|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE PRIMORSKE I SREDIŠNJE CRNE GORE > Paštrovska gora
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Velika Trojica, odn. Velja Trojica, 1131 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.2698, 18.952
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Velika Trojica, odn. Velja Trojica, 1131 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.2698, 18.952
Uvod
|
|
Paštrovska gora, odn. Paštrovačka gora (ćir. Паштровска гора / Паштровачка гора) je naziv za dio crnogorskog primorskog planinskog lanca, smješten između masiva Lovćena i masiva Rumije i Vrsute, koji se u najvećoj mjeri nalazi na području Paštrovića, koje nastanjuju pripadnici istoimenog plemena.
Vrhovi i grebeni Paštrovske gore nižu se u dinarskom smjeru sjeverozapad - jugoistok, paralelno s obalom Jadranskog mora. Bočne prirodne granice ove planine su jasne i izražene - na njezinoj zapadnoj stani to je Jadransko more i uski niži primorski pojas, a s istočne strane to su Crmnička udolina s dolinom rijeke Orahovštice i Crmničko polje. Prirodna granica Paštrovske gore prema sjeverozapadu (masiv Lovćena) i ona na jugoistoku (područje Spiča i ogranaka Vrsute / Sozine), manje je izražena i zapravo je u velikoj mjeri antropološki i povijesno uvjetovana - radi se o dva prijevoja, gdje je crnogorski primorski greben, neznatno razlomljen, nešto niži i prohodniji, i kuda su u prošlosti prolazile komunikacije između primorja i unutrašnjosti. Paštrovsku goru od lovćenskih vrhova tako odvaja uvala koja se nalazi između prijevoja Seoštik (876 m) i Brajića, kojom danas ide magistralna prometnica Cetinje-Brajići-Piramida-Budva. Prirodna granica na jugoistoku, prema vrsutskim grebenima (Sozina, Lokvica - Tri roge), još je manje izražena. Okvirno, to je područje između Crmničkog polja i sela Gluhi Do, te Petrovca i Buljarice na obali, na kojemu gdje se nalaze i prijevoji Paštovska gora i Poljice (665 m) te Presjeka (670 m). ENGLISH SUMMARY: Paštrovska gora (Paštrovačka gora)
The mountain of Paštrovska gora, or Paštrovačka gora is the name for a part of the Montenegrin coastal mountain chain, the part situated between the massif of Lovćen and the massifs of Rumija and Vrsuta, mostly located in the area of Paštrovići, inhabited by members of the same name tribe. The peaks and ridges of Paštovska gora stretch in the Dinaric directon northwest - southeast, parallel to the coast of the Adriatic Sea. The lateral natural limits of this mountain are clear and prominent - on its western side it is the Adriatic Sea and the narrow lower coastal belt, and to the east it is Crmnica valley. The natural border of Paštrovska gora to the northwest (to the massive of Lovćen) and the southeastern part of the island (the Spič area and the branches of Vrsuta/Sozina hills), are less clear and are in fact largely anthropologically and historically based - they are passes/corridors where the Montenegrin coastal ridge is slightly fragmented, somewhat lower, and where in the past. the human communication between the coast and the interior was present. ImeKoriste se nazivi Paštrovska gora, Paštrovačka gora i Paštrovačka planina. Naziv je dobila po plemenu Patrovića, na čijem se području nalazi.
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Paštrovske gore
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Morfološko-reljefna obilježja
|
MORFOLOGIJA I RELJEF
Paštrovska gora pruža se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok, i čini ju niz brdsko-planinskih visova koji prema jugoistoku blago padaju. Paštrovska gora je u širem smislu nastavak, odn. ogranak Lovćena, s kojime dijeli ista prirodno-zemljopisna obilježja. Prostorno najveći dio planine ima obilježja krške površi (zaravni), s tipični krškim obiježjima vrtačama, poljicama, ponorima i škrapama. Ova površ strmo pada u smjeru jugozapada i zapada - prema morskoj obali, i u smjeru sjeveroistoka - prema području Crmnice. Na ivicama površi dižu se najviši vrhovi Paštrovske gore, nanizani u dva rubna grebena: unutrašnji (viši), od kojega se jugozapadno od Golog brda, počevši s lijinim brdom (665 m), nastavlja niži primorski greben. STRUKTURNO-TEKTONSKE ZNAČAJKE
Svojim najvećim dijelom Paštrovska gora dio je budvanskog primorja, a ostatak pripada područjima Crmnice i Riječke nahije. Prema tzv. teoriji navlaka, koja se u geotektonici pojavila na razmeđi 19. i 20. stoljeća, Crna Gora je teren izrazite šarijaške strukture. Te navlake u Dinaridima, nastale alpskom orogenozom u tercijaru, izlomljene su u kraljušti (hrv. okrenuti rasjed - ljuska) kao najveće geostrukturne jedinice. Na teritoriji Crne Gore razlikuje se pet većih kraljušastih struktura. Jedna od njih je i Primorska kraljušt, čiji dio od Boke Kotorske do Bara predstavlja sinklinalno područje. U geomorfološkom pogledu budvansko primorje je "zagorje" pomenute sinklinale, čije su glavne crte reljefa - pod utjecajem vanjskih faktora (povremeni pokreti abrazije i erozije) - dobile današnje forme. ZONALNA PODJELA PLANINE
Paštrovsku goru obilježava raznolika konfiguracija terena, i u topografskom smislu se može podijeliti na slijedeće zone:
KORIŠTENA LITERATURA Vlado Đ. Duletić, Budva - Od mita do stvarnosti. Budva, 2010. (PDF) |
Položaj Paštrovske gore
|
1. Priobalni pojas - podnožje Paštrovačke gore uz jadransku obalu
|
Priobalni pojas budvanskog primorja obilježavaju istureni strmi odsjeci (klifovi) u vapnenačkim stijenama i polukružni zatoni sa žalima u flišu. Ove lučne pješčane plaže, nastale su selektivnom abrazijom u mekšim flišnim stijenama.
Posebno geomorfološko obilježje budvanskog primorja predstavljaju prevlake Sveti Stefan i školj na kome se nalazi stara Budva. Turistički gradić Sveti Stefan smješten je na malom otočić-školju, koje je pješčanim sprudom spojeno sa susjednim kopnom, i na taj način pretvoreno u poluotok, te je dobiven najljepši primjer prevlake ili tombola na obali Jadrana. Prema Jovanu Cvijiću, sličan je slučaj i sa školjem na kome se nalazi Stari grad Budva, koji je - isto tako - nasipom vezan za kopno. Djelovanjem morskih valova i nanošenjem šljunka i pijeska stvoren je i podmorski sprud (plićak) zvani Tunja, koji se od otoka Sveti Nikola pruža u smjeru Slovenske plaže i tako ometa promet plovila (s dubljim gazom) u Budvanskom zaljevu. Pored obale, duž budvanskog primorja nalazi se još nekoliko otočića (školjeva) - Sveti Nikola (kod Budve), Kršić i Golubinj (kod Svetog Stefana), Smokvica (kod Reževića), Katič i Sveta Neđelja (kod Petrovca) i Vatulja i Mravinjak (uz samu Dubovicu). Oni predstavljaju ostatke stare obale, koja je abrazijom mora pomaknuta prema kopnu. U pozadini svih većih plaža nalaze se polja u vidu niskih, uglačanih prostranih ravni (Mrčevo polje, Budvansko polje, Bečići i Buljaričko polje). 
Dio obale između Reževića i Buljarice
Kraljeva plaža u Miločeru
|
Plaže u podnožju Paštrovičke gore Plaže u podnožju Paštrovske gore su: Plaža "Guvance" (dužina u metrima=95 m; površina=950 m2; pješčana) Bečićka plaža (1.800 m; 99.000 m2; pješčana) Plaža Rafailovići (280 m; 4.200 m2; pjeskovita) Đevištenje - plaža "Ivan laz" (130 m; 650 m2; šljunkovita, kamenita) Plaža Kamenovo (300 m; 10.500 m2; pješčana) Pržno - plaža Golubinj (40 m; 400 m2; šljunkovita) Plaža Pržno (215 m; 4.300 m2; pjeskovita) Miločer - "Kraljičina plaža" (130 m; 1.950 m2; pješčana) Miločer - "Kraljeva plaža" (270 m; 7.400 m2; pješčana) Plaža Sv. Stefan I (250 m; 3.400 m2; pješčana) Plaža Sv. Stefan II (560 m; 11.200 m2; pjeskovita) Plaža Crvena glavica I (70 m; 700 m2; šljunkovita) Plaža Crvena glavica II (65 m; 650 m2; šljunkovita) Plaža Crvena glavica III (60 m; 480 m2; srednje sitan pijesak) Plaža Crvena glavica IV (150 m; 1.500 m2 pješčana i djelomice kamenita) Plaža među ponte - Galija (70 m; 1.050 m2; šljunkovita) Plaža Drobni pijesak (200 m; 5.000 m2; pješčana) Plaža Reževići (100 m; 1.000 m2; pjeskovita) Plaža Perazića do (60 m; 540 m2; pješčana) Petrovačka plaža (555 m; 9.525 m2; pješčana) Plaža Bršalj (Petrovac) (30 m; 120 m2; betonska i djel. pješčana) Plaža Lučice (250 m; 4.250 m2; pješčana) Plaža Buljarica (2.350 m; 72.850 m2; pješčana i šljunkovita) |
2. Srednje pobrđe
Pogled uz zaselka Kruti u smjeru Ilijinog brda (665 m)
|
Srednje pobrđe Paštrovske gore okrenuto prema moru, obuhvaća teren između 100 i 500 m nadmorske visine. Karakterizira ga raznolika konfiguracija terena. U ovoj srednjoj zoni reljefne oblike uvjetuje geološki sastav zemljišta. Budući da ovdje dominiraju uglavnom vapnenačke i flišne strukture, koje se po pravilu, idući od obale prema unutrašnjosti, naizmjenice smjenjuju. Reljef pojasa srednjeg pobrđa obilježavaju vijenci brdovitih uzvišenja, flišne udoline, zaravni, blage padine, grebeni, okomite vrleti, izbrazdane doline i usjekle klisure brojnih primorskih vodotokova (rječica i potoka), kao i drugi reljefni oblici.
|
3. Pojas planinskog masiva
Osnovni reljef Paštrovske gore
Svjetlija područja na prikazu reljefa Paštrovske gore pokazuju položaj dva dominanta grebena na planini, između kojih se smjestila planinska površ. |
Na zonu srednjeg pobrđa nadovezuje se pojas planinskog masiva (visine od 500 - 1.400 m), koji na sjeveru i sjeverozapadu dotiče ogranke Lovćena, a na jugoistoku ogranke Vrsute. Najviši. Planinski pojas je tipičan holokrški teren (holokarst, ljuti krš), sastavljen od vapnenaca, izbrazdan planinskim potocima, izgrižen i izbušen škrapama, vrtačama, pećinama i jamama,
|
4. Crmnička udolina
|
Crmnička udolina proteže se paralelno s Paštrovskom gorom, od platoa na kome se nalazi selo Utrg, do Crmničkog polja na jugoistoku. Udolina je složenije forme i čine ju blago položena terasa - zapravo radi se o padinama unutrašnjeg grebena s najvišim vrhovima Paštrovske gore, te dolina rijeke Orahovštice. Na krajnjem jugoistočnom dijelu udolina je prepolovljena nizom omanjih brda, od kojih je najveća Bjelasica (556 m). Ovdje se s južne strane Bjelasice dio udoline nastavlja prema Crmničkom polju (sela Bukovik - Gluhi Do), a s druge brda rijeka Orahovštica probija kanjonom zaseban put, prema Orahovskom polju i svom utoku u Skadarsko jezero, kod Virpazara.
Udolina predstavlja sponu između primorskog i kontinentalnog dijela Crne Gore. Obuhvaća 24 mala naselja, sa svega 1800 stanovnika. |
|
Sveti Stefan
Prema predaji, naselje je nastalo nakon pobjede paštrovićkog oružanog odreda nad posadama turskih galija, a od zarobljenog plijena podignuta je na otoku utvrda, s po jednom kućom za svaki od dvanaest paštrovskih rodova. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Pleme PaštrovićiPaštrovići (ćir., Паштровићи; talij., Pastrouichi, Pastrouicchi) su ime za plemenski kraj i povijesno pleme (ovisno o izvoru definiraju ih kao crnogorsko, ili srpsko-primorsko pleme, op.) nastanjeno na današnjem Crnogorskom primorju, između mora i područja Maina, Braića, Crmnice i Spiča, odnosno, od rta Zavale (kod Bečića) i Babinog Vira, te Kufina na granici budvanske i barske općine - što odgovara području između Budve i Čanja tj. Spiča. Pod ovim imenom prvi puta se spominju 1355. godine u arhivima iz 14. i 15. stoljeća. U starijim izvorima nazivaju se opštinom tj. općinom koja se po tradiciji dijelila na dvanaest bratstava. Pleme ima dugu tradiciju u tom području, s bogatom lokalnom poviješću i kulturom, a u vrijeme Mletačke uprave i posebnom samoupravom. U srednjem je i ranom novom vijeku područje Paštrovića predstavljalo važnu interesnu i stratešku zonu Mletačke Republike. Glavna naselja plemena su Bečići, Buljarice, Petrovac, Pržno, Sveti Stefan.
IME I PORIJEKLO PLEMENA Ime Paštrovića se prvi put potvrđuje u tekstu iz 1355. godine, a radi se plemiću Nikolici Paštroviću u službi srpskog cara Stefana Dušana, koji je poslan u Dubrovačku Republiku (Ragusa). Godine 1363. spominju se u darovnici Radaka Paštrovića opatiji svete Marije Ratačke. Od 1377. redovito se spominju u dubrovačkim dokumentima. U ožujku 1399. spominje se nekoliko "Paštrovića". Izvorno obitelj, tijekom prve polovice 15. stoljeća Paštrovići prerastaju u pleme. No, iako su kao cjelina pleme, Paštrovići su se dalje dijelili na 12 manjih plemena, no ona po veličini i strukturi više odgovaraju crnogorskim i brđanskim bratstvima, pa ih je uputnije nazivati rodovima, odn. bratstvima. Etimologija tj. porijeklo imena Paštrovića nije u potpunosti jasna. Dobar poznavatelj Paštrovića Jovan Vukomanović, mišljenja je kako Paštrovići svoje plemensko ime dobivaju po vlastelinskim obiteljima Paštrović, čije su glave obitelji bili Aleksa, Nikola, Ostoja, Radič i Stefan Paštrović, a dolazi od Pastro (Pastroje), nastalom od latinske riječi pastor (u značenju pastir), što ukazuje na njihovu stočarsku tradiciju. Drugi, riječ pastro tumače kao staroslavensku, u značenju šaren, ili od albanskog pastër, što znači čist, Ove obitelji spominju se 1355. Iste te godine imenuju se i druge vlastelinske obitelji iz Lastve i Brestovika. Ovi prvi pravi Paštrovići daju svoje ime i jezgru plemenskoj grupi koja se u ranoj drugoj polovici 17 stoljeća sastoji od 12 rodova. Većina njih vjerojatno je podrijetlom iz Stare Srbije, te ostali iz plemena Pipera, iz Hercegovine, i Nikolići, čije podrijetlo nije utvrđeno. Do spominjanja 12 paštrovačkih rodova 1355., među paštrovačkim obiteljima u 14. i 15. stoljeću, spominju se poimenice u jednoj povelji Balše Drugog: Dabajko Tomić, Nikola Martinović, Radić Miković, Harvoje Novaković, Dabajko Aleksić, Mirko Miletić i Aleksa Kanjoš. Kotorski trgovac Luka Bolica Godine 1398. kao svoje dužnike spominje poimence Sladan Milmović, Stojan Suergucović, Đonas Stitar (vjerojatno Štitar i doseljenik iz Štitara), Glupko Radgostić, Cvjetoje Radinović, Radoje Milenk, Obrad Oblačić, Grubac Radmilović, Milovan Golkosić i Bogoslav Svatikio, te također i kmetove Stojko Sestan (vjerojatno Šestan, jer je bio iz Šestana) i Đonas Stitar (iz Štitara). RODOVSKA I DRUŠTVENA ORGANIZACIJA PAŠTROVIĆA Paštrovići su imali razvijenu plemensku organizaciju oko čije se jezgre kasnije formiralo 12 rodova. Godine 1655. su to bili: Bečići, Blizikuće, Butaki ili Buci, Crnci, Ćude, Glavoči, Kalođurđevići, Mikovići, Mitrovići, Nikolići, Reževići i Tomići. Ona nisu bila, kaže Jovan Vukomanović, zajedničkog podrijetla, a potjecala su od vlastelinskih obitelji, 9 ih je bilo iz Stare Srbije, jedno podrijetlom od Pipera, jedno iz Hercegovine, i jedno (Nikolići) su nepoznatog podrijetla, kasnije nazivano Nikandrovići i Baroci, ali su nestali negdje u prvoj polovici 19. stoljeća. Izvorna imena raznih plemena Paštrovića kasnije su se mijenjala, i izgubila se, dok su neka njihova plemenska imena postali nazivi sela. Svako od 12 rodova Paštrovića imalo je vlastiti narodni sud - bankada (nastalo od tal. banco, što znači pisaći stol), i zajednički sud svih plemena. Uz ovaj imali su i sud dobrih ljudi, sastavljen od 12 predstavnika, svaki iz jednog plemena. Bankadu čine 4 "suđe" ("sudija") (suca), dvojica vojvode i iz svakog od 12 plemena po jedan vlastelin, njih 12. Paštrovski plemeniti sud zasijedao je u Svetom Stefanu, zbog čega je nosio naziv Mjesto Pravde. Posljednje zasijedanje održalo se 1929. godine. Paštrovići su imali i svoju skupštinu (Sborum Pastrovichiorum). Izvršitelj sudske odluke bio je jedan oficijal, koji je i naplaćivao dug a oglašavao i javne prodaje. Na teren su nekada izlazili i sudac, vlastela i stimadurim, u tome slučaju uz naknadu štete plaćala se i taksa za njihov trud. Najčešća kazna bila je globa koja se uplaćivala u općinsku blagajnu, a dio je otuda odlazio i Mlečićima. Posljednji 'sud dobrih ljudi' održan je 23.1.1925., u samostanu Praskvici. Na 'sudovima dobrih ljudi' uglavnom su se rješavali međusobni sporovi, i mirilo se krvno zavađene strane. Sama organizacija i mentalitet Paštrovića ipak je tipično crnogorski, što uključuje plemensku organizaciju i bratstva, osjećaj časti i ponosa, pa i krvnu osvetu koja se stoljećima održala i prenosila sa koljena na koljeno, a poznajemo je i u Boki. Čast i ponos tjerali su ljude na krvnu osvetu, no ona je bila i jedan od glavnih razloga međuplemenskoj neslozi. Bratstva Paštrovića Bečići, Čučuci, Gracuni, Klapavice, Kalađurđevići, Dabkovići, Kuljače, Kentere, Kažanegre, Balići, Mitrovići, Grlomani, Anđusi, Đuraševići, Sankovići, Jovanovići, Rađenovići, Luketići, Vojnići, Rafailovići, Markićevići, Divanovići, Goliši, Ljubiše, Niklanovići, Krute, Radovići, Vukovići, Sklenderi, Pavlovići, Kaloštrovići, Đedovići, Đakonovići, Zenovići, Perazići, Begovići, Bosnići, Franovići, Franićevići, Srzentići, Davidovići, Mikovići, Medigovići, Gregovići, Androvići, Radanovići, Šoljage, Vukotići, Suđići, Andrići, Midžori, Todorice, Armenci, Medini, Milutinovići, Draškovići, Živkovići, Perovići, Mainići, Vukmirovići, Novakovići. 
Paštrovići, gravura iz 17. stoljeća
Izvorno: Pastrovicchi - Vincenzo Coronelli. Repubblica di Venezia p. IV. Citta, Fortezze, ed altri Luoghi principali dell’ Albania, Epiro e Livadia, e particolarmente i posseduti da Veneti descritti e delineati dal p. Coronelli, Venice, 1688. ŽIVOT I OBIČAJI
Paštrovići, slično Bokeljima, orijentirani su moru i pomorstvu. Bilo je među njima brodovlasnika i kapetana, i vrijede za vješte pomorce, koji su se u povijesti znali baviti i gusarenjem. Većina njih ipak se bavi poljoprivredom i stočarstvom te izuzetno razvijenim maslinarstvom. Obitelj kod Paštrovića je brojna, to osobito vrijedi do početka 20. stoljeća, kada se poglavito priželjkivalo muško dijete. Rođenje sina bio je znak muškarcima iz bratstva da dolaze pred kuću domaćina, i donose djetetu poklon, koji mu se stavlja na kolijevku. Povod je to da se puca iz pušaka, a domaćin goste počasti vinom i rakijom, nakon čega bi se razišli kućama. Dijete se okupa u vinu i premaže uljem iz samostana gdje počiva neki svetac. Istog dana po rođenju djeteta, u kuću dolazi svećenik/sveštenik da prekadi kuću, jer je nečista. Dijete, osobito ako je žensko, dojiti će iskusnija žena iz sela koja ima mušku djecu, kako bi rodilja kasnije dobila muško dijete. Kod Paštrovića do kraja 19 stoljeća nailazimo na mnoga stara vjerovanja u vradžbine vezane uz zaštitu djeteta od bolesti i drugih zala, kao stavljanje potkovice u vatru da dijete ne bi bolio trbuh. Porodilja se, što je tipično mnogim plemenima, napose u Americi, smatra nečistom, a ova 'nečistoća kod Paštrovića traje 40 dana, tijekom kojeg vremena je podvrgnuta nekoj vrsti ritualne izolacije, koja se sastoji od toga, da ne smije odlaziti u crkvu, mlin i na gumno, kako ne bi onečistila ta mjesta. Nakon 40 dana ovo joj je dozvoljeno, jer se kroz to vrijeme očistila. CRKVA I RELIGIJSKA PRIPADNOST Paštrovići su osam stojeća održali pravoslavnu vjeru, usprkos dugotrajnom sukobu katoličke i pravoslavne crkve i još žešćem sukobu krišćanstva i islama. Nema pouzdanih podataka o crkvi u Paštrovićima prije 11. stoljeća. U 12. st. se crkva u Zeti, pod utjecajem Nemanjinih sinova Vukana i Stefana, koleba između Istoka i Zapada. Osnivanjem Zetske episkopije 1219. godine sa sjedištem na Prevlaci, u Boki kotorskoj, paštrovska crkva je potpala pod njenu jurisdikciju. Krajem 15. stoljeća ona pripada Cetinjskoj eparhiji, a poslije stišavanja Bokeljskog ustanka 1869. godine Bokotorskoj eparhiji. D. Farlati zabilježio je da su Paštrovići većinom pravoslavni, osim bratstva Medina i mali dio iz bratstava Zanović, Rucović i Pastre. Dodaje kako je Kastel Lastva početkom 18. stoljeća imao nekoliko katoličkih obitelji. Po narodnom predanju, Medini su u doba Mlečića prihvatili katoličku vjeru i sazidali svoju crkvu Sv. Vid. Paštrovski zbor je riješio da se nijedan pravoslavac ne smije oženiti od njih djevojkom, niti im dati djevojku. Po odluci paštrovskog zbora, muškarci iz bratstva Medin morali su nositi po jednu bijelu, a drugu crvenu dokoljenicu, kako bi se razlikovali od ostalih Paštrovića. Zbog bojkota, neki Medini su se vratili u pravoslavlje, a drugi su barkom prebjegli u Budvu, gdje su i danas njihovi potomci katolici. 
Austrijska razglednica Budve, s Paštrovskom gorom u pozadini; oko 1900. godine
|
Paštrovići su najbolji primer za višestruku upotrebu reči pleme. Tako se često može čuti da se sastoje od 12 plemena, dok se istovremeno i za Paštroviće u celini kaže da su pleme. Zapravo se radi o 12 rodova udruženih u teritorijalnu plemensku zajednicu. Kvadratura kruga: Paštrovići
Proizvodnja: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal; Datum objavljivanja: 12.11.2016. NAPOMENA: Gore prikazana emisija izazvala je naknadne prijepore u medijima oko identiteta plemena Paštrovića, među kojima je i slijedeći članak i pripadajući mu komntari: Miroskav Ćosović: Paštrovići, 1782. godine: "Ne možemo živjeti bez Crnogoraca". Portal Analitika.me Znameniti Paštrovci
Milena Dergenc, Nada Vuković-Zec i Zaga Đedović-Radulović u staroj paštrovskoj nošnji
Stara paštrovska svadba
Mladenci Jovo Jovanović i Danica Gregović; selo Tudorovići, 1938. godina IZVORI I LITERATURA O PAŠTROVIĆIMA
BABIĆ, Nebojša: Bratstva plemena Paštrovića. Portal Poreklo.rs. 7.10.2015. GREGOVIĆ, Đorđe V.: O Paštrovićima. Projekat Rastko RATKOVIĆ, Milenko: Crnogorsko pleme Paštrovići - Paštrovačka kronika (Prema studiji dr Jovana Vukomanovića. Portal Montenegrina VUKMANOVIĆ, Jovan (1960). Paštrovići, Anthropogeographical-ethnological research. Cetinje: Cetinje, 1960.
|
Povijesni pregled
Krsto Vukotić (Paštrovska hronika) opisuje povijest Paštrovića kroz slijedeća povijesna razdoblja:
Najveći dio povijesti Paštrovačke gore u drugom tisućljeću vezan je za povijest plemena Pašrovića.
- predslavenska (grčko-ilirska)
- rimska
- bizantska
- slovensko prodiranje na jug (6. i 7. stoljeće)
- dukljansko-zetsko razdoblje (od 1050. do 1082.)
- srpsko-nemanjićko (koje je trajalo gotovo dva stoljeća)
- mletačko (od 1423. do 1797.)
- razdoblje prve austrijske vlasti
- francuska vlast
- vlast mitropolita Petra Prvog
- razdoblje druge austrijske vlasti
- dvadeseto stoljeće (Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, kraljevska Jugoslavija, Drugi svjetski rat, socijalistička Jugoslavija ...)
Najveći dio povijesti Paštrovačke gore u drugom tisućljeću vezan je za povijest plemena Pašrovića.
Predslavensko razdoblje
|
PRETPOVIJEST
Zahvaljujući blagoj klimi i pogodnim župskim mjestima, na području današnjih Paštrovića fomirala su se naselja još u pretpovijesno doba. O ranoj naseljenosti kraja svjedoče kamene gomile koje se nalaze duž cijelog područja. OD ILIRA DO DOLASKA SLAVENA Na području Paštrovičke gore žive Iliri, Rimljani, Vlasi i Arbanasi. |
Ilirski toponimi
Iz ilirskog vremena ostali su izvjesni toponimi. Tako je prema nekim mišljenjima i samo etničko ime Paštrovići izvedeno od ilirskog osobnog imena Pastro (Pastroje), koje ima isti korijen kao i latinska riječ pastor (u značenju pastir). |
Od dolaska Slavena (6. i 7. stoljeće) do 11. stoljeća
|
Po dolasku na ovo područje, slavensko stanovništvo primilo je ime starosjedilaca, i to kao zemljopisni i etnički pojam. Prvi odnosi između starosjedilaca i doseljenika bili su neprijateljski. Slaveni nisu potpuno istisnuli starosjedioce, već su se naseljavali u manjim grupama. Među njima je bilo uzajamnih veza i izvjesnog stapanja, što pokazuju i sačuvani toponimi.
Razaranjem antičke Duklje od strane Avara i dolaskom Slavena, veliki broj romaniziranih starosjedilaca se povukao u utvrđene primorske gradove. U ranom srednjem vijeku, obližnja Budva je bizantsi grad, s grčkom vojnom posadom (garnizonom) i iliro-romanskim stanovništvom, a nastanjivali su je i grčki i talijanski trgovci. Slaveni žive po župama i bili su nekoliko stoljeća podanici bizantijskog cara. |
Pop Dukljanin
U Barskom rodoslovu Pop Dukljanin navodi mnoge toponime u Duklji, ali ne spominje naziv Paštrovići kao teritorij, već samo Lastva. To je prvi spomen paštrovačkog teritorija, i to u vezi sa kraljem Radoslavom, koji je živio krajem 8. i početkom 9. vijeka. |
Dukljansko-zetsko razdoblje (od 1050. do 1082.)
Po osamostaljenju Dukljanske kneževine Budva i okolni krajevi ulaze u njen sastav, a kasnije i u sastav Kraljevine Duklje.
Srpsko-nemanjićko razdoblje (12.-14. stoljeće)
|
1181. Ulazak u nemanjičku državu
Poslije 1181. Paštrovići ulaze u sastav države Stefana Nemanje, srpsku despotovinu, kasniju Kraljevinu Srbiju i Carstvo. Postaju jedna od oblati srpske države. Po uzoru na Dušanov zakonik, sastavljen je u vrijeme cara Stefana Uroša IV. Nemanjića – Statut grada Budve. U vrijeme njihove vlasti Nemanjići u Paštrovićima podižu crkve, daju priloge manastirima i izvjesne povlastice stanovništvu. Jedno vrijeme zetskim primorjem vladala je kraljica Jelena i dala neka sela i zemlje Ratačkom manastiru, a njen sin Milutin to potvrđuje 1313. godine. 1355. Prvi spomen Paštrovića Paštrovići se spominju 1355. godine kao vlastela u službi cara Dušana, koji je neko vrijeme boravio u Budvi. 1355. Smrt cara Dušana U Zeti, za nepuna dva stoljeća koliko je bila u sastavu nemanjićke Srbije, učvršćeni su feudalni odnosi. Poslije smrti cara Dušana prestaje suradnja Raške i Zete. Od pojedinih njihovih oblasti formiraju se nove feudalne državice. Balšići su držali Bar, Budvu i Gornju Albaniju. Oni su vodili borbu za Kotor, najprometniji grad u Zetskom primorju. Kotorani zatraže pomoć od ugarskog kralja Ludovika (Ljudevita) i 1370. godine primaju mađarsku vrhovnu vlast. No i Mlečani su imali pretenzija prema Kotoru. U borbi između Mađara i Mlečana 1378. godine podmićeni paštrovski glavari pomogli su Mlečanima da zauzmu grad. 1366. Prema dokumentima dubrovačkog Senata, Paštrovići se s ljudima iz svog vlastelinstva odaju gusarstvu. Ova vlastelinska obitelj se, zajedno sa susjednim Reževićima, nakon propasti Srpskog Carstva, nalazila se pod novim zetskim gospodarima - Balšićima. Dubrovčani su smatrali da bi po pitanju piratstva, žalba Balšićima ili gospodaru Budve, Koji Zahariji, bila uzaludna. 1371. Zetski vlastelin Andrija Paštrović, obavještava Dubrovčane da njegov gospodar Đurađ Balšić ima namjeru da zajedno sa kraljem Vukašinom i kraljevićem Markom Mrnjavčevićem iz pravca Skadra napadne Nikolu Altomanovića - pa traži pomoć. 1377. Prvo spominjanje Paštrovske općine. 1378. Iz tog dvogodišnjeg rata Mletačka Republika izašla je iscrpljena, pa se prilikom sklapanja mira morala odreći svoga prava na Dalmaciju i čitavo primorje do grada Drača. Kotor je vraćen Ugarskoj. Da bi kaznio Paštroviće zbog napada na Kotor, ugarski kralj Ludovik pošalje veliku vojsku da ih potpuno iskorijeni. Njegov vojskovođa Lujo Madžar na prevaru je zarobio 1400 Paštrovića pod oružjem i sve ih posjekao pod Golim vrhom, a poštedio je djecu i žene. Dugo su se Paštrovići oporavljali od tog pogroma. 1378 - do kraja 14. stoljeća podiže se pravoslavni Manastir Rustovo, s crkvom Uspenja Presvijete Bogorodice, u Paštrovićima, u spomen stradanja velikog broja stanovništva iz paštrovske općine, odnosno područja vlastelinstva obitelji Paštrović. 1392. Budvu osvajaju Crnojevići. Radič (Crnoja) Crnojević, vlastelin iz Gornje Zete, odmetnut je od vlasti gospodara Zete, Đurađa II Stracimirovica Balšića (koristeći njegov sukob s Osmanlijama). Pored Budve, zagospodario je Grbljem, Lušticom i prevlačkim vlastelinstvom prozivajuci se "gospodarom Zete", a njegovu vlast je priznavala i vlastelinska obitelj Paštrović. 1395. Budva ponovo pada pod vlast Radiča i Dobrivoja Crnojevića, iz Gornje Zete, a uz pomoć Luštičana i Paštrovića. Zauzeli su Grbalj i opsijedali Kotor (koji je Balšićima plaćao danak) a napadaju i pustoše ostale posjede Balšića u Donjoj Zeti. 1396. (prvi mjeseci) Paštrovići, kao vlastelinska obitelj koja je za gospodara priznavala Radiča Crnojevića, po njegovoj pogibiji staje sa svojim ljudima na stranu bosanskog vojvode, Sandalja Hranića (novog gospodara Budve, koji se u to vrijeme i sukoba s Balšićima, nalazio kod ratačkog manastira). Smatra se da su od njega dobili istaknutiju ulogu u Zetskom primorju, tako da im se za usluge imao namjeru obratiti čak i sam dubrovački Senat. (poslije 5. mjeseca) Đurađ II Stracimirović Balšić zauzima posjede od Crnojevića (Paštroviće i sela u dijelu kotorskog distrikta. 1398. Povlačenje bosanskog vojvode Sandalja Hranića iz Zetskog primorja (razlozi su do danas ostali nepoznati). Kao protivnici Balšića, obitelj Paštrović se povlači sa Sandaljom, ostavljajući za sobom vlastelinski posjed (zavisno stanovništvo, vlasteličiće i ostale sitne posjednike-ratnike, na baštinama i pronijama). Početkom 15. stoljeća, izbjegla porodica spominje se s imovinom na Neretvi, a u Kraljevini Bosni bili su u službi vojvoda Kosača (Sandalja, kasnije Stefana Vukčića) i Radoslava Pavlovića. Zna se za više imena ovih bosanskih plemića, s prezimenom Paštrović: Aleksa, Nikola, Ostoja, Radič, Stefan... Predjelu napuštenog vlastelinstva u Donjoj Zeti, kao i stanovništvu u njemu - ostati će ime po ovoj vlastelinskoj obitelji (do 1423. podaci o stanovništvu u Paštrovićima su oskudni, a u pregovorima srpskog despota i Mlečana, 1426. i 1435. spominju se odvojeno od Reževića, da bi se kasnije ovi drugi ubrajali u jedno od paštrovskih plemena). 1409. Oblast Paštrovića je prema mletačkim izvorima pod vlašću vojvode Balše III Balšića. Dvadeset pet domova u samoj utvrđenoj Lastvi, bilo je direktno podređeno gospodaru Zete. Paštrovići, mada primorski pojas na padinama brda, ako ne u geografskom, u državnom smislu su imali značaj župe, a lokalna pitanja i sporovi stanovništva rješavani su na zborovima (sazivanim od strane lokalnog predstavnika državne vlasti, zvanog upravljač ili "rector", koji se kasnije nazivao i knezom; posljednji paštrovski knez je bio Stefan Štiljanović, krajem 15. stoljeća. Obveza sitne paštrovske vlastele prema gospodaru, bila je potpunosti u skladu s člankom četrdeset drugim Dušanovog zakonika (vojno vojevanje, predaja soća pobranog od zavisnog stanovništva i dr). 1413. Balša III osniva manastir Praskvicu (Paštrovići). 1421. Smrt Balše III. Paštrovići nisu bili mnogobrojno pleme, ali su bili borbeni i ponosni. Isprva borbe vode sa Mlečanima, u čemu se istakao zetski vladar Balša III. koji 1413. u Praskvici podiže manastir sv. Nikole, pa umre. Nakon njegove smrti 1421, s Mlecima su zaratili srpski despot Stefan i Đurađ Branković, ali ni njima nije pošlo za rukom da ih otjeraju s obale. |
Primorsko područje između Budve i Bara, od rta Zavale istočno od Budve do Cmilove Ulice i Dubovice sjeveroistočno od Spiča, počelo je nazivati se Paštrovići negdje sredinom ili u drugoj polovini 14. stoljeća.
Paštrovići se u izvorima bilježe od sredine 14. stoljeća, a tijekom idućih sedamdeset godina promijenili su više vrhovnih gospodara (Đurađ Balšić, Sandalj Hranić, Balša III.). |
Mletačko razdoblje (od 1423. do 1797.)
|
1423. Paštrovići kao dio Mletačke Albanije (Albania Venta)
4.4.1423., nekih 10 godina nakon Balšine smrti, zbog opasnosti od Turaka, predstavnici općine Paštrovića pregovaraju s Francescom Bembom, zapovjednikom mletačke flote. Naposlijetku sklapaju s Mlečanima sporazum kojime priznaju suverenitet Serenissime, te postaju dijelom njezina najjužnijeg posjeda u Mletačkoj Albaniji (Albania Veneta). U neratificiranom ugovoru s Bembom, obveza Paštrovića je bila da kao podanici ratuju za Republiku Veneciju (od Kotora do Skadra), a utvrđena su prava i obveze Paštrovića; samouprava u vidu skupštine i kneza su im ostali. Taj je ugovor službeno ozakonio mletački dužd Francesco Foscari 1424. godine (kada Paštrovići prestaju biti dio Srpske despotovine), a tijekom idućih stoljeća više je puta potvrđivan duždevskim dukalama (Giovanni Mocenigo 1481., Andrea Gritti 1529., Leonardo Donà 1610. godine i drugi). Do ovog ugovora, vjerojatno ne bi ni došlo, da im nije zaprijetila nova opasnost, Turci. Paštrovići su se radije priklonili Mlečanima. Ugovoru nisu pristupili Paštrovići iz Lastve (Kaštel Lastva - Današnji Petrovac, op.), pa se tako osamostališe, ali ne zadugo. Turska opasnost izgledala im je veća od mletačke, pa potpisuju drugi ugovor, po kojemu su i dalje mogli sami birati svoje suce. Tijekom mletačkog razdoblja povijest Paštrovića krvava je i puna ratova, koje su prisiljeni braniti od turske najezde. Sjedište im je na Svetom Stefanu osnovanom u 15. stoljeću, navodno od blaga što su ga zaplijenili s turskih brodova, na koje su oni jurišali u svojim malenim lađicama. Sveti Stefan, podignut na malenom otočiću i spojen uskom prevlakom, bio je opasan bedemima i odolijevao je svim napadima, sve do sredine druge polovice 16. stoljeća, kada su Turci razrušili dio zidina, ali grad ipak nije pao. Pod Mlečanima Paštrovići su ostali sve pada Mletačke Republike, koju je 1797. godine osvojio Napoleon. Krajem 15. stoljeća Stefan Štiljanović (1460 - 1540) posljednji paštrovski knez (svetac od 1543.) pred Mlečanima se sklanja u Srijem, kod despota Jovana Brankovića. Vlastelinska porodica Štiljanović bila je nastanjena u Crmnici, još za vrijeme Nemanjića. 1423. Skadarski mir, između despotovine Srbije i Republike Venecije. Đurađ Branković je od despota Stefana Lazarevića imenovan za glavnog pregovarača sa Mletačkom republikom (oko granica u Zeti). - Mlečanima ostaju: Skadar, Ulcinj i Kotor ; - Despotovini se predaje: Budva i solane u Grblju. Đurađ Branković se sporazumio o vraćanju Budve i Paštrovića Zeti (u okviru Srpske despotovine) i potvrdio despotovu vlast nad Barom i Drivastom (sporazum potpisan tek 1426). 1424. 17.5.1424. sklopljen je ugovor o pokroviteljstvu Venecije nad Paštrovićima, kojim je Venecija nudila Paštrovićima zaštitu i utočište u slučaju napada iz susjedstva. Nalazeći se na granici između Otomanskog Carstva i Mletačke Republike, Paštrovići su se u strahu od islamizacije priklonili Veneciji. Odredili su 14 predstavnika koji su pregovarali s admiralom Francescom Bembom, vrhovnim zapovjednikom mletačke flote. Tim ugovorom Paštrovići su dobili široku autonomiju i ostali vjerni Mletačkoj Republici do njenog pada 1797. Jedan od potpisnika ugovora, koji je potvrdio i mletački dužd, bio je i paštrovački plemić Kanjoš Macedonović. 1426. Paštrovići prestaju biti dio Srpske despotovine: potvrda pristupa Paštrovića Mletačkoj republici (potvrda ugovora iz 1423) od strane dužda u Veneciji. 1441. Predaja Budve despota Đurađa Brankovića u ruke Mlečana. Njima je predato i paštrovsko utvrđenje, Lastva. Također i Bogdašići, Lješevići, Luštica i sve zemlje Svetomiholjske eparhije. Mlečanima prilaze ratničke družine Mrkojevića i Gradojevića (izmedju Bara i Ulcinja). 1442. Sveti Stefan, tvrđava na istoimenom otoku, u Paštrovićima. Prvi se put spominje prilikom sukoba Paštrovića s bosanskim hercegom Stefanom Vukčićem Kosačom. U njemu su se, prije stalnog naseljavanja stanovništvom, sklanjale porodice iz okolnih paštrovskih sela, pred najezdama Osmanlija i gusara. Dobio je ime po Crkvi Sv. Stefana (arhidjakon Stefan Prvomučenik) sagrađenoj još u vrijeme Nemanjića. Potpuno iseljavanje stanovništva iz grada-tvrdjave Svetog Stefana, izvršeno je 1955. godine. 1500. Neuspjela turska ponuda Neuspjela turska ponuda Paštrovićima da, zbog trenutno izraženog nezadovoljstva Venecijom, pređu pod tursku vlast, na što reagira Republika Venecija potvrđujući paštrovske isprave i uz pružanje pomoći u žitu. 1525. Utvrđivanje turskih granica Službeni čin utvrđivanja turske granice prema Paštrovićima, Budvi, Kotoru i ostalim dijelovima Boke kotorske. Potpisnici su bili mletački predstavnici, Skender-beg i crnogorski kadija. 1570. Napad Turaka, uz sudjelovanje crnogorskih četa, na mletačke Paštroviće, čije stanovništvo se sklanja u Kotor, Budvu i Sveti Stefan. Zbog velikog broja izbjeglica, u primorskim gradovima je zavladala glad - kao uopće, na cijelom Balkanu, u vrijeme ovog rata. 1573. Zaključen je mir u Ciparskom ratu, u kojem je opustošeno Crnogorsko primorje, a turska granica je pomaknuta do Paštrovića (Kufin). 1649. Na Cetinje stiže 800 mletačkih vojniika (Grbljana, Pobora, Mainjana, Paštrovića i najamnika) kao i predstavnika brdskih plemena, s kojima su Crnogorci duže vrijeme bili u neprijateljstvu. Tu, na zahtjev mletačkog providura dolazi do pomirenja među njima. 1672. Crnogorci napadaju mletačke Paštroviće, nanoseći im veliku štetu. Iste godine Crnogorci su napali mletačke Pobore i Maine, zato što su odbili da s njima čiste turske solane u Grblju. Poslije kandijskog rata, Crnogorci su se često odavali četovanju te su od njih stradavala mletačka i dubrovačka područja (poslije velikog zemljotresa 1667., a naročito Konavle), i najviše turska. 1684. uvedeno je zvanje vizanrednog mletačkog providura u Kotoru, koji je bio potčinjen odlukama generalnog providura u Zadru. Upravljao je Bokom Kotorskom, Paštrovićima, Budvom, Grbljem, Mainama, Poborima i Brajićima. 1686. Turci skadarskog Sulejman-paše poharali su mletački Kaštel Lastvu (Petrovac), u Paštrovićima (mnogo je kuća spaljeno, a masline, loze i ostalo drveće sasječeno). Iako ih je paša bio mobilizirao da sudjeluju u ovome napadu, Kuči, Klimenti i Piperi su izbjegli da se pojave, zbog čega su Turci morali odustati od daljeg napada i vratiti se u Bar. Knez Rade, iz Sotonića (Crmnica) uhićen je od strane Mlečana i ubijen, zbog suradnje sa Sulejman-pašom. 18 stoljeće Tradicionalno prijateljstvo Crnogoraca i Bokelja ugroženo je zabranom Mlečana da Crnogorci mogu dogoniti stoku na zimsku ispašu. To im brane i podanici Venecije, Paštrovići. Zbog neplodnosti svoje zemlje, Crnogorci su bili prinuđeni na otimačinu, pa je 18. stoljeće bilo epsko doba crnogorskog četovanja (usmjerenog prema Hercegovini, Boki Kotorskoj i dubrovačkom teritoriju, posebno karavanskim putevima). 1740. sukob Paštrovića i Crnogoraca oko ispaše stoke i zapovijed Mlečana da im se suprostave oružjem. 1785. Duljevo, manastir u Paštrovićima, zapaljen je od strane Osmanlija pod Mahmut-pašom Bušatlijom, prilikom njihova povratka iz Cetinja u Skadar, preko mletačkog teritorija. Obnovljen je slijedeće godine. Istom prilokom, 1785. razoren je i manastir Reževići. 1797. Pad Mletačke Republike 14.7. Crnogorci na poziv naroda ulaze u Budvu i povlačenjem Mlečana uspostavlja se privremena crnogorska vlast u ovom gradu, Grblju, Mainama, Poborima, Paštrovićima i Brajićima. 18.7. plemstvo Budve vladici Petru I predaje dokument sa zahtjevom da se grad preda predstavnicima austrijskog cara. Krajem 8. mjeseca, vlast nad ovim krajevima vladika je predao austrijskom generalu Rukavini. To je prvi susret Crnogoraca s vojskom Austrije u njihovom susjedstvu - prilikom njihovog zaposijedanja nekadašnjih oblasti Mletačke republike u Primorju i Boki kotorskoj. 
Mletački dokument iz 1632. godine, u kome se Paštrovićima daruju povlastice
Manoscritto coi privilegi concessi ai pastrovici, 1632. (Muzej u Perastu) |
Mletačka strategija osvajanja
Koristeći prodore Turaka na Balkanski poluotok, Mlečani nisu zauzimali velike posjede odjednom. Dugim i strpljivim radom na terenu obećanjima su pridobijali "kuću po kuću", "grad po grad". Do 1435. godine srpskoj su despotovini, u primorju Zete, oduzeli sve, osim: Bara i Budve. Međutim, nakon prvog pada Srpske despotovine pod tursku vlast 1439., takvo stanje su iskoristili Mlečani: preduhitivši Turke, do 1443. zauzimaju cijeli obalni pojas Donje Zete, od Bojane do Kotora. Tako su pod njihovu vlast pali i gradovi: Ulcinj, Bar i Budva i okolna područja. U predatim im mjestima, Mlečani su za rektore (načelnike) postavljali svoje plemstvo, u razdoblju od 1441. do 1797. godine Imena ovih rektora sačuvana su u mletačkom arhivu. Područje Paštrovića u srednjem je i ranom novom vijeku predstavljalo važnu interesnu zonu Mletačke Republike. |
Razdoblje prve austrijske vlasti
Razdoblje francuske vlasti
Vlast mitropolita Petra I
Razdoblje druge austrijske vlasti
|
1814.
30.9.1814.-9.6.1815. Bečki kongres, sazvan je poslije propasti Napoleonovog carstva. Boka Kotorska i dio crnogorske obale (do Kufina) pripali su Austriji. U granicama Carevine Austrije (od 1867. Austro-Ugarske do 1918. godine, bili su gradovi: H. Novi, Risan, Perast, Kotor, Budva, Kastel Lastva, kao i predjeli Paštrovića, Maina, Pobora, Brajića, Krivošija, zapadnih padina Lovćena i Paštrovačke gore. 1838. Rat Crne Gore s Austrijom Izvršeno je prvo razgraničenje Crne Gore s Austrijom, što je na neki način bio i čin neslužbenog priznanja Crne Gore kao države. No, ovo razgraničenje nije prošlo olako i bez sukoba. Spor s Austrijom je izbio oko granice između Paštrovića i Crmničana, odnosno oko granice između Austrije i Crne Gore. Tu granicu od davnina potvrđuje križ (krst) koji je na Paštrovskoj gori postavio Ivan Crnojević. Spor je izazvan time što su Austrijanci zauzeli crnogorski teritorij i na samom vrhu planine izgradili kasarnu, "tako da otuda mogu da gađaju u prozor svake crmničke kuće". Zato su Crmničani "i kasarnu i vojnike najurili pod planinu ka Austrijancima", priopćio je tim riječima Rusu J.P. Kovaljevskom, crnogorski vladičin glasnik. Austrijanci su Crnogorcima i vladici postavili vrlo oštre i "drske zahtjeve za zadovoljenje", konstatirao je Kovaljevski. Ultimatum je podrazumijevao sljedeće: da im crnogorska vlast preda Crnogorce koji su sudjelovali u ubojstvu vojnika i da se kazne na granici. I još gore: "U slučaju da im se taj zakon ne ispuni u roku 24 sata, prijetili su da će uskočiti u Crnu Goru i ognjem i mačem će ispuniti svoje zadovoljenje, ne ograničavajući se samo na krivcima“. Kovaljevski navodi kako je crnogorski vladika prethodno protestirao protiv izgradnje fatalne kasarne, o tome da je on molio da se prethodno razmotre granice i dokumenti o njima, o tome da su prve hice ispalili austrijski vojnici, o tome, na kraju, da se zajednički raščiste okolnosti i da se dođe do neke suglasnosti, makar i na uštrb dostojanstva i čak interesa Crne Gore. Shvaćajući težak položaj vladike Petra II, Austrijanci su mu namjerno i maliciozno nametnuli nemoguće i sramne uvjete. Vrlo je važno mišljenje Jegora Petroviča Kovaljevskog da su Austrijanci Njegoša nepravedno okrivili da je bio krivac za taj rat. Konačnu vojnu pobjedu u sukobu na Paštrovskoj gori na kraju su izvojevali Crnogorci. Vladika je sve Crmničane sposobne za oružje okupio na Paštrovskoj gori. Za komandanta je postavio svoga brata od strica Đorđija Savova Petrovića. Pored toga za ovu operaciju, posavjetovavši se sa Kovaljevskim, vladika je u pripravnost za borbu stavio još Njeguše i dio Cuca. Obojica su shvatili da treba da se ovome sporu drži karakter „lokalnog sukoba a ne općeg rata“. Crnogorci se nisu micali s granice i čekali su napad Austrijanaca. Ovom prilikom vladika je ostao na Cetinju, a Kovaljevski se uputio na mjesto vojnih djelovanja. Crnogorci su likovali što je Rus sa njima, a Jegor Petrovič se plašio optužbi Austrijanaca zbog sudjelovanja u ovome sukobu. Očekivalo se da će Austrijanci napasti u rasvit sljedećeg dana. I vladika se plašio prigovora zbog angažiranja Kovaljevskog u sukobu, ali je bio i ganut što je upravo preko Jegora Petroviča, u stvari, Rusija uz njega. |
Detalj karte stare Crne Gore na karti iz 1862. godine, s granicama Crne Gore (crvena), Otomanskog Carstva (zelena) i austrijskog Carstva (žuta)
Orig.: Das Fürstentum Montenegro im Jahre 1862 |
20. stoljeće
1916.
Pripadnici austrougarske vojske pljačkaju manastir Duljevo i odnose njegovo zvono.
Pripadnici austrougarske vojske pljačkaju manastir Duljevo i odnose njegovo zvono.
Turizam
|
Primorsko podnožje planine - Budvanska rivijera
Posebnu prirodno-turističku vrijednost Budvanske rivijere čini 12.267 metara njene obale prikladne za kupanje. Od oko 36 km razvijene dužine morske obale (s otocima), jedna trećina otpada na najljepši niz od 37 mediteranskih plaža. Dužina pješčanih plaža iznosi čak 11.607 m, šljunčanih - 245 m, šljunčano-kamenitih - 235 m, šljunčano-stjenovitih - 150 m, betonskih i djelimično šljunčanih - 30 m. Ukupna površina plaža na Budvanskoj rivijeri iznosi 318.635 m2, od čega čak 98,5% otpada na površinu pješčanih plaža, što najbolje ukazuje o kakvoj se kvaliteti plažnog pojasa ovdje govori. Polazeći od navedene površine i normativa od 6 m2 prostora po kupaču, potencijal ovih plaža omogućava istovremeni prihvat oko 53.000 kupača. Pored impozantnog prostornog kapaciteta, plaže na Budvanskoj rivijeri obilježavaju izuzetna ambijentalna svojstva najviše turističke vrijednosti. S tim u vezi treba reći da je Bečićkoj plaži 1935. godine u Parizu dodijeljeno prestižno međunarodno priznanje "Grand prix Palme d´or" (Velika nagrada "Zlatna palma") kao najljepšoj prirodnoj plaži u Europi. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća, ekspanzijom stambene i turističke izgradnje (bespravne, ali i one planske), došlo je do devastacije pojedinih plaža na Budvanskoj rivijeri. Negativni erozijski procesi su naročito vidljivi kod najkvalitetnijih plaža, kao što su: Mogren, Slovenska plaža, Bečići, Miločer, Petrovac, Buljarica i dr. Razlozi nastale devastacije i erozije leže u nekontroliranoj gradnji duž obalnog pojasa, čime se zatvaraju prirodni vodotokovi (rječice, potoci i bujice), koji agregatom "hrane“ i obnavljaju naše plaže. Morski valovi udarajući u obalu također odnose pijesak i šljunak sa plaža, koje tako kontinuirano siromaše ukoliko se pri tome prekine i zaustavi obnovljivi dotok novog prirodnog agregata. KORIŠTENA LITERATURA: Vlado Đ. Duletić, Budva - Od mita do stvarnosti. Budva, 2010. (PDF) |
Manastiri
Na obroncima Paštrovske gore nalazi se više desetaka crkava i pravoslavnih manastira: Gradište (kod Buljarice), Reževići, Praskvica, Vojnić (zaselak Vojnić), Duljevo (iznad sela Kuljača), Rustovo - nedaleko od manastira Duljevo; kod sela Čelobrdo, nalazi se manastir Rustovo. |
Priče iz planine
Preneseno iz časopisa Planinar, HPD-a
Članak; V. Novotni, Do Željeznice. Hrvatski planinar. 1905. Broj 1 i 2, str. 5-9 Do Željeznice.
(Priopćio V. Novotni). Željeznica, koju tu mislim, jest rječica, koja danas dijeli na krajnjem jugu Austro-Ugarsku monarkiju od Crnegore. Dolazeći sa sjevera iz planine »Pašina voda« i »Velji Zanovac« ruši se strmo u more četvrt sata pred Topolicom, novo sagradjenim ljetnikovcem crnogorskoga knjaza. Za ljeta često presuši, ali zato u zimi nemilo korito svoje razdire noseć teško kamenje u more. Željeznica ne čini samo južnu granicu monarkije, već je medja najjužnijega upravnoga kotara Dalmacije, Budve, kojemu je Spič krajna, najjužnija upravna općina. Radi prirodnih krasota spustih se opetovano iz Kotora ovamo što parobrodom što kotačem, i sam, i opet u društvu sa dr. Antunom M., Kotoraninom. Nezaboravni dani! |
Izvor: Hrvatski planinar. 1905. Broj 1 i 2
|
Hoćeš li kopnom u Budvu, možeš malone svakidan za 4 krune poštom, koja taj put od 25 km. prevaljuje za tri sata. Obično se parobrodom ide, koji (za sada) iz Kotora taj put od 22 mor. milje pravilno prevaljuje tri puta na sedmicu (ponedjeljak, srijeda, nedjelja) za 4 sata ......
...............................
Budva je sijelo kotara, gradić od 800 stanovnika, podignut na strmom grebenu, oplavljenim sa tri strane morem i opasanim tvrdim zidovima kao kula. Ulaziš na dvoja vrata, istočna pomorska i sjeverna kopnena; na ta vrata spušta se i današnja glavna cesta Kotorska kraj lijepe plivaone i šetališta zasadjenoga gustim murvinjakom. Tuj je i sajmište, na kojem sam jednom kupio u srpnju bresaka (6 komada na kilogram), kakvih nisam vidio ni po teku ni licu ni veličini. Ulice gradske, kamene, tijesne su kao u najstarodrevnijem gradu Talijanskom.
Grad se spominje već u 9. vijeku kao sijelo biskupije. Zvaše se Butve i Butua. U tom vijeku ga Saraceni razoriše. U 15. vijeku bijahu mu Mlečići gospodari; u 16. vijeku kratko vrijeme Turci pa opet sve do pod konac 18 v. Mlečani, koji mu podignu bedeme. Za Napoleona I. morade i Budva primiti francesko gospostvo; god. 1815. se povrati opet Austriji.
Na kotar Budvanski spadaju: općina Budva sa 2620 stanovnika, općina Paštrovići sa 2820 žitelja i općina Spič sa 1775 stanovnika (god. 1904).
Hoćeš li se u Budvi okupati, a ne ćeš u samoj plivaoni, a ti se uspni zapadno za rt Mogrinjski, naprotiv Jazovi rtu, gdje ćeš naći mali, osamljeni zatonić sa sitnim pijeskom i kamenim pločama, gotovi stolovi i sijela izdjelana. Ugledni me znanac dr. Antun M. prvi put ovamo dovede, a poslije se i sam ovamo kotačem spustim.
Kad si se po Kotorskoj cesti spustio do mora Budvanskoga, doći ćeš do raskršća; jedan trag vodi u Budvu, a druga raskrsnica ide sjeveroistočno uz obalu preko »Mainske rijeke« pod selo Košljun, teče nad rtom »Zavala«, koji dijeli Budvanski zaton u dvije nejednake pole, pa zalazi pod selo Bečić na »Grkovu vodu« u općinu »Paštroviće« i »Spič« ; ove dvije općine spaja samo gorski put.
Paštrovići su općina skroz planinska te se od »Grkove vode« spušta upored Crnogorske granice. Planine te idu od Gjurgjeva ždrijela, a nastavak su Mainskog gorja, koje nad Budvom prelazi u Crnugoru, pa se sjeverno hvata Lovćenskoga gorja. Na ovom se Gjurgjevom ždrijelu sastaju putovi i laži, koji neposredno vode od Hercegnovog preko Krtola na Skadar i opet od Budve na Cetinje i Skadar. Za 5 do 6 sati začći ćeš od Budve i na Cetinje, a opet i na Skadarsko jezero.
Paštrovska planina, kojoj je najviša kosa Goli vrh (1087 m.) na granici Crnogorskoj, istočno od Budve, spušta se u mnoge doline, bogate vrelima; zato ima i obilne paše, radi koje je često došlo do krvi izmedju Crnogoraca i Paštrovčana. Obala je morem vrlo izlizana, kao iskošena; zato ima mnogo zatonića, lučica i luka kao ono: pod Drobnićem, pod manastirom »Režević«; onda luke: Kašteo Lastva, Lučiće, Popova Njiva, Čanj, Malevik i Spič do vele morske uvale Barske. Prema tomu je obala puna bokova, rtova, medju kojima nas jedan strmenit rt Skočidjevojka, (2 sata, 10 km., pješice ispod Budve) sjeća na tragičnu narodnu novelu Ljubišinu pod istim imenom. Čestita i lijepa Ruža, tajna zaručnica Stevanova, bježeć pred napasnikom hajdučinom Radom voli s toga rta skočiti u more prije, nego li će ju taj stići.
Sva planina Paštrovska osula se vrhovima i pod njima gustim selima, kućama, crkvama; često se i na vrhovima bijeli koja kapela ii manastir, tako da te to sjeća na naš Slovenski kraj.
Paštrovići dale bi i geologu i hidrografu i prirodoslovcu dosta poučne zabave. Eno mu se četvrt sata pred rtom »Skočidjevojka« bučno ruši voda »Rijeka« niz kamen u more, dakako ne onako veličanstveno kao što »Pliva«, rijeka u Bosanskom Jajcu Ta »Rijeka« voda provaljuje velikom silom iz pećine, kao ono »Lašva« na kuli Travničkoj u Bosni, ili »Klokot« kod Bišća ispod Ličke Plješivice, ili »Ombla« kod Dubrovnika, ali naskoro ponire, nu izvire opet tek prije, nego će skočiti u more.
Kod Kaštela Lastve, po dobra sata ispod rta »Skočidjevojka«, gnijezdi se u ruševinama jedne kule ptica modrokos (passer solitarius).
Glavno mjesto u Paštrovićima jest Kašteo Lastva, gdje ćeš nać svega kao u gradiću: jaku vojnu posadu, oružničku glavnu postaju, financijsku stražu, školu, poštu i brzojavni ured i dvije prilične gostionice. Kuće se nanizale na žalu morskom kao biserni vijenac usred bujnih vrtova i plodnih nasada. Pred Lastvom tom se podigla iz nadrobljenih grebena dva strma, visoka otočića, na jednom i crkvica.
Južno od Kaštela Lastve stere se uz obalu plodna ravnica »Popove Njive« ; protiče ih potok Kanoški. Odavle ti je najbliže i najlaglje preko Presjeke u Crnugoru; doći ćeš najprije na Mokri do (720 m.), onda uz Limsku rijeku i Crmnicu rijeku dolinom tih rijeka za tri sata u Vir (Virpazar) na Skadarskom jezeru i odavle po glavnoj krasnoj cesti u srce Crnegore i to sjeverno: u Cetinje (za 3 sata), u Podgoricu, Danilovgrad: Nikšić itd.. ili južno u Bar.
Upri još jedan sat od ravnice »Popove Njive« južno kroz vinorodne Paštroviće i gusta im naselišta stazom, koja vodi tijesnim docem izmedju gustih i strmih brežuljaka, pa eto te do »Veligrada«, najvišega vrha (496 m.) na obali Paštrovskoj. Ispod Veligrada na jednom od onih vrhova, koji se spuštaju južno na »Crni rat«, naći ćeš razvaline dvora glasovitoga Dubrovačkoga matematika R. Boškovića (+ g. 1787), kojemu se srce čuva u Dubrovniku u crkvi svete Gospe, ako se ne varam.
Na istočnom vrlo strmom ogranku toga Veligrada uzdigli se tvrdi zidovi razvaljene Turske tvrdjave »Haj Nehaj«, sa svih strana daleko vidive. Odavle po malo brežuljci uzmiču, dolac se širi, a za mala po sata osvanuti ćeš pred crkvom seoca Spiča ili Sutomore, sijelu najjužnije upravne općine Dalmatinske. Pred tobom se otvorilo široko more i krasna luka, koja se tuj od »Crnog rata« do rta »Volovice« raskrilila na 8 kilometara širine. (Svršit će se.)
...............................
Budva je sijelo kotara, gradić od 800 stanovnika, podignut na strmom grebenu, oplavljenim sa tri strane morem i opasanim tvrdim zidovima kao kula. Ulaziš na dvoja vrata, istočna pomorska i sjeverna kopnena; na ta vrata spušta se i današnja glavna cesta Kotorska kraj lijepe plivaone i šetališta zasadjenoga gustim murvinjakom. Tuj je i sajmište, na kojem sam jednom kupio u srpnju bresaka (6 komada na kilogram), kakvih nisam vidio ni po teku ni licu ni veličini. Ulice gradske, kamene, tijesne su kao u najstarodrevnijem gradu Talijanskom.
Grad se spominje već u 9. vijeku kao sijelo biskupije. Zvaše se Butve i Butua. U tom vijeku ga Saraceni razoriše. U 15. vijeku bijahu mu Mlečići gospodari; u 16. vijeku kratko vrijeme Turci pa opet sve do pod konac 18 v. Mlečani, koji mu podignu bedeme. Za Napoleona I. morade i Budva primiti francesko gospostvo; god. 1815. se povrati opet Austriji.
Na kotar Budvanski spadaju: općina Budva sa 2620 stanovnika, općina Paštrovići sa 2820 žitelja i općina Spič sa 1775 stanovnika (god. 1904).
Hoćeš li se u Budvi okupati, a ne ćeš u samoj plivaoni, a ti se uspni zapadno za rt Mogrinjski, naprotiv Jazovi rtu, gdje ćeš naći mali, osamljeni zatonić sa sitnim pijeskom i kamenim pločama, gotovi stolovi i sijela izdjelana. Ugledni me znanac dr. Antun M. prvi put ovamo dovede, a poslije se i sam ovamo kotačem spustim.
Kad si se po Kotorskoj cesti spustio do mora Budvanskoga, doći ćeš do raskršća; jedan trag vodi u Budvu, a druga raskrsnica ide sjeveroistočno uz obalu preko »Mainske rijeke« pod selo Košljun, teče nad rtom »Zavala«, koji dijeli Budvanski zaton u dvije nejednake pole, pa zalazi pod selo Bečić na »Grkovu vodu« u općinu »Paštroviće« i »Spič« ; ove dvije općine spaja samo gorski put.
Paštrovići su općina skroz planinska te se od »Grkove vode« spušta upored Crnogorske granice. Planine te idu od Gjurgjeva ždrijela, a nastavak su Mainskog gorja, koje nad Budvom prelazi u Crnugoru, pa se sjeverno hvata Lovćenskoga gorja. Na ovom se Gjurgjevom ždrijelu sastaju putovi i laži, koji neposredno vode od Hercegnovog preko Krtola na Skadar i opet od Budve na Cetinje i Skadar. Za 5 do 6 sati začći ćeš od Budve i na Cetinje, a opet i na Skadarsko jezero.
Paštrovska planina, kojoj je najviša kosa Goli vrh (1087 m.) na granici Crnogorskoj, istočno od Budve, spušta se u mnoge doline, bogate vrelima; zato ima i obilne paše, radi koje je često došlo do krvi izmedju Crnogoraca i Paštrovčana. Obala je morem vrlo izlizana, kao iskošena; zato ima mnogo zatonića, lučica i luka kao ono: pod Drobnićem, pod manastirom »Režević«; onda luke: Kašteo Lastva, Lučiće, Popova Njiva, Čanj, Malevik i Spič do vele morske uvale Barske. Prema tomu je obala puna bokova, rtova, medju kojima nas jedan strmenit rt Skočidjevojka, (2 sata, 10 km., pješice ispod Budve) sjeća na tragičnu narodnu novelu Ljubišinu pod istim imenom. Čestita i lijepa Ruža, tajna zaručnica Stevanova, bježeć pred napasnikom hajdučinom Radom voli s toga rta skočiti u more prije, nego li će ju taj stići.
Sva planina Paštrovska osula se vrhovima i pod njima gustim selima, kućama, crkvama; često se i na vrhovima bijeli koja kapela ii manastir, tako da te to sjeća na naš Slovenski kraj.
Paštrovići dale bi i geologu i hidrografu i prirodoslovcu dosta poučne zabave. Eno mu se četvrt sata pred rtom »Skočidjevojka« bučno ruši voda »Rijeka« niz kamen u more, dakako ne onako veličanstveno kao što »Pliva«, rijeka u Bosanskom Jajcu Ta »Rijeka« voda provaljuje velikom silom iz pećine, kao ono »Lašva« na kuli Travničkoj u Bosni, ili »Klokot« kod Bišća ispod Ličke Plješivice, ili »Ombla« kod Dubrovnika, ali naskoro ponire, nu izvire opet tek prije, nego će skočiti u more.
Kod Kaštela Lastve, po dobra sata ispod rta »Skočidjevojka«, gnijezdi se u ruševinama jedne kule ptica modrokos (passer solitarius).
Glavno mjesto u Paštrovićima jest Kašteo Lastva, gdje ćeš nać svega kao u gradiću: jaku vojnu posadu, oružničku glavnu postaju, financijsku stražu, školu, poštu i brzojavni ured i dvije prilične gostionice. Kuće se nanizale na žalu morskom kao biserni vijenac usred bujnih vrtova i plodnih nasada. Pred Lastvom tom se podigla iz nadrobljenih grebena dva strma, visoka otočića, na jednom i crkvica.
Južno od Kaštela Lastve stere se uz obalu plodna ravnica »Popove Njive« ; protiče ih potok Kanoški. Odavle ti je najbliže i najlaglje preko Presjeke u Crnugoru; doći ćeš najprije na Mokri do (720 m.), onda uz Limsku rijeku i Crmnicu rijeku dolinom tih rijeka za tri sata u Vir (Virpazar) na Skadarskom jezeru i odavle po glavnoj krasnoj cesti u srce Crnegore i to sjeverno: u Cetinje (za 3 sata), u Podgoricu, Danilovgrad: Nikšić itd.. ili južno u Bar.
Upri još jedan sat od ravnice »Popove Njive« južno kroz vinorodne Paštroviće i gusta im naselišta stazom, koja vodi tijesnim docem izmedju gustih i strmih brežuljaka, pa eto te do »Veligrada«, najvišega vrha (496 m.) na obali Paštrovskoj. Ispod Veligrada na jednom od onih vrhova, koji se spuštaju južno na »Crni rat«, naći ćeš razvaline dvora glasovitoga Dubrovačkoga matematika R. Boškovića (+ g. 1787), kojemu se srce čuva u Dubrovniku u crkvi svete Gospe, ako se ne varam.
Na istočnom vrlo strmom ogranku toga Veligrada uzdigli se tvrdi zidovi razvaljene Turske tvrdjave »Haj Nehaj«, sa svih strana daleko vidive. Odavle po malo brežuljci uzmiču, dolac se širi, a za mala po sata osvanuti ćeš pred crkvom seoca Spiča ili Sutomore, sijelu najjužnije upravne općine Dalmatinske. Pred tobom se otvorilo široko more i krasna luka, koja se tuj od »Crnog rata« do rta »Volovice« raskrilila na 8 kilometara širine. (Svršit će se.)
|
Paštrovska gora iznad Petrovca
Pogled iz uvale Buljarice na južni dio Paštrovske gore, kojme dominira vrh Velji Kosmač (gore desno, piramidalnog oblika, 881 m). do kojega lijevo se nalazi vrh Strimnja (852 m). Uz plažu, na kraju polja, pod Đurđevim brdom (164 m) nalazi se naselje Midžorove Kuće, a desno od njega, na padinama brda Kalac (272 m) smjestio se Kaluđerac. |
PO VRŠNOM PODRUČJU PLANINSKOG MASIVA
Brajići
|
Brajići su naselje u općini Budva. Prema popisu iz 2003. bilo je 30 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 46 stanovnika).
U blizini se nalazi tvrđava Kosmač. U Brajićima se nalazi Spomenički kompleks (Skulptura spomenik "Guvno“; reljef i ambijentalno prostorno rješenje "Palim Brajićima u NOB-u“). U Trinaestojulskom ustanku 18.7.1941. godine ustanici su na Brajićima porazili fašistički italijanski bataljun koji se kretao prema Cetinju. Ogorčeni zbog poraza, fašisti su nakon toga u Budvi pucali u spomenik Stjepana Mitrova Ljubiše u parku i srušili ga. 
ALEKSANDAR ACO PRIJIĆ, Spaljeni Brajići
Godina: 1961.; Tehnika: ulje na lesonitu; Dimenzije: 98 x 80 cm 
Selo Brajići i utvrda Kosmač (desno na vrhu brda)
|
Brajići (Braići)Brajići, jedno od plemena u crnogorskom Primorju iz Knežine Brajićke u blizini Budve. Povijest ih bilježi po tome što završetkom trogodišnjeg rata u Bokokotorskom zaljevu između Mlečana i Turske (1573.) zajedno s plemenima Grbalj, Maine i Pobori, zbog opasnosti od novih sukoba, jer se granica s Turskom pomicala prema Paštrovićima, priklonili mletačkoj strani i borbi protiv Turaka. Godine 1808. Brajići podižu pobunu protiv francuskih okupacijskih snaga koja je počela tinjati još 1807. zbog gradnje ceste Herceg Novi - Verige - Kotor - Budva, na kojoj su trebali sudjelovati bez naknade, prema riječima akademika Branka Pavičevića, uz 'samo po jedan obrok hljeba' . Ime Brajići danas nosi selo što se nalazi na cesti iz Budve za Cetinje. IZVOR:SAZDANjE CRNOGORSKE NACIONALNE DRŽAVE (1796-1878.) |
|
Piramida
12.12.1931. održana je u Brajićima svečanost blagoslova (osvećenja) novoizgrađene ceste Cetinje-budva, kojom prilikom je otvorena i spomen-piramida. S vremenom se i područje gdje se ona nalazi počelo nazivati Piramida. Ova je lokacija izvanredan vidikovac na dio crnogorskog primorja, a također i budvansko uzetište za paralajdere. PIRAMIDA - KOORDINATE: 42.300301, 18.893285 
Stara fotografija "Piramide"
|
"Piramida" kod Brajića
|
Kosmač
|
Kosmač je bivša tvrđava u Crnoj Gori koja se nalazi na istoimenom brdu iznad sela Brajići. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 800 m. Sagradili su je Austrijanci u razdoblju između 1841. i 1850. godine. Tvrđava je služila kao pogranično utvrđenje na austrijsko-crnogorskoj granici.
Cijela utvrda je izgrađena od fino obrađenog vapnenca iz lokalnih kamenoloma. Tlocrt joj je nepravilan i izdužen, s dva krila odvojena u sredini velikim kružnim tornjem. Sastoji se od prizemlja, kata i velikog podruma. Kosmač je ključna utvrda na ovome području, formirajući krajnji istureni obrambeni položaj u lancu utvrda koje su definirale granicu. To je tipičan primjer tadašnje austrougarske obrambene arhitekture na području jugoistočne obale Jadrana - s korištenjem naprednih tehnika gradnje i dostignućima vojne arhitekture toga razdoblja. Tvrđava je u vrlo oronulom stanju. Krovna konstrukcija je propala, kao i znatne dijelove unutarnjeg konstrukcijskog zida i podova, te je u opasnosti od daljnjeg urušavanja. VIŠE O UTVRDI KOSMAČ Putevima istorije: Austrougarska utvrđenja. Jasnina putovanja. 19.12.2016. Fortress (fort) Kosmac. Your Way to Montenegro 
Utvrda Kosmač
Autor fotografije: Dennis Jarvis; Wikipedija |
Tvrđava Kosmač (Lokalni Hodači)
Datum objave: 29.5.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Neplanirana posjeta tvrđavi Kosmač, mjestu kome se rado vraćamo svaki put. Tvrđava se jasno vidi sa magistralnog puta Cetinje-Budva, a prilaz istoj je dosta lak i treba vam nekih 10-ak minuta za uspon. Dolaskom u Boku početkom XIX vijeka, Austrougari su prepoznali geostrategijski položaj brda Kosmač, zbog koga su na njemu organizovali posadu za kontrolu granice prema Crnoj Gori. Ubrzo nakon toga 1838. počeli su da grade utvrđenje, iako granica između Crne Gore i Austougarske još nije bila definisana. DUSANJA treca emisija Austrougarske tvrdjave u Crnoj Gori prvi deo
Datum objave: 29.1.2018. Autor: Dušanja (Dusanja) Živi avanturu. Epizoda 24 - Kosmač - Miločer - (Budva) - Attraction Montenegro 2024 FHD
Autor: Attraction Montenegro (Tour) Datum objave: 3.1.2025. Opis. Pozicija starta na google maps odakle počinje tura za Kosmač. https://maps.app.goo.gl/CbuGBBJZrdZ1N... Ovo je jedna od najljepših tvrđava u Crnoj Gori koju morate obići. Odavde se nastavlja pješačka staza do manastira Sveti Spiridon, Rustovo i Praskvica, pa sve do Miločera. Zapratite instagram profil @fitcouple.me @attractionmontenegro Zapratite facebook stranicu Attraction Montenegro Milija Čabarkapa Ivana Krivokapić |
Vrhovi unutrašnjeg grebena Paštrovske gore:Goli vrh (1087 m)Velika Trojica, odn. Velja Trojica (1132 m)Napomena oko najvišeg vrha Paštrovske gore U mnogim izvorima moguće je pročitati kako je Goli vrh (1087 m) najviši vrh Paštrovske gore, međutim Goli vrh može biti najviši vrh na rubnom vijencu vrhova Paštrovske gore, onome koji gleda prema jadranskoj obali, a on čini samo dio Paštrovske planine. Naime, ako se Paštrovskom gorom smatra i unutrašnji greben, onaj koji se uzdiže iznad Crmničke udoline, i onaj koji se od Golog vrha grana prema sjeveroistoku, ubrzo izdiže do najviše visine 1132 m u vrhu Velika Trojica i daje nastavlja prema grebenu Rasovatac, onda je najviši vrh Paštrovske planine upravo vrh Velika Trojica (1132 m), a ne Goli vrh. U prilog tome ide i mišljenje kako je Rasovatac (jedna od vrhova na unutrašnjem grebenu) dio Paštrovske planine - jer reljefno je dio iste planinske mase, a i etnografski je on, jednako kao i Velika Trojica, na vjekovnoj granici Paštrovića prema Crmničanima* - uostalom na njegovom se južnom rubu nalazi i Paštrovski prijevoj (na koridoru Virpazar - Petrovac). *Stara paštrovska granica s Crmnicom išla od „Krastava Kamena na Malu Trojicu, Velju Trojicu, Ozren, Mali Soko, Velji Soko, Štrbinu, Krstac od Glavoča, Rasovatac i izbijala na Triroge. (Savo Marković, Sozina do početka XVIII vijeka, str. 213). V. Soko (923 m); Mali Soko (811 m)Štedinj (981 m)Šumalj (877 m)Rasovatac / Rasatac / Rasotac (1029 m); Mali Rasovatac (914 m)
Naslovna fotografija
Pogled iz Crmničke udoline kod sela Građani, na kopnenu stranu vrha Rasovatac (u pozadini, u sredini fotografije). U podnožju su livade Sjenikosi. Goče brdo (769 m) |
Moguće dnevne planinarske ruteBrajići - tvrđava Kosmač - Lovačka kuća - izvor Mrtvica - Manastir Duljevo (od Brajića 3,5 h.) - Manastir Rustovo - Čelobrdo - Jegorov put - Manastir Praskvica (14:30min.) - Miločer (ukupno oko 7 sati) Ruta dijelom ide po Primorskoj planinarskoj transverzali (PPT) i dijelom po priključnim stazama Miločer - Manastir Praskvica - Jegorov put - Manastir Rustovo – Čelobrdo - Ograđenica - Goli vrh (1087 m) - tvrđava Kosmač - Braići (ukupno oko 7 sati.) Ruta dijelom ide po Primorskoj planinarskoj transverzali (PPT) i dijelom po priključnim stazama. |
Zaravan Paštrovske gore
|
|
Ograđenicazmeđu vrhova rubnog paštrovskog grebena i vrhova unutrašnjeg grebena nalazi se rijetko naseljena krška zaravan. Na njoj je najveće katunsko naselje Ograđenica, koja se nalazi na oko 650 m n.v. Ograđenica je bila i zborno mjesto Paštrovića, odakle su oni kretali u bojeve protiv osvačaja. Ovdje se nalazi crkva s. Spiridona. Ograđenicu čini više manjih objekata koji služe kao ljetna staništa za ovčare, od kojih neki dolaze čak iz Ulcinja. Kod Ograđenice se nalazi i Lovački dom.
Crkva sv. Spiridona Uz crkvu se nalazi manastirski konak. Na udaljenosti od oko 150 m od crkve nalazila se prva manja crkva posvećena istome svecu. Ova prvobitna crkva prikazana je na slici slikara Fedora Karačaja iz 1837. godine. Kada su u drugoj polovini 19 stoljeća Austrijanci na uzvišenju gdje se nalazila prvobitna crkva, namjeravali podići manju vojnu graničnu utvrdu, savjetovali su se s Paštrovićima, kojima su predložili da im u zamjenu u blizini podignu veću cvrkvu. Nova crkva je građena od 1902. do 1906, godine. Sagrađenu crkvu posvetili su iguman manastira Praskvica u Miločeru Danilo Ugrinović, jeromonah Ilarion Bečić i jerej Savo Rađenović. Nakon Drugog svjetskog rata crkva je propadala, tako da je od 1998. do 2006. godine ona obnovljena. Ispred crkve nalazi se uređena česma koia se hrani vodom iz obližnjeg izvora i kaptaže, i ima vodu gotovo cijelu godinu. Zanimljiva je priča o početku obnove, koja kaže kako je jedna Rus vjernik prilikom posjete ovoj crkvi na njezin oltar stavio 3000 dolara, što je navelo i otale Rue koji su toga dana bili s njime, da svaki od njih ostavi po 500 maraka. Ustanovljen je i odbor za obnovu, koji je s vremenom prikupio brojne priloge za obnovu, među njima i mnogih pripadnika plemena Paštrovići. Prilikom obnove crkva je također i živopisana (oslikana freskama, op.), i kasnije je izgrađen i konak. IZVORI Savo Gregović: Dve svete gore Paštrovića. Večernje novosti, 12.12.2016. Savo Gregović: Vraćaju život starim crkvama. Večernje novosti, 26.7.2015. CerovicaKatun podno vrha Velika Trojica i u bizini crmničkog područja. U Cerovici se nalazi crkva svetog Dimitrija, za koju se vjeruje da potječe od vremena dolaska Paštrovića na njihovo današnje područje.
Mokre livadeNa katunu Mokre livade pronađeni su temelji crkve Svetog Petra i Pavla.
|
Vrhovi rubnog grebena Paštrovske gore:
lijino brdo (665 m)
Ograđenica (650 m)
Velja stijena (762 m i 760 m)
Proseno brdo (709 m)
Oblo brdo (738 m)
Velja rudina (864 m)
Strimnja (852 m)
Duga strana (840 m)
Velji Kosmač (881 m)
Predrag Popović: Velji Kosmač 881 mnm. Vrhovi Crne Gore, 8.1.2017.
Spas (775 m)
DUŽ SREDNJEG POBRĐA
Kuljače
U Kuljačama se nalazi spomen-česma sa spomen pločom poginulim doboljubima iz sela Kuljače
Predaja govori o tome da su mještani zaselka Vojnića potomci dva momka koji su čuvali manastirsku stoku.
Predaja govori o tome da su mještani zaselka Vojnića potomci dva momka koji su čuvali manastirsku stoku.
Manastir Vojnić
|
Iznad Bečića, u istoimenom zaselku naselja Kuljače, na obroncima Paštrovičke gore nalazi se najstariji paštrovački manastir Vojnić. Potječe s kraja 10. stoljeća. Crkva iz tog vremena je posvećena Sv. Nikolaju Mirlikijskom. Kasnije početkom 13. stoljeća sagrađena je i druga crkva Sv. Vlm. Dimitriju Solunskom u arhitektonskom stilu primorskih crkava. Postoji vrlo malo pisanih podataka o povijesti ovog manastira.
Godine 1677. ovo područje je bilo zahvaćeno katastrofalnim zemljotresom kada su crkve i konaci, koji su bili pored njih, bili potpuno ili djelomice srušeni. Od tog vremena monaški život u ovom manastiru je potpuno prestao. Obnova manastira je započeta tek 2004. godine izgradnjom konaka brvnare, kada postaje ženskim manastirom. Poslije 341 godine od zemljotresa obnovljena je tada srušena crkva posvećena Sv. Nikolaju. Usporedno s obnovom crkve, započeta je izgradnja konaka na temeljima starog srušenog za vrijeme spomenutog zemljotresa. IZVORI: Manastir Vojnić (službena stranica) |
Manastir Vojnić
Izvor: Službena stranica manastira Vojnić |
Manastir Duljevo
|
Manastir Duljevo je manastir SPC. Po predaji podignut je u 14. stoljeću u doba Stefana Dušana Nemanjića, na nadmorskoj visini od oko 450 metara, na zaravni iznad manastira Praskvica i sela Kuljače. Manastir je bio metoh manastira Dečani, a kaluđeri su poslije zamonašivanja često odavdje odlazili u Dečane. U njemu se bio zamonašio i Arsenije Čarnojević, koji će kasnije izvesti Veliku seobu Srba.
Za razliku od ostalih manastira u Paštrovićima u Duljevu postoji samo jedna crkva – hram posvećen svetom arhiđakonu Stefanu. U prošlosti manastir je više puta stradao, ali su ga Paštrovići uspijevali obnoviti. Posebna vrijednost je živopis u starijem dijelu hrama, a veliko bogatstvo fresaka otkriveno je poslije zemljotresa 1979. godine kada je dio hrama srušen. U Duljevu je radila i manastirska škola. |
DULJEVO -MANASTIR DULJEVO -BUDVA 2012
Autor: vasojevicilr; Datum objavljivanja: 10.1.2012. Opis: Manastir u Duljevu posvecen je Sv. prvomuceniku i arhidjakonu Stefanu. Krsna slava Manastira je 9.januar. |
Čelobrdo
Ruralna cjelina Čelobrdo nalazi se na oko 300 m nadmorske visine. Jezgro sela čine stare kamene kuće, tradicijske arhitekture, s uskim ulicama terasama, guvnima. Selo je dom tri obitelji Paštrovića.
Manastir Rustovo
|
Manastir Rustovo je ženski manastir Srpske pravoslavne crkve. Posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice. Nalazi se u zelenoj šumovitoj kotlini, na 370 metara nadmorske visine, u zaselku Rustovo u Paštrovićima, na Paštrovskoj gori, iznad Svetog Stefana, odnosno tri kilometra uzbrdo od manastira Praskvice.
Hram Uspenja Presvete Bogodice je podignut na mjestu stradanja 1.400 Paštrovića koje su u 14. stoljeću pobili mađarski vojnici pod vodstvom kralja Ludovika. Poznati književnik Stefan Mitrov Ljubiša, u svojoj pripovijeci Kanjoš Macedonović zapisao je da je od vojske Luja Madžara posječeno "četrnaest stotina glava za Golijem vrhom." Upravo, polovica od ovih 1.400 stradalnika paštrovićkih, koje spominje, pored Stefana Mitrova Ljubiše, i pop Save Nakićenovića, sahranjeno je u porti crkve posvećene Majci Božijoj u manastiru Rustovo. Po predajiu Paštrovići su podigli ovu crkvu za pokoj duša svojih očeva, djedova, braće i suplemenika. Druga predaja kaže da se negdje u 15. ili 16. stoljeću desila jaka erozija tla koja je oštetila crkvu. Prva obnova bila je 1683. godine, pomoću i prilozima Paštrovića koji su radili u Carigradu. Godine 1979. u velikom zemljotresu koji je pogodio Crnu Goru, crkva Majke Božije u Rustovu je jako stradala. Njena druga obnova započeta je 1990-ih godina. Godine 2004. dovršen je i posvećen konak i obavljeno prvo monašenje. Zamonašene su tri sestre, i Rustovo je postalo manastir. Prilikom izgradnje manastirskog konaka, pronađene su kosti stradalih. Ovom manastiru pripada Skit Sv. Matrone Moskovske., svetice Ruske pravoslavne crkve. Ovaj ženski skit nalazi se u selu Kovači (Kotor) u Grblju (Crna Gora), a u sklopu je manastira Rustovo. Manastirsko sestrinstvo čine sestre (monahinje i poslušnice). Sestrinstvo se bavi prevođenjem s ruskog, francuskog i engleskog jezika, zatim tkanjem, vezom, knjigovezačkim radovima i sakupljanjem bilja od koga se prave biljni preparati. Manastir Rustovo (Službena stranica) |
Manastir Rustovo
Autor fotografije: BoskoM; Wikipedija |
|
Pogled na Miločer i Budvanski zaljev
Miločer (dolje lijevo) je plaža pored bivše ljetne rezidencije Karađorđevića sagrađene 1934. godine. Plaža je dugačka 280 m, okružena je šumom koja zauzima površinu od 18 ha, s rijetkim egzotičnim vrstama drveća kao što su cedar, tropske mimoze, mušmule, kaktusi, agave i drugo. Plaža Miločer spada u pješčane plaže više kategorije. Gore desno izdiže se masiv Lovćena. |
DUŽ MORSKE OBALE
Budvansko primorje se podijeliti u tri zone: Budva s Jazom i Bečićima, dio rivijere od Kamenova do Petrovca i Petrovac s Buljaricom.
Bečići
|
Bečići su mjesto u u Paštrovićima kod Budve. Od Starog grada Budve udaljeni su 3 km. Uz obalu vodi prekrasno šetalište sve do zidina Starog grada.
Legenda govori da su prvi stanovnici Bečića bili Židovi. Prema legendi iselili su u Italiju u 7. stoljeću. Bečići se sastoje od tri bratstva: Bečića, Rafailovića i Čečuka. Do 17. stoljeća među stanovništvom Bečića prevladavaju katolici, a etnička i vjerska struktura se mijenja u 19. stoljeću iseljavanjem katoličkih starosjedilaca i dolaskom pravoslavnog stanovništva s crnogorskih brda. Bečiće krasi prekrasna 1950 metara duga pješčano-šljunčana plaža koja se prostire od Zavale do Đevišenja. Pariški stručnjaci proglasili su ju 1935. za jednu od najljepših plaža na Sredozemlju. Na otoku Svetog Nikole, kojeg Budvani zovu Školj, hodočasti se za blagdan sv. Nikole. Otok je pripadao budvanskoj vlasteli do 1610. godine. Od onda je vlasništvo katoličke crkve svetog Ivana Krstitelja, sve do 1802. godine. Te je godine prodan seljacima općine Paštrovske, najviše selu Bečićima. Crkva se nalazi na zaravni prema Budvi. Po predaji ju je podigao francuski križar vojvoda Rajmund kad je vodio vojsku u prvom križarskom pohodu na Jeruzalem (1096./97.). Katoličkoj crkvi danas pripada onaj dio čestice koliko je ograđeno zidom. Tu je bilo groblje za katolike Budve nakon 1820. godine. Do tad su katolički Budvani pokapali mrtve ispred samostanske crkve Santa Marija in Punta, što je Austrija 1820. zabranila. Zauzimanjem Aleksandra Medina i Fortunata Mikule, godine 1864. obnovljena je crkva. Bečići su danas fizički gotovo srasli s Budvom, od koje su odvojeni brdom Zavala, a između njih vodi pješački tunel. Bečići. |
Rafailovići
Mjesto se nalazi na Budvanskoj rivijeri, sasvim na kraju istočnog dijela Bečićke plaže. Od Budve su udaljeni 4 kilometra. Od Rafailovića 300 metara na istok su još dvije omiljene plaže, Đevištenje i Kamenovo. Nedaleko je otok sv. Nikole. POVIJEST Rafailovići su nekad bili ribarsko selo. Prevladavajuća gradnja bile su kamene kućice. U drugoj polovici 20. stoljeća okrenuli su se turizmu. Danas su ljetovalište u kojemu su luksuzni hoteli, apartmani, akvapark, restorani poznati po vlastitoj ulovljenoj ribi i drugo. Jedno su od najomilijenijih mjesta za odmor na Budvanskoj rivijeri. S ostalim djelovima plaže povezani su dugom primorskom šetnicom. Rafailovići su jedno od tri bratstva koje čine Bečiće PARAGLIDING Nedaleko od Rafailovića u pravcu Budve, odmah do plaže je sletna postaja za paragliding. Paraglajderi ovdje slijeću nakon polijetanja s brda u Brajićima u zaleđu Bečićke plaže. |
Pržno
Malo, živopisno, nekada ribarsko, a danas turističko mjesto. Prostire se od rta Pržno do rta Miločer. Pržno je kombinacija pješčane i dijelom stjenovite plaže, sa zaleđem koje čine bujna vegetacija i maslinjaci, zbog čega se cijelo područje svrstava u zaštićene prirodne rezervate. U središtu Pržna nalazi se i hotel Maestral, koji je postao neodvojivi dio ovog mjestašca i njegovog imidža, a šarmu cijelog mjesta doprinose i stare kamene kuće na obali mora. Danas su one većinom konobe i ugostiteljski objekti, čije se vlasništvo i tradicija bavljenja turizmom prenose iz generacije u generaciju.
IZVOR: Nacionalna turistička organizacija Crne Gore
IZVOR: Nacionalna turistička organizacija Crne Gore
Obala i plaže kod Miločera
Pješčane plaže između Pržna i Svetog stefana: "Kraljičina plaža" (desno; manja, dugačka 130 m) i "Kraljeva plaža" (lijevo; 270 m)
Pješčane plaže između Pržna i Svetog stefana: "Kraljičina plaža" (desno; manja, dugačka 130 m) i "Kraljeva plaža" (lijevo; 270 m)
Sveti Stefan
Stara razglednica Svetog Stefana
Sveti Stefan
Sveti Stefan
VOJO TATAR, Sveti Stefan
Tehnika: ulje na platnu: Dimenzije: 100x80 cm; Godina: 1992. |
Visarion Ljubiša
Mitropolit crnogorsko-primorski od 1882. do 1884. godine. Rođen je 1823. godine u selu Sveti Stefan u klanu Paštrovići. Izgubio oca, koji je bio mornar, kao i mnogi od njegovih sunarodnjaka, kada je imao samo tri godine. Kada je dostigao školski uzrast, majka ga je poslala kod njegovog djeda, igumana Save Ljubiše, u manastir Praskvicu. Završio je osnovnu školu u Risnu a zatim pravoslavnu svećeničku školu u Šibeniku, koja je u 1841. uzdignuta na rang bogoslovije. 
Visarion Ljubiša (1884)
Objavljeno u: Jan Vilímek - Zlatá Praha, godina 1884, broj 30, digitalizirano u Češkoj akademiji znanosti MONAŠTVO
Nakon što je završio studij u 1844. vraća se u manastir Praskvicu, gdje se zamonašio i postao jeromonah. Nakon toga, radio je kao učitelj u manastirskim školama u Praskvici, Podlastvi, Podmainama, Reževićima i Savini. Godine 1858. postavljen je svećenika i učitelja u Perastu. Godine 1867. izabran je za igumana manastira Morača, a dvije godine kasnije za igumana Cetinjskog manastira i profesora na novootvorenoj Cetinjskoj bogosloviji. Od 1872. do 1875. bio je rektor Cetinjske bogoslovije. U crnogorsko-turskom ratu 1876.-1878, imenovan je za svećenika generalštaba. Godine 1876. izabran je za prvog predsjednika novoosnovanog Crvenog krsta u Crnoj Gori. Od 1878. do 1882, bio je episkop Zahumsko-raške episkopije, osnovane na oslobođenim teritorijima Crne Gore. Sjedište eparhije je bilo u manastiru Ostrog koji je za te potrebe preuređen i dograđen. MITROPOLIT Poslije smrti mitropolita Ilariona Roganovića, Ljubiša postaje mitropolit crnogorske pravoslavne crkve. Otprilike u isto vrijeme, formira se Ministarstvo prosvjete Crne Gore i Ljubiša, kao iskusni pedagog i organizator, postaje njen prvi ministar. Umro je od tuberkuloze 1884. godine. Sahranjen je u dvorištu Vlaške crkve u Cetinju. ZANIMLJIVOSTI
MARKO GREGOVIĆ (1867-1941), Portret Visariona Ljubiše
Portret je nastao 1898. najvjerojatnije po fotografiji, govori o izuzetnom Gregovićevom umijeću i izražajnim mogućnostima noseći dubinu misaonog i filozofskog u liku portretiranog. Figuru izvlači iz tamne pozadine inzistirajući na jasno osvijetljenom licu, dok kolorit svodi samo na nekoliko tamnih tonova. Stišana impulsivnost i neobična prigušenost su još jedna potvrda izvanrednog oplemenjenog akademskog realizma koje nose Gregovićevi portreti. (Dio teksta preuzet sa sajta JU "Crvena komuna" iz Petrovca) |
Manastir Praskvica
|
Manastir Praskvica je manastir Srpske pravoslavne crkve. Posvećen je Svetom Nikoli. Predstavljao je duhovni i politički centar Paštrovića. Ime je dobio po obližnjem potoku, koji je imao ukus praskve-breskve.
Podignut je iznad Svetog Stefana. Smješten je iznad miločerske plaže, iznad Jadranske magistrale. Praskvicu čini uža samostanska cjelina, velika crkva posvećena sv. Nikoli i konak te i mala crkva sv. Trojice koja je nedaleko od samostana. Konak je srazmjerno velik. Građen je u dvije faze, a starija po predanju potječe iz doba Balše III. Pokraj crkvice sv. Trojice je omanja jednokatnica u kojoj je u prošlosti djelovala poznata samostanska škola. Samostanska je knjižnica i danas ondje, premda znatno skromnija nego što je bila nekad. 
Manastir Praskvica
Manastir Praskvica nazvan je po obližnjem izvoru čija voda miriše na praskvu, što je lokalni naziv za breskvu.
|
600 godina crkve Sveti Nikola, manastir Praskvica
Datum objavljivanja: 31.5.2014. 
Praskvica
Jedna od starih maslina koje rastu na imanju manastira. |
Jegorov put
|
Krajem 18. stoljeća Jegor Stroganov, monah iz Rusije, sam je probijao put koji spaja manastir Praskvicu i selo Čelobrdo te Pržno (kod trgovinskog i administrativnog centra u tome mjestu). Jegora Stroganova mještani Paštrovića i dalje pamte, narod ga je zvao Rus, iako je moguće kako je bio i poljskog porijekla.
Jegor je bio visoki oficir Carske Rusije, prije no što je iz Rusije brodom stigao u Budvu, odakle je otišao u manastir Praskvicu, koju je izabrao za utočište i mjesto oprosta svojih grijeha. Svoju tajnu iz Rusije nije otkrivao, već je zavjetujući se na šutnju, tako šutjevši sedam godina gradio kameni put koji povezuje manastir Praskvica blizu morske obale, sa Čelobrdom, selom iznad Miločera i dolje prema Pržnu. Put je gradio jednom rukom jer je drugu izgubio u dvoboju s mladim ruskim kapetanom koji se udvarao njegovoj kćeri Jekaterini, a u kojoj je taj udvarač poginuo. Nakon toga događaja ostavio je suprugu i kćer i napustio je Rusiju, kako bi se zamonašio. Nakon smrti supruge, njihova je kćer krenula potražiti svoga oca, t ga naposlijetku pronašla u manastiru Praskvica. Štoviše, kako bi bila u blizini svoga oca, ona se prerušila se u mladog monaha i pristupila monaškom redu. Zbog poštovanja prema Jegorovom zavjetu šutnje, njegova kćer nije nikada s njime progovorila niti jednu riječ. No, kada se teško razboljela i osjetivši da je smrt blizu, ispovijedila se ocu Savi Ljubiši, koji je odlučio Jegoru otkriti njezin identitet. Požurivši do teško bolesne kćeri, ona mu je ubrzo umrla na njegovim rukama. Nakon što je skoro nakon toga umro i sam Jegor, pokopan je pored svoje kćeri na manastirskom groblju. Na njih dvoje podsjeća i mramorna ploča s njihovim imenima u ovome manastiru. 
Pogled s Jegorovog puta na Bečiće i Budvu
Godine 1971. na kraju Jegorova puta stanovnici Paštrovića su postavili spomen-ploču kao podsjetnik i zahvalu Jegoru na njegovom djelu
Jednoruki Jegor Stroganov i njegove stepenice ljubavi i tuge |
Pogled s Jegorovih stuba na Sveti Stefan
U režiji Vide Ognjanović, napravljena je i kazališna predstava o kaluđeru Jegoru, koja je svojevremeno na Sterijiniom pozorju pobijedila u čak 8 kategorija.
Jegorov put: drama u deset scena sa epilogom u tri stava
Autorica: Vida Ognjenović Grad teatar, 2000 - 124 stranica Izdavač: Oktoih Opis knjige; Drama o monahu Jegoru Stroganovu, koji se, okajavajući teške grijehe, zavjetovao na doživotnu šutnju i dospio u primorski manastir Praskavice krajem 18. stoljeća, gde je sam, golim rukama, sagradio kameni put. Po autoričinim riječima, ovo je "komedija zabune gdje je za dramski sukob iskoristeno sudaranje mediteranskog i srednjeeuropskog nasljeđa", dok je po mišljenju urednika, Gojka Bozovića, riječ o drami napisanoj "protiv riječi koje su potrošile smisao". IZVORI I LITERATURA Igor Damjanović, Jegorov put: Priča o podvigu ruskog kaluđera od pre tri veka. Russia Beyond. 31.10.2017. Pročitaj dramu "Jegorov put" na internetu: OTVORI Oko magazin: Praskvica - jedan monah, jedna ruka i jedan put
Autor: RTS Oko - Zvanični kanal Datum objave: 18.9.2023. Opis. Deset godina je bilo potrebno monahu Jegoru Stroganovu da samo jednom rukom, prvo raskrči, a zatim napravi put, koji spaja more i selo Čelobrdo. Svakog dana je radio, a pokretali su ga volja i odlučnost, ali pre svega bol koji je nosio u svojoj duši, zbog čega je i došao u manastir Praskvicu. Visoki oficir ruske vojske Jegor Stroganov na samom kraju XVIII veka dolazi u manastir iznad Miločera u Paštrovićima. Posle dvoboja u kojem je branio čast svoje ćerke, bio je ranjen u levu ruku, ali je ubio svog nekadašnjeg prijatelja. Kad se smestio u zasebnu manastirsku sobu, Jegor je sebi odredio zadatak da kamenim putem poveže more i Čelobrdo. Imao je najvažniji alat - gvozdenu volju i jednu ruku. Starim carigradskim maljem razbijao je sivi i ljuti pomorski krš, slagao je kamenje, zidao stepenike i podzide. Meštani su ga gledali i svašta su pomišljali. Prvo da je možda poludeo, pa da je gluvonem jer nisu znali da se igumanu manastira zavetaovao na ćutanje, a kad su želeli da mu pomognu, on bi njihovo kamenja bacao sa strane i nastavljao svoju muku, da sam gradi put. Manastir Praskvica nalazi se na brdu iznad Miločera i Svetog Stefana. Ime je dobio po obližnjem potoku čija voda miriše na breskve, ovde se kaže - praske. Bio je duhovni i politički centar Paštrovića. U porti manastira sahranjen je Jegor Stroganov, pored njegovog imena piše Jelisaveta. Ko su Jelisaveta, Jekaterina i Jelisej u životu jednorukog monaha i graditelja puta? Urednik: Gorislav Papić Autor: Dalibor Žarić Label and copyright: RTS |
Drobnići
|
Drobni pijesakDrobni pijesak je veliko pješčano žalo u središnjem dijelu Paštrovića, podno sela Drobnići, između Svetog Stefana i Petrovca.Na ovom povijesnom mjestu su Paštrovići u prošlosti održavali svoj zbor i ovdje donosili neke povijesne odluke. Ovdje su obavljali izbor samoupravnih tijela i paštrovićke bankade. Svake godine na Vidovdan, plemenska skupština birala je suce i vlastelu, predavala im zakonik, starostavnik, knjigu i srebrni pečat. Izabranici su se potom obvezali da će pravedno suditi i izvršavati zakone i odluke zbora.
Legenda o skočidjevojci Postoji nekoliko verzija legende po kojoj petrovački rt Skočiđevojka nosi baš to ime. Stefan Mitrov Ljubiša piše da je djevojka Ruža skočila sa tog mjesta, bježeći od otmičara, želeći ostati vjerna svom zaručniku. Njen vjerenik Stevan, koji je u međuvremenu prešao na islam i postao paša, htio je učiniti isto kad je čuo za Ružinu smrt, ali ga je iguman spasio i odveo u Hilandar da okaje svoje grijehe. Druga verzija kaže da je Ruža skočila u more kada ju je njena maćeha htjela udati za čovjeka kojeg ne voli, a ne za moreplovca kojeg je čekala. Srela se na rtu s momkom kojeg su joj odabrali i kako nije htjela postati njegova žena, na očigled svih, bacila se u more. |
Reževići
Manastir Reževići
|
Manastir Režević se nalazi na jadranskoj obali, između Svetog Stafana i Petrovca. Tu su se birai Paštrovićki knjazevi. Mošti posljednjeg vladara Paštrovića, porijeklom iz Bečića kod Budve, Stefana (Šćepana) Štiljanovića, (kasnijeg srpskog despota) jedno su se vrijeme nalazili u manastiru (sada su u Beogradu). Po predaii, na mjestu Reževića je bilo nekada pagansko svetište (ruševine i drugi ostaci vide se i danas). Ovdje je živio i Stefan Prvovjenčani, i on je, po predaji, sagradio i 1223, godine posvetio crkvu Uspenija presvete Bogorodice (Uzačašća Bogorodice), a car Dušan je 1351. u Reževićima podigao crkvu arhiđakona Stefana. Istom prilikom je Paštrovićima posvetio svoj čuveni Zakonik, koji im je služio pri vjenčanjima i donošenju presuda na Sudinom Brdu. Izvorni Zakonik se danas čuva u Zagrebu.
|
Petrovac
Pogled na Petrovac s Jadranske magistrale
Razglednica Petrovca iz 1920-ih godina
|
Petrovac u 19. stoljeću; povijesna karta
Castellastva 1837 IZ NOVIJE PROŠLOSTI
Do otvaranja tunela Sozina", cestovni pravac od Virpazara do Petrovca nekada je bio najprometnija prometnica prema Crnogorskom primorju. Uz magistralu su bile locirane tri kafane, od kojih danas radi još jedinio "Voda u kršu". Ostale dvije bile su u dijelu Bijelih poljana i na Kruševici nadomak Petrovca. IZVOR DAN.co.me |
Zaštićeno područje Park prirode "Кatič"
|
Vlada Crne Gore je na sjednici od 16.9.2021. donijela Odluku o proglašenju zaštićenog područja Park prirode "Кatič", još jednog integriranog obalnog i morskog zaštićenog područja u Crnoj Gori, s ciljem očuvanja prirodnih vrijednosti i resursa koje obilježavaju ovo područje.
Područje zaštite Zaštićenim područjem od nacionalnog značaja (IV kategorija zaštićenih područje) proglašava morski akvatorij i obala na dijelu općine Budva (katastarske općine Reževići I, Petrovac i Buljarica II) i općine Bar (katastarske općine Sutomore, Mišići i Buljarica I), pod nazivom Park prirode "Katič". Utvrđene su dvije zone zaštite i to: druga (II) zona zaštite koja obuhvata koja se izdvaja na sljedeće 3 lokacije – cjeline u morskom dijelu područja:
(treća) zona zaštite koja se izdvaja u dvije cjeline i to:
Opis osnovnih ciljnih vrijednosti Područje Parka prirode "Katič" predstavlja integrirano obalno i morsko zaštićeno područje koje se prostire od Skočiđevojke na sjeverozapadu, do Maljevika na jugoistoku, u kome se štite zaštićene i ekološki značajne morske i obalne vrste i staništa. Od prirodnih vrijednosti Parka prirode "Katič", kao ciljne za zaštitu u morskom dijelu se izdvajaju sljedeća staništa i vrste visoke reprezentativnosti: 1) staništa: (I) biocenoze naselja morske trave (Posidonia oceanica), naročito u okolici otoka Mali Katič (crkva Sveta Neđelja) i Veliki Katič s Petrovačkim zaljevom, zaljevom Lučice do zapadnog dijela Buljaričkog zaljeva, južni dio Buljaričkog zaljeva, akvatorij ispred Dubovice s uvalom Pećin do rta Kotrobanje i Uvala Maljevik do linije Crni rt - rt Krčevac 2) vrste koje su zaštićene crnogorskim i međunarodnim propisima, uključujući naročito sljedeće vrste: Cymodocea nodosa, Cystoseira amentacea, Cladocora caespitosa, Centrostephanus longispinus, Lithophaga lithophaga, Pinna nobilis, Scyllarus arctus i dr. U kopnenom dijelu se kao ciljne za zaštitu izdvajaju sljedeće vrste i staništa visoke reprezentativnosti: 1) vrste: drvenasta mlječika (Euphorbia dendroides) 2) staništa: (I) mediteranska stjenovita obala obrasle endemičnim vrstama roda Limonium, (IIi) termomediteranski prepustinjski žbunjaci i (III) jednogodišnja vegetacija pokretnih morskih obala Prostor Parka prirode "Katič" stavlja se pod zaštitu u cilju stvaranja uvjeta za opstanak i dugoročnu zaštitu velikog broja vrsta i staništa značajnih za zaštitu. PROČITAJ VIŠE Nacrt odluke o proglašavanju zaštićenog područja Park prirode "Katič" (DOC) 
Pojednostavljen kartografski prikaz granica i zona zaštite (II do III) integriranog obalnog i morskog zaštićenog područja "Katič" na topografskoj podlozi (TK 1: 25000, VGI)
|
Pogled na otoke Katič i Sveta Nedjelja
Autor fotografije: Autor Bratislav - Vlastito djelo postavljača, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=6505247 Petrovačke hridi (Lokalni Hodači)
Datum objave: 27.9.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Iskoristili smo produženo ljeto i provozali kajak oko malih ostrva (hridi) nadomak Petrovca: ostrvo Sv. Nedjelje i ostrvo Katič. |
|
Buljarica
Plaža Buljarica u Buljaričkom polju, podno brda Dubovice je 2 kilometra udaljena od Petrovca u smjeru Bara. Duga je oko 2400, tako da je druga po veličini na crnogorskom primorju. U pozadini desno vide se vrhovi Paštrovske gore, sjeverno od Petrovca. |
Kaluđerac
Manastir Gradište
|
Manastir Gradište pripada Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve. Nalazi se u Buljarici, udaljen tri kilometra od Petrovca, na jednom malom uzvišenju iznad magistralnog puta koji vodi u Bar.
Manastirski kompleks čine tri hrama i konak. Glavni hram je posvećen Svetom Nikoli. Na istom platou je drugi posvećen Svetom Savi, koji dominira manastirskim kompleksom i treći hram posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, nalazi se na višem platou i oko njega je aktivno seosko groblje. Manastir Gradište se nalazi na popisu zaštićenih kulturno-povijesnih spomenika republike Crne Gore. POVIJESNI PREGLED Prema narodnoj predaji manastir Gradište je podignut u 11. stoljeću na ostacima stare antičke građevine. Prvi puta se manastir spominje u 14. stoljeću u povelji kralja Milutina iz 1305. godine, kojom se potvrđuje da ga je njegova majka, kraljica Jelena darovala samostanu (manastir) Bogorodice Ratačke. U drugoj povelji, pisanoj u Kotoru 1310. godine, piše da kralj Milutin prilaže manastiru imanje. Danilo I Petrović Njegoš u pismu protopopu Đuru 17.6.1725. g. piše: "...molio te iguman Georgije, iz Gradištah..." iz čega se vidi da je tada manastir pripadao pravoslavcima. Od nastanka manastir je više puta bio napadan i paljen, a najsuroviju odmazdu je doživio 1785. godine od strane Turaka, na čelu s Mahmud-pašom Bušatlijom. Zbog toga je bio opasan jakim zidom s visokom kulom i puškarnicama, da bi se mogao obraniti od turskih upada. Zid i kula su srušeni, ali njihovi temelji su očuvani do danas. U Drugom svjetskom ratu opljačkali su ga i spalili Talijani. Prilikom zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine bili su porušeni krovovi i zidovi manastirskih crkava. MANASTIRSKI KOMPLEKS Crkva Svetog Nikole je glavna manastirska crkva, živopisana (oslikana) je motivima iz Starog i Novog zavjeta, kao i figurama dinastije Nemanjića, nastale 1620. godine za vrijeme vladike Ruvima, kao rad slikara Strahinje iz Budimlja. Ikonostas u crkvi je oslikao i rezbario Vasilije Rafailović. Na središnjem platou, pored crkve Svetog Nikole, nalazi se zgrada manastirskog konaka koja je sredinom 19. stoljeća dobila današnji izgled. Crkva Svetog Save je podignuta 1864. godine. Ikonostas je oslikao Nikolas Aspioti, s Krfa. Crkva Uspenja Presvete Bogorodice se nalazi iznad predhodna dva hrama, izvan manastirskog okruženja i njenu glavnu vrijednost čine freske kojima je oslikana. Ikonostas crkve Svetog Nikole Prema natpisu na jednoj od prijestolnih ikona, autor ikonostasa je zograf Vasilije Rafailović, kao jedan od predstavnika čuvene bokokotorske slikarske škole Rafailović-Dimitrijević iz Risna. On je 1795. godine oslikao i rezbario ikonostasnu pregradu u crkvi Svetog Nikole. To što ovaj ikonostas čini neobičnim je ikona Svetog Hristofora, koji ima magareću glavu, kao rijetko ikonografsko rješenje. Ova jedinstvena ikona okružena je sa dvanaest kvadratnih polja u kojima su predstavljeni apostoli. U donjem dijelu ikone predstavljeni su likovi šest stojećih figura svetitelja. U istom ikonostasnom redu do ove ikone nalazi se ikona s likom Svetog Nikole. Iznad prijestolnih ikona drugu zonu ikonostasa čini friz apostola s Deizinom kompozicijom u sredini. Takav prikaz svetitelja ima utemeljenje u legendi koja govori o njemu kao mladiću obdarenom nesvakidašnjom ljepotom. Nije se mogao obraniti, posebno od djevojaka, pa je molio Gospoda da mu naruži lice. Molba je bila uslišena, pa mu je glava dobila pseće-magareći izgled. Ikonostas je još po nečemu poseban, a to je da pored centralnih, carskih dveri postoje samo jedna bočna vrata i to ona s lijeve strane. WIKIPEDIJA: Manastir Gradište |
Manastir Gradište
Autor foografije: Алексей Никитин, Wikipedija Rade Andrović
Legendarni paštrovski junak iz druge polovine 18. st. U ljeto 1785. godine, paša skadarski Mahmud Bušatlija pobjedonosno je prolazio kroz Paštroviće poslije pohoda na Crnu Goru. Pop Rade Andrović se odvažio ubiti ga u njegovom šatoru u Kastellastvi jer je iznevjerio riječ da pohare neće biti u Paštrovićima. Njegova puška ne kresnu i Turci ga posjekoše. Stjepan Mitrov Ljubiša ga je s istinom prozvao novim Obilićem; Ne znate vi, Mirčeta, što je vjera i mir kaoda ste, osim krsta, Turci. Ne sjećate se da smo tobož zaludnja braća, no biste voljeli paliti na mene, no na odžu. Vi slušate nagovore poturice, koji vas za perčin drži i podbada da se pjanite brackom krvlju. A tako mi četvero jevanđelja, da mi nije s toga, što smo zalud braća Srbi, i što nam se pod brkom smiju Turci i Latini, ne bih se s vama nikad umirio dok mi ne bi pronikle zovke na prijekladu. Crnogorski Junaci - Pop Rado Andrović Proizvodnja: RTCG |
Buljarica
|
Buljarica morska uvala koja se nalazi se između Petrovca na zapadu i Sutomora na jugoistoku, odn. između rta Resovo brdo i brda Dubovica. U zaleđu se nalaze masivi Paštrovske gore i Sutormana (Sozina i Vrsuta), koji odvajaju ovaj zaljev od Skadarskog jezera. Ovo je ruralno područje s još uvijek nerazvijenom infrastrukturom i netaknutom prirodom. Buljarica je i najduža plaža na Budvanskoj rivijeri, duga oko 2200 m, iza koje se pruža poplavno Naluško polje, obraslo gustom trstikom. Na višim dijelovima zaleđa nalazi se izvorna mediteranska šuma hrasta i jasena, u kojoj je smješten auto-kamp. Suhi dijelovi uvale se koriste u poljoprivredne svrhe: za vinogradarstvo, voćarstvo i ispašu.
Naluško polje (Buljaričko polje), plaža Buljarica i uvala Buljarica
U pozadini svih većih plaža na budvanskom primorju nalaze se polja u vidu niskih, uglačanih prostranih ravni, poput Buljaričkog polja u zaleđu plaže Bujarice. Ormitološki značaj Buljarice Opće karakteristike područja Buljarica je jedan od najvećih ekoloških kompleksa na jadranskoj obali, jedinstven zbog relativno netaknute prirode i autohtonih vrsta. Obalne močvare, u kojima dolazi do miješanja slatke vode s morskom, su jedno od rijetkih staništa na čitavom Mediteranu. IBA standardi preporučuju za zaštitu ovaj prostor zbog njegove vrijednosti kao staništa ili mjesta boravka velikog broja ugroženih vodenih ptica: fendaka, Phalacrocorax pygmeus, kratkoprstog kobca (gnjezdarica), Accipiter brevipes; morskog sokola, Falco eleonorae; krškog sokola, Falco biarmicus; vjetruške, Falco tinunculus kao i zbog pjevačica: trstenjaka, Acrocephalus arundinaceus; vodomara, Alcedo atthis; srednjeg djetlića, Dendrocopus medius; brgljeza lončara, Sitta neumayer; te sjenice, Parus lugubris. Buljarica je značajna točka na selidbenom koridoru, što potvrđuje i ekstremno jak lovni pritisak tjekom zime: više vrsta plovki i šljukarica koriste plažu za odmor tijekom seobe, u prvom redu patke, Anas penelope, Anas acuta, Anas crecca, Anas querquedula, te šljukarice Calidris feruginea, Numenius phaeopus i druge. Staništa Na dodiru s morem formirala se plaža koju čine grublji obluci. Plaža je širine do tridesetak metara. U zaleđu plaže je uzdignuti prirodni nasip nastao aktivnim radom valova. Močvara u zaleđu se nalazi na razini mora, i polako se penje prema kopnu. Postoje drenažni kanali u kojima se zadržava voda, a također i prirodne depresije koje formiraju splet plitkih jezeraca. U neposrednom zaleđu plaže nalazi se gust tršćak koji se nastavlja na poplavne livade i šumu autohtonog hrasta, močvarnog jasena, brijesta i maslina. Brda koja okružuju dolinu su prekrivena mediteranskom makijom, kao i kultiviranim maslinicima. Toliki broj staništa na malom prostoru govori o kompleksnosti ekosistema Buljarice, ali i o njegovoj ranjivosti. S obzirom na atraktivnost ove lokacije i potencijalno gospodarsko iskorištavanje, očigledna je opasnost po ovo područje. Svi drugi problemi u ovoj uvali, pa i intenzivan lov zimi, neznatni su u odnosu na trajno izgubljen prostor urbanizacijom. Buljarica zadovoljava tri od devet kriterija Ramsarske konvencije o močvarnim staništima, kao jedinstvena, rijetka i reprezentativna močvara na istočnoj obali Jadrana, stanište brojnih ugroženih vrsta, ne samo ptica već i vodozemaca i gmizavaca i ključno mjesto u migraciji ptica. IZVOR: IBA Crne Gore |
Buljarica - razvojni pravci
Autor: Crnogorsko Drustvo Ekologa DAtum objave: 29.7.2020. Opis. Montenegrin Ecologists Society Email: [email protected] Website: http://drustvoekologa.me |
Din vrh (869 m)
Na području Divljeg vrha, iznad Buljarice (zovu ga i "Din-vrh" - tako je upisan i na topografskim kartama), u 19. i početku 20. stoljeća nalazila se tromeđa Crne Gore, Austrije i Turske).
Din vrh i obližnje područje Presjeka prijelazno su područje Paštrovske gore prema Lokvici i Plavniku (Sozina) grebenima Vrsute.
Din vrh i obližnje područje Presjeka prijelazno su područje Paštrovske gore prema Lokvici i Plavniku (Sozina) grebenima Vrsute.
|
Gluhi Do
Fijernje, smješteno uz staru prometnicu između Virpazara i Petrovca, najviše je područje sela Gluhi Do, najvećeg crmničkog sela. U pozadini je greben Sozine. |
CRMNIČKIM STRANAMA
Gluhi DoGluhi Do (Gluhodoljani), crnogorsko pleme iz Crmničke nahije čija plemenska oblast graniči na sjeverozapadu sa Brčelima, od Bjelolasice do Krnjka, na zapadu i jugozapadu sa Paštrovićima, od Krnjka pa sve do Velje Vrsute, te sa Sotonićima na Rajkovića Mostu. Ime plemena dano je po zemljopisnom karakteru njihove oblasti, koja je sa tri svoje strane, zapadne, južne i istočne, okružena visokim planinama od blizu ili preko 1000 metara visine, što joj daje oblik lijevka. Gluhodoljani imaju veoma razgranata bratstva, a o njihovoj jačini svjedoči i podatak da su početkom 17. stoljeća od Paštrovića uspjeli preoteti cijelu planinu Sozinu. Kroz ovu planinu na cesti Podgorica-Bar prokopan je tunel dug 4195 metara. IZVORI: WIKIPEDIJA; Plemena u Crnoj Gori. Montenegrin Ethnic Asociaion of Australia |
Najstariji Crnogorac
U Gluhom Dolu je živio Krsto Vojvodić koji je prema potvrđenim evidencijama, (naime, bio je još slučajeva starijih osoba, no nije bilo moguće dokazati evidencijama) bio najstariji čovjek koji je živio u Crnoj Gori. Rođen je 13.9.1906., a preminuo 22.11.2015. -živio je 109 godina i 70 dana. Krsto je pokopan na seoskom groblju Gluhi Do. Krsto Vojvodić iz crmničkog Gluhog Dola napunio 105 godina Prikazano 13.9.2011. na TV Crne Gore. |
Gluhi Do
|
Pleme se dijeli na Gluhi Do u užem smislu i 'selo' Bukovik, a njihova bratstva su:
1) Vuletići koji se granaju na "grane": "Bošković", "Đurašić", "Rajičević", "Knežević", Vuksanovići i pribraćeni "Spičanović"); 2) Ivčevići čiji su "zagranci": Vukčevići, Parađini, Marotići, Mišljeni, Mihaljevići, Đuranovići, Jankovići, Mahmutovići i "Ostović"; 3) Kumpresi koji imaju "grane": "Vojvodić", "Buhić" i "Vučićević"; 4) Masloničići s "granama": "Šarčević", "Savić", "Jovetić", "Đuković", "Vujović" i "Šćepčević"; 5) Gvozdenovići i "grane": "Gvozdenović", "Stanišić", "Pavlićević", "Kiković", "Petranović" i "Radović"; 6) Jovovići i "zagranci": "Jovović", Gradinjani, Pavlovići, "Antović", "Glavičić", "Nikčević" i "Šajinović"; i 7) Brankovići-Čarapići i njihovi "zagranci": "Đurišić" i "Branković". Ostala su bratstva zasebnog porijekla, viz.: Dobrilovići - Šušteri od "zagranaka": Šušteri i Ćetkovići sa Drešićima (koji su se "pribratili"; Kovačevići ; "Ćeklić"; "Zec"; i Nikolići. Jovan Erdeljanović je 1926. godine (djelo Stara Crna Gora) zabilježio kako je pleme Gluhi Do podijeljeno na mahale (zaselke, op.) Donje Selo, Srednju mahalu, Jasen, Reljiće i Bukovik. Selo Gluhi Do najveće je u Crmnici, i prostorno je najrazvedenije. Prostire se od najniže položenog zaselka Reljići, na oko 20 m n.v., do Fijernje na preko 500 m n.v.). Svaki zaselak se opskrbljuje vodom iz lokalnih izvora, a na prostoru sela se nalazi i izvorište Velje koje je zahvaćeno i uključeno u Barski vodovodni sustav. Također se na prostoru sela nalaze primarni objekti sustava Regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje: CS Reljići, Hidrotehnički tunel i PK Reljići s trasom cjevovoda. Prema narodnoj predaji, selo se ranije zvalo Dobri Do. (IZV: Radoje Radojević, 1971.) Najviše crkava u Crmnici Gluhi Do selo je s najviše sakralnih zdanja u u Crmnici. Podaci o točnom broju se razlikuju, ovisno o izvoru. U gluhodolskim zaselcima (mahalama) ima 8 crkava (prema J. Vukmanoviću, o antropogeografskim i etnološkim ispitivanjima Crmnice, 1988.), odnosno 10 (prema Željku Miloviću, 2001.), Šematizam iz 1924. godine u Gluho!oljskoj parohiji navod postojanje sedam crkava, crkve posvećene Rođenju Bogoro!ice i njenih filijala, itd.:
U zemljotresu 1979. srušene su dvije crkve sv. Trojice i sv. Šćepana (Stefana), dok su sve ostale bile oštećene. Crkva sv. Trojice obnovljena je 2000, godine. |
Luka Jovović
(23.9.1865.-1944.) Luka Jovović je bio učitelj i pisac iz sela Gluhi Do u Crmnici. Porijeklom je iz uglednog bratstva Jovovića, koje vodi porijeklo iz Vasojevića, iz sela Nižice, iz kojeg se odselilo zbog najezde Turaka u 16. stoljeću i prvobitno se naselilo u selo Dupilo, a odakle ubrzo u Gluhi Do. Nakon završene gimnazije u Cetinju, službovao je kao učitelj u raznim mjestima u Crnoj Gori. Bio je odličan poznavatelj povijesti i narodnih običaja u svom kraju. Pisao je priče, folklorne i etnografske radove. Njegovi najznačajniji radovi su: Pripovjetke iz crnogorskog života I (Cetinje, 1895.) i Pripovjetke iz crnogorskog života II (Dubrovnik, 1906.). Folklorne i etnografske radove objavljivao je u brojnim listovima i časopisima koji su tada izlazili u susjednim krajevima: Golub, Bosanska vila, Naše doba, Omladina, Luča, Građanin i dr. PROČITAJ VIŠE: Savo Lekić, Luka Jovović - učitelj i književnik. Matica crnogorska. Matica, br. 64, zima 2015. (PDF) 
|
Bukovik
|
U selu Bukovik razlikuju se "krajevi" ili "mahale seocke", svaka sa jednim glavnim bratstvom, tu su bratstva: Bokani, Lekići, Kaletići i Rajkovići koji vode porijeklo od 4 brata i Đurići (2 kuće; od Jovovića iz Gluhog Dola). Gluhodoljani se sastoje ukupno od 335 obitelji, kojima treba pridodati i 30 pobratimljenih.
|
Pogled s padina Rasovatca u smjeru istoka
U podnožju padine je selo Bukovik u plemenskom području Gluhi Do. Na drugoj strani uvale je brdo Bjelasica (556 m), a desno od njega je Crmničko poje, iza kojega se nazire površina Skadarskog jezera. Legenda o nastanku imena crmničkih sela Gluhi Do i Sotonići |
Sotonići
Sotonići su po južnim stranama planine Bjelasice, poglavito po dosta širokim zaravnima, kojima se njene kose i izdanci spuštaju ka rijeci Bistrici. Sotoniće obično označavaju u govoru kao "selo", jer su im djelovi dosta grupisani i ublizo jedan drugome. Svaki pojedini dio se redovno obelježava kao "mahala" ("ma'ala"), a samo ponekad i kao "selo".
Najdalje je na sjeveru "mahala" Nikolići, u kojoj su glavno bratstvo bili Nikolići (Igumnovići, 3 kuće, i Kraljevi, 3 kuće), a sad većinu stanovništva čine razna druga bratstva Mitrovići (4 kuće), Ulame (1 kuća), Jovetić (1 kuća), Radovići ("Kudini", 9 kuća) i Đurović (1 kuća), - Na zapadu je od Nikolića, pod brdom Rožancem, "mahala" Gornje Selo, u kojoj su glavno bratstvo Mitrovići (Vukosavovići, 18 kuća; Stojanovići, 11 kuća; Gaževići, 7 kuća) i osim njih još samo "Bajković" (2 kuće). - Na jugu je od Nikolića, a više potoka Bistrice, "mahala" Rasalići. U njoj su glavno bratstvo Rasalići (Kojičići, 7 kuća; Damjanovići, 3 kuće; Savićevići, 2 kuće; Markovići, 3 kuće; Popovići, 6 kuća; Stankovići, 10 kuća), a ostala su bratstva: Srzentići (2 kuće), Đuranović (1 kuća) i Todorović (1 kuća). - Istočno je od Rasalića i niže, k "Polju", "mahala" Mirosaljići, u kojoj su Mirosaljići-Boškovići (1 kuća), "Nikić" (2 kuće, od Mitrovića - Vukosavovića iz Gornjeg Sela) i Vlahović (ili "La'ović", 1 kuća).
Četiri glavna bratstva - Nikolići, Mitrovići, Rasalići i Mirosaljići - sve su od jednog pretka, a razgranala su se i dobila prezimena od njegova četiri sina. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.
Najdalje je na sjeveru "mahala" Nikolići, u kojoj su glavno bratstvo bili Nikolići (Igumnovići, 3 kuće, i Kraljevi, 3 kuće), a sad većinu stanovništva čine razna druga bratstva Mitrovići (4 kuće), Ulame (1 kuća), Jovetić (1 kuća), Radovići ("Kudini", 9 kuća) i Đurović (1 kuća), - Na zapadu je od Nikolića, pod brdom Rožancem, "mahala" Gornje Selo, u kojoj su glavno bratstvo Mitrovići (Vukosavovići, 18 kuća; Stojanovići, 11 kuća; Gaževići, 7 kuća) i osim njih još samo "Bajković" (2 kuće). - Na jugu je od Nikolića, a više potoka Bistrice, "mahala" Rasalići. U njoj su glavno bratstvo Rasalići (Kojičići, 7 kuća; Damjanovići, 3 kuće; Savićevići, 2 kuće; Markovići, 3 kuće; Popovići, 6 kuća; Stankovići, 10 kuća), a ostala su bratstva: Srzentići (2 kuće), Đuranović (1 kuća) i Todorović (1 kuća). - Istočno je od Rasalića i niže, k "Polju", "mahala" Mirosaljići, u kojoj su Mirosaljići-Boškovići (1 kuća), "Nikić" (2 kuće, od Mitrovića - Vukosavovića iz Gornjeg Sela) i Vlahović (ili "La'ović", 1 kuća).
Četiri glavna bratstva - Nikolići, Mitrovići, Rasalići i Mirosaljići - sve su od jednog pretka, a razgranala su se i dobila prezimena od njegova četiri sina. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.
|
U Sotonićima se nalaze crkva Svete Petke (18. stoljeće), crkva sv. Jovana i sv. Arhanđela Mihaila (16. st.)
Sotonići se opskrbljuju vodom iz lokalnog vodovodnog sustava koji čine zahvati vode na izvorima Šanik i Vodica s rezervoarom iznad sela i distributivnom mrežom od rezervoara do potrošača. Dva su režima vodoopskrbe: zimski kada se voda gravitacijom iz izvora Vodica doprema do rezervoara i ljetni kada se voda doprema u rezervoar preko crpne stanice na izvoru Šanik. Prema narodnoj predaji, selo se ranije zvalo Ljubičevo. (IZV: Radoje Radojević, 1971.) Crkva sv. Jovana i Sv. arhanđela Mihaila
Na seoskom groblju u Sotonićima nalazi se ova pravoslavna crkva iz 16. stoljeća posvećena sv. Jovanu i sv. Mihailu. Crkva pripada tipu dvojnih bazilika, što je u ovom kraju stara tradicija, u funkciji udovoljavanja potrebi služenja dvojici patrona. Prvi objekt crkve bio je podignut kao jednobrodna građevina s apsidom. Kasnije je uz njezin južni zid dograđena još jedna struktura oblika i dimenzija. Sjeverni zid starijeg objekta je uklonjen, i pod isti dvostrešni krov stavljena su oba zdanja, tako da crkva izvana djeluje kao jedinstvena jednobrodna građevina. Umjesto zida dvije su građevine spojene slobodnostojećim stubovima. Na taj način oslobodjen jei unutrašnji prostor, koji čini jedinstvenu cjelinu. Crkva je zidana pravilnim klesanim kamenom, slaganim u horizontalne redove. Nad zapadnom fasadom sagrađen je kameni zvonik. Crkva ima dvije oltarne apside. Unutrašnjost je s dva stupa podijeljena na južni i sjeverni brod koji su nadsvedeni bačvastim svodom oslonjenim na dva para ojačavajućih lukova, koji dijele crkvu na dva traveja i oltarne prostore. Ojačavajući luci su oslonjeni na pilastere - na južnom i sjevernom zidu i na slobodnostojeće stubove u centralnom dijelu građevine. Oltarski prostori su nadvišeni za nekoliko stepenica u odnosu na središnji dio. Ulaz je postavljen centralno. Crkva ima samo jedan ikonostas, smješten ispred sjevernog oltara. Ikone na ikonostasu oslikali su Vasilije i Milivoje Đinovski 1909. godine. Postojao je još jedan ikonostas, ali je on uništen u zemljotresu 1979. godine. Crkva sv. Petke Crkva sv. Petke sagrađena je u 18. stojeću. Zanimljiv na crkvi je njezin visoki zvonik, koji nije postavljen na ulaznom pročelju, kako je to bilo uobičajeno, već se nalazi na južnoj strani okrenutoj ka selu. Također je neobično zatvoreno predvorje crkve, kao i način na koji je oslikana freskama, rad nekog naivnog slikara - freskopisca. |
Crkva sv. Jovana i Sv. arhanđela Mihaila
Izvor: Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine Crne Gore |
Brčeli (Brčelo)
Ovome plemenu granice na sjeveru su: prema istočnoj i zapadnoj Podgori, prema Dupilu i prema Riječkoj Nahiji (prema Građanima). Granica na zapadu je prema Paštrovićima: od Maloga Sokola na sjeveru pa do Krnjka (brdo Krnjak) na jugu.
Na jugoistoku, prema plemenu Gluhom Dolu, brčeoska granica ide od Krnjka "na vr' Strane od Krnjka pa preko Grošta na Donje Potoke", zatim na vis Kaliće, pa na Poljice Rasovatačko i dalje na brdo Mali Rasovatac, a sa njega na vrh planine Rasovatca ili Trojice. Dalje prelazi preko visova: Zmijine Glavice, Samoborske Glavice, Smrdeša, Rusopasta i Vrijesa, te izlazi na veliku goru Baline i penje se "na Mićunovu Dubravu na vr' Balina", pa zatim ide na visove: Krstac pod Glibovac, Tijesnu Ulicu i Brbuljački Krš, i time izlazi na planinu Bjelasicu, na kojoj se i završava.
Na jugoistoku, prema plemenu Gluhom Dolu, brčeoska granica ide od Krnjka "na vr' Strane od Krnjka pa preko Grošta na Donje Potoke", zatim na vis Kaliće, pa na Poljice Rasovatačko i dalje na brdo Mali Rasovatac, a sa njega na vrh planine Rasovatca ili Trojice. Dalje prelazi preko visova: Zmijine Glavice, Samoborske Glavice, Smrdeša, Rusopasta i Vrijesa, te izlazi na veliku goru Baline i penje se "na Mićunovu Dubravu na vr' Balina", pa zatim ide na visove: Krstac pod Glibovac, Tijesnu Ulicu i Brbuljački Krš, i time izlazi na planinu Bjelasicu, na kojoj se i završava.
|
Kao što se prema opisanim granicama vidi, oblast plemena Brčela čini vrlo dobru geografsku cjelinu. Ona je istina nagnuta i donekle otvorena prema rijeci Oraovštici (ili Sjenokoskoj Rijeci ili Opačkoj Rijeci, kako taj njen dio često zovu), ali je i na toj strani zaštićena visokim i krševitim brdima i stranama. Gotovo u sredini plemenske oblasti je veliko i staro naselje, Brčeli. Zbog svoga vrlo zgodnog i zaklonitog položaja pod visokim planinama i ujedno zbog podesnog klimata ono je privlačilo još pažnju Nemanjića i zatim Balšića, te su kod njega podizali svoje zadužbine i šta više dvore, u kojima su boravili. Te su zadužbine bile od starine zborna mjesta cijele Crmnice. Uloga naselja Brčela kao plemenskog središta još je osobito bila pojačana i time, što su u njemu od vajkada sjedjela jaka i stara bratstva, koja su uvijek okupljala oko sebe ostalo stanovništvo ove oblasti u tijesnu plemensku zajednicu. Četiri grupe najjaćih bratstava u ovom naselju imaju zajedno 160 domova, a to je više od polovine svih porodica u plemenu (u cijelom plemenu ima 299 porodica).
Brčeljani su zbog toga zadobili zemljišta i izvan svoje plemenske oblasti, osobito u istočnoj Podgori i u Lugu kod Vira. Glavno naselje ovoga plemena, Brčeli, dijeli se na dva "sela": Gornje i Donje Brčele, koje ponekad u govoru označavaju kao: Gornje i Donje Selo. Sjeverozapadno su od njih "selo" Tomići, a jugoistočno od Brčela "selo" Brijege. WIKIPEDIJA; Plemena u Crnoj Gori. Montenegrin Ethnic Asociaion of Australia |
Tomići, u Brčelima
|
Gornji Brčeli
Gornji Brčeli su, kao što im i samo ime kaže, viši, a južniji, dio naselja Brčela. Oni su po stranama u dnu planina Rasovatca i Krstca i po dolovima i valama, što su među izdancima tih planina. Usled toga se dijele na četiri "mahale". koje se sve, osim jedne, zovu po svome glavnom bratstvu (a ponekad se naziv "mahala" zamjenjuje riječju "Kuće").
Na južnijim i višim položajima su: Mahala Popovića, u kojoj su bratstva: Popovići (32 kuće) i Špadijeri (3 kuće) i Srednja Mahala sa bratstvima: Boskovici (15 kuca), Aleksici (11 kuca), Knezevici (2 kuce), Tomasevici (12 kuća) i Franovići (1 kuća). Niže ove dvije "mahale" su: Mahala Rolovića, u kojoj su sami Rolovići (s ogrankom Nikaljevićima; 25 kuća), i Mahala Iličkovića, u kojoj su osim Iličkovića (25 kuća) i Subotići (2 kuće).
Od imenovanih bratstava jednu veliku grupu srodnih bratstava čine Popovići, Boškovići, Aleksići i Knezevići, a drugu Rolovići i Iličkovići. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.
Na južnijim i višim položajima su: Mahala Popovića, u kojoj su bratstva: Popovići (32 kuće) i Špadijeri (3 kuće) i Srednja Mahala sa bratstvima: Boskovici (15 kuca), Aleksici (11 kuca), Knezevici (2 kuce), Tomasevici (12 kuća) i Franovići (1 kuća). Niže ove dvije "mahale" su: Mahala Rolovića, u kojoj su sami Rolovići (s ogrankom Nikaljevićima; 25 kuća), i Mahala Iličkovića, u kojoj su osim Iličkovića (25 kuća) i Subotići (2 kuće).
Od imenovanih bratstava jednu veliku grupu srodnih bratstava čine Popovići, Boškovići, Aleksići i Knezevići, a drugu Rolovići i Iličkovići. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.
Donji Brčeli
Donji Brčeli su po nižem i pitomijem zemljištu nego Gornji. Kuće su dijelom po stranama i po ivicama omanjih dolova a dijelom na samim brdima i glavicama (poglavito na Bojkovoj Glavici i na Leverdinu Brijegu). Nema podjele na mahale, nego se razlikuju samo grupe kuća od pojedinih bratstava: Leverde (5 kuća), Kopitovići (14 kuća), Jovanovići (27 kuća) i Gojnići (23 kuće). A neki put se čuju i nazivi: Kuće Gojnića, Kuće Jovanovića itd.
Tomići
Ovo je "selo" poglavito po dnu brda Strugova a nešto i po dva susjedna dola. Dosta je zbijeno, i razlikuju se samo donekle grupe od bratstveničkih kuća. Bratstva su: Đonovići (55 "domova"), Raknići (5 "domova"), Marovići (9 "domova"), Ćetkovići (3 "doma") i Lješevići (6 kuća). Ova su dva posljednja bratstva zajedničkog porijekla.
Crkva Svetog Evstatija
U šumi kod sela nalaze se ostaci crkve sv. Evstatija (sv. Eustahije / sv. Jevstatije) iz 16. stoljeća, jedne od najstarijih jednobrodnih crkava u Crmnici. Ispred crkve se nalazi petnaestak grobova, prekrivenih kamenim pločama.
Crkva Svetog Evstatija
U šumi kod sela nalaze se ostaci crkve sv. Evstatija (sv. Eustahije / sv. Jevstatije) iz 16. stoljeća, jedne od najstarijih jednobrodnih crkava u Crmnici. Ispred crkve se nalazi petnaestak grobova, prekrivenih kamenim pločama.
Brijege
Brijege su, kao što im i naziv kaže, na dva "brijega", na njihovim donjim stranama i nad ivicama dolova i dolaca, kao što su po dnu tih bregova. U "selu" su tri zasebna bratstva: Markovići (15 kuća), Vulićevići (ili Ulićevići, 4 kuće) i Mijovići (5 kuća).
Podgor
Podgor (2 padež jedn. Podgora ili Podgori, 3 p.j. Podgoru ili Podgori itd.; stanovnici: "Podgorani").
Ovo je pleme predvojeno zemljištem plemena Brčela, tako da ne čini jedinstvenu predionu cjelinu. Ovakav izuzetan slučaj, da je pleme sastavljeno iz dvije zasebne oblasti, koje su sasvim odvojene jedna od druge, mogao je i nastati samo na sasvim izuzetan način.
Narodno je predanje sačuvalo o tome i sasvim pouzdanu uspomenu. Priča se, kako se najprije Podgorom zvao samo zapadni dio današnjeg plemena, onaj u gornjem slivu rijeke Oraoštice. A u istočnom dijelu današnjeg plemena, i to u njegovu naselju Orahovu, bilo je jako vlasteoško bratstvo Mikovići. Od samih Mikovića bilo je na "70 vlasteličića" a na čelu im je bio kao starješina pop-Šilj (očito da mu je ovo bio nadimak, pr. autora) koji je ujedno bio knez Orahova. Tada je u Orahovu imalo na "300 pušaka". Podgorani se nađu u nevolji od svojih susjeda, i kako su bili slabi da se sami brane, zamole Mikoviće, da ih prime u zajednicu, da budu jedno pleme, te da se zajednički brane od okolnih plemena. Mikovići pristanu na to, i njihov starješina postane zajednički knez cijeloga novoga plemena. Bez sumnje je na njihov pristanak najviše uticalo to, što Orahovo nema svojih "planina" sa ispašom za stoku (nego ima samo Lug u riječnoj dolini niže Orahova, a on je sasvim nedovoljan), dok ih Podgor ima u izobilju. Kako je pak Podgor postao jedno pleme s Orahovom, sve su im "planine" s pašnjacima i sa gorom postale "plemenska komunica", zajednička za sve plemenike. I tako još i sad, ovi ozdo, iz istočne Podgori, imaju pravo napasati stoku po zapadnoj Podgori, kao i obrnuto: oni ozgo, iz zapadne Podgori, imaju pravo pasti stoku po Lugu orahovskom. - Osim toga kad su Crmničani u 18. vijeku dijelom preoteli a dijelom prekupili od Turaka ribolove na Skadarskom Jezeru, pa ih podijelili na plemena, tada je i Podgor dobio za sebe ribolove na tome jezeru, i oni su od tada pa sve do danas ostali zajednička plemenska svojina za obje polovine Podgori.
U kom je vijeku bilo ovo spajanje Podgori sa Orahovom u jedno pleme? I tu nam daje narodno predanje dosta pouzdane oslonce za odredbu. Zna se, da se je rat između Crmničke i Riječke Nahije tek onda odlučio u korist Crmnice, kad je došao i stupio u borbu pomenuti pop-Šilj Miković sa svojim Orahovcima. O tome ratu ove dvije nahije bilo je već riječi i rečeno je da je bio negdje u drugoj polovini 17. vijeka. Sada to isto možemo utvrditi i drugom vrstom podataka takođe iz narodnog kazivanja. Kaže se, da su u pomenutom ratu mnogi Mikovići izginuli, a drugi se od njih uskoro poslije toga (iz nepoznatih uzroka) odsele u Primorje (I sad ima Mikovića po Boki Kotorskoj). Poslije odlaska Mikovića starješinstvo nad cijelim plemenom Podgori pređe na drugo jako bratstvo u Orahovu, na Barjamoviće. Prvi knez "iza popa Šilja" bio je knez Ivan od Barjamovića. Poslije Ivana bio je knez Marko, za koga se zna pouzdano, da je knezovao u doba vladike Danila Petrovića. Prema tome je Ivan Barjamović bio knez u drugoj polovini 17. vijeka ili bar u poslednjoj četvrti toga vijeka. A njegov prethodnik, pop Šilj Miković, knezovao je dakle svakako oko sredine 17. vijeka i vjerovatno još i u trećoj četvrtini toga vijeka. Pošto se spajanje Podgori s Orahovom desilo za vrijeme njegova starješinstva, to je dakle moglo biti oko sredine 17. vijeka. Zašto se je novo pleme nazvalo Podgorom, a ne Orahovom, kad je baš Podgor tražio zaštitu od Orahova? O tome se nije moglo dobiti u narodu obavještenje; ali je najvjerovatnije ovo: kako je Podgor već i prije toga bio pleme i tako se nazivao, a Orahovo nije nikad bilo pleme, da je i novo pleme nazvano imenom dotadašnjeg plemena Podgora.
WIKIPEDIJA; Plemena u Crnoj Gori. Montenegrin Ethnic Asociaion of Australia
Ovo je pleme predvojeno zemljištem plemena Brčela, tako da ne čini jedinstvenu predionu cjelinu. Ovakav izuzetan slučaj, da je pleme sastavljeno iz dvije zasebne oblasti, koje su sasvim odvojene jedna od druge, mogao je i nastati samo na sasvim izuzetan način.
Narodno je predanje sačuvalo o tome i sasvim pouzdanu uspomenu. Priča se, kako se najprije Podgorom zvao samo zapadni dio današnjeg plemena, onaj u gornjem slivu rijeke Oraoštice. A u istočnom dijelu današnjeg plemena, i to u njegovu naselju Orahovu, bilo je jako vlasteoško bratstvo Mikovići. Od samih Mikovića bilo je na "70 vlasteličića" a na čelu im je bio kao starješina pop-Šilj (očito da mu je ovo bio nadimak, pr. autora) koji je ujedno bio knez Orahova. Tada je u Orahovu imalo na "300 pušaka". Podgorani se nađu u nevolji od svojih susjeda, i kako su bili slabi da se sami brane, zamole Mikoviće, da ih prime u zajednicu, da budu jedno pleme, te da se zajednički brane od okolnih plemena. Mikovići pristanu na to, i njihov starješina postane zajednički knez cijeloga novoga plemena. Bez sumnje je na njihov pristanak najviše uticalo to, što Orahovo nema svojih "planina" sa ispašom za stoku (nego ima samo Lug u riječnoj dolini niže Orahova, a on je sasvim nedovoljan), dok ih Podgor ima u izobilju. Kako je pak Podgor postao jedno pleme s Orahovom, sve su im "planine" s pašnjacima i sa gorom postale "plemenska komunica", zajednička za sve plemenike. I tako još i sad, ovi ozdo, iz istočne Podgori, imaju pravo napasati stoku po zapadnoj Podgori, kao i obrnuto: oni ozgo, iz zapadne Podgori, imaju pravo pasti stoku po Lugu orahovskom. - Osim toga kad su Crmničani u 18. vijeku dijelom preoteli a dijelom prekupili od Turaka ribolove na Skadarskom Jezeru, pa ih podijelili na plemena, tada je i Podgor dobio za sebe ribolove na tome jezeru, i oni su od tada pa sve do danas ostali zajednička plemenska svojina za obje polovine Podgori.
U kom je vijeku bilo ovo spajanje Podgori sa Orahovom u jedno pleme? I tu nam daje narodno predanje dosta pouzdane oslonce za odredbu. Zna se, da se je rat između Crmničke i Riječke Nahije tek onda odlučio u korist Crmnice, kad je došao i stupio u borbu pomenuti pop-Šilj Miković sa svojim Orahovcima. O tome ratu ove dvije nahije bilo je već riječi i rečeno je da je bio negdje u drugoj polovini 17. vijeka. Sada to isto možemo utvrditi i drugom vrstom podataka takođe iz narodnog kazivanja. Kaže se, da su u pomenutom ratu mnogi Mikovići izginuli, a drugi se od njih uskoro poslije toga (iz nepoznatih uzroka) odsele u Primorje (I sad ima Mikovića po Boki Kotorskoj). Poslije odlaska Mikovića starješinstvo nad cijelim plemenom Podgori pređe na drugo jako bratstvo u Orahovu, na Barjamoviće. Prvi knez "iza popa Šilja" bio je knez Ivan od Barjamovića. Poslije Ivana bio je knez Marko, za koga se zna pouzdano, da je knezovao u doba vladike Danila Petrovića. Prema tome je Ivan Barjamović bio knez u drugoj polovini 17. vijeka ili bar u poslednjoj četvrti toga vijeka. A njegov prethodnik, pop Šilj Miković, knezovao je dakle svakako oko sredine 17. vijeka i vjerovatno još i u trećoj četvrtini toga vijeka. Pošto se spajanje Podgori s Orahovom desilo za vrijeme njegova starješinstva, to je dakle moglo biti oko sredine 17. vijeka. Zašto se je novo pleme nazvalo Podgorom, a ne Orahovom, kad je baš Podgor tražio zaštitu od Orahova? O tome se nije moglo dobiti u narodu obavještenje; ali je najvjerovatnije ovo: kako je Podgor već i prije toga bio pleme i tako se nazivao, a Orahovo nije nikad bilo pleme, da je i novo pleme nazvano imenom dotadašnjeg plemena Podgora.
WIKIPEDIJA; Plemena u Crnoj Gori. Montenegrin Ethnic Asociaion of Australia
Zapadni Podgor
|
Zapadni Podgor, ili "Podgor u užem smislu", je visok planinski predjel, ograđen sa svih strana brdima i planinama. Na zapadu ga odvaja od Paštrovića i Brajića onaj dio crmničke granice, što je između Maloga Sokola na jugu i Tatarije na sjeveru. Sjevernu i sjeveroistočnu granicu ovoga Podgora čini onaj dio crmničko-riječke granice, što počinje od Tatarije a završava se na Sjenokosu prema ušću Smokovjenačkog Potoka u Velju Rijeku. Između Sjenokosa i Malog Sokola je međa zapadne Podgori sa plemenom Brčelima. Ona ide najprije Smokovjenačkim Potokom do na česmu Smokovjenac, pa se penje dalje na vrh glavice Čemerikovca, zatim silazi na Bijelu Rudinu i dalje kosom izlazi na planinu Štrbinu, a sa nje se spušta ka Malom Sokolu.
U ovom dijelu Podgori ima sad svega dva veća naselja: jedno je skoro u sredini njegove oblasti, Utrg, a drugo je na jugoistočnom kraju, Ovtočići (ili Optočići). |
Crmnica - selo Podgor 1967
Opis. Crmnička nahija, Crmnica, Podgor, Ovtočići, Utrg, Tomići, Vir, Virpazar, Stara Crna Gora |
Utrg
|
Selo u Gornjoj Crmnici. Dobilo je naziv po svom položaju: kao da je otrgnuto, odvojeno od zaleđa (Stojović, 2011.). Stanovnici ovoga sela nazivaju se Utržani. Iako je ovo poveliko naselje i dijeli se na manje dijelove, ipak ga narod označava kao selo, bez sumnje zbog toga što je jako grupirano, jer su mu se kuće morale zbiti pod stranama dvaju krševitih stupnjeva što se dižu jedan više drugoga. Pod višim i sjevernijim stupnjem su Vukmanovići ili Kuće Vukmanovića sa "58 domova" od samog bratstva Vukmanovića (tu je uračunata i 1 kuća Stojanovića, "koji se drže pri Vukmanovića"). - Južniji i niži dio "sela" se zove Skaličani ili Podskaličani. Glavno stanovništvo čini tu grupa od tri blisko srodna bratstva: Hajdukovići (25 kuća; oni čine i zaseban kraj sela pod imenom "Kuće Hajdukovića"), Jovetići (22 kuće) i Strahinje (ili "Strahinja"; 13 kuća). Osim toga ima i dva manja zasebna bratstva: Mijači (8 kuća) i Čalovići (2 kuće).
|
Partizanski kurir ili samo Kurir, skulptura ispred Spomen-doma u selu Utrg, podignuta 1974. godine
Naziv skulpture kipara Stevana Bodnarova koja je 1954. godine postavljena u Stolicama, na planini Boranji u Srbiji, odmah pored bivše upravne zgrade rudnika "Zajače", u kojoj je održano savjetovanje Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije 1941. Tijekom 1990-ih godina spomen-muzej u Stolicama je devastiran, a skulptura "Partizanski kurir" je zajedno sa skulpturom "Maršal Tito", kipara Antuna Augustinčića, više puta bila bacana u obližnju provaliju. Skulptura predstavlja partizanskog borca-kurira, s kapom (kačketom) na glavi, koji stoji u raskoraku. Na leđima kurira je obješena puška. Desna ruka kurira je naslonjena na vrh puške, a šakom desne ruke dodiruje kundak puške. Nakon postavljanja skulpture u Stolicama, Bodanorov je jedan odljev ove skulpture poklonio predsjedniku FNRJ Josipu Brozu Titu, koji je bio postavljen u krugu Rezidencije u Užičkoj 15 u Beogradu. Ova skulptura se u krugu rezidencije nalazila sve do 1999. godine, kada je nakon NATO-va bombardiranja, u kojem je uništena tadašnja rezidencija predsjednika SRJ, premještena u krug "Muzeja istorije Jugoslavije" ispred "Kuće cvijeća". Odljevi skulpture "Partizanski kurir" postavljeni su kasnije na još nekoliko lokacija, a neke od njih su u Šapcu, beogradskom naselju Šumice, na planini Radan, u selu Utrg kod Bara u Crnoj Gori. |
Ovtočići (Optočići)
Tako se zovu i stanovnici ovoga sela, a pojedinac je Ovtočić, ili Optočić. I Ovtočiće narod redovno označava kao selo, jer čine svega jedno poveliko, dosta grupirano naselje. U njemu se ipak razlikuju "četiri glavna dijela", četiri grupe od jače zbliženih kuća, a u svakoj od njih opet pojedina bratstva zauzimaju zasebne krajeve, te se svaki od njih zove po imenu svoga bratstva. Ta su četiri "dijela" sastavljena po bratstvima ovako: 1) Vujačići, 2) Grabovica, Ljutica i Janjevići, 3) "Šćepčevič" i "Tomović" (tako u jednini, i ako ih ima mnogo), 4) "Vukanović" i "Petanović" kao u prethodnom).
Od ovih su bratstava "Vujačić" (27 kuća), "Šćepčević" (26 kuća), i "Janjević" (10 kuća) zajedničkog porijekla; "Vukanović" (9 kuća) i "Petanović" (10 kuća) su združeno bratstvo ("Petanović" se pribratio Vukanovićima); a "Tomović" (8 kuća), "Ljutica" (11 kuća), "Grabovica" (6 kuća) i Kosovići (2 kuće) su zasebna manja bratstva.
Od ovih su bratstava "Vujačić" (27 kuća), "Šćepčević" (26 kuća), i "Janjević" (10 kuća) zajedničkog porijekla; "Vukanović" (9 kuća) i "Petanović" (10 kuća) su združeno bratstvo ("Petanović" se pribratio Vukanovićima); a "Tomović" (8 kuća), "Ljutica" (11 kuća), "Grabovica" (6 kuća) i Kosovići (2 kuće) su zasebna manja bratstva.
Istočni Podgor
Istočni Podgor je najprije činilo samo veliko naselje Orahovo sa svojim prostranim zemljištem na istoku i sjeveroistoku, do Skadarskog Jezera. Kako je vrlo davno na tome zemljištu postalo i selo Kruševica, i ono je ušlo u sastav plemena Podgori. Međutim malo naselje Braćeni, koje je nastalo tek oko sredine 18. stoljeća na zemljištu, koje je na neki način bilo postalo privatnom svojinom bratstva Radomana iz Ljubotinja (Riječke Nahije), nije ušlo u sastav plemena Podgora. Ono je istina uvijek stajalo pod upravom podgorskih starješina, ali nije dobilo - i nema ni sad - udjela u plemenskim komunima i ribolovima. I danas u cijeloj istočnoj Podgori nema nijednog velikog i jakog bratstva (najveće su Barjamovići od 20 porodica), a u cijelom tom predjelu ima svega 54 porodice. Međutim su u njegovom susjedstvu velika i jaka plemena - Dupilo, Brčeli i Boljevići - koja su se zbog rodnosti, pitomine i župnosti podgorskog zemljišta stalno širila na njegovu štetu.
Orahovo
|
Orahovo je glavno i najveće naselje istočne Podgori. Ono zahvaća gotovo cijelu južnu polovinu njegova zemljišta. Dijeli se na 'selo' Orahovo i 'seoce; Mikoviće.
'Selo' Orahovo je južnije, dijelom po stranama ispod velikih greda (koje se i zovu: Greda i Gredice) a dijelom kraj dolaca i na pločama (Lista Ploča, Krvava Ploča). U njemu su bratstva: Barjamovići (20 kuća), Mašanovići (6 kuća), Boljani (1 kuća), Mijači (2 kuće od onih iz Utrga) i Kneževići (1 kuća). 'Seoce' Mikovići je sjevernije a niže 'sela' Orahova većinom po stranama od brda i humova (Mikovićski Humaec). U njemu su bratstva: Mikovići (ili 'Đalac'; 2 'ognjišta'); Jovetići (4 kuće, od onih iz Utrga); Vojvodići (1 kuća, od onih iz Građana) i Humac (1 kuća). |
IZVORI I LITERATURA Marianne van Twillert-Wennekes. Exploring Crmnica through the valley of Orahovštica. Living in Montenegro, 30.4.2013. |
Kruševica
Kruševica je malo 'selo' u jednoj razmjerno plitkoj vali, koju sa svih strana opkoljavaju povisoka brda i planine. Najvećim je dijelom po dnu velikog brda Krušeštaka, koje mu je s južne strane.
U Kruševici živi samo bratstvo Dabovići, koga ima 8 kuća.
U Kruševici živi samo bratstvo Dabovići, koga ima 8 kuća.
Braćeni
Braćeni su također malo 'selo'. Glavni mu je dio, kao i kod Kruševice, u razmjerno plitkom ulegnuću, koje je sa svih strana okruženo brdima. Tu je 6 kuća bratstva Radomana. Osim toga ima na jugozapadu od ovog glavnog dijela seockog još dvije kuće pri stjenovitoj strani Na Vrh Polja (orahovskog) ili na Vrhpolju. Jedna je od tih kuća Laković a druga Zagora.
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Shematska turistička karta pješačko-planinarskih staza u okolici Budve
|
Planinarske i Pješačke staze u okolici Budve
IZVOR: Visit Budva 756A Planinarska i pješačka staza: Podlastva – Krapina – Zečevo selo – manastir Stanjevići – Vratno (Majstori) (PPT)* – dužina trase: 6,6 km; 21 > 1210 mnm = + 1189 m CRVENA 765 Planinarska i pješačka staza (PPT): Brajići – Stojanovići – Široka strana – Komarda – St. Viškovići (756) – dužina trase: 7,2 km; 780 > 856 > 805 mnm = + 76 m – 51 m PLAVA 756 Planinarska i pješačka staza: Manastir Podmaine – Podostrog – Krapina – Zečevo selo – dužina trase: 4,7 km; 40 > 535 mnm = + 495 m CRVENA 751 Planinarska i pješačka staza (PPT) (765): Vratno (Majstori) – Konjsko – Kuliješ – Brajići – dužina trase: 12,1 km; 1208 > 1175 > 1330 > 1190 > 1260 > 780 mnm = + 225 m – 750 m CRVENA 768 Planinarska i pješačka staza: Kamenovo – Kuljače – manastir Duljevo – crkva Sveti Đorđe – Mrtvica (PPT) – dužina trase: 6,5 km; 38 > 796 mnm = + 758 m CRVENA 763 Planinarska i pješačka staza: Manastir Praskvica – Čelobrdo – Ograđenica (PPT) – dužina trase: 5,5 km; 64 > 649 mnm = + 585 m PLAVA 761 Planinarska i pješačka staza: Brajići – tvrđava Kosmač – Mrtvica – Ograđenica (PPT) – dužina trase: 10,2 km; 780 > 828 > 772 > 870 > 649 mnm = + 146 – 227 m PLAVA 761 Planinarska i pješačka staza: (PPT) Ograđenica – Velji Kosmač – Prevoj Paštrovska gora – dužina trase: 12 km; 649 > 881 > 642 mnm = + 232 – 239 m PLAVA 771 Planinarska i pješačka staza: (PPT) Prevoj Paštrovska gora – Kapa – Mijovića Krš – Sutorman – dužina trase: 17 km; 649 > 709> 682 > 840 mnm = + 191 m PLAVA *(PPT) - Primorska Planinarska Transverzala |
IZVORI I LITERATURA
POVIJESNE I ANTROPOLOŠKE TEME
BOŽIĆ, Ivan: Srednjovekovni Paštrovići. Članak. Istorijski časopis SANU, Knjiga IX-X 1959. Beograd, 1960. (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iseljenici iz Paštrovića u Zadru (XVI.-XIX. st.). Historijski zbornik, Godište LXIV (2011.), br. 1, str. 1-27 (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iz prošlosti Paštrovića. Montenegrina.net (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iz prošlosti Paštrovića. Historijski zbornik, god. XLIX. Zagreb, 1996.
RATKOVIĆ, Milenko: Crnogorsko pleme Paštrovići - Paštrovačka hronika (Prema studiji dr Jovana Vukomanovića). Portal Montenegrina
VUKMANOVIĆ, Jovan: Paštrovići. Cetinje, 1960.
VUKMANOVIĆ, Jovan: Crmnica - Antropogeografska i etnološka ispitivanja, Beograd, 1988.
TRADICIJSKA ARHITEKTURA
GRBIĆ, Mirko, TOMANOVIĆ, Dušan, GABRIJELČIČ, Peter: Local Tendencies in Urban Design Viewed Through the Case Study of Contemporary Development Design in Context of Traditional Architecture. Architecture and Urban Planning.2016/12 (PDF)
KOJIĆ, B.: Seoska arhitektura u Paštrovićima. Glasnik etnografskog instituta, knjiga IV-VI. Beograd, 1957., str 64-87.
PUTOPISI, IZLETNIŠTVO I PLANINARSTVO
LUKETIĆ, Miroslav: Budva, Sveti Stefan, Petrovac. Budva - Cetinje, 1966.
NOVOTNI, V. : Do Željeznice. Hrvatski planinar. 1905. Broj 1 i 2, str. 5-9. (PDF)
POPOVIĆ, Predrag: Kosmač tvrđava - Goli vrh 1.087 mnm. Planine Crne Gore, 29.12.2016.
Brajići - Sv. Stefan (pješačka tura). Butua.com. 22.11.2009.
Velji Kosmač (881 mnm), čuvar plaža u zimskom periodu. Jasnina putovanja, 6.2.2017.
Selo Utrg i štetnja dolinom rijeke Oraovštice. Jasnina putovanja. 11.8.2016.
Exploring Crmnica: Through the Valley of Orahovštica. Living in Montenegro. 30.4.2013.
OSTALO
Paštrovska gora i Sveti Stefan na listi najugroženijih lokaliteta u Evropi. RTCG, 27.1.2023.
DAN portal: Probijanjem tunela "Sozina", putem preko Paštrovačke gore rijetki su prolaznici. DAN, 4.3.2023.
BOŽIĆ, Ivan: Srednjovekovni Paštrovići. Članak. Istorijski časopis SANU, Knjiga IX-X 1959. Beograd, 1960. (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iseljenici iz Paštrovića u Zadru (XVI.-XIX. st.). Historijski zbornik, Godište LXIV (2011.), br. 1, str. 1-27 (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iz prošlosti Paštrovića. Montenegrina.net (PDF)
ČORALIĆ, Lovorka: Iz prošlosti Paštrovića. Historijski zbornik, god. XLIX. Zagreb, 1996.
RATKOVIĆ, Milenko: Crnogorsko pleme Paštrovići - Paštrovačka hronika (Prema studiji dr Jovana Vukomanovića). Portal Montenegrina
VUKMANOVIĆ, Jovan: Paštrovići. Cetinje, 1960.
VUKMANOVIĆ, Jovan: Crmnica - Antropogeografska i etnološka ispitivanja, Beograd, 1988.
TRADICIJSKA ARHITEKTURA
GRBIĆ, Mirko, TOMANOVIĆ, Dušan, GABRIJELČIČ, Peter: Local Tendencies in Urban Design Viewed Through the Case Study of Contemporary Development Design in Context of Traditional Architecture. Architecture and Urban Planning.2016/12 (PDF)
KOJIĆ, B.: Seoska arhitektura u Paštrovićima. Glasnik etnografskog instituta, knjiga IV-VI. Beograd, 1957., str 64-87.
PUTOPISI, IZLETNIŠTVO I PLANINARSTVO
LUKETIĆ, Miroslav: Budva, Sveti Stefan, Petrovac. Budva - Cetinje, 1966.
NOVOTNI, V. : Do Željeznice. Hrvatski planinar. 1905. Broj 1 i 2, str. 5-9. (PDF)
POPOVIĆ, Predrag: Kosmač tvrđava - Goli vrh 1.087 mnm. Planine Crne Gore, 29.12.2016.
Brajići - Sv. Stefan (pješačka tura). Butua.com. 22.11.2009.
Velji Kosmač (881 mnm), čuvar plaža u zimskom periodu. Jasnina putovanja, 6.2.2017.
Selo Utrg i štetnja dolinom rijeke Oraovštice. Jasnina putovanja. 11.8.2016.
Exploring Crmnica: Through the Valley of Orahovštica. Living in Montenegro. 30.4.2013.
OSTALO
Paštrovska gora i Sveti Stefan na listi najugroženijih lokaliteta u Evropi. RTCG, 27.1.2023.
DAN portal: Probijanjem tunela "Sozina", putem preko Paštrovačke gore rijetki su prolaznici. DAN, 4.3.2023.
- Sažetak. Putni pravac od Virpazara do Petrovca nekada je bio najprometnija saobraćajnica. Uz magistralu su bile locirane tri kafane, od kojih danas radi još jedinio „Voda u kršu”, mada je u sasvim jednom novom ambijentu
