Primorske planine Crne Gore
Države: Crna Gora, Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Zubački kabao, Orjen, Crna Gora (1894 m)
|
Opis područjaOvaj visoki vijenac planina čini više manjih primorskih planina te masivi: Orjena, Lovćena i Rumije koji se protežu od tromeđe Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do usća rijeke Drim (alb., Drin / Drini) u Jadransko more kod grada Lezhë (Lješ ili Leže) u sjevernoj Albaniji.
S primorske strane ovi masivi uzdižu se strmo od jadranske obale, a na kopnenoj strani sa visokog krškog platoa, područja tzv. visokog crnogorskog krša (Katunskog krša ili Stare Crne Gore). Zubački kabao (1894 m), najviši vrh Orjena, ujedno je i najviši vrh u Primorskom pojasu Dinarskog gorja. Zbog svoje visine i blizine obali, ove planine su izrazita klimatska barijera, što dovodi do toga da ovo područje ima jednu od najvećih prosječnih godišnjih količina padalina u Europi. 
Boka kotorska iz zraka
|
U SURADNJI S: VIA DINARICA
Oglašavajte ovdje:
|
|
Orjen
Pogled s najvišeg vrha Orjena (Zubački kabao, 1894 m) u smjeru istoka, prema Krivošijama i Lovćenu (lijevo u oblacima) te visovima ponad Boke kotorske na jugoistoku (desno na fotografiji). |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS PODRUČJA
Vijenci, planine i vrhovi
|
|
| ||||||||||||
Reljef
|
Reljef primorskih planina Crne Gore*
*Izvor teksta: Prostorni plan područja posebne namjene za morsko dobro. Poglavlje: Opšti izgled reljefa; Republički zavod za urbanizam i projektovanje RZUP – MonteCEP Centar za planiranje urbanog razvoja, Kotor - Podgorica, 2007. Litološka građa, geotektonska struktura i erozijsko djelovanje egzogenih agenasa utjecali su, na prostoru Crne Gore, na formiranje više reljefnih cjelina. Među njima se jasno izdvaja područje Crnogorskog primorja, koje se prostire podnožjem visokih primorskih planinskih masiva Orjena (1895 m), Lovćena (1749 m), Sutormana (1175 m) i Rumije (1595 m), od Sutorine, zapadno od Herceg Novog, do rijeke Bojane. Zbog blizine planinskog vijenca, čije se strane strmo spuštaju prema obali, širina Primorja varira. Najveća je na njegovim krajnjim dijelovima, u područjima Boke Kotorske i Ulcinja, gdje dostiže oko 10 km, dok u središnjem dijelu, na potezu od Budve do Barskog polja, ne prelazi 2 km. 
Uvala Buljarica
Uvala Buljarica kod istoimenog sela u općini Budva, 1 km udaljena od Petrovca na Moru. Njezina plaža duga je 2.250 m. Reljef obalnog pojasa - Crnogorskog primorjaReljef Crnogorskog primorja, predodređen raznovrsnošću i složenošću geološkog sastava i građe terena, veoma je dinamičan, s naglim hipsometrijskim promjenama na relativno malom prostoru.
Od Rta Oštro, na ulazu u Boku Kotorsku, do ušća Bojane izgled obale najslikovitije odražava sastav stijena. U mekšim glinastim sedimentima stvoreni su zaljevi, zatoni i uvale, a u tvrdim vapnenačkim stijenama brojni klifovi, potkapine i pećine. Duž obale se proteže pribrežna terasa, koja se širi na dijelu terena izgrađenih od mekših stijena. Izrazito duboki prodor mora u kopno je zajev Boke Kotorske, koji predstavlja reljefno najsloženiji dio Crnogorskog primorja. Boka Kotorska se sastoji od više suženja i proširenja. Od ulaznih vrata, između poluotoka Luštice i Rta Oštro, širine 1500 do 2950 m, pa do Kotora, redaju se: Hercegnovski zaljev, Kumborski tjesnac, Tivatski zaljev, tjesnac Verige (širok 340 m), Morinjsko-risanski i Kotorski zaljev. Dva uporedna brdska niza, koji se pružaju između mora i visokog planinskog zaleđa, čine poluotok Luštica (585 m) i njen nastavak, preko ulaza u Boku - Oštro (65 m) i Kobila (454 m), izgrađeni pretežno od vapnnaca i dolomita gornje krede, kao i Vrmac (712 m) i njegov nastavak, s druge strane tjesnaca Verige - Devesilje (775 m), izgrađeni od mezozojskih vapnenaca, rožnaka, breča i dolomita. Između padina visokih planina i spomenutih nizova, pružaju se zone paleogenog fliša, različite širine. Obale Zaljeva izgrađene od vapnenaca su strme, a one izgrađene od fliša, blago nagnute, stupnjevito tonu pod more. Ravničarskim izgledom odlikuju se: Sutorina, malo Kutsko polje, u zaleđu Zelenike, okolina Morinja i Risna, Škaljari, kod Kotora, okolina Tivta, kao i Grbaljsko i Mrčevo polje, između Tivta i plaže Jaz, koje je najveći kompleks ravnih terena u području Boke. Dno Zaljeva, pretežno na dubini 30-40 m, nagnuto je prema izlazu na otvoreno more. Složeni oblik Zaljeva formiran je vjerojatno u miocenu i pliocenu, kada je ovdje bilo kopno, denudacijom i fluvijalnom erozijom na flišu, a intenzivnim korozijskim procesima na dodiru fliša i vapnenaca, jer je tek poslije pleistocena morska razina porasla oko 100 m. Poluotok Luštica, izgrađen od bankovitih i slojevitih vapnenaca, a rjeđe i dolomita gornje krede, u središnjem dijelu ima karakter valovite zaravni s više vrtača i uvala. Nasuprot slabo razvedenoj obali u zaljevu Boke, obalu Luštice na otvorenom moru obiježavaju brojni rtovi, uvale i luke. Najrazvedeniji dio obale Luštice je zaljev Trašte s nekoliko pješčano-šljunčanih plaža, nastalih dnom pojedinih uvala. Područje Donjeg Grblja, dalje prema jugoistoku, po opštim obiježjima prostora i obale, slično je području Luštice. Od Rta Plantamuni, zapadno od Budve, pa sve do poluotoka Volujica, južno od Bara nema vapnenačkog, pretežno gornjekredne starosti, koji geotektonski pripada Paraautohtonu. Razbijanje i tonjenje tog pojasa uvjetovalo je da je ovaj dio obale sastavljen od brojnih rtova, manjih zaljeva, kakvi su Budvanski, Sutomorski i Barski, kao i većeg broja uvala i luka. Rtovi duž obale, brdovita uzvišenja među kojima dominiraju Spas (385 m), zapadno od Budve, Dubovica (312 m), između Buljarice i Čanja i Veligrad (497 m), između Čanja i Sutomora, i niz brežuljaka i niskih kosa, izgrađeni su od karbonatnih sedimenata. Ostali prostor ovog uskog pojasa Primorja grade klastične stijene, najčešće paleogeni fliš. U ovim sedimentima su nastale i najznačajnije ravni, kao što su: Budvansko polje, zaravan Bečića, ravan oko Petrovca, Buljarica, Čanj i Sutomore, duž kojih su formirane prostrane pjeskovito-šljunkovite plaže. Plaže su formirane i na drugim manjim prostorima, gdje je duž obale bio zastupljen fliš. Prostor Primorja od Bara do Bojane obiježava niz od četiri grebena, koji se po pravcu SZ – JI, u obliku sitnih kraljušti redaju od mora prema Rumiji. To su grebeni koje formiraju Mendra i Pinješ, Mavrijan i Bijela gora, i Možura i Briska gora, u području Ulcinja, te Volujica, u području Bara. Između ovih uzvišenja, građenih od vapnenaca gornje krede, nastali su zaravnjeni dijelovi prostora, izgrađeni od paleogenog fliša. Duž obale su strmi rtovi, između kojih su Barsko polje s lukom Bar, dobro zaštićenom Volujicom od jačih valova izazvanih južnim vjetrom, zatoni Kruče i Valdanos, te pristanište i gradska plaža Ulcinja, koji se završavaju pjeskovito-šljunkovitim plažama. Na krajnjem jugoistočnom dijelu ovog segmenta obale je prostrana ravan Ulcinjskog polja, uključujući i Adu, trokutni otok između Bojane, njenog rukavca i mora. Jedan dio Ulcinjskog polja zahvaća Luka (Port) Milena i Ulcinjska solana, dok je kontakt polja i mora predstavljen pješčanom Velikom plažom, koja je zajedno sa plažom Ade duga 12 km. Između Briske gore, sjevernim obodom Ulcinjskog polja, i Šaskog brda, dalje ka sjeveru, nalazi se Brisko polje. U istočnom – nižem dijelu polja leži Šasko jezero, koje je kanalom spojeno s rijekom Bojanom. 
Lovćen, Ivanova korita
|
|
Reljef visokog planinskog zaleđa... |
Glacijacija na Orjenu
Rekonstrukcija ledenog pokrova na Orjenu za vrijeme najintenzivnije faze glacijacije. Radiometrijska mjerenja pokazuju kako se ova glacijacija dogodila prije 350.000 godina. Ova je glacijacija u uzajamnoj vezi s glacijacijom u Grčkoj (Skamnellijska faza) gdje su se javljali najveći ledenjaci na tom području i također intervalu kojega su obilježavale neke od najvećih glacijacija po cijeloj Europi (Ehlers and Gibbard, 2008.) i jedno od najhladnijih razdoblja na Balkanu (Tzedakis et al., 2003; Tzedakis, 2005.). Izvor sheme: P.D. Hughes, J.C. Woodward, P.C. van Calsteren, L.E. Thomas, K.R. Adamson, Pleistocene ice caps on the coastal mountains of the Adriatic Sea |
|
Lovćen
Pogled nakon oluje s vidikovca Ploče na obroncima Lovćena, prema Boki kotorskoj i Orjenu, u pozadini. Desno na Gornjem polju (zaravan Krstac), podno vrha Mrajanik odn. Mravljenik, nalaze se kuće zaselka Knežev Dô, a u sredini fotografije prijevoj Krstac kojime prolazi cesta Kotor - Njeguši - Cetinje. |
|
Rumija
Na grebenu Rumije, pogled od istoimenog najvišeg vrha (1594 m) prema jugoistoku. |
Geologija
|
Tektonsko geološka građa
Područje primorskih planina Crne Gore pripada jugoistočnim, odn. primorskim Dinaridima složene tektonske građe koje čine tri geotektonske jedinice, najčešće poznate pod nazivima:
Inače, na teritoriju Crne Gore nalaze se ukupno 4 zone, najsjevernija je Durmitorska tektonska jedinica (DTJ), koja je izvan primorskog područja. Paraautohtona jedinica, u literaturi je još poznata kao: Jadranska, Jadransko-jonska, Južnojadranska, Dalmatinska zona i dr. Zauzima primorski dio od Boke Kotorske do Ulcinja, točnije njegove naisturenije dijelove: područje zapadno od Herceg Novog (Kobila, Sutorina), Kobilu, Mrčevo, Lušticu, Grbalj s neposrednim zaleđem - Grbaljsko polje i Donji Grbalj i područje Ulcinja između rijeke Bojane i Bara, tj. prostor između mora i tektonske jedinice zone Budva-Cukali, odnosno zone Visoki krš. Ova jedinica na površini ima relativno jednostavnu strukturnu građu koju čine karbonatni sedimenti gornje krede (mastriht), foraminiferski vapnenci srednjeg eocena, flišni sedimenti srednjeg i gornjeg eocena i sedimenti srednjeg miocena. Geofizičkim ispitivanjima je dokazano, da je Paraautohton prema jugozapadu (u podmorju Crne Gore) navučen na Jonsku geotektonsku zonu. Budva-Cukali (Budva) zona obuhvaća uski pojas Crnogorskog primorja koji se od Sutorine na sjeverozapadu pruža jugozapadnim padinama Orjena, Lovćena, Sozine i Rumije - gdje se na granici s Albanijom skoro gubi, a potom se opet istočno od Skadra pojavljuje na širokom prostoru Cukali područja. To je jedinica s miješanim karbonatno-silicijsko-laporovitim i vulkanogenim sedimentima male debljine sa sistemom reversno prekinutih i prevrnutih izoklinalnih bora. Po litofacijalnim i strukturnim obilježjima ova se strukturna zona znatno razlikuje od susjednih Paraautohtona na jugozapadu i Visokog krša na sjeveroistoku. Ova je zona stoljećima seizmički aktivna jer je tektonkki aktivna. Razlog tomu je što se nalazi u sendviču između podmorskih sistema stijena i zone u kojoj je masiv Orjena i zona ponad Herceg Novog i Boke Kotorske. Neposredno zaleđe na sjeveru se praktično navlači preko Budva cukali zone ka jugu, jugozapadu stvarajući povremene tektonske pokrete- zemljotrese. Zemljotresi su bili posebno učestali u 1980-im i 1990-im godinama. Jedinica Visokog krša se proteže od Orjena, Lovćena i Rumije na JZ do Volujka, Durmitora, Sinjavine i Komova na SI Crne gore. Ona predstavlja dinarsku karbonatnu platformu s plitkovodnom sedimentacijom od srednjeg trijasa do gornjeg eocena (potonuće platforme), s karakteristikama cikličke sedimentacije uz kraće ili duže emerzije (boksit), te epizodnim pojavama plićih pelagičkih naslaga u gornjoj kredi. Zona Visokog krša navučena je na Budva-Cukali zonu, a ova na Paraautohton. Budva-Cukali zona predstavlja rov strukturu između dvije platforme, koja je prema nekim proračunima imala širinu od 40 do 100 km. Alpskom orogenezom krajem paleogena (prije svega u oligocenu) ova geološka jedinica je stisnuta u sustav izoklinih nabora, ukupne debljine od 3 do 7 km, s njihovim čestim smicanjem i kraljuštanjem. IZVORI GLAVATOVIĆ, Branislav: Boka je seizmički i tektonski aktivna zona. Skala radio, 26.9.2011. PAJOVIĆ, Marko: Geološka ekskurzija Crna gora, 29.5. - 2.6.2013. Vijesti Hrvatskog geološkog društva, 50/1 GODINA XXXX Zagreb, lipanj 2013. |
Geotektonske jedinice u Crnoj Gori
Prema: RADULOVIĆ, Vasilije; RADULOVIĆ, Micko (1997): Karst Crne Gore (Karst of Montenegro), u STEVANOVIĆ, Zoran (Ed.) : 100 godina hidrogeologije u Jugoslaviji. Beograd, 1997. 
Legenda uz shemu (na engleskom)
|
|
Lovćen pred oluju
Kada od Boke kotorske počinju ključati oblaci, siguran je to znak da se sprema oluja, obično popraćena izuzetno snažnom grmljavinom. Na fotografiji, na kraju staze se vidi simulacija gumna (guvna) koja je dio građevinskog kompleksa Mauzoleja Petru II Petroviću Njegošu, na Jezerskom vrhu (1657 m) na planini Lovćen. |
Klima
|
Planinsko zaleđe Jadrana, a posebno primorske planine Crne Gore, područje su s najvećim količinama padalina u Europi (uz Alpe, atlantsku obalu Norveške, obalu Škotske i Biskajskog zaljeva). Upravo na području Orjena i Lovćena dinarske obalne planine dosežu svoju najveću visinu. U planinskom području iznad Kotorsko-risanskog zaljeva, na padinama Orjena, u naselju Crkvice (940 m n.v.) godišnje prosječno padne gotovo 5000 mm oborina (što predstavlja europski maksimum za neko naseljeno područje), a u rekordnim godinama blizu 7000 mm, s izraženim oborinama orografskog karaktera.
Naslovna fotorafija
Boka i Lovćen pod oblacima |
Orografske oborine - su mehanička dizanja vlažnih vodoravnih zračnih struja (isparavanje planinskih lanaca), uslijed hlađenja se formiraju oborine. 
Dijagram godišnjih temperatura u Grahovu i Crkvicama
Izvor: Wikipedia, Autor: Orjen |
|
Skadarsko jezero
Pogled prema planini Rumiji iz smjera otoka Vranjine preko vode Skadarskog jezera |
Vode
Rijeke
Rijeka Crnojevića, kod "Pavlove strane"
Jezera
Skadarsko jezero
KOORDINATE 42.166389, 19.325833
|
Zemljopisna obilježja
Skadarsko jezero se nalazi na granici između Crne Gore i Albanije. Crnoj Gori pripadaju dvije trećine jezera dok je jedna trećina na teritoriju Republike Albanije. Jezero se smjestilo u zetsko-skadarskoj kotlini, zadržavajući s rijekom Bojanom kontakt s Jadranskim morem, od kojeg ga je u dalekoj geološkoj prošlosti odvojio lanac visokih planina. S površinom između 370 i 530 km², ovisno o vodostaju, najprostranije je jezero na Balkanskom poluotoku. Skadarsko jezero je oko 43 km dugačko i oko 14 km široko u srednjem dijelu. Skadarsko jezero je kriptodepresija (kriptodepresija je udubljenje ispunjeno vodom čija površina je iznad morske razine, a dno ispod morske razine) s oko 30-ak sublakustričnih izvora, takozvanih "oka", od kojih je najdublje Raduš (60 m). Kod srednjih vodostaja je duboko u prosjeku oko 6 m. Ukupni volumen Skadarskog jezera varira od 1,76 km3 pri najnižem vodostaju, do 4,06 km3 kod najviših vodostaja. Skadarsko jezero prostorno prepoznatljivu i najveću cjelinu čine područja: Veliko blato, najveće površine, Malo blato, Vučko blato, s plitkim vodama zaplavljenog arhipelaga i potopljena dolina Rijeke Crnojevića. Iznad ovog kontinuiteta, nalazi se i izdvojeni bazen Gornjeg malog blata, na sjeveru od sinklinalnog pravca (sinklinala je geološki nabor koji u jezgri ima najmlađe slojeve). Poplavljena dolina Rijeke Crnojevića ima estuarijsko ušće (točnije limansko - ono nastaje na obalama kod kojih nije izraženo djelovanje plime i oseke, pa je tijek rijeke blokiran sedimentima. Inače estuarij po nastanku može biti morski - kada sedimete donosi morska struja, ili riječni - kada sedimente donosi veća rijeka), širine 1 km i dužine 12 km. Ukupna količina vode Jezera izmijeni se dva do tri puta tokom godine. Na jezeru je 50 otoka, a na nekim od njih su stare utvrde i manastiri. Niz otočića koji se protežu uz crnogorsku stranu obalu nazivaju se Krajinski arhipelag. Iz jezera istječe rijeka Bojana koja se 30 km dalje ulijeva u Jadransko more. Neposredno nakon izlaska iz jezera, Bojana prima vodu iz pritoke Drima (Drin). Povijest bilježi slučajeve kada je Bojana tekla uzvodno, a to se događalo kada bi vodostaj jezera pao, pa bi voda iz Drima tekla koritom Bojane u Skadarsko jezero. Uz jezero se nalaze naselja Skadar, Krajina, Vranjina, Žabljak. Zaštita prirode
Jezero je s crnogorske strane Nacionalni park, proglašen 1983. Albanija je svojedobno predložila Crnoj Gori gradnju zajedničke nuklearne elektrane na jezeru, no ideja nije naišla na odobravanje crnogorske javnosti.
Identifikacijska karta Nacionalnog parka "Skadarsko jezero" (C. Gora) Status: Nacionalni park od 1983.godine. IBA status (Područje od međunarodnog značaja za boravak ptica) od 1989.godine, a od 1995. godine upisano je na Svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja - Ramsar lista. Teritorija općina: Podgorica, Bar i Cetinje Sjedište uprave: Vranjina Površina: 40.000 ha Površina Jezera: uz ljetnu razinu vode: 370 km2; uz razinu vode zimi: 540 km2; površina pri prosječnoj razini vode - 475 km2 Dužina obale: 168 km; 110,5 km u Crnoj Gori i 57,5 km u Albaniji Nadmorska visina: 5 m n.v. Dubina: Prosječna dubina je 5-6 m / maksimalna 8,3 m Položaj: Jugoistok Zetsko-skadarske kotline Klima: Submediteranska, s blagim i kišnim zimama (najniža mjesečna prosječna temperatura vode u siječnju/januaru je 7,3°C). Ljeta su sušna i vruća s maksimalnom temperaturom zraka iznad 40°C i temperaturom vode iznad 27°C. Prosječna temperatura zraka je 14,9°C. Posebne zone zaštite (specijalni rezervati prirode): Pančeva oka, Crni žar i Manastirska tapija Posebnost Nacionalnog parka: Vlažna (močvarna) staništa 
Pogled s Vranjine na Rumiju
Skadarsko jezero
Biljni i životinjski svijet
Jezero je bogato rijetkim ribama i pticama, a u vodi je obilje bilja. Skadarsko jezero koje ima specifične limnološke karakteristike (limnologija, znanost o jezerima i slatkim vodama stajaćicama), obiježava izuzetno bogastvo ornitofaune (ptice na nekom području) i ihtiofaune (riblji svijet) te bujna vegetacija močvarnog tipa. Predstavlja jedan od najzanimljivijih biotopa ovog područja.
Flora i vegetacija
Ekosustav Skadarskog jezera je izuzetno složen, submediteranskog tipa, s dominacijom slatkovodnih i močvarnih biotopa naročito uz sjevernu obalu, ali i s nazočnošću šumošikara, gariga i kamenjara na južnim krškim padinama, što ukazuje na florističku i vegetacijsku raznovrsnost i bogastvo. Najznačajnija staništa Skadarskog jezera su močvarna staništa, koja po svjetskim standardima spadaju u najugroženije habitate, a istvremeno su to i tzv. »hot spots« točke s velikim biodiverzitetom.
Fauna
Faunu Skadarskog jezera obilježava bogatstvo životinjskih vrsta od kojih su posebno značajne rijetke, reliktne i endemske vrste.
Baština
Ranije se jezero nazivalo Labeatis palus, Lacus Labeatum, Blato skadarsko, Jezero skadarsko, Dioklitijsko jezero, Bojansko jezero i Zetsko jezero.
Mnogobrojni kulturno-povijesni spomenici, arheološka nalazišta, srednjovjekovni manastirski kompleksi i utvrđenja, govore da je ovo područje od davnina bilo značajno kulturno središte. Od mnoštva arheoloških lokaliteta u priobalju Jezera, dosadašnja iskopavanja svode se na par nalazišta iz ilirsko-helenističkog i rimskog perioda, i nekoliko djelomičnih istraživanja srednjovjekovne sakralne arhitekture. Najznačajniju i najreprezentativniju kulturno-povijesnu vrijednost unutar područja Nacionalnog parka imaju manastiri iz 14. i 15. stoljeća iz doba vladavine Balšića i Crnojevića te fortifikacijski kompleksi iz razdoblja osmanske dominacije. Značajni dio baštine Skadarskog jezera čine i pokretna kulturna dobara - arheološki nalazi, manuskripti, ikone u stalnim muzejskim postavkama, kao i raznovrsni upotrebni predmeti tradicionalnog stvaralaštva u posjedu lokalnog stanovništva. [8] Izuzetne oblike kulturnog nasljeđa čini tradicijsko narodno graditeljstvo i stare rurale cjeline - stara naseljena ili nenaseljena i danas često zapuštena ribarska naselja, smještena na samoj obali jezera: Poseljani, Karuč, Krnjice, Raduš i dr., u kojima se nekada stanovalo te živjelo od ribarenja. Također su vrijedni pojedinačni primjeri ribarskih i stambenih objekata, kamenih mostova i mlinova. [7] 
|
Skadarsko jezero je krško jezero Krška jezera nastala su u krškim vrtačama, uvalama i poljima. Tako je i Skadarsko jezero nastalo potapanjem velikog krškog polja. Kompleks neposrednog sliva Skadarskoj jezera čine:
Sliv Skadarskog, UNESCO program "Čovjek i biosfera"
Autor: Nacionalni parkovi Crne Gore Datum objave: 13.12.2024. Opis. The activity was organized in the frame of the project "Skadar/Shkoder Lake Watershed-a Transboundary Biosphere Reserve" funded by the EU under the IPA Cross - border Cooperation Programme Montenegro - Albania and implemented by partners. Kudravi pelikan Zahvaljujući prvenstveno očuvanju ekosustava i zbog nepristupačnosti nekih djelova jezera, naročito uz njegovu sjevernu močvarnu obalu, Skadarsko jezero je ptičji raj čak brojne vrste ptica, od kojih su mnoge u najvećem dijelu svojeg areala, prorijeđene i ugrožene. U Europi rijedak kudravi pelikan (Pelecanus crispus) postao je zaštitni znak jezera i nacionalnog parka. Predaja o nastanku jezera Prema narodnoj predaji Skadarsko jezero je nastalo od prolivenih suza crnogorske vile, kojoj Bog nije htio ispuniti želju, da joj plave oči pretvori u crne, već ju je za kaznu oslijepio. Vila je bila očajna i toliko je plakala da se od njenih prolivenih suza stvorilo jezero. Zadivljen ljepotom i krajem oko jezera koje se stvorilo od njenih suza, Bog joj vrati vid, a ona kada je ugledala plavetnilo vode, okruženo nijansama zelene i žute boje, uzviknu da je to najljepši kraj koji je u životu vidjela i da bi tu rado vječnost proživjela. Bog vili ispuni želju i pokloni joj Skadarsko jezero sa svim brdima koja ga okružuju. Gorice Uz samu obalu Skadarskog jezera nalazi se oko 50 malih otoka, koje lokalno stanovništvo naziva gorice. Na čak 20 od tih otočića izgrađene su crkve i manastirski kompleksi, zbog čega ovo područje vrlo često nazivaju "Zetskom Svetom gorom". Skadar Lake (Traveline in Montenegro)
Datum objave: 5.1.2011. Autor: zemiamedia Opis: We follow the mountain pass in the Rumija mountain together with local Nemanja, who shows us the best places and vantage points to the scenic Skadar lake and to the South Montenegrin coast arond the towns of Ulcinj and Bar. RTCG, TV Arhiv: Čovjek i voda (na Skadarskom jezeru 1954. godine)
Datum objave: 6.12.2014. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: Proizvodnja "Lovćen film". Režija Zdravko Velimirović i Milorad Đukanović. 
Karuč
Naselje se smjestilo uz estuarij Rijeke Crnojevića, koja utječe u Skadarsko jezero (u pozadini). Na horizontu se uzdiže masiv planine Rumije Autor fotografije: Martin Lopaka (Wikipedija) |
|
Prica o Skadarskom jezeru
Datum objave: 9.10.2012. Objavio: Prostorni Aktivista Opis: Stara emisija JUGOSLOVENSKE TELEVIZIJE izvanredno snimljena i dokumentovana. |
PO SKADARSKOM JEZERU (1949)
Postavio: POSTOJBINA – ПОСТОЈБИНА Datum objave: 8.7.2021. Opis. Po Skadarskom jezeru. Filmski pregled Narodne Republike Crne Gore, 1949. Lovćen film, Cetinje. |
Serijal: Skadarsko jezero
Autor: Crna Gora od Iskona Datum objave: 23.11.2020. Opis. Serijal, Skadarsko jezero (prva epizoda). Proizvodnja: TVCG (2003). |
|
Karavan - Skadarsko jezero - 1. dio (TV Beograd, 1975.)
Postavio: Igor Stegić Datum objave: 18.11.2024. Opis: U prvoj emisiji o Skadarskom jezeru iz putopisne serije Karavan. Milan Kovačević je sa televizijskom ekipom obišao Skadarsko jezero i okolna naselja snimajući prirodne lepote, bogatstvo flore i faune ovog kraja. Skadarsko jezero, površine 391 km2, najveće je jezero na Balkanu, nalazi se u zetsko-skadarskoj kotlini, zadržavajući rekom Bojanom kontakt sa Jadranskim morem, koji je prekinuo lanac visokih planina. Crnoj Gori pripadaju 2/3 jezera, dok je 1/3 na teritoriji republike Albanije. Autor Milan Kovačević, snimatelj Dragan Kulišić, rasvetljivač Bogdan Lujić, snimatelji zvuka Vladimir Dodig, Dušan Trtica; muzički saradnik Dorijan Šetina, ilustrator trika Milan Stanković, snimatelj ilustracija Velibor Andrejević, montažer Nadežda Ivović Proizvedeno 1975, Redakcija Dokumentarno-feljtonističkog programa |
Karavan - Skadarsko jezero - 2. dio (TV Beograd, 1975.)
Postavio: Igor Stegić Datum objave: 18.11.2024. Opis. Od Kornata, preko Durmitora, Prokletija, Bačke, Đerdapa, od Homolja do Dunava, preko Tare, kroz kanjon Nevidio pa sve do Istre vodili su putevi Milana Kovačevića, neumornog televizijskog stvaraoca koji je 60-ih i 70-ih godina snimao putopise, deo najdragocenije arhivske građe RTB-a. Emisije iz serijala "Karavan" temeljno su pripremane-informativne su i zabavne i danas, posle više decenija. Skadarsko jezero sa okolnim naseljima, prirodne lepote, flora i fauna, arheološka nalazišta, kulturno-istorijski spomenici. Proizvodnja 1975. godine. |
RTCG, emisija TV Arhiv: Sudbine - Živjeti pored Skadarskog jezera (1974.)
Datum objave: 22.3.2015. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: Proizvodnja TV Titograd 1974. Urednik emisije Radivoje Rabrenović. |
|
Jezero pod Jezerskim vrhom
Malo ledenjačko jezero nalazi se u šumovitom lovćenskom predjelu na 1360 m n.v. pod sjevernom stijenom Jezerskog vrha (u pozadini, 1657 m), koji je po Jezeru dobio ime. Jezero je herpetološki rezervat (herpetologija, znanost o vodozemcima), jer je ono stanište malog i glavatog mrmoljka (tritona). |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni / historijski pregled
| Pretpovijest |
-
| Stari vijek |
|
Ilirik (latinski Illyricum), antički je naziv za područja na Balkanskome poluotoku nastanjena Ilirima, skupini srodnih naroda koji od prapovijesnoga doba nastavaju zapadni i unutarnji dio Balkana. Nakon rata s Ilirima 229. p.n.e. ustrojen je rimski protektorat Ilirik nad grčkim kolonijama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaleđem. Nakon 167. p.n.e. potpao je regnum Illyricum (Ilirsko Kraljevstvo) ilirskoga kralja Gencija pod nadzor Rima. Novim osvajanjima Ilirik se širio. U drugoj polovici I. stoljeća prije Krista rimski je Ilirik obuhvaćao područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Mati u Albaniji; on je od 27. prije Krista bio senatska pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojen i teritorij Panonije.
IZVORI
VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ, Olivera, Na tragu središta ilirske države u Skadarskom basenu (tekst na Montenegrina.net)
Ardijejci, odn. Ardiaei, Vardaei (lat., Vardiaei; grč., Ἀρδιαῖοι ali Οὐαρδαῖοι)
Ilirsko pleme s južne obale Jadrana koje prvo među Ilirima osniva državu pod vodstvom kralja Agrona, na području od lijeve obale Neretve pa do Vojuše u Albaniji. Stari Grci, a potom i stari Rimljani Ardijejce ili Ardijeje smatrali su jednim od najmoćnijih ilirskih plemena. Njihov prvobitni dom, do 4. stoljeća p.n.e. bio je južno od Autarijata, dakle, na širem području kalinovačkog platoa (BiH). Odatle ih Autarijati potiskuju, zbog prevlasti nad pašnjacima i slanim vrelima, na prostor Gatačkog polja i južno uz jadransku obalu (pretežno područje koje danas zauzima južna Dalmacija) sve do Boke Kotorske, a po nekima su se graničili i s drevnim skadarskim Ilirima Labeatima (Labeatae) i drugima od desne obale Neretve (Narona). Tu su postali vrsni pomorci, a svoje vještine stekli su najprije upravo na rijeci Neretvi. Gradili su male i brze brodice, slične onima po kojima su bili poznati Iliri Liburni, od kojih su kasnije taj pomorski izum "posudili" Rimljani, kao što su od Ilira posudilii mnoge druge izume (npr. tuniku "Dalmatika" - vidi mozaik s prikazom Cara Justinijana u crkvi San Vitale u Ravenni). Neki drevni povijesničari smatraju da je ilirska kraljica Teuta rodom iz plemena Ardijeja, mada drugi pak tvrde kako je Ardijejac podrijetlom njen suprug, ilirski kralj Agron, uz kojeg se veže najprosperitetniji period ilirske povijesti. Rimljani su ih opisivali kao gusare, ali poznavajući osvajačke porive drevnog Rima u to doba, kao i tendenciju da veličaju vlastitu slavu i potcjenjuju druge narode, vrlo je moguće da su Rimljani pomorski otpor Ardijejaca i drugih Ilira interpretirali kao gusarstvo iz političkih ciljeva. Ako je suditi po drevnim izvorima, Iliri jesu bili gusari, i to nadaleko poznati, no upravo pod izgovorom "gušenja " ilirskog gusarstva Rimljani su i krenuli u osvajanje ilirskog teritorija, mada su to mogli riješiti možda i na drugi način. Porazio ih je Servije Fulvije Flak (Servius Fulvius Flaccus) 135. pr. Kr. s 10,000 pješaka i 600 konjanika u blizini poluotoka Pelješca, nakon čega se povlače u unutrašnjost. Kako ih je preostalo veoma malo morali su se pokoriti Rimljanima koji ih natjeraše na ratarstvo i zabranu gusarenja. Moguće je i da su se asimilirali u druge kontinentalne ilirske zajdnice i ostatke raznih drugih ilirskih kraljevstva. Oni preostali koji se nisu asimilirali i koji su zadržali ime Ardijejci, a za koje Plinije navodi da ih je ostalo svega 20 dekurija, prema Radoslavu Dodigu nastavili su živjeti na teritoriju današnjeg Podveležja kod Mostara. Pored toga, kada drevni povijesničari pišu kako su Ardijejci bili gotovo izumrli, možda nisu imali na umu doslovno značenje riječi, već izumiranje Ardijejaca kao gospodara istočne jadranske obale i jadranskog mora. + Osobno ime Ardian ili Ardijan upravo potječe od imena ovog plemena. Izvor: Wikipedija - Ardijejci Enhelejci, odn. Sesreti (grč., Ἐγχελεῖς [Enheleis], Σεσαρήθιοι [Sesarétioi])
Ilirsko pleme koje je živjelo na području Boke Kotorske, u današnjoj Crnoj Gori, kao i istočno od ovog zaljeva, sve do grada Drača, u današnjoj Albaniji. Zemljopisac Pseudo Sculax spominje Enhelejce kao gospodare Rizonskoga zaljeva (Boka Kotorska). Zemlja Enhelejaca se spominje u antičkim mitovima vezanim za Kadmosa i Harmoniju, doseljenika iz grčke Tebe. Kadmosov sin je po mitu imao ime Ilirios, eponim starih Ilira, kojima je Kadmos zavladao. Po jednom fragmentu Filona, koji navodi Stefan iz Bizantije, Kadmos je došao među Enhelejce, u grad Budvu, na volovskim kolima, da bi im (po podatku Apolodora) pomogao u ratu protiv Ilira koji su živjeli istočno od Neretve, a čije je ime kasnije prenešeno na niz drugih plemena kao skupni naziv. Kadmo je bio kralj Enhelejaca na rijeci Rhizon. I nepoznati putopisac iz 4. stoljeća pr. Kr. spominje zemlju Enhelejaca koja leži iza rijeke Rhizon (Risan). Naziv Enhelejaca dovodi se u vezu sa grčkom riječi za jegulju i ukazuje na značaj kulta zmije kod Ilira. Prema legendi, nakon vladavine u Iliriji, Kadmos i žena mu Harmonija, pretvorili su se u zmije da čuvaju svoje grobove. Ostatak starih poganskih kultova, vezanih za ilirsku tradiciju zadržao se u primorju Crne Gore, u smislu da je grijeh ubiti zmijolikog guštera - blavora, koji kao zaštitnik svake kuće živi pod pragom. Izvor: Wikipedija - Enhelejci DOKLEATSKA PLEMENA
NAPOMENA: plemena koja su živjela na području primorskih planina Crne Gore te okolici Skadra i Bojane označena su asteriskom (*)
TAULANTSKA PLEMENA
Plemena u južnoj Iliriji i Epiru NAPOMENA: plemena koja su živjela na području primorskih planina Crne Gore te okolici Skadra i Bojane označena su asteriskom (*)
Pošto je skršen ustanak ilirskih naroda koji je trajao od 6. do 9. godine, Ilirik je podijeljen na pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia). Dioklecijanovom je reformom Ilirik postao jedna od četiriju prefektura Rimskoga Carstva, koja je obuhvaćala gotovo ciljeli Balkanski poluotok, a upravno je bila podijeljena na dijeceze Illyricum orientale (Istočni Ilirik) i Illyricum occidentale. U sklopu te prefekture, kojoj je Konstantin I. Veliki priključio još Epir, Ahaju i Makedoniju, područje nekadašnje provincije Ilirik bilo je podijeljeno na tri manje provincije: Dalmatia, Praevalitana (Prevalis) i Epirus nova. Takva upravna podjela uglavnom se sačuvala do doseljenja Slavena na Balkanski poluotok.
Rimske provincije na području donjeg Podunavlja
Povijesna karta iz atlas Droysens Historischem Handatlas, 1886.; Autor: Gustav Droysen (1838 — 1908)
Istočni Goti u Prevalisu U vrijeme vladavine cara Istočnog Rimskog Carstva, Lava I, godine 457. Istočnim Gotima (Ostrogotima) su otkazane subsidije. Zbog neispunjenja obaveza oni su poharali Ilirik, prodrli u Novi Epir i opljačkaljli grad Drač. Međutim, nakon sporazuma sa carskom vladom, povukli su se u Panoniju i ustalili se u Donjoj Meziji, kod Svištova (Novae). Kasnije, u ratu s carem Zenonom, Istočni Goti ponovo provaljuju u Epir, 478 . godine. Predvođeni Teodorikom, naselili su se oko Drača. Upad u Prevalis Istočni Goti se pojavljuju i na granici rimske provincije Prevalis, 459. godine, još prilikom njihovog prvog upada u Novi Epir. Moguće je i da su se nastanili i u okolici Skadra, gdje je pronađeno predmeta: kopča, dvostruka, ukrašena dragim kamenjem, s prikazom gotske mitske ptice (gipaete) . S time u vezi se spominje i etimologija imena albanskog plemena Hoti, na sjeveroistoku Skadarskog jezera (područje Hoti, Hotski virovi, na Skadarskom jezeru, Liqeni i Hotit) koje neki filolozi izvode iz Goth. Nakon što su po nagovoru cara Istočnog rimskog carstva, Zenona, poslije 489. godine uspjeli poraziti Odoakara (germanskog uzurpatora vlasti u Italiji i Dalmaciji, koji je zbacio posljednjeg cara Zapadnog Rimskog Carstva, Romula Augustula (Romulus Augustulis), 476. godine) Istočni Goti, predvođeni Teodorikom, formiraju kraljevinu u Italiji, u sklopu koje je i cijela Dalmacija. Kako Goti nisu mijenjali zatečeno stanje uprave, Dalmaciju proglašavaju kraljevskim posjedom (patrimonium) a upravne centre organizuiraju u Sirmijumu i Saloni, sa svojim tribunima (maritimorum) i poreznicima i vršiteljima drugih funkcija . komesima (comes patrimonium) koji obilaze zemlju. Preko svog prvog episkopa, Ulfile, primaju kršćanstvo u obliku arijanske hereze (osuđene na Nikejskom saboru, 325. godine). Onogošt (Anagastum) Istočni Goti nisu gusto naselili Dalmaciju i boravili su uglavnom po kastrumima, odvojeni od lokalnog stanovništva, držeći teren vojnički. U svoju državu, pored istočnog dijela Dalmacije (Boka Kotorska), uključuju zapadni, pogranični dio bizantskog Prevalisa, oko današnjeg Nikšića. U današnjoj Moštanici, u Nikšiću, na mjestu ranijeg rimskog utvrđenja Anderba (castrum Anderba) podigli su svoje utvrđenje i po njemu je srednjovjekovno ime Nikšića bilo Onogošt (Anagastum) izvedeno od osobnog gotskog imena (Anagast, Anegast) vjerovatno po nekom komandantu (comes). Pljačkanje bizantske Duklje Privremeno osvajanje grada Duklje od strane Istočnih Gota (na temelju tragova požara i uništenja crkvenog kamenog namještaja u cijelom naselju, kao što su veliki kameni križevi u „bazilici A“) moglo se dogoditi oko 480-490. godine, ali je moguće da su iskoristili katastrofalni zemljotres iz 518. godine, prodrli i opljačkali ovaj grad u bizantskom Prevalisu. Kraj vladavine Gota i obnavljanje vlasti Bizanta U Dalmaciji i Liburniji, poslije više sukoba s Bizantom Justinijana I (spominje se zapovjednik Konstantin) i povlačenja gotskog vojskovođe Gripa, 535. godine, preostali Istočni Goti u ovim područjima se stavljaju pod vlast Istočnog Rimskog Carstva. U Italiji, maja 540. godine, bizantski vojskovođa Velizar u ratu s Istočnim Gotima zauzima Ravennu i zarobljava vladara Vitigesa s velikašima, objavljujući da kraljevstvo Gota više ne postoji. Wikipedija - Istočni Goti u Prevalisu Pod vodstvom Alarika Goti dva puta dolaze do granice Prevalisa, 400. i 403. godine.
Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476., i početkom Seobe naroda, područjem upravljaju Istočni Goti (Ostrogoti), koji su prvi puta napali Prevalis 459. godine. Područje rimske Dalmacije dolazi pod bizantsku vlast 530-ih godina, nakon što su generali cara Justinijana pobijedii Ostrogote u Gotskom ratu 535.—554. do kojega je došo kao rezultat odluke Justinijana I. da povrati provincije koje su pripadale Rimskom Carstvu dok ih nisu preuzeli Odoakar i Teodorik Veliki (Ostrogoti). U invaziji Avara i Slavena u 6. i 7. stoljeću uništeni su mnogi romanski gradovi i osvojen veći dio unutrašnjosti, dok je bizantska vlast ostala ograničena na otoke, nekoliko novih obalih gradova i albanska brdska područja. |
358.- 344. p.n.e., Grabos Grabos (Grabus) je bio najmoćniji ilirski kralj nakon smrti kralja Bardilisa 358. godine p. n. e. Pripadao je plemenu Grabi (Grabaei, malo pleme koje je naseljavalo područja oko Skadarskog jezera). Ilirska kraljevina je tokom 4.i 3. stoljeća p. n. e. predstavljala nezaobilazan faktor u odnosima među zajednicama južnog Balkana. Kralj Grabos je 357. godine p. n. e. sklopio savez s halkidičkom ligom protiv Makedonije. U Olintusu se se nalazi nedovršeni natpis u čast Grabosa iz Ilirije. Vjerovatno je odbačen jer je halkidička liga smatrala da je savez s Filipom Makedonskim bolji po njih. Grabos je godine 356. sklopio sličan savez je s Atenjanima, Lizipom iz Peonije i Cetriporisom iz Trakije kako bi se oduprli sve jačim Makedoncima. U Ateni se nalazi mramorna stela s natpisom u slavu saveznika ukrašena na vrhu reljefom koji prikazuje konja koji se propinje. Ipak, Filip II je napao njihovu koaliciji prije nego što su uspjeli udružiti snage. U velikoj bici, Parmenion, (oko 400-330. godine p. n. e., vojskovođa u službi Filipa II Makedonskog i Aleksandra Velikog) porazio je Grabosa koji je nakon toga morao prihvatiti Makedonsku supremaciju. Nakon Grabosa, kraljevstvom je vladao Pleuratus I (od 344. p. n. e.). Izvor: Wikivisually - Grabos 250.- 230. p.n.e., Agron
Sin kralja Pleuratusa je bio drugi kralj Ilirije. Vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom povijesnog područja Ilirije u uključujući i otok Hvar (kasnije je vladar Hvara, vojskovođa Demetrijus, u sukobu Rimljana i Ilira, izdao kraljicu Teutu, Agronovu drugu ženu i postao rimski vazal). Sa svojim brzim i pokretljivim galijama - liburnama, Iliri su agresivno djelovali po grčkim kolonijama u Jadranskom moru te tako osim Hvara pripojili i otok Corcyra (Krf) i zaprijetili otoku Issa (Vis) - tada su grci pozvali u pomoć Rim. Godine 231. p. n. e. Demetrijus II, makedonski kralj, zatražio je vojnu pomoć od Agrona protiv najezde etolskih Grka i okupacije grada Mediona. Agron je uslišio molbe makedonskog kralja te su Iliri uputili 100 brodova i 5.000 ratnika u pomoć. Pod okriljem noći su se iskrcali i brzo savladali i natjerali etolske Grke u bijeg. Pobjednička vojska Ilira se vratila kući s velikim ratnim plijenom a Agron je bio toliko sretan zbog pobjede da je zbog prekomjernog slavljeničkog uživanja u vinu preminuo. Prema povjesničaru Polibiju Agron je umro od napada pleuritisa, upale porebrice. Njegov sin, Pineus, naslijedio ga je i bio kralj, ali samo de jure, slijedećih trinaest godina. Kraljica Teuta vladala je kao regent umjesto tada maloljetnog Pinesa. (Triteuta je bila prva žena kralja Agrona i Pineusova biološka majka. Kasnije se Agron razveo od Triteute i oženio Teutu.) Izvor: Wikivisually - Agron 
Izvor: Wikipedija 231. - 227. p.n.e., Teuta
Teuta (Tefta) bila je ilirska kraljica koja je vladala od 231. do 227. p.n.e. Nakon smrti svog muža Agrona koji je osnovao Ilirsko kraljevstvo Teuta je vladala kraljevstvom umjesto svog maloljetnog posinka Pinnesa. Teuta je vladala iz Skadra, dobro utvrđene ilirske prijestonice uz pomoć philoi (gr. prijatelj) - savjetnika bivšeg kralja. U to vrijeme kraljevstvo se prostiralo od dalmatinske obale na sjeveru do rijeke Aous (Vjosa, u Albaniji) na jugu. Teuta je pokušala proširiti kraljevstvo zauzimanjem preostalih grčkih kolonija. Prvo je napadnut i osvojen Dyrrachium (Drač), grad Phoenice se predao a flota pod vođstvom Scerdilaidasa (Agronovog brata) poharala je Krf i Sarandu. Iliri su imali dobru flotu brzih i okretnih brodova te su je iskoristili za presretanje i pljačkanje brodova koji su plovili južnim Jadranom i Jonskim morem. Posebno su bili ugroženi Grci jer je njihova ekonomija bila bazirana na trgovini morem. Treba imati u vidu da u antičko doba piratstvo nije bilo neuobičajeno, naprotiv, to je bila unosna aktivnost i time su se bavili svi, pa i moćni Rim. Međutim, ilirski pirati nisu pravili razliku između saveznika i neprijatelja pa su time nanijeli veliku štetu političkim odnosima Ilirije. Rimski se saveznici žale na gusarenje u istočnojadranskim vodama pa Rimljani šalju poslanstvo Teuti - braću Gaja i Lucija Korunkanija u pratnji isejskoga Grka Kleemporosa. Teuta daje obećanje da njena flota neće napadati rimske brodove, ali da ne može nadzirati ponašanje i gusarenje svojih podanika jer je to njihova privatna stvar. Poslanici su negodovali, a jedan je od njih je uvrijedio kraljicu pa je ubijen na povratku negdje u isejskim vodama. Rimljani nisu odmah reagirali vojnom intervencijom. Teuta u međuvremenu napada Dirahij (Drač), ali bez uspjeha te kreće na Korkyru (Krf) koju osvaja i na kojoj ostavlja podanika Dimitrija Farskoga. Nakon toga Teutina vojska kreće ponovno na Dirahij, a prema Korkyri se upućuje rimska flota pod vodstvom Gneja Fulvija Centumala. Bilo je to 229. p.n.e., rimska je vojska brojila 20.000 vojnika, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova koji su krenuli protiv Teute i to je bio početak prvog rimsko-ilirskoga rata. Prvo su napali Krf kojim je zapovijedao Dimitrije Hvaranin (Demetriusa). Nije jasno da li se jednostavno predao ili je bio potkupljen i izdao Teutu. U svakom slučaju bio je bogato nagrađen od strane Rimljana koji su mu dali veliki dio Teutinih posjeda (Nakon Teutinog povlačenja Rim mu je dao zapovijed nad Ilirijom a zatim je oženio Triteutu i oduzeo tron Pineusu.) Nakon Krfa, rimska vojska se iskrcala kod Apolonije i počela napredovati prema sjeveru, osvajajući grad za gradom. Uskoro je bio opkoljen i Skadar a Teuta se u međuvremenu sklonila u Rhizon (Risan). U proljeće je poslala pregovarače u Rim i prihvatila poraz 227. godine p.n.E. Morala je odstupiti s prijestolja u korist maloljetnog Pinnesa i prihvatiti uvjete o miru koji su bili vrlo pogubni za ilirsku kraljevinu. Ipak, Rimljani su dopustili opstanak kraljevstva, ali ograničenog na malu teritoriju oko Skadra uz zabranu plovidbe naoružanih brodova južnije od Lissusa (Lješa), nedaleko od Skadra. + Najviše podataka o Teuti bilježi grčki povjesničar Polibije. Njegovim se tekstom poslužio Dimitrije Demeter za dramu Teuta. + U Oglavku i Koščaku, odmah kraj mjesta Sućurja, prema još uvijek živoj narodnoj predaji, nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute, koja je ovdje živjela. Ona je započela zidati grad na mjestu gdje se sada nalazi Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti, jer je izgubila rat protiv Rimljana. + Na otoku Svetcu nalazi se utvrda za koju legende govore da je pripadala ovoj ilirskoj kraljici, pa se zbog toga i zove Krajičin odnosno Teutin grad i Teutina kula. Izvor: Wikivisually - Teuta 
Kraljevina Ilirija za vladavine kraljice Teute
Autor: Wikipedija - Megistias 190. - 175./168. p.n.e., Balajos
Balajos (Ballaios) je bio Ilirski vladar s kraja 2. stoljeća p. n. e. (oko 190.-175./168. godine p. n. e.). Povijesni dokumenti o njemu i njegovoj vladavini su vrlo oskudni. Raniji kralj Ilirije, Gencije, koji je u stvari bio i posljednji kralj Ilirije, je poražen od strane Rimljana 168. godine p.n.e. i odveden u Rim. Iako uloga koju je Balajos imao u Iliriji poslije Gencija nije jasna, treba vjerovati da je podržavao rimske interese u regiji. Pronađen je veliki broj metalnih novčića, najviše brončanih i nekoliko srebrnih, koji je Balajos dao iskovati što upućuje na pretpostavku da je bio vrlo utjecajan. Kovanje novca ukazuje na ekonomsku i političku stabilnost Balajosove vladavine. Gencijeva prestonica Skadar je pretvorena u sjedište nove rimske provincije Ilirikum a Balajos je vladao s otoka Hvara ili Rhizona (Risan u Crnoj Gori, bivšeg utočišta ilirske kraljice Teute, gdje se ona sklonila nakon poraza u prvom rimsko-ilirskom ratu oko 228. godine p. n. e.). O Genciju postoji nešto više podataka vjerovatno zbog njegovog udjela u povijesti Rima na području Ilirije. Ali, u usporedbi s Balajosom, pronađeno je mnogo manje novčića koje je Gencije dao iskovati. Balajosovi novčići su, između ostalog, pronađeni na Hvaru i u Risnu. U lipnju/junu 2010. na lokalitetu Carine u Risnu, otkriveno je 4600 metalnih novčića kralja Balajosa, smještenih u posudi sličnoj loncu. Možda je u oba ova mjesta je Balajos imao kovnice novca. Novčići s Hvara nemaju natpis s titulom kralja za razliku od onih iz Risna. I u dolini rijeke Neretve koje je naseljavalo ilirsko pleme Daorsi, u njihovom gradu Daorson, otkrivena je kovnica s alatom i 39 različitih novčića. Dvadeset devet od njih nosi lik kralja Balajosa. Nekoliko primjeraka je nađeno i u Italiji; na Tremitima i Apuliji. Usprkos Balajasovoj aktivnosti vezanoj za novac, nema drugih dokaza koji bi potvrdili njegovu ulogu koju je imao u ilirskim krajevima. Na nekoliko pronađenih primjeraka novčića nalazi se utisnut štit na jednoj strani te leteći konj Pegaz, mitološko biće, i slova "B", "A" i "L", s druge strane. U datom vremenu i području, pojedini gradovi kovali su svoj novac u Makedoniji. Tako je i Gencije kovao svoj novac tamo. Međutim, navedena tri slova se ne mogu povezati ni sa jednim gradom, vladarem, plemenom ili narodom osim imena Balajos. Drugi primjerci novčića nose puno ime Balajosa i njegov lik. Izvor: Wikivisually - Balajos 
Balajosov novčić
Izvor Wikipedija; Autor: Janusz Recław 180. - 167. p.n.e., Gencije
Gencije, Gencijus, Gentius bio je sin velikog ilirskog kralja Pleuratusa II iz plemena Labeata. Vladao je kraljevstvom Ilirije od 180.–167. godine p. n. e. kao posljednji ilirski kralj. Glavni grad mu je bio Skadar. Gencije je imao nezgodnu narav, loše navike i nije se znao kontrolirati. Često je okrutno postupao prema svojim podanicima. Bojao se da bi mogao izgubiti političku moć i prijesto te čak je dao ubiti svoga brata, princa Pleuratusa (Platora). Prema drugoj verziji obojica su namjeravala oženiti Etutu, kćer Monuniusa, kralja Dardanaca, nakon bratovog ubojstva, princezu je oženio Gencije. Dalmati su 180. godine p. n. e. proglasili svoju nezavisnost od njegove vladavine. Gencije se 171. godine udružio s Rimljanima protiv Makedonaca ali je dvije godine kasnije promijenio mišljenje i sklopio savez s Perseusom Makedonskim. Čak je dao lišiti slobode dva rimska legata i uništiti gradove Apollonia i Dyrrhachium (Drač), koji su bili u savezu s Rimom. To je bila kobna greška; Rim je porazio Perseusa i 168. godine p. n. e. poslao vojsku od 30.000 vojnika pod vođstvom Luciusa Aniciusa na Skadar. Gencije je doživio poraz i cijela njegova obitelj su bili zarobljeni i odvedeni u Rim 167. godine p.n.e. Nije poznat datum njegove smrti. Uklanjanje Gencija značilo je i kraj kraljevstva Ilira i njihove političke nezavisnosti. Rim je anektirao cijelu Iliriju te je ona postala nova provincija - Ilirikum. Citati: .../Gencijus/ je pao na koljena i u suzama molio pretora za milost... Livije, Ab Urbe Condita, knjiga 44. Kad se kralj Ilira Gencijus pobunio, i on je bio pobijeđen, i to od strane pretora Luciusa Aniciusa, i predao se skupa sa ženom, djecom i rođacima..." Ibid, Periochae, 44. Cijeli rat protiv Gencijusa završen je u roku od dvadeset dana. Apijan, Historija Rima, 9.2.9 |
| Srednji vijek |
|
|
9. stoljeće
3.2. se u Kotoru obilježava kao Dan Svetog Tripuna, zaštitnika grada. Sveti Tripun jedan je od starih istočnih kultova mučenika, koji su u nedostatku lokalnih starokršćanskih kultova uvedeni u provinciji Prevalis tijekom 9. stoljeća, kupovinom relikvijau. Andreaci, imućni građanin Kotora, otkupio je 809. godine od Mlečana relikvije svetog Tripuna, mučenika iz Kampsade u Maloj Aziji, i na mjestu gdje se, kako to u Andreacijevoj povelji piše, po svečevom diktatu zaustavila povorka koja je nosila njegovo tijelo, odlučio sagraditi crkvu. Kult svetog Tripuna, kako je zabilježio Konstantin Porfirogenit, bio je u 10. stoljeću poznat čak i u Carigradu.
|
Sveti Tripun
|
|
|
11. stoljeće
1089.
8.1.1089. papa Klement III. izdao je u Rimu papsku bulu (povelju) kojom je ustanovljena jedinstvena crkvena provincija za Duklju. Tim činom Barska biskupija podignuta je na rang nadbiskupije. U njen sastav ušle su: dukljanska, barska, kotorska, ulcinjska, svačka, skadarska, drivatska, pilotska, srpska, bosanska i trebinjska crkvena oblast. Bulom Klementa III, dukljansko-barskom nadbiskupu Petru potvrđena su mitropolitska prava. Ustanovljenje Barske nadbiskupije bio je, istovremeno, i posljednji veliki politički uspjeh dukljanskog kralja Bodina. |
Papa Klement III.
|
|
|
12. stoljeće
1199.
Na poziv Vukana, namjesnika Zete, najstarijeg sina Stefana Nemanje, papa Inocent III. s kojim je Vukan bio u srodstvu, uputio je u Zetu svoje legate koji su pomagali u organiziranju crkvenog života. |
Papa Inocent III.
|
|
|
14. stoljeće
1369.
29.1. Balšići su prestankom dominacije Raške nad Zetom ponovo prihvatili katoličanstvo u nastojanju da poboljšanjem odnosa s papom i Venecijom očuvaju i ojačaju nezavisnost države Zete. Pravoslavlje se kao službena religija potvrđuje u Zeti 34 godine kasnije, u doba Balše III. |
|
|
15. stoljeće
1403.
21.1.1403. nakon smrti Đurađa II Balšića, pravoslavlje je u doba njegovog maloljetnog sina Balše III i njegove majke Jelene, kćerke Lazara Hrebeljanovića (kneza Lazara) postalo u Zeti i službena religija, usporedno s katoličanstvom koje su Balšići do tada prihvaćali kao državnu vjeru. 1419. 16.3.1419. gospodar Zete Balša III počeo je rat protiv Mletačke Republike napadima na posjede u okolini Skadra i opsadom Drivasta (alb. Drisht). Rat po strategijskoj zamisli sličan prethodnom, Balša III financirao je novcem zaplijenjenim od Dubrovčana, uz obećanje da će im vratiti oteto, ukoliko uspješno okonča pohod. 1452. 16.2.1452. Stefanica-Stefan Crnojević položio je u Kotoru zakletvu Veneciji na vjernost, primivši iz ruku kotorskog kneza vojvodsku palicu i zastavu, očekujući mletačku pomoć u obrani svojih teritorija od srpskih despota. 1492. 23.3.1492. Đurađ Crnojević, Crnojzi Gori gospodar, kako je zapisano, utvrdio je granice između Maina, Brajića, Crmnice i Paštrovića i ozvaničio novo ime svoje države, koje je potisnulo dotadašnje ime Zeta. S obzirom da je početkom druge polovine 15. stoljeća jezgro zetske države obuhvaćalo područje između Skadarskog jezera i Lovćena, koja se nazivala Crnom Gorom, Đurđevim ozvaničenjem čitava je država dobila to ime. |
|
|
17. stoljeće
11.2.1649. poslije dvadesetodnevnog otpora turske vojske, Mlečani su uz pomoć Crnogoraca i posebno Peraštana, koji su napadali s kopna, oslobodili Risan. Istovremeno, Nikšićani, Banjani i Drobnjaci oslobodili su Grahovo.
|
Karta Stare Crne Gore i njezinih plemena
|
Plemena
Shematska karta plemena zapadnog dijela površi visokog crnogorskog krša, odn. dijela Stare Hercegovine i dijela Stare Crne Gore. Starohercegovačka plemena su: Krivošije, Grahovo, Rudine, Banjani i dr.; Autor: Bratislav (Wikipedija) 
|
|
|
18. stoljeće
1701.
14.2.1701. Dobio je konačni oblik Zapisnik o razgraničenju teritorija u Hercegovini i Boki Kotorskoj, koji je definirala mletačko-turska komisija prema kojoj je Boka Kotorska pripala Veneciji, iako je crnogorski Vladikat bio mletački saveznik u Morejskom ratu. 1718. 30.1.1718.-Vladika Danilo Petrović uputio je Veneciji memorandum o zaštiti crnogorskih granica, uz pismo u kojem je istakao neophodnost oduzimanja Skadarskog jezera Osmanskom Carstvu njegovog pripajanja crnogorskom vladikatu u cilju stvaranja političko-ekonomskog i vjerskog stožera objedinjene i jake Crne Gore koja bi mogla uspješno odolijevati Turskoj i biti zaštitnica Veneciji. |
|
|
19. stoljeće
1806.
27.2.1806. Petar I Petrović sazvao je bokeljske prvake i u Risnu ih upoznao s odlukama zbora glavara na Cetinju, da se nakon odlaska Austrijanaca iz Boke organiziraju u zajedničkoj borbi protiv Francuza, obavijestivši ih istovremeno i o dolasku ruske flote koja se, umjesto u Napulj, zaputila u Boku i Dalmaciju. Na cetinjskom zboru je odlučeno, da se od austrijske vojske u primorju zatraži predaja svih vojnih utvrđenja po prethodnom sporazumu vladike Petra I i ruskog admirala Senjavina, a rišnjanski prvaci su prihvatili da se povede rat protiv Francuza, kojima su velike sile dodijelile Boku na upravljanje. 1863. 22.2.1863. Tursko ministarsko vijeće prihvatilo je crnogorski zahtjev da turske postrojbe napuste utvrđenja na cesti Spuž-Nikšić. Nakon Drugog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru 1862. trebalo je regulirati crnogorsko-turske odnose, te je knjaz Nikola u Carigrad uputio Đura Matanovića i Jana Vaclika da pregovaraju s turskom Portom. Tom prilikom, njihov zahtjev da Crna Gora dobije izlaz na more preko pristaništa Spič, nije od turske strane ni razmatran. 1870. 1.1.1870. Okončan je Krivošijski ustanak koji je izbio zbog odluke austrijskih okupacijskih vlasti da uvedu vojnu obvezu za stanovnike toga kraja. Beč je nakon tromjesečnih borbi prihvatio da amnestira sudionike ustanka, oslobodi stanovništvo vojne obveze, dozvoli slobodno nošenje oružja i nadoknadi materijalnu štetu. 1878. 10.1.1878. Nakon postupnog osvajanja primorskih gradova, crnogorska vojska ušla je u Bar koji je 307 godina bio pod turskom vlašću. 18.1.1878. Crnogorska vojska, pod vodstvom vojvode Ilije Plamenca, s pet bataljuna pješaštva i većim dijelom artiljerije pod zapovjedništvom vojvode Maša Vrbice, ušla je u Ulcinj, uspostavivši time kontrolu nad cijelim Crnogorskim primorjem. 29.1.1878. Oslobođeno je od Turaka Lesendro, značajno utvrđenje na Skadarskom jezeru. U namjeri da ga povrati, Njegoš je svojevremeno ugovarao gradnju brodova – topovnjača .Ta mu se želja za života nije ostvarila, a u narodu je ostala izreka: "Izgore ka vladika za Lesendrom". Nakon Lesendra, crnogorska vojska uspjela je osvojiti i Vranjinu, također značajno tursko uporište na Skadarskom jezeru. 1879. 31.1.1879. Na Virpazaru je održan sastanak između crnogorskih i turskih izaslanika radi predaje teritorija koje su, prema odlukama Berlinskog kongresa, pripale Crnoj Gori, odnosno Osmanskom Carstvu, a koje su bile u vojnom posjedu jedne ili druge države. Protokol su činile odredbe o povlačenju vojske i rokovima povlačenja iz pojedinih garnizona – turske iz Žabljaka, Spuža i Podgorice, a crnogorske vojske iz Ulcinja. 7.2.1879. Žabljak - grad tvrđava, nakon oslobođenja od turske vlasti, predat je Crnogorcima na upravu. Predaja je izvršena prema odredbama protokola iz Virpazara, kojime je regulirana crnogorsko-turska granica. |
|
|
20. stoljeće
1905..
5.1.1905. Englesko trgovačko društvo »Anglo-montenegrin« dalo je oglas o likvidaciji i prestanku rada u Crnoj Gori. Na rasprodaji su se našli dućani s cijelom imovinom i posjedima u Podgorici, na Plavnici, Rijeci i na Njegušima. To društvo je početkom studnog/novembra 1895. počelo prenositi poštu na Skadarskom jezeru korištenjem parobroda »Danica«, kupljenog od uglednog cetinjskog ugostitelja Vuka Vuletića. Uz prijenos pošte, Društvo je održavalo redovitu parobrodsku liniju na relaciji Rijeka Crnojevića-Virpazar-Plavnica-Skadar. Raspolagalo je velikim brojem diližansi, omnibusa i drugih prijevoznih sredstava kojima je održavalo vezu s parobrodskim linijama na Skadarskom jezeru. Međutim, zbog neovlaštenog prijenosa pošte u nekoliko navrata, uprava Pošte Crne Gore imala je dosta problema u komunikaciji s tom firmom. Društvo »Anglo-montenegrin« definitivno je prestalo raditi 1.9.1905.godine. 1910.
25.2.1910. proglašen je Zakon o podjeli Crne Gore na 10 oblasti. Do 1878. u Crnoj Gori je bilo osam nahija, a nakon spajanja novih krajeva s Crnom Gorom ukupno deset. Godine 1903. teritorija knjaževine bila je podijeljena na pet, a 1910. kao kraljevina, imala je 10 oblasti. 1913.
5.1.1913. Crnogorski Kralj Nikola je i pored stajališta velikih sila da Skadar pripadne novostvorenoj albanskoj državi, instruirajući svoje delegate na konferenciji u Londonu, poručio Lazaru Mijuškoviću: Mi smo spremni da sve prevrnemo, ako nam se Skadar ospori. Mi, bogami, ne blefiramo, no smo riješeni da za njega do posljednjega izginemo. Ovo ponovite poslanicima Rusije, Francuske i Engleske. Dan kasnije, zatražio je pomoć i od svog zeta, italijanskog kralja Vitoria Emanuela, kao i od francuskog ambasadora na Cetinju. 16.2.1913. Ruski poslanik na Cetinju priopćio je kralju Nikoli da su velike sile na Londonskoj diplomatskoj konferenciji svjetskih sila odlučile da Skadar pripadne Albaniji, i da je Rusija na to pristala. 1916.
5.1. Austrijsko zapovjedništvo pokrenuo je vojnu ofanzivu na Crnu Goru. Tim povodom crnogorski vojskovođa i serdar Janko Vukotić priopćio je crnogorskoj vojsci da su vlada i vrhovna komanda ponudile mir Austro-Ugarskoj, ali su uvjeti druge strane bili neprihvatljivi. Stoga je kralj Nikola riješio, računajući na pomoć saveznika, da se pruži posljednja odbrana kod Skadra. Ako ni to ne uspije, vojska će se povlačiti ka Draču, a odatle, priopćio je Vukotić, prema razvoju događaja. Austrougarska Treća armija kreće u opći napad na Crnu Goru (sa tri i po puta većim brojem vojnika i neusporedivo boljim naoružanjem). Front dužine 500 km branilo je 40000 crnogorskih vojnika. Glavni napad austrougarske vojske bio je usmjeren na Lovćen, koji su branile malobrojne crnogorske snage (oko 8000 boraca Lovćenskog odreda; odnos pješaštva 6:1, a topništva 12:1). 8.1. Kulminirale su borbe crnogorske i austrougarske vojske na Lovćenskom frontu, koji se prostirao od grahovske Ploče do rijeke Bojane i s kojeg je srpski pukovnik Petar Pešić glavninu crnogorske vojske preusmjerio da štiti odstupnicu srpskoj vojsci. Austrougarska vojska pod zapovjednitvom generala Sarkotića krenula je u ofanzivu kako bi u potpunosti slomila otpor crnogorske vojske. S 57.000 vojnika i 668 artiljerijskih oruđa, s kopna i mora počeo je napad na Lovćen koji je branilo 7.000 Crnogoraca s dva brzometna i s četrdeset jednim sporometnim topom. Nakon trodnevnih borbi Lovćen je zauzet. 10.1. Nakon trodnevnih borbi s crnogorskom vojskom, austrougarske jedinice probile su Lovćenski front, čime su bila otvorena vrata za njihov ulazak u crnogorsku prijestonicu Cetinje. 11.1. Austrougarsko pješaštvo ovladalo je svim strateškim točkama u masivu Lovćena. S Cetinja su zbog pada Lovćena u austrougarske ruke evakuirani prema Podgorici crnogorski dvor, vlada, vrhovno zapovjedništvo, saveznička poslanstva, a djelimice i državne ustanove. 13.1. Austrougarske trupe ušle su bez otpora u Cetinje. Po zapovijedi crnogorske vlade, na Cetinju su ostali mitropolit Mitrofan Ban, predsjednik Opštine Vuko Vuletić i maršal Dvora Slavo Ramadanović. Istoga dana Austrijanci su naložili da se iz kapelice na lovćenskom vrhu, oštećene u bombardiranju, na Cetinje prenesu Njegoševi posmrtni ostaci, a kralj Nikola je zapovijedio da se u punoj tajnosti kovčeg s relikvijama (moštima) Svetog Petra Cetinjskog iz Cetinjskog manastira prenese u njegov dvorac u Nikšiću. 2.2. Po zapovijedi austrougarskog vrhovnog zapovjedništva na Cetinju je uspostavljeno zapovjedištvo austrougarskih posadnih trupa u Crnoj Gori. Za zapovjednika je imenovan Filip Braun, a za načelnika zapovjedništva major Gustav Hupke, bivši austrougarski vojni ataše na Cetinju. 1918. 1.2. Topovski hitac s oklopne krstarce St. Georg označio je početak pobune oko 8.000 mornara i radnika na 40 austrougarskih brodova u Boki Kotorskoj. 3.2. Ugušena je trodnevna pobuna 6.000 mornara i 2.000 radnika na austrougarskim brodovima u Boki Kotorskoj. Oko 800 mornara, nakon pobune, završilo je u zatvorima u Bokokotorskom zaljevu. 1934.
9.2. Akcionarsko društvo "Boka" preraslo je u "Zetsku plovidbu" sa sjedištem na Cetinju, koja je preuzela sve plovidbene linije na južnom Jadranu i Skadarskom jezeru. «Zetska plovidba» uspješno je poslovala sve do 1941. |
|
1979.
Potres u Crnoj Gori 1979. godine je bio najrazorniji potres na teritoriji današnje Crne Gore, tada dijelu SFR Jugoslavije. Osim u Crnoj Gori, potres je izazvao žrtve i materijalnu štetu u Albaniji, te samo materijanu štetu na području Dubrovnika i juga Hrvatske. Potres. Potres magnitide 7 po Richterovoj ljestvici i 9. stupnjeva Mercallijevoj ljestvici dogodio se 15.4.1979. godine u 07:19/07:30 po lokalnom vremenu, petnaestak kilometara od crnogorske obale između Bara i Ulcinja. Potres je trajao deset sekundi i najjače se osjetio duž crnogorske i albanske obale. Posljedice u Crnoj Gori i Albaniji. Budvanski Stari grad je teško oštećen. Od 400 građevina u Starom gradu samo 8 je ostalo nedirnuto potresom. Zidine i zaštitni bedemi iz 15. stoljeća također su teško oštećeni. Manastir Praskavica koji se nalazi između Miločera i Svetog Stefana je pretrpio velika oštećenja. Crkva unutar manastira je potpuno srušena, a i freske su također oštećene. Oštećen je i najmlađi grad na crnogorskoj obali, Herceg Novi. Dijelovi zidina Starog grada su pali u Jadran. Ulcinjski Stari grad, crnogorski centar kulturne baštine, je skoro potpuno uništen. Vjekovna Balšić kula u Ulcinju je srušena. Preko 450 sela je sravnjeno sa zemljom. Osim toga, mnoga sela u regijama Crmnica, Grabalj, Krajina, Paštrovići su bila u opasnosti da se potpuno sruše. Dalje u unutrašnjosti su lakše oštećeni Cetinje, Danilovgrad, Nikšić i Titograd. Prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. ukupno 1.487 objekata je oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva, a 42% crkve i svjetovni objekti. Trideset posto od ukupno oštećenih objekata je u potpunosti srušeno. Preko 1000 spomenika kulture je oštećeno, kao i tisuće umjetničkih djela i vrijedne kolekcije. U potresu je poginula 101 osoba u Crnoj Gori, 35 u Albaniji, a više od 100.000 ljudi je ostalo bez svojih domova. Posljedice u Hrvatskoj. Potres se na području južne Dalmacije osjetio intenzitetom VI-VII stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici. U izvještaju o šteti utvrđeno je da je u tom potresu na prostoru Dubrovnika i Metkovića teško ili lakše oštećena 1071 građevina, od kojih su 33 fortifikacije (spomenik kulture), 106 sakralnih objekata, 45 objekata razne namjene i 885 stambenih objekata. U Dubrovniku je najviše oštećena stara gradska jezgra, dok je na području Konavla i Župe dubrovačke oštećeno 80% objekata, pretežito kuća. Stradalo je i područje Rijeke Dubrovačke, Slanog i Stona, gdje se urušio dio gradskih zidina. Područje grada Dubrovnika je nedugo nakon velikog potresa, 24.5.1979. pogodio i jedan manji, magnitude 6 stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici. |
Huk koji je 1979. napravio pustoš - 40 godina od zemljotresa
Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Datum objave: 15.4.2019. Opis. RTCG, 14. april 2019. 40 GODINA OD ZEMLJOTRESA Huk koji je 1979. napravio pustoš Crna Gora obilježava 40 godina od najrazornijeg zemljotresa, koji je na današnji dan 1979. pogodio našu zemlju. Potres jačine sedam stepeni po Rihteru, i intenziteta do 9 stepeni Merkalijeve skale, izazvao je katastrofalna razaranja na cijelom Crnogorskom primorju, na dužini od preko 100 kilometara. Epicentar zemljotresa bio je u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti od 15 kilometara od obale. U tom zemljotresu stradala je 101 osoba u Crnoj Gori i 35 u Albaniji. Posljedice potresa koji je trajao svega desetak sekundi, bile su više nego katastrofalne. Oko 100 hiljada ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Najviše su stradali gradovi Ulcinj, Bar, Petrovac, Budva, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi, uništen je veliki broj modernih hotelskih kapaciteta, oštećena 53 zdravstvena objekta, 570 objekata socijalne i dječije zaštite i 240 škola. Posebno su stradali kulturno-istorijski spomenici, a oštećeno je oko 350 kilometara magistralnih i 200 kilometara regionalnih puteva. Šteta je procijenjena na više od 4,5 milijarde dolara. Ali zemljotres 1979. će se pamtiti, prema riječima svjedoka, pamtiti po požrtvovanosti i solidarnosti. Tanja Perović, RTCG |
Turizam
Karta crnogorskog primorja
Izvor: http://www.montenegromap.net/ 
Turistička panoramska karta Crnogorskog primorja
|
Na crnogorskom primorju (1950-ih godina)
Proizvodnja: RTCG; snimatelj Mišo Tomašević, tekst čita Rade Marković. Scenario i redatelj Đorđe Vujović |
|
Njeguško polje
Pogled s prijevoja Bukovica na Njeguško polje pod Mrajanikom odn. Mravljenikom (1336 m, nazire se desno) i Lovćenom (masiv lijevo), između čijih obronaka se nalazi prijevoj Krstac. Najbliži Lovćenov greben polju je Goliš (1480 m), lijevo od njega u pozadini je Jezerski vrh (1657 m), a u daljini na horizontu je vrh Štirovnik (1749 m). |
O kraju
|
Lovćen
Pogled prema Jezerskom vrhu (1657 m) od katuna Trešnja na sjevernim padinama lovćenskog masiva. |
|
Grahovo
Pogled na Grahovsko polje |
|
Cuce
Pogled od Čelina na Grab, skupinu kuća u pozadini, pod brdom Pariž (803 m). Desno pod vegetacijom izduženi greben koji se naziva Lastve (800-900 m n.v.) |
|
Krajolik Ćeklića
Krajolik Ćeklića kod sela Vuči Dô, na cesti od Grahova za Cetinje. U pozadini se nazire Lovćen. |
|
Njeguško polje
Pojas jutarnje izmaglice na Njeguškom polju, nakon kiše prethodne večeri. U pozadini vrh Mrajanika (1336 m) i ispred njega desno padina brda Tatinac (1349 m). |
|
Rijeka Crnojevića
Zavoj 13 km duge Rijeke Crnojevića na području tzv. Pavlove strane. Lijevo na horizontu obrisi su planine Rumije, a u pozadini desno više brda nad Crmnicom. |
|
Crmnica
Pogled na uvalu Crmnice sa ceste između sela Građani i Šišovići u Riječkoj nahiji. Desno je planina Rasovatac (1029 m), a u pozadini na horizontu greben Sozine (vrh Plavnik, 960 m). Iza Sozine malo viri Vrsuta (1183 m). |
|
Virpazar
Ovim naseljem na obali Skadarskog jezera, na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Crmničkog polja i podno sjeverozapadnih obronaka Rumije (brda u pozadini) prolazi magistralna cesta Podgorica - Bar, kao i željeznička pruga Beograd - Podgorica - Bar. |
|
Krajina
Pogled s brda Gradišta (između Murića i Livara) na obalu Skadarskog jezera u Krajini, kraju koji se pruža sjeveroistočnim padinama Rumije. Najveći otok na fotografiji (lijevo) je Moračnik. Podno brda je duboka uvala Mačiluka. Na horizontu se ocrtavaju najjužnije planine Prokletija u Albaniji. |
|
Taraboš
(alb., Tarabosh, Mali i Tabaroshit) Pogled prema Tarabošu s utvrde Rozafa u Skadru. Taraboš je zapravo izduženi jugoistočni grebenski ogranak planine Rumije, koji se pruža paralelno s južnom obalom Skadarskog jezera, i čiji krajnji jugoistočni obronci dotiču rijeku Bojanu i gradsko područje Skadra (Shkodra). |
|
Stari Grad Bar
Latinski Antibaris; tvrđava koja je više stoljeća bila centar grada Bara, sve dok se grad nije preselio niže, u polje i uz more. Danas je napušten i nalazi se u ruševinama. Djelomično je rekonstruiran i otvoren za turističke posjete. U pozadini je planina Rumija. |
|
Boka kotorska
Pogled s vidikovca Ploče na obroncima Lovćena na Boku kotorsku; lijevo Tivatski zaljev (sprijeda) i Hercegnovski zaljev (u pozadini), te na desnoj strani, odvojen od prethodno navedenih brdom-poluotokom Vrmac, Kotorski (sprijeda) i Risanski zaljev (straga). |
Praktično
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Izvor: http://hitchhikershandbook.com/
|
Extreme Canyoning Team - Kanjon Skurda
Izvor: Youtube, Autor: Extreme Canyoning Team www.extremecanyoning.com |
IZVORI I LITERATURA
|
Reference
Ostali izvori JOVIČEVIĆ, Andrija: Crnogorsko primorje i Krajina. Srpski etnografski zbornik, knj. XXIII. Beograd, 1922. KAYSER, K.; Westmontenegro - eine kulturgeographische Darstellung; Geographische Abhandlungen, 4. Stuttgart, 1931. RADULOVIĆ, Vasilije, Tektonika karstnih polja Crne Gore Elektronički članci Šetačka tura Granicom carstava uspon na Vidov vrh 781m. Planinarski savez Crne Gore, 25.11.2017. Volonteri popravljali Austrougarski put. Planinarski savez Crne Gore, 18.11.2017. Obnova Austrougarskog pješačkog puta. Planinarski savez Crne Gore, studeni 2017.. Agencija za razvoj i zaštitu Orjena biće transformisana u DOO park prirode. DAN, 25.8.2017. Pokrenuta peticija za proglašenje Orjena nacionalnim parkom. Centar za održivi razvoj i ekologiju iz Trebinja danas je u Dučićevoj ulici organizovao potpisivanje peticije za zaštitu Orjena i formiranje nacionalnog parka na ovom planinskom masivu. Klix.ba, 5.8.2017. Bar- Izgrađena panoramska ruta sa sedam vidikovaca. DAN, 3.3.2017. Park prirode Vrmac čeka Kotorane! BokaNews, 6.2.2017. The fortress of Haj Nehaj. 4.1.2017. A day trip around Skadar lake. Marianne van Twillert-Wenneke, 29.11.2016. Exploring Old Montenegro In Autumn. Marianne van Twiller, 21.11.2016 Poljski arheolozi u Risnu iskopali palatu ilirskih kraljeva. 17.8.2016. Ljesar: Još utvrđujemo da li arhitektonski ostaci pripadaju kraljici Teuti. 17.8.2016. |
Vladinmir Blašković, Crnogorsko primorje
Geografski horizont broj 3, Zagreb, 1962. |
