11.1877. godine. Od tada je napušten. OPIS UTVRDE. Grad je sa svih strana opasan visokim zidovima, okruglim kulama i velikim brojem puškarnica, što govori o životu grada, u vrijeme upotrebe vatrenog oružja. U grad se ulazilo kroz kapiju na zapadnoj strani, koja je jedino pristupačna. Kod samog ulaza, u kome se mogu uočiti tri faze gradnje, ima naknadno prizidanu cisternu za vodu. U formiranju grada moguće je razlikovati nekoliko faza gradnje i izvjesno je da je južni, viši dio, stariji od sjevernog, nižeg. Grad posjeduje sve neophodne objekte za život i obranu: cisternu za vodu, barutanu, vojne i ekonomske objekte, kao i brojne stambene. U osnovi je grad koncipiran za borbu vatrenim oružjem. Ima okrugle kule i vrlo mnogo puškarnica iz kasnijeg razdoblja. Nad skoro vertikalnim stijenama na krajnjem istočnom dijelu nalazi se barutana. Čitav južni, viši dio grada i dio prema ulazu ispunjen je stambenim objektima. Ovi dijelovi bi mogli biti i nešto stariji od sjevernih. Na najvišoj točci grada nalazi se crkvica posvećena sv. Dimitriju, starija od samog utvrđenja. Sazidana je od pritesanog kamena i pokrivena kamenim pločama. Sa zapadne je strane dozidan omanji narteks, koji se kasnije obrušio. U ovoj crkvi, kao i u onoj sv. Tekle i sv. Petke u obližnjem Špičanskom polju, postojala su dva oltara – po jedan za katolike i pravoslavce. Na zidovima u unutrašnjosti su se početkom 20. stoljeća vidjeli tragovi fresaka. Ispred crkve je bilo groblje obaju vjeroispovjesti, sve dok, kako piše Iveković, Mehmed-paša 1869. godine ne pobaca iskopane kosti niz pećine. IZV: Forum Cafe de Montenegro, Wikipedija Oko nastanka toponima Haj-Nehaj postoji i narodna predaja iz vremena kada se u vrijeme turske vlast dozidavala uvrda; Čanj
Uvala sjeverozapadno od Sutomora, s prekrasnom plažom. Ime je dobilo po starom plemenu Čani, čije su brončane sjekire nađene na ovom lokalitetu. IZVOR: Borislav Stojović, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF) |
|
Ratac je manji rt između Bara i Sutomora. Naziv je došao od riječi rt-ac -> ratac. Na rtu se nalaze ostaci benediktinskog samostana (manastira) Bogorodice Ratačke (11. stoljeće). Činile su ga tri crkve, nekoliko zgrada zaštićenih obrambenim zidovima i kulama.
Mala šljunčana žala uz južnu obalu rta Ratac
Samostan (manastir) Bogorodice Ratačke odn. sv. Marije Ratačke
Ratac odnosno samostan/manastir svete Marije Ratačke (tal. Santa Marija de Rotezo) predstavlja ruševine velikog samostanskog kompleksa, koje se nalaze na morskom rtu Ratac. Samostanski kompleks je postojao i razvijao se od 9. do 16. stoljeća. Opatija je u najvećoj mjeri stručno istražena prije 1941. godine, zbog čega nam je poznata njena arhitektonska struktura, budući da je tijekom Drugog svjetskog rata bila izložena najžešćoj destrukciji u svom tisućljetnom postojanju. Danas se nalazi u ruševinama, ali ga i pored toga posjećuju vjernici iz okolice koji u njima pale svijeće, dok se oko njega i dlaje spore rimokatolička i pravoslavna crkva. PROŠLOST SAMOSTANA Ratac se prvi puta spominje 1247. godine, ali je sigurno da je i ranije postojao. Početkom 14. stoljeća kralj Milutin (1282.-1321.) potvrđuje poveljom darove svoje majke, kraljice Jelene manastiru. Tokom 14. stoljeća samostan se češće spominje u Dubrovačkom arhivu. U ovo vrijeme na Ratcu se najviše gradilo, da bi se 1468. godine našao na udaru Mlečana koji su ga bombardirali s brodova. Izgleda da je samostan napušten poslije jedne turske pljačke 1532. godine, a razoren 1571. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata, Talijani su dio samostana pretvorili u svoj bunker, što je dovelo do dodatnog urušavanja kompleksa. Jedan od opata ratačkog samostana bio je i Đorđe Pelinović (sredinom 15. stoljeća) koji je bio u službi i Venecije i Skenderbega. Radio je sve što je mogao da Bar ne padne pod Turke, a 1500.g. pri turskoj opsadi, okolni narod se skalanja u ratačku tvrđavu. Barski nadbiskup Vicko Zmajević, zapisao je da je samostan izgrađen 1473. godine, uništen od zemljotresa, i zbog nepažnje katoličkih svećenika kapela je uzurpirana od pravoslavnih, ali je angažiranjem biskupskog vizitatora vraćena katolicima. Tu se, uz sudjelovanje čitave biskupije, dugom procesijom proslavljao dan Tijela Isusova. KOMPLEKS SAMOSTANA Unutrašnjost se sastoji od crkava i građevina drugih namjena. Najstarija građevina na Ratcu je crkva C podignuta najvjerojatnije početkom 11. stojeća, koju moguće da je graditelj svetog Luke u Kotoru imao kao uzor. Kapela A je romanička građevina nastala u drugoj polovini 12. ili prvoj polovini 13. stoljeća i na njoj se ističe dobra zidarska tehnika. Nedovršena bazilika B, s čijim zidanjem je započeto sredinom 14. stoljeća, trebala je biti najveća crkvena građevina u kompleksu pa i bližoj okolici, uključujući srednjovjekovni Bar. Građena je u romaničko-gotičkom stilu, u južnom dijelu samostana i prvo je bila posvećena svetom Mihailu, a zatim svetoj Mariji (Bogorodici). Na očuvanom latinskom natpisu kaže se da je crkva zasnovana 1347. godine, u vrijeme opata Pavla Ruđera. Moguće je da su graditelji Dečana neposredno sudjelovali u podizanju ove ratačke crkve, zbog visoke klesarske tehnike, dvobojne obrade fasada (u bijelom i crvenom kamenu), kao i načinu konstruiranja zidova i pilastara. Klaustar je podignut uz crkvu, u 12. ili 13. stoljeću, s kulom G, koja je u obrani samostana igrala značajnu ulogu, a sam je gotovo uništen u Drugom svjetskom ratu. WIKIPEDIJA |
Rt Ratac i položaj samostanskog kompleksa
Ratac
Tloct samostanskog kompleksa 
Ratac
Tloct i ostaci crkve C; Autor tlocrta: Bratislav Tabaš; Wikipedija 
Zid ruševina "Bazilike", od fino klesanog kamena
IZVORI I LITERATURA
J. Presel: Ratac 1913. Matica, časopis Matice crnogorske, zima 2010. str. 175-188. (PDF) Ivan Kern: DUKLJANSKI TRAGOVI: Manastir Ratac sa betoniranim temeljima crkava popa Dukljanina. Portal Anaitika.me. 26.2.2016. |
Ostaci benediktinskog samostana Bogorodice Ratačke
U pozadini je planina Sutorman s vrhom Vrsuta.
U pozadini je planina Sutorman s vrhom Vrsuta.
Bar
Pogled s Vrsute na Bar koji se smjestio u Barskom polju, uz Barski zaljev
Barsko polje prema jugu zatvara nisko izduženo brdo Volujica
Barsko polje prema jugu zatvara nisko izduženo brdo Volujica
|
Pogled na Sozinu
Sozina je naziv za krševitu zaravan (desno, u podnožju Vrsute), približnog oblika izduženog trokuta, oivičena s dva grebena, te ime za skup zaselaka na ovoj zaravni. |
BRDSKI GREBENI IZMEĐU VRSUTE I RASOVATCA
Sozina
Sozina je područje planinske zaravni i ime naselja na njoj.
Sozina je jugozapadni dio Crmnice i južni dio Gluhog Dola, koji zahvaća područje valovite zaravni oivičeno planinskim grebenima, površine 11,28 km2. Više poljica (Ljubanica, Popov do, Ljevačko polje i Martinići u Donjoj Sozini) nalazi se na prostoru koje se proteže od Din vrha (869 m) na sjeverozapadu, do Vrsute (1183 m) na jugoistoku. Naselje je rasprostrto po sozinskim poljima, a kroz njega prolazi staza, od Presjeke (Preśeka, 622 m) i Donje Sozine, koja se spušta do Sutomora, kojem ono administrativno i pripada. (Ostojić, 2009.) Planinom Sozinom se često naziva i cijeli brdsko-planinski kraj oko spomenute zaravni, odn. između Paštovske gore i Vrsute.
Jedna od pretpostavi o porijeklu toponima Sozina (Stojović, 2011.) kaže kako je ona nazvana po borovoj šumi tj. od strane riječi sosna = bor. U Polablju je zabilježen toponim Sossine, te je možda otuda prenesen.
Sozina je jugozapadni dio Crmnice i južni dio Gluhog Dola, koji zahvaća područje valovite zaravni oivičeno planinskim grebenima, površine 11,28 km2. Više poljica (Ljubanica, Popov do, Ljevačko polje i Martinići u Donjoj Sozini) nalazi se na prostoru koje se proteže od Din vrha (869 m) na sjeverozapadu, do Vrsute (1183 m) na jugoistoku. Naselje je rasprostrto po sozinskim poljima, a kroz njega prolazi staza, od Presjeke (Preśeka, 622 m) i Donje Sozine, koja se spušta do Sutomora, kojem ono administrativno i pripada. (Ostojić, 2009.) Planinom Sozinom se često naziva i cijeli brdsko-planinski kraj oko spomenute zaravni, odn. između Paštovske gore i Vrsute.
Jedna od pretpostavi o porijeklu toponima Sozina (Stojović, 2011.) kaže kako je ona nazvana po borovoj šumi tj. od strane riječi sosna = bor. U Polablju je zabilježen toponim Sossine, te je možda otuda prenesen.
Pogled s Vrsute na poljica u kršu Donje Sozine - zaselak Martinići
Lokvica (Tri roge)
Greben Lokvice, oivičuje visoravan Sozine s primorske strane. Prednji (bliži) dio grebena još se naziva i Orlov krš i pod njime prolazi željeznićki tunel Sozina.
|
Orlov krš (832 mnv)
Datum objave: 21.3.2022. Autor: Geografija za sve Opis: Snimio: Strahinja Živaljević |
Greben Lokvice doseže najviši vrh u koti 995 n.v., nad uvalom Čanj
Plavnik i Bješkeza
Grebeni Plavnik i Beškjeza oivičuju ravan Sozine s kopnene strane
|
Pogled na Crmničko polje
Podno sjevernih padina Sutormana smjestilo se Crmničko polje. Na horizontu se izdiže masiv Lovćena, prepoznatljiv po svoja dva najviša vrha. |
SJEVERNOM PADINOM VRSUTE
Pogled od područja Lonac na Rumiji prema Vrsuti i grebenu Bješkeza
Limljani, plemeLimljani (pridjev: "limski") su crmničko pleme u sjevernoj podgorini planine Sutormana. Prema zapadu nalaze se Sotonići i Gluhi Do; njihova južna i istočna granica je prema Crnogorskoj Krajini, odn. Skadarskoj Krajini (prema Župcima i prema Šestanima), i to je ujedno na toj strani i granica cijele Crmnice. Taj se dio Limljanske granice završava na Glavici "ukraj Male Siljevice na vr' Žgarba", pa odatle počinje granica prema predjelu Pepićima, koji su "planina" plemena Boljevića. Ta granica ide u pravcu ka sjeverozapadu na Crnu Skalu, pa na Tursku Spilu (ili Tursku Pećinu), dalje "kamivalom na Tor, pa na vr' Pjaž-dola" a zatim skreće na sjeveroistok i izlazi na preslo Ćafu. Od Ćafe se limska "planina" graniči Pelinskim Potokom prema Skadarskoj Krajini (prema Selčanima) do potoka Jele. A odatle nastaje sjeverna granica ovoga plemena prema plemenu Boljevićima. Od Jele se ona penje na vrh visoke glavice Stražnice i dalje na južni vijenac planine Gorivuka, pa na visove: Krstac, Šogavu Glavicu i Crni Krš, zatim dalje u sjeverozapadnom pravcu na preslo Ćafu, pa na visove Kaebae i Kamenicu i dalje "kamivalom" dugačkog brda Zelenike na vis Lučino Gumno i sa njega na Mirojevića Krš, koji je nad "Poljem" (dolinom Crmničke Rijeke), i onda preko "Polja" do "u sastav" rijeka Limštice i Mrtvice, odakle počinje granica prema Sotonićima. Najveći dio oblasti i sva naselja plemena Limljana su u porječju rijeke Limštice, koja izvire gotovo pod samim grebenom planine Sutormana i teče na sjeverozapad do sastava s rijekom Mrtvicom (odakle nastaje Rijeka Crmnička). I sa sjeveroistočne i s jugozapadne strane pružaju se od grebena Sutormanova visoki planinski vijenci sve do crmničke doline (do "Polja"), tako da je sliv rijeke Limštice sa svih strana - osim samo na malom dijelu oko njena donjeg toka - ograđen visokim planinskim bedemima. On čini duboku, a prostranu i vrlo zaštićenu planinsku uvalu, bogatu i pašnjacima i vodom i rodnom zemljom, a uz to i s vrlo podesnim klimatom. Po svemu je, dakle, ta uvala vrlo sklonit i zabačen planinski kraj, koji je za ljudski život ipak vrlo pogodan. Tome treba dodati, da su Limljani među svima crnogorskim plemenima istaknuti najdalje na jugoistoku i da su vjekovima bili u neposrednom susjedstvu Turaka i Arbanasa (muslimanskih i katoličkih) u Krajini. Kad se imaju na umu sve ove prilike, onda su razumljiva i ova dva glavna pojava u prošlosti i u razvitku plemena Limljana. Jedan je od tih pojava, da su se uslijed osobite sklonosti i zaštićenosti plemenske oblasti mogla u njoj vrlo dugo održati stara bratstva (jedno od njih, Klisići, i sad je sa svoja 23 doma najjače bratstvo u plemenu), te uvijek činiti jezgro, oko kojeg su se prikupljala novija bratstva i mnogobrojni uskoci i pridošlice. A drugi je pojav, što su uslijed te iste sklonitosti i zabačenosti limskoga predjela i još zbog njegove neposredne blizine s granicom crnogorsko-turskom u njemu tražili i nalazili pribježista nebrojeni bjegunci i uskoci iz sviju okolnih srpskih, a najviše opet iz crnogorskih, krajeva. Ni u jednom crnogorskom plemenu nema srazmjerno tako mnogo porodica, koje su porijeklom od uskoka i od izbjeglica "od krvi", koliko u Limljanima. Ali ma koliko da ih je bivalo mnogo, oni su uvijek, kao što rekosmo, nailazili na jako plemensko jezgro od starih bratstava, koja su ih, kao što tvrdi narodno predanje, šta više i silom nagonila, da stupe u njihovu plemensku zajednicu. Limljani su u cjelini svega jedno veliko naselje, koje se dijeli na poveći broj manjih naselja. Obično nazivaju ta manja naselja "mahalama", a rjeđe "selima", a pošto u nekima od njih živi samo po jedno veće bratstvo ili ono čini glavno stanovništvo, čuje se često za takva naselja i naziv "bratstvo" (i naravno za njim dođe prezime toga bratstva). Najdalje na sjeverozapadu je "mahala" Donji Kraj, a više njega "mahala" ili "bratstvo" Kosovići. Niže njih su Pejanovići, a dalje na jugoistoku i naviše Božovići. Još dalje na jugoistoku, ali niže Božovića, su Lalići. Na sjeveru od Lalića su Krstovići i Klisići, a na sjeveroistoku od Lalića najprije Češljari, pa Batke. Najzad su, najdalje na jugoistoku, Karuči (ili Karuč). - Za sva "sela" između Donjeg Kraja i Karuča čuje se ponekad i opći naziv Sredina Sela ili Srednje Selo. "Sela": Donji Kraj, Kosovići, Pejanovići, Božovići i Lalići sva su po stranama više "Polja" a dijelom i po dnu tih strana i po visinama iznad njih. - Drugu grupu čine Krstovići, Klisići, Češljari i Batke, koji su na znatno višim položajima, pod stranama i na samim stranama visokog sjeverozapadnog vijenca Sutormanova. - "Mahala" Karuči je pak po širokom i valovitom dnu velike uvale pod Sutormanom, o kojoj smo govorili, na onom mjestu đe je ta uvala najšira i đe njeno dno ima najmanje neravnu površinu. Zbog velikog broja dobjeglica i uskoka u Limljanima ima mnogo bratstava, i ona su većinom sasvim mala. Počevši sa sjeverozapada pa ka jugoistoku, onim istim redom kako smo naveli i naselja, bratstva (ili bar njihove glavne grupe) su poređana jedno za drugim ovako: Cakovići (1 k.), Ivanovići (7 k.), "Krekun" (4 k.), "Svetloća" (11 k.), Špadijeri (3 k.), Andrići (2 k.), Đurovići (1 k.), Kape (2 k.), Pejanovići (9 k.), Kosovići (8 k.), Božovići (10 k.), Vulevići (2 k.), "Darčević" (3 k.), Lalići (2 k.), Krstovići (2 k.), Lorović (1 k.), Klisići (23 k.), Češljari (18 k.), Vukosavovići (3 k.), Bokovci (3 k.), Popović (1 k.), Nikolići (4 k.), Kurtović (1 k.), Jovetić (1 k.), Šorovići (6 k.), Boškovići (4 k.), Milići (16 k.), Vuletići (3 k.), Dragišići (3 k.). U plemenu Limljanima ima dakle ukupno 154 porodice. Stara bratstva, od kojih su tri (Cakovići, Darčevići i Klisići) "starosioci", a ostala doseljena najmanje prije tri ili četiri stotine godina (Ivanovići, "Krekun", Andrići, Vulevići, Krstovići, Božovići i Bokovci) imaju zajedno 57 porodica. Prema tome ona sama čine blizu tri sedmine od cijelog plemena. Osim toga su za poslednja dva vijeka uz njih činila jezgro plemena i mnoga druga stara bratstva, koja su se poslije iselila ili izumrla i uz njih još i neka veća ili od znatnog roda bratstva, čiji su se preci doselili u Limljane u toku 17. ili u pocetku 18. vijeka ("Svetloća", Pejanovići, Lalići, Češljari, Šorovići i Boškovići). Sa ovima drugim zajedno stariji rodovi u Limljanima čine dvije petine plemena (107 porodica). IZVOR: Montenegro.org.au - Limljani |
LimljaniSelo Limljani nalazi se na desnoj obali Crmničke rijeke, nedaleko od njenog izvora, oko 10 km južno od Virpazara na Skadarskom jezeru. Prvi put se spominje 1296. u povelji kralja Milutina koja daruje Limljane manastiru Sv. Nikole na Vranjini, a 1482. i u povelji Ivana Crnojevića u sličnom kontekstu.
ZANIMLJIVOSTI
U vrijeme knjaza Nikole Limljani su imali četiri željezničke stanice pa su čak ušli i u Guinnissovu knjigu rekorda kao selo sa najviše željezničkih stanica na svijetu. Čuda Crmnice (Lokalni Hodači)
Datum objave: 19.12.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Čuda Crmnice na dohvat ruke! Ako niste znali za staru crkvu koja prkosi zubu vremena i svim vremenskim nepogodama, kao i kuda je išao voz Ćiro i prva pruga u Crnoj Gori, pratite nas na ovoj turi. UPDATE: Saznali smo šta je posljednji objekat u videu! U pitanju je predratna vila tada imućne porodice Plamenac, koja je kasnije prepisana na opštinu Bar i selo Boljevići. Hvala našim pratiocima na ovim informacijama. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
|
PRAKTIČNE INFORMACIJE
U 10. mjesecu 2020. članovi Sportsko planinarskog kluba "Rumija-Bar" uredili su i markirali stazu Kolijevka (Sutorman) - Gornja voda - Mogila (Šušanj). |
Aktivnosti u zraku
|
Uzletište Vrsuta
Vrsuta je atraktivno uzletište za paraglajdere, koje svakako treba posjetiti. Polijeće se s visine 1183 m m. iznad razine mora. Vjetar: S, SW Uzlet: 42° 9' 11" (42.1533) N; 19° 5' 8" (19.0858) E Slijetanje: 42° 8' 22 "(42.1397) N; 19° 1' 35" (19.0266) ) E Mjesto za polijetanje nalazi se iznad Sutomora (Bar), s južne strane pruža se prekrasan panoramski pogled na Jadransku obalu, a sa sjeverne strane na Skadarski jezero. Potrebno je oko 30 minuta hoda od mjesta gdje se ostavlja automobil do mjesta polijetanja. Opis poletišta: Prostrano, travnato s prosječnom strminom. Mjesto za slijetanje je na nogometnom terenu u Baru ili na plažama u Šušnju i Sutomoru. IZVOR: Paragliding Montenegro - Vrsuta |
|
IZVORI I LITERATURA
BOŠKOVIĆ, Đ.: Stari Bar. Beograd, 1962.
JOVOVIĆ, Ivan: Povijest Duljansko-Barske nadbiskupije. Bar, 2004. (HTML)
JOVOVIĆ, Ivan: Dvooltarske crkve na Crnogorskom primorju. Matica, proljeće 2013., str. 63-88 (PDF)
MARKOVIĆ, Savo: Sozina do početka XVIII vijeka. MATICA, jesen 2010. str. 211-246. (PDF)
OSTOJIĆ, Marko: Crmnica – položaj, granice, veličina teritorije, pojam i ime; geografska karta. Crmnica, opšti dio, grupa autora. Virpazar 2009.
STOJOVIĆ, Borislav, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF)
VIDAKOVIĆ, Predrag: Geološka građa Rumije, Lisinje, Sutormana i Sozine. Portal Geografija Za Sve. 15.3.2018.
VIDOVIĆ, Domagoj; VUKOTIĆ, Ilija: Leksik govora sela Zupci. Hrvatski dijalektološki zbornik, br. 26 (2022): 179-195 (PDF)
ELEKTRONSKI IZVORI, ČLANCI I BLOGOVI
POPOVIĆ, Predrag: Vrsuta 1.183 mnm. Vrhovi Crne Gore. 25.12.2016.
RADOVIĆ, Milan: Vrsuta (1183 mnv) 08.01.2012. Visokogorci Crne Gore
Sozina: Plaže iz ptičje perspektive. Jasnina putovanja. 9.4.2018.
Vrsuta, planina iz pjesme i kola. Jasnina Putovanja. 11.8.2016.
JOVOVIĆ, Ivan: Povijest Duljansko-Barske nadbiskupije. Bar, 2004. (HTML)
JOVOVIĆ, Ivan: Dvooltarske crkve na Crnogorskom primorju. Matica, proljeće 2013., str. 63-88 (PDF)
MARKOVIĆ, Savo: Sozina do početka XVIII vijeka. MATICA, jesen 2010. str. 211-246. (PDF)
OSTOJIĆ, Marko: Crmnica – položaj, granice, veličina teritorije, pojam i ime; geografska karta. Crmnica, opšti dio, grupa autora. Virpazar 2009.
STOJOVIĆ, Borislav, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF)
VIDAKOVIĆ, Predrag: Geološka građa Rumije, Lisinje, Sutormana i Sozine. Portal Geografija Za Sve. 15.3.2018.
VIDOVIĆ, Domagoj; VUKOTIĆ, Ilija: Leksik govora sela Zupci. Hrvatski dijalektološki zbornik, br. 26 (2022): 179-195 (PDF)
- Sažetak. U ovome se radu obrađuje leksik govora sela Zupci kod Bara u Crnoj Gori. Zubački govor pripada zetsko-južnosandžačkomu dijalektu štokavskoga narječja. Leksik je zubačkoga govora vrlo slojevit, što je dijelom uvjetovano povijesnim okolnostima. Istodobno su u njemu uščuvani slavenski arhaizmi, što se može objasniti izdvojenošću naselja i visokim udjelom starosjedilaca među stanovnicima Zubaca. U mjesnome je govoru zabilježeno tridesetak dalmatoromanizama te slavenski arhaizmi (npr. crȅv(l)ja ‘cipela’, dubrȁva ‘hrastova šuma’, vȉjem ‘znam’ i vȅtko ‘staro’), a od adstratnih je slojeva najzastupljeniji turski.
ELEKTRONSKI IZVORI, ČLANCI I BLOGOVI
POPOVIĆ, Predrag: Vrsuta 1.183 mnm. Vrhovi Crne Gore. 25.12.2016.
RADOVIĆ, Milan: Vrsuta (1183 mnv) 08.01.2012. Visokogorci Crne Gore
Sozina: Plaže iz ptičje perspektive. Jasnina putovanja. 9.4.2018.
Vrsuta, planina iz pjesme i kola. Jasnina Putovanja. 11.8.2016.
