|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE NISKE HERCEGOVINE > Trebinjska brda (Zagora trebnjska)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ilino brdo, 828 m
Koordinate najvišeg vrha:
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Ilino brdo, 828 m
Koordinate najvišeg vrha:
|
|
UvodNiz brda prosječnih visina 700 do 828 metara ulančano se nastavlja u jugoistočnom smjeru na glavni greben Bjelasnice. Ova brda Trebinjske zagore, odn. Trebinjska brda, strmo se dižu iz Popova polja, dok se na suprotnoj, zagorskoj strani stupnjevito i znatno manjom relativnom visinom izdižu od visoravni koja se proteže između Ljubinja i Trebinja. Prema istoku na njih se nadovezuje niska planina Leotar.
To su: Desile Velika gomila, 769,8 m Gradac, 738 m Bijela vlaka, 763 m Đurđevo brdo, 742 m Ključnica, oko 780 m, Ilino brdo, 828 m M. Pješivac, 769 m V. Pješivac Sajljica, 801 m Pećine, 750 m Kličanj, 790 m ENGLISH SUMMARY: -
- |
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 BOOKING Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Oglašavajte ovdje:
|
|
Trebinje na dlanu
Pogled s platoa manastira Gračanica na brdu Crkvina iznad Trebinja. Lijevo je brdo Kličanj, dok su desno gore padine Leotara. U podnožju, na rijeci Trebišnjici vidi se Arslanagića most. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
|
Srednji vijek
Popovo je bila župa u Hercegovini tijekom srednjeg vijeka. Pripadala je Humskoj zemlji. U sastav Bosanske banovine ulazi 1326. godine u doba bana Stjepana II Kotromanića.
Župa Popovo obuhvaćaka je Popovo polje u toku rijeke ponornice Trebišnjice, sjeverni dio područje Ljubinja i južni dio područje Bobana. Graniči na jugu s područjem Dubrovačke republike, (ranija župa Primorje), na istoku područjem Trebinja, na sjeveru sa župama Dabar i Dubrave i na zapadu župom Žaba. U 15. stoljeću sjeverno područje župe Popovo imalo je na području Ljubinja zasebnu, izdvojenu cjelinu, tako da se samo Popovo polje ubrajalo u župu Popovo. Na području župe Popovo najvažnija vlastela bili su Nikolići i njihovi vazali Brlići, Ivanovići i Krasomirići. Nije lociran lokalitet na kojem se nalazila glavna utvrda koju izvori navode pod imenom Popovski. Kultni centar župe je bio u Zavali. Najvažnija naselja u župi Popovo bila su Dračevo, Žakovo, Čvaljina, Velja Međa, Ravno, Orahov Do, Sedlari, Poljice, Golubinac, Drijenjani, Grepci, Vršće, Dubljani, Površ, Kotezi i Veličani. Osnovna zanimanja stanovništva bila su zemljoradnja i stočarstvo. Blizina Dubrovnika omogućavala je razvoj trgovine i trajniju orijentaciju domaće radne snage u primorju. IZVORI I ITERATURA ANĐELIĆ, Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Popovo, Tribunia 7, Trebinje 1983, 61-79. DINIĆ, Mihailo, Humsko-trebinjska vlastela, SANU, Posebna izdanja 397, Odelenje društvenih nauka 54, Beograd 1967. FILIPOVIĆ, Milenko S., MIĆEVIĆ, Ljubo; Popovo u Hercegovini, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Djela 15, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka 11, Sarajevo 1959. MIŠIĆ, Siniša; Humska zemlja u srednjem veku, Beograd, 1996. WIKIPEDIJA: Popovo |
Karta Župe Popovo
Karta srednjovjekovnih humskih župa
|
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
|
Božićni obicaji u Popovom polju i selu Mrkonjicima.mpg
Autor: ebojša Vukanović Datum objave: 9.1.2012. Opis. Običaji za badnji dan i Božić u selu Mrkonjićima u Popovom polju, rodnom selu Svetog Vasilije Ostroškog i Tvrdoškog |
1 DUŽ POPOVOG POLJA
Od Grbića do Donjeg Slanog
Lug
KOORDINATE 42.7758, 18.2178 NADMORSKA VISINA - BROJ STANOVNIKA 27 (2013.) WIKIPEDIJA Lug (Trebinje)
|
Selo u Hercegovini, u općini Trebinje. Nalazi se na desnoj obali Trebišnjice, pored ceste Trebinje - Ljubinje.
Pravoslavna Crkva Uspenja Bogorodice u selu Lugu, po broju pisanih povijesnih podataka koji se na nju odnose, spada među najznačajnije male grobljanske hramove sagrađene u srednjem vijeku. Crkva se nalazi u seoskom groblju sa stećcima i većim brojem starih kamenih krstača. Proglašena je nacionalnin spomenikom kulture. Na području stare Hercegovine, u 15., 16. i 17. stoljeću, grade se jednobrodne crkve, za čiju gradnju se angažiraju dubrovački majstori. Tip jednobrodne crkve se u primorskoj arhitekturi javlja dosta rano, još u razdoblju preromanike i njegov razvoj se može pratiti kroz čitav srednji vijek. Dubrovački majstori su od davnina bili graditelji na tlu Bosne i Hercegovine. Dva graditeljska ugovora iz Dubrovačkog arhiva iz tog perioda imaju poseban značaj jer su sačuvane i crkve na teritoriji stare Hercegovine koje su prema njima bile izgrađene. Prvi ugovor je iz 1499. godine i odnosi se na izgradnju crkve svetog Nikole u Grahovu, a drugi je sačinjen u veljači/februaru 1503. godine i odnosi se na izgradnju crkve u Lugu u blizini Trebinja. Ktitor crkve u Lugu je bio monah Roman, koji je bio iz trebinjskog manastira Tvrdoš. Graditelj crkve je bio poznati dubrovački zidar Mihoč Radojević porijeklom iz Trebinja. Povijesne osobe iz s. Lug:
Nićifor Dučić
Lug, Trebinje, 21.11.1832 - Beograd, 21.2/5.3.1900.  Nićifor DučićSlikar: Steva Todorović, ulje na platnu, 1874. g. Srpski povjesničar, zapovjednik dragovoljaca, kaluđer i arhimandrit Srpske pravoslavne crkve. Bio je dobrotvor i redovan član Srpske kraljevske akademije, te predsjednik Srpskog učenog društva.
Prvo obrazovanje je stekao u manastiru Duži, kod svog strica arhimandrita Jestatija Dučića. Zakaluđerio se sa sedamnaest godina 1849. Sarajevski mitropolit Georgije Nikolajević ga preporučuje u Beograd gdje pohađa Seminariju i predavanja Đure Daničića iz slovenske filologije u Velikoj školi. Nakon Beograda se vraća u manastir Duži gdje 1857. sa Serafimom Perovićem otvara manastirsku školu, a 1858. duhovnu školu za svećenike u manastiru Žitomislić, gdje je bio upravitelj. Godine 1861. u dogovoru sa Lukom Vukalovićem zapovijeda jednim od srpskih ustaničkih odreda u Istočnoj Hercegovini. Godinu dana kasnije kada je Knjaževina Crna Gora objavila rat Turskoj, sudjeluje u borbama protiv Turaka zajedno s vojvodom Petrom S. Vukotićem po Staroj Hercegovini. Ovaj srpski ustanak je ugušen na Petrovdan 1862. godine, a Nićifor Dučić se uz dozvolu knjaza Nikole Petrovića premješta na Cetinje gdje je proglašen za arhimandrita 1863. godine. U kneževini Crnoj Gori je otvorio 10 škola i Bogosloviju na Cetinju 1864. godine. Za knjaza Nikolu obavljao je važne diplomatske poslove u Beogradu i Beču. S knezom Mihajlom Obrenovićem se 1866. sastaje u Beogradu, nakon čega dva kneza potpisuju ugovor o zajedničkoj akciji i ujedinjenju srpskog naroda. Nakon atentata na kneza Mihajla 1868, Nićifor Dučić na poziv Ilije Garašanina dolazi u Beograd. U Beogradu je počeo pisati povijesna djela gdje je opisivao vlastit iskustva i događaje iz prve ruke. Tiskao je i je zbirke narodnih pripovjteki, zagonetki, poskočica i umotvorina iz Istočne Hercegovine. U razdoblju između 1868. i 1876. je bio predsjednik Odbora za škole u srpskim oblastima izvan Srbije, predsjednik Odbora za Narodnu biblioteku i muzej, te predsjednik Komisije za zidanje crkava u bizantskom stilu u Srbiji. Godine 1876. odlazi u Srpsko-turski rat, a knez Milan Obrenović ga postavlja za komandanta svih dobrovoljačkih divizija Ibarske armije. 25.6.-7.7.1876. sudjeluje u borbama oko Nove Varoši, a 12.7. zauzimaju tursku kulu i šanac na Vasiljevićima. U borbama s Turcima je bio ranjen, pa se povukao u Ivanjicu na liječenje. Knez Milan Obrenović ga je unaprijedio u čin pukovnika za sudjelovanje u ratu 1876,. ali je Nićifor Dučić odbio čin. Godinu dana kasnije u srpsko-turskom ratu 1877-1878. je bio komandant dobrovoljaca i ustanika Javorske armije, a u operaciji oslobađanja Starog Vlaha na pravcu Uvac - Nova Varoš je zapovjedao trima dobrovoljačkim bataljunima. U ovoj akciji su oslobođena četiri okruga: niški, pirotski, vranjski i toplički. Bio je zastupnik Narodne skupštine u sazivu 1877-1880. godine. Početkom 1886. gubi državnu službu jer je u Skupštini, poslije Slivničke bitke, glasao za prijedlog opozicije, ali se ubrzo ponovo vraća u službu, a potom odlazi u penziju radi lošeg zdravlja. Bio je upravnik Narodne biblioteke Srbije od 1880. do 1886. godine. Godine 1886. odlazi na Sorbonu u Pariz, gdje boravi godinu dana i sluša predavanja o istoriji, geografiji, filozofiji i književnosti. U Parizu osniva Srpsku čitaonicu i postaje član Société d'histoire diplomatique. Nakon Pariza obilazi južnu Francusku, Španjolsku i posjećuje London. Po povratku u Beograd je bio profesor povijesti Srpske pravoslavne crkve tadašnjem kralju Aleksandru Obrenoviću. Kratko je upravljao Žičkom eparhijom kada je u manastiru Žiča miropomazan kralj Srbije Aleksandar Obrenović. Godinama je bio potpredsjednik Velikog duhovnog suda. Arhijerejski sabor mu je 1886. godine dozvolio da nosi episkopsku mitru pri bogosluženju. Za redovnog člana Srpske kraljevske akademije je izabran 15.11.1891. godine. Osnivač je dvije zadužbine pri Srpskoj kraljevskoj akademiji, današnjoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a to su Fond arhimandrita Nićifora Dučića i Fond za održavanje grobnice arhimandrita Nićifora Dučića. Bio je u više navrata predsjednik Srpskog učenog društva i inicijator spajanja Srpskog učenog društva sa Srpskom kraljevskom akademijom 15.11.1892. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu uz vojne, crkvene i počasti. Svoju imovinu je ostavio Srpskoj kraljevskoj akademiji, knjige Bogosloviji u Beogradu, ordenje i privatne predmete Srpskom Narodnom Muzeju u Beogradu, ikone crkvi Sv. Save na Savincu, zatim 500 dinara u zlatu manastiru Duži, te po 100 dinara u zlatu srpskom pjevačkom društvu Gusle u Mostaru, pjevačkom društvu Srpska sloga u Dubrovniku, srpskom pjevačkom društvu Sloga u Sarajevu, manastiru Žitomislić, crkvi Male Gospođe u Lugu na Trebišnjici itd. Jedno od njegovih djela je:
Wikipedija: Nićifor Dučić |
Od Donjeg Slanog do Trebinja
Gomiljani
|
|
Prapovijesne grobne gomile
Na prostoru sela Gomiljani u općini Trebinje, evidentirano je 5 (pet) prapovijesnih grobnih gomila (tumulusa). Topografski prikaz prapovijesnih grobnih gomila na području Trebinja napravio je Đorđo Odavić. (Tribunia br. 4. 1978. str. 149.-154.). Tumulusi na području sela Gomiljani u općini Trebinje su samo evidentirani, ali ne i arheološki istraženi te se stoga ne može izvršiti njihova točna datacija nastanka. Na temelju do sada vršenih arheoloških istraživanja na području Hercegovine može se zaključiti da gomile u Gomiljanima sadrže iste ili slične priloge. Posebitost spomenutih grobnica je da se njihovim podizanjem obilježava vidljivo mjesto gdje su sahranjivani pokojnici. Prilikom sahranjivanja na humkama vršene su određene vrste obreda što se zaključuje na osnovu pronađenih priloga npr. hrana, piće i posude koje su korištene prilikom obreda i ostavljane na humkama ili razbijane. Same humke nalazile su se u blizini naselja, što je odraz shvaćanja da se fizičkom smrću ne prekidaju veze između pokojnika i njegovih srodnika i potomaka te da njegov duh i dalje boravi u njihovoj blizini i utječe na tijek života zajednice kojoj je pripadao te da stoga treba osigurati njegovu naklonost i pomoć. Kad se govori o načinu sahranjivanja kod Ilira mora se uzeti u obzir njihov geografski položaj, jer kako je vjerovanje bilo različito po regijama, tako su i načini sahranjivanja bili različiti. Od brončanog doba preovladavalo je pokapanje pod humke – tumuluse, a u željeznom dobu takav način je uveliko bio zastupljen. Prilikom pokapanja pod tumule prevladavao je skeletni način sahranjivanja ili inhumacija, mada je bila prisutna i incineracija, odnosno spaljivanje. Sigurno je da način ilirskog života nije dozvoljavao stvaranje jednog većeg i organiziranijeg naselja uz samu Trebišnjicu ili u polju. Oko rijeke Trebišnjice ni iz drugih razloga kao što su nesigurnost od neprijatelja, teškoće odbrane i drugo nije bilo moguće organizovati trajnije naselje. Međutim, bez obzira na sve to, ne može se, a da se ne spomene da Iliri u prvom redu oni koji su se bavili ratarstvom nisu iskorištavali polje i rijeku koja ga je napajala. Već znatno razvijeno ratarstvo (gajenje pšenice, ječma i dr.), čini se ukazuje i na mogućnost obilatog korišćenja uvjeta koja su pružala polja oko Trebišnjice. Gomile na Mosku i Krtinju ukazuju na to da je negdje u njihovoj blizini (u Ljubomiru ili negdje drugo) bilo jedno od ilirskih naselja. To govore svakako i gomile razasute oko Arslanagića Mosta i Gomiljana, a naročito u Hrupjelima. Samo to, bar u izvjesnoj mjeri, ukazuje na mogućnost postojanja jednog ilirskog naselja na navedenom području, u prvom redu vrlo interesantnog s privrednog gledišta. Ova dva značajna elementa – mogućnost da su obrađivali polja oko Trebišnjice, od Arslanagića Mosta do Gomiljana i nalazi gomila i grobova na području Hrupjela – upućuju na zaključak da je baš tu postojalo ilirsko naselje. Pronađeni tumuli: Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 1. nalazi se na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. 748/4. istočno od Crkve sv. Vrača. Iza gomile u istom pravcu podignut je kameni zid kojim je ograđeno groblje. Upravo sa te istočne strane prolazi lokalni put od makadama. Na prostoru gomile nalaze se od kamena, vjerovatno u novije vrijeme, napravljene male vrste zaklona. Gomila zauzima prostor sa promjerom od 31,64 metara, visoka je oko 5 metara, obim gomile je 99,45 metara i površina 788,15 metara. U dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla travom, dok se oko nje nalazi nisko trnje, raslinje pa čak i veće drveće. Osim kamena koji je postavljan u kružnom toku na vrhu se ne primjećuju bilo koji drugi ostaci grobnice. Ispred crkve na udaljenosti do tri metra nalazi se jedan stećak koji je utonuo u kamenje, slabo obrađen i oštećen, bez ukrasa. Dimenzije stećka su 125 x 59 x vidljiva visina 17 cm. Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 2. nalazi se na zemljišnim parcelama označenim kao k.č. 627/3. i 757/1., k.o. Gomiljani. U istočnom dijelu preko gomile podignut je kameni suhozid. U zapadnom dijelu, pored gomile, prema riječima mještana prolazila je uskotračna željeznička pruga iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, na što upućuju i vidljivi ostaci kamena. Danas se na ovoj trasi nalazi lokalni put. Gomila zauzima prostor sa promjerom od 39,94 metra, visoka je oko 6,5 metara, obim gomile je 125,41 metar i površina 1252,075 metara. U dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla niskom travom, dok se oko nje nalazi nisko trnje, raslinje i veće drveće. Osim kamena koji je postavljan kružno na vrhu se ne primjećuju bilo koji drugi ostaci grobnice. Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 3. nalazi se na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. 391/1. k.o. Gomiljani. Iza gomile u pravcu zapada podignut je kameni zid, lijevo od njega je deponija smeća, a na samoj gomili ostaci gareži i spaljene žice. Za razliku od ostalih gomila, ova gomila je nešto niža i sa južne strane nedostaje veći dio kamena iz čega se da zaključiti da je kamen sa ove gomile odnošen i korišten u različite svrhe (gradnju podzida i kuća). Gomila zauzima prostor sa promjerom od 29,17 metara, visoka je oko 3,5 metra, obim gomile je 91,59 metar i površina 668,035 metara. U dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla niskom travom, dok se oko nje nalazi nisko trnje, raslinje i veće drveće. Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 4. (Prtilova gomila) nalazi se na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. 664., k.o. Gomiljani. Pored gomile prolazi asfaltirani put, a iza gomile u pravcu zapada podignut je kameni zid. Na gomili se uočavaju ostaci gareži, spaljene žice i male vrste zaklona napravljene od kamena, vjerovatno u novije vrijeme. Osim kamena koji je postavljan u kružnom toku na vrhu se ne primjećuju bilo koji drugi ostaci grobnice. Gomila zauzima prostor sa promjerom od 24 metra, visoka je oko 5 metara, obim gomile je 75,36 metara i površina 452,16 metara. U dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla niskom travom, dok se sa njene istočne strane nalazi nisko trnje, raslinje i veće drveće. Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 5. nalazi se na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. broj 437. k.o. Gomiljani. Smještena je na samom izlazu iz naselja Gomiljani, pored lokalnog (makadamskog) puta s desne strane iz pravca Gomiljana ka Volujcu. Iza gomile u pravcu juga podignut je kameni zid. Osim kamena koji je postavljan u kružnom toku na vrhu se ne primjećuju bilo koji drugi ostaci grobnice. Gomila zauzima prostor sa promjerom od 20,98 metara, visoka je oko 3,3 metra, obim gomile je 65,87 metara i površina 345,52 metara. U dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla niskom travom, dok se oko nje nalazi nisko trnje, raslinje i drveće, koje je prilikom obilaska terena bilo spaljeno, vjerovatno od vrućina tokom proteklih godina. Prahistorijska grobna gomila (tumulus) br. 6. nalazi se na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. broj 125/1. k.o. Površ. Smještena je u industrijskoj zoni na prostoru između sela Gomiljana i Volujca. Gomila je vidno obrasla visokim raslinjem i teško se primjećuje. Istočno i zapadno od gomile na udaljenosti oko 30 – 50 m nalaze se industrijski objekti sa poligonima. U pravcu juga na udaljenosti oko 50 m nalazi se lokalni put (iz pravca Gomiljana ka Volujcu), koji dijeli tumulus od još jednog industrijskog objekta i njegovog poligona. Konstrukcija tumulusa je jednostavna sa postavljenim kamenom u kružnom toku. Na samoj platformi tumulusa vidljivi su ostaci manjeg kamenog sanduka, čija je orijentacija jugoistok–sjeverozapad. Dimenzije sanduka su: 90 x 50 x 40 cm. Gomila zauzima prostor sa promjerom od 22,2 metra, visoka je oko 3 metra, obim gomile je 69,70 metara i površina 386,88 metara. Na platformi i u dijelovima koji su niži i bliži zemlji gomila je obrasla niskom travom, raslinjem i drvećem. Istraživanja. Za razliku od gomila u selu Arslanagića Most i u Hrupjelima, gdje postoje tragovi spaljivanja te ostaci posuđa i novca pronađeni u grobnicama, grobne gomile u selu Gomiljani nisu ispitivane, odnosno nisu vršeni istraživački i konzervatorskorestauratorski radovi (stanje 2008.). IZVOR I PROČITAJ VIŠE Grupa spomenika – Šest prahistorijskih grobnih gomila (tumulusa) u Gomiljanima, općina Trebinje. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo 2008. (HTML) Pristupljeno 28.1.2024. |
2 TREBINJSKA BRDA (ZAGORA TREBINJSKA)
BRDSKO PODRUČJE IZMEĐU LEOTARA I BJELASNICE
Janjač
|
Janjač – selo iz kojeg korijene vuku braća Aleksandar i Dražen Petrović Autor: Rajko Tanasijević Izvor: TrebinjeLive, 25.2.2015. Janjač, selo na Zagori trebinjskoj, udaljeno je 19 kilometara sjeverozapadno od Trebinja, a nalazi se u zapadnom podnožju Velike Stražnice, na 730 – 740 m n.v. Seoski atar od 2,5 km2 prostire se većinom na bezvodnoj, krševitoj i pošumljenoj površi sa manjim komadićima obradive zemlje. Pored Janjča prolazi djelimično asfaltirani uzani put koji povezuje Trebinje sa Ljubinjem, a od Zagore do Janjača nedavno je probijen makadamski put. U selu nije uvedena struja. Nema tačnih dokumenata kada je selo nastalo. A naziv je dobilo iz zoonima, tj. naziva životinjske vrste janje. Najvjerovatnije je nastalo kada su stanovnici iz obližnjih sela izgonili stoku na ispašu. U pisanim dokumentima selo se pominje iz popisa iz 1885. godine. Selo koristi vodu iz lokvi i čatrnja u kojima je voda kišnica. Na Vladin dolu se nalazi čatrnja koja je napravljena za vrijeme Turske. Mještani kazuju da je tu čatrnju pravila Aska Šaran. Čatrnja je držala preko 100 kubika vode, a danas su od ove čatrnje ostale samo omeđine. U selu se nalaze i dvije velike kamenice: Grljeva i Kravlja. Obje zajedno drže oko 1.000 litara vode. Iz ovih kamenica ljudi nisu vodu koristili za piće. Svaka porodica u Janjču je imala staje izvan sela, gdje su izgonili stoku u ljeto i jesen. Od tih staja ili torina danas su ostale samo omeđine. Od podzemnih oblika reljefa u selu se nalaze jame i pećine. Selo okružuju brda: Ilijino osoje (876 mnv), Velika i mala Stražnica, Dubovac, Javorak (936 m), Ilijino osoje, Vladino brdo, Vosnik, radoš, Petkova glavica i druga. U Janjaču su živjele srpske porodice: Kovač, Mumalo i Petrović. Janjču pripadaju mjesta: Brijeg, Zaboj, Javorov do i Košeni Do. Na Brijegu ima 4-5 kuća. Tu je nekada živjela porodica Tanasijević. U Zaboju i Javorovom dolu je živjela porodica Petrović, dok u Košenom Dolu ima jedna kuća u kojoj je nekada živjela, takođe, porodica Petrović koja danas samo povremeno dolazi i održava imanje. Broj stanovnika u selu po godinama je iznosio: 1885. godine – 15; 1926. godine – 83; 1948. godine – 46; 1971. godine – 25; 1991. godine –7; 2015. godine – 2. Iz Janjča korijene „vuku“ poznati i slavni košarkaši braća Aleksandar i Dražen Petrović i Dejan Bodiroga. Jovo (Niko) Petrović rođen je u selu Janjač. Žena Jovova se zvala Cvijeta rodom iz sela Trebijovi. Cvijeta se djevojački prezivala Jokanović. Sa njom je Jovo dobio tri sina – Rista, Milana i Jola, i dvije kćerke – Vuku i Bojanu. Jovo se sa svojom porodicom iz Janjča preselio u selo Zagora (Donje selo), gdje mu je otac Niko dao dio imanja. Godine 1946. Jovo se sa svojom porodicom kao kolonista seli u Zemun, gdje kao dobrovoljac dobija gardista imanje. I danas Petrovića ima u Zemunu. Jole se iz Zemuna preselio u Šibenik gdje je oženio Biserku i sa njom dobio dva sina – Aleksandra i Dražena, koji su se bavili košarkom. Nažalost, Dražen je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Njemačkom gradu Denkendorf 7. juna 1993. godine. Nekoliko kilometara istočno od područja Zagore nalazi se područje Bodiroge iz kojeg korijene „vuče“ poznati i slavni srpski košarkaš Dejan Bodiroga. Dejanova baba koja se zvala Gospava je rođena u Košenom dolu, Janjač. Djevojački se prezivala Petrović. Gospava i Niko Petrović su rođeni brat i sestra. Ona je rođena tetka Jole Petrovića, oca Aleksandra i Dražena. Gospava se udala za Mića Bodirogu koji je rođen u Bodirogama. Oni su 1945. godine kao kolonisti odselili u Klek – Zrenjanin i danas im potomci tamo žive. Sa gospavom Mićo je imao četiri sina: Čeda, Toma, Vasa i Gojka i tri ćerke: Bosu, Cvijetu i Ljubu. |
Dražen Petrović
Dejan Bodiroga
|
Begović Kula
|
|
Trebijovi
Zagora trebinjska, pogled s vrha Leotara
Pogled s vrha Leotara prema Trebijovima
|
Trebijovi su mjesto u općini Trebinje: Godine 1991. u njemu su živjela 33 stanovnika (Srbi 32, Jugoslaven 1). Selo se nalazi na oko 550 metara nadmorske visine. Teren je vrlo brdovit s dosta jama i jaruga karakterističnih za istočnu Hercegovinu. Klima je umjereno-kontinentalna s utjecajem mora. Srednja godišnja temperatura iznosi 11,5 °C. Prosječna godišnja količina padalina iznosi oko 1.500 milimetara.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1961. god. - 110 stanovnika; 1971. god. - 81; 1981. god. - 54; 1991. god. - 33 stanovnika. U selu danas stanuju obitelji Jokanović, Đerisilo i Tasovac. U naselju se nalazi hram Srpske pravoslavne crkve posvećen Svetom Iliji. Crkva je kamene konstrukcije i nalazi se na groblju. Posvećena (osveštana) je 1932. godine. IZVORI I LITERATURA Wikipedija - Trijebovi JELIĆ, Djoko; JERŠIČ, Matjaž; LOJK, Jože; VOJVODA, Metod; The cadastrian commune of Trebijovi in the karstland of Hercegovina; Geographia Polonica, Br 5 (1965), str. 267-284, [1] pril. (PDF) |
Ljubomirsko polje
Ljubomirsko polje, pogled s obronaka Leotara
Ljubomirsko polje, pogled s Leotara
|
Ljubomirsko polje proteže se u dinarskom smjeru, od sjeverozapada prema jugoistoku, gotovo paralelno s Popovim poljem od kojega je odvojeno planinama Bjelasnicom (vrh Motka 1396 m) i Leotarom. Polje je usko i izduženo, dugačko oko 10 kilometara, a široko od pola do jednog kilometra, ukupne površine od 12,74 km2. Polje je plavno (periodično djelomično plavljeno), plavne površine oko 1,33 km2. Vode polja pripadaju slivu Trebišnjice. Nadmorska visina Ljubomirskog polja je oko 500 metara (506 m). Okruženo je obodnim brdima i planinama Turjak (Turjak, 915 m, Lastva 798 m, Klenak 732 m), Miloško brdo 1031 metar, Muzna gomila (964 metra), Stražnica (925 m), Osojem (762 m). Prostor polja većinom se koristi za ispašu stoke.
Na području polja nalazi se Grabova jama. |
ILINO BRDO
NADMORSKA VISINA 828 m
|
|
KLIČANJ
Ilijina pećina
Utvrda Kličanj (Kličanje)
|
Utvrda Kličanj dio je austrougarskog obrambenog sustava Pojasna utvrda Trebinje. Utvrda se nalazi se na 790 m visine na koti Kličanj. Izgrađena je u razdoblju od 1883. do 1884. godine. Imala je zadatak kontrolirati prilaz Trebinju sa sjeverne i sjeverozapadne strane iz pravca Popova polja i prijelaza preko rijeke Trebišnjice. Godine 1914. u posadi su bila tri časnika i 78 vojnika
Trvđava na Kličanju (Werk I) tipičan je primjer arhitektonskog rješenja artiljerijske kule iz prve faze razvoja utvrđenja Trebinje. Prva faza do 1884. godine je i najintenzivniji graditeljski zamah austrougarske vojne inženjerije na području Trebinja: tada po okolnim brdima niču stražarnice i kule naoružane artiljerijom označene – od jedan do broja osam. S lijeve strane objekta je platforma za artiljeriju, otvoren prostor širokog vidokruga za smještaj u to vrijeme dva topa M1904 kalibra 90 mm. Kula je bila prilično zatvorena s frontalne strane: prednji i bočni zid štitili su zgrade za smještaj posade i imali su samo male otvore koji su služili kao puškarnice. Vrata i prozori su bili samo sa unutrašnje, dvorišne strane. Za obranu iz blizine služila su i dva polukružna bočna elementa. Iako je ova kula izvorno imala dva topa 90 mm, skica iz 1914. godine pokazuje da su joj naknadno dodata još dva topa istog kalibra. Kula je projektirana za smještaj jednog oficira i 45 vojnika, a situacija iz 1914. godine pokazuje da su u poisadi bila tri oficira i 78 vojnika. Skica iz 1914. svjedoči i o ojačanjima elemenata za blisku borbu – oko kule su prepreke od bodljikave žice i minskih polja. 
|
Opis staze: T110 Trebinje – Kličanj. Planinarsko društvo Vučji zub, 17.6.2023.
Olja Latinović: Planinarska tura od Ljubinja do Trebinja. Via Dinarica. 12.1.2018. Powered by Wikiloc Uspon na Kličanj - Transferzala Trebinje- KT 4
Autor: PD "Vučji zub" - Trebinje Datum objave: 22.7.2019. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
|
Biciklizam
|
Vožnja na Trebinjska brda
Autor: Biciklistički Klub Leotar Datum objave 15.6.2020. Opis. Vožnja na Trebinjska brda do sela Barale, malo šetnje kroz prirodu i roštilj... http://www.leo-bike.com/ |
Aktivnosti na vodi
|
Kajakom po Trebišnjici - donji tok / Kayaking Trebišnjica - Lower Course
Autor: Via Dinarica Blue Trail Datum objavljivanja: 28.11.2016. Opis videa: Ova kajak tura kreće od manastira Tvrdoš i vesla se sve do Hutova. U svom donjem toku Trebišnjica ovdje teče vještačkim betonskim koritom pa nije toliko atraktivna, bar što se tiče prirode, kao u gornjem i srednjem toku. I pored toga usput ima dosta zanimljivosti: stari kameni mlinovi na jamama kod kojih voda koja okreće vodenički točak otiče u podzemlje, živopisna sela uz obalu i nešto dalje od rijeke, stare žičare za prevoz drveta preko rijeke, bezbroj mostova različitih konstrukcija, zanimljivi brzaci, pećina Vjetrenica u neposrednoj blizini itd. Inače ovo je najduži dio toka Trebišnjice i prolazi kroz ogromna područja Trebinjske šume i Popovog polja koja su sama za sebe vrlo interesantna. Pri kraju ture, riječno korito se znatno širi i rijeka usporava i poprima velike razmjere. Avantura se završava u Hutovu, gdje rijeka najprije kratko ponire i potom puni vještačku akumulaciju - jezero Vrutak. U ekspediciji tokom koje je je pređen cijeli nekadašnji tok Trebišnjice u dužini 100 km učestvovali su: Isidor Stankov, Miloš Vlatković, Miloš Milošević i Slavenko Vukasović. |
BORAVAK
Smještaj
|
|
Ugostiteljski objekti i usluge
Dobromani
Restoran Zlatni volan - Restoran se nalazi na Magistralnoj cesti 6, između Ljubinja i Trebinja u selu Dobromani, Facebook
Restoran Zlatni volan - Restoran se nalazi na Magistralnoj cesti 6, između Ljubinja i Trebinja u selu Dobromani, Facebook
|
Dračevo
Poodrum obitelji Anđušić - Nalazi se na sredini Popovog Polja, 30 kilometara od Trebinja na putu za Mostar, i 12 kilometara od manastira Zavala i pećine Vjetrenica. U ambijentu tipičnog hercegovačkog sela Dračeva ovaj podrum istog imena nudi vrhunska vina Žilavku i Vranac proizvedenu od grožđa iz vinograda u koje gledate dok uživate u ovim vinima. Kako biste na pravi način osjetili tradiciju uzgoja vinove loze u ovom dijelu Hercegovine i doživljeli ruralnu Hercegovinu ovaj podrum nudi i sir i pršut iz vlastite proizvodnje.Prenoseći i usavršavajući znanje o grožđu i vinu sa koljena na koljeno obitelj Anđušić došla je do zavidnog znanja i kvaliteta u proizvodnji vina tako da danas iz ovog podruma izlaze vrhunske hercegovačke sorte vina. (Izvor: Vinska cesta Hercegovine) Ime vinara: Davor i Mladen Anđušić; Površina vinograda: 30 000 m2; Restoran: Kapaciteta 50 osoba; Kušaonica: Kapacitet 30 osoba. Ulica i broj: Dračevo bb; Grad: Trebinje; Telefon: +387 (0)65 597 925; Email: [email protected] |
|
Vremenska situacija / Vremenske prilike
IZVORI I LITERATURA
VIDOVIĆ, Domagoj; Pregled toponimije jugozapadnog dijela Popova; Folia Onomastica Croatica 19, Zagreb, 2010. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj. Toponimija sela Dubljani u Popovu. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 34, br. 1 (2008): 431-448. (PDF)
VIDOVIĆ, Domagoj. Toponimija sela Dubljani u Popovu. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 34, br. 1 (2008): 431-448. (PDF)
- Sažetak. U ovome se radu na temelju terenskog istraživanja obrađuje toponimija danas gotovo posve napuštenoga sela Dubljani u Popovu u istočnoj Hercegovini. U mjesnoj su toponimiji najzastupljeniji toponimi antroponimnoga postanja s pomoću kojih se upoznajemo s negdašnjim i današnjim imovinsko- -pravnim ustrojem srednjovjekovnog Huma, toponim Satùlija (‘Sanctus Elias’) spomen je na davne romansko-hrvatske dodire, a na primjeru toponima Sačìvišće upoznajemo se s veoma složenom dijalektnom slikom istočne Hercegovine.
