Cuce
|
Cuce
Pogled od Čelina na Grab, skupinu kuća u pozadini, pod brdom Pariž (803 m). Desno pod vegetacijom izduženi greben koji se naziva Lastve (800-900 m n.v.) |
|
Cuce su jedno od 9 crnogorskih plemena iz Katunske Nahije nastanjeno u susjedstvu plemena Bjelica, Krivošija, Ozrinića (Kćevo) i Ćeklića.
Cuce se dijele na Velje Cuce čija su glavna naselja Zaljut i Grepca te niz manjih zaselaka u 'Trešnjevačkoj opštini' s glavnim selom Trešnjevo, i na Male Cuce u selima Prentin Dô (redovito pogrešno govore Pretin Do), Trnjine, Rovine, te u par malenih naselja u području Vrljeroga, koja imaju tek po kuću ili dvije. U selo Polje ili Kobilji Dô glavnina stanovništva dolazi tek početkom 19. stoljeća i to iz spomenutog sela Trnjina i Rovina. Bratstvo Lakovići čini glavninu stanovništva Kobiljeg Dola. Cuce se spominju 1431. u kotorskim zapisima, u cetinjskoj hrisovulji s kraja 15. stoljeća, a u turskim tefterima iz 1521. i 1523. spominju se kao selo. Oni su jedno od najvećih plemena područja stare Crne Gore. Glavnina stanovnika su doseljenici iz Kuča, Hercegovine i drugih krajeva, većinom krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Prema podacima Kotoranina Marijana Bolice, Cuce su 1614. godine imale 175 domova. [1] NAPOMENA: Najveći dio teksta o području i plemenu Cuca prenesen je s portala Montenegrin Ethnic Association of Australia - Pleme CUCE (VELJE I MALE) |
|
Ovo se pleme graniči na jugu: s Bjelicama od planine Planinika pa do Kurjanika, a odatle pa do Gnjilava ždrijela s Ćeklićima. Od Gnjilava Ždrijela nastaje zapadna cucka granica prema Boki (Krivošijama). Ona ide sve preko visokih brda i planina, među kojima su najviši Kosman, Bukovica i Bjeloš. Sjeverno od planine Bjeloša je Trnovo Ždrijelo na tromeđi Cuca, Krivošija i Grahova. Cucka granica prema Grahovu - a to je i dalje zapadna granica - ide preko visoke zaravni Poda i brda Vjetrošića i dolazi preko Gornjeg Pinjića Dola do planine Droškorice. Dalje ide sve vijencem planine Droškorice, pa niz tu planinu silazi do "obreška" Lješevice kod sela Jabuka. A odatle nastaje sjeverna cucka granica, prema Rudinama (Bijelim ili Nikšićkim), i ide najprije vijencem planine Nenade a zatim sjevernim vijencem velike planine Pustoga Lisca i dolazi do Dragova ždrijela, koje je u toj planini. Od Dragova Ždrijela cucka međa skreće ravno na jug. Odatle počinje istočna granica, prema Kčevu (Ozrinićima). Ona ide najprije istočnim vijencima Pustoga Lisca, pa zatim dalje preko Obadovičke aluge i planine Vrljeroga na visoki Stožerski vrh, pa na Baričke rtove i Boračku glavicu i malo se spušta duž Dolovskog korita, iz kojega se opet penje na Rude Prljine i zatim još više na Mrdin brijeg i najzad na Planinik.
Ovo dosta veliko područje koje nastanjuju Cuce ograđena je, dakle, sa svih strana visokim brdima i planinama. Samo je na jugoistočnoj strani njena granica dosta niska: čine je srazmjerno niži visovi, pa čak i dolovi - Dolovska korita. Ta je niska granica posledica novijih promjena plemenske oblasti: oko sredine 17. stoljeća iselile su udružene Cuce i Čevljani nekoliko cuckih sela na toj strani i njihovo je zemljište pripalo Kčevu. Inače je u ranije vrijeme cucka međa, koja je išla istočnije, prelazila većinom preko znatno viših brda. Područje Cuca ipak ne čini sasvim jednostavnu geografsku cjelinu. Vrlo dugačka i visoka planina Tisovac (s visinama od preko 1200 metara), na koju se na sjeveru nastavljaju Guka, Krotinja i Vite stijene, provlače se kao vrlo dug niz planinskih vijenaca skoro kroz sredinu cucke oblasti, od sjevera na jug, i odvajaju najveći dio oblasti Malih Cuca, na istoku, od Veljih Cuca, na zapadu.. 
Karta plemena Cuce
Izvor: Montenegrin Ethnic Association of Australia
Prema prethodno navedenom činilo bi se da geografske osobine cucke oblasti nisu bile povoljne za stvaranje plemena i za održavanje plemenskog jedinstva. Ali taj dio svoje oblasti, koji je pregrađen tako reći zidom od planina, Cuce su naselile tek u novije vrijeme, pretežito od početka 19. stoljeća, a u ranije doba on im je služio gotovo samo za ljetnje izdizanje sa stokom, i štoviše, jedno je vrijeme cijeli veliki predjel od Trešnjeva i Kobiljeg Dola na sjever do u Grahovo i u Rudine bio sasvim pust. Zbog opasnosti od Turaka i od četnickih (ne miješati s onima iz 2. svj. rata, op.) napada niko se nije smio po njemu ni preko ljeta nastanjivati. Dakle cijeli taj veliki dio - skoro dvije trećine današnje cucke oblasti nije imao nikakve uloge u stvaranju plemena Cuca.
Predjeli, u kojima je i sad glavno sjedište ovoga plemena i u kojima je ono i postalo, čine južnu trećinu sadašnje cucke oblasti. Tu su tri velike grupe od naselja: Zaljut, Grepca i Male Cuce u užem smislu (s naseljima: Krugom, Trnjinama i Rovinama). Sva tri ova predjela odlikuju se velikim mnoštvom dolova s vrlo rodnom zemljom. U njima je dalje vrlo pogodna klima, najpogodnija ne samo u cuckom kraju oblasti, nego vjerovatno i u cijeloj Katunskoj Nahiji. Osobito se Grepca odlikuju vrlo blagom klimom i pitominom. Dok su od okolnih plemena odvojeni visokim brdima i planinama, dotle su među sobom ova tri predjela u vrlo tijesnoj vezi nizovima od dolova s niskim pregradama između njih. Osobito je ta veza podesna i jaka na jugu, prema najnižem dijelu Grebaca, tako da se u njima susreću proetni pravci i iz Zaljuti i iz Malih Cuca. Uz to su Zaljut i Grepca uvijek bili sjedišta vrlo velikih i jakih cuckih bratstava, tako da su i bratstva iz Malih Cuca, s obzirom su već geografskim prilikama upućena na njih, sasvim prirodno tražila oslonca u njima. Svi su ti činioci skupa utjecali, da se u najjužnijem dijelu sadašnjeg cuckog područja stvori jedinstveno pleme Cuce, čije se jezgro i sada nalazi u tome kraju, u spomenuta tri predjela. Podjela na Velje Cuce i Male Cuce samo je geografska i ne predstavlja nikakvu podvojenost plemenske zajednice. Male Cuce su odvojene od Veljih Cuca, kao što smo već pomenuli, počevši sa sjevera najprije nizom planinskih vijenaca, koji čine Vite stijene, Krotinja, Guka i osobito Tisovac, zatim se dalje na jugu ta međa u glavnom nastavlja preko drugog brda Guke, pa na Ostojin brijeg, Bojanje brdo, Gradinu, Trnove krše i Velju Bobiku i završava se južno od Mrdina brijega. Opća je karakteristika cuckih naselja, da su prema prirodi samoga zemljišta vezana za omanje dolove, kojih ima u cuckom kraju ogroman broj. Iz glavnih sela na jugu Cuca postala su iseljavanjem (raseljavanjem) u dolove na sjeveru mnogobrojna "raselja", seoca od vrlo malog broja kuća, upravo od onolikog, koliko u kome dolu može opstati. Kako su ta "raselja" novijega postanka, narod još nije svuda stvorio za njihove grupe generliziranije nazive, kao što ih je dao onima u starom plemenskom sjedištu, nego se većinom svako od "raselja" računa kao zasebno naselje pod svojim imenom (a to je ime njegova dola). Takav je slučaj sa svim mnogobrojnim seocima Veljih Cuca od predjela Zaljuti i Grebaca na sjever sve do planine Pustoga Lisca. A kad ih bilo tko želi označiti općim imenom, on ih obuhvati novijim administrativnim pojmom: kao "trešnjevačku opštinu". U Malim Cucama pak, kao što ćemo dalje vidjeti, narod je uslijed podesnije prirodne podjele zemljišta već stvorio općenitije nazive za pojedine veće ili manje grupe od novijih "raselja" |
Znamenite osobe iz Cuca:
Kvadratura kruga: Cuce
Proizvodnja: RTS, emitirana 11.1.2014. ZAPIS - Cuce
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 19.11.2022. Opis. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. KROZ LOMNE CUCE
Postavio: Miso Draskovic Datum objave: 20.2.2023. Opis. autor Mišo Drašković TVCG januar 2014 Kvadratura kruga: Cuce, najsuroviji deo Crne Gore
Autor: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Datum objave: 29.2.2024. Opis. Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima. Традиционална Пјесма - Иде Никац преко Цуца
Autor: Чеговић ТВ Datum objave: 15.6.2022. Opis. Tradicionalna pjesma - Ide Nikac preko Cuca Traditional folk song about the warrior Nikac od Rovina from the Katunska Nahija region of Montenegro 🇲🇪 Label and copyright: Čegović Muzika Vokali: Milomir Miljanić Aranžman: Čegović Muzika Muzika: Čegović Muzika Tekst: Narodna Režija: Čegović TV Korišćeni snimci: Ivangrad Studio Посјетите нас: Website: https://www.cegovic.me Instagram: / cegovictv Facebook: / cegovictv |
Karta Cuca - sjeverni dio
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Karta Cuca - južni dio
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
| Velje Cuce |
Velje Cuce se dijele na dvije veće prostorne cjeline (i ujedno grupe naselja) na jugu - to su Zaljut i Grepca - i na jednu administrativnu koja obuhvaća sva ostala naselja Veljih Cuca dalje na sjeveru i zove se "trešnjevačkom opštinom" po svome središtu, selu Trešnjevu.
|
ZALJUT
Zaljut čine sva sela i zaseoci od ćeklićske granice (Puhalovih Krša i Gnjilava Ždrijela) na jugu pa do velikih brda Graca Ržišnog i Krsta Dobrogorskog na sjeveru. Na istoku je u glavnom omeđena brdima: Gukom, Ostojića Brijegom, Bojanjim Brdom i Veljom Glavicom. U predjelu Zaljuti ima 30 zasebnih sela i "selaca". Počevši od juga ka sjeveru ona idu ovim redom: Najprije su Kućišta s Obodom i Bratišem. Kao opći naziv za sva tri ova naselja čuje se ponekad ime Kućišta. Zato su ovdje navedeni zajedno. Inače se svako od njih za sebe označava kao selo. Kućišta Selo Kućišta je najstarije naselje u Zaljuti, i u njemu su se razvili zameci najglavnijih i najvećih cuckih bratstava: Krivokapića i Preobrežana. Sada u Kućištima ima svega 5 obitelji Krivokapića. Na jugu je prema ćeklićskoj granici selo Obod s 5 kuća Krivokapića. Na sjeveru je pak selo" Brateš, koje se dijeli na Brateš (6 obitelji), Jabuku (4 kuće) i Đinđinu (1 obitelj). Od tih 11 obitelji u Bratešu 4 su Prebrežana - Perovića i 7 Krivokapića. Dobronjež-Dô je selo na sjeverozapadu od Kućišta sa 7 obitelji Krivokapića. Na sjeveru i sjeverozapadu od Dobronjež-dola su sela Kruška i Podaždrijelo s ukupno 20 kuća Ivanovića, nazvanih Krivokapića (dijele se na Mijatoviće, Zukoviće, Mirkoviće i Đukanoviće). Na zapadu od Dobronjež-dola je selo Hrpavac ili po narodnom izgovoru Rpavac s 5 kuća Krivokapića. Još dalje na zapadu, do cucko-krivošijske granice je selo Grubin-Dô sa 3 kuće Krivokapića. Zapadno od Grubin-dola je Kutlečeva Rupa, selo sa 6 kuća Krivokapića. Na sjeveru od toga sela je zaseok Masni Dô sa 2 "kuće" Krivokapića. Sjeverno od spomenutih sela Kruške i Podaždrijela je selo Vodni Do (6 kuća Preobrežana - Banićevića). Istočno od njega su Miokove Doline sa 6 kuća Preobrežana (Perovića i Đurovića). Na sjeveru su od njih Jabuke i Lastva sa 6 kuća Preobrežana - Perovića. Sjeverozapadno od Jabuka je Krivuljina Dolina s 1 kućom Preobrežana - Perovića. Dalje su na zapadu Brčki Do s 2 kuće Preobrežana - Banićevića i Stražišta s 3 "kuće" Krivokapića. Sjeverno od njih Mali i Velji Lipovac s 2 kuće Krivokapića, 6 kuća Lipovaca (4 Ivanovića i 2 Ilića) i 3 kuće Preobrežana - Banićevića. Istočno od Lipovca su Zagonac, Slamica i Jaseni s 5 kuća Krivokapića. Sjeverno od Lipovca je Vukodo sa 6 kuća Krivokapića. Na sjeveru od toga dola je Ublica (2 kuće Krivokapića) a na zapadu od nje Zecke Aluge (2 kuće Krivokapića). Dalje na sjeverozapadu je selo Djinov Dô (4 kuće Krivokapića i 2 kuće Preobrežana - Banićevića), koje se dijeli na Đinov Dô, Ljeskovi Dô i Lipov Dô. Još dalje su na sjeverozapadu ispod planine Bukovice: Grandov Dô (1 kuća Krivokapića), Careve Doline (1 kuća Krivokapića) i Borina (1 kuća Krivokapića). Bata Od spomenutog sela Kućišta, na sjeveroistoku, preko brda Bjelila, je selo Bata (2 kuće Zvicera, 3 kuće Krivokapića i 1 kuća Vukasovića). Ono je prometno (a zbog toga i upravno) središte ne samo Zaljuti, nego i svih Cuca, pošto je na križanju više putova. Na sjeveru od Bate je Nerin s Presjekom (1 kuća Miljenovića, 1 Popovića, 1 Perišića - Grabljana i 3 Krivokapića) a još dalje je na sjeveru Dobra Gora ili Zovina sa Selištima (4 kuće Popovića). Na zapadu je od Dobre Gore Bratićev Dô (3 kuće Krivokapića). Dalje je na sjeveru Prijeko Počivalo (1 kuća Jovanovića - Grabljana) a na sjeverozapadu, ispod Krsta Dobrogorskog, Vukov Do (1 kuća Preobrežana - Perovića) i još dalje na sjeverozapadu Pusta Rupa (1 kuća Jovanovića - Grabljana, 2 kuće Preobrežana - Perovića i 3 kuće Krivokapića). Sva naselja od Nerina pa do Puste Rupe, računajući tu i ova dva, zovu Cuce često i općim imenom Zovina. 
Bata
|
Selo u Donjoj Zaljuti
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) 
Bjelila, crkva sv. Jovana
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) 
Polje blizu sela Jabuka
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) 
Dobra Gora
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) |
Krajolik južno od Graba, uz cestu Grahovo-Cetinje
GREPCA
Grebca obuhvaćaju trokutasti prostor između Zaljuti, Malih Cuca i južne cucke granice. Jasno su ograđena sa svih strana visokim brdima i planinama, a kako su uz to i najniži dio Cuca, razumljivo je, što su i najžupniji kraj u njima. Počevši od Bate na sjeverozapadu pa k jugu i jugoistoku naselja grebačka idu ovim redom: Čelina, Krug, Grab, Gradina (sa Platama), Ržani Do, Proseni Do i Lipa. Čelina se smjestila oko dola istoga imena. Ima 8 kuća bratstva Zvicera. Krug je takođe smešten oko jednog velikog, kružnog dola. U njemu su 6 obitelji Todorovića (Drceta ili Trčeta). Grab se nalazi po ivicama dola istog imena i nekoliko susjednih manjih dolova. I u njemu živi samo jedno bratstvo, koje se obično po svom selu zove Grabljani, a dijeli se na: Jovanoviće (8 kuća), Perisice (7 kuća) i Vuletiće (7 kuća).  Krsto Zrnov Popović
Krsto Zrnov Popović
Lipa, Crna Gora, 14.9.1881. - Bojanje brdo, Katunska nahija, 14.3.1947. Karizmatična ličnost crnogorske političke povijesti prve polovice 20. stoljeća, brigadir crnogorske vojske i jedan od vođa Božićne pobune 1919. godine. Popović je bio posljednji zapovjednik Glavnog stožera Crnogorske kraljevske vojske u Gaeti (1919.-1921.), vođa komitskih grupa planinama Crne Gore, politički emigrant, a potom član Crnogorske stranke, u Drugom svjetskom ratu bio je jedno vrijeme suradnik talijanskog okupatora i zapovjednik Lovćenske brigade. Ubijen je 1947. u zasjedi OZNA-e. Rođen je u selu Lipa u Cucama, od oca Todora (časnika crnogorske vojske) i majke Ćetne (rođene Krivokapić). Godine 1905. se ženi, Marijom, kćeri Jovana Radojevića, s kojom je imao pet kćeri i dva sina. Nakon osnovne škole završio je Crnogorsku knjaževsku časničku školu i zavrijedio čin potporučnika 1906., a čin poručnika Crnogorske vojske 1909. godine. Zatim biva postavljen za ravnatelja crnogorske policije na Cetinju. Naredne dvije godine Popović je predavač na dočasničkom učilištu. Kao zapovjednik čete u Katunskoj brigadi u Prvom Balkanskom ratu 1912.-1913. sudionik je crnogorsko-turskih borbi za Skadar. U Drugom balkanskom ratu s činom satnika 1913. zapovijeda istom postrojbom tijekom zajedničkih srpsko-crnogorskih borbi s Bugarima u Makedoniji. U svibnju/maju 1914. Popović je, kao izvanredno talentiran, imenovan za zapovjednika stožera 5. divizije Crnogorske vojske u Pljevljima. Za Prvog svjetskog rata zapovjednik je jednog od sektora crnogorske ofenzivne operacije kojom se došlo nadomak Sarajeva (Glasinca). Tijekom Mojkovačke bitke 1916. sa svojim je bataljunom smjelim protuudarima zbacio austrougarske jedinice s obronaka planine Bjelasice. Po kapitulaciji Kraljevine Crne Gore Popović je interniran u logor Boldogoson (Mađarska). Svršetkom rata, Popović s većom skupinom elitnih crnogorskih časnika zatočenih u austrougarskim logorima biva preventivno uhićen na osnovu zapovijedi Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije potčinjenim armijskim stožerima Zagreb, Sarajevo, Beograd i Skopje, radi sprječavanja njihovoga povratka u Crnu Goru "dok se pitanje ujedinjenja ne riješi". Ove su mjere obuhvatile crnogorske časnike, koji su, doista, kasnije sudjelovali u organiziranju Crnogoraca za oružani otpor pripojenja Crne Gore Srbiji. Među tada uhićenim ima i onih s najvećim činovima: general Milutin Vučinić, general Radomir Vešović, vojvoda Đuro Petrović itd. Na Badnji dan 1918. (po Gregorijanskom kalendaru) Krsto je Popović bio jedan od vojnih zapovjednika oružane pobune protiv pripojenja Crne Gore Srbiji. Nakon krvavih borbi sa Srpskom vojskom i "bjelašima" oko Cetinja, odlazi za Italiju (gradovi: Gaeta, Formi, Kave), gdje se u vojnim kampovima okupljaju, kako ustanici iz zemlje, tako i brojni časnici Crnogorci koji i dalje pristižu iz zarobljeničkih logora. Vezani prisegom i osjećajem časničkog ponosa, usprkos apelu da odustanu od nastavka oružanih borbi koje im je slao kralj Nikola I. Petrović iz emigracije kod Pariza (koji je vjerovao u mirni i diplomatski uskrs crnogorske države na Versajskoj konferenciji), časnici crnogorske kraljevske vojske se uz potporu talijanskih vlasti reorganiziraju, naoružavaju i u manjim postrojbama ubacuju u Crnu Goru. Oružana i politička borba protiv ukinuća crnogorske kraljevine vodi se pod parolom: Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore! Koncem lipnja/juna 1919. Popović predvodi grupu od 70 časnika i vojnika koji se tajno iskrcavaju na Crnogorskom primorju kod Bara s nakanom da podignu općenarodni ustanak. Dolazi do strahovitih borbi s Vojskom Kraljevine SHS i uzvratnih državnih represalija nad civilnim stanovništvom, u kojima 1920. najviše strada oblast crnogorskog plemena Rovca kod Kolašina. Popović se, nakon neuspjelog ustanka, kolovoza/augusta 1921. vraća u Gaetu gdje je u činu brigadira imenovan za (posljednjeg) zapovjednika Stožera Crnogorske vojske koja će, nešto kasnije, na temelju Rapalskog ugovora akcijom novih talijanskih (fašističkih) vlasti biti raspuštena, a crnogorski časnici uhićeni, vraćeni u Crnu Goru i/ili protjerani diljem svijeta. Komitski "zelenaški" pokret u samoj se Crnoj Gori s promjenjivim intenzitetom nastavio narednih nekoliko godina. Godine 1922. Popović, sa suborcima Živkom Nikčevićem i Vaskom Marojevićem te grupom od 50 drugih časnika odlazi za Argentinu gdje ih prihvaća crnogorska etnička zajednica. Godine 1929. iz Argentine Popović putuje za Belgiju gdje dobiva belgijsku putovnicu. Nastanio se u Liègeu, gdje je uspio prebaciti i svoju suprugu Mariju i četvero djece koji su bili stigmatizirani u Crnoj Gori. U listopadu/oktobru 1929. piše, poput stotina drugih crnogorskih emigranata, pismo kralju Aleksandru Karađorđeviću u kojem ga moli za pomilovanje, dozvolu za povrat kući i iskazuje mu lojalnost ističući svoju ulogu u Božićnoj pobuni te moralnu obvezu proisteklu iz časničke prisege kralju Nikoli. Popović se vratio s obitelji u Crnu Goru i nastanio u Nikšiću. Poput ostalih časnika povratnika dobio je (umanjenu) vojnu mirovinu. U Nikšiću se držao pisanog obećanja tada već pokojnom kralju Aleksandru, živio je povučeno, ali je bio članom Crnogorske stranke, koja je imala programski cilj da se Crna Gora ustroji kao federalna jedinica u jugoslavenskoj državi. No, ipak, njihov je intimni, krajnji politički ideal, bila neovisna crnogorska država. Godine 1941. po talijanskoj okupaciji Crne Gore, odbio je Popović (kao i njegovi utjecajni istomišljenici u Crnogorskoj stranci: dr. Novica Radović, bivši ministar Petar Plamenac, dr. Božo Krivokapić, svećenik Jovan Turčinović, časnik Andrija Dragutinović, dr Krsto Nikolić itd.) pozive dijela čelništva Crnogorske stranke (dr. Sekula Drljević, dr. Dragiša Mijatović, dr. Ivan Jovićević, dr. Mihailo Ivanović, svećenik Simo Martinović, odvjetnik Dušan Vučinić itd.) da na blagdan Petrovdan 12.7.1941. sudjeluju u radu svečanog Sabora proglašenja marionetske "Nezavisne Crne Gore". Grupa oko Popovića bila je nepomirljiva spram talijanskoga oduzimanja dijela povijesnog crnogorskog teritorija za račun NDH, odnosno Italije (Boka kotorska, Pljevlja) i Velike Albanije (Ulcinj, Plav, Gusinje, Rožaje). Zauzvrat je talijanski okupator pripojio Neovisnoj Državi Crnoj Gori dvije općine iz sastava srpskog Sandžaka. Manji se dio čelništva Crnogorske stranke (Mihailo Vicković) i simpatizera priključio ubrzo crnogorskim partizanima. Nepovjerenje u partizanske ustanike (crnogorski ustanak izbio je 13.7.1941.) grupa oko Popovića gajila je i iz razloga što su među njima bili brojni "bjelaši". U toj su fazi, među ustanicima kojima dominiraju članovi KPJ, bili i kasniji četnici, jugoslavenski časnici Bajo Stanišić, Pavle Đurišić, Đorđije Lašić itd. Politička ideja Popovića formulirana je proglasom 8.3.1942. godine: „Nije veliki rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo. Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega.”  Proglas Krsta Popovića Braćo Crnogorci iz ožujka/marta 1942. godine
Nakon snažne talijanske kontraofenzive, dolazi do osipanja i rascjepa u ustaničkom partizanskom pokretu te formiranja, uz pomoć Talijana, četničkih postrojbi. Istodobno, partizanske trojke likvidiraju neke članove Crnogorske stranke, koje su žigosali kao reakcionarne kulake.
Početkom ožujka 1942. Popović poziva svoje pristalice koji se okupljaju pod crnogorski alaj-barjak i uz potporu talijanskih vlasti formira Crnogorsku narodnu vojsku (čiji su članovi poznati i pod nazivom "krilaši") s predviđenom ukupnom formacijom jačine 6000-8000 ljudi; međutim, stalno je djelatna bila jedino Lovćenska brigada koja je brojala 1650 pripadnika. Krilaši i četnici su jedni druge smatrali svojim neprijateljima, s kojima se treba obračunati po okončanju Drugog svjetskog rata. Četnički je general Dragoljub Mihailović 29.9.1942. zapovjedio Pavlu Đurišiću, zapovjedniku dijela četničkih postrojbi u Crnoj Gori, sljedeću mjeru: „Obzirom na pojavu komunističkih trojki i rad zelenaša u Crnoj Gori NAREĐUJEM da preduzmete najenergičnije mjere za uništavanje komunista i zelenaša — naročito komunista.” Ova zapovijed nije izvršena. Popović je početkom 1943. odbacio pozive talijanske i četničke komande da se pridruži borbama protiv partizana u dolini Neretve (Bitka na Neretvi). Popović je također odbio, više puta, diskretne pozive Tita i Vrhovnog partizanskog stožera da se njima priključi sa svojim trupama. Poziv mu je osobno prenio Savo Čelebić (1876.-1955.), stari Popovićev suborac, crnogorski komit, kasnije peti po redu general JNA. Povremene pregovore s partizanima, koji su u drugoj polovici 1943. imali snažna uporišta na sjeveru Crne Gore, Popović je održavao preko dr. Milana Rakočevića, člana Crnogorske stranke u Kolašinu. Popović nije vjerovao komunistima i iz razloga što su tijekom Božićne pobune 1918. oni sudjelovali, kao "bjelaši", u oružanim sukobima. Dvojica Popovićevih sinova, Nikola i Radovan, bili su počevši od 13.7.1941. u partizanima, a Nikola (1916.-2005.) postao je kasnije i general JNA. Do sredine 1944. najveći dio Popovićevih trupa te običnih članova i simpatizera Crnogorske stranke prilazi partizanima koji su ih privukli obećanjima i dokumentima usvojenim na AVNOJ-u i Crnogorskoj antifašističkoj skupštini narodnog oslobođenja (CASNO-u) da će crnogorska republika u budućoj federalnoj Jugoslaviji biti ravnopravna. Krajem 1944., nakon prodora partizana u Podgoricu i Cetinje, Popović se s grupama odanih suradnika povukao u planinska gnijezda Katunske nahije. Odbija pozive da se preda uz obećanja o minimalnoj kazni i/ili amnestiji. Njegov najbliži politički suradnik, dr. Novica Radović, osuđen je pred prijekim sudom 2. partizanskog udarnog korpusa svibnja 1945. na smrt strijeljanjem "zbog izdaje i suradnje s okupatorom". Bio je to loš predznak za Popovića, koji nije vjerovao ponudama novih vlasti da se preda u zamjenu za "pošteno suđenje". Jedna grupa "krilaša", u kojoj Popović nije bio, ubila je 1946. pukovnika Dušana Vlahovića, brata poznatog crnogorskog komunista i jugoslavenskog dužnosnika Veljka Vlahovića. Početkom 1947. OZNA je likvidirala (grupa bojnika Dušana Vukovića) ili privoljela na predaju (poput grupe kapetana Goluba Draškovića) sve Popovićeve preostale oružane grupe. Popović je djelovao sam, ali uz aktivnu i pasivnu potporu, bez obzira na politička stajališta, gotovo cjelokupnoga pučanstva Katunske nahije. U toj je oblasti on još od Božićne pobune uživao status narodnoga branitelja. Popović je tada imao 66 godina. "Novim vlastima se nije želio predati. Htio je umrijeti skupa sa svojim uvjerenjima", kazao je prvi jugoslavenski general UDBA-e Jovo Kapičić, 1947. na dužnosti crnogorskog ministra unutarnjih poslova. Trojica probranih časnika OZNA-e: Veljko Milatović (kasnije visoki crnogorski dužnosnik, 1970-ih predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore), Mihailo Brajović i Rako Mugoša - nakon veoma složene sigurnosne pripreme, 13. su na 14.3.1947. iz zasjede ubili Popovića u jednom kućištu u mjestu Bojanje brdu, gdje su Krsti jataci ostavljali hranu. U pucnjavi je poginuo Mugoša, na čijem je pogrebu, u prisustvu tisuća ljudi, njegova majka oplakivala i svog sina i Krsta Popovića. Godine 1990. formiran je Odbor za reafirmiranje lika i djela Krsta Popovića čiji je predsjednik bio Božidar Bogdanović. Danas mnogi, iako ne i svi, u Crnoj Gori generala Popovića smatraju crnogorskim nacionalnim herojem. Napravljena je 1990-ih, po scenariju Momira M. Markovića, kazališna predstava "Ispovijest Krsta Zrnovog" i snimljen istoimeni TV film. Ključna kontroverza: Iako je Krsto Popović sinonim oružane borbe Crnogoraca, koja se definira kroz slogan Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, danas je u Crnoj Gori sjećanje na Krsta Popovića od strane mnogih etničkih (nesrpskih) Crnogoraca povjesno dvojbeno jer ga oni zbog vjernosti dinastiji Petrovića i nezavisnoj Crnoj Gori doživljavaju kao nesrbina. Međutim, njegovo antisrbijanstvo (prema srpskoj državi) nije ujedno i antisrpstvo (prema srpskoj naciji) jer se ponajviše radilo o dinastičkoj borbi dvije dinastije, Petrovića i Karađorđevića. On ne spori Crnogorcima da su Srbi, a to se vidi iz njegovog članka u novinama Glas Crnogorca. Napisao je: „Crna Gora je ona zemlja đe se čuvala i sačuvala iskra slobode Srbinove“ (Glas Crnogorca, br. 80. од 27.11.1919, po novom kalendaru: 10.12.1919., str.67.). IZVOR BIOGRAFIJE: Wikipedija - Krsto Popović Gradina se dijeli na sela Gradinu i Plate. Selo Gradina je na stranama velikog brda Gradine i u njemu je 7 obitelji (6 Miljenovića i 1 Boškovića), a Plate su kraj niske zaravni istoga imena a naseljene su sa 4 obitelji Miljenovića. Oba su bratstva, Miljenovići i Boškovici, zajedničkog porijekla. Ržani Dô se po dva velika dola u kojima su kuće dijeli na sela: Ovsine (3 obitelji Pejovića i 1 kuća Živkovića) i Ržani Dô (11 kuća Živkovića i 4 obitelji Vujadinovića). Svatko je od imenovanih ržedoljskih bratstava zasebnog porijekla. Stanovnici Ržanog Dola označavaju se imenom Ržedoljci. Proseni Dô ima svoje glavno selo u dolu istog imena i ono je Proseni Dô u užem smislu (10 kuća Markovića i 4 kuće Tomaševića), a na jugozapadu i jugoistoku od njega su njegova naselja: Sjenokos (2 kuće Markovića), Kruškovac (1 kuća Markovića), Lipovac (1 kuća Markovića), Dobra Voda (3 kuće Markovića i 1 Tomaševića) i Planinik (1 kuća Markovića). Bratstva prosedoljska, Markovići i Tomaševići, potječu od istoga pretka. Za stanovnike Prosenog Dola Cuce imaju samo naziv Prosedoljci. Lipa ima glavno selo istoga imena u dolu Veljoj Lipi, sa 10 kuća Popovića i 1 Markovića (od onih iz Prosenog Dola), a dalje su većinom na sjeverozapadu redom naselja: Pod Brijeg s 1 kućom, Vrbica (na istoku) sa 2 kuće, Jabučki Brijeg s 3 kuće, Radekuša s 1 kućom, Okolišta s 1 kućom, Gnjilava Dolina s 1 kućom, Ravna Strana s 1 kućom, Zaselje s 3 kuće, Dugi Dô s 1 i Jama Vojvodina sa 2 kuće - sve od bratstva Popovića. Kao što kod nekih i sama imena pokazuju, ima među tim seocima i takvih, koja su po stranama od brijegova ili i na samim, istina onižim, brijegovima (Pod Brijeg, Jabučki Brijeg, Okolišta, Ravna Strana, Zaselje). - U Lipi ima samo jedno bratstvo, Popovići, i osim toga samo još jedna kuća Markovića. |
Proseni Do
Autor fotografije: Stanka Marković (Panoramio) 
Ržani Do
Autor fotografije: Stanksa Marković (Panoramio)  Nikola Popović
Nikola Popović
Lipa, 9.12.1916. - Beograd, Srbija, 8.12.2005. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, general-major JNA i narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u selu Lipa, kod Cetinja, njegov otac Krsto Zrnov Popović, bio je crnogorski general i jedan od vođa Božićne pobune, 1919. godine, protiv dinastije Karađorđević. Školovao se u rodnom mjestu, zatim Cetinju, pa u Belgiji - gdje mu je otac boravio u izbjeglištvu. Član je Komunističke partije Jugoslavije od 1936. godine. Sudionik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. U Trinaestojulskom ustanku, bio je na čelu gerilskog odreda u borbi za oslobođenje Čeva i sudjelovao u borbama za oslobađanje Cetinja. Tijekom borbe na Sutjesci postavljen je za komandanta bataljona, koji je imao zadaću osigurati povratak Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru na okupirani teritoriji Crne Gore. Po oslobođenju Beograda postavljen je za komandanta beogradske brigade narodne obrane. Po oslobođenju Jugoslavije završio je Vojnu akademiju JNA. Nakon toga je postavljen za načelnika Devete pomorske oblasti, obavljao je dužnosti načelnika katedre KOV-a u Višoj vojnoj pomorskoj akademiji, načelnika katedre operatike u Ratnoj školi JNA sve do 1973. godine, kada je umirovljen u činu general-majora. Umro je 2005. godine u Beogradu, a sahranjen je rodnom mjestu. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. godine i drugih jugoslavenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27.11.1953. godine. IZVOR BIOGRAFIJE: Wikipedija - Nikola Popović |
|
TREŠNJEVAČKA OPŠTINA
"Trešnjevačka opština" zahvaća veliki dio Veljih Cuca, od Gradca Ržišnog i Krsta Dobrogorskog pa do krajnje sjeverne cucke granice u Pustome Liscu. Ona čini samo administrativnu cjelinu, da se taj dio Cuca razlikuje od njihovih ostalih dijelova. Krenuvši od Krsta Dobrogorskog najprije dolazi selo Gornji Izvor u dubokom ulegnuću, iznad koga se dižu planine Guka i Tisovac. Po stranama su mu 10 kuća sve Preobrežani - Petrovići. Na sjeveru je od Gornjeg Donji Izvor u još dubljem ulegnuću iz kojega izbija jak izvor. U samom selu ima 5 kuća Krivokapića, a na zapadu od njega, na brdu Zukovici, još 1 kuća Krivokapića. Zapadno su od Donjeg Izvora, a pod brdom Gradac Ržiški, dolovi Velja i Mala Ržišta. U Veljim Ržištima ima 1 kuća Krivokapića. Još dalje su na zapadu, pod planinom Bukovicom Jabukovac i Kopitov Dô, svaki sa po 1 kućom Krivokapića. 
Izvori
Dolac u selu izvori, pod planinom Tisovac (lijevo) 
Duboki Dô
Duboki Dô nalazi se između Crnionog Dola i Tospuda. Iznad ovoga doca, desno diže se vrh Vjetrošić (989 m) na planini Bukovici. 
Crnioni Dô
U zaleđu desno planina Bukovica. Pod Bukovicom je Podbukovica s krškom uvalom Raišino prisoje. Sjeverno od njih, a između planina Bukovice i Bjeloša, je selo Pod Bukovicu (ili Podbukovica) s 2 kuće Krivokapića. Na sjeverozapadu od Podbukovice a pod planinom Bjelošem, su sela Kalačka Prodo i Radin Dô s 3 kuće od bratstva Pešikana. Na sjeveru su od njih Tospude, selo, koje po upravi spada u "grahovsku kapetaniju", ali po stanovništvu u Cuce. Tu su: 1 kuća Preobrežana-Perovića (Kosovića), 2 kuće Preobrežana-Mijajlovića (Banićevića-Šakića) i 2 kuće Zvicera.
Na jugoistoku od Tospuda su seoca: Crnioni Dô s 3 kuće Pesikana; Bogojev Dô s 1 kućom Milovića ("Graovljani"), 1 Preobrežana-Perovića (Kosovića) i 1 Preobrežana-Mijajlovića (Banićevića-Šakića); i Prapratni Dô s 4 "kuće" Pešikana. Dalje su na istoku Doline Trešnjevačke sa Bašinom Prodoli. U njima su 1 kuća Preobrežana - Perovića, 2 kuće Krivokapića i 1 kuća Manojlovića (ova je u Bašinoj Prodoli). Još je istočnije Kameševo s 1 kućom Preobrežana-Perovića. 
Podbukovica
Pogled iz smjera Trešnjeva prema Lovćenu 
Trešnjevo
Još dalje na istoku je glavno selo ove opštine Trešnjevo. Ono zauzima prostrano polje istoga imena (od 120 rala zemlje), a dijeli se prema samoj zemljišnoj podjeli toga polja na: Gornje Polje, koje je na jugu, i Donje Polje, na sjeveru, a u Donjem Polju kao zaseban dio sela još i Barojević-Selo. Bratstva su trešnjevačka sva porijeklom iz glavnih sjedišta cuckih na jugu, a počela su se naseljavati na Trešnjevo pred kraj 18. vijeka. Do toga je vremena i Trešnjevo, kao i sav ostali sjeverni dio sadašnje cucke oblasti, bilo većinom sasvim pusto zbog opasnosti od turskih četa. Ali tada se po nagovoru mitropolita Petra I nasele na Trešnjevu od jednom 33 od najimućnijih cuckih domaćina, po 11 od Krivokapića, Preobrežana i Grepčana. Poslije su pridolazili doseljenici i od drugih cuckih brastava, i s Trešnjeva su se širile Cuce i po mnogim naseljima dalje na sjeveru do krajnje sjeverne cucke granice. U samom selu Trešnjevu žive sada: Miljenovići - Simovići (9 kuća), Krivokapići (6 kuća), Preobrežani - Perovići (8 kuća), Zviceri (3 kuće), Pešikani (3 kuće), Grabljani - Vuletići (1 kuća), Lakovići - Stevovići (Malocuce; 1 kuća) i Inkovići (1 kuća).
Na sjeverozapadu od Trešnjeva iza uzvišenja Međugorja su Dolovi s 2 kuće Preobrežana - Mijajlovića (Šakići), 2 kuće Preobrežana-Perovića (Kosovića) i 1 kućom Živkovića (Ržedoljaca). Na sjeveru su od Trešnjeva Rokoče ili Rokoč, Mali i Velji, s Rokočkim Dolom. U Rokoču su 3 kuće Preobrežana - Perovića, 1 Grabljanin - Perišić i 1 Miljenović - Simović (ovaj treći u Rokočkom Dolu). Na zapadu su od Rokoča Omari s 2 kuće Preobrežana - Perovića. Na sjeveru je od Rokoča Stanojev Dô s 1 kućom Preobrežana - Mijajlovića (Banićevića). Dalje je na sjeveroistoku od toga dola Dugi Dô s 1 kućom Krivokapića. Sjeveroistočno je od Dugog Dola Sladojev Dô s 1 kućom Grabljana - Perišića i 2 kuće Miljenovića-Dževerdanovića. Na sjeveru je od toga dola Mala Rakita s 3 kuće Krivokapića, a još je dalje na sjeveru Velja Rakita s 1 kućom Krivokapića u mjestu Veljoj Aluzi. Na istočnoj strani od Sladojeva Dola je selo Pod Rakitu (4 kuće Miljenovića-Simovića i 1 kuća Grabljana-Perišića), a istočno od tog sela su Prodoli Kobiljske s 1 kućom Miljenovića - Simovića. Sjeverno je od Trešnjeva, preko Krotinje planine, Mali i Velji Kovačev Dô sa 4 kuće Miljenovića - Simovića. Između Kovačeva Dola i sela Pod Rakitu je Maševski Dô s 1 "kućom" Miljenovića-Dževerdanovića. Od Stanojeva Dola k sjeveru je Milov Dô i sjevernije od njega Meka Lokva. U njima su 3 kuće Grabljana - Vuletića, 2 kuće Preobrežana-Banićevića i 4 kuće Preobrežana-Perovića. Zapadno od Meke Lokve, a u planini Droškorici je naselje Droškorica s 3 kuće Preobrežana-Banićevića i 1 kućom Preobrežana-Perovića. Na sjeveru od Meke Lokve je Meki Dô s Ponornim Dolom i u njima je 1 kuća Zvicera i 4 kuće Preobrežana-Perovića. Dalje je na sjeveru do granice cucko grahovske selo Jabuke (dio grahovskih Jabuka), u kome su 5 kuća Preobrežana-Perovića i 2 kuće Miljenovića-Simovića. Daleko je na sjeveroistoku, među planinama Nenadom i Pustim Liscem, selo Repiske Aluge, na granici prema Rudinama, i u njemu 4 kuće Krivokapića. |
Izvori
Zapadni dio naselja, kod odvojka za Mala Ržišta - zemljani put na istočnoj (na fotografiji lijevoj) strani polja 
Izvori
Jedan od par dolaca u ovome naselju 
Donji Izvori
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) 
Trešnjevo
Autor fotografije: Stanka Marković (Panoramio) |
| Male Cuce |
Najstarija su sjedišta Malih Cuca naselja Trnjine i Rovine, na krajnjem jugu malocuckog kraja. Iz njih su se Malocuce, isto onako kao i Veljocuce, od kraja 18. stoljeća počeli širiti dalje na sjever i zahvatili su cijeli veliki prostor do planina Tisovca, Guke i Krotinje na zapadu, pa dalje zapadno od Vitih stijena i od vrha Pustoga Lisca, a na sjeveru do granice cucke prema Rudinama.
Veliki broj malih naselja, koja su u tom prostoru postala, dijeli narod predjelnim imenima u tri veće grupe: sjeverno i sjeverozapadno od Trnjina je Pretin Dô, a sjeverno od njega Kobilji Dô i Vrljerog.
Veliki broj malih naselja, koja su u tom prostoru postala, dijeli narod predjelnim imenima u tri veće grupe: sjeverno i sjeverozapadno od Trnjina je Pretin Dô, a sjeverno od njega Kobilji Dô i Vrljerog.
|
Trnjine
Ovaj se predjel prostire od blizu Planinika na jugu usporedo s cucko-čevskom granicom do Šesteline grede i Vukova brijega na sjeveru. U sredini mu je glavno selo Trnjine, čije su kuće po stranama dvaju dolova, od kojih je jedan sjeverno od crkve a drugi zapadno i jugozapadno od nje. Stanovnike trnjinske narod naziva izrazom Trnjinari. U ovom selu živi samo bratstvo Lakovići, i to njegovi rodovi: Roganovići (5 kuća), Markovići (4 kuće) i Bigovići (1 kuća). Sjeverozapadno od sela Trnjina su Poljane s 1 kućom od bratstva Popovića iz Lipa. Dalje je, na sjeveru, Prokov Dô, u kome je 6 kuća Lakovića - Markovića. Sjeverozapadno je od njega Kosmati Dô sa 4 "kuće" Lakovića - Roganovića. Sjeverno je od Kosmatog Dola Viti Jasen sa 4 kuće Lakovića - Markovića, od kojih je jedna podalje na sjeveru, pod Šestelinom gredom. Krug Nalazi se južno od sela Trnjina i drugo je glavno selo ovoga predjela. I njegove su kuće grupirane poglavito po stranama dvaju dolova, Gornjeg i Donjeg dola, samo je jedna kuća podalje na jugozapadu, u mjestu Rupama (opet dô). U Krugu su 10 kuća bratstva Mijanovića i 1 kuća od Popovića sa Lipe. Podaleko na jugu od Kruga je prostran, stupnjevit predjel Lastvice s 1 kućom Popovića iz Lipe. Na istoku je od Lastvica Prapratljiva Dolina s 1 kućom Mijanovića. Rovine Malo selo, čije su kuće podignute na dvije omanje, stupnjevito postavljene, zaravni. Po njihovu međusobnom položaju i selo se dijeli na Gornje Rovine i Donje Rovine. U Rovinama žive 5 kuća bratstva Đuričića i 1 kuća zasebnog bratstva Tomanovića. U Rovinama je rođen crnogorski junak Nikola Tomanović, poznatiji kao Nikac od Rovina. Pretin Dô Pretin Dô, ili pravilnije, ali mnogo rjeđe, Prentin Dô. Ovo je prostrani predjel, koji obuhvaća cijeli srednji dio Malih Cuca od planine Presjeke na jugu do Kapavice na sjeveru i od planine Tisovca na zapadu pa do Pretinske Ljuti i do Vrh Melaca na istoku. U ovome predjelu, koji je pun dolova s rodnom zemljom i planina prikladnih za ispašu, ima veliki broj malih naselja, koja su sva osnovala bratstva sa Trnjina i Rovina. Počevši od juga, od Presjeke, prvo je takvo seoce Lipovi Dô s 1 kućom Lakovića-Stevovića. Na sjeverozapadu su od njega Danave s 3 kuće Đuričića i 3 kuće Lakovića-Stevovića. Još su dalje na sjeverozapadu, a ispod velikog brda Guke, Mrke Ploče ili Pod Gukom s 2 kuće Lakovića-Markovića i 1 kućom Lakovića-Stevovića. Sjeveroistočno je od Lipova Dola Lačev Dô sa 4 kuće Lakovića-Roganovića i 2 kuće Lakovića-Ćosovića. Istočno od toga dola su Žgljebine s 1 kućom Lakovića-Stevovića. Sjeveroistočno od Lačeva Dola i od Žgljebina, a preko Vukova brijega, su Meoca, selo, čiji je glavni dio, koji se zove Meoca, oko povelike ravnice istoga imena, a drugi dio je u strani više te ravnice i zove se Na Vrh Melaca(h) ili kako se u stvari po narodnom izgovoru kaže: Na Vrh Melacah. U glavnom selu Meocima su 1 kuća Tomanovića, 6 kuća Mijanovića i 2 kuće Lakovića-Roganovića. A Na Vrh Melaca su 2 kuće Mijanovića i 1 kuća Andrića (Bjelica iz Prediša). Na zapadu su od Melaca Borovi Dô s 4 kuće Lakovića-Bigovića i Pretinska Prisoja s 1 kućom Lakovića-Roganovića. Južno su od njih Velji Dô s 8 kuća Lakovića (5 Roganovića i 3 Markovića) i Brvenik s 1 kućom Lakovića-Stevovića. Zapadno su od Veljeg Dola Pretinska Prla, u kojima su 3 kuće Lakovića-Markovića. Sjeverozapadno je od Pretinskih Prla Mušterski Dô s 5 kuća Tomanovića. Vrljerog Ovim imenom se nazive i planina i predjel oko nje, a njime se obuhvaćaju i oba mala naselja, koja su u tome predjelu. Južnije od tih naselja, koje je od Melaca i od Pretinskih Prisoja rastavljeno Žarmeskom ljuti, zove se Žarme. Ono se dijeli na Žarme, koje su na jugu, i na Marinu Rupu, koja je dalje na sjeverozapadu. Na oba mjesta ima ukupno 5 kuća Lakovića (4 Roganovića i 1 Markovića). Podalje su na sjeveru od Žarama Rasove s 1 kućom Lakovića-Roganovića. Kobilji Dô Ovako se zove cijeli ostali dio Malih Cuca na sjeveru od Pretina Dola i od Vrljeroga, koji se proteže do sjeverno od glavnoga vrha Pustog Lisca i do granice cucko-rudinjske. Glavno je naseljavanje ovoga predjela izvršeno početkom 19. stoljeća doseljenicima s Trnjina i Rovina. Oni su se najprije naselili u Polje, tj. u ravnicu između planina Tisovca, Kapavice, Čumojevice (ili Čumovice), Krotinje i Guke. Ta se ravnica i cijeli do oko nje zove Kobiljim dolom u užem smislu. Iz toga Polja raširili su se poslije ti doseljenici i po ostalom dijelu područja Kobiljeg Dola. Glavno je selo ovoga predjela i sad Polje ili Kobilji Dô (u užem smislu). U njemu žive 24 kuće Lakovića (Roganovića, Bigovića i Stevovića), 6 kuća Đuričića, 1 kuća ustaša Ćetkovića i 1 kuća ustaša Samardžića. Na jugu je od glavnog sela Ozebli Dô s 2 kuće Lakovića, a na istoku, pod planinom Kapavicom Kapavica Dô s 2 "kuće" Lakovića. Sjeverno od Polja je Prijeki Dô s 5 kuća Lakovića. Još dalje je na sjeveru Tojički Dô sa 4 kuće Lakovića. A sasvim je daleko na sjeveru, pod Pustim Liscem, Pod Lisac sa 3 kuće Lakovića. Na sjeveroistoku je od glavnog sela planina Čumovica i pri njoj 3 kuće Lakovića. Kao što se iz navedenog vidi, glavno stanovništvo predjela Kobiljeg Dola čini bratstvo Lakovići (43 kuće, od kojih 15 Roganovića, 15 Bigovića i 13 Stevovića). |
 Nikac od RovinaIzvor: Youtube Nikac od Rovina ili Nikola Tomanović
(rođ. između 1720. i 1726. - umro 1776.) Čuveni crnogorski junak rođen u selu Rovine u plemenu Cuce. Predak obitelji Tomanovići Sredan doselilo se iz Kuča u Cuce u 16. stoljeća. Nema točnog podatka o datumu Nikolinog rođenja ni i smrti. Njegoš u pjesmi Smrt Nikca od Rovina u Ogledalu srbskom navodi da je on poginuo oko 1755. godine, dok većina povjesničara navode 1776. godinu kao datum smrti. Za vrijeme bitke na Predišu u Bjelicama 1756. godine, Nikac je imao nešto više od trideset godina, a poginuo s pedeset godina, po tome se zaključuje da je poginuo 1776. godine. Po opisu, Nikac je bio čovjek nevisokog rasta, širok u ramenima tanka struka, nakostrješenih obrvica, dugih brkova, velikih crnih očiju s izrazitim krvavim biljegom na desnom oku. Nikac je živio za vrijeme vladike Danila, vladike Save i vladike Vasilija. Željeći potčiniti Crnu Goru sultanovoj vlasti i natjerati crnogorska plemena na plaćanje harača, Osman-paša, ćehaja (upravitelj dobra) bosanskog vezira u jesen 1756. godine napada Crnu Goru s tri strane, iz smjera Nikšića, Grahova i Podgorice. S glavninom svoje vojske prodire na Čevo, gdje se spaja s vojskama koje su krenule iz Grahova i Podgorice. Crnogorci su vodili žestoku bitku sve dok nije palo Čevo, tada je vladika Vasilije pao u očaj. Prenio je zapovjedanje njeguškom vojvodi, te se uz pomoć kaluđera Teodosija Markovića, prebacio u Primorje a odatle u Senjsku Rijeku. Kada je izgledalo da nema više spasa, Nikac je okupio četrdeset ljudi, i s njima upao u centar neprijateljskog logora. Prethodno se dogovorio sa serdarom Đikanom, da kada upadnu u logor, on privuče vojsku Stažerskome dolu. Pozvao je Arslan-agu Zvizdića da javi paši da mu dolaze 40 ljudi koji žele da se poklone. Turska vojska je pustila Nikca s ljudima u logor, prateći ih do pašinog šatora. Kada su se približili šatoru povadili su kubure i napali Turke. Nikac je tom prilikom osobno ubio Osman-pašu. Kada je Nikac usmrtio pašu pokušali su se probiti iz logora, a tada je Turke napala i crnogorska vojska. Iz turskog logora uspjela su se izvući šestorica junaka, među kojima je bio i Nikac od Rovina, koji je zadobio osam rana. Nadahnuti podvigom slavnoga Nikca, Crnogorci su tada izvojevali veliku pobjedu i odbranili se. Ranjenoga Nikca poslije boja odniijeli su u selo Dobrotu, gdje su mu vidali rane. Kada se oporavio vratio se u Cuce. (Izvor: Marko Vujačić, Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, Titograd, 1990). Nikac je naplaćivao harač od nikšićkih Turaka tj. od Hamze kapetana. Pošto je Nikac bio strah i trepet za Turke, Hamza je to prihvatio, ali tome se jednom prilikom usprotivio Jašar Babić, koji je zajedno sa svojom četom krenuo zaplijeniti stoku od Nikca. Rano u zoru susreli su se i obojica su u isto vrijeme ispalili džeferdar pa su zajedno u istom trenutku poginuli. Nikčeva smrt je opjevana u narodnoj epskoj pjesmi Smrt Nikca od Rovinah: Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio! Trče oni jedan put drugoga. sretoše se u bijele ovce - jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce. Petar II Petrović Njegoš je htio ustanoviti orden za junaštvo po Nikcu od Rovina, kao najvećem crnogorskom junaku. Međutim, senatori Filip Đurašković i Stevan Perkov Vukotić su predložili da se medalja ne zove po Nikcu već po Milošu Obiliću, jer kako su rekli Miloš je ubio cara a Nikac pašu, i tako je i ostalo pa je od tada uvedena čuvena Obilića medalja za junaštvo. To prilikom Filip Đurašković je kazao: " Nemoj, gospodare, na taj orden metati Nikca od Rovina, ne zato što to on ne zaslužuje, već zato što ne bi valjalo da lik jednog svog podanika bude nosiš ti , vladiko, na prsima." Dok je Stevan Perkov Vukotić rekao: " Pravo zbori Filip, gospodare. Kad bi stavio na taj orden Nikca Tomanovića, ne bi se moglo živo ostati od hvale Tomanovića. Svaka bi njihova baba rekla: Eto, i vladika nosi na prsima našeg Nikca, no, kad si rješio da uspostaviš veliki junački orden, ti stavi lik Obilića. Nikac je ubio pašu, a obilić cara, i neka se taj orden zove "Obilića medalja". IZVORI: Wikipedija - Nikac Tomanović DŽAKOVIĆ, Vukoman Džaković; Crnogorske narodne junačke pjesme: redaktor Vukoman Džaković. Narodna Knjiga, 1953., str. 223–238. JOVANOVIĆ, Jagoš; Nikac od Rovina: slavni vitez crnogorski osamnaestog vijeka : romansirana biografija, Stručna knjiga, 1955. JOVANOVIĆ, Jagoš; Na visinama čojstva, Pobeda, 975. str. 142–147. KAPETANOVIĆ, Suzana; Legenda i istorija: Priča o Nikcu od Rovina, Analitika.me, 4.10.2014. VUJAČIĆ, Marko; Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, NIO Pobjeda, Titograd, 1990.
|
Boka kotorska i planinsko zaleđe s Cucama u donjem desnom kutu
Autor fotografije: © Douglas MacGregor, 2010. (Panoramio)
Autor fotografije: © Douglas MacGregor, 2010. (Panoramio)
