|
|
PERIPANONSKE ODN. PREDDINARSKE PLANINE > Ratiš
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ratiš, odn. Dovište (596 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.6465, 18.4515
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ratiš, odn. Dovište (596 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.6465, 18.4515
|
|
UvodRatiš je manja i niža planina, zapravo brdo, koje se nalazi u području gdje se dodiruju sjeverna i sjeveroistočna Bosna. Prema narodnoj tradiciji, na najvišem vrhu brda, vrhu Ratišu ili Dovištu (596 m n.v.), od najstarijih vremena nalazi se jedno od najznačajnijih dovišta u sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni.
Pruža se dinarskim pravcem sjeverozapad-jugoistok u dužini od 14 km, a široka je maksimalno do 7 km. Na sjeveru i istoku je omeđena Tinjskom kotlinom, na jugoistoku se približava Tuzlanskom ubranom platou kod presedline Previle (350 m n.v.), na jugu je omeđen dolinom rijeke Spreče, dok se prema zapadu nešto strmije spušta u dolinu Rašljevske rijeke. U morfostrukturnom smislu predstavlja antiklinalu unutar Tuzlanskog neogenog bazena. Njegov široki zaobljeni greben predstavlja ujedno i razvođe slivova Tinje i Spreče, kao i granicu općine Srebrenik s općinom Lukavac. ENGLISH SUMMARY: RatišRatis is a smaller and lower mountain located in the area where northern and northeastern Bosnia touch. According to the folk tradition, at the highest peak of the hill, the top of Ratiš or Dovište (596 m alt.), is situated one of the most significant religious sites in northern and northeastern Bosnia since ancient times. It stretches in the Dinaric northwest-southeast direction, 14 km in length and up to 7 km in width. In the north and east it is bounded by the Tinja river basin, in the southeast it approaches the Tuzla plateau near the Previle pass (350 m alt.), in the south it is bounded by the valley of the Spreča river, while to the west it falls slightly steeper into the valley of the Rašljevska river. In morphostructural sense, it represents the anticline within the Tuzla Neogene basin. Its wide rounded ridge is also the watersheds of the Tinja and Spreča river basns, as well as the border between Srebrenik and Lukavac municipalities. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Ratiša
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS
|
Morfološka obilježja
Ratiš je planinsko-brdski greben, koji se pruža u pravcu zapad-istok, a u istočnom dijelu se povija ka jugoistoku. Dugačak je oko 15 km, širok prosječno 2-3 km, a visok između 400 i 596 m. Na zapadnom dijelu grebena je veće brdo Hotijelj ili Hotilj (518 m), iznad Donje Orahovice, središnji dio je najviši, viši od 500 m n.v., i najvišim vrhovima Ratiš ili Dovište (596 m) i Mušino brdo (575 m), a ka jugoistoku je nešto niži dio i završava uzvišenjima Vis (464 m), iznad sela Tinja, i Mramorskim brdom (407 m). Ovaj greben ka jugu i jugozapadu pada prvo strmim odsjekom, a zatim postepeno dugačkim brdskim kosama u dolinu Spreče. Zapadnu granicu mu čini dolina Orahovičke (Rašljevske) rijeke. Na sjever i sjeveroistok pada strmim odsjekom i kraćim kosama u dolinu Velike Tinje i njene pritoke koja protiče kroz selo Seonu. Greben planine Ratiš se za susjedna viša područja veže sa dva blaga prevoja. Ka sjeverozapadu, preko nižeg područja između Gornje Orahovice i Gornjih Moranjaka (330 – 350 m) prema području Bukve (500 m), sjeveroistočno od Gračanice i dalje, ka planini Trebavi. Na krajnjem jugoistočnom dijelu greben se niskim prevojem Previla (350 – 370 m), preko brdskog područja Obodnice, veže za glavni greben planine Majevice. Ratiš se i u sjeveroistočnom dijelu u području Orlove klisure, na rijeci Tinji, približava padinama Majevice. 
Reljef Ratiša
Podloga: Elastic Terrain |
Vrhovi
Zapadni dio Ratiša: Hotijelj ili Hotilj (518 m) Središnji dio Ratiša: Mušino brdo (575 m). Ratiš ili dovište (596 m) Jugoistočni dio Ratiša: Vis (464 m), Mramorsko brdo (407 m) 
Naslovna fotografina
Pogled s brda Hotilj prema Dovištu |
Hidrologija (Vode)
|
Greben planine Ratiš je razvođe porječja Spreče i Velike Tinje, razdvajajući dolinu rijeke Spreče, na jugu i jugozapadu od doline rijeke Velike Tinje, na sjeveru i sjeveroistoku.
Na Ratišu se nalaze brojni izvori: Omilina voda, Babina voda, Rakovac, Krijesovac, Grozničava voda, Bijela voda, Pirina voda, Osmino korito, Babića korito, Memiševa voda, Stublić. Na samom vrhu Ratiša, Dovištu nalazi se bunar s pitkom vodom koji nikada ne presušuje. |
Bunar na Ratišu
Autor: Mahmoud Haj Eisa; Panoramio |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Sa zapadne strane Ratiša nalaze se naselja općine Gračanica (Rašljeva, Donja Orahovica i Miričina), sa sjeveroistočne strane naselja općine Srebrenik (Seona, Cage i Tinja), a sa jugozapadne strane naselja općine Lukavac (Berkovica, Gnojnica, Kruševica, Dobošnica, Gornja Smoluća ili kako se na starim kartama naziva – Murat Agić i Gornji Lukavac).
Povijesni pregled
Pored toga što je razvođe dva velika porječja, rijeke Spreče na jugu i Tinje i Save na sjeveru, Ratiš je od davnina i granica povijesno-zemljopisnih cjelina. U srednjem vijeku planina Ratiš je na tromeđi župa Jasenica (na sjeveroistoku), Smoluća (jugu) i Sokol (sjeverozapadu). Ove župe pripadale su velikim oblastima Usora i Soli, u okviru srednjovjekovne Bosanske države.
Kroz cijeli osmanski period, Ratiš je ostao i dalje na tromeđi nahija Sokol, Jasenica i Smoluća, a koje su pripadale kadilucima Gračanica i Tuzla.
Tijekom austrougarske uprave i između dva svjetska rata područje Ratiša je između kotareva, a kasnije srezova Gračanica i Tuzla.
Od pedesetih godina 20. stoljeća, pa sve do danas ponovo je na tromeđi tri susjedne općine: Gračanica, Srebrenik i Lukavac. Ove tri općine se od 1995. godine nalaze u okviru Tuzlanskog kantona, Federacije Bosne i Hercegovine.
Kroz cijeli osmanski period, Ratiš je ostao i dalje na tromeđi nahija Sokol, Jasenica i Smoluća, a koje su pripadale kadilucima Gračanica i Tuzla.
Tijekom austrougarske uprave i između dva svjetska rata područje Ratiša je između kotareva, a kasnije srezova Gračanica i Tuzla.
Od pedesetih godina 20. stoljeća, pa sve do danas ponovo je na tromeđi tri susjedne općine: Gračanica, Srebrenik i Lukavac. Ove tri općine se od 1995. godine nalaze u okviru Tuzlanskog kantona, Federacije Bosne i Hercegovine.
Kulturno-povijesna baština
Za planinu Ratiš i njenu bližu okolinu vezane su i brojne starine, naročito iz srednjeg vijeka i turskog perioda.
Grebenom te planine od davnina vodi najvažnija putna komunikacija dolinom Spreče. Radi se o starom srednjovjekovnom i kasnijem turskom karavanskom putu koji je iz grada Gračanice, pravcem zapad – istok išao sjevernim razvođem doline Spreče ka Donjoj i Gornjoj Tuzli. Na njemu je poviše Tinje bio nekakav stari Konak. Njega je presijecao put jug – sjever, koji je polazio iz srednje Bosne i vodio preko Ozrena i gaza na Spreči kod Porječine, a zatom poljem ispod Gnojnice, pored vode Kraljica, potoka i brda Varda (lat.: quarda-stražarnica), kroz mahalu Hanići, preko Ratiša u Seonu, zatim na Dedino brdo i selo Rapatnicu, a onda dolinom Tinje izlazio u Posavinu. Na taj stari put se na Sjedaljki priključivao put od Spreče kroz Dobošnicu i Kruševicu.
U srednjem vijeku oko Ratiša su postojala brojna naselja, među kojima i nekoliko većih: Orahovica u župi Sokol, zatim Miričina, Gnojnica, Kruševica, Dobošnica, Gornja, Srednja i Donja Smoluća i Gornji Lukavac u župi Smoluća, te Moranjci, Seona i Tinja u župi Jasenica. Samo u Miričini mogu se naći brojni toponimi koji podsjećaju na srednji vijek: Mirčinova strana, Marinovac, Crkvina, Djedova njiva, Mihajlovac, Ulice, Vignjišta (Kovačnice). U Moranjcima je brežuljak Gradina sa starim muslimanskim grebljem i voda Kraljica. U bližoj okolini Ratiša je vrlo čest i zanimljiv toponim Kapak. Radi se, uglavnom, o starim muslimanskim grebljima (mezarje, groblje). Toponimi Kapak se nalaze u sljedećim naseljima: Seona, Gornja Miričina, Moranjci, Gornja Orahovica itd.
Nekropole sa stećcima i česti toponimi pod nazivom mramorje potvrđuju značajnu nazočnost bogumila na ovim prostorima. Na to podsjeća i naziv za selo Babunovići, jer je poznato da je jedan od narodnih naziva za njih bio babuni. Na južnim padinama Ratiša između Miričine i Berkovice spominje se lokalitet sa stećcima.
Nekoliko toponima upućuje i na moguće postojanje crkava pripadnika bosanske crkve – bogumila, s obzirom da ima mišljenja da su oni imali neke vrste bogomolja. Pored Crkvine u Miričini, odmah na zapadnim padinama Ratiša, postoje lokaliteti Crkvina između Moranjaka i Falešića sjeverno od Lukavca, kao i brdo Krst u Gnojnici. Smatra se da na moguće priore (čelnike) samostana Bogumila podsjećaju nazivi zemljišta Priore u Sladnoj i Kugama.
Neki od prethodno navedenih toponima mogu potjecati i od katoličkih bogomolja, jer je poznato da su iza 1450. godine Bogumili silom, pod pritiskom Ugarske, prelazili na katoličanstvo. Osim toga, u nekim dokumentima s početka 17. stoljeća, u Miričini se spominje i jedna katolička župa, vjerovatno s manjom crkvom.
Dolaskom Turaka, oko 1520. godine, stanovništvo ovog područja kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine masovno prelazi na islam. O tome govore i podaci iz turskih popisnih deftera iz 16. i početka 17. stoljeća. U vrijeme turske uprave nastaju i najstarije džamije u okolini Ratiša. Tako, krajem turske uprave džamije postoje u sljedećim selima: Orahovici (dvije), Miričini, Gnojnici, Dobošnici, Čekanićima, Donjim Moranjcima, Rapatnici i Tinji.
Dovište Ratiš - Dolaskom Turaka na ove prostore i širenjem islama, Ratiš postaje mjesto gdje su se vjernici okupljali u vrijeme sušnih godina i molili se za kišu. Bile su takozvane kišne dove koje su postepeno prerasle u tradiciju i obavljale se u početku prema potrebi, a potom redovno svake godine bez obzira da li je ona sušna ili nije. Učenje dova počinjalo je prvog ponedjeljka u mjesecu svibnju/maju, a završavalo se prvog ponedjeljka u kolovozu/avgustu završnom dovom koja je okupljala i najviše vjernika.
Tako je i danas i vjernici se svakog ponedjeljka okupe na molitvi i vazu kojeg predvode imami iz tri Medžlisa: Gračanica, Lukavac i Srebrenik. Prema davno utvrđenom običaju, u maju molitve predvode imami iz Srebrenika, u junu iz Lukavca, a u julu i avgustu iz Gračanice. Učenje dova nije blagonaklono posmatrano u vrijeme SFRJ i bilo je prestalo sredinom šezdestih godina, a obnovljeno je nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine.
Grebenom te planine od davnina vodi najvažnija putna komunikacija dolinom Spreče. Radi se o starom srednjovjekovnom i kasnijem turskom karavanskom putu koji je iz grada Gračanice, pravcem zapad – istok išao sjevernim razvođem doline Spreče ka Donjoj i Gornjoj Tuzli. Na njemu je poviše Tinje bio nekakav stari Konak. Njega je presijecao put jug – sjever, koji je polazio iz srednje Bosne i vodio preko Ozrena i gaza na Spreči kod Porječine, a zatom poljem ispod Gnojnice, pored vode Kraljica, potoka i brda Varda (lat.: quarda-stražarnica), kroz mahalu Hanići, preko Ratiša u Seonu, zatim na Dedino brdo i selo Rapatnicu, a onda dolinom Tinje izlazio u Posavinu. Na taj stari put se na Sjedaljki priključivao put od Spreče kroz Dobošnicu i Kruševicu.
U srednjem vijeku oko Ratiša su postojala brojna naselja, među kojima i nekoliko većih: Orahovica u župi Sokol, zatim Miričina, Gnojnica, Kruševica, Dobošnica, Gornja, Srednja i Donja Smoluća i Gornji Lukavac u župi Smoluća, te Moranjci, Seona i Tinja u župi Jasenica. Samo u Miričini mogu se naći brojni toponimi koji podsjećaju na srednji vijek: Mirčinova strana, Marinovac, Crkvina, Djedova njiva, Mihajlovac, Ulice, Vignjišta (Kovačnice). U Moranjcima je brežuljak Gradina sa starim muslimanskim grebljem i voda Kraljica. U bližoj okolini Ratiša je vrlo čest i zanimljiv toponim Kapak. Radi se, uglavnom, o starim muslimanskim grebljima (mezarje, groblje). Toponimi Kapak se nalaze u sljedećim naseljima: Seona, Gornja Miričina, Moranjci, Gornja Orahovica itd.
Nekropole sa stećcima i česti toponimi pod nazivom mramorje potvrđuju značajnu nazočnost bogumila na ovim prostorima. Na to podsjeća i naziv za selo Babunovići, jer je poznato da je jedan od narodnih naziva za njih bio babuni. Na južnim padinama Ratiša između Miričine i Berkovice spominje se lokalitet sa stećcima.
Nekoliko toponima upućuje i na moguće postojanje crkava pripadnika bosanske crkve – bogumila, s obzirom da ima mišljenja da su oni imali neke vrste bogomolja. Pored Crkvine u Miričini, odmah na zapadnim padinama Ratiša, postoje lokaliteti Crkvina između Moranjaka i Falešića sjeverno od Lukavca, kao i brdo Krst u Gnojnici. Smatra se da na moguće priore (čelnike) samostana Bogumila podsjećaju nazivi zemljišta Priore u Sladnoj i Kugama.
Neki od prethodno navedenih toponima mogu potjecati i od katoličkih bogomolja, jer je poznato da su iza 1450. godine Bogumili silom, pod pritiskom Ugarske, prelazili na katoličanstvo. Osim toga, u nekim dokumentima s početka 17. stoljeća, u Miričini se spominje i jedna katolička župa, vjerovatno s manjom crkvom.
Dolaskom Turaka, oko 1520. godine, stanovništvo ovog područja kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine masovno prelazi na islam. O tome govore i podaci iz turskih popisnih deftera iz 16. i početka 17. stoljeća. U vrijeme turske uprave nastaju i najstarije džamije u okolini Ratiša. Tako, krajem turske uprave džamije postoje u sljedećim selima: Orahovici (dvije), Miričini, Gnojnici, Dobošnici, Čekanićima, Donjim Moranjcima, Rapatnici i Tinji.
Dovište Ratiš - Dolaskom Turaka na ove prostore i širenjem islama, Ratiš postaje mjesto gdje su se vjernici okupljali u vrijeme sušnih godina i molili se za kišu. Bile su takozvane kišne dove koje su postepeno prerasle u tradiciju i obavljale se u početku prema potrebi, a potom redovno svake godine bez obzira da li je ona sušna ili nije. Učenje dova počinjalo je prvog ponedjeljka u mjesecu svibnju/maju, a završavalo se prvog ponedjeljka u kolovozu/avgustu završnom dovom koja je okupljala i najviše vjernika.
Tako je i danas i vjernici se svakog ponedjeljka okupe na molitvi i vazu kojeg predvode imami iz tri Medžlisa: Gračanica, Lukavac i Srebrenik. Prema davno utvrđenom običaju, u maju molitve predvode imami iz Srebrenika, u junu iz Lukavca, a u julu i avgustu iz Gračanice. Učenje dova nije blagonaklono posmatrano u vrijeme SFRJ i bilo je prestalo sredinom šezdestih godina, a obnovljeno je nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine.
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
|
Dovište [2]
Prema narodnoj tradiciji, na najvišem vrhu planine Ratiš, od najstarijih vremena nalazi se jedno od najznačajnijih dovišta u sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni. Takva jedna predaja o predturskoj starosti održavanja dovi na Ratišu je zabilježena u narodnoj tradiciji stanovnika Seone. Prema navedenoj predaji autohtono bošnjačko stanovništvo je po primanju islama zadržalo stari običaj obavljanja dove na vrhu obližnjeg brda Ratiš. Po tom, nadaleko poznatom, dovištu i taj lokalitet dobio je naziv Dovište, kako je i označen na svim austrougarskim i novijim zemljopisnim i topografskim kartama, kao i katastarskim planovima. Na Dovištu, na planini Ratiš, od davnina, narod se u velikom broju okupljao svakog ponedjeljka, počev od Jurijeva (6.5., po novom, a 23.4., po starom kalendaru, koji je bio u narodnoj uporabi prije austrougarske uprave). To okupljanje se ponavljalo svakog ponedjeljka sve do Aliđuna (2.8., odnosno 20.7.). Ta dva datuma i jesu predstavljala najvažnije dane tradicionalnog narodnog kalendara. Na Jurijevo je počinjala ljetna polovina godine, dok je Aliđun označavao sredinu ljeta. Pored učenja dova, na Ratišu bi se tih dana održavali i vazovi – poučna vjerska predavanja, koje su, uz prisustvo «mnogo svijeta», držali poznati vaizi iz okoline, ali i iz udaljenijih krajeva. Prema nekim saznanjima, na Dovištu bi se postavljao i ćurs, odakle bi se vaizi i predavači obraćali prisutnima. Poznato je da je na ovu veliku vjersku manifestaciju dolazila ulema iz Gračanice i Tuzle, dva najbliža vjerska i kulturna središta. A na dove su dolazili ljudi i iz udaljenijih krajeva. Ova poznata vjerska manifestacija redovno se održavala sve do iza Drugog svjetskog rata. Posljednjih godina (od kraja osamdesetih godina 20 stoljeća), dove na Ratišu se obnavljaju i sve su masovnije posjećene. Svake godine tu se u velikom broju okuplja stanovništvo s područja općina Gračanica, Srebrenik i Lukavac, na čijoj se tromeđi Dovište i nalazi. U odnosu na slične vjerske manifestacije u Bosni i Hercegovini, dovište na Ratišu ima i svoje dvije specifičnosti. Prva je što ga po tradiciji posjećuju muškarci, a druga, što se dove na Ratišu obavljaju ponedjeljkom, a ne kao na drugim dovištima, utorkom. Po tome se dovište na Ratišu može usporediti samo sa čuvenom Ajvatovicom. Izgleda da na lokalitetu Dovište ima i jedan stariji mezar, a prije par desetljeća su lokalni stanovnici postavili i neki spomenik na tom mjestu, ali ga je velika kiša odmah “odnijela”. U posljednje vrijeme su, pored oživljavanja tradicije dova, na lokalitetu Dovište izvedeni i neki infrastrukturni radovi (pristupne ceste, ograđen je prostor za molitvu, izgrađena veća nastrešnica, ćurs, itd.), kako bi se osigurali bolji uvjeti za održavanje ove vjerske manifestacije. Čak je postavljena tabla s natpisom o dovištu i navedena cifra od 700 godina tradicije održavanja dovi-molitvi na Ratišu. |
Dovište na Ratišu odn. vrhu Dovištu
Autor fotografje: Mahmoud Haj Eisa; Panoramio 
|
Ratiš
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000
Gnojnice
Pogleda s Ratiša odn. Dovišta na selo Gnojnice
Autor fotografije: Mahmoud Haj Eisa; Panoramio |
Dovište NADMORSKA VISINA: 596 m
|
Ratiš (596 m), koji je najviši vrh Ratiša, narod najčešće naziva Dovište, po drevnoj tradiciji održavanja dovi na njemu, nalazi se na tromeđi starih srednjovjekovnih naselja Mirične (sa Rašljevom), Gnojnice (sa Berkovicom) i Seone (sa Cagama).
Danas je najlakši pristup vrhu Dovište iz pravca Dobošnice i s magistralne ceste Tuzla-Lukavac-Gračanica-Doboj. S navedene magistrale se u Dobošnici odvaja lokalna asfaltna cesta put prema Ratišu, u dužini od oko 8 km. Poslije Kruševice cesta je makadamska i penje se na greben Ratiša u predjelu Sjedaljke (oko 515 m), kojime se proteže nekoliko kilometara, sve do lokaliteta Dovište (596 m). Tradicija kultnog mjesta [2] Na lokalitetu Dovište kao najvišem vrhu planine Ratiš nailazimo na primjer spajanja, odnosno sinkretizma dva vrlo česta kulta i običaja, a to su kult vrhova i molitve za kišu. Oni potječu još od predslavenskih vremena, prenose se preko slavenskih paganskih običaja, bogumilskih vjerovanja, sve do običaja i vjerovanja u islamu. Riječ je, dakle, o kontinuitetu jednog kultnog mjesta koji možemo pratiti kroz razna kulturno-civilizacijska razdoblja, od najstarijih, pa sve do najnovijeg vremena. Kult vrhova jedan je od najčešćih u mnogim drevnim kulturama i vjerovanjima. Tu su često povezani kultovi sunca, gromova i kiše. Ovi kultovi, a naročito kult vrhova posvećenih bogu sunca, imaju svoju genezu i u našim krajevima. Takvi kultovi su postojali u raznim oblicima još u ranom srednjem vijeku, prije primanja kršćanstva od strane Slavena. Njihovi sljedbenici poštovali su boga sunca i posjećivali istaknute planinske vrhove, posvećene tom kultu. Na to upućuju brojni nazivi planina ili brda sa osnovom treb ili trijebiti, što u staroslavenskom znači čistiti. Takve su planine Trebava, Trebević, brdo Trebče kod Tešnja… I planina Konjuh je dobila ime po drevnom kultu vrhova (i njen vrh zove se Dovište). Staroslavenski bog sunca ili Svetovid u kršćanstvu se zamjenjuje svetim Vidom ili svetim Ilijom, pa odatle brojni vrhovi s njihovim imenima (npr. brdo Ilinčica kod Tuzle, selo Vida na sjevernim obroncima Trebave). Za kult vrhova i boga sunca vezane su i razne ritualne igre. Od toga potječe i toponim Igrište na brdu Hotijelj, koji je sastavni dio planine Ratiš kao i toponim Igralište na Trebavi. Staroslavenski bog groma Perun i vjerovanje u njega ostavilo je traga u nazivu izvora na planini Ozren, koji se zove Perun. Mnogi planinski vrhovi i brda u svom korijenu imaju naziv zvijezda, što je, kao što se zna, narodni izraz za sunce (brdo Zvijezda iznad Malešića, zemljište Podzvizd na padinama Monja, lokalitet Zvijezda u Sladnoj, na kojem se nalazi kultno mjesto Rahin mezar…). Iznad sela Priluk postoji brdo po imenu Sunčevo brdo. Na vrhovima planina i brda u stara vremena priređivali su se tradicionalni narodni teferiči, što u ovom kraju potvrđuje i toponim Teferičište na brdu Hotijelj. Bogumili kao pripadnici bosanske crkve u svojoj tradiciji naslijedili su poštivanje vrhova, sunca i molitvi za kišu. Oni su na mnogim vrhovima u ovom dijelu Bosne održavali svoje molitve i vjerske obrede. Prelaskom na islam, na tim mjestima održavaju se molitve po islamskom obredu, tj. dove. Takva mjesta i danas prepoznajemo pod nazivom dovišta. Jako su brojna u dolinama rijeka Spreče i Velike Tinje, kao i na obroncima planina Majevica, Trebava i Ratiš. Dovišta su mjesta gdje Bošnjaci muslimani od najstarijih vremena obavljaju molitve-dove, najčešće za kišu. Dove se obavljaju uglavnom utorkom, iza Jurijeva (6.5. po novom kalendaru), do Aliđuna (2.8. po novom kalendaru), ali ponekad i ponedjeljkom. Obično se priređuju na istaknutim vrhovima, ali ima ih koje se obavljaju i pored rijeka, pa čak i na nekropolama sa stećcima. U odnosu na slične vjerske manifestacije u Bosni i Hercegovini, dovište na Ratišu ima i svoje dvije specifičnosti. Prva je što ga po tradiciji posjećuju muškarci, a druga, što se dove na Ratišu obavljaju ponedjeljkom, a ne kao na drugim dovištima, utorkom. Po tome se dovište na Ratišu može usporediti samo sa čuvenom Ajvatovicom. Izgleda da na lokalitetu Dovište ima i jedan stariji mezar, a prije par desetljeća su lokalni stanovnici postavili i neki spomenik na tom mjestu, ali ga je velika kiša odmah “odnijela”. U posljednje vrijeme su, pored oživljavanja tradicije dova, na lokalitetu Dovište izvedeni i neki infrastrukturni radovi (pristupne ceste, ograđen je prostor za molitvu, izgrađena veća nastrešnica, ćurs, itd.), kako bi se osigurali bolji uvjeti za održavanje ove vjerske manifestacije. Čak je postavljena tabla s natpisom o dovištu i navedena cifra od 700 godina tradicije održavanja dovi-molitvi na Ratišu. U okolini Ratiša dove su se, koliko je poznato, obavljale na više lokaliteta. Jedno dovište nalazi se na istočnim padinama brda Hotijelj (mahala Kulići, iznad Donje Orahovice), svega nekoliko km od Dovišta na Ratišu. U blizini su i lokaliteti Igrište, Teferičište i Perinovac. U selu Brničani, 6 – 7 km, sjeverno od Ratiša nalazi se staro Dovište. Jedno staro Dovište je i na brdu Hurije pored Gračanice, jedno se nalazi na brdu Tirilovac iznad Puračića… Brojna su dovišta po vrhovima i brdima Majevice, Trebave i doline rijeke Spreče. Poznata su i dovišta na rijeci Spreči (npr. ispod Gračanice) i rijeci Velika Tinja (u Srebreniku, na mjestu Kiseljaci). |
Hodočasnički turizam
Kao kultno mjesto, Dovište na vrhu planine Ratiš ima vrlo dugu tradiciju. Posljednjih godina, osjeća se snažno oživljavanje ove tradicije, naročito kod bošnjačko-muslimanskog stanovništva općina Gračanica, Srebrenik i Lukavac, na čijoj se tromeđi vrh nalazi. U drugoj polovini proljeća i prvoj polovini ljeta, svake godine ovaj lokalitet je centar masovnih posjeta i održavanja značajne vjerske manifestacije. Kako u posljednje vrijeme evidentno raste interes za posjete vjerskim skupovima, takav interes je u porastu i za ovaj lokalitet. Ratis,doviste 700 godina
Autor: Dževad Muderizović Dovište Ratiš
Autor: AKCIJAONLINE |
IZVORI I LITERATURA
Reference
|
[1] Medžlis Islamske zajednice Srebrenik
[2] Rusmir Djedović: Ratiš kao značajno islamsko-bogumilsko dovište - molitvište Sjeverne i Sjeveroistočne Bosne. Gračanički glasnik. Broj 21, 2006. (PDF) Ostali izvori i literaturaDELIĆ, Osman: O kultnim mjestima na području opštine Gračanica. Gračanički glasnik 1., Gračanica, 1996.
HODŽIĆ, Hazim, NURKANOVIĆ, Mustafa, OSMANOVIĆ, Ishak: Seonjački alimi i škole, Općina Srebrenik. Seona, 1999. |
Članak o planini Ratiš
Gračanski glasnik broj 21, 2006. Preuzmi klikom na fotografiju |
