---

Bjelašnica - vodič po planini

Područje: Središnje bosansko-hercegovačke planine
Grupa: Bjelašnička grupa
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bjelašnica (2067 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.7036, 18.2576

Glavni bjelašnički greben

Pogled na vrh Bjelašnice iz smjera istoka, s ceste koja iz Sarajeva vodi na planinu. U podnožju je vidljivo polje Grkarica.

---

GLAVNI BJELAŠNIČKI GREBEN
Lanac Bjelašnice i Vlahinje (Bjelašnica u "užem smislu")

Prostranim masivom Bjelašnice (Bjelašnica u tzv. "širem smislu", koja obuhvaća i Igman, Zabjelašnicu i sva rubna područja masiva) dominira greben Bjelašnice i Vlahinje. On je glavni bjelašnički greben koji predstavlja planinu Bjelašnicu u tzv. "užem smislu". Na zapadu je omeđen Mrtvanjem i Krvavcem, s juga Dugim Poljem i Ivanovim Dolom. Prema sjeveroistoku i sjeveru, na njega se nastavlja šumovita visoravan Igmana, koja se strmo ruši u Sarajevsko polje i prema istoku u dolinu rijeke Željeznice. Igman je od Bjelašnice odijeljen visokim poljima, koja se paralelno pružaju s njenim glavnim grebenom  To su Malo i Veliko Polje, Grkarica i Babin Do. Stijene Bjelašnice strmo poniru prema Velikom polu na južnom rubu visoravni Igmana, Prostire se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok, od Vrha Bjelašnice na jugoistoku, prema sjeverozapadu do Velike Vlahinje, odakle naglo skreće prema zapadu i pada u dolinu Mrtvanje. Najviši dijelovi grebena su travnati i bez visoke vegetacije. Na pojedinim mjestima obrastao je bujnom klekovinom. Sve do novije jače turističke popularizacije predjela oko Umoljana i Lukomira, planinska skupina Vlahinje i vrha Bjelašnice bila je najposjećenije područje masiva, prije svega zbog njezine prometne pristupačnosti, izgrađenih planinarskih objekata, te odličnog pogleda.

Najviši se vrh (Vrh Bjelašnice) nalazi se na istočnom rubu grebena, te se strmom kosinom uzdiže visinski kojih 500 m iznad Stinog Dola. Na vrhu je meteorološki opservatorij. 

IZVOR: Jovo Popović: Kroz planine Bosne i Hecegovine. Sarajevo, 1935.

Bjelašnica
Produkcija: Klix.ba

---

Babin Do

Skijaške staze na padinama Bjelašnice između Babina Dola i vrha Bjelašnice

Vrh Bjelašnice

Meteorološka stanica - Opservatorij(a)

Vrh Bjelašnice je iz daljine lako prepoznatljiv po konstrukcijama koje su na njemu podignute. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, temeljem odluka Berlinskog kongresa, iste 1878. godine Austrijanci na vrhu Bjelašnice (2067 m) postavljaju meteorološku stanicu, prvu visinsku stanicu na Balkanu (ne računajući područja današnje Hrvatske). 
​
Ova prva struktura je godine 1894. zamijenjena objektom, za to vrijeme vrlo suvremene, metorološke stanice sa stalnom posadom. Nova zgrada je zidana od kamena. Na opservatoriji su vršena opažanja u klimatološkim terminima 07, 14, 21 sat, a tek poslije Drugogo svjetskog rata počelo se sa promatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalana klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka promatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilato taloženje inja.

Prvi promatrač je bio Anton Obermüller. On je ovdje živio i radio 3 godine, od 1894. do 1897. godine. U narodu se pričalo kako je te davne 1897. godine danima bjesnilo nevrijeme i da je Obermuller pomislio da je došao smak svijeta te je izvršio samoubojstvo. Da li je priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera se nalazi nekoliko stotina metara ispod vrha Bjelašnice i već više od sto godina prkosi vjetrovima i olujama.

Opservatorij
Meteorološka stanica (opservatorij) na najvišem vrhu Bjelašnice je najviša (iako po službi) stalno nastanjena točka u Bosni i Hercegovini.

---

Još jedan meteorolog – observator je izuzetno značajan za dugogodišnju povijest ovog observatorija, a to je Josip Schafer, koji je tu proveo punih dvadeset godina. Od 1918. do 1938. godine on je svakodnevno vršio mjerenja i promatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se starog Schafera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo. U to vrijeme meteorolozi – observatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza s vanjskim svijetom su im bili tada rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom razdoblju dolazio dva puta, a u zimskom jedanput mjesečno. Kuriri su obično bili seljaci nastanjeni u selima podno Bjelašnice.

Od 1894. godine, kada je svečano puštena u rad, meteorološka stanica je neprekidno radila do 1941.godine, kada je uništena. Na istim temeljima je 1952. godine izgrađena nova zgrada observatorije, koja je bila u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih djelovanja ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina. U 11. mjesecu 1999. godine obnovljena meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice je, po treći put u svojoj povijesti svečano puštena u rad. Komunikacijski centar s prepznatljivim tornnjem uništen je 1993. godine, a njegovi ostaci su uklonjeni 2006. godine.

IZVORI: Strategija razvoja Općine Trnovo 2007-2011 (PDF) i Wikipedija

Bjelašnica - opservatorija
Autor: Adnan Adilovic

Zaleđena Observatorija zimi
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Tragedija sedmorice mladića 1962. godine

Jedanaest članova foto-sekcije Sportskog društva "Naša krila" iz Zemuna (Srbija), krenulo je 29.11.1962. godine (jugoslavenski praznik) na Bjelašnicu, kako bi snimili dokumentarni film "Bjelašnica zimi". Najstariji član je imao 31 godinu, a ostali su imali između nepunih 15 i 19 godina. Organizacija je bila loša, Zemunci loše obučeni i obuveni, neki su čak bili u mokasinima, a vođa akcije – neautoritativan. Ignorirali su molbe domara na planinarskom domu "Sitnik" da ne kreću prema vrhu jer se sprema loše vrijeme – što je dovelo do pogibije u snježnoj oluji brzine od 160 km/sat.
Kako je rekonstrukcija uviđaja pokazala, grupa se razbila na dva dijela. Pojedinačno su tražili put ka vrhu, potpuno izgubljeni, na izuzetno niskoj temperaturi. Najbliži Opservatoriju nađen je na 150 metara od spasonosne planinarske sobe, najdalji su nađeni na udaljenosti od tristotinjak metara. Vođa akcije, zajedno s još trojicom, uspio se spustiti do sela Milišići, a nevjerojatno je da tom priikom mještanima sela uopće nisu pomenuli svoje kolege, a možda je bilo načina da se oni spase. Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto su svojom šutnjom kolege odveli u smrt.
Općina Zemun podigla je na vrhu Bjelašnice, u znak sjećana na nastradale, sedmostrani obelisk s imenima nastradalih, koji još uvijek stoji i u gradu Zemunu i podsjeća na ovu tragediju. Poginuli su: Zoran Ivanišin (19 godina, student), Slobodan Vujinac (18 godina, učenik), Nikola Kožuh (16 godina, učenik), Aleksandar Krnješevac (15 godina, učenik) i Anđelko Sabo-Pešić (nepunih 15 godina, učenik) – te dvojica Sarajlija – Siniša (18 godina, učenik) i njegov brat Zoran Tvorić (16 godina, učenik).
Akciju spašavanja organizirali su Gorska služba spašavanja Sarajevo i Planinarski savez BiH. Punih sedam dana, uz pomoć mještana sela Lukavac i Milišići, 11 milicionera (policajaca) iz Sarajeva, psima tragačima, tri člana Gorskog saveza Slovenije iz Jasenica, radnicima Fakultetskog oglednog dobra «Igman» – ukupno preko 200 ljudi – pomagalo je u akciji spašavanja odnosno traženja tijela nastradalih. Sudjelovali su i roditelji nastradalih.
Spasioci su tragali u promjeru od pet kilometara, uz maglu, snažan vjetar i snježne padavine, na niskoj temperaturi, zaleđenoj planini. Prvog dana pronađena su dva tijela.
Ovaj tragični događaj obilježava godišnje Memorijalnim pohodom-usponom na Bjelašnicu (Opservatorij).
IZVOR: Doznajemo.com. 

Spomenik poginulima 1962. godine
Autor fotografije: nihadciko (Hadžići), Panoramio

ZABJELAŠNICA

Zabjelašnica (odn. zabjelašnička sela, bjelašnički kraj) je naziv koji se često koristi za područje i skupinu naselja na jugoistočnim, južnim i jugozapadnim dijelovima planine Bjelašnice, području između planina Visočice i Treskavice te grebena Hojte i glavnog bjelašničkog grebena.

Najveći dio Zabjelašnice zauzima prostor Bjelašničkog platoa, dok se na krajnjem jugozapadu Zabjelašnice nalazi plato Radobolje i Delića polje.

Na Zabjelašnici se smjestilo 13 sela. Većina njih se nalazi na području Bjelašničkog platoa. To su: Lukavac, Milišići, Kramari, Brda, Šabići, Rakitnica, Bobovica, Ozimine, Pervizi, Sinanovići i Umoljani. Izvan Bjlašničkog platoa, nešto udaljeniji prema jugozapadu, s druge strane Oblja, nalaze se Lukomir te selo Čuhovići na visoravni Radobolje.

Dalje prema jugu i jugoistoku, prema kanjonu Neretve, nalaze se još Blaca; Džepe, Vrdolje i dr. naselja.

Bjelašnički plato, panoramska fotografija

U pozadini (od lijeva na desno) Visočica, Obalj, Lovnica, Krvavac, Bjelašnica (Opservatorija)

---

BJELAŠNIČKI PLATO

---

Najveći dio Zabjelašnice zauzima prostor Bjelašnički plato, zauzima najveći dio Zabjelašnice. Omeđen je glavnim grebenom Bjelašnice sa sjevera, grebenom Hojte i Treskavicom s istoka, Visočicom s juga i bjelašničkim grebenom Obalj (1896 m) sa zapada. Bjelašnički plato zapravo su prostrane i blaže nagnute južne padine glavnog bjelašničkog grebena, koje se protežu do doline i kanjona rijeke Rakitnice.

Bjelašnički plato, panoramska fotografija
U pozadini (od lijeva na desno) Visočica, Obalj, Lovnica, Krvavac, Bjelašnica (Opservatorija)

---

Lukavac

Lukavac, nekada

ALBUM FOTOGRAFIJA: Iz prošlosti Lukavca

Selo Lukavac (Bjelašnica) iz zraka
Proizvodnja: Helifilm

Selo Lukavac - Bjelašnica - govor vremena
bjelasnicaplanina

Selo Lukavac, Bjelasnica 2015 (Zima) - Snimci iz zraka - Aerial Footage
Proizvodnja: Helifilm

---

Kramari

Među bjelašničkim selima nalaze Donji i Gornji Kramari čije ime, kažu, potječe od vlaških starješina karavana koje su zvali kramarima. Da je ovdje bilo vlaškog stanovništva svjedoče i pojedini toponimi, kao što je npr. toponim Vlahinja na dva lokaliteta na Bjelašnici. Bjelašnicom su zaista prolazili i karavani, jer je ovuda vodio trgovački put prema Sarajevu.

Hipoteza da su ovo područje u predosmanskom periodu nastanjivali nomadi-vlasi mogla bi biti bliska i povijesnim činjenicama s obzirom na običaje, način odijevanja i druge elemente, a koji su najsličniji, ponegdje i identični sa onima u "staroj Hercegovini". Također, mnoga obitelji ovoga područja kao što su Bandići, Aljovići, Fajići doselile su na ovo područje iz Hercegovine. Neki idu i dalje, i kažu kako su stanovnici Kramara ljudi uglavnom tamijeg tena, imaju crnu kosu i crne oči za razliku od stanovnika susjednih sela gdje ljudi izgledaju kao pravi Slaveni, iz čega se zaključuje da su stanovnici sela Kramari vlaškog porijekla.

U nizu teorija, ipak valja spomenuti i jedan znanstveni rad (Vidan Nikolić, O jednom retkom toponimu u istočnoj Bosni sa germanskim poreklom / On a Rare Toponym from Eastern Bosnia with German Origin, Prag 2012.) u kojemu se govori o selu Kramer-Selo na području visoravni Glasinac kod Rogatice čiji naziv predstavlja rijedak toponim u onomastici na srpskom jeziku koji je germanizam. Naime u radu se tvrdi kako naziv Kramer iz imena toga glasinačkog sela potječe od njemačke riječi Krämer, koja znači: 1) trgovci sitnom/raznom robom i 2) vođa karavana, uz napomenu kako je Glasinac poznat po karavanskim putovima između Dubrovnika i Turskog Carstva.

Selo Kramari I Šabići na detalju stare topografske karte

---

Rakitnica (selo)

​Selo Rakitnica (1160 n n.v.)  je prvo naselje kroz koje protječe rijeka Rakitnica od njezina izvora. Veliki dijelom njezina uzvodnog toka i pored obje njezine pritoke rijeke prolazi šumski, makadamski put. Rakitnica uzvodno od sela prolazi kroz prostrane livade, u proljeće i ljeti bogate planinskim cvjećem, a na padinama iznad njih prostiru se crnogorične šume jele, smreke i bora.
Velik dio stalnog stočarskog stanovništva sela odselio je, i kuće Rakitnice su uglavnom prazne, nešto više se napune ljeti.

Rakitnica
Izvorni opis iz 1932. godine: Planinsko selo Rakitnica, s južne strane Bjelašnice plan. ispod Hojte. Pored sela teče rijeka Rakitnica.
​Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: S. Suljagić

​Na području sela Rakitnica obale istoimene rijeke obrasle su bijelom vrbom koja se naziva rakita. Ovo je vjerojatni izvor imena Rakitnica.

U okolici sela Rakitnica ima jedna "strašna garava jama bez dna". Ljudi kažu da što god u nju ubaciš ispliva na vrelu rijeke Bosne.

Ovdje kažu da je najbolji lijek piti mlijeko i gledat u vodu.

Rudina, pogled na selo Rakitnica
Autor fotografije: Nihad Čiko

Starina Rašid Kadić iz sela Rakitnica za portal Radiosarajevo.ba priča o svojim starima:
"Koliko predanja koja sam ja čuo kažu, prije 250 godina iz ovog sela je moj praprapradjed išao na hadž, za vrijeme Turske. Te godine je iz ovog kraja išlo 14 hadžija. Bio je gorštak, seljak, skroman, ponizan čovjek. Hadžije su tada putovale, neko kaže godinu, neko godinu i pol, a moj praprapradedo je ponio bisage zlata. I usput su svi trošili, a njemu rekli: 'Halile, što ti ne trošiš?'. A bio ovdje kod nas običaj da trkači krenu za svadbe, kao dar mlade i narod govorio: koji prvi krene - na cilj zadnji stigne. Tako im je Halil odgovorio: 'Vi sad trošite, a ja ću na kraju, kad stignemo'. I do Sirije su sve druge hadžije potrošili pare i pitali ga: 'Hadži Halile, imaš li ti para?' A on im odgovorio: 'Imam do Sarajeva da vas dovedem.' Od Višegrada je platio da ga prate s tekbirima (Tekbir  je islamski uzvik kojim se slavi ili veliča Alah, op.​) do Sarajeva, do Kozije ćuprije''.
Izvor: Radio Sarajevo

---

Šabići

Dolina rijeke Rakitnice, zapadno sela Šabića
Obalj na horizontu

U Dolovima

Pogled s nekropole stećaka niz Dolove. U pozadini se uzdižu vrhovi Visočice, a cesta koja vijuga u smjeru Visočice vodi prema selu Bobovica, nad kanjonom Rakitnice.

---

Umoljani

Umoljani su naseljeno mjesto u općini Trnovo. Naselje je smješteno, na nadmorskoj visini od 1353 m. Prema popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 92 stanovnika.

​Južna strana sela je tipični krški krajolik, suh i prilično neplodan. Sjeverna strana je bujna s gustim šumama i zelenim pašnjacima idealnim za šetnje, planinarenje i izlete. Ostaci drevnih naselja su razbacani oko sela, s velikim brojem srednjo-vjekovnih nadgrobnih spomenika smještenih visoko na hridinama.

Legende o nastanku imena selja Umoljani, o zmiji-aždahi i Studenom potoku

Postoje dvije verzije o nastanku imena Umoljani. Prema prvoj, stočari Humljani iz Hercegovine dolazili su ljeti na ispašu sa stokom i tu su neki ostali živjeti, pa je selo po njima dobilo ime. Prema drugoj legendi velika zmija-aždaha je izašla iz kanjona Rakitnice, koji je udaljen 3 km od sela, i prošla kroz Studeni potok vijugajući sa namjerom da uništi selo i pojede seljane. Prema kazivanju, tadašnji seljani su bili okupljeni na tradicionalnom teferiču. Kada su primijetili opasnost, seljani su se povukli na brdo Pošijak i počeli moliti Boga da se aždaha okameni i umolili su ga. Bog je uslišio njihove molitve i u stijeni brda Pošijak se i sada može vidjeti oblik te okamenjene nemani.

Selo Umoljani i Okolina (Bjelasšica) 10.10.2014.god.
Autor: Ramiz Ahmetagic

---

Nekropola stećaka u Dolovima

Nekropola stećaka Dolovi, panorama
Gledano lijeva nadesno: Visočica, Obalj i brdo Orlovac. Vide se i dijelovi ceste koja povezuje selo Šabići preko doline rijeke Rakitnice (prje njezina ulaska u kanjon) sa selom Umoljani.

---

Nekropola Dolovi nalazi se na lokaciji Dolovi, južno od Umoljana. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je na sjednici održanoj od 12.-18.5.2009. godine, donijela odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine Prirodno i historijsko područje – Nekropole sa stećcima, starim nišanima i ostaci srednjovjekovne građevine na lokalitetu Dolovi, selo Umoljani, općina Trnovo. ​U odnosu na tehniku obrade kamena i ukrašavanja, stećci imaju različite umjetničko-esteteske vrijednosti, što govori o dugom vremenskom trajanju kulture stećaka i o djelovanju majstora iz raznih sredina.​ Ovaj naconalni spomenik čine:
a)       nekropola sa 47 stećaka;
b)       nekropola sa 11 starih nišana;
c)       zemljom prekriveni ostaci objekta na lokalitetu Crkvina;
d)       osamljeni stećak;
e)       nekropola sa pet stećaka.
Kako doći; Iz pravca Šabića cestom prema Sinanovićima, nakon nekoliko kilometara, prelazi se most preko rijeke Rakitnice i put koji se odvaja desno, u brdo, vodi u selo Umoljane. Lokalitet Dolovi se nalazi na brdu iznad mosta udaljen od njega 200 do 300 metara. Spomenici su raspoređeni na lokalitetima Dolovi i Crkvina s lijeve i desne strane ceste prije ulaska u selo Umoljane.
Pročitaj više

GALERIJA FOTOGRAFIJA: Stećci na lokalitetu Dolovi

Legenda o svatovima
Legenda kaže da su stećci na Dolovima nadgrobni spomenici dvojim svatovima. Jedni su vodili mladu, a drugi su pošli po nju, te su se tu sreli, sukobili i poubijali.

---

Sedrenik, vodenice na potoku Sedrenik

Na obroncima brda Orlovac, južno od sela, s lijeve strane kako se dolazi cestom od Šabića, smještene su stare vodenice-mlinovi na vrelu Sedrenik koje izvire iz kamena. Vodenice mještana Umoljana su zanimljive zbog mogućnosti da se vide običaji starih vremena i funkcija predmeta koji su nekada bili u upotrebi.

GALERIJA FOTOGRAFIJA: Vodenice na Sedreniku

Umoljanske vodenice
Niz vodenica na potoku Sedrenik koji teče s padina brda Orlovac (1525 m)

---

Džamija u Umoljanima

Na samom ulazu u selo nalazi se džamija sa specifičnom munarom prilagođenom vremenskim prilikama na ovom području. Džamija je najstariji vjerski objekt na ovome području. Ne postoje pisani tragovi kada je džamija sagrađena, ali se vjeruje da je od nje starija samo Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini. Postoje još naznake da bi mogla biti sagrađena na nekim od bogumiliskih stećaka. Krajem 16. ili početkom 17. stoljeća  podignuta je  drvena džamija-brvnara, koja je u tom obliku postojala sve do 1882 .godine. Tada je srušena, a na njenom mjestu sagrađena je džamija od kamena koja od tada nije mijenjala svoj izgled sve do današnjih dana. Ovu džamiju su zidali majstori iz Popova polja, koji su u to vrijeme gradili austro-ugarsku policijsku stanicu, u narodu poznatu kao kasarna. Kao uzor poslužila im je džamija koja se nalazi u selu Kotezi, koje se nalazi na rubu Popova polja, a koja je spaljena 1942. godine. Njeni ostaci su i danas dobro vidljivi.
IZVORI: Wikpedija, Međlis IZ Sarajevo - Umoljani 

Džamija u Umoljanima

Legenda o umoljanskoj džamiji

​Za vrijeme rata 1992.-95. selo Umoljani je bio zapaljeno, a džamija s «endemičnim» planinskim minaretom je ostala netaknuta. Legenda kaže da se pred sami rat jednom oficiru iz JNA razboljelo dijete i da su mu rekli da jedni lijek može naći kod imama umoljanske džamije. Nedugo nakon što je dijete ozdravilo, vojska je napala Umoljane, i kojim slučajem je, jedan od komandanata te jedinice bio upravo spomenuti oficir. Izričito je zabranio, navodno, da se džamija zapali. Ona je danas jedini arhitekturalni primjer višestoljetnog postojanja Umoljana. U temelje džamije ugrađeni su stećci, a u džamiji je tijekom Drugog svjetskog rata čuvana Hagada*.
_________
*Sarajevska hagada je židovski rukopisni iluminirani kodeks, koji potječe iz srednjovjekovne Španjolske. Smatra se jednom od najljepših knjiga ove vrste, a čuva se u Zemaljskom muzeju  u  Sarajevu i u njegovom posjedu nalazi se od 1894. godine, dok je prije toga pripadala sarajevskoj židovskoj obitelji Kohen. Sarajevska hagada je zajedno sa Židoviima napustila Španjolsku još u 15. stoljeću, a postoje podaci da se još 1609. godine nalazila u Italiji. Nastala je negdje u sjevernoj Španjolskoj, u drugoj polovici 14. stoljeća, dakle poslije 1350. godine. Ova izuzetna rukopisna knjiga ima 142 pergamentska lista, veličine 16,5 x 22,8 cm. Neki od njih ispisani su krasopisom, neki iluminirani, a neki su potpuno prazni. Uvezani su u tabake po osam ili dvanaest stranica.

---

Brdo Pošijak

Stijena brda Pošijak s "figurom zmije-aždahe"

​Na brdu Pošijak (1551 m n.v.; novije karte pišu Pošljak) mogu se vidjeti zidine od zemlje, za koje istraživači smatraju da su stare 2.500 godina. Istraživanja su pokazala da je to ilirska gradina, koja je služila za obranu ilirskog naselja. Nalazi se na najvišoj nadmorskoj visini u BiH. 
Ovaj lokalitet spominje Karlo Pasch još 1902. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Pach bilježi “nasip od zemlje“ i ostatke čatrnje (bunara). Kasnije Pavao Anđelić prenosi isto što je pisao K. Pasch (Anđelić, 1975). Ostaci koje je evidentirao Pasch vidljivi su i danas (ostaci dva zidana bunara). Čak se u narodu govorilo se da je vezivni materijal tako čvrst da ne može biti djelo ljudskih ruku.
Na istočnoj stijeni Pošijaka mogu se vidjeti animljivi geološki slojevi koji su zbog svojega oblka, u davnini inspirirali stanovnike ovoga kraja na legendu o okamenejnoj zmiji-aždahi koja je namjeravala uništiti selo Umoljane.

---

Gradina

Gradina je grupa ljetnih stanova stanovnika Umoljana. Koliibe su se smjestile na obroncima Obljaja uz rub Gornjeg polja i podno brd Pošijak.

Među stanovima na Gradini

Gradina, detalj topografske karte

---

Studeni potok

​Studeni potok je desna pritoka Rakitnice. Studeni potok prikuplja vode s obronaka Bjelašnice, i slikovitim meandrima, koji podsjećaju na legendu o aždahi-velikoj zmiji, prelazi kratku uvalu ispod katuna Gradine iznad Umoljana da bi se na kraju vodopadom Badnji ulio u Rakitnicu. Kažu kako je najljepši u 6. mjesecu kada ima mnogo vode, a meandri su obrasli planinskim cvijećem.

Dolina Studenog potoka

Legenda o Lošinom valu (kamenu)
​
​Nadomak Studenog potoka zadirkivala je djevojka mladića da ne smije skočiti sa oštre stijene visoke nekoliko metara. Da bi dokazao svoju hrabrost, mladić se pope na stijenu, skoči i slomi obje noge. Stijena dobi ime Lošin val (kamen), a selo još jednu legendu o prkosu i ludostima koje se čine zbog ljubavi.

Veliki vodopad na Studenom potoku
Autor fotografije: Nihad Čiko

Gradina

Ljetni stanovi na Gradini nalaze se uz rub Gornjeg polja. Neposredno iznad stanova (u sredini) uzdiže se brdo Pošijak, iza kojega u daljini na horizontu proviruju vrhovi Siljevača (1662m) i Veliki vrh (1726 m). Vidljiv makadamski put koji kreće od Gradine, i zavija oko Ošijaka, pod Siljevačom prolazi kroz Crveni klanac i vodi prema Dugom polju.

---

Obalj

RAKITNICA I RADOBOLJE
Tzv. "Hercegovačka Bjelašnica"

---

Kanjon Rakitnice

Kanjon Rakitnice je morfološki fenomen razvijen u zoni dubokog krša, koji odvaja Bjelašnicu od Visočice. Rakitnica je desna pritoka Neretve. Početak kanjona je na 1120 m, a njezino ušće na nadmorskoj visini od 320 m.  Dužina kanjona iznosi 20 km. Širina kanjona je od 400 do 2 m iznad korita, a prosječna širina 100 m. ​Ulaz u kanjon Rakitnice nalazi se na nadmorskoj visini od 1150 metara, a dužina od ulaza do ušća u rijeku Neretvu je 21,5 kilometara, s tri vrlo atraktivna tjesnaca. Njegova atraktivnost je jedan od razloga da je uvršten u knjigu Najljepši kanjoni svijeta. Širina korita na pojedinim mjestima iznosi samo 70 centimetara, a okolne stijene su do 600 metara iznad povrine rijeke. Voda je kristalno čista i može se piti.

Pogled s Visočice na Bjelašnicu
Izvorni opis iz 1932. godine: Pogled sa Visočice na Bjelašnicu. Od Bjelašnice se vidi selo Lukomir i visovi Krvavac i Lovnica
​Izvor fotografije: POPOVIĆ, Jovo, Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, Glasnik zemaljskog muzeja, Sveska za prirodne nauke, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 1932; Autor fotografije: S. Suljagić

Vodenice na Perući
Stanovnici Lukomira nekada su koristili desetak vodenica na potoku Peruća, pritoku rijeke Rakitnice, koja razdvaja masive Bjelašnice i Visočice (na fotografiji u pozadini).

Rijeka Rakitnica je jedna od najvećih pritoka rijeke Neretve. Ona je stvorila 20 km dugačak kanjon koji se proteže između planina Bjelašnice i Visočice.

Na 1495 m n.v., na desnoj obali Rakitnice, na ivici kanjona Rakitnice, nalazi se selo Lukomir (Gornji Lukomir), gdje se i danas očuvan život na tradicionalni način života. Selo je jedinstveno po svojim kamenim kućama, koje su prekrivene šindrom od trešnjinog drveta.

Lukomir

Lukomir je planinsko selo na južnim obroncima Bjelašnice, koje administrativno pripada općini Konjic. Naselje se nalazi na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Selo se smjestilo na ivici kanjona Rakitnice, 800 metara nad rijekom, nasuprot planinama Visočice na drugoj strani kanjona. U početku je bilo naseljeno samo selo Donji Lukomir, no oko 1950 godine stanovništvo je preselilo kuće zbog lavina.

Zbog stećaka koji se nalaze u selu i koji potječu iz 14. i 15. stoljeća, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okoline Stoca, koji su zbog izuzetno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim dijelom su se ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru.

Jedna od verzija poijest današnjeg Lukomira govori kako njegovo stanovništvo vodi porijeklo iz Podveležja u Hercegovini. Ova polunomadska plemena su se tokom ljetnih mjeseci uslijed nedostatka vode selila na Bjelašnicu. Podveležje, suhi plato iznad Mostara, nije tijekom ljetnih mjeseci osiguravao dovoljno vegetacije kako bi ova stočarska plemena mogla opstati. Iz razloga koji nisu u potpunosti poznati, mnogi od stanovnika Podveležja su se trajno nastanili u kanjonu, a nešto kasnije i na mjestu na kome se danas nalazi Lukomir. Lukomir je poznat po svojoj tradicionalnoj odjeći, a žene i danas nose pletene odjevne predmete kakvi su se nosili i prije nekoliko stoljeća.

Prema popisu iz 1991. godine u Lukomiru su živjela 152 Bošnjaka. Danas ih ima oko 60 i to u ljetnem periodu.

Selo Lukomir je slikovito i atraktivno za izletnike i planinare, ne samo zbog svoga položaja, već i po svojim kamenim kućama koje su prekrivene šindrom od trešnjinog drveta. Selu je nemoguće prići, osim na skijama ili pješice već s dolaskom jačih snjegova snijega u decembru/prosincu, sve negdje do aprila/travnja, a ponekad i duže.

Susjedna naselja su: Donji Lukomir (1,2km), Vadetina (1,7km), Mirak (2,1km), Bobovački Brijeg (2,6km), Višnjevlje (2,8km), Čuhovići (3,4km), Umoljani  (5,1km), Ðulbašići (5,3km), Elezovići (5,6km)

Lukomir
Posljednje kuće na istočnom dijelu sela iznad kanjona rijeke Rakitnice (desno). Lijevo na brijegu vidi se manja nekropola stećaka. U pozadini desno planina Visočica.

Okolica Lukomira na staroj topografskoj karti

---

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 7-13.7.2009. godine, donijela je odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine: Kulturni krajolik – selo Lukomir (Gornji Lukomir), općina Konjic, 
Nacionalni spomenik čine objekti smješteni u selu Lukomir (96 objekata, od čega 46 stambenih objekata, 49 gospodarskih objekata i objekt bivše škole), nekropola s 18 stećaka na lokalitetu Vlaško groblje i nekropola s devet stećaka na lokalitetu Jezerine.
Detaljno obrazloženje Odluke pročitaj - OVDJE

Lukomir ima tradicionalne kamene kuće s drvenim krovovima od šindre. Kuće imaju četvrtast tlocrt s ložištem u sredini. Zidovi su načinjeni od kamena i imaju male prozore. U selu se nalazi oko 50 kuća od kojih je 20 još uvijek naseljeno.

Lukomir: Posljednje pravo bosansko selo
Izvor: Youtube; Autor: Al Jazeera Balkans; Datum objavljivanja: 25. lip 2012.
Na gotovo 1.500 metara nadmorske visine nalazi se najviše i najizoliranije selo u Bosni i Hercegovini. Jedinstveno po mnogo čemu, a najprije po kamenim kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta.

SLUČAJEVI X - Selo Lukomir
emisija 21 04 2014 -HAYAT TV - SVA PRAVA ZADRŽANA prodaja@hayat.ba

Prizor iz sela Lukomir

IZVORI I LITERATURA O LUKOMIRU
FERRIER, Jonathan, ŠAĆIRAGIĆ, Lana, TRAKIĆ, Sabina, CHEN, Eric C. H., GENDRON, Rachelle L., CUERRIER, Alain, BALICK, Michael J., REDŽIĆ, Sulejman R., ALIKADIĆ, Emira, ARNASON, John T., An ethnobotany of the Lukomir Highlanders of Bosnia & Herzegovina, Journal of Ethnobiology and Ethnomedicine (2015) (PDF)
FERRIER, Jonathan, Lana ŠAĆIRAGIĆ, Lana, CHEN, Eric C. H.. TRAKIĆ, Sabina, SALEEM, Ammar, ALIKADIĆ, Emira, CUERRIER, Alain, BALICK, Michael J., ARNASON, John T., REDŽIĆ, Sulejman, Ways the Lukomir Highlanders of Bosnia and Herzegovina Treat Diabetes (PDF)
WEB-STRANICA, Međlis IZ Konji - Čuhovići i Lukomir

---

Džamija u Lukomiru

Mesdžid u Lukomiru svečano je otvoren 8.5.1969. godine). Prvi imam ovog mesdžida bio je Derviš ef. Čomor (dvije godine). Zanimljivo je da su u ovom selu imami dvadesetak godina radili bez novčane pomoći. Plaća za njihov trud ugađala se tako što su im mještani prezimljavali 20-30 brava o svom trošku. U posjednjih nekoliko godina Lukomir je uz pomoć međunarodnih organizacija obnovljen, a u sklopu toga obnovljen je i mekteb. Nova munara uz džamiju svečano je promovirana u 8 mjesecu 2014. godine.

---

Čuhovići

Čuhovići administrativo pripadaju općini Konjic. 
​
Prema Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine, upisano je selo Umoljani, koje pripadaju nahiji Neretva. (Opširni popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine, pp. 318–324), selo Čuhovići pripada Neretvi (p. 133); selo Blatci, pripada Neretvi (p. 259).
​
U najranijim turskim izvorima ovo naselje nalazimo ih pod nešto izmijenjenim imenom – Čukovići. Džamija u Čuhovićima podignuta je sredstvima i radom džematlija oko 1930. godine. 

U neposrednoj blizini Čuhovića, na lokalitetu Blaca, planina Zvekuša, nalaze se ostaci građevine koja je, kako predaja kaže, nekad bila džamija. Međutim, osim upečatljivog detalja u zidu porušene građevine koji upućuje na to da bi mogao biti mihrab nekadašnje džamije, te muslimanskog stanovništva koje se u popisima iz osmanskog vremena tu pojavljuje, drugi izvori nisu pronađeni.

Godine 2013. u njemu je živjelo 58 stanovnika. Kretanje broja stanovnika sela u prošlosti: 1961 - 400 st.; 1971 - 426; 1981 - 320; 1991 - 164.
Stanovništvo drži ovce i krave. Godine 2013. svatko od sedam domaćinstava imalo je po 100 ovaca, u šest domaćinstava  su po tri krave, a jedno domaćinstvo ima 30 krava. 
Selo je za vrijeme visokih snijegova odsječeno od svijeta. Godine 2013. bii su odsječeni više od dva mjeseca. 

IZVORI: Medžlis Islamske zajednice Konjic - Čuhovići i Lukomir; Wikipedja

Čuhovići
Autor fotografije: Martin Brož (Wikipedija)

Karta - Okolica sela Čuhovići

---

Na Zabjelašničkom području čatrnje (citerne) su građene u naseljima uz krovove objekata, u poljima za pojenje stoke. Nekada je cijelo naselje imalo glavnu centralnu čatrnju, kao primjer iz naselja Čuhovići, gdje i danas postoji centralna seoska čatrnja, ali nije u upotrebi. Ima ugraviranu godinu gradnje – 1937. Ono što je u naseljima s izvorskom vodom bilo korito/česma u centru sela, to je u bezvodnim naseljima poput Čuhovića bila centralna čatrnja. Pored ove centralne čatrnje obično je svako domačinstvo imalo svoju kućnu čatrnju.

Čuhovići, zimi
Autor fotografije: Martin Brož (Wikipedija)

---

Blaca

Blaca i Blatačko jezero
Autor fotografije: Nihad Čiko

Selo Blaca se smjestilo na oko 1200 m n.v., i sve do rata 1992-95., nalazilo se na obodu kanjona, na visoravni planine Bjelašnice. S tog mjesta pruža se lijep vidik na Bjelašnicu, Visočicu i kanjon Rakitnice. U ratu je selo potpuno uništeno.

Blaca
Autor fotografije: cosic4 (Panoramio)

---

Dubočani

​Selo Dubočani nalazi se na 618 m n.v., na obroncima Bjelašnice, na ivici kanjona Rakitnice, njegovoj desnoj strani. Iz sela se pruža odličan pogled na kanjon Rakitnice, koja nekoliko kilometara daje utjeće u rijeku Neretvu.. Za 15-ak minuta, pješice, silazi se u kanjon, do rijeke, na 400 m n.v. Ovdje je nekada bio most pješačke staze prema selu Prebilje, na Visočici, ali ga je odnijela voda.

Selu su ime dali starosjedioci prema mjestu njihovih predaka iz plemena Kričke, koji su tu doselili iz sela Dubočica (danas u oblasti Pljevlja u Crnoj Gori).

Zanimljiv zapis o ovom selu nalazimo kod fra Petra Bakule, koji u Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et vicariatus Appostolicci in Hercegovine, pro anno domini 1867. piše: „U Dubočanima porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogumilske zanesenosti, prigrlila je islam prije nekoliko godina.“ Ova je porodica potom uzela prezime Elezović i zadržala ga do današnjih dana.

Dubočani se u turskim popisima spominju vrlo rano, već 1477. godine. U Dubočanima je 1937. godine izgrađen mesdžid. Početkom 21. stoljeća je zbog dotrajalosti uklonjen, a 2009. počeli su radovi na njegovoj obnovi. Prilikom obnove na krovu mesdžida izgrađena je i mala munara.

Prema popisu iz 1991. godine u Dubočanima je bilo 145 Bošnjaka, od ukupno tadašnjih 146 stanovnika.
​
Izvori: Wikipedija; Međlis IZ Konjic - Dubočani

Dubočani i okolica na staroj topografskoj karti

Dubočani i kanjon Rakitnice
Autor: Martin Brož, Wikipedija

Džamija u Dubočanima
Autor fotografije: Nihad Čiko

DŽEPSKA PLANINA

---

Džepska planina je naziv za krajnji jugozapadni dio Bjelašničkog platoa iznad sela Džepi kod Konjica, koji se u vidu stjenovitog grebena spušta prema selu i pobrđu između Džepske planine i kanjona rijeke Neretve - koja predstavlja južnu granicu Bjelašnice.

Džepska planina
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Pogled na Bjelašnicu s južne padine Lisina (Bitovnja)
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Pogled sa Džepske planine prema Visočici
Vrh Džamija na Visočici pod snijegom.
​Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Powered by Wikiloc

Opis i podaci o usponu na Džepsku planinu (Wikloc)

Parkirati kod džamije u Džepima. Odavdje lijevo uzbrdo konjskom stazom i držati se desno dok se ne izadje na Borovac. S Borovca lijevo, do grebena, vidikovca i onda grebenom sve do ulaza na stazu, spust prema Starom Gradu (navodno Herceg Stjepana). Sići do dalekovoda i ovdje imate 2 opcije: a) nastaviti ravno do drugog brda gdje je grad Herceg Stjepana ili sići lijevo do prvih kuca, putom. Taj put vodi do Džepa, do ulaza u selo. ​

---

Džepi

Ime sela Džepi Jevto Dedijer izvodi od albanske riječi djepe-djep, što znači kolijevka, bešika. Zapravo i udolina u kojoj su smještena sela Džepi i Vrdolje podsjeća na kolijevku.
​Iznad Džepa uzdižu se ostaci starog grada Trešnjevca. U ovom gradu, 1463. godine, bila je postavljena turska posada s dizdarom na čelu. Sadašnji zaselak Grad zabilježen je i 1895. godine kao Trešnjevac po čemu je vjerovatno dobila i ime rječica Trešanica.

U selu je 2013. živjelo 303 stanovnika (1991.g- 721 st.; 1981. g.-711 st.; 1971.g-667 st.). 
​Od prezimena na ovom području susrećemo: Čohković, Hadžajlija, Ćesir, Omerović, te mnogobrojnije pripadnike obitelji Duvnjak, Golubić, Halilović, Masleša, Novalić, Šljivo, Trešnjo, Zelić i dr.
​
IZVORI: Medžlis Islamske zajednice Konjic - Džepi i Vrdolje; Wikipedija

Hercegovina, pogled s puta za Džepe
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Karta - okolica sela Džepi i Vrdolje

Džepi
​Autor fotografije: Čosić4, Wikipedija

---

Vrdolje

U Vrdolju se i danas nalaze ostaci starog mesdžida (Islamska bogomolja koja nema minaret) za koji se ne zna točno kada je sagrađen, ali prema turskim dokumentima vjerojatno je da se na Vrdolju nalazio mesdžid još prije 1489. godine, jer se u dokumentima iz te godine spominje Hadži imam među službenicima tvrđave Trešnjevo koji je nakon gubitka timara dobio baštinu u selu Vrdolje, što ne isključuje mogućnost da je tu obavljao imamsku dužnost, budući da ga dokument navodi kao imama. Džamija u Džepima je sagrađena 1969. godine. 
U selu je 2013. živjelo 73 stanovnika (1991.g.-197 st.; 1981.g.-217 st.; 1971.g-255 st.).
​
IZVORI: Medžlis Islamske zajednice Konjic - Džepi i Vrdolje, Wikipedija

Vrdolje
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Krvavac

Dugopolje
Uvala Dugopolje. Desno obronci Krvavca. U pozadini greben Lovnica (1856 m).

PO NERETVANSKOJ STRANI

---

Ljuta

Konjička Ljuta ili Mala Ljuta, izvire na padinama Bjelašnice, sjeveroistočno od grada Konjica, desna je pritoka rijeke Neretve. Na svom kratkom putu od 4-5 kilometara protječe pravcem sjever-jug kroz dolinu, koju je napravila rijeka i kroz naselje Ljuta. Na svome toku Ljuta ne prima niti jednu pritoku. Na njezinom ušću u Neretvu je ribogojilište i vojni kompleks. Na Ljutoj žive vidre.
Zbog vojnog kompleksa "Ljuta" koji se ovdje nalazi, kanjon i rječica su bili relativno rijetko posjećeni.

Kanjon rijeke Ljute
Nakon svoga kratkog toka, Ljuta (Konjička) utječe u Neretvu. Vrhovi Prenja u pozadini. ​Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Karta - područje Konjičke Ljute

Pogled na klanac i izvorište Ljute
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

---

Ribnjaci

Godine 1974. uz Ljutu je izgrađeno betonsko punosistemsko ribogojilište koje obuhvaća sve uzgojne faze salmonidnog gospodarstva (držanje matica, induciranje mrijesta, oplodnja ikre, uzgoj mlađi do konzumne veličine ribe). Ovo ribogojilište raspolaže količinom korisne vode od 13.000 m3 . Godišnja variranja tempetarure vode su od 5-10 °C. 
Uzvodno od Ribogojilišta zahvaća se voda Ljute za potrebe konjičkog vodovoda.
Nizvodno od civilnog ribogojilišta također postoji ono vojno, unutar vojnog kompleksa.

Ribogojilište na rijeci Ljutoj
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

Konjičku Ljutu ne treba miješati s Ljutom koja teče između Visočice i Treskavice, a koja se u Neretvu ulijeva uzvodno od Glavatičeva! Ta se Ljuta zove još i Dindolka po mjestu Din dol. 

U rjeci Ljutoj ima potočnih pastrvi, lipljena i pokoja kalifa pobjegla iz civilnog ribogojilista uzvodno od vojnog kompleksa.

---

Atomsko sklonište, objekt D-0 ARK ("Titovo sklonište")

U brdu Zlatar na južnim obroncima Bjelašnice u tajnosti je od 1953. do 1979. (26 godina), građen bunker pod nazivom D-0 ARK kako bi se u slučaju atomske katastrofe ovdje mogli skloniti Tito i njegovi najbliži suradnici. Preciznije, bunker je građen s namjerom da u slučaju rata, pa i onog atomskog, funkcionira kao centar vojnih operacija (sklonište za ​Štab vrhovne komande) i sklonište za predsjednika Tita, njegovu obitelj i najbliže suradnike. Ovaj objekat, koji podsjeća na labirint, s više od stotinu prostorija i potpuno sačuvanim inventarom (sastoji se od brojnih rezidencijalnih prostora, sala za konferencije, kancelarija i "predsjedničkog bloka"), bio je predviđen da osigura nesmetan život 350 ljudi tijekom šest mjeseci, jer se u njemu nalazi sve ono što je potrebno za normalan život. Do 90-ih godina izgradnja (u koju je investirano 4,6 milijardi američkih dolara) i postojanje ovog bunkera, kojega danas popularno zovu "Titov bunker", bila je najstrože čuvana vojna tajna. Za njega su, osim radnika koji su birani pažljivo i koji su morali potpisati Ugovor u šutnji, znala samo četiri zapovjednika po službenoj dužnosti.

Ova masivna betonska konstrukcija protire se na 6.854 kvadratnih metara i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje. Kada se gleda izvana, vide se samo tri obične kuće okružene prirodom. No, te kuće su više od 50 godina skrivale najveći vojni objekt, koji je bio treći po značaju u bivšoj SFRJ. Prvi je bio podzemni aerodrom Željava kod Bihaća, a drugi ratna luka Lora kod Splita.
Sam objekt se sastoji od tri dijela. Prvi dio je vidljiv i zove se maskirni dio, sastoji se od tri objekta: nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita te objekta u kojem je trebalo biti smješteno osoblje za tehničku podršku. Kada se prođe kroz hodnik prve kuće, otvara se troje teških metalnih vrata debljine 1,20 metara, iza kojih se nalazi tunel koji vodi do srca atomskog skloništa na dubini od 280 metara i dužine 202 metra. Tuneli povezuju maskirni dio s trećim dijelom objekta - atomskim skloništem, koje može izdržati nuklearni udar jačine 20 kilotona. Cijeli objekt osvjetljava 6.000 neonskig svjetiljki. Ovaj treći dio objekta je u obliku potkovice i to je štićeni dio, jer se u njemu nalaze sustavi  za zaštitu, protupožarni sustav, sustav za zaštitu od nuklearnog udara, klima i dr. Podijeljen je na 12 blokova. Najznačajniji su blokovi 6 (komunikacije), 8 (Titov blok), 9 (pluća objekta-klima), 10 (cisterne za naftu) i 11 (voda).

Titova rezidencija u ovom objektu je bila odlično opremljena. Sastoji se od pet prostorija: soba za sekretaricu i stranke vodi u Titov ured povezan sa spavaćom sobom, a iz nje se ulazi u sobu prve dame bivše Jugoslavije Jovanke Broz, dok je posljednja soba za odmor. 

Temperatura u bunkeru je između 21 i 23 °C, a vlažnost zraka od 60 do 70 posto, što predstavlja idealne uvjete za život. Iz objekta postoji prinudni izlaz koji nije ucrtan na karti objekta. Vodi na brdo iznad objekta visine 170 metara, kojime se moglo doći do relejnog čvorišta na brdu Zlatar. O objektu se danas brine pet vojnika, a pripada Ministarstvu odbrane BiH. 

Izvori: Visitmycountry, Večernji list

Lokacija ulaza u objekt D-0 ARK

U objektu D-0 ARK ​ima više od 100 spavaonica s udobnim ležajevima, dvije velike konferencijske sale, pet operativnih centara s direktnim telefonskim vezama s predsjedništvima saveznih republika i kablovskom televizijom, dvije kuhinje, pet velikih toaleta, kripto centar, bolnicu sa operacijskom salom.
Unutar objekta se nalazi i veći broj prostorija za ukupno 21 sustav za održavanje. U njemu se nalaze dva spremnika s 50 tona nafte, dvije vrste klime, bazen sa 170 kubika vode, tekuća voda i tehnička iz prirodnog bunara koji se nalazi u planini. Svaki sustav ima alternativu u slučaju da prvi zakaže.

Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

---

Umjetnički bijenale
​
Godine 2011. u Bunkeru je održan prvi susret umjetnika iz Regije, Europe i svijeta -  Bijenale suvremene umjetnosti. Već prve godine okupilo je 44 umjetnika iz 18 zemalja svijeta, a evidentirano je više od 15.000 posjetitelja. Tada je postavljeno 50 umjetničkih djela koja su postala trajna postavka ovog objekta.
U financiranju projekta sudjeluje pet država: Srbija, Crna Gora, Turska, Hrvatska i BiH.

SJEVEROISTOČNI DIO

PO HOJTI I SJEVEROISTOČNOM POBRĐU BJELAŠNICE

---

Hojta je izduženi planinski greben između dva platoa, Bjelašničkog i Trnovljanskog, koji dosiže visinu od 1672 m, i povezuje najviši bjelašnički greben (dotiče ovaj greben kod područja Bijelih voda) s masivom Treskavice - bez izražene granice između Bjelašnice i Treskavice. Sam najviši greben Hojte je neosporno još dio bjelašničkog masiva, međutim južniji dijelovi toga grebena, onaj niži grebenski nastavak jugoistočno od prijevoja gdje ovaj greben sječe put koji povezuje sela Dujmoviće, Rakitnicu i Šabiće (kod izvora Prštetak i Bijele lijeske), na kojemu je kojemu je najviši vrh Borikovci (1577 m), postupno već prelazi u masiv Treskavice. Livade Poljice neposredno su pod strmim grebenom Treskavice (Ogorjeli kuk).

Da se radi o prijelaznom području, odn. bolje rečeno području dodira, govori i činjenica da su područjem Hojte (posebno prije ratnih zbivanja 1992-95.) prolazili putovi i planinarske staze iz Sarajeva i Trnova prema Šabićima i planini Visočici, i jednako tako putovi od Igmana i Bjelašnice prema Treskavici, Primjerice, planinarska transverzala Treskavica - Hojta - Igman, koju je 1983. osnovalo PD "Famos" iz Hrasnice, prolazila je Hojtom jer je ona predstavljala najlaganiji prijelaz (bez velikog gubitka visine, oko 3 sata hoda) između Bjelašnice i Treskavice. I danas sjeverozapadnim rubom Hojte prelazi suvremena cesta koja povezuje Babin do (Igman i Sarajevo) sa zabjelašničkim selima, a preko Bijele lijeske put koji povezuje dvije strane grebena.

Hojta je također granica - razvodnica dvaju slivova, ispod koje izviru mnogi potočići, čiji se pritoci slijevaju sa zapadne strane u Neretvu, a s istočne strane pritiču u rijeku Že­ljeznicu. Potok Dukata, među ostalima, donosi vodu s obronaka planine Hojte i pojačava Rakitnicu u njenom gornjem toku.

Karakteristika Hojte su njezine bukove šume koje, cijelom dužinom kako se pruža njezin greben, bez prekida povezuju velike šumske komplekse Igmana (na SZ) sa sjeverozapadnim padinama Treskavice (odn. dolinom potoka Ljuta), koje su također izrazito šumovit kraj (šuma bukve s primjesama jele). Cijelom dužinom Hojte, njezinim vršnim grebenom  od Muinog brda kod Bijelih voda, do Treskavice, iznad šume prolazi linija livada, gotovo bez prekida.

Reljef Hojte
Izvor: Google Maps

Pogled na Hojtu
Autor fotografije: nihadciko, Hadžići

GALERIJE FOTOGRAFIJA: Hojta
Autor fotografija nihadciko (Panoramio)

Karta - Hojta
Između Bijelih voda i Bijele lijeske​​

Karta
Područje između Bijele lijeske i grebena Treskavice

---

Dejčići i Gledići

Dejčići i Ostojići sa Hojte
Autor fotografije: nihadciko (Panoramio)

Ledići

Ljeti se u dubokim vrtačama, u okolici sela Ledići moglo pronaći ostatke snijega i leda. po čemu je i selo dobilo ime.

Noću bi trgovci ledom kretali s konjima i radnicima na ovaj dio Bjelašnice pod Hojtom. Led su cijepali sjekirama, te su ga zamatali slamom, kako bi ga održali. Po povratku u Sarajevo prodavali bi ga imućnijim Sarajlijama, ali i vlasnicima ugostiteljskih radnji (npr. bozadžijama), koji su ga skladištili u mračnim spremištima (magazama) umotanog u slamu radi izolacije. Tijekom ljeta komade leda služili su uz sokove (himbere).

Izvor: Dnevni avaz, 2015.

Hranisava

Greben Hranisave na Bjelašnici dominira pogledom na planinu iz Pazarića u dolini rijeke Zujevine.
​_______________________________

SJEVEROZAPADNI DIO