SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > VLAŠIĆKA GRUPA - Vlašić (planina)
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Paljenik, odn. Opaljenik, 1933 m (pojedini izvori navode 1934, odn. čak 1943 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.2925, 17.6365
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Paljenik, odn. Opaljenik, 1933 m (pojedini izvori navode 1934, odn. čak 1943 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.2925, 17.6365
|
UvodVlašić je prostrana planina u srednjoj Bosni. Najvećim dijelom se nalazi u Srednjobosanskom kantonu te dijelu entiteta Republike Srpske. Zbog veličine planine i navedenog položaja, glavnina površine Vlašića nalazi se u nekoliko općina: Travnik, Kotor-Varoš, Kneževo/Skender Vakuf, Dobretići, Vitez i Zenica. Proteže se pravcem sjeverozapad - jugoistok, između linije Zenica – Travnik (na jugoistoku) i Kotor-Varoš - Skender Vakuf (na sjeverozapadu).
Vlašić se uzdiže strmo u području Travnika iznad doline rijeke Lašve, koja mu je istodobno i južna granica. Prema sjeveru prostire se do Vučije planine i izvora rjieke Vrbanje. Istočna granica mu je rječica Bila (Bijela), pritok Lašve, dok se pema zapadu spušta u visoravan Vitovlja. Vlašićki masiv ka zapadu prelazi Dnolučku planinu, Ranče i u Karaulu goru (Radalj) preko koje se povezuje s Komar-planinom. Iznad Paklareva Galica prelazi u Vlašić. Građen je uglavno od mezozojskih vapnenaca i dolomita naročito donje i gornje krede. Opažaju se brojni sipari (točila), goli grebeni, prostrane visoravni, strmi odsjeci i krška vrela u južnom podnožju planine. Glavno reljefno obilježje Vlašića je Vlašićka visoravan 1000-1500 m n.v. (prosječne n. v. oko 1300 m), dok najviši vrhovi prelaze 1900 m - od kojih je Paljenik (Opaljenik) najvši vrh Vlašića s 1933 m n.v. (moguće je pronaći podatke o 1934, pa i čak o 1943 m!) prosječne nadmorske visine oko 1300 m. Visoravan počinje kod vrha Ljute grede (1740 m). Ka jugu se prostire golemi travnjak sa sočnim livadama prema Vlaškoj gomili (1919 m) i najvišem vrhu Paljeniku (1933 m). Sjeverna strana Vlašića blaže je nagnuta, i tu su se stvorili brojni tokovi, koji čine izvorišne dijelove jakih pritoka Vrbasa: Ugra i Vrbanje. Na samoj visoravni ima više vrela koja ljeti ne presuše (Devečani, Orman, Kraljičina voda i Harambašino vrelo). Na užem području Vlašića klima je planinska, a na nižim lokacijama u riječnim dolinama umjereno kontinentalna. Veliki dijelovi Vlašića su pod šumom, pašnjacima i livadama. Stanovništvo Vlašića nekada se u potpunosti bavilo stočarstvom, a danas sve više i turizmom. Brojna stada (dželepi) ovaca pasu po vlašićkim livadama od ranog proljeća do kasne jeseni. Prostor visoravni je i središte proizvodnje glasovitog vlašićkog tj. travničkog sira, prvoklasnog ovčjeg sira, jednog od najboljih sireva ove vrste. Pored vlašićkog sira, kraj je poznat i po psu ovčaru - tornjaku, koji prati i čuva stada ovaca na ispaši. Od stalnih naselja mnoga se penju vrlo visoko kao: Koričani (1281 m), Imljani (1113 m) i dr. Vlašić je jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u srednjoj Bosni. Vlašićka visoravan je poznata po Babanovcu (28 km udaljen od Travnika, na 1260 m n.v.), gdje se s vremenom razvio centar zimskog turizma. Za potrebe skijaša krajem 1930-ih počela je gradnja velike planinarske kuće u srcu Vlašića, kod vrela Kraljice ispod Crnog vrha (1731 m). Druga planinarska kuća je na Devečanima (1768 m), kamo vode dobri markirani putevi iz Travnika i iz Turbeta preko Paklareva. DIJELOVI PLANINE SU MINIRANI! POTREBNO JE PRETHODNO INFORMIRATI SE O SITUACIJI NA PODRUČJU KRETANJA! Pogledaj karte (stanje 2014. godina) ENGLISH SUMMARY: Vlašić
Vlašić is a mountain in geographical center of Bosnia and Herzegovina. Its highest peak is Paljenik with an elevation of 1,933 m. It is famous for its pastures, cattle-breeding and cheese. It is closest to the town of Travnik, which it overlooks. The average winter temperature is 1 °C (29 °F) while the average summer temperature is 14.2 °C (60.8 °F). In the wintertime snowfall is abundant with an average snow coverage of up to 5 months in accumulation between 1.5-2.1 meters. The toponym is derived from vlasi, "Vlachs", a transhumant people. Academics like Mark Vego believe that the Vlachs, remnant of the Roman Empire, brought one of the trademarks of Vlašić, the Vlašić cheese, in around 1000. It is originally made from fresh sheep milk, but also cow milk, and then left to ripen for two to three months. By perfecting the recipe, the Vlachs passed on the tradition to the cattle breeders from the surrounding mountains. Today, the cheese is produced throughout the area and is regarded one of the traditions of the region. In addition to the cheese, there are two other trademarks, the Tornjak dog and Pramenka sheep. The Tornjak is believed to have existed for more than a millennia, bred to guard from wolves and bears. Its etymology is connected to Neo-Latin torni acca, "turn here". During the War in Bosnia and Herzegovina, it was held by the Bosnian Serb army (VRS). It was tactically important, overlooking Travnik which was held by the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina (ARBiH). The 7th Muslim Brigade attacked the mountain in May 1994. It was taken over by the ARBiH sometime before the Dayton Agreement, and subsequently incorporated into the Federation of B&H. The mountain is a major center for winter tourism due to its excellent accommodation for skiing, snowboarding and other winter sports. It is also a popular destination for summer and eco tourism with many hiking trails and undisturbed wilderness areas. SOURCE Wikipedia |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI: |
Ime (Etimologija)
Postoje različite legende o porijeklu imena Vlašić. Međutim, na samom Vlašiću još uvijek živi verzija po kojoj su Sunčeva i Mjesečeva majka poslale sedmoricu braće da donesu sreću i ljepotu iz dalekog svijeta. Šestorica se sretno vratiše, ali sedmi se zauvijek izgubio. Konačno, Mjesec ga pronađe na prelijepoj planini u koju se pretvorio.
Po drugoj varijanti, šestorica braće su se udvarala istoj ljepotici pa ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tada nastalo sazviježđe Sedam Vlašića, koje se (za vedrih noći, od proljeća do jeseni) kristalno vidi sa planine Vlašić. U lokalnom stanovništvu se također stoljećima prenosi prihvatljivo uvjerenje da je planina imenovana po čobanskim nomadima Vlasima (kako se nazivaju u Bosni), koji su ovdje živjeli i uzgajali svoja stada od pada Rimskog Carstva i ostali do kraja 19. stoljeća. Akademik Marko Vego i njegovi istomišljenici pretpostavljaju da su nomadski Vlasi u stvari romanizirani potomci starih Rimljana i drevnih ilirskih plemena. Oni su recepturu izrade vlašićkog sira (jednog od zaštitnih znakova planine Vlašić) donijeli s jedne od njihovih brojnih putovanja, oko 1000-te godine nove ere. |
Vlašićka visoravan
Pogled prema sjevernim dijelovima Vlašića s njegova najvišeg vrha. |
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS PLANINE
Reljef
Vlašić se smjestio između linije Zenica – Travnik (na jugoistoku) i Kotor-Varoš – Kneževo / Skender Vakuf (na sjeverozapadu). Udiže se strmo (Devečanske stijene, Paklarske stijene) na području Travnika iznad doline rijeke Lašve, koja mu je istovremeno i južna granica. Prema sjeveru, blaže je nagnut i prostire se do Vučje planine i izvora rijeke Vrbanje. Istočna granica mu je potok Bila (Bijela), pritok Lašve, dok se prema zapadu spušta u visoravan Vitovlja. Vlašićka visoravan obuhvaća najveći prostor planine i nalazi se na prosječnoj visini od 1000 do 1500 metara, dok najviši vrhovi prelaze 1900 m i smjestili su se na krajnjem jugu cijeloga masiva. Njegove padine prelaze u nekoliko podvlašićkih platoa, od kojih su najprostraniji Vitovljanski, (prema planini Ranče) Korićanski i Imljanski, te Petrovo Polje. Turističkoj zaravni na Babanovcu (ispod Paljenika), od okolnih gradova, najjbliži je Travnik.
|
Paklarske stijene na Galici - Dron.ba za N1
Autor: dron ba Datum objave: 3.2.20222. Opis. Paklarske rocks on the Galica Music composed: prof. Alen Ruvić / DjRuvex |
SLIJEDEĆA FOTOGRAFIJA Pogled na Vlašić iz smjera jugoistoka (Izvor: Google Earth, 2022.)
Geološka građa
Klima
Na užem području Vlašića klima je planinska, a na nižim lokacijama u riječnim dolinama umjereno kontinentalna. Prosječna zimska temperatura iznosi 1 °C, dok je prosječna ljetna temperatura 14,2 °C. U zimskom razdoblju obiluje snježnim padalinama. Prosječna pokrivenost snijegom je do 5 mjeseci; zimi se nagomila i 1,5-2,1 metara snijega. Padalinski ritam je „ćudljiv“, jer ga obilježavaju iznenadne i ekstremne promjene, osobito u proljeće.
|
Vode
Sjeverna strana Vlašića blaže je nagnuta i tu su se stvorili brojni vodeni tokovi, koji čine izvorišne dijelove pritoka Vrbasa: Ugra i Vrbanje. Na samoj visoravni Vlašića ima više vrela koja ljeti ne presuše: Devečani, Orman, Kraljičina voda i Harambašino vrelo.
Prelivode je područje na sjeveroistočnom djelu planine Vlašić, razvođe rijeka Vrbanje, Ugra, Ilomske i Bile. U promjeru od samo 2 do 3 kilometara, na grebenu između središnjeg dijela Vlašića i Meokrnja ovdje se razdvajaju porječja Vrbasa (Ugar, Ilomska i Vrbanja) i rijeke Bosne (Bila).
|
Vrhovi
Ugar
Ugar (do 1878. rijeka je nosila ime Brzica) je rijeka u u Bosni i Hercegovini, desna pritoka Vrbasa. Izvire na planini Vlašiću, na oko 1550 m n.v. (lokalitet "Prelivode", gdje se nalazi i razvođe s rijekama Vrbanjom, Ilomskom i Bilom). Na toj vododijelnici izviru još tri rijeke: Ilomska, Vrbanja i Bila. Ulijeva se u Vrbas 20-ak kilometara nizvodno od Jajca. Ugar je dug oko 44,5 km, površina njegovog porječja je oko 328 km2, srednji godišnji protok na ušću je 6,98 m3/s, a ukupni pad visine 1073 m.
Najveći desni pritoci Ugra su: Pljačkovac, Ilomska, Kobilja, Zirin potok, Kusin potok i Ugrić, a lijeve: Lužnica, Dedića i Andrijevića potok, Bunar, Oraški i Kukavički potok. Nakon kraćeg i dubokog kanjona pri izvoru (do ispod Babanovca) rijeka ulazi u Pougarje, pod planinom Ranča, eksponiranoj prema Ugarskim stijenama (iznad kojih je plato sela Imljani). Nakon toga, ulazi u duboki i dugi kanjon ispod Kneževa / Skender Vakufa, iz kojeg izlazi tek pri ušću u Vrbas. U srednjem dijelu kanjona (gotovo okomito) se usijeca u podvlašićki plato, mjestimično i preko 500 m duboko. Rijeka Ugar je dobila ime po tome sto je bila granica Jajčačke banovine t.j. Hrvatsko-Ugarske s Osmanlijama. Svojim donjim tokom čini entitetsku granicu između Federacije BiH (na jugu) i Republike Srpske (na sjeveru). Kraj oko rijeke Ugara naziva se Pougarje. |
Adventure Team Babanovac i KimTec na Vlasicu
Autor: Vlasic Live; Datum objave: 25.5.2012. Opis: Vlasic, 19.05.2012. godine, Adventure Team Babanovac za KimTec je organizovao hiking - izlet na vodopad Ugric. Prelijepo vrijeme i odlična ekipa uz nedirnutu prirodu stvorili su jos jedan dan za pamcenje... Author: Benjamin Music: Sanja Ilić Vodopad na Ugriću
Ugrić je pritok Ugra. Nalazi se ispod skijaškog lifta Ugar na Babanovcu. Ima dva atraktivna vodopada, kojima se može prići vozilom ili pješice (2 sata udaljen od hotela na Babanovcu). Veći vodopad je visok oko 15 m i pruža mogućnost prolaska ispod njega. |
Ilomska rijeka
Ilomska je desna i najveća pritoka Ugra. Izvire na Vlašiću, području zvanom Prelivode - razvođu s rijekama Vrbanja, Ugar i Bila - na oko 1550 m n.v. Duga je oko 20 km. Protječe između obronaka Žežničke grede (1477 m) i Javorka (1499 m). Ima izuzetno krivudav tok oko Lisine (1494 m) i Runjavice (1316 m) kroz crnogorične šume obrasle smrekom i jelom ili smrekovo-bukovim sastojinama. U vodotoku ispod Petrova polja (od sela Nikodinovići) ima nekoliko zavoja pod jako velikim kutovima, koji su određeni konfiguracijom matične stijene korita.
Najizdašnija pritoka Ilomske je (bio) Manatovac (vrelo – neposredno uz sâmo korito), zatim Mala Ilomska i Devetero vrela (desne) te Crna rijeka (lijeva). Čista planinska voda Manatovca je iskorištena za vodoopskrbu Kneževa (Skender Vakufa), što je znatno osiromašilo vodotok Ilomske i narušilo okolne ekosustave u širem području. Tomu doprinosi i više desetljeća dugo prekomjerno iskorištavanje okolnog šumskog blaga. Na Ravnom omaru (ispod Lisine i sela Pònorci), Ilomska ulazi u usku visoravan – sve do “Korićanskog mosta”, a zatim u dubok kanjon ispod Korićanskih stijena (lijevo) i sêla Márići i Đénići, tj. Márićâ i Imljanskih stijena (desno). Nakon dva atraktivna vodopada (velikog i malog), ulijeva se u Ugar, nekoliko kilometara nizvodno od sela Vitovlje. Veliki vodopad je visok čak oko 40 m, a neupadljiv je s okolnog (korićansko-imljanskog) platoa. U ovoj divljini vodopadi sve više privlače pažnju planinara, turista i ribolovaca, a okomita stijena s koje rijeka pada pogodna je i za alpinističke poduhvate. Nekada atraktivno ušće Ilomske je izmijenjeno je izgradnjom "male hidroelektrane". lomska teče kroz crnogorične šume planinske visoravni, čije su padine obrasle smrekom i jelom. Na obroncima Lisine i Tovarnice nalaze se bogati pašnjaci. U Drugom svjetskom ratu uz Ilomsku je vodio značajan koridor za komunikaciju partizanskih jedinica srednje Bosne s ostalim područjima. |
KROZ TUNEL DO SKRIVENIH VODOPADA RIJEKE ILOMSKE NA VLAŠIĆU
Autor: Orion info; Datum objave: 24.7.2019. Vodopadi Ilomske / Korićani / Vlašić
Autor: Dalibor Voyager Datum objave: 11.5.2021. Opis. Predivni predeli obronaka Vlašića,preljepi vodopadi Ilomske i platoa Korićana...pejzaži koji oduzimaju dah...obavezno pogledati... Zamolicu vas da zapratite moj kanal klikom na ovaj link: / @daliborvoyager Zamolicu vas da podrzite moj rad jednokratnom donacijom na PayPal ,evo link: https://paypal.me/daliborcolic?countr... Postanite moj Patreon: / daliborcolic Zapratite me na društvenim mrežama: / dalibor.colic.1 / dalibor_colic_voyager https://www.tiktok.com/@dalibor_colic... |
Kobilja
Kobilja (ili Kobiljska rijeka) je desna pritoka Ugra. Duga je oko 5 km. Nastaje iz nekoliko izvora-čelenki, od kojih je najpoznatiji Srebrenik (1010 m n.v.), koji izvire na jugoistočnim padinama istoimene uzvisine (Srebrenik, 1131 m), iz masiva planine Ježica (1276 m). Područje oko ovog vrha je izuzetno bogat snažnim izvorima pitke vode, od kojih počinju potočići slivova Ugra i Vrbanje. Od Djevojačke ravni (iznad Dunića stijena i Demićke) do Vakufskih Njiva ima ih preko 50. Srebrenik je poznato lokalno i tranzitno odmorište. Od mnogobrojnih manjih pritoka, najznačajniji desni potok je Vukovica, a lijevi su: Strašivi i Zlovarski potok. Vododijelnica spomenutih slivova doslovno se pruža duž lokalne ceste Kneževo (Skender Vakuf) - Turbe - Travnik (preko Ilomske, Korićana i Vitovlja). Svi ugarski potoci se ulijevaju u Kobilju, a vrbanjski u Demićku, Grabovičku rijeku i Duboku.
Kod sela Gornji Ćoralići, Kobilja ulazi u dubok (do 300 m), ali kratki kanjon, a nakon toga teče dolinom između padina na kojima se nalazi niz zaselaka (pod zajedničkim nazivom Kobilja) i Imljanskog osoja. Cijelim tokom je u općini Kneževo (Skender Vakuf), a tijekom 1960-tih, na Kobilji i njenim pritokama, bilo je 20-ak vodenica. Utječe u Ugar na 467 m n.v. |
Pljačkovac
Pljačkovac je prva veća, ali kratka, desna pritoka Ugra. Izvire iznad i južno korićanskog platoa na nadmorskoj visini od oko 1360 m. Ustvari nastaje od dva potoka, od kojih jedan teče ispod Žežničke Grede (1477 m), a drugi s padina uzvisine Obadište (1466 m). Sastavci su na kraju austrougarske ceste i okretnice za izvlačenje šumskog blaga. Sada je tu raskrižje četiri lokalna puta koji vode prema Korićanima (na sjevernim stranama) i Pougarju, odnosno selu Sažići, Babanovcu, Mudrikama i Vitovlju (na jugu).
Oko jednog kilometra toka prema sjeveroistoku, naglo (pod zaobljenim pravim uglom) savija na jugozapad da bi, udarivši u visoki greben (preko 300 m iznad njenog korita) ponovo oštro skrenula na jugoistoistok i taj pravac održala do ušća. Prije samog ušća gradi mali vodopad visine 4-5 m. Osim više potočića s obje strane, nema većih pritoka. Šezdesetih godina 20. stoljeća, na Pljačkovcu su bila tri mlina. (Izvor: Wikipedija) |
Lašva
Lašva je rijeka u srednjoj Bosni i lijeva je pritoka Bosne. Nastaje od dvije "Lašvice", Karaulske i Komarske, koje se spajaju u Turbetu. Izviru na Radalj-planini i Komar-planini. Lašva dalje protječe kroz Travnik, od zapada prema istoku, a zatim i kroz Vitez, a nakon ukupno 49,4 km, južno od Zenice kraj sela Lašve ulijeva se u rijeku Bosnu. Ima porječje površine 949,7 km².
Dolina se rijeke Lašve (uobičajen je naziv: Lašvanska dolina) proteže od jugoistočnih padina planine Vlašić (iznad Travnika) do Busovače. Ova se dolina formirala na 390 – 480 m nadmorske visine. Od sutjeske Lašve poslije Travnika, pa do sutjeske prije Kaonika, Lašvansko polje dugo je oko 17 km, a širina mu je različita i iznosi prosječno 3 km. Zbog važnog geografskog položaja, dolina Lašve je uvijek bila frekventna prometnica, koja prirodno spaja dolinu Bosne na istoku, s vrbaskom dolinom na zapadu. Tako je i danas, iako kvaliteta prometnica danas ne odražava u potpunosti važnost ovog prometnog pravca. Tragovi naselja na ovme prostoru sežu u daleku prošlost, kada su Kelti, Iliri i Rimljani ispirali zlato iz Lašve. S Ilirima kao autohtonim stanovništvom, te s Rimljanima koji početkom naše ere osvajaju balkanske prostore i lašvanski kraj ulazi u povijesni period i pod višestoljetni utjecaj rimske antičke civilizacije. Po sačuvanim ostacima vidi se da je ovaj kraj u antičko doba bio dobro naseljen i da već tada možemo računati s nastankom prvih gradskih naselja na ovom prostoru. |
Bila (Bijela)
Bila (ili Bijela) je najveća, vodom najbogatija, lijeva pritoka Lašve, u koju se ulijeva uz naselja Stara Bila i Nova Bila odn. Divjak. Čini granicu planine Vlašić prema istoku i jugoistoku. Duga je oko 35 km; izvire u širem području Prelivodâ - na doticaju zapadnk obronaka Vučje planine i krajnjih obronaka Vlašića, u razvođu s Vrbanjom, Ilomskom i Ugrom, na oko 1320 m n.v. Bila nastaje od nekoliko sastavnih potoka između Vučje planine i visa Vijenac (1375 m). Vododijelnica je u radijusu od (samo) oko 2,5 km; na prijevoju je između Vlašića i Meokrnja (vrh 1425 m n.v.). Tu se razdvajaju porječja Vrbanje, Ugra i Lašve (tj. Vrbasa, na jugozapadu) i Usore (tj. Bosne, na sjeveroistoku). Sa zapadnih padina Vučje planine, eksponirana prema Vlašiću (područja Jasena, Vukovih poljana), protječe kroz naselje Gluha Bukovica (do kojega se usjekla dubokom klisurom) i pored Mehurića. Od naselja Poljnica, prolazi širokim poljem Dubrave. Bujičava je i ima značajan hidropotencijal. U bogatom porječju rječica i potoka, najizdašnije desne pritoke su: Suhi potok, Butetinac, Pašinac, Ribnjak, Trimuža i Kozica, a lijeve: Pržni i Javorački potok, Ramića rijeka, Jasenica i Rogačka rijeka. U njezinoj dolini ima dosta tragova rudarstva, najviše vezanog uz ispiranje zlata.
|
Vrbanja
Vrbanja je uz Ugar, najveća desna pritoka Vrbasa. Njezino porječje obuhvaća površinu od oko 791 km² i ima značajan hidropotencijal. Njena dužina se različito interpretira: od 84 km. do čak 95,4 km. Procijenjeno je da srednji godišnji protok na ušću iznosi 16,8 m3/s. Vrbanja izvire na planini Vlašić, uzvodno od sela Pilipovina (na visini od 1530 metara), u rejonu Prelivode – razvođu (razdaljina od samo 2,5 kilometra) s rijekama Ugar, Ilomska i Bila.
Vrbanja protječe kroz Kruševo Brdo, Šiprage, Obodnik, Vrbanjce, Kotor-Varoš, Zabrđe, Čelinac i naselje Vrbanja pri ušću u Banjaluci. Ulijeva se u Vrbas, uz prigradsko naselje Česma kod Banja Luke, na visini koja je za 1356 metara niža od izvora. Prima mnoge pritoke s planina Vlašić (izvorišn potoci i do Šipraga), Čemernica i Skatavica (do Kotor-Varoši), s lijeve strane, te sa Očauša, Borja i Uzlomca, s desne. S desne strane u Vrbanju se ulijevaju Bobovica/Kruševica, Sapača potok, Trnovac, Crkvenica, Stopánski, Ulički, Maljevska rijeka, Kruševica, Jezerka, Bosanka, Jelovac, Smrdelj, Uzlomački potok, Svinjara, Crna rijeka i Jošavka, a s lijeve: Čudnić, Kovačevića potok, Crepovski potok, Tuleški potok, Ćorkovac, Demićka, Sadika, Grabovička rijeka, Duboka, Vigošća/Vigošta, Cvrcka, Dubokovac, Jakotina, Marića potok, Bijeli potok i Tovladićki potok. Austrijske vlasti su svojevremeno (tijekom I svjetskog rata) u porječju Vrbanje izgradile širu mrežu šumskih uskotračnih pruga. Primarna namjena pruga je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenzivira eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa (primjerice ugljena na obroncima planine Borja). Pruga je dolazila iz Kotor-Varoši, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uzvodno je vodila preko Kilavca do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive, pomoću čekrka (u klancu između Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Dolinom Vrbanje danas vodi regionalna cesta Banja Luka – Kotor-Varoš – Maslovare, za Teslić i Doboj, s priključkom za Šiprage i Kruševo Brdo (u Obodniku). Od Banja Luke do Čelinca je i dio željezničke pruge Banja Luka – Doboj – Sarajevo – Mostar – Ploče. |
Demička
Dèmićka je najsnažnija lijeva pritoka Vrbanje, u koju se uliva u Šipragama. Izvire na južnim padinama Zastijenja (lokalizam: Zāstinje; 1230 m n. v.), na vodno bogatom dijelu podvlašićkog platoa. Izvorište je na nadmorskoj visini od oko 1110 m, a u vodotoku do Dunića stijena na nekim mapama se označava kao Grozničavica. Ukupno je duga oko 8 km. Većina jačih pritoka joj dolazi s jugoistoka, tj. sa padina Oblog brda (1127 m) i Bunijevca (907 m): Djevojački, Svinjčijski i Smrčki potok te Brestovača. Sa sjeverozapada, tj. Radohove (vrh Kape, 1230 m) ima samo jednu veću pritoku: na mapama bezimeni Demićki potok.
U relativno malom području, sa ovog međurječja, osim nje, otječu i mnoge pritoke Vrbanje (Ćorkovac, Sadika, Duboka i Ugra (sliv Kobilje i drugi potoci). Demička ispod Dunića stijena, ulazi u kraći kanjon (dubine do oko 300 m u odnosu na selo Duniće), a zatim protječe ispod sela Dèmići (po kojem je i imenovana), a prije ušća ulazi u ljevkastu dolinu oko Vrbanje. Iz ptičje perspektive, usječeni kanjon ispod Dunića stijena je toliko neupadljiv da su partizani (za vrijeme 6. neprijateljske ofanzive, 1943./1944.), na šumovitim padinama u klisuri Dèmićke uspostavili 12. divizijsku bolnicu Petog korpusa (u dvije barake i zemunicama). Ona se tu održala sve do taktičkog premještanja na drugu lokaciju (4.1.1944.). Tu se održala unatoč višekratnog bombardiranja obližnjih Šipraga (zbog nepreciznog lociranja glavnog cilja – Bolnice). Predostrožnosti radi, tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Nakon odlaska njemačkih i četničkih jedinica, ova "pokretna bolnica" brzo se vratila u Šiprage (15.1.1944.). Preminuli ranjenici i drugi bolesnici su kasnije, iz primarnih grobnica (u šumi), premješteni u zajedničko Partizansko groblje u Šipragama (lokalitet: Zagradine). Austrougarske vlasti su, na području Šipraga, svojevremeno izgradile mrežu uskotračnih pruga. Primarna namjera im je bila da izgradnjom pruge, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenziviraju eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazila iz Kotor-Varoši, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do šumskog radilišta ispod Dunića stijenâ (825 m n.v.). Na trasi demontirane pruge šezdesetih godina 20. stoljeća je izgrađena lokalna cesta do Brestovače za više okolnih sela. |
PRIRODA
Pod šumom su obično niže padine Vlašića i kanjonske doline, dok na Vlašićkoj visoravni i najvišim dijelovima planine prevladavaju travnjaci (pašnjaci) i livade.
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo se gotovo isključivo bavi stočarstvom i turizmom. Od stalnih naselja mnoga se penju vrlo visoko kao npr, Korićani (oko 1281 m).
|
Sasvim prirodno - Vlašić - Još to malo duše - Dokumentarni film
Datum objave: 6.8.2015. U vremena do rata u BiH 1992-95. ovčari iz planinskih sela podno Vlašića, koja pripadaju općinama Kotor-Varoš i Skender Vakuf/Kneževo, još s jeseni odlazili su u nomađenje ka Lijevča polju, Posavini, Semberiji, Slavoniji i Vojvodini, a kući su se vraćali na proljeće. Međutim, nakon rata nomađenje je zabranjeno, a država je pored toga smanjila podsticaje i zakazala u postupku otkupa sira, vune i janjaca (jagabnjaca) - što sve dovodi do zamiranja stočarstva, posebice ovčarstva.
|
Povijesni pregled
Na 90-metarskoj skakaonici održavao se svake godine "Pokal-Vlašic" i na njemu su sudjlovali najbolji svjetski skakači na skijama. Bio je to najveći sportski dogadjaj Travnika. Danas se skakaonica nalazi u neupotrebljivom stanju.
|
Iz starih časopisa L.I.: Planina Vlašić porasla za 80 metara Naše planine 3-4/1966 str. 93 (PDF) Planina Vlašić (1943 m. n. v.) iznad Travnika, naša druga Jahorina, dobila je TV toranj visok 80 metara s vidikovcem na nadmorskoj visini oko 2.000 metara. I do ovog tornja izgrađena je cesta kojom se mogu služiti i motorna vozila. Kako se nedaleko novog TV tornja nalazi jedan od ljepših planinarskih objekata, dom na Devečanima, koji je bio sagrađen dobrovoljnim radom članova PD »Vlašić« iz Travnika, to je i taj dom izgradnjom TV tornja dobio električno osvjetljenje. |
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Ovčarstvo na Vlašiću
U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj sojeva ovce pramenke, koji su nastali u različitim klimatskim i hranidbenim uvjetima. Imena su dobivali, obično, prema području postanka, planini i slično. Najpoznatiji soj u Bosni i Hercegovini je vlašićki (travnički) soj, koji se uzgaja na bosanskim planinama, pretežno na Vlašiću po kojem je i dobio ime.
Pramenka je autohtona bosansko-hercegovačka pasmina ovce. Osim Bosne i Hercegovine ova pasmina ovaca je autohtona i u Hrvatskoj (lička i dalmatinska pramenka), kao i u ostalim balkanskim zemljama.
Pramenka se u BiH javlja u četri različita soja: vlašićki (travnički) najkrupniji i najrasprostranjeniji soj na području BiH, zatim sojevi rasprostranjeni u centralnom dijelu BiH (privorski, kupreški) i humski (stolački) soj male brojnosti zastupljen na širem području Hercegovine. Otvoreno runo pramenke, po kojemu je dobila ime, čine dugački pramenovi tipa grubih vlakana. Vjekovima je uzgajana u siromašnim uvjetima hranidbe i smještaja. U BiH je vrlo rasprostranjena - oko 98 % od ukupnog broja ovaca. Posljednjih sto godina pramenka se uzgajala u čitavoj Europi (Francuska, Njemačka, Engleska, Mađarska i u Balkanskim državama). U centralnom dijelu Europe poznata je pod imenom Zackel, u dijelu Europe od Poljske do Rumunije kao Tzurcana, u Grčkoj Valachiana, kod nas kao pramenka. Snažnom intenzifikacijom poljoprivrede nove produktivnije pasmine ovaca potiskivale su manje proizvodne pasmine, posebno u zemljama središnje Europe, dok se na jugu Europe, a posebno u balkanskim zemljama do dana današnjeg zadržavaju i uzgajaju populacije primitivnih ovaca – pramenki. Morfološka svojstva pramenke; Srednje krupna životinja, kombiniranih proizvodnih svojstava, srednje tjelesne težine 58,24 kg. Tijelo je prekriveno otvorenim runom sastavljenim duljim bičastim pramenovima. Fiziološke osobitosti; Pramenka je kasno zrela životinja i završava rast između 3,5 – 4,0 godine. Budući da fiziološki spolno ranije dozrijeva i da u 18 mj. završava ¾ svog tjelesnog razvitka u našim uzgojnim uvjetima vrši se i oplodnja. Graviditet u prosjeku traje 145 – 150 dana. Janjad je otporna a mortalitet je nizak. Nakon 6 – 8 tjedana sisanja janjad se odbijaju, pripremaju za tržište, a muža se nastavlja. Nastrig vune 1,5– 2,5 kg. Razlozi očuvanja i uzgoja autohtone pramenke; Uzgojna postojanost je odlika pasmine, rezultanta nasljedne osnove i ekoloških uvjeta njezinog prebivališta. Pramenka je pasmina tvrde konstitucije, dobrog zdravlja živahnog temperamenta, vrlo otporna – rezistentna na bolesti, visoko i redovito plodna, srednjovječnog proizvodnog iskorišćavanja. Ima izrazito čvrste ekstremitete i papke, veliki radijus pokretljivosti za hranom i vodom. Vrlo skromna u hranidbi i smještaju. Iskorištava marginalne pašne resurse u nizinama, planinama, krškim visoravnima u svim ekološkim zonama. Pramenka kao izvanredan konzument relativno loših pašnih resursa može transformirati i proizvesti određenu količinu proizvoda što druge vrste i pasmine domaćih životinja ne mogu. Spuštanje s blagom U Bosni je razvijena vrsta spuštanja s blagom, kada stočari srednjebosanskih površina na Vlašiću, Kupresu i drugdje (tzv, »vrhovci«), silaze pred proljeće, polovicom marta u Posavinu, gdje prethodno iznajmljuju tzv. »janjila«, tj. paše po privatnim posjedima i seoskim merama. Na janjilima stočari drže ovce dok se one ne pojagnje i dok se polja (»salma«), radi čuvanja proljetnih usjeva ne zatvore, što bude koncem aprila ili početkom maja. Tada se stočari istim putem vraćaju u matična sela, a otuda se izdižu na planinu. U planini ostaju do konca septembra ili početka oktobra, kada se spuštaju u sela. Na putu za Posavinu stočari potroše oko 8 dana a isto toliko i za povratak. Neki Vlašićani idu sa stokom na jesenja ispasišta i u oktobru mjesecu, te se na njima zadržavaju do prvih snjegova Iz Vitovlja na Vlašiću stoka putuje u dolinu Spreče (srez Gračanica), iz Koričana u srezove Prnjavor, Doboj i Gračanicu, zatim u južni dio tešanjskog sreza, u derventski, odžački i brodski srez. Vraća se, kako je bilo spomenuto, istim putem. Iz područja Jajca, Bugojna, Kupresa, stoka odlazi u okolicu Banje Luke. Stočari nekih podvlašićkih srezova (Jankovići, Stočarevo, Poklarevo i dr.), koji imaju veće kosanice, a prema tome i veće količine sijena u planini, pošto je prestalo sa jesenskom ispašom u okolini sela, vraćaju stoku početkom oktobra na »jesenišća« u planinu, gdje stoka pase sve do snjegova, a zatim joj se polaže u pojatama dok se ne potroši sve sijeno. Poslije toga stoka se vraća u selo s tim da će u martu mjesecu krenuti »na janjila« u Posavinu. Stočarska kretanja u Posavinu osim prehrane stoke u doba najjače krize, kada u potplaninskim selima ponestaje sijena, a pašnjaci su još pokriveni debelim snijegom, imaju još i svrhu da se provede jagnjenje u pitomim dolinama sjeverobosanskih rijeka u posavskoj nizini. Ta su kretanja potpomognuta i sa strane posavskih seljaka čije se njive, vrtovi i ostala obradiva zemljišta, izdašno tore planinskim ovcama. Međutim, ta su kretanja popraćena velikim poteškoćama i mukama za stočare i njihovu stoku, a nisu rijetke ni velike štete zbog oboljenja stoke. Seljaci kroz čija imanja stoka prolazi trpe također velike štete. Ranije su ove štete bile znatno manje, jer je ratarstvo bilo primitivnije. Danas pak, kad se nastoji da se zemlja obradi i kada se uvađaju savremeni plodoredi sa raznolikim kulturnim biljem, ove su štete znatno veće. Osim toga ni sam posavski seljak zbog ekonomičnije proizvodnje i upotrebe stajskog gnoja nema danas tolike potrebe za torenjem svojih njiva i bašča. U ovoj situaciji često puta nastaju sporovi i sukobi između posjednika obradivog zemljišta i vlasnika stoke. O tim svađama mnogo pričaju i sami Čobani koji tjeraju stoku u Posavinu. Kako se njima sve češće zabranjuje da napasaju stoku po obradivim zemljištima, to su oni prisiljeni da se koriste za ispašu barama i ostalim vlažnim zemljištima duž voda, gdje se ovce redovito pometilje. Ako se tome dodaju i vremenske neprilike, kao što su kasni i rani snjegovi, hladne kiše itd. shvatićemo zašto stoka na tim putovanjima često gladuje, pobolijeva, a dešava se i da crkava. Troškovi izgona stoke u Posavinu također su veliki. Oni su prije rata iznosili 40—50 dinara po ovci, Što je zaista mnogo, ako se uporedi sa taksom koja se naplaćivala za izgon stoke u planinu, a koja je iznosila svega 1 dinar. Uz takve uslove, koji će se daljnim napretkom i racionalizaciom poljoprivrede za stočare samo pogoršati, nesumljivo je da će se s ovim (kretanjima u doglednom vremenu prestati. Proljetna paša u Posavini nadoknadiće se krmom uzgojenom na meliorisanim čairima, a eventualno i na njivama u savremenim travopoljnim plodoredima. Na taj način će otpasti potreba kretanja u Posavinu, koja je danas diktirana uglavnom primitivnim stanjem poljoprivrede. IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) |
Pramenka je ime dobila po izraženim pramenovima otvorenog runa, a pripada skupini balkanskih pasmina. Najzastupljenija vrsta autohtonih ekstenzivnih životinja s velikim brojem heterogenih sojeva različitog tjelesnog ustrojstva , oblikovanog najčešće u sustavu ekstenzivnih uvjeta hranidbe i držanja.
Vlašićka odn. travnička pramenka (divička i dubska) je izdanak bosanskih i hercegovačkih autohtonih pasmina ovaca.
IZVORI I LITERATURA
Udruga pramenka Wikipedija - Pramenka Wikipedija - Vlašićki sir Wikipedija - Tornjak Tornjak - stranica o tornjaku (bh) Kvadratura kruga: Nomadi sa Vlašića
Proizvodnja: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Datum objave: 5.10.2019. Opis. Od proleća do jeseni, Vlašić se beli od stada a kada se zabeli od snega - ovčari sa svojim stadima napuštaju ovu planinu i kreću putem trave u toplije krajeve. Već vekovima ti putevi su isti i vode u Dalmaciju, Istru, Semberiju, Posavinu i Vojvodinu. Neke od tih puteva presekao je poslednji rat u Bosni i Hercegovini. Većina stočara iz srednje Bosne i dalje se drži vekovne tradicije i oni su nomadi i u 21. veku. U potrazi za hranom, oni sa stadima prelaze i po nekoliko stotina kilometara.Šta ih sve čeka na tom putu, kako oni i njihova stada izdrže šest meseci na otvorenom u jesen i zimu, saznaćete u novom izdanju Kvadrature kruga. Nomadi se u proleće ponovo vraćaju tamo odakle su u jesen krenuli, a to je planina Vlašić, na kojoj već vekovima uzgajaju vlašićku pramenku, autohtonu rasu ovaca od koje prave čuveni vlašićki sir.Nomadski način života u travničkom kraju prvi je prekinuo Dragan Vuković iz Potkraja kod Turbeta, koji je za svojih 500 ovaca sagradio štalu i u njoj obezbedio dovoljne količine hrane za zimu za svoje stado. A svom čobaninu, Dževadu Đulanu, sagradio je modernu kuću i dao mu platu od 1000 konvertibilnih maraka. Autor emisije: Branko Stanković Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima. |
Vlašički i travnički sir
Vlašićki sir, po kojemu je planina Vlašić poznata, spada među najbolje bijele sireve u salamuri/surutki. Pretpostavka je da su tehniku proizvodnje sira u salamuri u ove krajeve donijeli stočari nomadi s istoka koji su se nazivali Vlasima, a po njima i planina po kojoj je sir dobio ime. Ovu tradiciju su kasnije preuzeli stočari s okolnih planina pa se danas vlašićki sir proizvodi širom BiH i šire regije.
Sir se izvorno proizvodi od nepasteriziranog, svježeg ovčijeg mlijeka, odmah poslije mužnje. Radi se uglavnom na planini u sirarskim kolibama (katunima) i obično se na planini čuva 2-3 mjeseca da zrije. Mještani sela s Vlašića donosili su ga uglavnom u Travnik i tu ga prodavali, te ga zbog toga zovu još i travnički sir. Međutim, vlašićki sir se pravi i od kravljeg mlijeka za one kojima je aroma ovčijeg mlijeka prejaka. Sir se tradicionalno reže u kriške i pakira u ambalažu za distribiciju. Vlašićki/travnički sir karakterizira povećana masnoća jer se iz njega ne vadi kajmak, a od ostalih sireva razlikuje se i po čvrstoći i jakoj slanoći. Sir se tradicionalno reže u kriške i pakira u drvene kačice. Čitajući domaće stručne radove, koji obrađuju pitanja mljekarske i sirarske proizvodnje, doznajemo, da se još u mnogim krajevima u mljekarstvu upotrebljava posuđe izrađeno od drva. Da je zaista tako, lako se možemo uvjeriti, ako u ljetnim mjesecima prođemo našim planinskim naseljima. Na njima i u ljetnim stanovima naći ćemo, da je gotovo sve posuđe, koje se upotrebljava u planinskom gospodarstvu, izrađeno od drva. Imamo, li pak na umu, da se u ljetnim mjesecima, t. j. u sezoni planinarenja proizvedu i prerade vrlo velike količine mlijeka i mliječnih proizvoda, nije teško izvesti zaključak o potrebi drvenog posuđa. Za ilustraciju navodim planinu Vlašić, na kojoj je približno poznata proizvodnja sira, a također i potrošnja drvenih kačica, koje služe kao ambalaža za sir. Prema predratnim podacima (prije 1941. god, op) na Vlašiću se proizvede oko. 1.200 mtc sira. Za spremanje, uskladištenje i transport ove zalihe sira potrebno je oko 2.400 kačica zapremine od 50 kg. Ova se ambalaža uglavnom više ne vraća proizvođaču, a ni trgovcu, stoga se kačice svake godine nabavljaju nove. Sirevi od ovčijeg mljeka, kao i kozji, sasvim su drugačijeg ukusa od kravljih. Okus im se kreće od blagog do oštrog. Neki su primjetno slani zato što su sazrijevali u slanoj vodi. Mnogi tradicionalni grčki sirevi spadaju u ovu kategoriju, a najpoznatiji je Feta. Drugi, kao Kashkaval i Kasseri imaju karakterističan okus. Ovdje spada i najpoznatiji bosanski sir, travnički odnosno vlašićki.
Zadržavanje finoće i arome; Vlašićki/travnički sir se obavezno prije upotrebe stavi par sati u običnu vodu kako bi se smanjila koncentracija soli, a u slučaju da je sir pretjerano slan, u običnu vodu stavite kocku šećera. Nepasterizirane sireve svih ukusa ne treba sjeći prije nego što se kupe jer na taj način gube finoću i aromu. Korištenje; Vlašićki odnosno travnički sir najčešće se služi kao meza, često se može naći na meniju restorana kao dio hladne plate. Na primjer, jedna takva plata koja je predjelo u mnogim restoranima u BiH sadrži vlašićki sir, kajmak, pogačice i kukuruz. Osim toga, ovaj sir je veoma ukusan u omletu. Služi se i kao dodatak uz slane lokume, a poznato je da ljudi kod nas vole ovaj sir da jedu uz domaće uštipke. IZVOR www.gusto.ba |
Akademik Marko Vego i njegovi istomišljenici pretpostavljaju da su nomadski Vlasi u stvari romanizirani potomci starih Rimljana i drevnih ilirskih plemena. Oni su recepturu pripravljanja vlašićkog sira (jednog od zaštitnih znakova planine Vlašić) donijeli s jednog od njihovih beskrajnih putovanja, oko 1000-te godine nove ere.
Vlašićki sir je jedan od najboljih ovčjih sireva, koji se čuvaju u specijalnoj slanoj salamuri. Izvorno se siri svježe ovčije mlijeko, ali u novije vrijeme i uz primjese kravljeg. U oba slučaja, faza dozrijevanja mu traje oko tri mjeseca. Vlasi prenose tradiciju na stočare s okolnih planina. Danas, Vlašićki sir se proizvodi samo na kontroliranim pašnjacima i rekonstrukcijom recepture dobija svoju izvorno-tradicionalnu kvalitetu. Vlašićki sir se izrađuje tako što se mlijeko zasiri sirištem (majom) i nakon nekoliko sati takvo usireno se stavlja u platnene vreće gdje ostaje dva do tri sata, a onda se reže u kriške i slaže u drvene kace. Nakon toga se zalijeva slanom vodom koja ga drži zaštičenog od kvarenja. Drvena kačica služi za sirenje mekanih bijelih sireva, te za spremanje i transport sira i masla. Kako. se preko ljeta izrade velike količine sira, to je potrebno vrlo mnogo kačica, tim više, što one služe kao ambalaža, koja se više ne vraća proizvođaču sira. Kačica ima oblik prikraćenog stošea, okrugla oblika, dvije produžene jednako duge dužice sačinjavaju uske, među koje se utisne poklopac, a na ovaj poprečna šipka, koja čvrsto drži poklopac. Na taj način može se sir prenositi i u vodoravnom položaju. Kačice se izrađuju u raznim zapreminama, najčešće od 20, 30, 40 i 50 kg.
Recept za jelo s vlašićkim sirom:
Starinska sirnica Potrebno: 400 g mladog sira 4 jaja 80 g šećera vanilin šećer pšenično oštro brašno tipa 400 prašak za pecivo 800 g raženog hljeba 400 ml mlijeka 400 ml kiselog vrhnja 1 limun 300 ml ulja Priprema: Svježi sir izradite viljuškom. Dodajte jaja, šećer, vanilin šećer i brašno koje se prije toga pomiješa s praškom za pecivo. Kruh narežite na kockice, prelijte mlijekom i ostavite da stoji oko 15 minuta, a zatim ga dodajte mješavini sa sirom. Umiješajte još kiselo vrhnje i naribanu limunovu koricu. Ulje dobro zagrijte u plehu, po plehu rasporedite pripremljenu smjesu i pecite u pećnici zagrijanoj na 210°C oko 25 minuta. Sirnicu ohladite, pospite šećerom u prahu i poslužite. Savjet: Tijekom pečenja po potrebi sirnicu pokrijte aluminijskom folijom. Najbolje je upotrijebiti raženi kruh star jedan dan. > Izvor: www.gusto.ba Recept za jelo s vlašićkim sirom:
Cicvara (za 6 osoba) Potrebno: 150 g kukuruznog brašna 1,2 l mlijeka 100 g maslaca 1 žličica soli 600 ml kiselog vrhnja Priprema: U kipuće mlijeko dodajte maslac i sol, pa umiješajte kukuruzno brašno, stalno miješajući, i kuhajte oko 15 minuta. Kuhanu cicvaru prelijte kiselim vrhnjem i poslužite. Savjet: Cicvaru se može poslužiti s bijelom kavom ili kiselim mlijekom. > Izvor: www.gusto.ba |
Tornjak
Pored vlašićkog sira i ovce pramenke, još je jedan simbol Vlašića. To je bosansko-hercegovački pas ovčar, popularni tornjak.
Tornjak je službeno priznat pod nazivom bosanskohercegovački-hrvatski pastirski pas tornjak. Tornjak je pasmina pastirskog psa koja živi na području BiH i Hrvatske. Kao autohtona pasmina registriran je 9.5.1981. godine pod imenom "Bosanskohercegovački pastirski pas - tornjak", a godine 2007 je preimenovan u "bosanskohercegovački-hrvatski pastirski pas - tornjak". Kroničari su ga zabilježili prije devet stoljeća pod imenom Canis montanus, odnosno planinski pas. Na području Bosne i Hercegovine živi u velikom broju, kao specifičan pas koji je tu postojao i unazad bar 1000 godina, a sasvim vjerovatno i puno prije. Od davnina stanovništvo ga je u tim krajevima nazivalo tornjak. Ime potiče od riječi "tor", prostor u kojem borave i odmaraju ovce na planinskoj ispaši. Kada ovce borave u torovima tornjake je moguće vidjeti kako leže uz ogradu ne dopuštajući nikome da se približi bez nazočnosti vlasnika stada, pa je jasno da ih je ova karakteristika zapravo i "imenovala". Osobitosti: Tornjaci su krupni psi s vrlo snažnim i skladnim oblikom tijela. Tornjak je 60-75 cm visok, razne boje dlake (crne, sive, žute, smeđe i crvene) po uvijek bijeloj podlozi (noge, prsa, trbuh, ogrlica, njuška i vrh repa su uvijek bijele boje). Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Trup i zadnji dio nogu, kao i rep, odlakani su dugom tvrdom i pravom dlakom s gustom poddlakom. Dlaka je tako složena da ga štiti od svih vremenskih nepogoda. Uši su relativno visoko nasađene, viseće, preklopljene u korijenu i priljubljene uz glavu, na prednjim nogama gusta i duga dlaka tvori zastavice, a na stražnjim nogama - "hlače". Dlaka ne bi smjela biti kraća od 9 cm, a što je duža to je poželjnjija, osobito griva vrata i "zastavice" na nogama i repu. Rep kojeg u pokretu nosi visoko nad leđnom linijom je obrastao dugom gustom dlakom i prepoznatljiv je pasminski znak (kitnjasti rep). Štenci vrlo brzo rastu i postaju odrasli psi težine od 40 do 60 kg, ovisno ženka ili mužjak, kao što to ovisi i o genetskoj predispoziciji. Iznimno je žilav, izdržljiv i skroman pas, naizgled bez imalo agresije vrlo odlučno i požrtvovno brani obitelj ili stado i odbija nepoznate. Izvrstan plivač u čemu mu pomažu razvijene kožice između prstiju, koje su nastale zbog hodanja po snijegu kao krplje. Nalazimo ga na području Zagore, Hercegovine i zapadne Bosne, planinskim masivima Dinare, Svilaje, Moseća, Kozjaka, Golije, Cincara i Kupresa, odakle se proširio do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke i u ravničarskim područjima Hrvatske. Podrijetlo: Postoje dvije teorije postanka ove autohtone pasmine koja pripada vrsti malosoidnih pasa. Prema prvoj on je potomak tibetanskog mastifa, tj. tibetanske doge koja je s Himalaja došla kao pratitelj karavana koje su prolazile jantarskim putem. Druga, prihvaćenija teorija, je da su svi pastirski psi nastali na području drevne Mezopotamije, odakle su došli tijekom migracija nomadskih ovčara prije nekih 7000 godina. Na izoliranim balkanskim planinskim lancima, geomorfološkim izoliranim cjelinama dugotrajnim utjecajem surovih planinskih klima i pod uticajem kulturoloških osobitosti pojedinog naroda, došlo je do nastanka različitih pasmina pastirskih pasa (kraški ovčar u Sloveniji, Karakašanac u Bugarskoj, Karpatac u Rumunjskoj, makedonski Šarplaninac i Grčki pastirski pas). Prvi opis tornjaka nalazimo u rukopisu đakovačkog biskupa Petra Horvata iz 1374. godine. Zapis đakovačkog kanonika Petra Lukića iz 1752. godine navodi još stariji manuskript bosanske Katoličke crkve iz 1067. godine koji govori da je ovaj planinski pas rasprostranjen cijelim gorskim područjem Hrvatske. Opstanak: Razvojem civilizacije u našim krajevima postupno je nestajalo nomadsko stočarenje i depopulacijom tradicionalno ovčarskih visoko-planinskih područja ova drevna pasmina je bila osuđena na izumiranje. Skupina kinologa entuzijasta je 1972. godine počela terenska istraživanja ove pasa u tipu pasmine. Godine 1979. u Zagrebu je osnovana prva Komisija za uzgoj tornjaka, a u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, organizirani uzgoj tornjaka. Godine 1996. u matičnoj knjizi za ovu pasminu upisano je stotinjak tornjaka, a danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje tisuće tornjaka, koji se sve više šire u druge zemlje Europe, pa i u prekooceanske zemlje. F.C.I. Međunarodni kinološki savez - međunarodna kinološka organizacija, tornjaka je zahvaljujući upornom i predanom radu kinologa, provizorno priznala godine 2006. te se 2016-e nakon nužnog perioda u trajanju od 10 godina, očekuje i punovaljano priznanje pasmine. Službeni standard je prihvaćen i važeći je od 16.5.2007., a pasmina je zajednički priznata objema državama na kojima tornjak obitava s punim imenom TORNJAK Bosansko-hercegovački - Hrvatski pastirski pas (imena država u imenu poredana su abecednim redoslijedom). Danas se najviše koristi kao pas čuvar, radni pas uz stada ovaca ili koza, osobni pratitelj i kućni ljubimac. Slijedi rad na daljnjem povećanju brojnosti pasmine i konačnom punopravnom službenom priznavanju od strane Međunarodnoga kinološkoga saveza (F.C.I.) |
Dominantno područje uzgoja tornjaka u Bosni i Hercegovin je širi prostor planine Vlašić.
Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima (zbog ataka mnogobrojnih osvajača oštri psi su ubijani), oprezno agresivan prema zvijerima i napadačima na dom, tor, stado ili gospodara. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvata naredbu gospodara i obuku, nepodmitljiv je i nepovjerljiv prema strancima, vrlo je otporan na bolesti. Skromnih je zahtjeva u ishrani i smještaju (u sniježnim noćima ostaje ležati u snijegu koji ga vrlo često i prekrije). Genetski je vrlo dominantan. Tijelo mu je vrlo snažno i skladno, pokreti lahki i skoro dostojanstveni. Dio lica (minimalno vrh njuške) je uvijek svjetliji od tamnih oznaka na tijelu. Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran.
> Izvor: Bosansko-hercegovački pastirski pas- tornjak Kinološki klub "Tornjak" |
Turizam
Klimatska obilježja pogodovala su razvoju Vlašića kao područja za skijanje i bavljenje zimskim sportovima, a ljeti za odmor, sport i rekreaciju. U višim područjima s planinskom klimom prosječna pokrivenost snijegom je do 1,5 m do 2 m, i on se zadržava na planini do 5 mjeseci u godini. Olujni dani su rijetki, a staze za skijaše su zaštićene od jakih vjetrova. U nižim područjima vlada umjereno kontinentalna klima pogodna za bavljenje stočarstvom i zemljoradnjom, ali i uzgojem pčela.
Zbog svoje planinske klime, Vlašić je još tijekom povijesti bio prepoznat kao turistički centar i klimatsko lječilište (“vazdušna banja”). Za vrijeme austrougarske vladasti postojali su planovi za izgradnju klinike za vaskularna oboljenja i centar za oporavak nakon teških operacija na lokaciji Mačkovac. U drugoj polovini 20. stojeća, razvojem turističke ponude, izgradnjom hotela, skijaških staza, i velikog broja privatnih vikendica, Vlašić (posebno Babanovac) je postao i centar zimskog turizma u Bosni i Hercegovini, a u usponu je posljednje vrijeme i razvoj seoskog turizma. Planina je atraktivna za posjetioce, ne samo zimi, već i u ostalim godišnjim dobima, pogotovo ljeti. Izleti, planinarenje, šetnje najljepšim predjelima Vlašića, kao što su rijeka Ugar i njeno izvorište, Kraljica (jedan od najljepših dijelova Vlašića ), Devečani (planinarski dom), te sam vrh Vlašića – Opaljenik, posjeta katunima gdje se, po viševijekovnoj tradiciji, proizvodi na daleko poznati i cijenjeni vlašićki sir i ostali domaći proizvodi. Vlašić (područje Devečana) s Galicom posjećuju i planinari, koji planinu obilaze mrežom obilježenih planinarskih staza. |
Promotivni film "Vlašić"
Objavio: Meho Siljak; Datum objave: 29.1.2017. Opis: Promotivni film o Vlašiću je snimljen 2006. godine za potrebe Turističke zajednice SBK. Film "Vlašić 365" je dobio posebnu nagradu na Festivalu turističkog filma u Splitu. Autor teksta: Amila Seferović Snimatelj i montaža: Meho Šiljak Tekst čita: Jasmina Pajić Uživajte u 20 minuta prelijepih kadrova Vlašića... |
PRIČE IZ PLANINE
Od vrha do vrha
Ružo Božić Dio članka objavljenog u časopisu Hrvatski planinar, 2/1939 str. 40 (PDF) Nakon pola sata hoda, isprvice uz brdo kroz šumu pa onda nakon malog spusta, stigli smo na rub golemih ćaira zvanih "Mudrike". Bio je upravo prekrasan pogled. Kudgod oko seže. svuda valovite livade pune bujne trave (zimi divni tereni za skijanje), lijevo strme gudure, u čijim dubinama protiče rijeka Ugar, a u daljini proteže se planina Vlašić. Nauživši se vidika zagazismo u taj bujni prirodni sag trave i pošto smo ga nakon dobrog sata hoda prošli, stigli smo do samog podnožja Vlašića. Ovdje smo se namjerili na jednog čobana, koji je isto tako polazio na planinu te smo s njim nastavili daljni uspon. Krajobraz se je opet promijenio, zelene livade zamijenile su lijepe crnogorične šume. S jedne čistine, gdje je vihor i požar uništio šumu i gdje su njezini ostaci debla i grana ležali razasuti po tlu od vjetra, kiše i sunca potpuno izbjeljeli (kao kakovo groblje kostiju), pružio nam se pogled natrag na cijeli naš prevaljeni put. Još malo uspona i evo nas na prvim livadama Vlašića, zvanim Jezero. Odložili smo naše naprtnjače i nakon kratkog odmora uputili smo se u potragu za tim jezerom, po kojemu je ta livada dobila ime. Nakon dugog traženja ipak smo ga pronašli i to obraslog velikim stablima borova i na naše razočaranje vrlo malenog. Više je sličilo jednoj maloj lokvi zamazane vode nego li kakovom jezeru. Nakon obligatnog mlijeka i kratkog spavanja na prirodnom zelenom sagu poduzeli smo naš konačni juriš na sam prvi najbliži vrh, na Crni Vrh (1731 m). Prešavši ga nastavili smo naše daljnje napredovanje između vrhova Pavao (1808 m) i Čavao (1817 m) pa preko Paljenika (1943 m) i livada Ostrike sve do našeg današnjeg cilja, do planinarske kuće na Devečanima (1700 m). Cijelim putem poćamši od Jezera pa cijelim gorskim bilom sretali smo nebrojena stada ovaca i goveda, koja se kroz cijelo ljeto ovdje na ispaši nalaze. Kuća je bila na žalost zatvorena pa smo se morali zadovoljiti sa spavanjem u predsoblju na golom podu. Nakon što smo se naužili divnog vidika na dolinu Lašve i večernjeg sunca legosmo da provedemo drugu hladnu noć bez kreveta. Rano ujutro, prije izlaska sunca, nakon vrlo lošeg spavanja probudi nas hladnoća. Odmah se spre-mismo na daljni put. Sunce izlazi, livade su pune krupne rose, koja se na suncu u čistom zraku svjetluca poput kristala. Zrak bistar i svjež, zaboravljamo na loše noćenje i veselimo se divnom jutru i jos ljepšem vidiku. Pred očima nam se redaju okupani u suncu vrhovi planina, Klekovače, Srnetice, Crne Gore, Vitoroga, Šatora, Stožera, Raduše i naš sutrašnji cilj VraniCa planina. Otrgnemo se od toga divnog vidika, jer vrijeme nam je odmjereno i spuštamo se rosnom travom, koja već pomalo postaje neugodna, uz pogled na okomite stijene Kajabaše sve niže i niže, dok nam najednoć ne iznikne pred očima grad Travnik. Još malo spusta i evo nas u njemu. |
Na Vlašić planini
Stanko Ćagljević
Članak objavljen u časopisu Hrvatski planinar, 11/1939 str. 358 (PDF)
Ove godine iskoristila je naša Putna blagajna duhovske blagdane, da nas upozna sa planinom, o kojoj se je mnogo slušalo, ali koju vrlo malo posjećuju planinari iz uže Hrvatske. Pošli smo na Vlašić planinu. Željeznička uprava nam je išla na ruku i u Zagrebu i u Banjaluci i stavila na raspolaganje posebna kola. Sa cijelim satom zakašnjenja stigli smo u Banjaluku—predgrađe, gdje nas je čekao čovjek od Bosanskog d. d. za eksploataciju drva i odveo na šumsku željeznicu. Tu smo se smjestili neki u »salonska kola«, a mi ostali u »elitna kola«, u kojima se je moglo spavati na podu, jer nije bilo klupa da nam smetaju, pa smo naravski tu priliku koliko se dalo i iskoristili. Oko dva sata ujutro krenuli smo šumskom željeznicom da do tri četvrt deset prevalimo s njom punih 77 kilometara. Pruga vodi pokraj Kotor var oš a. gdje nas je već uhvatio dan, i dalje vrlo lijepom i romantičnom dolinom rijeke Vrbanje prema njezinom izvoru.
Kad smo izašli, uperio je na nas g. Griesbach svoj obligatni »top«, a sunce se je naravski odmah demonstrativno »krilo, valjda zato što mu je g. G. nagnuvši se nad aparat, pokazao leda. Sa mjesta R ijeka, gdje smo sišli, pošli smo prema Čekrku i to ne suhim putem ravno gore već zaobilazno kroz šumu, jer nam je naš vodič Luka htio pokazati i bosansko blato, u koje smo dobrano zagazili. Od Čekrka dal|e išli smo stalno kroz šumu prugom uske šumske željeznice na Kilovačko Brdo do šumarije na mjestu zvanom P r e i i v o d e. Ime je po razvodu, jer tu se dijele potoci: jedni prema Vrbanji. a drugi u Bilu i preko nje u Lašvu. Pričali su nam. da postoji na Kilo- vačkom Brdu vrelo, koje se račva i šalje jedan dio vode u Bilu. a drugi u Vrbanju.
Kod šumarije se odvajamo od pruge na desno, da malo više u šumi krenemo putem lijevo kroz šumu do vrlo lijepih livada zvanih Duga. Livade pružaju divnu sliku, jer su pune ljubičastih krupnih maćuhica, žutih ljubica i zlatica, tc bijelih i crvenih kaćuna, a i trava je već bujno zelena. Tu smo se spustili do uvale Z r n a j e v a c, gdje je izvrsna voda, kao uostalom i svagdje u ovom kraju. Već je podne, pa iskorišćujcmo priliku da se malo okrijepimo. Dalje se. penjemo sve više prema Ljutoj Gredi. Prolazimo kroz žalosni dio poharačene šume. Suha ogoljena stabla stoje kao aveti ili leže i trunu. Pravo groblje šume, koje djeluje još jezovltije od kamene pustoši, jer nas podsjeća kao gromoglasni memento, kako se kod nas upropašćuju narodno blago. Ali.. .
Pod samom Ljutom Gredom (1740 m) nailazimo na čitave poljane soldanela, koje svojim neobičnim dražesnim cvjetnim glavicama najbolje dokazuju, da je ovdje još prije jedan ili dva dana ležao snijeg Travnjak je još bez svakog zelenila, trava još nije krenula. Iza Ljute Grede, gdje sa ove strane zapravo pocima vlašićka visoravan, otvara nam se pogled preko ogromnih pašnjaka Duge Luke, Smiljevice, Drinodola i ostalih ispaša na Crni Vrh (1731 m), Čavo (1817 m), najviši vlašićki vrh Paljenik (1943 m) i markantnu Vlašku Gromilu (1919 m). Masiv Paljenika i Vlaške Gromile pun je bijelih sniježnih krpa, a ostalo sve jedno valovito travno more, bez jednog grma i drveta. Nepregledni idealni skijaški tereni, kakvih nema nadaleko ni izvan granica države.
Od Ljute Grede spuštamo se pokraj Kraljevog Guvna preko S m i l j e v i c e desno na vrelo Kraljica ispod Crnog Vrha, gdje se gradi, nova velika planinarska kuća. Kad ova kuća bude gotova, onda će oživjeti zimski Vlašić od skijaša. Vlašiću ne će trebati reklama, manjkala je samo kuća. Ovo je sunčana strana, pa već ima paše, zato se srećemo s ogromnim stadima ovaca. Tu nas dočekuju veliki ovčarski psi, koji pokazuju nekako previše smisla za naše hlače i našu kožu, pa silom hoće da se s nama pobliže upoznaju. Kada ih čobani tjeraju, njihovi vjerni kudronje nas ipak nepovjerljivo gledaju, kao da znadu, da njihove gospodare do sada još nije ništa dobro zadesilo iz grada.
Travnjake oživljuju prekrasni veliki modri encijani i jedna vrlo lijepa ranunculacea sa krupnim žutim cvijetom, koji je bez držka priljubljen uz samo tlo. Javlja se već i planinčica. (Trollius europaeus). koju ovdje radi rasta zovu jablan. Za jedno mjesec dana kasnije mora da ovi travnici imaju jedinstven cvijetni pokrov, koji se zaista isplati vidjeti.
Kad smo stigli mimo pastirskih torova do Kraljice, zamaglio se Crni Vrh, Paljenik i Gromila. U roku od desetak časaka razvila se je oluja. Tu se je vidjelo, kako mnogi odlaze lakomisleno u planinu kao da idu na šetnju u zagrebački Zelengaj. Bilo ih je u sandalama, bez ogrtača, ali zato sa dobrim munjovodima — kišobranima. Kad smo prolazili sedlom između vrhova Čavo (1808 m) i Pavo (1817 m). zablistaše munje, udariše gromovi, kiša i tuča i zaista nije bilo ugodno gledati onu karavanu kišobrana. Pokazalo se je, da se izletima putne blagajne često priključuju i izletnici bez ikakvog planinarskog iskustva, pa bi se — i ako to izgleda smiješno — mnoge moralo kbd upisa za izlet upozoriti, kako se treba opremiti i kakav ih nap čeka. Onda bi otpali mnogi posve neopravdani prigovori, koji su se ovaj puta sa te strane čuli.
Sa kišom nas je ovila magla, da se nismo vidjeli na par koraka. Neki nedovoljno opremljeni i na napor neprivikli su klonuli, ali konačno ipak ugledasmo planinarsku kuću naDevečamma (1785 m). Na vratima kuće pozdravile su nas dvije crveno-bijele markacije. To su bile prve i zadnje markacije, koje sam na Vlašiću vidio.
U kući nas je čekalo vrlo ugodno iznenađenje. Simpatična gdja M. i naša draga Bodulka priredile su nam kao nekim čudom skoro iz ništa pedesetak vrelih čajeva, koji su nam u ovoj neopskrbljenoj kući onako prokislim došlo kao poslanje s neba. Put od Rijeke, gdje smo ostavili šumsku željeznicu, pa do kuće na Devečanima traje 6—8 sati, već prema tomu »kakvo je srce u junaka.« Markiran nije, jer se na onim beskrajnim travnicima to i ne može učiniti. Prilaz kući od Travnika je vrlo dobro markiran, a ima i dobar nemarkiran put preko Paklareva od Turbeta mimo Paklarskih Stijena, koji je isto preporučljiv, a traje svega sata laganog hoda.
Kuća je mala, pa je nastala mala poteškoća sa spavanjem, ali sve je sa malo dobre volje prebrođeno. Neki su se spustili još isto veće u Turbe, ostali drugi dan po gustoj magli kojekako. Najveća grupa u Turbe, neki u Travnik, a jedna velika grupa krenula je već u četiri sata u jutro sa vodičem jučerašnjim putem natrag. Magla je bila vrlo gusta, da na dva koraka nisu jedan drugoga vidjeli. Nakon dva sata tapanja kroz maglu našli su se opet na ishodišnjoj točci pri kući na Devečanima. Drugi nalet ove naše magloronilačke sekcije rodio je pobjedom zahvaljujući čobanima, koji su ih vodili od tora do tora i tako doveli do Ljute Grede. Povratak je trajao pet sati ne uračunav ona dva sata uzaludnog lutanja oko kuće na Devečanima.
Naš Griesbach se je pobrinuo da osigura autobus u Jajcu, a isto tako je javljeno i šumskom poduzeću u Banjaluku, neka šumska željeznica čeka na one naše drugove, koji su se probijali kroz maglu preko Vlašića. Uprava spomenutog drvarskog poduzeća je zaista sve učinila i izašla u susret do krajnjih granica mogućnosti i to posve besplatno.
Iz Jajca je nastala jurnjava dolinom Vrbasa na vlak u Banjaluku. Mi koji smo prespavali u Turbetu zaputili smo se iz Jajca pravovremeno, ali smo se u tjesnacima Vrbasa »poljubili« sa jednim neopreznim automobilistom, čiji je oštećeni auto zakrčio put drugoj grupi, koja je ipak stigla na banjalučki kolodvor čitav jedan minut prije odlaska vlaka.
Teško nam je bilo u Banjaluka-predgrađu, kada smo vidjeli, da nema naših drugova sa šumske željeznice. Ali umirilo nas je saznanje, što smo znali, da je za njihov povratak sve uređeno i da medu njima ima iskusnih planinara, pa da im se ne može ništa dogoditi osim zakašnjenja. Tako je i bilo.
Ovako je nas pedesetak Zagrebčana upoznalo Vlašić, njegove travnjake i njegove magle. Vratili smo se puni planinarskih utisaka i ako je kod nekih tjelesni umor momentano sve apsorbirao. Ali čim prvi umor prođe, ostati će kod svih sjećanje na lijepo. Iz planine ostaju lijepi utisci u čistim srcima. Ako netko pode u planine da traži neke druge emocije, taj se onda prevari. Bilo mu je ostati u gradu i tamo ih tražiti. Među planinarima u planini to ne će naći. Kako je čisto bistro planinsko nebo, tako su čisti i drugarski odnošaji među planinarima. Tko to ne shvaća, taj odlazi razočaran iz našega društva — jer nije planinar.
Vlašić je bio uspješni ispit kušnje snage i drugarstva. Svaki ga je od nas već prema tjelesnim i duševnim sposobnostima i — položio.
Stanko Ćagljević
Članak objavljen u časopisu Hrvatski planinar, 11/1939 str. 358 (PDF)
Ove godine iskoristila je naša Putna blagajna duhovske blagdane, da nas upozna sa planinom, o kojoj se je mnogo slušalo, ali koju vrlo malo posjećuju planinari iz uže Hrvatske. Pošli smo na Vlašić planinu. Željeznička uprava nam je išla na ruku i u Zagrebu i u Banjaluci i stavila na raspolaganje posebna kola. Sa cijelim satom zakašnjenja stigli smo u Banjaluku—predgrađe, gdje nas je čekao čovjek od Bosanskog d. d. za eksploataciju drva i odveo na šumsku željeznicu. Tu smo se smjestili neki u »salonska kola«, a mi ostali u »elitna kola«, u kojima se je moglo spavati na podu, jer nije bilo klupa da nam smetaju, pa smo naravski tu priliku koliko se dalo i iskoristili. Oko dva sata ujutro krenuli smo šumskom željeznicom da do tri četvrt deset prevalimo s njom punih 77 kilometara. Pruga vodi pokraj Kotor var oš a. gdje nas je već uhvatio dan, i dalje vrlo lijepom i romantičnom dolinom rijeke Vrbanje prema njezinom izvoru.
Kad smo izašli, uperio je na nas g. Griesbach svoj obligatni »top«, a sunce se je naravski odmah demonstrativno »krilo, valjda zato što mu je g. G. nagnuvši se nad aparat, pokazao leda. Sa mjesta R ijeka, gdje smo sišli, pošli smo prema Čekrku i to ne suhim putem ravno gore već zaobilazno kroz šumu, jer nam je naš vodič Luka htio pokazati i bosansko blato, u koje smo dobrano zagazili. Od Čekrka dal|e išli smo stalno kroz šumu prugom uske šumske željeznice na Kilovačko Brdo do šumarije na mjestu zvanom P r e i i v o d e. Ime je po razvodu, jer tu se dijele potoci: jedni prema Vrbanji. a drugi u Bilu i preko nje u Lašvu. Pričali su nam. da postoji na Kilo- vačkom Brdu vrelo, koje se račva i šalje jedan dio vode u Bilu. a drugi u Vrbanju.
Kod šumarije se odvajamo od pruge na desno, da malo više u šumi krenemo putem lijevo kroz šumu do vrlo lijepih livada zvanih Duga. Livade pružaju divnu sliku, jer su pune ljubičastih krupnih maćuhica, žutih ljubica i zlatica, tc bijelih i crvenih kaćuna, a i trava je već bujno zelena. Tu smo se spustili do uvale Z r n a j e v a c, gdje je izvrsna voda, kao uostalom i svagdje u ovom kraju. Već je podne, pa iskorišćujcmo priliku da se malo okrijepimo. Dalje se. penjemo sve više prema Ljutoj Gredi. Prolazimo kroz žalosni dio poharačene šume. Suha ogoljena stabla stoje kao aveti ili leže i trunu. Pravo groblje šume, koje djeluje još jezovltije od kamene pustoši, jer nas podsjeća kao gromoglasni memento, kako se kod nas upropašćuju narodno blago. Ali.. .
Pod samom Ljutom Gredom (1740 m) nailazimo na čitave poljane soldanela, koje svojim neobičnim dražesnim cvjetnim glavicama najbolje dokazuju, da je ovdje još prije jedan ili dva dana ležao snijeg Travnjak je još bez svakog zelenila, trava još nije krenula. Iza Ljute Grede, gdje sa ove strane zapravo pocima vlašićka visoravan, otvara nam se pogled preko ogromnih pašnjaka Duge Luke, Smiljevice, Drinodola i ostalih ispaša na Crni Vrh (1731 m), Čavo (1817 m), najviši vlašićki vrh Paljenik (1943 m) i markantnu Vlašku Gromilu (1919 m). Masiv Paljenika i Vlaške Gromile pun je bijelih sniježnih krpa, a ostalo sve jedno valovito travno more, bez jednog grma i drveta. Nepregledni idealni skijaški tereni, kakvih nema nadaleko ni izvan granica države.
Od Ljute Grede spuštamo se pokraj Kraljevog Guvna preko S m i l j e v i c e desno na vrelo Kraljica ispod Crnog Vrha, gdje se gradi, nova velika planinarska kuća. Kad ova kuća bude gotova, onda će oživjeti zimski Vlašić od skijaša. Vlašiću ne će trebati reklama, manjkala je samo kuća. Ovo je sunčana strana, pa već ima paše, zato se srećemo s ogromnim stadima ovaca. Tu nas dočekuju veliki ovčarski psi, koji pokazuju nekako previše smisla za naše hlače i našu kožu, pa silom hoće da se s nama pobliže upoznaju. Kada ih čobani tjeraju, njihovi vjerni kudronje nas ipak nepovjerljivo gledaju, kao da znadu, da njihove gospodare do sada još nije ništa dobro zadesilo iz grada.
Travnjake oživljuju prekrasni veliki modri encijani i jedna vrlo lijepa ranunculacea sa krupnim žutim cvijetom, koji je bez držka priljubljen uz samo tlo. Javlja se već i planinčica. (Trollius europaeus). koju ovdje radi rasta zovu jablan. Za jedno mjesec dana kasnije mora da ovi travnici imaju jedinstven cvijetni pokrov, koji se zaista isplati vidjeti.
Kad smo stigli mimo pastirskih torova do Kraljice, zamaglio se Crni Vrh, Paljenik i Gromila. U roku od desetak časaka razvila se je oluja. Tu se je vidjelo, kako mnogi odlaze lakomisleno u planinu kao da idu na šetnju u zagrebački Zelengaj. Bilo ih je u sandalama, bez ogrtača, ali zato sa dobrim munjovodima — kišobranima. Kad smo prolazili sedlom između vrhova Čavo (1808 m) i Pavo (1817 m). zablistaše munje, udariše gromovi, kiša i tuča i zaista nije bilo ugodno gledati onu karavanu kišobrana. Pokazalo se je, da se izletima putne blagajne često priključuju i izletnici bez ikakvog planinarskog iskustva, pa bi se — i ako to izgleda smiješno — mnoge moralo kbd upisa za izlet upozoriti, kako se treba opremiti i kakav ih nap čeka. Onda bi otpali mnogi posve neopravdani prigovori, koji su se ovaj puta sa te strane čuli.
Sa kišom nas je ovila magla, da se nismo vidjeli na par koraka. Neki nedovoljno opremljeni i na napor neprivikli su klonuli, ali konačno ipak ugledasmo planinarsku kuću naDevečamma (1785 m). Na vratima kuće pozdravile su nas dvije crveno-bijele markacije. To su bile prve i zadnje markacije, koje sam na Vlašiću vidio.
U kući nas je čekalo vrlo ugodno iznenađenje. Simpatična gdja M. i naša draga Bodulka priredile su nam kao nekim čudom skoro iz ništa pedesetak vrelih čajeva, koji su nam u ovoj neopskrbljenoj kući onako prokislim došlo kao poslanje s neba. Put od Rijeke, gdje smo ostavili šumsku željeznicu, pa do kuće na Devečanima traje 6—8 sati, već prema tomu »kakvo je srce u junaka.« Markiran nije, jer se na onim beskrajnim travnicima to i ne može učiniti. Prilaz kući od Travnika je vrlo dobro markiran, a ima i dobar nemarkiran put preko Paklareva od Turbeta mimo Paklarskih Stijena, koji je isto preporučljiv, a traje svega sata laganog hoda.
Kuća je mala, pa je nastala mala poteškoća sa spavanjem, ali sve je sa malo dobre volje prebrođeno. Neki su se spustili još isto veće u Turbe, ostali drugi dan po gustoj magli kojekako. Najveća grupa u Turbe, neki u Travnik, a jedna velika grupa krenula je već u četiri sata u jutro sa vodičem jučerašnjim putem natrag. Magla je bila vrlo gusta, da na dva koraka nisu jedan drugoga vidjeli. Nakon dva sata tapanja kroz maglu našli su se opet na ishodišnjoj točci pri kući na Devečanima. Drugi nalet ove naše magloronilačke sekcije rodio je pobjedom zahvaljujući čobanima, koji su ih vodili od tora do tora i tako doveli do Ljute Grede. Povratak je trajao pet sati ne uračunav ona dva sata uzaludnog lutanja oko kuće na Devečanima.
Naš Griesbach se je pobrinuo da osigura autobus u Jajcu, a isto tako je javljeno i šumskom poduzeću u Banjaluku, neka šumska željeznica čeka na one naše drugove, koji su se probijali kroz maglu preko Vlašića. Uprava spomenutog drvarskog poduzeća je zaista sve učinila i izašla u susret do krajnjih granica mogućnosti i to posve besplatno.
Iz Jajca je nastala jurnjava dolinom Vrbasa na vlak u Banjaluku. Mi koji smo prespavali u Turbetu zaputili smo se iz Jajca pravovremeno, ali smo se u tjesnacima Vrbasa »poljubili« sa jednim neopreznim automobilistom, čiji je oštećeni auto zakrčio put drugoj grupi, koja je ipak stigla na banjalučki kolodvor čitav jedan minut prije odlaska vlaka.
Teško nam je bilo u Banjaluka-predgrađu, kada smo vidjeli, da nema naših drugova sa šumske željeznice. Ali umirilo nas je saznanje, što smo znali, da je za njihov povratak sve uređeno i da medu njima ima iskusnih planinara, pa da im se ne može ništa dogoditi osim zakašnjenja. Tako je i bilo.
Ovako je nas pedesetak Zagrebčana upoznalo Vlašić, njegove travnjake i njegove magle. Vratili smo se puni planinarskih utisaka i ako je kod nekih tjelesni umor momentano sve apsorbirao. Ali čim prvi umor prođe, ostati će kod svih sjećanje na lijepo. Iz planine ostaju lijepi utisci u čistim srcima. Ako netko pode u planine da traži neke druge emocije, taj se onda prevari. Bilo mu je ostati u gradu i tamo ih tražiti. Među planinarima u planini to ne će naći. Kako je čisto bistro planinsko nebo, tako su čisti i drugarski odnošaji među planinarima. Tko to ne shvaća, taj odlazi razočaran iz našega društva — jer nije planinar.
Vlašić je bio uspješni ispit kušnje snage i drugarstva. Svaki ga je od nas već prema tjelesnim i duševnim sposobnostima i — položio.
Vlašić planina 1954. godine, zima
Postavio: Tour Bosnia Datum objave: 17.10.2023. Opis. Pretplatite (subscribe) se na kanal za više ovakih videa. Kratki crno bijeli dokumentarni film, iz daleke 1954 godine, pokazuje surovu Vlašićku zimu i težak život gorštaka koji su nastanjivali sela ove prelijepe bosanske planine |
SAMA SA 9 GODIŠNJIM SINOM BORAVI NA PLANINI I MUZE 150 0VACA
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 19.7.2023. Opis. Hvala što pratite naš youtube kanal.U ovoj video reportaži možete pogledati našu posjetu jednoj vrijednoj ženi,Medini Hasibi Hodžić iz sela Dub kod travnika,koja boravi na planini Vlašić i zajedno sa svojim 9-godišnjim sinem čuva ovce i pravi vlašićki sir.O svemu pomalo pričamo sa ovim vrijednim insanima .Podržite nas jednim lajkom ;) |
Prikaz planine Vlašić iz 1954 godine..
Autor: Vijesti RS Datum objave: 2.1.2020. |
|
Planina Vlašić kod Travnika - Dron.ba za N1
Autor: dron ba; Datum objave: 4.8.2019. Opis: Mountain Vlašić near Travnik - Central Bosnia - Dron.ba for N1 television |
Vlasic i Travnik - stari snimci
Autor: Vlasic Live; Datum objave: 19.6.2013. Opis: Stari snimci planine Vlašić i grada Travnika. Pronašla, digitalizirala i uploadovala ekipa portala http://www.VlasicLIVE.com |
SKRIVENE ČARI PLANINE VLAŠIĆ
Datum objave: 20.7.2020. Autor: Mirsad Tutmic Opis: Opisati sve ljepote koje ova nadasve posebna planina ima je prosto nemoguce ali bar lijepih trenutaka par zabiljeziti i srce napuniti izvorom cistog zraka hrane vode itd itd ....UZIVAJTE U GLEDANJU.... |
Najgorim regionalnim putem u državi, Kotor Varoš - Travnik
Autor: Goran Ivanovic Datum objave: 19.6.2023. Opis. Najkraći mogući put Banja Luka - Sarajevo i regionalni put Kotor Varoš - Travnik zadnjih godina je katastrofalnom stanju i predstavlja opasnost za slučajne putnike ovog pravca. Eksploatacija šume su ovaj putni pravac i doveli u ovakvo stanje kojim svakodnevno naifju brojna strana vozila koji prate mape puteva ne znajući u kakvom je atanju put. Brojni komadi plastike podvozja ovih vozila svjedoče o oštećenjima tih vozila a i o ružnoj slici koju ponesu u svijet. Sa druge strane ovaj putni pravac otkriva brojne ljepote sjevernih obronaka planine Vlašić i ogroman potencijal za razvoj turizma na ovom području. |
Nepoznatim prirodnim ljepotama / Toyota Land Cruiser 80 overlanding
Autor: Goran Ivanovic Datum objave: 11.6.2023. Opis. Cjelodnevni izlet na prelijepe sjeverne obronke planine Vlašić. Uz rijeku Vrbanju smo krenuli prema vodopadima i izvorima sa strane kojom ipak nije bilo izvodivo prići. Pa smo taj dio ostavili za drugi put. Ipak nismo bili uskraćeni za očaravajiće prirodne ljepote ovog područja. Usput smo se družili sa lokalnim lovcima a pomogli smo i ekipi iz Poljske da se isčupa iz blata u kojem izgleda i uživaju :) . I za njih se put preko ovog područja pokazao kao prezahtjevan, mada oni i mnogi overlanderi oz Evrope zapravo i tragaju za ovakvim destinacijama. Sve u svemu divan dan pun dohogovština. |
Putujem s kombijem kroz BiH | Paljenik - Vlašić
Autor: Adin Pinjo Datum objave: 22.2.2024. Opis. U najnovijem videu, penjemo se na sam vrh planine Vlašić - Paljenik, čiji se vrh zapravo nalazi na visini od 1933 metra, iako sam u videu pogrešno naveo visinu kao 1937 metara. Ovaj izlet na Vlašić nudi spektakularne pejzaže i nezaboravno iskustvo osvajanja jednog od najpoznatijih vrhova u Bosni i Hercegovini. Pridružite nam se u ovoj avanturi i otkrijte ljepotu planine Vlašić kroz našu perspektivu. Za više informacija o planini Vlašić, možete pronaći na linku https://outdoors.ba/vlasic/ |
Sedam Vlašića | Strmom vlaškom zemljom
Autor: Zoran Gajic - Offroad Gastro Cyclist Datum objave: 13.6.2024. Opis. Lijepa je Vlašić planina, sve od podvlašićkih sela do njegovog platoa i vrha Paljenika. Ovaj put idemo sa njegove sjeverne strane, od valovitog Petrovog Polja, kroz omorike uz riječicu Ilomsku, pa na Javorak, penjanje na Ljutu Gredu, i onda okolo platoa, do Devećana i Paklarskih stijena. Zatim spust u Vitovlje, pa penjanje u Korićane u kasnim popodnevnim satima. Čudo je da ova zona nije zaštićena i da nema status bar parka prirode. Daje osjećaj divljine i pustoši, a opet nije tako daleko od naseljenih mjesta. Pravo mjesto za jednodnevnu avanturu. |
1 VRŠNO PODRUČJE
Paljenik (1933 m)
Na najvišem vrhu Vlašića, Paljeniku, kojega često nazivaju i Opaljenik, nalazi se televizijski toranj, podignut još prije rata u Bosni i Hercegovini. Toranj je visok 96 metara, čime njegov vrh dosiže visinu od 2029 metara. Vrh Vlašića upravo je uočljiv zbog tornja, a vidljiv je od Biokova na jugu do Slavonije na sjeveru. Zbog svoga položaja, Paljenik je bio značajna strateška točka tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. godine.
Radiotelevizijski odašiljač Vlašić je radijski i televizijski odašiljač, jedan od 9 radijskih i 10 televizijskih odašiljača koji čine glavnu mrežu predajnika u BiH. Nalazi se na vrhu Paljenik (ili Opaljenik), najvišem Vlašićkom vrhu. Koristi se za pokrivanje tv i radio signalom šireg područja središnjeg dijela države. Zbog izrazite nadmorske visine program je moguće primati u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, kao i u Slavoniji i dijelovima Vojvodine i Dalmacije, a zbog veće jačine rasprostiranja radio-valova, radijski program moguće je primati i u višim dijelovima Crne Gore i zapadne Srbije. Radiotelevizijski odašiljač Vlašić. Wikiwand Vojni objekt na Paljeniku Svjedočenje jednog bikera objavljeno na BJB bikers forumu 2010. godine. Na lokalitetu današnjeg hotela Babanovac nalazila se vojna baza, pa odmaralište JNA. Nakon odmarališta u blizini se izgradila pristupna cesta do samoga vrha planine Vlašić, Paljenika, gdje se započelo s izgradnjom radio-relejnog čvorišta - do rata 1992-95. jednog od najvažnijih u SFRJ. Tada niko nije znao da se na samome vrhu planine Vlašićc prvo izgradilo atomsko sklonište, a tek onda se na to nasule velike količine materijala, pa se pristupilo izgradnji tornja i pratećih objekata. Pristup vrhu je bio najstrože zabranjen, a osiguravali su ga uporedo JNA i jedinice milicije. JNA je imala svoj, zasebni objekt za smještaj, a s jedinicama milicije u drugome se objektu nalazila i ekipa tehničara tadašnje Televizije Sarajevo s domarom. Postojanje atomskog skloništa ostala je najstrože čuvana tajna, a lokalno stanovništvo u Travniku je prije rata prepričavalo bajke kako se gore gradi podzemni aerodrom ili u najgorem slučaju heliodrom. S lokaliteta Devećani, travnički planinari su pratili kolone vojnih kamiona koji nešto prevoze u pravcu vrha Paljenik, ali su i oni i lokalni čobani jako dobro znali da se sa vojskom ne isplati igrati. U svojoj 12 godini života sam "imao cast" prvi put ući u sami krug objekta "Paljenik" u ratraku tadašnjeg SRC "Vlašić" koji je prevezao smjenu. Pet puta od Babanovca mi je naglašeno da ne smijem izlaziti iz ratraka kad stignemo "gore". Vozač ratraka, radnik SRC "Vlašić" takoder nije pomišljao izići van vozila. Sjećam se da sam se dobro prepao kada je ratraku prišao jedan vojnik i ozbiljno upitao vozača: "Ko vam je taj mali?", pa nakon toga nešto upisao u notes. Od tada je neprekidno trajala moja opsjednutost tajnama ovog objekta, a jasno mi je i kao mladom dječaku tada bilo, da ovolike mjere predostrožnosti, vojska, milicija, bodljikava žica i ko zna šta još, nisu samo radi tornja. To se ponovo potvrdilo na samome početku rata u BiH kada su se za objekat vodile teške borbe. Završetkom rata se meni ukazala prilika da posjetim objekat "Paljenik", odnosno ono što je od njega ostalo, i to sam odmah objeručke prihvatio. Tadašnje osiguranje objekta i tehničari TV BiH su bili sušta suprotnost prijeratnom osiguranju koje se čak i prema 12.-godišnjem djetetu odnosilo na maksimalno služben i profesionalan nacin. Obišao sam objekt gdje su smješteni policija i ekipa tehničara, velika blindirana ulazna vrata su pocela oživljavati moje fantazije iz djetinjstva. Jasno se vidjela potpuno namjenska izgradnja objeka u svim njegovim djelovima. Ulazak u podrum me ostavio bez teksta, blindirana rata koja iz policijske zgrade vode u atomsko sklonište bila su zavarena... Moje razočarenje odmah su razbili moji domaćini, koji su mi objasnili da se iz poprilino razrušenog vojnog objekta može ući u podzemni objekat, ali mi to nisu preporučivali "jer se nema baš mnogo šta vidjeti", rasvjeta je bila uništena. Prijatelj i ja smo ponijeli baterijske svjetiljke te smo hrabro zakoračili u mrak, a naš domacin je rekao da nastavimo bez njega jer je zadnji put obilazeći podzemni objekt, zbog strašne promaje zadobio jaku upalu kompletne vilice. Ulazak u objekat smo započeli spuštanjem strmim hodnikom u dubinu oko 45 metara ispod tla. Odmah se vidjelo pustošenje prethodnih vojski koje su sa sobom pokupile nekada uredno složene kablove iz metalnih kutija na plafonu ovog dugačkog hodnika koji predstavlja glavni ulaz u objekt. Prolaskom u samo središte objekta naišli smo na velika metalna blindirana vrata, po mojoj procjeni težine od najmanje 3-4 tone, koja su se još uvijek bez problema pomjerala laganim pritiskom jedne ruke. Broj prostorija me je zaprepastio, kao i ukupna velicina objekta, tako da sam se jednostavno morao zapitati koliko je radne snage, eksploziva i ko zna sve čega, je trebalo da se ovo izgradi. Objekat sadrži sve što je bilo potrebno za boravak manje vojne jedinice, veličine najmanje jedog voda vojnika, bez ikakve potrebe da se dugo vremena iziđe na površinu. To je bilo savršeno jasno obilaskom čak i potpuno havarisanog objekta. Dva potpuno uništena agregata koje su nekada pokretali neuništivi Mercedes V12 dizel motori govore o kolicini opreme koja se ovdje nekada nalazila. Impresivno je da i u ovako uništenom objektu nigdje nije bila vidljiva niti najmanja kolićina vlage. Objekt je sadržavao ogromne rezervoare za naftu i vodu, te je isti bilo moguće gotovo neprimjetno napustiti koristeći neki od izlaza za nuždu na koje se izlazilo daleko ispod podnožja tornja. Na putu prema jednom od izlaza za nuždu sam vidio i jednu impresivnu metalnu konstrukciju za koju sam pretpostavio da je rezervni toranj, što su mi kasnije potvrdili i domaćini. Ne trebam napominjati da su izlazi za nuždu završavali onim istim ogromnim metalnim blindiranim vratima. > Izvor: http://forum.bjbikers.com/ (http://forum.bjbikers.com/index.php?/topic/47335-izlet-na-vlasic-25-5-2010/) |
U noći 6.11.2016. snažan vjetar je na Vlašiću srušio 40 metara visok antenski stub na nadmorskoj visini od 1.933 metra. S ovog sustava, u vlasništvu BHRT-a, emitira se UHF signal Federalne televizije i OBN-a za veći dio Bosne. Put na Devećane - Vlašić
Autor: Vlašić Smještaj; Datum objave: 14.11.2015. Opis: U saradnji sa Villa "GABI" posjetili smo planinarski dom Devećani i Devećanske stijene sa kojih se pruža izvanredan pogled prema Travniku, Galici kao i najvišim vrhovima Vlašića. Bike - Ljuta greda,1738 mnv, 11.08.13.
Autor: Nenad Rajic; Datum objave: 23.8.2013. Opis: Bike uspon iz Zenice-Viteza, preko Han Bile, Mehurića, Gluhe Bukovice, Krne i dalje uspon na Ljutu gredu, spust preko Dubskih Čaira, Kraljice i Galice nazad u dolinu. Velika tura, prekrasna priroda. Vozili Mijo i Nenad. Ovo je MISTERIOZNI BUNKER na Vlašiću o kojem se NIŠTA NE ZNA!
Autor: Robert Dacešin Datum objave: 22.1.2023. Opis. Iako u našoj zemlji postoji nekoliko skriveni bunkera i skloništa, o ovom ovdje smještenom na vrhu Vlašića, gotovo da ne postoje nikakve informacije. Za više ovakvih sadržaja: ► PRETPLATI SE na moj kanal: https://www.youtube.com/@Robert.Dacesin ► PRATI ME NA INSTAGRAMU: https://www.instagram.com/robert_dace... Već dvije godine, imao sam želju i ideju da posjetim ovo mjesto. Da obiđem ovaj zaboravljeni bunker smješten na vrhu Vlašića o kojem se jako malo zna i pored kojeg vjerovatno nerijetko prođemo ukoliko planiramo gore, a nismo ni svjesni šta se zapravo nalazi tu. Koliko god pokušavao da saznam o ovom mjestu i istražim više o njemu, informacije koje bih pronalazio, bile su vrlo siromašne i gotovo da niko sa sigurnošću ne zna mnogo o ovom lokalitetu. Ipak, uz pomoć Adina Pinje, mog drugara iz Travnika i velikog zaljubljenika u prirodu, zajedno smo obišli ovo mjesto i pokušali da vam prenesemo naše utiske o onom što smo vidjeli. Pišite mi ukoliko znate više informacija o ovom mjestu ili poznajete nekoga ko je nekada radio ovdje. |
Vlašić - Zimski uspon na Vlašku Gromilu (1919 mNv)
Autor: Sonder Datum objave:17.2.2023. Opis. Zimsko nomadanje po Vlašiću neizostavna je avantura svake godine pa tako i ove. Vlašić se mora posjetiti. Prvu sunčanu smrznutu subotu u februaru iskoristili smo da posjetimo ovu pitomu planinu. Išli smo u susret Vlaškoj Gromili, vrhu kojeg smo upoznali tokom ljetnog perioda gdje nam se ujedno i rodila želja da ga posjetimo i u upoznamo dok se nalazi pod sniježnim pokrivačem jer ipak, zimi su planine drugačije a zašto ih i tada ne upoznati. Koračali smo standardnom stazom do koje se inače i ide na Vlašku Gromilu, od Galice preko Devečana (posjetili smo dom Jusuf Pečenković), pa na Ravne, Biljakovice, Zaklopače (1865 mNv) i onda na vrh Vlaška Gromila (1919 mNv). Da nam je Vlašić pružio predivan dan, zaista jeste, jer smo sa doma Jusuf Pečenković mogli vidjeti čak i Biokovo u daljini. Ono što se zaista može povezati sa Vlašićem je zagarantovana avantura, pogotovo u ovom dijelu planine koja je atraktivna zbog pogleda, visine i planinarskog doma gdje vlada nesebična gostoljubivost prema svakom prolazniku koji se svrati na kafu, čaj ili kraki odmor. Bio nas je pet, iz Zenice, i bili smo jednoobrazni, kao 5 prijatelja, poredani ponekad jedno ispred drugog a najčešće raštrkani u 20 metara jer nam to planina dozvoljava zbog širine i njene pitomosti. Uživali smo u pogledu na daleki horizont, upijali zrake sunca i odmarali dušu cijeli dan. |
Turno - Vlašić, Paljenik, 25.11.15.
Autor: Nenad Rajic Datum objave: 1.12.2015. Opis. Prva ski turno tura u ovoj sezoni, i gdje ćemo, naravno, na planinu ljepoticu Vlašić, posebno zato što ima najviše snijega u BiH. Poklopilo se - sv. Kata i Dan državnosti BiH, slobodan dan, lijepo vrijeme i snijeg, tek napadali, i eto zabave za dečke željne snijega i turanja. Cijeli dan biti u ugodnom društvu, na suncu, bez vjetra, na čistom planinskom zraku, uz pogled koji seže u nedogled, nešto neprocjenjivo. |
Vlaška Gromila (1919 m)
Pavo (1807 m)
Nalazi se sjeverozapadno od Paljenika. Na vrhu je sagrađena manja kamena piramida s tablom koja označava ime i nadmorsku visinu vrha.
Čavo (1817 m)
|
Uspon na vrh Čavo 1817 mnv pl. Vlašić 01.02.13.
Autor: Nenad Rajic; Datum objave: 4.2.2013. Opis: Uspon na vrh Čavo 1817 mnv pl. Vlašić 01.02.13. Turirali The Čupo, Anto i Nenad |
2 DUŽ POUGARJA
Kneževo
Narod priča: Kneževo, mala bajkovita planinska opština
Autor: Narod priča Datum objave: 23.5.2023. Opis. Autor i urednik: Biljana Stokić Snimatelj/montažer: Duško Kostić "Narod priča" je novi putopisno-reportažni format novinarke Biljane Stokić. |
Petrovo Polje, kratak izlet na obronke Vlašića u opštini Kneževo
Autor: Goran Ivanovic DAtum objave: 22.5.2023. Opis. Kratak izlet ld Kneževa do Petrova Polja, prelijepi pejzaži ostavljaju bez daha. Usputna priča sa zanimljivim mještanima. |
Vlatkovići
Vlatkovići su selo u općini Kneževo (Skender-Vakuf), na cesti koja povezuje Kneževo s Turbetom, preko Korićana.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1991. - 730 stanovnika; 1981. - 1017 stanovnika; 1971. - 1124 stanovnika. Prema narodnosnom sastavu 1991. bilo je: Srba 725 (99,31%), Hrvata 3 (0,41%) i 1 Jugoslaven (0,13%). |
Imljani
Imljani su naseljeno mjesto u općini Kneževo (Skender-Vakuf) smješteno na podvlašićkom platou, između rijeka Ugra (jugoistok), Ilomske (sjeverozapad) i Kobilje (istok – sjeveroistok). Obuhvaćaju niz zaselaka koja okružuju centralno naselje Vidovište, na kojem su ispostave lokalne vlasti, crkva i osnovna škola.
Pretpostavlja se da su se u dalekoj prošlosti Imljani nalazili u Župi Mel, sa centrom u Melini. U njoj su se nalazili ostaci utvrde grada Korlač (ili Orlač). Odatle se mogao kontrolirati značajan put prema Župi Lašva, preko današnjeg Vitovlja i Dobretića na planini Ranče. Mel se povezuje i s područjem nekadašnje nahije Vrhovine, na planinskom području između Banja Luke i Jajca, s obje obale Vrbasa, uključujući i srednji tok Ugra, s Kneževom (Skender Vakufom), Imljanima i Melinom. Centar Vrhovina je bio u Kneževu (Skender Vakufu), koji je, prema provjerljivim podacima osnovan 1660. godine, a ranije ime mu nije zapisano. Južno od Imljana, pri ušću Ilomske u Ugar, na Korićanskim stijenama nekada je postojao i grad Oštrec ili Oštrc. Na Gostilju (između Vitovlja) i Turbeta bio je stari grad Tisac, o čijim ostacima nema zabilježenih podataka. Turska nahija Vrhovine je prvi put popisana u defteru iz 1528-130, uključujući 8 naselja, sa 180 kuća. Taj popis je napravljen neposredno nakon pada Jajačke Banovine |
Što vidjeti:
U Imljanima se nalaze dva hrama Srpske pravoslavne crkve. Parohijski hram je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice i u njemu se nalazi spomen-obilježje za 43 borca Vojske R. Srpske koji su 20.3.1995. poginuli na vlašićkom ratištu. Crkva brvnara potječe iz 18. soljeća i posvećena je Svetom proroku Iliji. U crkvi se čuva svetinja: drveni štap koji je prema predanju pripadao Svetom Jovanu. Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
2013. - 1920 stanovnika; 1991. - 1565 stanovnika; 1981. - 2068 stanovnika; 1971. - 2065 stanovnika. Sastav stanovništva mjesta 1991. god: Srbi - 1544 (98,66%); Crnogorci - 13 (0,629%); Hrvati - 1 (0,064%); Ostali - 12 (0,767%). MTB: Imljani kod Kneževa - Biciklom na neobično vjenčanje
Autor: Zoran Gajic Datum objave: 24.10.2022. Opis. Vrhunska jesenja avantura! Biciklom kroz Imljane iznad Kneževa (bivši Skender Vakuf), selo na prosječnoj visini od 1100 mnv, uglavnom znano kao „Bogu iza nogu“, zabačeno, polupusto i siromašno, zapravo je istinski biser prirode. Kao planinsko ostrvo, opkoljeno je sa četiri riječice, Ilomskom, Ugrom, Dejanskom i Kobiljskom. Nakon što sam prikupio osnovne informacije krenuo sam s Petrova Polja, pa u Imljane do stare crkve „Svetog proroka Ilije“, brvnare u kojoj se odvijalo pomalo neobično vjenčanje. Nakon toga slijedi dugački spust u usjek do sastava Dejanske i Kobiljske rijeke, jednočasovno lutanje po vodi, sa desetak prelazaka vode s kamena na kamen. I onda susret s drugarima koji su tu došli džipom da pronađu nove vodopade, grijanje uz roštilj, sušenje i nazad kući. Divna avantura, a priroda je prelijepa sada u jesen! 22.10.2022. |
Dunići
MTB: Dunići (selo kojeg nema)
Datum objave: 19.6.2022. Autor: Zoran Gajic Zoran Gajic Opis. 18.06.2022 - Biciklom u Duniće, mrtvo selo na podvlašićkim obroncima iznad Šipraga. Putovanje kroz predivnu prirodu, planinske proplanke, pašnjake i četinare, sve do tužnog prizora mrtvog sela sa 4 čovjeka u 4 kuće. Selo od koje se ogriješila i ona i ova država. Pogledajte i pomozite ako možete, jer je svaka pomoć dobrodošla. MTB: Dunići i Kobilja
Autor: Zoran Gajic Datum objave: 17.10.2022. Opis. 16.10.2022 - Kratko putovanje po podvlašićkim selima, Dunićima i Kobiljom. Treći put u Dunićima, sa tužnom spoznajom da je Fadil, jedan od četiri stanovnika preminuo. Ostala su još 3 čovjeka! Divan topao dan na obroncima planina, jesen i njene boje, priroda predivna.. Godilo je i malo vratiti se iz visoke Krajine. Kobilja je naredna destinacija, krije toliko toga lijepoga |
MTB: Dunići s ponekim osmjehom
Datum objave: 27.7.2022. Autor: Zoran Gajic Opis. 24.07.2022 - (38km) (4K) - Još jedna posjeta Dunićima, ovaj put u malo veselijem izdanju i boljem raspoloženju u selu. Put je bio isti, sadržaj sličan prošlom videu, ali sam mislio da je vrijedno objaviti ga jer prikazuje malo drugačiju atmosferu u selu. Prve probe nove opreme, GoPro 10 Hero Black sa vanjskim mikrofonom i DJI Mini 3 Pro dron. I prilično nesnalaženja s opremom, ali biće sve bolje. Polazak iz sela Đukarići iznad Kneževa, pa spust prema Dunićima, pa dolje niz Demića rijeku do Šipraga, pa povratak uz Ćorkovića rijeku prema istoimenom selu gore iznad Dunića... |
Dunići
Datum objave: 17.8.2014. Autor: Ajdin Kamber Opis. Slikovito selo Dunići, smješteno na prostoru između planina Čemernice i Vlašića, jedno je od takvih mjesta. Nalazi se na području između Kotor Varoši u Republici Srpskoj (RS) i Travnika, koji pripada Federaciji BiH. Zbog ovakvog položaja, Dunići su gotovo na ničijoj zemlji, iako administrativno pripadaju RS-u. Prema predanju, selo Duniće osnovalo je nekoliko porodica koje su u davna vremena bježale od kuge. Kad su došli do mjesta gdje se danas nalaze Dunići, zaključili su da ih bolest tu neće naći i da će biti na sigurnom. Film Dunići nastao je u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio. UČESTVOVALI: Arif Dunić Jusuf Dunić Elvir Dunić Emina Dunić Šerza Dunić Semko Dunić EKIPA: Aleksandra Tolj Dražen Huterer Ajdin Kamber Enes Zlatar Redžinald Šimek |
Korićani
Korićani se nalaze se na obroncima Vlašić planine, na platou između rijeka Ugra i Ilomske. U stvari, omeđuju ga Korićanske stijene kanjona Ilomske i Pougarja. Stijene su savijene pod gotovo pravim kutom, koga zatvaraju Ugar i Ilomska. Selo se smjestilo na nadmorskoj visini od 1130 do 1200 metara. Prije rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. to je (administrativno) bilo jedinstveno selo s 1412 stanovnika (popis 1991; od toga Hrvata 927, Srba 477 i Jugoslavena 7). Daytonskim sporazumom je podijeljeno u dva entiteta. Dio Gornjih Korićana je danas u Federaciji Bosne i Hercegovine, a dio u Republici Srpskoj. Jednako tako su podijeljeni i Donji Korićani, dio u FBiH dio u RS..
U Srednjevjekovnoj Bosni, na njihovom današnjem teritoriju spominju se grad Oštrec i još neke utvrde. Tijekom Drugog svjetskog rata bili su jako partizansko uporište, osobito nakon pada Italije (1943.). U Korićanima su bili nakratko smješteni pacijenti Centralne Divizijska bolnice, za vrijeme Šeste neprijateljske ofenzive (januara/siječnja 1944.). Tada je 12. divizijska bolnica (iz skrovite klisure rijeke Demićke (u blizini Šipraga), 4.1.1944., dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Njemačke okupatorske snage, u suradnji s četnicima, Korićane su napale i brzo prošle samo jednom: toga januara 1944. U proteklom ratu u Bosni 1992-95., ime Korićana i Korićanskih stijena je vezano za masakr na gotovo okomitoj provaliji iznad Ilomske. Ispod dijela Korićanskih stijena, oko 1 km od donjeg naselja, u kanjonu Ilomske, 21.8.1992., pripadnici Vojske i Policije R. Srpske su strijeljali preko 200 prijedorskih civila (Bošnjaka i Hrvata). Korićani u Drugom svjetskom ratu Tijekom Drugog svjetskog rata, Korićani su bili snažno partizansko uporište, mjesto za zbrinjavanje bolesnika i ranjenih boraca, ali i poprište bitaka. O dijelu ratnih zbivanja u Korićanskom kraju svjedoči i Stevo Samardžija, komandant Četrnaeste srednjobosanske udarne brigade, u knjizi pod istoimenim naslovom. "Sa ovakvim snagama četnici su 24. aprila krenuli u napad na partizanske jedinice i njihovu bolnicu u Korićanima. Grupisali su se na tri osnovna pravca. Od Kobilje glave i Vlatkovića, preko Imljana; od Šipraga preko, Petrova polja, i od sela Kruševa Brda preko Lisine, k. 1493. Preko s. Imljana uputili su manje snage, s obzirom da im se na tom pravcu, prema Korićanima, ispriječilo duboko korito rijeke Ilomske. Glavne snage su išle preko Petrova polja i preko Lisine. Ovaj posljednji pravac bio im je najpogodniji, a izvodio ih je na Lisinu, kao najdominantniju tačku, odakle im se otvarao put ka Korićanima i partizanskoj bolnici, koja im je bila glavni cilj. Preko Imljana i Petrova polja nastupali su četnički dijelovi sa Manjače, (iz četničkog odreda »Kočić«, »Kralja Petra II« i puka Manjača) i odred »Obilić« Laze Tešanovića. Prema Lisini, a dijelom i preko Petrova polja, nastupali su četnički odredi Rade Radića i kombinovane snage sastavljene od četničkih bataljona »Karađorđe« i »Tankosić«, pod komandom Mihajla Đurića. Jednom od kolona tada je komandovao i Stanko Čenić, onom koja je nastupala od s. Blatnica, preko Vučje planine i Meokrnja. Svima njima rukovodio je »komandant operacije«, major Slavoljub Vranješević. (...) Na prostoru oko Korićana u to vrijeme još se ponegdje zadržao snijeg. Jutro je bilo jako maglovito i hladno. Stab odreda bio je u kući Đurđa Jokanovića. Obavještajni oficir 4. odreda Đoko Perović, između 8 i 9 časova izjutra, 24. aprila, dobio je pouzdane podatke da velike snage četnika sa raznih strana kreću u napad. U to vrijeme, po običaju, partizanske jedinice koje su išle po hranu već su odavno bile krenule. Prvi bataljon odreda i tri bataljona 1. krajiške brigade otišli su po hranu na drugu stranu kanjona Ugra, u Pougarje. Za odbranu od četnika ostali su samo 2. bataljon odreda i jedan bataljon brigade. Oba su bila brojno oslabljena i prorijeđena tifusom, pa se bolnica našla u velikoj opasnosti. Stab odreda je zato, hitno, poslao kurire da traže njegov 1. bataljon, koji je bio brojno jači, i da ga što prije vrate. O svemu je obaviješten štab 1. krajiške, u stvari, komesar brigade Marin, jer su ostali članovi štaba bili bolesni. Marin je štabu odreda poslao četu Ljubomira Jajčanina Bijelog Jačine oko 60 boraca. Obavijestio je, istovremeno štab odreda da je i on poslao kurire da se bataljoni njihove brigade vrate na desnu obalu rijeke Ugra i da će sa bataljonom koji ima braniti odsjek fronta od potoka Crne rijeke do utoka rijeke Ilomske u Ugar. Ostali dio fronta prema sjeveru, ostavljen je za odbranu snagama odreda, ojačanog četom Jajčanina, sa zadatkom da ovaj dio fronta brane po svaku cijenu, jer bi prodor prema s. Korićani bio katastrofalan za bolnicu i za jedinice koje je brane. Drugi bataljon odreda imao je najviše oko 120 boraca zdravih i sposobnih za borbu.109 Naoružanje: 12 puškomitraljeza i teška »breda«. Ukupno sa pridodatom četom 1. krajiške oko 170 boraca sa 16—17 puškomitraljeza i teškim mitraljezom. Stab odreda se odlučio na odbranu. Najvažniju i naj dominantni ju tačku na svom dijelu fronta, Lisinu, tt. 1493, zaposjeo je sa dvije čete: 2. četom 2. bataljona odreda i četom iz 1. brigade. Sam vrh branila je 2. četa odreda, a četa iz 1. KNOU brigade raspoređena je desno od nje. Uz saglasnost komandira Jajčanina, jedan vod ove čete postavljen je na zapadnim padinama Lisine, pa se našao na lijevom krilu 2. čete odreda. Tako je još neiskusnoj 2. četi komandira Sime Gostovića — raniji komandir Osto ja Tešanović Male bio je već umro od tifusa — zamjenika Dragana Ilibašića, komesara Vukana Trivića i pomoćnika komesara čete Ljube Jovičića, za ovakvu važnu borbu pružena određena moralna podrška. Od Lisine, na zapad, do potoka Crna rijeka, raspoređene su 1. i 3. četa 2. bataljona odreda. Njihov položaj se najvećim dijelom protezao duž jedne kamene litice pogodne za odbranu. Ispred nje su, kako se sjećaju Drago Milanović i Dragoljub Jeftić bili istureni osmatrači. Sa tim snagama na lijevom krilu odbrane ostao je pomoćnik komesara odreda Adem Hercegovac. Trebalo je izvršiti i brzu evakuaciju bolesnika iz kuća koje su se našle ispred zaposjednute linije ili u neposrednoj blizini fronta. Taj zadatak je povjeren komesaru odreda Voji Stuparu. U planu odbrane četnicima je pripremljena jedna zamka. Iz 3. Čete odreda (komandir Stevo Simić) izdvojen je jedan vod, koji je sa komesarom te čete Zdravkom Prerado vičem Bracom upućen na rijeku Ilomsku, 2,5 do 3 km na sjever. Zadatak voda je bio da otvori vatru po četnicima čim se pojave od s. Kruševo Brdo, preko Biljevine i rijeke Ilomske, i da ih prisili da se što ranije razviju u borbeni poredak, kako bi se usporilo njihovo kretanje. Težilo se da četnici ne otpočnu napad na Lisinu prije nego kuriri pronađu i vrate 1. bataljon odreda. Pošto nije bilo komandanta 2. bataljona, ni njegovog zamjenika, jer su oba bili bolesni, komandant odreda je preuzeo njihovu ulogu i, kako se preživjeli borci toga bataljona sjećaju, obišao je cijeli front dva puta, porazgovarao sa komandirima četa, iznio im plan odbrane i naglasio da se na četnike ne puca dok ne priđu na 10—15 metara. Dragoljub Jeftić, Stevo Cereković i Momčilo Vojvodić sjećaju se da je od njih uzimao municiju da bi je dao puškomitraljescima. Svima je objašnjeno da će juriš otpočeti sa Lisine i da će to biti znak i za ostale čete. U međuvremenu digla se magla. Dan je bio bez padavina. Prvi dijelovičetnika izbili su pred rijeku Ilomsku između deset i jedanaest časova prije podne. Vod sa kojim je išao Zdravko Preradović Braco postupio je po naređenju. Otvorio je vatru po četničkoj koloni čim se pojavila između Biljevine i r. Ilomske, a zatim je počeo da se povlači obasipan četničkim mecima iz pušaka i puškomitraljeza. Ono što se htjelo postiglo se, jer su se na rijeci Ilomskoj četnici razvili u streljački stroj više od 3 km ispred Lisine. Nastupali su oprezno. Mitraljeskim rafalima pročešljavali su svaki grm, a jednovremeno, po vrhu Lisine, ispaljivali su po koju minu iz minobacača. Ovakav postupak četnika uslovio je da su se oni pod vrhom Lisine našli oko 14,00 časova. Ulijevo, prema Runjevici, već se čula borba između četnika i bataljona 1. krajiške brigade. Na odsjeku koji je branio odred, neki četnički dijelovi upali su u kuće gdje su prije toga ležali bolesnici, pa su ih četnici počeli paliti, a na Lisini komandant odreda i Jajčanin, ležeći na istočnoj padini brda, čekali su da četnici priđu vrhu Lisine na 15 metara pa da izvrše protunapad. Neke borce iz 2. čete odreda izdala je hrabrost kad su četnici podišli vrhu Lisine, pa je poneki ustajao i sklanjao se sa vrha. To je primijetio Ljubomir Jajčanin i skrenuo pažnju komandantu odreda riječima: »Eno, tvoji bježe...« Komandant je potrčao prema vrhu, a četnici samo što nisu izbili na Lisinu. Bio je to kritičan trenutak. Moralo se ići u juriš. Sandžaklija, zaostali borac 1. proleterske divizije, čijeg se imena i prezimena više niko ne sjeća, iz teške italijanske »brede«, postavljene na vrhu Lisine, po ranije ugovorenom planu, odmah je po četnicima otvorio vatru. Svi borci sa Lisine po vikali su: juriš, ura . . . U juriš su, između ostalih, prvi krenuli Simo Gostović, Dragan Ilibašić, Zdravko Preradović Braco, Ljubo Jovičić, Vukan Trivić, Miloš Tadić, Momčilo Vojvodić, Dragoljub Jevtić i ostali borci 2. čete. Vlado Kecman iz 1. bataljona sjeća se da je i on bio među njima. Četnički front na Lisini bio je probijen. U juriš je odmah krenuo i vod iz čete Jajčanina, koji se nalazio na zapadnim padinama Lisine, a zatim 1. i 3. četa odreda i preostali dio čete komandira Jajčanina, čiji su borci na četnike, koji su podišli njihovom položaju, prethodno bacili nekoliko ručnih bombi. Treba posebno podvuči da su partizanskim borcima na frontu u pomoć pritekli i neki mještani iz zaseoka Jove iz s. Korićani, koji su uzeli puške od onih koji su ležali bolesni a zatim i neki bolesnici, među kojima i Ljuboja Panić, prekaljeni partizanski borac. Iako pod temperaturom i glavoboljom, on je zavezane glave došao u borbeni stroj 1. čete 2. bataljona da bi puškomitraljezom koga se dokopao, i još više, svojom pojavom doprinio ovoj pobjedi. Bježeći sa Lisine četnici uz to napadnuti bočno oko Tovarnice od strane jednog voda iz 1. bataljona na čelu sa Ljubojem Arsenićem bacali su sve što im je bilo teško, rance i rezervnu hranu. Grupa koja je sa Lisine započela juriš gonila je četnike, preko Tovarnice, do iza rijeke Ilomske — 4 km od vrha Lisine, četnički štab sa Radom Radićem izmakao im je prema Šipragama na nekoliko stotina metara. Komandant odreda je poznao među bjeguncima Radu Radića po šubari, koja je, svojevremeno bila njegova. »I štab je mogao da padne u ruke partizana,« žalio se kasnije SlavoIjub Vranješević, komandant četničkih operacija110 srednjobosanskih četnika. U vrijeme kada se odvijala borba oko Lisine, bataljoni 1. krajiške i 1. bataljon odreda žurili su prema poprištu. Oni su napali četnike Drenovića (sa Manjače) i odred »Obilić« Laze Tešanovića sa boka oko Potkresa i pri tom oteli Tešanoviću bacač. Četnici su tako na cijelom frontu svog napada morali da se spasavaju bjekstvom. Neke četničke čete »su pobjegle bez obzira pravo svojim kućama.« U s. Šipragama su ostavili privučenu hranu i oko 10.000 jaja koja su namjeravali za Uskrs da podijele svojim vojnicima. Ovo je bila jedna od najznačajnijih pobjeda nad četnicima u srednjoj Bosni do tada, koja je ostavila duboki trag na moralno--političke posljedice jedne i druge strane. Velika pobjeda na Lisini inspirisala je štab odreda da u zaseoku Jove, ispod Lisine, održi 1. maja 1943. jednu nezaboravnu proslavu. Domaćini su bili mještani sela Donji Korićani. Neki od njih bili su učesnici u ovoj borbi pa su, sretni što četnici nisu uspjeli da prodru u njihovo selo i partizansku bolnicu, iznijeli pred borce odreda ono što su najbolje imali i mogli. Na ovaj zbor, iz s. Korićana i okoline, okupilo se staro i mlado u svečanoj odjeći. O izvojevanoj pobjedi, perspektivi NOB-a i izdajničkoj politici četnika govorili su između ostalih komandant, i komesar odreda, i komandant 1. bataljona Ilija Slavnić. Poslije ručka kojim su Korićanci od srca počastili borce i rukovodioce odreda, razigralo se kolo, kao uvijek u ovakvim prilikama. Narodu Korićana i borcima 1. i 2. bataljona 4. KNOP odreda ova proslava ostala je kao jedna od najzapaženijih i najdragocjenijih trajnih uspomena iz toga kraja i toga vremena. Pobjeda na Lisini i ljubav Korićanaca blagotvorno su djelovale na dalje stanje u odredu. Štab odreda je ocijenio da će četnicima ovaj poraz donijeti velike štete i da se sličan četnički napad nikad u takvim uslovima i sa takvim odnosom snaga neće ponoviti, odnosno smatrao je da su četnička kola krenula nizbrdo. Četnički napad na odred i brigadu u situaciji kada su imali veliki broj bolesnika, izazvao je kod boraca ovih jedinica još veću mržnju prema njima. Borci odreda došli su kroz ovu borbu do spoznaje da četnike mogu tući uvijek, u svako doba. To saznanje i takvo shvatanje zadržali sui kasnije, u 14. srednjobosanskoj brigadi. > Izvor: SAMARDŽIJA, S.; Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka, 1983. |
Vodopad Ilomska Vlašič planinarenje 4k Koričanske stijene
Autor: Amel Besirevic BIH Datum objave. 5.10.2023. Opis. vodopad Ilomska Vlašić |
Donji Korićani
Nakon posjednjeg rata u BiH (1992-1995), Donje Korićane presjekla je međuentitetska linija, tako da dio sela (zaseoci Brdo i Modri Dol) pripada općini Kneževo/Skender-Vakuf u R. Srpskoj, a dio (zaseok Tuk) Federaciji BiH. Donji Korićani su se smjestili u maloj udolini između dva kraka Korićanskih stijena: jedan je dio u kanjonu Ilomske, okrenut ka Marića stijenama, a drugi - prema Ugru i Pougarju. Naselje Donji Korićani se do rata u Bosni i Hercegovini u cjelini nalazilo u sastavu općine Travnik. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 105 stanovnika (u RS), - 11 stanovnika u FBiH; 1991. - 657 stanovnika; 1981. - 588 stanovnika; 1971. - 608 stanovnika. Prema narodnosnom sastavu 1991 godine u Donjim Koričanima (općina Travnik) bilo je 477 Srba (72,60%), 7 Jugoslavena (1,065%) i 173 Hrvata (26,33%) |
Gornji Korićani
Kao i Donje, nakon posjednjeg rata u BiH (1992-1995), Gornje Korićane presjekla je međuentitetska linija, tako da dio sela (zaseoci Runjavica i Gaj) pripada općini Kneževo/Skender-Vakuf u R. Srpskoj, a dio (zaseok Krike) Federaciji BiH, u općini Travnik. Naselje Gornji Korićani se do rata u Bosni i Hercegovini u cjelini nalazilo u sastavu općine Travnik. Gornji Korićani se nalaze na uzvisini (oko 1270 m) između Pljačkovca (jug - jugozapad) i Crne rijeke (pritoka Ilomske) (sjeveroistok). Ovo nekada bogato i, za planinske uvjete veliko selo, razorile su snage R. Srpske 1992. godine. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 15 stanovnika (u RS), - 67 stanovnika u FBiH; 1991. - 755 stanovnika; 1981. - 679 stanovnika; 1971. - 568 stanovnika. Prema narodnosnom sastavu 1991 godine u Gornjim Koričanima (općina Travnik) bilo je 754 Hrvata (99,87%). |
Korićanske stijene
Korićanske stijene su gotovo vertikalna litice iznad rijeka Ilomske i Ugra, odnosno Pougarja. Protežu se pravokutno oko Donjih Korićana, pa imaju ugarsku (nešto blažu) i ilomsku stranu (ispod Marića stijena). Vrh Ilomskog klanca je na oko 1200 m n.v. (što je visina platoa Korićana) i oko 1-2 km udaljen od sela Donji Korićani. Na suprotnoj strani kanjona Ilomske nalaze se Imljanske stijene, koje se obrušavaju s Imljanskog platoa. Pri ušću Ilomske u Ugar, na Korićanskim stijenama nekada je na istoimenom brdu (906 m) postojao i grad Oštrec ili Oštrc.
U ljeto 21.8.1992. grupa zatvorenika iz Prijedora i izbjeglica iz okolnih naselja (Bošnjaka i Hrvata) je prebacivana je prema Travniku radi razmjene, ali je njih preko 200 izdvojeno. Dovedeni su do litice na Korićanskim stijenama, naređeno im je da stanu na rub provalije, a zatim su im pripadnici Vojske i Policije RS rafalima pucali u leđa. Nakon pada strijeljanih u provaliju, policajci su nastavili bacati bombe. Ipak, nekolicina žrtava je preživjela, zahvaljujući pravovremenom bacanju u ambis ili su bili pokriveni masom leševa. Zločin je potvrđen s više presuda na ICTY Tribunalu u Haagu. Svake godine, 21.8. organizira se komemorativni skup na ovome mjestu, uz bacanje cvijeća u ambis, u znak sjećanje na žrtve zločina.
|
Vitovlje
Vitovlje je naseljeno mjesto u općini Travnik. Nalazi se na padinama Vlašića, ispod Gavrića Brda (1006 m) sa zapadne strane obronaka Ranče planine, na nadmorskoj visini od oko 884 m.
Kroz ovo naseljeno mjesto protiče Dedića potok, lijeva pritoka Ugra, iznad kojeg je južni krak Korićanskih stijena. Od Vitovlja, niz Ugar do ulaska u kanjon ispod Kneževa (Skender Vakufa), između planine Ranče i Ugarskih stijena, proteže se Pougarje. |
Na posljednjem popisu u bivšoj Jugoslaviji (1991) imalo je 708 stanovnika. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, Vitovlje je bilo razrušeno, a stanovništvo ubijano ili prognano. U poratnom periodu je obnovljeno, a i većina prognanika se vratila u zavičaj. Prema preliminarnim rezultatima popisa iz 2013. godine bilo ih je 588.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 588 stanovnika; 1991. - 708 stanovnika; 1981. - 794 stanovnika; 1971. - 871 stanovnika. Prema narodnosnom sastavu 1991. godine bilo je: Bošnjaka - 1356 (50,28%), Srba - 315 (44,49%), Hrvata - 27 (3,814%), Jugoslavena - 5 (0,706%) i ostalih - 5 (0,706%) |
Mudrike
Mudrike su selo u općini Travnik. Smjestilo se na sjevernim obroncma planine Galice.
Džemat Mudrike obuhvaća i sela: Maglići, Golići i Halilovići. Ima 120 domaćinstava. Džemat je smješten na obroncima planine Vlašić, 25 km od Travnika. Prva je džamija sagrađena 1976. godine. Ova je džamija porušena za vrijeme rata u BiH a nova je izgrađena 2003. godine. Vakufsku imovinu džemata Mudrike čine mekteb i gasulhana. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 556 stanovnika; 1991. - 748 stanovnika;, 1981. - 740 stanovnika; 1971. - 682 stanovnika Narodnosni sastav stanovništva 1991. godine: Bošnjaci (Muslimani) - 1579 (77,41%), Srbi - 148 (19,79%), Ostali - 20 (2,674%), Hrvati - 1 (0,134%) |
Travnik
Stari grad Travnik (Travnička tvrđava)
Neki arheolozi i povijesničari smatraju da je na jesu tvrđave postojalo neolitsko naselje. Stari grad je izgrađen u prvoj polovici 15. stoljeća za vrijeme bosanskog kralja Ostoje ili kralja Tvrtka II. Kotromanića. Nije poznato kako su ga Turci osvojili, ali se zna da su nadograđivali i proširavali tvrđavu. Za vremena Austro-Ugarske tvrđava se nazivala Kastel ili Kaštel. Smatra se jednom od najbolje očuvanih tvrđava u BiH. |
Džamija Sulejmanija (Šarena džamija)
Šarena džamija ili Sulejmanija se nalazi u dijelu Travnika nazvanom Donja čaršija, a pretpostavlja se da je izgrađena u drugoj polovici 16. stojeća. U vakufnami prvog obnovitelja džamije nalazi se podatak da ju je izgradio Gazi-aga. 1757. godine vezir Ćamil Ahmed-aga podiže džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ona je izgorjela u požaru 1815, a na njenom mjestu je novu džamiju podigao bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak. Nazvana je Šarena zbog neobičnih likovnih dekoracija na unutrašnjim i vanjskim zidovima. U prizemlju džamije se nalazi bezistan (trgovine, tržnica). Sulejmanija predstavlja jedinstven primjer u osmanlijskoj arhitekturi gdje se ista građevina koristi u sakralne i svjetovne svrhe. Munara se nalazi na lijevoj umjesto na desnoj strani džamije kako je, inače, pravilo kod islamskih bogomolja. Takav potez može se opravdati vlažnim i nestabilnim tlom za gradnju na zapadnoj, odnosno desnoj strani. Pretpostavlja se da je munara starija od džamije i da potječe od prethodne Ćamilije. Sulejmaniju je neobjašnjivo zaobišao katastrofalni požar 1903. Zgrada je pretrpjela i nekoliko oštećenja u Drugom svjetskom ratu, da bi tek 1980-ih godina izvršena temeljita restauracija, koja joj je povratila nekadašnji izgled s nezaobilaznim biljnim ornamentima. Ostali spomenici iz turskog razdoblja: Jeni džamija, najstariji objekt iz turskog perioda; Sulejmanija ili Šarena džamija; Turbeta: Muhidin-Zade Abdulahpaše, Seid Hafiz Ali Dželaludinpaše i Perićan Mustafapaše, izgrađena krajem 18. i početkom 19. stoljeća; Hafizadića kuća; Elči Ibrahim-pašina medresa. |
Rodna kuća Ive Andrića
Nobelovac Ivo Andrić rođen je 9.10.1892. godine u travničkoj mahali Zenjak. Kao depandans Zavičajnog muzeja Travnik 30.8.1974. godine otvorena je rekonstruirana rodna kuća Spomen-muzej književnog nobelovca Ive Andrića sa stalnom izložbenom postavom o njegovom životu i književnom djelu. Dana 13.3.1975. godine, na dan smrti Ive Andrića, Zavičajni muzej Travnik predložio je Skupštini općine Travnik kao osnivaču da se Spomen-muzej preimenuje u Memorijalni muzej Rodnu kuću Ive Andrića. Pod ovim nazivom djeluje i danas. Više informacija o ovome objektu na stranicama Zavičajnog muzeja u Travniku > OTVORI Život Ive Andrića
Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9.10.1892. - Beograd, 13.3.1975.), bosanski, hrvatski i srpski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu. Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran je za vrijeme I. svjetskog rata rata kao jugoslavenski nacionalist. Početkom mjeseca listopada/oktobra 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim piscima, koji se okupljaju oko kavane »Moskva«. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu. Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja/juna 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (njem.: Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft). Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. U diplomatskoj službij brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i naposlijetku izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Književno djelo
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina. Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju. Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma – po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko – jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima - od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20. Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo - kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status. |
Vječno pitanje ( i svađe oko ... ) Andrićeve nacionalne pripadnosti
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatskom porijeklu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14.10.1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Kraljevine SHS Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjetki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak, godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere, s obzirom da on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije. Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga, pored BiH, i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet. Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz enciklopedijskoga članka. Ipak, Opća enciklopedija JLZ iz 1977. u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produžuje tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke. |
Nova Bila
Bijeli put, dokumentarni film
Krajem 1993. zbog žestokih ratnih sukoba Armije BiH i HVO-a u potpunom okruženju ostalo je oko 80.000 stanovnika srednje Bosne. Počeli su umirati od gladi, bolesti... Nakon 12 dana puta preko vatrenih linija, konvoj od devedesetak kamiona stigao je u Novu Bilu. U organizaciji najveće humanitarne akcije poslije Drugog svjetskog rata sudjelovalo je od 10.000 do 15.000 osoba. 22. 12. 1993. godine, pri povratku iz Nove Bile, na vozače praznih kamiona otvorena je paljba. Vozač Ante Vlaić je ubijen, a tri sudionika konvoja su ranjena. Nakon akcije Bijeli put napravljeni su humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH, bez obzira na naciju i vjeru! U filmu govore dr. Slobodan Lang, Ante Damjanović, dr. Ivan Bagarić, Mate Granić, dr. Tihomir Perić, fra Zoran Livančić, fra Velimir Valjan, Tihomir Blaškić, Branko Čulo, prof. dr. Damir Zorić i mnogi drugi. Scenarist i redatelj: Zdenko Jurilj Trajanje: 79 minuta Godina proizvodnje: 2017. Produkcija: Kadar d.o.o. Široki Brijeg Koproducenti: Vertex, 24 Media, ERO, BHRT, HRT |
Bijeli put / Dokumentarni film
Autor: Kadar film and video production Datum objave: 21.12.2022. Opis. Krajem 1993. u BiH, zbog ratnih sukoba, u potpunom okruženju ostalo je oko 80.000 stanovnika srednje Bosne. Počeli su umirati od gladi i bolesti. Pokrenuta je humanitarna akcija i konvoj kamiona se preko vatrenih linija počeo probijati do civila. |
4 SJEVEROISTOČNI I ISTOČNI DIO
MeokrnjeMeokrnje je planinska visoravan na krajnjem sjeveroistoku Vlašića - prijelaz prema Vučjoj planini. Kako njezin najviši dio nešto malo uzvisuje vlašićki plato neki je smatraju zasebnom planinom (vidi Meokrnje - Vučja planina) između Vlašića i Vučje planine. Najbliža veća naseljena mjesta su Jezera i Željezno Polje (istok), odnosno Šiprage na sjeveru. Na padinama Meokrnja je razvođe (Prelivode) između porječja Bosne (istok), Bile (jug), Ugra i Ilomske (zapad – jugozapad) i Vrbanje (sjeverozapad). Meokrnje je bogato mješovitom i crnogoričnom šumom, osobito njene jugozapadne padine (prema Ilomskoj i Ugru). Njezinim grebenom vodi neuređena komunikacija Gluha Bukovica - Kruševo Brdo - Šiprage. Na Meokrnju se nalaze ruševine planinarskog doma (KOORDINATE PL. DOMA: 44° 22' 48.00" N 17° 42' 34.00" E) .
Prelivode
Područje na sjeveroistočnom djelu planine Vlašić razvođe je rijeka Vrbanje, Ugra, Ilomske i Bile. U radijusu od samo 2 do 3 kilometara, na grebenu između središnjeg dijela Vlašića i Meokrnja ovdje se razdvajaju porječja Vrbasa (Ugar, Ilomska i Vrbanja) i rijeke Bosne (Bila). |
POGLEDAJ
U 8. mjesecu 2013. godine u udaru groma na lokalitetu Meokrnje, na platou Vlašića, nastradalo je 50 ovaca, vlasništvo Hamida Selave iz Gluhe Bukovice, općina Travnik. Dvije godine ranije na istom lokalitetu grom je usmrtio 65 ovaca.
SELO SKOMORJE MEDO U POLA DANA DOLAZI
Autor: Naše Selo Veselo Datum objave: 13.12.2022. Opis. Hvala što pratite naš youtube kanal.U ovoj reportaži možete pogledati našu posjetu selu Skomorje.Selo Skomorje pripada opštini Travnik od koje je udaljeno 21 kilometar i ne baš tako dobro povezano putnom infrastrukturom.Kako se danas živi u Skomoriju reći će nam naši sagovornici. |
Kruševo Brdo
Kruševo Brdo, izmedju sna i jave
Autor: Goran Ivanovic Datum objacve: 10.1.2023. Opis. Kruševo Brdo iz sasvim druge perspektive koja nadam se približava ljepotu ovog mjesta i onima koji ne vuku korijene iz njega a ujedno se može uvidjeti i veličina ovog po mnogo čemu zanimljivog sela i područja. Video je kombinacija snimaka iz više snimanja u raznim danima i raznim dijelovima dana, neka mi oproste oni dijelovi koji još nisu snimljeni, biće uskoro. |
Mlada Nedelja Krusevo Brdo 2009 g BN TV
Autor: Jerko Maric68 IzvornaMuzika Krusevo Brdo Datum objave: 14.12.2019. |
Kruševo Brdo šetnja Vrbanja - Potok - Ilomska
Autor: Goran Ivanovic Datum objave: 18.5.2019. Opis. Zanimljiva šetnja od Vrbanje sa 650 mnv do Ilomske 1150 mnv novim putem klisurom potoka Vrlet, kroz zaseok Potok, pored zanimljive jame i čarobne šume koja gdje tlo diše dolazi se do planinske ljepotice rijeke Ilomske koja teče paralelno sa Vrbanjom iako je visinska razlika 500 m. Povratak na polazište kroz zaseoke Lugići i Pavlovići. |
Burekijada 2022 - Kruševo Brdo
Autor: Zoran Gajic - Offroad Gastro Cyclist Datum objave: 26.2.2022. Opis. Prvi put na Burekijadi u Kruševom Brdu. Selo se nalazi uz Vrbanju, podno Vlašića, ali se do njega dolazi kada poslije Kotor Varoši skrenete desno prema Šipragama. Iako na prvi pogled video nema veze sa vožnjom bicikla, ipak smo poziv da dođemo dobili od ljubaznih mještana koje smo upoznali na biciklanju kroz Kruševo Brdo, i koji su nas kasnije pratili na Youtube. Interesantni običaji, plemenita nastojanja da se tradicija sačuva i prenese na mlađe generacije. Nakanite se i jedan lijep dan se provozajte do Kruševa Brda, i odatle pješice ili biciklom idite u okolne planine, uživaćete garantujem. |
|
Zimski dan u Kruševu Brdu
Autor: Goran Ivanovic Datum objave: 17.1.2023. Opis: Lagana vožnja iz Novakovića (860 mnv) do Zborišta (1010 mnv) uz predivne slike zimskog pejzaža |
Biljanska dolina
Biljanska dolina (Maline, Suhi dol, Orahovo, Gluha Bukovica, Dub, Jezerci, Fazlići, Zagrađe)
Autor: Elhan Aganović Datum objave: 23.5.2022. Opis. Maline Suhi dol Orahovo Gluha Bukovica Dub Jezerci Fazlići Zagrađe |
5. GALICA
Galica je planina u Bosni i Hercegovini, u srednjoj Bosni. Nalazi se sjeverno od Turbeta i sjeverozapadno od Travnika. Negdje ju se uračunava u dio masiva Vlašića.
Pruža se u pravcu istok - zapad. Na zapadnom kraju spušta se ka sjeverozapadu. Na istoku se nastavlja na Vlašić. Gustije su naseljeni južni obronci. Najviši vrh Bukovačko brdo nalazi se na 1627 metara nadmorske visine. Na jugu protječe Lašva, a na sjeveru Ugar. Južno je planina Radalj. Sjeverno je skijaški centar Babanovac. Galica. Wikipedija |
AKTIVNOSTI
Planinarenje i pješačenje
Udaljenosti na Vlašiću
Paklarevo - Babići - Galica: 2 h
Galica - Puhalovac - Plan. dom "Devečani": 2 h
PD Devečani - Paljenik (vrh): 1,5 h
Paljenik - Bukovica - Konjska: 1,5 h
Paklarevo - Babići - Galica: 2 h
Galica - Puhalovac - Plan. dom "Devečani": 2 h
PD Devečani - Paljenik (vrh): 1,5 h
Paljenik - Bukovica - Konjska: 1,5 h
Penjaštvo i alpinizam
U središnjem stubu Devečanskih stijena opremljeno je sportsko penjalište, započeto 1991. a nastavljeno odmah po otvaranju područja 1997. Sve smjerove je ručno opremio i prepenjao Edin Durmo s partnerima (Darko Rašković i Jure Miljak). IZVOR
|
Vlašić dobio najljepšu feratu u BiH
Autor: Agencija DAN DAtum objave: 30.10.2021. Opis. Video: Agencija DAN |
Biciklizam
Bike - Vlašić, Paljenik, Čavo, Pavo
09.7.14. Autor: Nenad Rajic Preko Guče Gore, Konjske i Devečana do najvišeg vrha Paljenika, pa se prema vrhu Čavo i vrhu Pavo. Spust prostranstvima s oštrom travom je bio nezaboravan, posebno po planiranoj ski stazi s vrha Pave. ze.mtb Adventure Fest Vlašić 2013 - MTB voznja
Autor:Haris Jaganjac; Datum objave: 15.9.2013. Opis: Video je snimljen na MTB vožnji održanoj 08.09.2013. u okviru Advanture Fest Vlašić 2013. Snimkom je pokrivena relacija Devećani - Repetitor - Šantići - Markovac - Babanovac. |
BORAVAK U PLANINI I U KRAJU
Pristup
Do Vlašića se dolazi iz pravca Banja Luke preko Jajca te Turbeta ili Travnika; iz Sarajeva preko Travnika; sjevernim obodom masiva Vlašića iz Banja Luke preko Čelinca i Kotor-Varoši. Zapadnim obroncima planine vodi regionalna cesta R-413, Banja Luka - Skender Vakuf - Travnik.
Smještaj
Na masivu Vlašića je izgradeno nekoliko planinarskih domova:
> Devećani (održava PD "Vlašić"),
> Meokrnje,
> Šantić,
> Galica (održava PD "Galica").
> Devećani (održava PD "Vlašić"),
> Meokrnje,
> Šantić,
> Galica (održava PD "Galica").
Turistička ponuda
Babanovac
Danas je posjetiteljima Babanovca na raspolaganju nekoliko novih i obnovljenih hotela, motela, kao i kapaciteti u privatnom smještaju. Pored nekadašnje skakaonice, od sportskih objekata na Vlašiću, tu su i četiri ski-lifta: "Ugar" s kapacitetom od 650 skijaša za jedan sat, "Markovac" sa takodjer 650 skijaša po satu, dupli,sidro-lift "Babanovac" kapaciteta 2100 skijaša po satu, posljednje izgradeni ski-lift "Visovi" ima kapacitet od 900 skijaša po satu. Poseban ugodaj skijašima predstavlja skijanje u noćnim satima. Nedaleko od hotela "Babanovac" nalazi se i "Baby" ski-lift (300 skijaša po satu). |
SKI centar Vlašić (Babanovac)- promo video
Autor: Fakezzz; Datum objave: 26.11.2015. Opis: Turističko-promotivni spot - SKI centar Vlašić (Babanovac) Turistička zajednica SBK/KSB SrednjaBosna.ba - Bosna i Hercegovina |
IZVORI I LITERATURA
ReferenceLiteraturaBEŠIROVIĆ, Uzeir: Vlašić. Naše planine, 7-8/1967 str. 159 (PDF)
BOŽIĆ, Ružo: Od vrha do vrha. Hrvatski planinar, 2/1939 str. 40 (PDF) ČAGLJEVIĆ, Stanko: Na Vlašić planini, Hrvatski planinar, 11/1939 str. 358 (PDF) DOZET, Natalija; STANIŠIĆ, Marko; BIJELJAC, Sonja; PEROVIĆ, M.: Ispitivanje tehnologije bijelog sira — tipa travničkog. Poljoprivredni fakultet, Mljekarstvo 33 (5) 1983. (PDF)
IVANIŠ, Vilim: Vlašić planina. Hrvatski planinar, 5/1935 str. 133 (PDF) JARDAS: Izrada i upotreba drvenog posuda u mjekarstvu. Mljekarstvo, Vol.3 No.10 Listopad 1953. (PDF) KORJENIĆ, Ešref: U tmini Paklarskih stijena. Naše planine, 1967, br. 9-10, str. 205 (PDF) LIPOVŠČAK, Ivo: Prve skije na Vlašić-planini. Naše planine 2/1949 str. 43 (PDF) LIPOVŠČAK, Ivo: Prve skije na Vlašić-planini. Naše planine 3-4/1949 str. 82 (PDF) L.I.: Planina Vlašić porasla za 80 metara. Naše planine 3-4/1966 str. 93 (PDF) PLAČEK, Josip: Ljepote manje poznatih bosanskih planina (Na Vlašiću). Hrvatski planinar, 12/1937 str. 374 (PDF) SIGMUND, Josip: Zimsko krstarenje Vlašić planinom. 5/1938 str. 141 (PDF) STOJČIĆ, Berislav: Vlašić. Članak. Enciklopedija Jugoslavije, Svezak 8, str. 518. Zagreb, 1971. ŠAPINA, Terezija: Kvaliteta autohtonog travničkog sira. Magistarski rad. Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Zagreb, 2008.
ALPINIZAM I PENJAŠTVO DURMO, Edin: Praznički smjer u Devečanskim stijenama na Vlašiću (Prvenstveni usponi). Naše planine, 1-2/1981 str. 45 (PDF) DURMO, Edin: Smjer za "4 gege" u Devečanskim stijenama na Vlašiću (Prvenstveni usponi). Naše planine, 1-2/1981 str. 45 (PDF) GAFIĆ, Muhamed : "Devečanski smjer" u Devečanskim stijenama na Vlašiću (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1974 str. 139 (PDF) KLIKO, Sakib: “Ćusine 20” u Devečanskim stijenama na Vlašiću (Prvenstveni usponi). Naše planine, 3-4/1981 str. 94 (PDF) Zijin smjer u Devečanskim stijenama na Vlašiću (Prvenstveni usponi). Naše planine, 5-6/1975 str. 108 (PDF) Harijev smjer u Devečanskim stijenama (Vlašić) (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 180 (PDF) Ilijin stup u Devečanskim stijenama (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 180 (PDF) Južna jaruga u Devečanskim stijenama (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 181 (PDF) Smjer Jusufa Pačenkovića u z. dijelu Devečanskih stijena (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 181 (PDF) Varijanta Devečanskog smjera (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 181 (PDF) Školski smjer u Devečanskim stijenama (Prvenstveni usponi). Naše planine, 7-8/1978 str. 181 (PDF) Vanjske povezniceVijesti
|
Planinarske staze na Vlašiću
Autori: Senad Agačević, Edhem Kozar Opis: U publikaciji na 140 strana, autori se bave poviješću planinarstva, klimom, florom te planinarsko – pješačkim stazama, kategorizacijama, oznakama…, a koje su pored opisa uobličene i prigodnim fotografijama, mapama sa koordinatama i profilima puta. Izvod iz recenzije g. – dina Zijada Delje, predsjednika PS BiH: ”Knjigu preporučujem svima koji svojim primjerom doprinose da planina Vlašić ostane svijet iskonske prirodne ljepote, jer su rijetke one koje su nam na malom prostoru podarile takvu ljepotu i raznolikost. Predlažem je kao dio osnovne literature za sve početnike, …kao i onim iskusnijim na podsjećanje i obnovu znanja…” |
Na Devečanima
Uz planinarski dom "Jusuf Pečenković" na Devečanima (1763 m n.v.) prolazi cesta kojom se preko Devečana dolazi i do najvišeg vrha Paljenika. S ovog ruba Vlašićke visoravni pružaju se odlični poglei prema dolini Lašve u podnožju Vlašića, i još mnogo dalje. |