PRAPOVIJEST
|
Prapovijest je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Prapovijesno doba je najstarije razdoblje ljudske povijesti. Početak prapovijesti definiran je prvim nalaskom oruđa hominida (negdje oko 2.500.000 godina p.n.e.), a kraj s početkom ljudske pismenosti (tj. najstarijim nalazima ljudske pismenosti) - oko 3500. godine p.n.e. (u Mezopotamiji i Egiptu, u Grčkoj potkraj 8. st. p.n.e.).
Podjela. Periodizacija prapovijesti temelji na vrsti materijala od kojega je čovjek tada izrađivao oruđe, oružje, nakit i dr. (kamen, bronca, željezo), a na temelju proučavanja tih predmeta materijalne kulture arheologija oblikuje opću sliku kronološkoga slijeda razvojnih faza (relativna i apsolutna kronologija). Prapovijest se dijeli na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije (paleolitik), srednje (mezolitik) i mlađe kameno doba (neolitik), a metalno doba na bakreno (kalkolitik, eneolitik), brončano i željezno doba. Budući da je za prijelaz iz jednog doba u drugo potrebno da novi materijal uđe u široku uporabu, jasna granica između jednog doba u drugo nikada nije sasvim točno određena. Tako npr. kultura koja je tek otkrila pogodnosti uporabe bakra ulazi u bakreno doba tek kada bakrene rukotvorine u njoj postanu široko rabljene. Zbog toga je određenje vremenskog perioda između ovih perioda okvirna procjena:
|
POJMOVNIK
Arheološka kultura U arheologiji, kultura je način života koji je izgradila neka skupina ili zajednica ljudi na određenom području, a koji se prenosi s naraštaja na naraštaj; također grupa, kulturna grupa, skupina, kulturna skupina. Uključuje ponašanje, materijalne stvari, ideje, običaje, institucije, vjerovanja i dr. Ime dobiva po značajnom nalazištu (eponim, primjerice vinčanska kultura, vučedolska kultura, bjelobrdska kultura), rijeci (potiska kultura), a rjeđe prema nekim ključnim obilježjima (kultura linearnotrakaste keramike, kultura vrpčaste keramike, kultura ljevkastih vrčeva, kultura polja sa žarama). Kulturni tip je inačica, tj. lokalna podgrupa s nekim specifičnim regionalnim obilježjima (brezovljanski tip sopotske kulture). Kulturni kompleks označava skupinu kultura s djelomično zajedničkim elementima (starčevački kulturni kompleks, kompleks kultura linearnotrakaste keramike). IZVOR Arheološka kultura. Wikipedija (hr) |
Hrvatska. Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolitika u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura.
Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tène). Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje.
Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tène). Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje.
|
Crna Gora. Najstariji tragovi ljudskih naseobina na tlu današnje Crne Gore datiraju iz srednjeg paleolitika. U pećini Crvena stijena, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom nad Trebišnjicom, pronađena su oruđa za rad, oružja za lov, predmeti vezani za sakralnu upotrebu i nakit, koji se datiraju u doba od prije šezdeset, odnosno trideset i pet tisuća godina.
Od 5.500. do 3.000. p.n.e., u razdoblju neolitika (mlađe kameno doba) na području Crne Gore se razlikuju dvije osnovne kulturne oblasti: mediteranska i središnja balkanska (Starčevačka kultura i Vinčanska kultura grupa, s lokalitetima Beran Krš i Petnjik, kod Berana). Najbolje su proučeni ostatci iz Crvene stijene. Do unaprijeđenja lončarstva dolazi u mediteranskom središnjem neolitiku (4.500. – 3.800. pr. Kr.). Od 1500. do 1200. p.n.e, (razvijeno brončano doba) još nije došlo do razdvajanja ilirskog i tračkog elementa na podrucju Balkana. Za ovaj period, od nalaza u Crnoj Gori karakteristične su sjekire "albansko-dalmatinskog" i "skadarskog" tipa. Postoji utjecaj razvijenih kultura oblasti Egeja i intenzivne trgovačke veze s mikenskom kulturom. Naselja iz ovog razdoblja su kod Crvene stijene, Ceret (kraj Zognja, Ulcinj) Bijedića (kod B. Polja) i Beran-krša, kraj Berana. Prikazi jelena na zidu okapine u Lipcima (Boka kotorska) također pripadaju ovom dobu. Iz brončanog doba potječu i ostaci utvrđenja u Petrovićima kod Crvene stijene, Zavrh kod Nikšića i Međeđa glava kod Podgorice i čitav niz usamljenih nalaza. Iz prelaznog razdoblja brončanog u željezno doba, pronađeni su mahom pojedinačni nalazi, dok su u željezno doba datirane nekropole u Mijeloj na Skadarskom jezeru i Budvi s naseljem iz istog doba, zatim humke u Gotovuši nad Ćehotinom, kod Berana i Crvene stijene. Pored ovih nalaza, treba istaći i ostatke četiri utvrđenja (Jazalj, Rogamske strane, Trijebač i Kabao) oko ušća Zete u Moraču, koja nisu datirana, kao i humke na Cijevnoj kod Podgorice, Grblju, u Njegušima, Cetinju i Nikšiću, na Savinom laktu i kod Crvene stijene (Banjani i Drpe). Nalazi predmeta srodnih Starčevačkoj kulturi na cijelom teritoriju današnje Crne Gore, ukazuje na kontinuitet ljudskih naselja na ovom prostoru. |
Prapovijesni nalazi na tlu Crne Gore: crvan boja - kameno doba; zelena boja - brončano doba; plava boja - prijelaz iz brončanog u željezno doba; siva boja - nedatirani nalazi
Autor: Bratislav Tabaš - Vlastito djelo, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=3686476 |
KAMENO DOBA
Kameno doba je izraz kojim se označava najstarije razdoblje prapovijesti. U okviru kultura toga doba čovjek je izrađivao oružje i oruđe pretežito od kamena, ne poznajući još obradu metala.
Podjela kamenog doba
Podjela kamenog doba
- Paleolitik ili starije kameno doba je razdoblje u kojem se pojavljuje čovjek i nastaju najstarije kulture, od prije 2.500.000 ili 2.000.000 god. do 10.000 p.n.e. te obuhvaća cijeli pleistocen (geološko razdoblje), koji je obilježen izmjenama ledenih razdoblja (oledbe, glacijali) s razdobljima zatopljenja (interglacijali, termali). Način života, kao i u mezolitiku koji se na nj nastavlja, obilježava lov i skupljanje plodova. Obično se dijeli na stariji (donji), srednji i mlađi (gornji). Neki autori govore i o kasnom paleolitiku (10.000 p.n.e. – 8.000 p.n.e.). Ponekad se kulture starijega i srednjega paleolitika zajednički nazivaju protolitik, a one mlađega paleolitika i mezolitika, miolitik.
- Mezolitik ili srednje kameno doba, u prapovijesti, prijelazno razdoblje između paleolitika i neolitika; približno se datira od 10.000. do 6.500 p.n.e. Kada se umjesto mezolitika rabi naziv srednje kameno doba, valja razlikovati mezolitik kao razdoblje između paleolitika i neolitika od srednjega kamenoga doba u Africi, koje vremenski odgovara srednjemu paleolitiku u Europi; neki autori to prijelazno razdoblje raščlanjuju na epipaleolitik ili produženi paleolitik i protoneolitik, odnosno razdoblje koje je prethodilo klasičnomu neolitiku.
- Neolitik ili mlađe kameno doba; razdoblje u kojemu nastaju prve sjediteljske ljudske zajednice s trajnim naseljima i čvrstim nastambama, utemeljene na uzgoju biljaka i pripitomljivanju životinja. Prije oko 10.000 god. s holocenom i otopljivanjem nastaju povoljniji uvjeti za prijelazak čovjeka s lovačkoga i skupljačkoga načina života na vlastitu proizvodnju hrane. Neolitik počinje oko 6.500 p.n.e., a polovicom 4. tisućljeća p.n.e. (3.500 god. p.n.e.) prodire šira uporaba metala kojom se završava neolitik, a počinje bakreno doba ili eneolitik.
Paleolitik
(oko 2.500.000 p.n.e. do oko 10.000 p.n.e.)
|
Starije kameno doba ili paleolitik je razdoblje u kojem se pojavljuje čovjek i nastaju najstarije kulture, otprije 2.500.000 p.n.e. do oko 10.000 p.n.e. te obuhvaća čitav pleistocen, koji je obilježen izmjenama ledenih razdoblja (oledbe, glacijali) s razdobljima zatopljenja (interglacijali, termali). Način života, kao i u mezolitiku koji se nastavlja na nj, obilježava lov i skupljanje plodova.
Podjela paleolitika 1. donji paleolitik: oko 2 500 000 god. p.n.e - oko 250/200 000 god. p.n.e. 2. srednji paleolitik: oko 250/200 000 god. p.n.e. - oko 40 000 god. p.n.e. 3. gornji paleolitik: oko 40 000 god. p.n.e. - oko 10 000 god. p.n.e. IZVOR Starije kameno doba. Wikipedija (hr) |
|
Hrvatska. Na području Hrvatske postoje mnogobrojna paleolitička nalazišta. Najstariji nalaz predstavlja jednostavni udarač (chopper tool) od okresanog potočnog oblutka s nalazišta Šandalja I. kraj Pule. Kameni ručni klinovi iz razdoblja starijeg paleolitika pronađeni su u Ponikvama kraj Ivanca, Golubovcu i Donjem Pazarištu u Lici. Najpoznatije nalazište u Hrvatskoj je Hušnjakovo brdo kraj Krapine gdje su nađeni ostaci neandertalaca ("krapinski pračovjek") uz artefakte iz srednjeg paleolitika. Ostaci neandertalaca nađeni su do sada još i u špilji Vindiji kraj Ivanca, koji su približno 100.000 godina mlađi od krapinskih, i jedni su od najmlađih europskih neandertalaca. U Hrvatskoj zasad nema tragova paleolitičke umjetnosti, ali postoje drugi nalazi iz razdoblja mlađega paleolitika. Tako su pronađena kamena i koštana oruđa i oružja iz toga razdoblja u Romualdovoj pećini kraj Rovinja, Vergotinovoj pećini kraj Poreča, Pupićinoj peći (kod Vele drage pod Učkom), Vindiji, Velikoj pećini, na lokalitetu Šandalja II., Mujinoj pećini kod Trogira, Cresu, Lošinju, Krku, Rabu, Dugom otoku itd. Paleolitički nalazi nađeni su i u pećini Bukovac u Gorskom kotaru, Cerovačkim pećinama u Lici i kanjonu Čikole.
Ostali dinarski krajevi. Crvena stijena, selo Petrovići, (Donji Banjani) kod Nikšića, Crna Gora - otkrivena je 1954. Otkriveno je 15 kulturnih horizonata sa 31 kulturnim slojem i dubinom od 20 do 30 metara; Betalov spodmol, Slovenija - otkriveno 5 horizonata, od musterijera, madlena do epipaleolita. Divje babe (Slovenija), krška pećina i arheološki park s pogledom na rijeku Idrijcu. Poznata je po svojim paleolitičkim ostacima, među kojima je i obrađena kost pećinskog medvjeda poznata kao flauta iz Divjih baba, koja je protumačena kao neandertalski muzički instrument. |
ČLANAK
Đuro Basler Paleolitsko i mezolitsko doba Arheološki leksikon. Tom 1 str. 15-2048 Prva paleolitska stanica u Bosni i Hercegovini otkrivena je u augustu 1949. g. na brežuljku Kamen u Makljenovcu kod Doboja. Nalazište je, međutim, u tom trenutku bilo već praktično, razoreno radom kamenoloma. No, i kao takvo ono je pružalo dovoljno podstreka da se u sličnim uvjetima na nekom drugom mjestu potraže istorodni objekti. Tako je do 1984. g. u porječjima Ukrine, Usore, Bosne, Vrbasa i Save otkriveno oko 80 lokaliteta, na kojima se, sudeći po specifično okresivanim kremenicama, kriju ostaci prebivališta paleolitskih ljudi. Iskopavanja su poduzeta do sada na dvadesetak mjesta. Za neka nalazišta može se već danas tvrditi da su erozijom u prošlosti i novijem vremenu uništena do neznatnih ostataka. Radovi na istraživanju paleolitskih kultura odvijali su se do sada u tri etape: a) faza otkrivanja i prvih terenskih saznanja (1949-1958) b) rani sistematski zahvati (1959-1968) c) istraživanja s razrađenom tehnikom iskopavanja i kabinetske obrade (1969-...). U početku su radovi odmicali vrlo sporo jer za to nije postojala potrebna tradicija i tehničko iskustvo. To je bila tipična faza traženja optimalnih metoda rada, specifičnih za nalazišta u sjevernoj Bosni. U tome traženju znatnu ulogu odigrala je suradnja s istraživačima iz oblasti prirodnih nauka, kao što je geologija, paleopedologija, paleontologija, paleobotanika i druge. Iskopavanja do 1958. g. imala su, prema tome, pretežno informativni značaj. Paralelno sa prvim iskopavanjima vršen je intenzivan pregled terena u široj okolici, pa je oko ušća Usore u Bosnu otkriveno nekoliko vrijednih nalazišta, osobito onaj na Londži. Revizijom nalaza sa Luščića u Kulašima, otkrivenih slučajno, prilikom gradnje željezničke pruge 1951. g. utvrđeno je da se i na tom mjestu nalaze ostaci paleolitske stanice. Sondažni zahvati na Luščiću i Visokom brdu u Lupljanici, izvedeni u kasnu jesen 1958, pružili su zadovoljavajuće rezultate, sa kojima se moglo pristupiti sistematskim zahvatima i tako, otpočeti nova etapa u istraživačkom radu. Prvi iskopi sa razrađenim metodama rada i određenim ciljem izvršeni su odmah slijedeće, 1959. g. na Luščiću u Kulašima i na Visokom brdu u Lupljanici. U isto vrijeme iskopavanja su vršena i na Danilovića brdu (1959), pa Grabovca brdu (1960) u Podnovlju, te na Krndiji u Potočanima. God. 1962—63. istraživana je Mala gradina u Kulašima, zatim Hendek u Makljenovcu kod Doboja i Krčevnica u Popovićima. Znatan uspjeh predstavljalo je otkriće na Kadru (1965) kod Odžaka, gdje su u narednim godinama, sve do 1976, vršena obimna iskopavanja. Rezultati radova izvedenih do 1963. g. sakupljeni su u jednom prikazu koji je objavljen prilikom proslave 75. godišnjice Zemaljskog muzeja, a 1966. g. prikazani su na Međunarodnom kongresu za prahistorijsku arheologiju u Pragu. God. 1980. izvršeni su obimniji radovi na lokalitetu Zobište u Detlaku kod Dervente. Otkrićem nekoliko artefakata u Bijambarskoj pećini kod Olova 1967. g., srednja Bosna je ušla u krug zanimanja arheologa kao region koji obećava bogate nalaze. Slično je, naime, i sa Rudom glavicom kod Trnova, gdje su 1980. g. otkriveni predmeti paleolitske provenijencije. Revizijom nalazišta Marinkova pećina u Rogoušićima, na istočnoj periferiji Sarajeva, otkrivenog još 1892. g., ustanovljena je mogućnost da se i u ovom gotovo zaboravljenom nalazištu fosilne faune otkriju tragovi djelatnosti pračovjeka. Posebno vrijednu prinovu za arheologiju paleolitika u Bosni i Hercegovini predstavlja otkriće paleolitskog prebivališta u Badnju kod Stoca, gdje je, osim bogatih slojeva sa kulturom kasnog epigravettiena, otkrivena gravura na stijeni. Time je ujedno otpočela i serija otkrića u području jadranskog klimatskog regiona, gdje se s pravom mogu očekivati novi važni nalazi. Najvažnije skupine paleolitskih nalazišta u Bosni i Hercegovini raspoređene su na njena dva suprotna kraja: jedna se nalazi u panonskoj regiji Bosne, a druga na mediteranskom jugu Hercegovine. Nalazi u centralnom dijelu za sada su škrti i pokazuju više tendencija prema jugu nego prema sjeveru. Panonski dio Bosne obuhvaća oko 100 km širok pojas sjeverne Bosne. To je pretežno ravnica, dijelom i barovita, iz koje se izvijaju ne odviše visoka brda: od Prosare i Kozare na zapadu, preko Ljubića i Vučjaka do Majevice na istoku. Nalazišta su situirana na niskim brežuljcima pored rijeka, a sastoje se ođ slojeva kvartarne ilovače svjetlosmeđe boje. To su tipična kisela tla iz kojih je, pod utjecajem padavina, izapran kalcijumov karbonat, a sa njime su uništeni svi organski ostaci od nekadašnjeg obitavanja, pa tako i kosti životinja. Jedino su se sačuvale peludi biljaka, koje ukazuju na činjenicu da je okoliš pračovjeka činila vlažna tundra sa divljom travom i patuljastim frigorifilnim drvećem: brezom, johom, vrbom i sličnim vrstama. Starost nalazišta se kreće između 60.000. i 10.000. g. prije паšeg vremena. Geološki i paleopedološki dio poslova vrlo uspješno je đo 1960. g. vodio Đuro Janeković, tada profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. On je svojim radom udario temelje kolaboraciji sa prirodnjačkim disciplinama toliko uspješno da se na tim osnovama mogao nesmetano nastaviti posao kada je te radove nastavio Karl Brunnacker, stručnjak za geologiju kvartara na Univerzitetu u Kolnu. Palinološka istraživanja povjerena su Aleksandru Gigovu iz Beograda, petrografska Jakobu Parnicu iz Sarajeva, sada u Zagrebu, a paleontološka se vrše na tri strane: kod V. Ložeka u Pragu, M. Maleza u Zagrebu i B. Sale u Ferrari. Neki istraživački projekti izvode se u saradnji Zemaljskog muzeja sa odgovarajućim ustanovama u svijetu, naročito sa Univerzitetom Massachussets u Ann Arboru i Univerzitetom Kansas u Lawrence-u, oba u Sjedinjenim Američkim Državama. |
Mezolitik
(oko 10.000 god. p.n.e. - oko 6.500 god. p.n.e.)
|
Mezolitik ili srednje kameno doba (o. 10 000 god. p.n.e. - o. 6500 god. p.n.e.) je prijelazno razdoblje između paleolitika u neolitik. Početak vremenski otprilike odgovara koncu pleistocena odnosno početku holocena. Srednje kameno doba je trajalo, odnosno usporedno je vremenski išlo s donjim holocenom, odnosno njegovim podrazdobljima predborealom i borealom.
Neki autori govore i o kasnom paleolitiku (10 000 - 8000 god. p.n.e.). Katkad se kulture donjega i srednjega paleolitika zajednički nazivaju protolitik, a one gornjega paleolitika i mezolitika, miolitik. Kada se umjesto mezolitika rabi naziv srednje kameno doba, valja razlikovati mezolitik kao razdoblje između paleolitika i neolitika od srednjeg kamenog doba u Africi koje vremenski odgovara srednjem paleolitiku u Europi. Neki autori to prijelazno razdoblje raščlanjuju na epipaleolitik ili produženi paleolitik i protoneolitik, odnosno razdoblje koje je prethodilo klasičnomu neolitiku. Pripada vremenu geološke sadašnjosti, tj. holocenu, a početak mezolitika uvjetovan je završetkom ledenog doba (pleistocena) 10.000 godina prije sadašnjosti, naglo se povećava temperatura i povećava se koncentracija vlažnog zraka. Temperature bilježe osciliranja, kao i značajnija zahlađivanja u pojedinim razdobljima, no u ukupnosti temperature se približavaju temperaturama iz sadašnjosti. Osnovno obilježje su klimatske promjene: zatopljenje, povlačenje leda, podizanje razine vode (pr. Jadransko more podiglo se za 100 m) i promjena obalnih linija. Tako se mijenja i biljni i životinjski svijet, ledenodobne životinje izumiru ili se sele na krajnji sjever, a ljudi život prilagođavaju tom izmijenjenom okolišu. Tako se razvija lov na brzu divljač (srne, jeleni, divlja goveda, divlje svinje) i ptice, a glavno oružje postaju luk i strijela. Nabujale rijeke, potoci, jezera nude nove izvore hrane, pa se razvijaju ribolov i sakupljanje školjaka, što zahtijeva i novu vrstu oružja i oruđa, a to su mikroliti izrazito geometrijskih oblika čijim se usađivanjem dobivanju koplja, sulice, strjelice, harpuni. Brojne su i koštane izrađevine: šila, igle, udice, bodeži, nakit. Iz mezolitika potječu i najstariji nalazi čamaca izdubljenih u deblu (monoksil), ali i onih načinjenih šivanjem životinjskih koža. Novim načinom života smanjuju se migracije i omogućuje se stvaranje stalnijih naseobina. IZVOR Srednje kameno doba. Wikipedija (hr) |
Europske kulture oko 8500 g. pr.Kr. 1.kulture gornjeg paleolitika, 2.mezolitičke kulture, 3.Swiderijanska, 4.Pontska Tardenoaška, 5.Iberijska Kapsijska, 6.Oranska, 7.donja Kapsijska, 8.područje plodnog polumjeseca
Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=464378 |
Mezolitik u dinarskim krajevima
|
Italija. Na području Furlanije (sjeveroistočna Italija) više je mezolitičkih nalazišta, koja su djelomično istražena. U pećinama u okolici Trsta (kao što je Grotta dell'Edera) pronađena su ognjišta, morske školjke i kamene ogrlice od pješčenjaka iz 6.500 g. p.n.e.
Slovenija. Nalazište Breg, kod Ljubljane (Ljubljansko barje), u Sloveniji, potječe iz 6. tisućljeća p.n.e. Među ostacima životinja iz Brega nalaze se jelen, srna, divlja svinja, vidra i različite ribe. Slični su ostaci na nalazištu Pod Črmukljo, kod Ilirske Bistrice. Koštani harpuni nađeni su u Bregu i u spilji Spehovki. Hrvatska. Srednje kameno doba, tj. mezolitik, u Hrvatskoj je nedovoljno istraženo i o njemu se malo piše. Gravettienska je kultura postupno prelazila u različite faze epipaleolitika i mezolitika. To je očito u Šandalji II (arheološko i paleontološko nalazište kraj Pule), a pojedinačni nalazi zabilježeni su u Oporovini na Učkoj, Vergottinovoj pećini na Poreštini, Klanjčevoj pećini na Ćićariji, Podosojnoj pećini u Mošćeničkoj Dragi i na otvorenome nalazištu u Savudriji. Istraživanjima u Pupićinoj pećini u Veloj dragi otkriveni su važni nalazi datirani u gornji paleolitik i mezolitik. Uz malo oruđe i oruđe složenoga tipa, pronađeno je i nekoliko ljudskih kostiju. Pupićina peć, kao i okolna nalazišta Šebrn i Kotle, sadržavala su mikrolite, probušene morske školjke i probušene jelenske zube, stare između 9.500 i 10.000 godina. R. Battaglia pronašao je 1944. lubanje u pećini kraj Baderne (Dančeva pećina). Sondiranjima u kvartarnim naslagama pećine Oporovina, M. Malez je u sloju »e« pronašao ostatke pokopa u pećinskome prostoru, odnosno veći dio ljudskoga kostura s ukrasima od dijelova jelenjega roga. U Klanjčevoj pećini iznad Bresta pronađena su uz mezolitsko kameno i koštano oruđe i dva čovječja vratna kralješka. IZVOR Hrvatski povijesni prostor u srednjem kamenom dobu. Wikipedija (hr) Bosna i Hercegovina. Na lokaciji Tilava (Butmir) otkriveni su ostaci mezolitskog i protoneolitskog razdoblja, datirani okvirno u razdoblje od 8000. do 6000. godine prije naše ere. Crna Gora. U Crnoj Gori poznata su mezolitička nalazišta Crvena stijena i Odmut, stara oko 7.000 godina. |
PROČITAJ VIŠE
BORIĆ, Dušan; BOROVINIĆ, Nikola; ĐURIČIĆ, Ljijana; BULATOVIĆ, Jelena; GEROMETTA, Katarina; FILIPOVIĆ, Dragana; i dr.: Spearheading into the Neolithic: Last Foragers and First Farmers in the Dinaric Alps of Montenegro. European Journal of Archaeology22 (4) 2019, 470–498. (PDF)
|
Crvena stijena
 Crvena stijenaAutor fotografije: Vladimir Tkalčić (Panoramio) Crvena stijena je arheološko nalazište iz starijeg kamenog doba (paleolita), koje se nalazi u špilji nedaleko od sela Petrovići (općina Nikšić), 50-ak km od Nikšića, blizu granice Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Špilja je otkrivena 1954. godine i smatra se nalazištem s najdebljim kulturnim slojem (od musterijena do brončanog doba), najbogatijom stratigrafskom slojevitošću na Balkanskom poluotoku i izuzetno očuvanim ostacima materijalne kulture, koji pružaju dobar uvid u razvoj paleolitskih kultura.
Iskopavanja na Crvenoj Stijeni su vršena pod rukovodstvom Alojza Benca i Đura Baslera, od 1955. do 1964. godine. Ovaj rad je spominjan u brojnim člancima i vrlo značajoj monografiji (Basler 1975. god.), zahvaljujući kojima je Crvena Stijena postala poznata u arheološkom svijetu. Nova obnovljena istraživanja su započela 2004 godine. u suradnji sa Sveučilištem iz Michigana (SAD). Rezultati novih istraživanja objavljeni su u poznatom časopisu Eurasian Prehistory 2009 godine. Pretpostavlja se kako će istreživanja Crvene Stijene trajati više desetljeća. Arheološko nlazište je plitka pećina, tipa okapina. Nalazi se na lijevoj obali kanjona rijeke Trebišnjice - danas Bilećkog jezera, 700 m iznad razine mora. Pri ulazu je široka 26 metara, na prednjem dijelu špilje široka je 15 m, te 20-25 metara pri nižim dubinama. Poznati arhološki slojevi dosežu dubinu od 20 metara.. Rezultati istraživanja. Crvena stijena je bila naseljena još u paleolitiku, kao i kasnije, u doba mezolitika (srednje kameno doba), neolitika (mlađeg kamenog doba) i metalnog doba. Najstariji kameni artefakti su stari oko 180.000 godina, a nalazi o postojanju pračovjeka preko 100.000 godina. Rezultati dobiveni istraživanjima pokazali su postojanje 31 kulturnog sloja. Razna oruđa (diskovi, rezači, šiljci, strugači itd.) većinom su napravljena od kamena, a manje od kosti i roga. Naseljavanje ljudi teklo je u nekoliko etapa. Zajednice koje su nastanjivale Crvenu stijenu, su se bavile lovom i ribolovom, živjele polunomadskim životom i kretale su se u hordama. U najdubljim slojevima otkriveni su ostaci špiljskog medvjeda, ali ne i hominida. Nalazi. Pronađene su naslage pougljenog drveta, pepela, životinjskih kostiju i puževih ljuštura, morskih školjki, stotine primjeraka alata i oružja od kremena, nekog drugog tvrdog kamena ili kostiju. Pougljeno drvo je bor, kakvog danas nema u okolici, što govori o sasvim drugom ambijentu toga vremena. Obilna vegetacija, na koju upućuje i obilje kostiju, s bujnim životinjskim svijetom omogućivali su utočište i hranu zajednicama mezolitskih ljudi. Jedna zajednica ne bi mogla sama postojati, pa je realnije da je čitava jadranska zona bila naseljena skupinama iste razine kulture. ČLANCI I LITERATURA WIKIPEDIJA - Crvena stijena Crvena stijena, Balkan Cave Archeology - tlocrt nalazišta (PDF) MARKOVIĆ, C.; The Neolithic of Montenegro; University of Belgrade, Beograd, 1985. BAKOVIĆ, M.; MIHAILOVIĆ, B.; MIHAILOVIĆ D.; MORLEY, M.; VUŠOVIĆ-LUČIĆ, Z.; WHALTON, R.; WOODWARD, J.; Crvena Stijena excavations 2004-2006, preliminary report; Eurasian Prehistory 6 (1-2), 3-31., 2009. (PDF) MARIJANOVIĆ, Brunislav; Neka pitanja ranog neolitika istočnog Jadrana; Izvorni znanstveni članak, Sveučilište u Zadru, 2006. (PDF) RADOVIĆ, G.; Svjedočanstvo o postojanju praistorijskih kultura u Crnoj Gori: Montenegrina.net Arheološka istraživanja na lokalitetu Crvena stijena; Montenegrina.net, 26.7.2005. Stigao put do Crvene stijene: Do jedinstvenog staništa neandertalca sada se lakše dolazi; Portal Analitika.me, 31.5.204. Crvena stijena i most na Moštanici, dva bisera nedovoljno znana, Jasnina putovanja, 2.10.2016. MANDIĆ, Svetlana; Pejović: Crvena stijena je mjesto gdje se može pratiti 200.000 godina praistorije, Vijesti.me, 18.5.2015. KADIĆ, V.; Nikšić: Crvena stijena mamac za arheologe; Večernje novosti, 4.12.2012. KAPETANOVIĆ, Suzana; Otkrića u Crvenoj stijeni važna za svjetsku arheologiju; Portal Analitika.me, 9.6.2014. |
Iskapanja
Unutrašnjost istočne strane špilje početkom iskapanja 2004. godine. Iza se vide stepenaste terase učvršćene suhozidima, ostaci ranijih iskapanja iz 1954.-1964. godine Autor fotografije: Jamie Clark 
Crvena stijena, iskopine
Keramika iz najgornjih slojeva nalazišta pronađena tijekom iskapanja 2004.-2005. |
Mlađe kameno doba (neolitik)
|
Mlađe kameno doba ili neolitik / neolit
Ime je složenica grčkih riječi neos = nov i lithos = kamen) je razdoblje u ljudskoj povijesti nakon paleolitika i prije metalnog doba. Osnovna obilježja mlađeg kamenog doba su razvoj zemljoradničke i stočarske privrede, pojava stalnih ruralnih i protourbanih naselja tj. prijelaz na "sjedilački način života", te proizvodnja keramičkog posuđa i drugih predmeta od pečene gline. Kameno se oruđe oružje i dalje proizvodi (sve do u brončano doba), a javljaju se tehnike glačanja i poliranja. Umjetnost se ogleda u ukrašavanju keramičkih posuda, figuralne plastike i različitih kultnih predmeta. IZVOR Mlađe kameno doba. Wikipedija (hr) 
Neolitičke grupe u Europi (5. milenj p.n.e.; karta na španjolskom jeziku
By José manuel benito Álvarez —> Locutus Borg - Self work (several fonts of information), Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1258802 
Neolitičke kulture na Balkanu (kasni neolitik)
By TKostolanyderivative work: TKostolany (talk) - European_Late_Neolithic.gif, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34897677 |
Neolitik u jugoistočnoj Europi i Mediteranu
Prve neolitičke grupe pojavljuju se u jugoistočnoj Europi, a najstariji nalazi datiraju se u vrijeme 6500. p.n.e. na otoku Kreti i na kopnu u Tesaliji, odakle širenje ide u dva smjera. Jedan pravac je prema središnjem Balkanu i Podunavlju, a drugi obalama i otocima Sredozemnog mora. Starčevačka kultura ili Starčevačko-kereško-kriška kultura na središnjem Balkanu, Mađarskoj i Rumunjskoj, zajedno sa Protosesklo kulturom u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kulturom u Sjevernoj Makedoniji i Čavdar-Kremilovci-Karanovo u Bugarskoj pripada grupi kultura pod nazivom FTN (First Temporate Neolithic), a odnosi se na najranije neolitičke kulture u umjerenoj klimi Europe. Daljnji razvoj neolitika na ovim prostorima dovodi do stvaranja Vinčanske kulture (5300-4000 p.n.e.), čije umjetničko stvaralaštvo predstavlja jednu od najznačajnijih osobenosti u povijesti neolitičke Europe u kojoj je, prema mišljenju Marije Gumbitas, unutar kulture možda nastao i prvi oblik pismenosti (Vinčansko pismo, Vinčanski znakovi, Vinčanski simboli). Mnogi lingvisti i arheolozi osporavaju njezinu teoriju. Obala Sredozemnog mora s otocima je područje Impresso kulture. Kultura u daljnjem razvoju prodire i u unutrašnjost, gdje se pojavljuju nove kulture: Danilska kultura, Kakanjska kultura, Butmirska kultura, Hvarsko-lisičićka kultura. Oko 4700 p.n.e. Impresso kultura (Mediteranski neolitik) stigla je na istočni dio Iberskog poluotoka. Naslijedila ju je La Amagra kultura, s crveno-žutom bojom keramike, čije veze sa ostalin neolitičkim kulturama nisu još uvijek jasne. Megalitičke konstrukcije zauzimaju značajno mjesto u razdoblju neolitika. Pojavljuju se još u mezolitiku, a trajati će do brončanog doba. Posebno je poznata Malta (izgrađeni su oko 3.500. pne i stariji su od piramida u Egiptu. Spomenute kulture pokazuju određeni kontinuitet sa grupama u jugozapadnoj Aziji i Anatoliji. Sva neolitička nalazišta u Europi sadrže keramiku, biljke (žitarice) i životinje (koza, ovca, svinja, krava) kao i nalazišta u jugoistočnoj Aziji i Anatoliji. *crvenom bojom naznačene su kulture koje su se razvijale i na područjima Dinarskog gorja. Mlađe kameno doba u Hrvatskoj Podrobniji članak o temi: Hrvatski povijesni prostor u mlađem kamenom dobu Rano mlađe kameno doba. Prve neolitičke kulture na području Hrvatske su starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj i impresso-keramička kultura na jadranskoj obali i otocima. Starčevo, lokalitet po kojem je ova kultura dobila ime, se nalazi u južnom Banatu. Kultura se odatle proširila na područje Srbije, do Kosova na jugu, istočne i srednje Slavonije na zapadu te sjeveroistočne i središnje Bosne gdje se dodiruje s impresso-keramičkom kulturom. Osnovno obilježje starčevačke kulture su posude kuglastih i polukuglastih oblika grube izrade. Ukrašavane su plastičnim naljepcima, izbočinama, otiscima nokta ili prsta. Za fino posuđe je karakteristična sjajna crvena ili oker površina koja je ukrašena slikanjem crvenom, crnom, smeđom i bijelom bojom. Pripadnici ove kulture žive uglavnom u zemunicama. Među najvažnija nalazišta spadaju Vučedol kraj Vukovara, Sarvaš, Vinkovci, Pepelane i dr. Keramika impresso kulture također je kuglastog ili polukuglastog oblika, crvenosmeđe boje. Ukrašavana je otiskivanjem ruba ili poleđine školjke, puža, prsta ili nokta po čemu je i dobila ime. Nositelji ove kulture stanuju u špiljama, a kasnije u naseljima polukružnog oblika. Najvažnija nalazišta su Vela jama (Lošinj), Smilčić, Danilo, Markova špilja (Hvar). Srednje mlađe kameno doba. U srednjem mlađem kamenom dobu dolazi do primjene nove tehnologije u izradi keramike. Umjesto dosadašnjeg oksidacijskog načina pečenja (uz prisustvo zraka) počinje se primjenjivati redukcijsko pečenje tj, pečenje bez prisustva zraka. Zbog toga posuđe dobiva tamnu, crnu boju. Novost je i tehnika finog poliranja posuđa koje dobiva visoki, gotovo metalni sjaj. Najvažniji predstavnih ovih novina je vinčanska kultura (lokalitet Vinča kraj Beograda), ali ona u Hrvatskoj prodire samo u najistočnije krajeve (Vukovar, Bapska). Međutim, slijedom utjecaja vinčanske na starčevačku kulturu, stvara se sopotska kultura. koja se proširila po čitavoj Slavoniji, sve do poteza Medvednica-Kalnik. Nastambe su isključivo nadzemne, s podnicama od nabijene zemlje. Posuđe je uglavnom bikoničnog oblika, a osim imitacija vinčanskih ukrasa (urezane trake ispunjene ubodima, glačanje), stvaraju se i originalni ukrasi jednostavnih nizova crta, cik-cak linije i sl. U središnjoj Hrvatskoj starčevačku kulturu nasljeđuje korenovska kultura, koja pripada srednjoeuropskoj kulturi linearno-trakaste keramike. U ovom razdoblju na jadranskoj obali i otocima egzistira danilska kultura (Danilo, Vela jama (Lošinj), Vela spilja (Korčula), Bribir, Grapčeva spilja (Hvar)). Fino keramičko posuđe tamne boje ukrašavano je različitim geometrijskim motivima, spiralama, meandrima i sl. Iako se uglavnom stanovalo u spiljama, nađeni su ostaci zemunica i nadzemnih koliba. Karakteristični su ritoni - kultne posude na četiri noge, s visokom prstenastom ručkom. Kasno mlađe kameno doba. U ovom razdoblju se na danilsku nadovezuje hvarska kultura (Hvar, Lastovo, Pelješac, Korčula i dr.) koja nije jedinstvena na cijelom prostoru rasprostiranja, već se pojavljuju određene lokalne varijante. Karakteristična je fina, tamna glačana i oslikana keramika. Razni se motivi slikaju crvenom, bijelom, smeđom i crnom bojom. Neolitska nalazišta u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini Neolitska nalazišta u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini su skupina arheoloških lokaliteta čiji nalazi potvrđuju naseljenost i ovog područja u doba neolita. Istražen je manji broj lokaliteta čiji su nalazi u Muzeju Republike Srpske (bivšem Muzeju Bosanske Krajine), u Muzeju u Doboju i Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Istraživanja su obavili Ćiro Truhelka, Đuro Basler i Alojz Benac, a u 21. vijeku Ivana Pandžić i Marc Van der Linden. Neolitska nalazišta u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini potvrđuju naseljenoost i tog područja, sa skromnijim nalazima. Zaključak je da na ovom području u neolitu nije postojala samostalna kulturna grupacija. Jedan dio sjeverozapadne Bosne usko je povezan uz sremsko-slavonsku neolitsku grupu koja je nazvana i bapsko-lenđelska dok drugi dio na području oko Doboja usko je povezan za matično područje rasprostiranja Vinčanske kulture u Srbiji i istočnoj Bosni. Odnos butmirske kulture prema lokalitetima sjeverozapadne Bosne prema dosadašnjem nivou istraživanja nije jasan. Gledano u cjelini, neolit u ovoj regiji je u potpunoj saglasnosti sa odgovarajućim ostvarenjima drugih neolitskih populacija na Balkanu. Stanovništvo je živjelo u zemunicama i poluzemunicama te nastambama podignutim na kolju od pletera. Osim stambenih objekata, pronađene su i ostave, peći, ognjišta i radionička mjesta. Pokretni materijal čine importovani predmeti koji su po svom sirovinskom sastavu, tehnološkim, tipološkim, ornamentalnim ili nekim drugim karakteristikama potpuno strani kulturno-geografskim okvirima unutar kojih su pronađeni (opsidijan, školjke spondylus, ćilibar i keramičke proizvodi). Nađeni domaći materijali su oružja i oruđa od kamena i kosti, te drugi upotrebni predmeti (posebno zemljano posuđa, pa i nakit), kao i neki predmeti kultne namjene (glinene figurine, žrtvenici i sl..). Najinteresantnije otkriće predstavlja ženski skelet u Kočićevu koji je prema dosadašnjim saznanjima najstariji do sada pronađen u Bosni i Hercegovini. Spisak registriranih neolitskih lokaliteta sjeverozapadne Bosne prema Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine
IZVOR Neolitska nalazišta u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Wikipedija (bs) |
Rano mlađe kameno doba
Starčevačka kultura (6200-5400 p.n.e.)
Neolitička starčevačka kultura
Autor PANONIAN - Vlastito djelo postavljača, CC0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=29119405 |
Starčevačka kultura je neolitička kultura koja je u vremenu od 6200. - 5400. p.n.e. obuhvaćala veliko područje od Transilvanije i Transdanubije na sjeveru, do srednjih područja Albanije i Skopske kotline na jugu, Sofijske visoravni na istoku, cijeli sjeverni dio Hrvatske i srednje Bosne na zapadu. Ime je dobila po lokalitetu Starčevo, nedaleko od Pančeva u Srbiji.
Zajedno sa Protosesklo kulturom u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kulturom u sjevernoj Makedoniji i Čavdar-Kremilovci-Karanovo u Bugarskoj pripada grupi kultura pod nazivom APN (First Temporate Neothlitic), a odnosi se na najranije neolitičke kulture u umjerenoj klimi Europe. Na periferiji matične starčevačke oblasti, dolazi do miješanja ove kulture s lokalnim varijantama kao što su Kriš u Rumunjskoj, Kereš u Mađarskoj i Impreso u dijelovima Bosne i Albanije U ovim područjima lokalno stanovništvo je, preuzimajući neolitičko znanje i tehnologije, davalo mu i lokalni pečat. Obzirom da su regionalne razlike očite nije moguće napraviti sinhronizaciju nalazišta, odnosno preciznu periodizaciju, što su pokušali brojni arheolozi (Milajčić 1949, Dimitrijević 1969, Draga Garašanin 1954, Milutin Garašanin 1971, Srejović 1971, Tasić 1994). Lokalitet Starčevo Grad, u neposrednoj blizini Pančeva, otkriven je još 1912. godine, kada je tokom radova na ciglani pronađen arheološki materijal, a zatim su 1928. krenula istraživanja, koja su 1931.–1932. bila potpomognuta američkom arheološkom ekspedicijom, koju je predvodio i američki naučnik češkog porijekla Vladimir J. Fjuks (Fewkes). Revizijska iskapanja su obavljena 1969.–1970., pod vodstvom Drage Garašanina i njujorškog City University. Pronađene su dosta grube keramičke posude, ali i keramika s geometrijskim ornamentima, te i antropomorfne figure izrađene od pečene zemlje. Pronađena su i oruđa od kamena i kostiju. Starčevačka kultura donosi početke stalnog naseljavanja stanovništva i stacionarne poljoprivrede, te uzgajanja stoke, dok su lov i ribolov manje zastupljeni. Naselja su jednoslojna i kratkotrajna, sastavljena od zemunica i nadzemnih objekata od pruća i zemlje. Obilježja keramike. U ostacima materijalne kulture najzastupljenija je keramika oksidacijski pečena, tj. uz prisustvo kisika, što keramici daje crvenu ili oker boju. Najviše je zastupljena gruba keramika, rijetko sa slikanim ukrasima, s nekoliko funkcionalnih oblika, od kojih se ističu zaobljeni lonci malo izvučenog ruba i zaobljenog dna, posude na nozi i zdjele. Često je ukrašavana ubadanjem urezivanjem, utiskivanjem ili plastičnim modeliranjem, a ponekad i kaneliranim barbotinom. Barbotinski način ukrašavanja je namjerno ogrubljivanje površine posude nabacivanjem razmućene gline, ponekad bez određenog plana. Najčešći oblici finog, mehanički glačanog posuđa su zdjele na ravnoj ili povišenoj nozi, ukrašavane linijskim slikanim motivima bijelom i tamnom bojom. U starčevačkoj kulturi česti su predmeti kultnog obilježja i shematizirane ljudske figurice. Antropomorfnom oblikovanju pripadaju ženski i muški likovi u stavu oranta aplicirani kao niski reljefi na ulomcima masivnih grubih keramičkih posuda. Posebnu vrstu kultnih predmeta čine žrtvenici na četvrtastom postolju i četiri kratke noge ili trokutasti žrtvenici s trima zoomorfno oblikovanim nogama. Osim cijepanih litičkih proizvoda, najčešće kamene izrađevine su kalupaste sjekire i klinovi. IZVOR Starčevačka kultura. Wikipedija (bs) |
Starčevačka kultura u Bosni i Hercegovini. Na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, postoje dva nalazišta, Obre I i Gornja Tuzla. Ponekad se ova nalazišta smještaju u "prijelaznu zonu" između neolitika na jadranskoj obali i kontinentalnog neolitika Balkana. Preplitanje dva stila ukrašavanja, dvije tradicije izrade keramike govori o specifičnoj mješavini kultura s prevagom starčevačkih elemenata. Alojz Benac je ovu mješavinu nazvao Starčevačka-impresso kultura. Nalazi sa ovih nalazišta omogućavaju proučavanje razvoja starčevačke kulture, njenog odnosa s neolitskim zajednicama jadranske oblasti, kao i za određivanje granica prodiranja starčevačke kulture na zapad.
U Obre I, sudeći po prisustvu uređenih barbotinskih ukrasa i fragmenata s krivolinijskim slikanjem radi se o relativno poznoj fazi starčevačko-impresso kulture. Tri rezultata C14 analize obrađena u laboratoriji u Los Angeles-u smještaju nalaze u Obre I u vrijeme oko 5500. p.n.e.
Nalazi Starčevo-impreso kulture na lokalitetu Gornja Tuzla pronađeni su u stratumu VI (5,45-4,9 m). Po raznolikosti i kombinacijama pravolinijskog ukrasa, pojave spiralnog slikanja, kao i ukrašavanja grube keramike u vidu kanelura i cik-cak barbotina, ova faza života u Gornjoj Tuzli smješta se na sam kraj Starčeva IIb. C14 analiza daje rezultate 5580. - 5475.god. p.n.e.
Na primjeru nalazima bogatog i dugotrajnog naseljavanja u Gornjoj Tuzli mogu se izvući zaključci o važnosti koje su naslage soli i slani izvori imali u toku naseljavanja već od perioda srednjeg neolitika.
U Obre I, sudeći po prisustvu uređenih barbotinskih ukrasa i fragmenata s krivolinijskim slikanjem radi se o relativno poznoj fazi starčevačko-impresso kulture. Tri rezultata C14 analize obrađena u laboratoriji u Los Angeles-u smještaju nalaze u Obre I u vrijeme oko 5500. p.n.e.
Nalazi Starčevo-impreso kulture na lokalitetu Gornja Tuzla pronađeni su u stratumu VI (5,45-4,9 m). Po raznolikosti i kombinacijama pravolinijskog ukrasa, pojave spiralnog slikanja, kao i ukrašavanja grube keramike u vidu kanelura i cik-cak barbotina, ova faza života u Gornjoj Tuzli smješta se na sam kraj Starčeva IIb. C14 analiza daje rezultate 5580. - 5475.god. p.n.e.
Na primjeru nalazima bogatog i dugotrajnog naseljavanja u Gornjoj Tuzli mogu se izvući zaključci o važnosti koje su naslage soli i slani izvori imali u toku naseljavanja već od perioda srednjeg neolitika.
Impresso-keramička kultura na jadranskoj obali i otocima
|
Impresso kultura je kultura starijeg neolitika između 6500. i 4600. p.n.e, na području cijelog Sredozemlja od Jonskog i Jadranskog mora do Portugala i sjevernog Maroka. Nastala je u sjeverozapadnoj Grčkoj transformacijom iz protosesklo kulture, odakle dolazi na prostor južne Italije te se širi obalama Sredozemnog mora. Ime je dobila prema načinu ukrašavanja keramičkih posuda utiskivanjem.
Duž jadranske obale i na otocima pojavljuje se između 6100 - 5900. p.n.e. Registrirana je na mnogim nalazištima, u špiljama (Jami na Sredi, Vela jama, Gudnja, Markova špilja) ili na otvorenom (Ižula, Smilčić, Crno vrilo, Danilo), a odatle se kultura širila u unutrašnjost kroz Hercegovinu (Ravlića pećina, Zelena pećina, Žukovska pećina u Viru kod Posušja, Vukove njive kod Posušja, Jejinovača kod Berkovića, Čairi u Stocu, Hateljska pećina) sve do središnje Bosne (Obre I) i Crne Gore (Crvena stijena). Najvažniji lokaliteti naselja na otvorenom nalaze se u južnoj Istri (Vižula, Verudela, Vela Gromača kraj Kavrana, Pradišel, Debeljak kraj Premanture), a pojedinačni ulomci nađeni su i na prostorima potonjih gradinskih naselja: Šandalja, Vrčin, Vrčevan, Sv. Mihovil kraj Bala. Na najbolje istraženom nalazištu, Vižuli kraj Medulina (Boris Baćić) potvrđeno je postojanje nadzemnih kuća, a jednostavni loptasti lonci bili su ukrašeni utiskom ruba školjke. U srednjoj, sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni došlo je do susreta Impreso i Starčevačke kulture i nastala je svojevrsna Starčevačka-impresso kultura, potvrđena na lokalitetima Gornja Tuzla i Obre I. Iz ove simbioze u srednjoj Bosni nastala je Kakanjska kultura. PROČITAJ VIŠE Impresso kultura. Wikipedija (bs); Impresso-keramika. Wikipedija (hr) |
Širenje Impresso-kulture
Autor José-Manuel Benito Álvarez -> Locutus Borg - Vlastito djelo postavljača, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1028050 |
Srednje mlađe kameno doba
Sopotska kultura
Sopotska kultura je neolitička kultura na prostoru istočne Slavonije i zapadnoga Srijema, nastala na temeljima starčevačke kulture, a pod snažnim utjecajima vinčanske kulture. S matičnoga prostora proširila se preko Save u sjevernu Bosnu (Donji Klakar, Gornja Mahala), na zapad u sjeverozapadnu Hrvatsku, na sjever u mađarsku Transdanubiju, gdje je potaknula stvaranje lengyelskih kultura. Datira se u 5. tisućljeće p.n.e. Naselja su bila podizana na prirodno povišenim obalama rijeka i potoka, u močvarnim i vodoplavnim područjima. Pravokutne su kuće bile građene od drva i u tehnici pletera, ponekad su bile podijeljene u više prostorija. Pronađena su mnogobrojna oruđa od kosti, kremena, opsidijana i glačanih eruptivnih stijena te keramičko posuđe raznovrsnih oblika (bikonični lonci s dvjema ručkama, konične zdjele na visokoj nozi, bikonične ili zaobljene zdjele, lonci i lončići s-profila), ukrašeno kaneliranjem, kombinacijom urezivanja i ubadanja, slikanjem nakon pečenja, te rovašenim cik-cak crtama i okruglim udubinama.
Sopotsk, odn. Sopotsko-lenđelska kultura je sekundama pojava u mlađem neolitiku Bosne, ograničena na svega tri nalazišta u njenom sjevernom dijelu: Lanište u Klakaru kod Bosanskog Broda, Donja Mahala kod Orašja i Visoko brdo u Lupljanici kod Dervente. Na ovom prostoru sopotska kultura se iskazuje kao periferna ogranak koji u periodizaciji S. Dimitrijevića pripada njenoj I B i II fazi.
IZVOR Sopotska kultura. Wikipedija (hr)
Sopotsk, odn. Sopotsko-lenđelska kultura je sekundama pojava u mlađem neolitiku Bosne, ograničena na svega tri nalazišta u njenom sjevernom dijelu: Lanište u Klakaru kod Bosanskog Broda, Donja Mahala kod Orašja i Visoko brdo u Lupljanici kod Dervente. Na ovom prostoru sopotska kultura se iskazuje kao periferna ogranak koji u periodizaciji S. Dimitrijevića pripada njenoj I B i II fazi.
IZVOR Sopotska kultura. Wikipedija (hr)
Danilska kultura
|
Danilska kultura (4500. – 3900. p.n.e.) javlja se u predjelima jadranske obale, a ime je dobila po lokalitetu selu Danilu istočno od Šibenika. Godine 1951. Duje Rendić-Miočević pokusnim je iskopavanjem u polju kraj tog sela otkrio dotada nepoznatu neolitičku kulturu, a Josip Korošec nazvao ju je danilskom te je 1953. i 1955. na istom mjestu proveo sustavna istraživanja otkrivši ostatke bogatog naselja sa zemunicama te drugim objektima kao i veliku količinu keramičkog materijala.
Iako velik dio nalaza potječe iz špilja, važnija i bogatija naselja danilske kulture nalazila su se na otvorenom, a špilje su služile tek kao povremena boravišta. Naselja se pretežno nalaze na istim položajima kao i ona iz prethodne faze impresso-keramike, redovito uz ležišta gline, obradivo plodno zemljište, usred polja, u blizini izvora vode, najčešće u dolinama a ponekad uz morsku obalu, dijelom zbog ribarstva (Vrsi, Privlaka). Ljudi su živjeli ili u ukopanim kružnim kolibama (Danilo), u nadzemnim kružnim kućicama (Smilčić) ili u nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Poznato je više od 40 nalazišta Danilske kulture a najznačajnija su Danilo, Smilčić i Bribir. Danilska kultura utjecala je na razvoj okolnih područja, posebno na kakanjsku i butmirsku kulturu u srednjoj Bosni. Kuće su od drvenih balvana, granja i pruća, s krovom od slame ili trstike. Dosta je nađeno koštanih predmeta, nakita te posuđa bolje kvalitete. To je posuđe dojmljivo zbog bogate ornamentike izvedene udubljivanjem, urezivanjem, žigosanjem, reljefnim oblikovanjem kombinirano s crvenom i bijelom inkrustacijom. Ukrasi su strogo geometrizirani a prevladavaju trokuti, rombovi, cik-cak, meandar, šahovska polja, a najčešći je spiralni ukras koji je i posebno svojstvo kulture. Kameni predmeti su noževi od opsidijana, strugala, pile, svrdla, strelice, žrvnjevi, sjekire i čekići, od ukrasnih predmeta narukvice, prstenje, zrna za ogrlice. Oblici posuda su raznovrsni: zdjele, čaše, tanjuri, terine, lonci, vrčevi. Danilsku keramiku karakteriziraju posude s četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Unutrašnjost recipijenta premazana je crvenom bojom koja se lako otire. Crvena je boja oduvijek predstavljala simbol krvi, sunca, rađanja i života. Smatra se da je ta posuda (riton) služila u kultne svrhe u obredima povezanim uz plodnost i napredak zajednice. Starije posude imaju četiri (životinjske) noge a mlađe dvije ljudske klečeće noge. Prevladavaju tri mišljenja o izvorišnom području ritona u pretpovijesti. Po jednome, oni potječu iz Dalmacije, a argumenti su najveća brojnost, bogatstvo ukrasa te kvaliteta oblika. Ipak, u Dalmaciji još ne postoje dokazi o starijoj danilskoj ili protodanilskoj fazi u kojoj bi postojali primarni modeli ritona. Po drugome, ritoni potječu iz Grčke, zbog općeg kulturnog primata tog područja u odnosu na jadransko iako su jedini stratigrafski podaci iz naselja Elateja. Po trećem je mišljenju izvorišni prostor ritona središnja Albanija jer su najstariji ritoni pronađeni u naselju u Cakranu koje pripada prijelaznom razdoblju od ranog prema srednjem neolitiku. IZVOR Danilska kultura. Wikipedija (hr) Nalazišta danilske kulture
prema Š. Batoviću 1979. bilo ih je 37 pećine oko Trsta, Žablje (Zaule) - naselje na otvorenom Istra: Javorika na Velom Brijunu - naselje na otvorenom, Vešanska peć na Učki Kvarner: Vela jama na Lošinju, Jami na sredi na Cresu sjev. Dalmacija: Privlaka, Vrsi. Islam Grčki. Smilčić. Benkovac. Lisičić. Bribir. Piramatovci srednja Dalmacija: Danilo. Škarin samograd, Mratovo, Pokrivenik, Markova špilja na Hvaru, /Vela špila na Korčuli/ južna Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora: /Gudnja na Pelješcu/, Špila kod Perasta, Crvena stijena, Zelena pećina, Stolac |
Kuglasta posuda, danilska kultura, Arheološki muzej Zadar
Autor LZMK - http://www.croatia.eu/images/02-01/EU13_0101.jpg, https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=528244 
Keramička kultna posuda (riton) s četiri životinjske noge, danilska kultura, Arheološki muzej Zadar. Smilčić kraj Zadra jedno je od najbogatijih neolitičkih nalazišta na otvorenom. Naselje je bilo okruženo obrambenim jarkom, nastambe su bile nadzemne kolibe od isprepletena granja. Utvrđene su dvije razvojne faze naselja: starija, s nalazima kulture impresso, i mlađa, koju obilježava danilska kultura. Među nalazima se ističu keramičke bogato ukrašene kultne posude na četiri noge (ritoni), te raznolike posude ukrašene slikanim i urezanim ornamentima.r
Autor Izvorno postavio Dokideide na Wikipediji na hrvatskom jeziku - Vlastito djelo postavljača Dokideide, GFDL, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23416715 |
Kakanjska kultura
Kakanjska kultura je kultura mlađeg kamenog doba (neolitik) koja se razvila na području Bosne i Hercegovine. Neolitik Bosne i Hercegovine, koji zahvaća razdoblje od 6. do početka 3. milenija, odražava postupnost kulturnopovijesnog razvoja.
Središnja Bosna, područje sarajevske, visočke i zeničke kotline, od prapovijesti pa do današnjih dana bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja. Tome su pridonijeli prvenstveno sam zemljopisni položaj, kao i doline rijeka Bosne i Neretve, koje su bile spona između jadranskog (sredozemnog) i središnjeg balkanskog odnosno panonskog prostora. Tu se dogodila neobična simbioza Starčevačke i Impresso kulture koja će biti temelj za razvoj prve originalne pojave stvorene tijekom srednjeg neolitika na ovim prostorima - Kakanjske kulture.
Zastupljena je ukupno do sada sa šest poznatih lokaliteta : Obre I (stratum III i IV ), Kakanj – Plandište, Arnautovići, Okolište I, Papratnica – Zagrebnica i Tuk. Lokaliteti su smješteni uglavnom u dolini ili pritokama rijeke Bosne. Tri lokaliteta nalaze se u blizni samog Kaknja; Kakanj - Plandište (eponimni lokalitet ), Obre I i Papratnica – Zagrebnice. Lokalitet Tuk kod Zavidovića smješten je sjeverno od Kaknja, Arnautovići su udaljeni desetak kilometara prema jugu, dok se Okolište nalazi u blizini Visokog.
Kasnije će kakanjska kultura dosta utjecati na formiranje butmirske kulture, najznačajnije neolitičke kulture u centralnoj Bosni.
Faze razvoja. Kronološki se izdvajaju tri faze njenog razvoja;
Rana faza / Kakanj I ili protokakanjska faza
Zastupljena je na lokalitetu Obre I, sloj III, i najstariji slojevi u Kaknju. Fizionomiju ove faze određuju starčevačka i impresso osnova, od kojih je prva u nasljeđe protokakanjskoj kulturi ostavila bogatu barbotino prskanu keramiku, a druga neke tipove monokromne keramike bogate u oblicima (poluloptaste posude s ravnim dnom, tanjuri s uvijenim obodom, bikonične zdjele, ritoni). Zanimljivi oblici za monokromnu keramiku su tulipanske kupe. Boje su smeđa, sivkastosmeđa, ponekad firnis. Krajem faze dolaze do izražaja zvonolike noge. Ornamentika rane faze dosta je jednostavna i riječ je uglavnom o plastičnim okruglim ispupčenjima i urezanim motivima u vidu šrafirane trake, trokutova, rombova i snopova urezanih linija. Već tada se pojavljuju i kakanjski ritoni. Riton je drevna keramička posuda za čuvanje tekućina namijenjenih za obrede. Po ovim predmetima kakanjska kultura se uvrštava u širok krug neolitičkog kompleksa koji je njegovao kult plodnosti (od sjeverne Italije, Dalmacije i Epira do Egeja).
Srednja faza / Kakanj II ili klasična faza
U ovoj fazi javljaju autohtoni kakanjski oblici, te potpuno se prekida veza sa Starčevo – impresso kulturom (nestaje barbotin). Monokromna keramika još uvijek je nositelj keramografije ove kulture. Obilježja koja se ističu kod ove keramike su upotreba zvonolikih nogu i oblik kakanjskog ritona s masivnim koničnim nogama. Jedna od izrazitih karakteristika ove faze i kakanjske kulture u cjelini jesu rebrasti ukrasi na plitkim tanjirima.
Kasna faza / Kakanj III
Potvrđena jedino na lokalitetu Arnautovići, gdje je pronađeno dosta fragmenata crnopolirane keramike koja je svojstvena butmirskoj kulturi. Izdvojene su određene varijante grube i fine keramike. Među grubom keramikom razlikujemo barbotinsku i običnu grubu keramiku, a u okviru fine keramike: monokromnu, crnoglačanu i spiralnu keramiku.
Analizom nalazišta može se zaključiti da su nosioci kakanjske kulture gradili kako zemunice, tako i nadzemne stambene objekte, a među njima se ističu, skupine kuća s odgovarajućim ljevkastim jamama, pojedinačnih kuća nadzemnog tipa s pripadajućim ognjištem i radioničkim centrom.
Od pokretnog materijala javljaju se glačani i kremeni materijal: kamene kalupaste, jezičaste ili glačane sjekire, nedovoljno obrađeni kremeni nožići, brusevi, strugači, borere. Koštani materijal kakanjske kulture obuhvaća šila, glačale i spatule.
IZVOR Kakanjska kultura. Wikipedija (bs)
Središnja Bosna, područje sarajevske, visočke i zeničke kotline, od prapovijesti pa do današnjih dana bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja. Tome su pridonijeli prvenstveno sam zemljopisni položaj, kao i doline rijeka Bosne i Neretve, koje su bile spona između jadranskog (sredozemnog) i središnjeg balkanskog odnosno panonskog prostora. Tu se dogodila neobična simbioza Starčevačke i Impresso kulture koja će biti temelj za razvoj prve originalne pojave stvorene tijekom srednjeg neolitika na ovim prostorima - Kakanjske kulture.
Zastupljena je ukupno do sada sa šest poznatih lokaliteta : Obre I (stratum III i IV ), Kakanj – Plandište, Arnautovići, Okolište I, Papratnica – Zagrebnica i Tuk. Lokaliteti su smješteni uglavnom u dolini ili pritokama rijeke Bosne. Tri lokaliteta nalaze se u blizni samog Kaknja; Kakanj - Plandište (eponimni lokalitet ), Obre I i Papratnica – Zagrebnice. Lokalitet Tuk kod Zavidovića smješten je sjeverno od Kaknja, Arnautovići su udaljeni desetak kilometara prema jugu, dok se Okolište nalazi u blizini Visokog.
Kasnije će kakanjska kultura dosta utjecati na formiranje butmirske kulture, najznačajnije neolitičke kulture u centralnoj Bosni.
Faze razvoja. Kronološki se izdvajaju tri faze njenog razvoja;
Rana faza / Kakanj I ili protokakanjska faza
Zastupljena je na lokalitetu Obre I, sloj III, i najstariji slojevi u Kaknju. Fizionomiju ove faze određuju starčevačka i impresso osnova, od kojih je prva u nasljeđe protokakanjskoj kulturi ostavila bogatu barbotino prskanu keramiku, a druga neke tipove monokromne keramike bogate u oblicima (poluloptaste posude s ravnim dnom, tanjuri s uvijenim obodom, bikonične zdjele, ritoni). Zanimljivi oblici za monokromnu keramiku su tulipanske kupe. Boje su smeđa, sivkastosmeđa, ponekad firnis. Krajem faze dolaze do izražaja zvonolike noge. Ornamentika rane faze dosta je jednostavna i riječ je uglavnom o plastičnim okruglim ispupčenjima i urezanim motivima u vidu šrafirane trake, trokutova, rombova i snopova urezanih linija. Već tada se pojavljuju i kakanjski ritoni. Riton je drevna keramička posuda za čuvanje tekućina namijenjenih za obrede. Po ovim predmetima kakanjska kultura se uvrštava u širok krug neolitičkog kompleksa koji je njegovao kult plodnosti (od sjeverne Italije, Dalmacije i Epira do Egeja).
Srednja faza / Kakanj II ili klasična faza
U ovoj fazi javljaju autohtoni kakanjski oblici, te potpuno se prekida veza sa Starčevo – impresso kulturom (nestaje barbotin). Monokromna keramika još uvijek je nositelj keramografije ove kulture. Obilježja koja se ističu kod ove keramike su upotreba zvonolikih nogu i oblik kakanjskog ritona s masivnim koničnim nogama. Jedna od izrazitih karakteristika ove faze i kakanjske kulture u cjelini jesu rebrasti ukrasi na plitkim tanjirima.
Kasna faza / Kakanj III
Potvrđena jedino na lokalitetu Arnautovići, gdje je pronađeno dosta fragmenata crnopolirane keramike koja je svojstvena butmirskoj kulturi. Izdvojene su određene varijante grube i fine keramike. Među grubom keramikom razlikujemo barbotinsku i običnu grubu keramiku, a u okviru fine keramike: monokromnu, crnoglačanu i spiralnu keramiku.
Analizom nalazišta može se zaključiti da su nosioci kakanjske kulture gradili kako zemunice, tako i nadzemne stambene objekte, a među njima se ističu, skupine kuća s odgovarajućim ljevkastim jamama, pojedinačnih kuća nadzemnog tipa s pripadajućim ognjištem i radioničkim centrom.
Od pokretnog materijala javljaju se glačani i kremeni materijal: kamene kalupaste, jezičaste ili glačane sjekire, nedovoljno obrađeni kremeni nožići, brusevi, strugači, borere. Koštani materijal kakanjske kulture obuhvaća šila, glačale i spatule.
IZVOR Kakanjska kultura. Wikipedija (bs)
Kasno mlađe kameno doba
Vinčanska kultura (između 5300-4000 p.n.e.)
|
Vinčanska kultura (u Rumunjskoj poznata kao Tordoška kultura) je prapovijesna kultura kasnoga neolitika i ranog eneolitika, od između 5300. i 4400. p.n.e. Ime je dobila po nalazištu Vinči kraj Beograda (Srbija), koje je otrkio srpski arheolog Miloje Vasić 1908. godine. Obuhvaćala je područje omeđeno na sjeveru Karpatskim planinama, na zapadu hrvatskim dijelom Podunavlja, a južni i jugoistočni dio zatvarali su Dinaridi sve do Grčke i Sofijskoga bazena. Uz Vinču, važna su nalazišta: Gomolava, Botoš, Kormadin, Banjica, Pločnik, Gradac i Divostin u Srbiji; Turdaş, Tartaria i Parţa u Rumunjskoj; Belogradčik u Bugarskoj, Gornja Tuzla u BiH, te Bapska kao jedino nalazište u Hrvatskoj.
Osnovna kronološka podjela kulture pretpostavlja četiri razvojna stupnja: A, B, C i D (Friedrich Holste, 1939.), novija je podjela na stariju i mlađu: Vinča-Tordoš (Turdaş) od 5700. – 4800. pr. Kr. i Vinča-Pločnik (M. Garašanin, 1951.) od 4800. – 4200. pr. Kr., svaka sa svojim podstupnjevima. Kulturu obilježavaju višeslojna naselja redovito uz rijeke i na njihovim plodnim terasama. U ovom području je poljodjelstvo i stočarstvo (uzgoj goveda i svinja) uvedeno za vrijeme Starčevačke kulture, a u vremenu Vinčanske kulture se razvija dovodeći do populacijskog porasta pri čemu su nastala neka od najvećih naselja prapovijesne Europe. Iako vinčanska udaljena naselja posjeduju visok stupanj kulturnog jedinstva i razvijenu razmjenu, vjerojatno nisu bila politički ujedinjena. Pripadnici kulture poznavali su i upotrebljavali rijetke sirovine (cinabarit, malahit), a prisutni su i predmeti dospjeli trgovinom (opsidijan, alabaster, spondilus). Premda se prije držalo da se metalurgija javlja tek u stupnju B, vezano uz iskorištavanje rudnika bakra u Rudnoj Glavi, prema današnjim saznanjima ono je bilo poznato od samih početaka vinčanske kulture. Tako su u mjestu Belovode na planini Rudnik 2010. godine otkriveni dokazi taljenja bakra na visokim temperaturama iz oko 5000. p.n.e.; što vinčansku kulturu čini prvom kulturom bakrenog doba na svijetu. Keramičku proizvodnju obilježava iznimno kvalitetno, tamno, sjajno uglačano posuđe te osebujni keramički kipići, kojih je samo u Vinči pronađeno oko 2500 primjeraka. Antropomorfne ili zoomorfne figure obično imaju naglašene linije odjeće ističući snažno geometrijsko oblikovanje koje je tipično za neolitičku umjetnost. Vinčanski simboli, pronađeni na nekim fragmentima posuda i figura (kao što su ploče iz Tărtărije iz oko 5300. p.n.e.), neki smatraju za najraniji primjer pred-pisma. IZVORI Vinčanska kultura. Wikipedija (hr)(bs) Vinčanska kultura u Bosni i Hercegovini
U sjeveroistočnoj, odnosno istočnoj Bosni, vinčanska kultura utvrđena je na području između Drine i Bosne, odnosno Usore, a na jug se širi do doline Spreče, pa dolinom Bosne do Tešnja i dolinom Drine do Goražda. Najznačajnija njena nalazišta su Gornja Tuzla i Varoš, Luka kod Koraja (Lopare), Gradina u Gornjoj Slatini-Grbaci (Šamac), Gradić u Matiću (Orašje), Donja Tuzla, Lug kod Zupčića (Goražde), Debelo brdo u Ularicama, Vinogradine u Ševarlijama (stariji sloj) i Stjenčice u Šijama (sva oko Doboja) i Malo brdo u Kaloševiću kod Tešnja. Na navedenom području, predstavljena je svojom perifernom, dosta osiromašenom varijantom, sa skromnijim sadržajem. Vodeći keramički element predstavljaju bikonične zdjele i posude na nozi, te kanelirani ornamenti. Istočnobosansku varijantu odlikuju i neke posebnosti, nepoznate u drugim područjima rasprostiranja vinčanske kulture (npr. šiljasto dno ili valovit obod na posudama-Gornja Tuzla). Jedno od vrlo važnih obilježja vinčanske kulture u istočnoj Bosni je i poznavanje bakra i tehnologije njegove prerade. Ova osobina je, za sada, vezana samo za naselje u Gornjoj Tuzli, gdje su, u tamošnjim slojevima III i II, pronađeni ukrasni predmeti od bakra, a u pojedinim slojevima je utvrđeno prisustvo bakarnog oksida. Zahvaljujući njemačkom arheološkom institutu i fakultetu iz Kiela obavljena su 2009. geomagnetska snimanja u Lugu kod Goražda, koja su ustanovila naselje iz razdoblja Vinčanske kulture, staro više od sedam tisuća godina. Oko naselja nalazi se i jedan zaštitni jarak. Uz ostatke kuća, pronađeni su dijelovi alata, fragmenti kuhinjske keramike te niz drugih predmeta iz tog razdoblja. Botaničari iz Njemačke vrše i ispitivanje sastava zemljišta kako bi utvrdili i koje su se žitarice uzgajale u tom razdoblju s obzirom da je na ovom lokalitetu pronađen i žrvanj za mljevenje ječma. |
Matično područje Vinčanske kulture obuhvaća prostor središnjeg Balkana, a u trenutku kada je dostizala vrhunac podudarala se s teritorijem koji je u mlađem i srednjem neolitiku obuhvaćala Starčevačka kultura.
Rasprostranjenost vinčanske kulture.
Autor PANONIAN - Vlastito djelo postavljača, CC0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=89228044 |
Butmirska kultura (između 5100. i 4500. p.n.e.)
|
Butmirska kultura, neolitička kultura, prostirala se u gornjem i srednjem porječju rijeke Bosne (od Zavidovića do Sarajeva). Predstavlja jednu od najznačajnijih kulturnih grupa iz ranog neolitičkog razdoblja u Europi. Na navedenom teritoriju središnje Bosne nalazi se veći broj manjih, zatvorenih polja uz riječne tokove, što je odgovaralo neolitičkim zajednicama koje su živjele u manjim zatvorenim gospodarstvenim cjelinama. Važnija su nalazišta, osim Butmira, Obre II u Kaknju, Nebo u Biloj kraj Travnika i dr. Smatra se da je butmirska grupa nastala oko 5100. godine p. n. e. i trajala do oko 4500. godine. Gradile su se poluukopane kolibe ili kuće četvrtasta tlocrta s temeljima od kamena i zidovima od oblica i poluoblica, oblijepljenih glinom. Pokojnici su se pokapali unutar naselja, najčešće u zgrčenu položaju na boku.
Butmirska kultura je najpoznatija po svojoj jedinstvenoj keramici. Posebnost kulturi daju keramičke izrađevine i antropomorfne figurine. Kod fine keramike prevladavaju loptaste, bikonične posude, vaze na nozi i tzv. kruškolike vaze. Posebice se izdvajaju spiralni ukrasi, bijela i crvena inkrustacija te posuđe obojeno crvenom bojom. Antropomorfna plastika realistički prikazuje uglavnom ženske likove naglašeno modeliranih glava, tako da se među njima prepoznaju tri rasna tipa: negroidni, armenoidni i europeidni (alpski). Sav iskopani materijal se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Najpoznatija nalazišta neolita butmirske grupe su:
Mlađi neolit je podijeljen u tri perioda. Prema radikarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere:
IZVOR Butmirska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023.; Butmirska kultura. Wikipedija (bs) PROČITAJ VIŠE Butmirska kultura. Wikipedija (bs); Arheološko područje – prahistorijsko naselje u Butmiru, općina Ilidža. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Sjednica održana od 30.8. do 2.9.2004. godine. Sarajevo, 2004. (HTML) 
Tlocrt neolitičkog naselja Butmir
By Robert Munro - Palæolithic Man and Terramara Settlements in Europe, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=58117245 
Iskopavanja u Butmiru
By See File:Palæolithic Man and Terramara Settlements in Europe.djvu - Copyright status is the same as that of File:Palæolithic Man and Terramara Settlements in Europe.djvu, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=56936468
|
BUTMIRSKA KULTURA, glava iz Butmira, Sarajevo, Zemaljski muzej
Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023. 
BUTMIRSKA KULTURA, vaza iz nalazišta Nebo, Sarajevo, Zemaljski muzej
Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023. LITERATURA
BENAC, Alojz: Obre II – neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, nova serija, sveska XXVI (Arheologija), Sarajevo, 1971, 5-300. BENAC, Alojz: Obre II – Obre I, Wissenschaftliche Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseum, band III, Heft A, Archäologie, Sarajevo, 1973. BENAC, Alojz: Prelazna zona, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, Neolit, Sarajevo, 1979, 363-471. FIALA, Franjo; MORITZ, Hoernes: Die Neolithische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien, teil II, Wien, 1898. GIMBUTAS, Marija: Chronologie of Obre I and Obre II. Wissenschaftliche Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseum, band IV, Heft A, Archäologie, Sarajevo, 1974, 15-35. KANTONALNI zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo. Program zaštite i korišćenja arheoloških lokaliteta Ilidža. Sarajevo, mart, 1999, 1-16. KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka: Sondažna istraživanja na neolitskom naselju Butmir 2002. godine KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka: Izvještaj o realizaciji programa zaštitnih arheoloških istraživanja na lokalitetu Butmir-Ilidža predviđen za izgradnju Kompleksa Terme-Čatež KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka: Prijedlog programa zaštitnih arheoloških istraživanja na području novoprojektovanog Parka sportova u Butmiru. Sarajevo, 2004. KUJUNDŽIĆ-VEJZAGIĆ, Zilka; MÜLLER, Johannes; RASSMANN, Knut; SCHÜLER, T.: Okolište – Grabung und Geomagnetik eines zentralbosnischen Tells aus der ersten Hälfte des 5. vorchristlichen Jahrtausends. In: B. Hänsel (Hrsg.): Parerga Praehistorica: Jubiläumsschrift zur Prähistorischen Archäologie. 15 Jahre UPA. Universitätsforsch. Prähist. Arch. 100 (Bonn 2004) S. 69–81. MÜLLER, Johannes; RASSMANN, Knut; HOFMANN, Robert: Okolište 1 – Untersuchungen zu einer spätneolithischen Siedlungskammer in Zentralbosnien. = Universitätsforschungen zur prähistorischen Archäologie, Bd. 228. Bonn 2013. PERIĆ, S.: Butmirska kultura: Geneza i razvoj. Butmir culture. Origin and development. Posebna Izdanja Arheoloski Institut. Beograd, 1995. RADIMSKY, Waclav; HOERNES, Moritz: Die Neolithische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien, teil I, Wien, 1895. |
Hvarska i Hvarsko-lisičićka kultura
|
Hvarska kultura je kultura mlađeg kamenog doba ("kasnopaleolitička kultura") doba) i ranoeneolitička kultura (rano bakreno doba; 5.-6. tisućljeće p.n.e.) javlja se na istočnoj obali Jadrana i djelomično nasljeđuje danilsku. Prvobitno je otkrivena na Hvaru – Grapčeva špilja (prikaz lađe s jedrom), ali ima je i po cijeloj obali. Naselja su na otvorenom no proširena te ljudi intenzivno nastanjuju špilje. Pravi razvoj hvarske kulture (klasična) odvija se na srednjodalmatinskom području - Korčula, Hvar, Pelješac. Od oblika se ističu niske, široke zaobljene zdjele s prstenastim vratom te jajoliki lonac s koničnim vratom bez raskoši, ali djeluju dostojanstvenije od danilske. Važnija su nalazišta Markova i Grapčeva špilja na Hvaru, Jakasova i Vela špilja na Korčuli, Gudnja na Pelješcu, Smilčić kraj Zadra, Danilo kraj Šibenika.
Hvarska kultura, prvobitno je otkrivena na otoku Hvaru, ali su uskoro nalazišta ove kulture otkrivena na cijelom potezu od tršćanskog zaljeva do južnodalmatinskih otoka pa i u kontinentalnim krajevima (dolina Neretve i Lika). Zbog toga se uvjetno dijeli na nekoliko varijanti:
Mlađi neolit na teritoriji doline Neretve, prvenstveno na njenoj zapadnoj strani, ne samo da je usklađen s razvojem na obali Jadrana, već i obogaćuje ukupan izraz ove kulture, pa u u bosanskohercegovačkoj literaturi nosi naziv Hvarsko - lisičićka kultura (Lisičići, nalazište kraj Konjica u Hercegovini). Dvojni naziv se koristi da bi se naznačile dvije zone ove civilizacije, s nekim međusobnim razlikama. Dok su obilježje hvarske grupe tamno keramičko posuđe s ukrasima (vrpce, girlande, polukrugovi) te složenim spiralnim i meandarskim uzorcima izvedenima urezivanjem ili slikanjem bijelom, crvenom, žutom, smeđom i crnom bojom, u lisičićkoj su inačici češći urezani motivi, među kojima se ističu simbolički motivi sunca i mjeseca te narativni prizori (lov, kuće, stabla, ljudski i životinjski likovi). Duhovni život očituje se u kultu mrtvih, nakitu, uporabi crvene boje i plastičnim figuricama s ljudskim i životinjskim likovima. Najznačajniji lokaliteti lisičićke kulture su:
Neolitsko naselje u Lisičićima bilo je na obali Neretve, ali je danas potopljeno Jablaničkim jezerom. Dimenzije su mu 150x100 metara. Prepoznavale su se tri građevinske faze. U prvoj fazi građene su zemunice, u drugoj nadzemne četvrtaste kuće i u trećoj opet nadzemne kuće , ali čvršće građene. Oblici keramičkih posuda se razlikuju od onih u Butmiru, a motivi na keramici se mogu svrstati u nekoliko grupa: čisto geometrijski motivi (polukrug, trokut), simbolični znaci (polumjesec, zvijezda) i realistične predstave (scene iz lova, nastambe). Pojava realističkih motiva je jedinstvena pojava na neolitskoj keramici Europe. Zbog svega navedenog, navedena tri nalazišta pripadaju Hvarsko-lisičićkoj kulturi. IZVORI Hvarska kultura. Wikipedija (hr); Hvarsko-lisičićka kultura. Wikipedija (bs) |
Riton iz Smilčića, IV. tisućljeće pr. Kr., Arheološki muzej Zadar.
Autor Izvorno postavio Dokideide na Wikipediji na hrvatskom jeziku - Vlastito djelo postavljača Dokideide, GFDL, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23417028 
HVARSKA KULTURA, posuda, Danilo, IV. tisućljeće pr. Kr., Gradski muzej, Šibenik
Izvor: Hvarska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 8. 2023. |
METALNO DOBA
|
Metalno doba je razdoblje ljudske prapovijesti u kojem čovjek od metala izrađuje oružje, oruđe i predmete svakodnevne upotrebe.
Periodizacija
Arheološki nalaziZanimljivo je vidjeti i znati starost prvih predmeta od nekog metala kroz povijest i regije:
Obilježja Metalnog doba. Nakon mlađeg kamenog doba (neolitika) slijedi prvo doba kovina koje nazivamo ženeolitik (tzv. bakreno doba – oko 3000 pr. Kr.). Ono je zapravo prijelazno razdoblje iz neolitika u metalno doba. Zlato i bakar bili su prvi metali otkriveni još u neolitiku. Ovi metali nalaze se u rijekama, stijenama i na površini zemlje. Vjerojatno je pračovjek posve slučajno naložio vatru te je u ohlađenomu pepelu pronašao grumenčiće metala. Stanovnici Male Azije su u 6. tisućljeću prije Krista prvi svladali umijeće izdvajanja metala iz rude. Zidali su peći od gline visoke oko dva metra, u kojima su topili rudu i izrađivali kalupe koji su služili za oblikovanje istopljenoga metala. Topljenje rude i daljna obrada metala predstavljaju početak razvitka metalurgije. Sječiva od bakra lako su se krivila i tupila jer je bakar mekani metal, tako da se i dalje najviše rabilo oružje od kamena. Umijeće izrade bronce pojavilo se je na srednjem istoku oko 3000 p.n.e. i odatle je prešlo u Europu. Bronca najprije dolazi u jugoistočnu Europu, a zatim u srednju i sjevernu Europu oko 2000 p.n.e. Brončano doba dobilo je naziv po uporabi slitine bakra i kositra = bronce. Legura bronce izrađuje se od 90% bakra i 10% kositra, a taj se je omjer pokazao najboljim, pa se i danas primjenjuje kod umjetničkih odljeva. Brojni rudnici bakra i kositra iz brončanoga doba u različitim krajevima Europe dokazuju da su tadašnji ljevači brzo svladali to umijeće. To je bilo vrijeme dvaju najvažnijih izuma: kotača i lončarskog kola. Od bronce se izrađivalo raznovrsno oruđe (npr. srpovi), ali sve više i oružje (vrhovi strijela i koplja, mačevi i bodeži) jer se osim zemljoradnika i ratara pojavilo i treće zanimanje – ratnik. Radi obrane od napadača naselja se premještaju iz dolina na teže osvojive brežuljke i utvrđuju kamenim suhozidom. Ta utvrđena naselja na brežuljcima nazivamo citadelama (gradinama). Željezno doba se nastavlja na brončano, a njegov početak i trajanje različit je na različitim područjima. U srednjoj i zapadnoj Europi ono traje kroz cijelo tisućljeće. U Egiptu tragovi uporabe željeza sežu u 4. tisućljeće p.n.e., a do opće uporabe željeza dolazi tek oko 1300 p.n.e. U Mezopotamiji široka primjena željeza počinje oko 1000 p.n.e. Kraj željeznoga razdoblja ujedno označuje i kraj prapovijesti, a na području srednje i zapadne Europe taj je kraj vezan uz dolazak Rimljana. IZVOR Metalno doba.Wikipedija (hr) |
Eneolitik (bakreno doba)
|
Bakreno doba ili eneolitik (halkolitik, kuprolitik), prapovijesno razdoblje između neolitika i brončanoga doba kojemu obilježje daje preradba i uporaba bakra u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak bakrenoga doba može se okvirno datirati u IV. tisućljeće s trajanjem do pred kraj III. tisućljeća pr. Kr., tj. do otkrića i uporabe brončane slitine kao nove sirovine. Bakrene izrađevine postupno su potiskivale kamene. Pod utjecajem indoeuropske migracije iz euroazijskih stepa, na europskom tlu pojavljuju se nove kulturne skupine prepoznatljive po ostatcima materijalne kulture, posebice keramičkim izrađevinama i pogrebnim običajima, kao što su altheimska, badenska, bodrogkeresztúrska, kocofenska (Coţofeni), vrpčasta, kostolačka, lasinjska, lengyelska, ljubljanska, mondseeska, salkucska (Salcuţi), sopotska, tiszapolgárska, vinčanska, vučedolska, zvonolikih vrčeva i dr. U bakreno doba može se datirati i začetak stvaranja kasnijih prapovijesnih i povijesnih etničkih skupina. Nova religijska shvaćanja usko su povezana s novim obredima ukapanja pokojnika, tj. osim inhumacije utvrđena je incineracija (spaljivanje) kao i grobovi tumuli. Bakreno doba razdoblje je nastanka patrijarhalnih i plemenskih zajednica. Začetak rudarstva i obradbe bakra, zlata i srebra mogu se držati začetcima novog obrta i danas nezamisliva života bez kovinske industrije. Zato bakreno doba ima obilježje kulturne prijelomnice u povijesti civilizacije čovječanstva.
IZVOR Bakreno doba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023. 
Širenje obrade bakra do 4300. godine p.n.e.
By Hamelin de Guettelet - Vlastito djelo, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4176978 |
Bakreni bodež iz Iga kraj Ljubljane (eneolitik), Ljubljana, Narodni muzej
|
|
Bakreno doba u Hrvatskoj Bakrene izrađevine postupno su potiskivale kamene. Glavna je značajka uporaba bakra u izradbi oruđa, oružja, nakita. Dolazi do "metalizacije" neolitičkih kultura i prodora novih etničkih skupina u karpatsku kotlinu (Indoeuropljani). Pod utjecajem indoeuropske migracije iz euroazijskih stepa, na europskom tlu pojavljuju se nove kulturne skupine prepoznatljive po ostatcima materijalne kulture, posebice keramičkim izrađevinama i pogrebnim običajima, kao što su altheimska, badenska, bodrogkeresztúrska, kocofenska (Coţofeni), vrpčasta, kostolačka, lasinjska, lengyelska, ljubljanska, mondseeska, salkucska (Sălcuţa), sopotska, tiszapolgárska, vinčanska, vučedolska, zvonolikih vrčeva i dr. U bakreno doba može se datirati i začetak stvaranja kasnijih prapovijesnih i povijesnih etničkih skupina. Nova religijska shvaćanja usko su povezana s novim obredima ukapanja pokojnika, tj. osim inhumacije utvrđena je incineracija (spaljivanje) kao i grobovi tumuli. Bakreno doba razdoblje je nastanka patrijarhalnih (prelazi se iz matrijarhata u patrijarhat) i plemenskih zajednica. Začetak rudarstva i obrade bakra, zlata i srebra mogu se držati začetcima novog obrta i danas nezamisliva života bez kovinske industrije. Zato bakreno doba ima obilježje kulturne prijelomnice u povijesti civilizacije čovječanstva. Kontinentalna Hrvatska. Eneolitičko doba zastupljeno je u kontinentalnoj Hrvatskoj nalazištima lasinjske, badenske, kostolačke kulture i vučedolske kulture. U Hrvatskoj je na području Ruda kraj Samobora, gdje su bila bogata nalazišta bakra, nađen najstariji tip bakrene sjekire kakve su se približno 4000 god. p.n.e. rabile u rudnicima bakra. Taj se nalaz može smatrati najstarijim tragom metalurgije (i rudarenja) na području današnje Hrvatske. U Hrvatskoj je metalurgija bakra posvjedočena u badenskoj kulturi, a serijska proizvodnja bakrenih predmeta počela je s uvođenjem lijevanja u dvodijelnim kalupima i iskorištavanjem sulfidne rude, u čem je vrhunac dosegnula vučedolska kultura, koja je svojim postignućima utrla put brončanomu dobu. Lasinjska kultura je eneolitička kultura raširena u većem dijelu sjeverne Hrvatske sve do Dunava na istoku (Lasinja, Cerje Tužno, špilja Vrlovka, Ozalj, Drljanovac, Ždralovi, Beketinec, Jakšić, Ašikovci, Vinkovci, Vučedol), u Sloveniji, jugozapadnoj Mađarskoj, Gradišću, Štajerskoj i Koruškoj te u sjevernoj Bosni, nazvana po eponimnom nalazištu Lasinji. Nastala je na temeljima kasnih neolitičkih kultura, lengyelske, sopotske i vinčanske. Lasinjska kultura trajala je tijekom cijeloga ranog, srednjeg i dijela kasnog eneolitika, a nestala je prodorom vučedolske kulture. Kostolačka kultura je eneolitička kultura raširena u Slavoniji (Vučedol, Sarvaš, Cerić, Ašikovci, Grabrovac-Đakovo, Slavča-Nova Gradiška), Srijemu (Gomolava), sjevernoj Bosni (Pivnica kraj Odžaka) i Srbiji (Kostolac, okolica Kragujevca, Aleksinac). Nalazišta u mađarskom Podunavlju i Slovačkoj potvrđuju njezin prodor na sjever Panonske nizine. Vučedolska kultura je eneolitička kultura III. tisućljeća pr. Kr., nazvana po nalazištu Vučedolu na Dunavu kraj Vukovara. U starijoj je literaturi poznata i kao istočnoalpska sojenička kultura (M. Hoernes), slavonska kultura (G. Childe) ili Vučedol-Zók. Ishodišno joj je područje istočna Slavonija i Srijem (Vučedol, Vinkovci, Sarvaš, Gomolava, Belegiš, Mitrovac). Tijekom klasične i kasne faze razvoja proširila se na sjever preko Madžarske (Zók), Gradišća i Donje Austrije te Slovačke sve do Praga, na zapad u središnju Hrvatsku (Apatovec, Veliko Trojstvo, Mikleuška, Staro Čiče, Rudine) i istočnoalpski prostor (Ljubljansko barje), a na jug u Bosnu (Hrustovača, Zecovi, Debelo Brdo), te na istok preko Šumadije i sjeverne Srbije do rumunjskoga Banata. Vučedolska kultura nastala je kao rezultat velikih društvenih promjena prouzročenih seobama stepskih populacija. U njoj sačuvanu autohtonu osnovu kasnih neolitičkih kultura (vinčanska, sopotska) i utjecaj neposredne prethodnice (kostolačka), obogatili su i nadopunili novi elementi s istoka. Primorska Hrvatska. Zbog slabe istraženosti u primorskoj Hrvatskoj, eneolitik je slabije poznat od drugih prapovijesnih razdoblja. Najstarija je u eneolitiku protonakovanska kultura, koja je nastala simbiozom kasnohvarskih i kasnovinčanskih elemenata. Iz nje je izrasla nakovanska kultura, a prodorom kontinentalnog eneolitika, odnosno rasprostiranjem jadranskog tipa ljubljanske kulture (Pećina kraj sela Srbani, Dančeva pećina, Nezakcij) označeno je završno razdoblje eneolitika na istočnoj jadranskoj obali. Iz istoga je razdoblja i lasinjska kultura, što ju je N. Petrić izdvojio na nalazištu Limska gradina, a koja je u Istru došla iz alpskih prostora i sjeverozapadne Hrvatske. Na nalazištima poput Limske gradine, poluotoku Pradišel, na Brijunima, na otoku Pisulju južno od Rovinja, eneolitički se sastojci javljaju zajedno s mlađim neolitičkim i ranobrončanodobnim nalazima (3500–1800. pr. Kr.). Metličasto ukrašena keramika prema stratigrafiji u Vlaškoj peći predstavlja rano brončano doba, a pojedinačni su nalazi keramike ljubljanskoga tipa nastali pod utjecajem kasne vučedolske kulture. Krajem eneolitika na poluotoku (nalazište Gromače na Brijunima) javlja se nedefinirana kulturna pojava s grubom keramikom ukrašenom metličastim ornamentom, koja zalazi u rano brončano doba. Osim u naseljima na otvorenom, eneolitički se čovjek najčešće zadržavao u špiljama (Cingarela kraj Momjana, Dančeva pećina, Pupićina peć, Pećina kraj sela Srbani, Pećinovac kraj Okreti). IZVOR Hrvatski povijesni prostor u bakrenom dobu. Wikipedija (hr) |
Ljubljanska kultura
Kultura ranoga brončanoga doba prepoznata na sojeničkim naseljima Ljubljanskoga barja (Ig II., Prevalje, Kamnik). Rasprostirala se u kontinentalnoj Sloveniji i duž istočne jadranske obale sve do Albanije. Nastala je vjerojatno suživotom kasne vučedolske kulture (tzv. slovenski tip) i kulture zvonolikih vrčeva te uz utjecaje kulture kuglastih amfora. Osim sojeničkih naselja na Ljubljanskom barju istraženo je gradinsko naselje u Vinomeru, dok nalazi na jadranskoj obali uglavnom potječu iz povremenih špiljskih boravišta. Osnova gospodarstva bili su lov i stočarstvo te kovinarstvo. O tome svjedoče kalupi za lijevanje brončanih predmeta, bodeži, trapezne sjekire, šila, igle, narukvice s uvijenim krajevima. Među keramičkim posudama prevladavaju lonci i amfore kuglasta tijela s cilindričnim ili lijevkastim vratom, zdjelice na nozi, bikonične zdjele. Ukrasni motivi snopova vodoravnih i vertikalnih crta te koso iscrtkanih trokuta izrađeni su nazubljenim kotačićem.
IZVOR Ljubljanska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023.
IZVOR Ljubljanska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023.
|
Ljubljanski drveni kotač
Ljubljanski drveni kotač je najstariji drveni kotač s osovinom na svijetu. Otkriven je 2002. prilikom provedbe projekta uzorkovanja drveta na lokaciji Stare gmajne pri Vrhniki, koji je vodio dr. Anton Veluščak (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti). U jednom od drenažnih jarkova nalazila su se, uz brojne nalaze, dva drvena čamca i ostaci drvenog kotača, koji je bio zbog prethodnog produbljivanja jarka vrlo oštećen. Na mjestu nalaza jarak je proširen te je otkrivena i osovina, zbog koje se smatra da je kotač pripadao kolicima na dva kotača. Kotač je sastavljen od dvije jasenove ploče spojene hrastovim klinovima, a na sredini se nalazi pravokutno otvorenje (što pokazuje da se kotač okretao zajedno s osovinom). Promjer kotača iznosi 72 cm, a debljina 5 cm, dok je osovina bila duljine 124 cm. Kotač je datiran pomoću stratigrafskih podataka, dendrokronoloških istraživanja i ugljikom-14 (laboratorij VERA u Beču). Dobivena starost iznosi 5150 godina. Krajem 2008. kotač je odnesen u konzervatorsku radionicu Römisch-Germanisches Zentralmuseuma u Mainzu, gdje je provedena konzervacija melaminskom metodom. Po završetku konzervacije, 18.12.2012., kotač je vraćen u Mestni muzej u Ljubljani. Ljubljanski drveni kotač je prkosio tisućljećima, jer je ležao u mokrom dnu Ljubljanskog barja, gdje su još 1875. otkrivene sojenice, koje su danas dio UNESCO-ove Svjetske baštine, kao dio prapovijesnog naselja sojenica oko Alpa. Arheolozi su na tom mjestu pronašli preko 1000 sojenica, koje su se nalazile u koritu rijeke Ig, blizu mjesta Ig. Sojenice su otprilike bile veličine 3.5 x 7 metara, a međusobno su bile odvojene od 2 do 3 metra. Istraživanja su pokazala da su se sojenice popravljale svake godine, a gradnja novih sojenica je bila svakih 10 do 20 godina. Slična kolica na dva drvena kotača s osovinom su pronađena u Švicarskoj i jugozapadnoj Njemačkoj, a Ljubljanski drveni kotač je najveći i najstariji. Slična vrsta kolica su se skoro istovremeno pojavila i u Mezopotamiji. IZVOR Ljubljanski drveni kotač. Wikipedija (hr) 
U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. n. Ne. na jugozapadu Ljubljanskog barja prostire se prapovijesno naselje Stara Gmajna (danas: Koliščarska naselbina Stare gmajne na Verdu pri Vrhniki). U to je vrijeme Barje bilo prekriveno plitkim jezerom koje se s vremenom smanjilo. O tome svjedoče i ostaci spomenutog sojeničkog naselja na koje su arheolozi naišli 1992. godine. Na Ljubljanskom barju postoje dvije skupine sojeničkih naselja.
|
Ljubljanski drveni kotač
Autor Daniel Thornton - LjubljanaUploaded by sporti, CC BY 2.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=27075449 |
Kostolačka kultura
|
Kostolačka kultura je eneolitička kultura čiji je razvoj započeo oko 3250. godine na području jugoistočne Europe, u Slavoniji, Srijemu, sjevernoj Bosni (Pivnica kraj Odžaka) i Srbiji (Kostolac, okolica Kragujevca, Aleksinac). Nalazišta u mađarskom Podunavlju i Slovačkoj potvrđuju njezin prodor na sjever Panonske nizine (do kraja svoga postojanja 3000. godine p.n.e.). Ime je dobila po eponimnom lokalitetu Kostolac u Srbiji.
U prvim ispitivanjima koja su počela 1943. god. na lokalitetima: Kostolac, Gomolava, Vinča, Pivnica kod Odžaka, Vučedol i Sarvaš utvrđeno je postojanje kulture u prvoj fazi na prostoru istočne Slavonije, Srijema, sjeverne Bosne, srednje Srbije i Pomoravlja, a zatim se proširila na područje Karpatske kotline, srednjega Balkana i rumunskoga Podunavlja, odnosno na današnji prostor istočne Hrvatske, srednje i istočne Srbije, sjeverne Bosne, Rumunije, Mađarske i dijelove Slovačke. Kostolačka se kultura razvila na temelju kasnoneolitičkih kultura koje klasična badenska kultura nije uspjela asimilirati, te nakon privremene mirne koegzistencije tih dviju kultura, narodi kostolačke kulture bili su primorani potražiti nove prostore na sjeveru do Slovačkih planina. Naselja kostolačke kulture najčešće su utvrđena opkopima i prirodnim vodenim tokovima (primjer lokalitet Cerić-Plandište kod Vinkovaca), te u teško pristupačnim gorskim predjelima (Bosna). Kostolačka kultura prethodi vučedolskoj, na koju je izvršila važan utjecaj. Kultura. Stanovništvo se pretežito bavilo poljodjelstvom i stočarstvom. Djelomice su poznavali uporabu i preradbu bakra. Naselja su podizali na povišenim riječnim terasama ili na teško pristupačnim mjestima uz riječne tokove. Pravokutne, prostrane kuće gradili su od pletera omazanog ilovačom. U višeslojnim naseljima u Slavoniji i Srijemu (Vučedol, Sarvaš, Gomolava) otkrivene su kuće s apsidom. Izrađivali su vrlo kvalitetnu keramiku tankih stijenki, sive, crne ili, rjeđe, oker boje, sjajno uglačanu. Dok su se tipovi posuda uglavnom razvili iz badenskih oblika, pri ukrašavanju su se primjenjivale nove tehnike i motivi: brazdasto urezivanje i utiskivanje žigova s geometrijskim uzorcima (pravokutnici, viseći trokuti, cikcak vrpce, šahovnice i dr.) ispunjenih bijelom inkrustacijom. Nalazišta. Kultura je raširena u Slavoniji (Vučedol, Sarvaš, Cerić, Ašikovci, Grabrovac-Đakovo, Slavča-Nova Gradiška), Srijemu (Gomolava), sjevernoj Bosni (Pivnice kraj Odžaka) i Srbiji (Kostolac, okolica Kragujevca, Aleksinac). Nalazišta u mađarskom Podunavlju i Slovačkoj potvrđuju njezin prodor na sjever Panonske nizine. Sahranjivanje. Pokojnici su sahranjivani u zgrčenom položaju, sa rukama ispod glave, zadržavajući stav dobro poznat iz doba neolitika (Dobanovci, Vučedol, Šuplja Stijena, Zlotska pećina, Bogojevo, Gomolava, Silajet kod Bijeljine). Skeletni prilozi su zdjela ukrašena tipičnim ornamentalnim motivima, izvedenih žigosanim ubodima, ispunjenih bijelom inkrustracijom. Uporedo, uz inhumaciju se javlja i nov način, sahranjivanje pod humkama sa spaljenim kostima pokojnika, poklopljenim zdjelom, ili u zdjeli (urni, ukopi u žarama), što se bar jednim dijelom povezuje sa stepskim načinom sahranjivanja (lokalitetu Silajet u selu Dvorovi kraj Bijeljine, Padina u Đerdapu). Biritualnost u sahranjivanju karakteristika je i badenske kulture u Mađarskoj, gde se često i na istim nekropolama pojavljuje spaljivanje pokojnika i skeletno sahranjivanje. Spaljivanje pokojnika se tumači kao znak promjene društvene organizacije. Ljudi metalnog doba potisnuli su iskonsko poštovanje agrikulturnih božanstava, a to znači i da kult prema mrtvima nije mogao ostati nepromijenjen. Lokaliteti Kostolačke kulture u BiH. Pivnica kod Odžaka, Alihodže u dolini Bile kod Travnika, Vis kod Dervente, Obre II kod Kaknja i Donja Mahala na Savi. Nakon istraživanja u Pivnici, Alojz Benac je napisao: na osnovu svega smijem tvrditi da je do danas čista Kostolačka kultura nađena jedino u sjevernoj Bosni, dok se u drugim krajevima može govoriti o miješanju ove kulture sa drugim kulturama. |
Naselja
Prema izboru mjesta naselja razlikuju se tri tipa
Prostiranje Kostolačke kulture
Autor: PANONIAN - Vlastito djelo, CC0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=29536788 |
Lasinjska kultura (oko 3700. do oko 3200. godine p.n.e.)
Eneolitička kultura raširena u većem dijelu sjeverne Hrvatske sve do Dunava na istoku (Lasinja, Cerje Tužno, Ozalj, Drljanovac, Ždralovi, Beketinec, Jakšić, Ašikovci, Vinkovci, Vučedol), u Sloveniji, jugozapadnoj Madžarskoj, Gradišću, Štajerskoj i Koruškoj te u sjevernoj Bosni, nazvana po eponimnom nalazištu Talijanovo brdo u mjestu Lasinja u Karlovačkoj županiji (Hrvatska). Iako je predstavnik eneolitičkih kultura, lasinjska kultura po svojoj prirodi posjeduje brojne karakteristike i tradicije kasnoneolitičkih kultura, jer se razvila dalje od glavnih središta bakrenodobnog tehnološkog razvoja u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Dobar primjer za to je potpun nedostatak ikakvih metalnih predmeta lasinjske kulture na području Hrvatske. Ono što lasinjsku kulturu čini eneolitičkom je dominacija stočarstva nad poljodjelstvom i s time usklađen način života. Najveći utjecaj na oblikovanje lasinjske kulture izvršile su prethodne neolitičke kulture lengyelska, sopotska i vinčanska. U većini naselja otkrivene su uglavnom zemunice i poluzemunice, rijetko nadzemni objekti (Vis-Modran u Bosni), dok su u Sloveniji i Koruškoj otkrivena sojenička naselja (Ljubljansko barje, Keutschachersee). Nositelji lasinjske kulture povremeno su koristili i špiljske prostore (Ozalj, Ajdovska jama, Kevderc), bilo kao sezonska boravišta stočara ili za ukope (Ajdovska jama). Keramičko posuđe neujednačene je izradbe i boje (oker, preko sive do crne), ukrašeno plastičnim jezičastim izdancima ili ornamentima izvedenima urezivanjem i ubadanjem. Vodeći su oblici bikonične zdjele, vrčevi, visoki lonci, zdjele na visokoj nozi, vjedra s izljevom. Lasinjska kultura trajala je tijekom cijeloga ranog, srednjeg i dijela kasnog eneolitika, a nestala je prodorom vučedolske kulture.
Nalazišta. Kultura je raširena u većem dijelu sjeverne Hrvatske sve do Dunava na istoku (Lasinja, Cerje Tužno, Ozalj, Drljanovac, Ždralovi, Beketinec, Jakšić, Ašikovci, Vinkovci, Vučedol), u Sloveniji (Maribor-Radvanje), jugozapadnoj Mađarskoj, Gradišću, Štajerskoj i Koruškoj te u sjevernoj Bosni.
IZVORI Lasinjska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.; Lasinjska kultura. Wikipedija (hr)
Nalazišta. Kultura je raširena u većem dijelu sjeverne Hrvatske sve do Dunava na istoku (Lasinja, Cerje Tužno, Ozalj, Drljanovac, Ždralovi, Beketinec, Jakšić, Ašikovci, Vinkovci, Vučedol), u Sloveniji (Maribor-Radvanje), jugozapadnoj Mađarskoj, Gradišću, Štajerskoj i Koruškoj te u sjevernoj Bosni.
IZVORI Lasinjska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.; Lasinjska kultura. Wikipedija (hr)
Protonakovanska i nakovanska kultura
Nakovanska kultura je eneolitička kultura koja je bila rasprostranjena na istočnoj jadranskoj obali. Zbog slabe istraženosti u primorskoj Hrvatskoj, eneolitik je slabije poznat od drugih prapovijesnih razdoblja. Najstarija je u eneolitiku protonakovanska kultura, koja je nastala simbiozom kasnohvarskih i kasnovinčanskih elemenata. Iz nje je izrasla nakovanska kultura, a prodorom kontinentalnog eneolitika, odnosno rasprostiranjem jadranskog tipa ljubljanske kulture označeno je završno razdoblje eneolitika na istočnoj jadranskoj obali. Najstariji ostaci ljudskog djelovanja u Nakovani pronadeni su u istražnoj sondi Spile na Kopinju gdje su arheolozi pronašli na tisuće krhotina keramike, kostiju, školjaka, kremena itd. Keramika koja se naziva impresso potječe iz najranijeg neolitika, poslije nje slijede postimpresso, hvarska kultura, te kultura koja je zbog specifičnosti dobila ime nakovanska kultura. Stanovnici Nakovane održavali su kontakte sa susjednim područjima i otocima Korčula, Hvar, Vis, ali i s udaljenim prostorima poput Palagruže, Tremita, Lipara, južne Italije i Sicilije.
IZVOR Nakovanska kultura. Wikipedija (hr)
IZVOR Nakovanska kultura. Wikipedija (hr)
Vučedolska kultura
Eneolitička kultura III. tisućljeća p.n.e., nazvana po nalazištu Vučedolu na Dunavu kraj Vukovara. U starijoj je literaturi poznata i kao istočnoalpska sojenička kultura (M. Hoernes), slavonska kultura (G. Childe) ili Vučedol-Zók. Ishodišno joj je područje istočna Slavonija i Srijem (Vučedol, Vinkovci, Sarvaš, Gomolava, Belegiš, Mitrovac); tijekom klasične i kasne faze razvoja proširila se na sjever preko Madžarske (Zók), Gradišća i Donje Austrije te Slovačke sve do Praga, na zapad u središnju Hrvatsku (Apatovac, Veliko Trojstvo, Mikleuška, Staro Čiče, Rudine) i istočnoalpski prostor (Ljubljansko barje), a na jug u Bosnu (Hrustovača, Zecovi, Debelo Brdo), te na istok preko Šumadije i sjeverne Srbije do rumunjskoga Banata. Nositelji rane i klasične vučedolske kulture svoja su naselja smještali na visokim prapornim terasama uz rijeke ili na obroncima brda. Većina je bila utvrđena dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. U kasnoj fazi prevladavaju gradinska ili sojenička naselja, a povremeno su se koristile i špilje. Stambene građevine četverokutne su nadzemne kuće od kolaca i šiblja oblijepljene ilovačom, opremljene ognjištem i malim kućnim žrtvenicima, te posebnim jamama, odnosno podrumima za spremanje zaliha. Posebno je obilježje kulture bogata i raznovrsna keramička proizvodnja. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Ornamenti su najčešće komponirani arhitektonski po zonama ili metopama, a u njihovu izboru izražena je sklonost prema geometrizaciji. Među oblicima se izdvajaju raznovrsne bikonične zdjele, amfore s uskim cilindričnim vratom, trbušasti vrčevi s ručkom, zdjele na niskoj nozi, zdjelice na četiri nožice, jajoliki lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći. Figuralna plastika nije osobito brojna, ali je pažljivo i izražajno oblikovana. Ističu se ljudski likovi s detaljnim prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje). Gospodarstvo je počivalo na kombinaciji poljodjelstva i stočarstva te na osobito razvijenoj metalurgiji bakra u klasičnoj i kasnoj fazi (ostatci peći za taljenje rude, kalupi za lijevanje različitih bakrenih predmeta, puhaljke za mjehove, bakrene sjekire, bodeži, šila, dlijeta). Vučedolska kultura nastala je kao rezultat velikih društvenih promjena prouzročenih seobama stepskih populacija. U njoj sačuvanu autohtonu osnovu kasnih neolitičkih kultura (vinčanska, sopotska) i utjecaj neposredne prethodnice (kostolačka), obogatili su i nadopunili novi elementi s istoka. Prikupljanjem, istraživanjem i izlaganjem građe vučedolske kulture bavi se Muzej vučedolske kulture, osnovan na nalazištu Vučedolu 2013.
IZVOR Vučedolska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.
IZVOR Vučedolska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.
Brijunska kultura
Brijunska kultura je eneolitička i ranobrončanodobna kultura.
Krajem eneolitika na poluotoku (nalazište Gromače na Brijunima) javlja se nedefinirana kulturna pojava s grubom keramikom ukrašenom metličastim ornamentom, koja zalazi u rano brončano doba. U Istri su naselja na otvorenom prostoru i pećinska staništa, te metličasto ukrašivanje stijenki keramičkih posuda (Brijuni, pećina Cingarela, Trogrla pećina, Novačka pećina, Podosojna pećina, Romualdova pećina, Šandalja, Pradišel) tekovine eneolitika koje se nastavljaju i u prvoj fazi brončanoga doba. Petrić je tu pojavu nazvao brijunskom kulturom.
IZVOR Brijunska kultura. Wikipedija (hr)
Krajem eneolitika na poluotoku (nalazište Gromače na Brijunima) javlja se nedefinirana kulturna pojava s grubom keramikom ukrašenom metličastim ornamentom, koja zalazi u rano brončano doba. U Istri su naselja na otvorenom prostoru i pećinska staništa, te metličasto ukrašivanje stijenki keramičkih posuda (Brijuni, pećina Cingarela, Trogrla pećina, Novačka pećina, Podosojna pećina, Romualdova pećina, Šandalja, Pradišel) tekovine eneolitika koje se nastavljaju i u prvoj fazi brončanoga doba. Petrić je tu pojavu nazvao brijunskom kulturom.
IZVOR Brijunska kultura. Wikipedija (hr)
Brončano doba
Rano brončano doba
Glasinačka kultura
|
Glasinačka kultura je najizrazitija grupa starijeg metalnog doba na Balkanu. Rasprostirala se u istočnoj Bosni i Hercegovini, jugozapadnoj Srbiji, sjevernim dijelovima Crne Gore, a značajno je utjecala na susjedne oblasti. Mati-kultura u sjevernoj i srednjoj Albaniji zapravo je južni ogranak glasinačke kulture, a cetinska kultura iz Hrvatske je njen zapadni ogranak. Iz toga se razloka u pojedinim jezicima ova kultura naziva kultura Glasinac-Mati. Naziv je dobila po visoravni Glasinac kod Sokolca, istočno od Sarajeva. Osnovno obilježje ove kulture su tumuli, gupirani oko gradina s ostacima suhozida, čineći nekropole. Najstariji pripadaju ranobrončanom razdoblju, no, jer su najbrojniji i najbogatiji, tumuli iz halštatskog razdoblja se smatraju pravom glasinačkom kulturnom kulturom.Smatra se da su nosioci glasinačke željezne kulture bili Iliri, te da se čitav kulturni kompleks može vezati za Autarijate.
Arheološka istraživanja i datiranje. Glasinac je arheološko nalazište poznato od konca 19. stoljeća. Prva iskopavanja tumula obavio je 1880. godine austro-ugarski poručnik Johannes Leksa kada je i pronašao čuvena Glasinačka kolica (1055 gr.) - kadionicu, koja su i danas u Prirodnopovijesnom muzeju u Beču. Sustava istraživanja su provedena od 1886.–1891. godine na Glasinačkom polju, a kasnije je prošireno da Prače i Drine, pa je arheološki pojam Glasinac (glasinačko područje) znatno širi od geografskog. Evidentirano je oko 50 prapovijesnih gradina i više od 1200 tumula (grobnih humaka), koncentriranih u grupe i nekropole, od kojih su najvažniji: Taline, Laze, Kusače, Ćavarine, Potpećine, Čitluk, Maravići, Planje, Brezje, Ilijak, Rusanovići, Gosinja, Osovo, Brankovići, Sjeversko. Pretežit dio tumula je istražen, a od gradina iskapane su Kusače, Košutica, Kadića brdo, Ilijak, Loznik i neke druge. Istraživanja su vodili: Ćiro Truhelka, Р. Stratimirović, V. Ćurčić i najviše F. Fiala, a u novije vrijeme Borivoj Čović i Branko Govedarica. Kronologiju glasinačkih nalazišta izradili su A. Benac i B. Čović:
Brončana glasinačka kultura. Najstarije naseljavanje na Glasincu pada u eneolitsko doba. Sljedeće razdoblje je rano brončano doba (Glasinac I.); stanovništvo su nomadski stočari, heterogenog porijekla, prilično malobrojni. Ovo razdoblje obilježavaju malobrojna gradinska naselja (Gradac, Gradina), a javljaju se i humci s inhumiranim pokojnicima. Od pokretnog materijala karakteritični su: keramika, brončani bodeži, kamene bojne sjekire. Primjetan je utjecaj cetinske kulture iz Hrvatske i kulture Belotić Bela Crkva iz Srbije. Naseljenost je rijetka i u srednje brončanom razdoblju (Glasinac II.) iz kojega imamo nalaz dvadesetak tumula uglavnom sa skeletnim ostacima, prilozi su brončani ukrasni predmeti, igle, privjesci i grivne s motivom ribljeg mjehura. U grobovima ranog i srednjeg brončanog doba količina metalnih predmeta je vrlo skromna, a radi se pretežito o importu iz podunavsko-karpatskih oblasti. Slijedeće, kasno brončano razdoblje (Glasinac III.), se izdvaja kao zasebna kultura. Naseljava se više gradina i broj stanovnika raste. Sahranjivanje je pod humcima (najčešće je skeletno), a od priloga se javljaju brončani ukrasni predmeti, violinaste fibule, igle s topuzastom glavom, dok je keramika rijetka. U kasnom brončanom dobu jača lokalna proizvodnja, oprema grobova je bogatija, a nalaze se i specifični domaći oblici (brončane ogrlice i toke ukrašene graviranim geometrijskim ornamentom, fibule lokalnog tipa). Oko 900. p.n.e. pojavljuje se prvi put i nakit od željeza, a poslije 800. p.n.e. i željezno oružje. Glasinačka kultura željeznog doba. Najveći procvat se događa u željeznom dobu (Glasinac IV. i Glasinac V.) iz kojega potječe većina gradina i grobova. Naselja (gradine) su smještena na vrhovima brda i sličnim mjestima, pogodnim za odbranu, a štićena su i kamenim bedemima. Tumuli su pretežito koncentrirani oko gradina u nekropole ili manja groblja, ali ih ima i daleko od naseobina. Podizani su od zemlje, zemlje i kamena, a najčešće od samog kamena. Dimenzije su im različite: prosječno su promjera od 8 do 10 m, a za razliku od srednje Europe gde su karakteristični ravni grobovi, ovi su visoki oko 1 m, ali ima i većih. U nekima je nađen samo po jedan grob, većinom ih ima više, a nisu rijetki veći tumuli koji su služili kao obiteljska ili rodovska groblja s po 2000 pokojnika, pa i više. Od sredine 6. stoljeća p.n.e. spaljivanje pokojnika postaje češće, a u 5. stoljeću čak i prevladava (više od 60%). Prilozi u grobovima su različiti, ovisno od razdoblja, ali i od spola i društvenog statusa preminule osobe. Grobovi željeznog doba sadrže raznovrstan nakit od bronce, jantara, stakla, željeza, izuzetno od srebra i zlata, ali i željezno oružje (koplja, mačeve, bojne sjekire, noževe), a u manjem broju i keramičke posude. U kneževskim grobovima su također pronađeni i razni oblici oružja (dvosjekli mačevi glasinačkog tipa, bojne sjekire, koplja, jednosjekli krivi mačevi, knemide – štitovi za potkoljenice, šljemovi grčko ilirskog tipa, kamena žezla s brončanim drškama), a od keramičkih predmeta otkrivene su čaše, pehari (s jednom ili dvije drške) i zdjele. U to doba javlja se nomadsko stočarstvo, pasivna trgovina, razvijena obrada metala, a pretpostavlja se da gospodarstvo čine i ratni pohodi. Izrazito je i društveno raslojavanje: izdvaja se sloj rodovske aristokracije - tzv. kneževski grobovi (Ilijak, Brezje, Osovo, Arareva gromila) su bogato opremljeni nakitom, oružjem, konjskom opremom, uvoznim brončanim posuđem. Tijekom željeznog doba lokalne radionice razvijaju snažnu proizvodnju oružja i raznog nakita karakterističnih glasinačkih oblika (jednopetljaste i dvopetljaste fibule, naočaraste fibule, okrugle pjasne ploče, čunjaste fibule, narukvice od brončanog lima ukrašene iskucanim ornamentom, pojasne kopče, privjesci i igle), a manji dio potreba podmiruje se uvozom (italsko i grčko brončano posuđe i keramika). Neki karakteristični glasinački oblici dospjeli su trgovinom i u susjedne krajeve Balkana i Podunavlja, a nalaze se i u nekim starim grčkim svetilištima (Delfi, Olimpija i dr). IZVOR Glasinačka kultura. Wikipedija (hr) |
Rasprostiranje glasinačke kulture
Autor PANONIAN - Vlastito djelo postavljača, CC0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=28417733 
Željeznodobna kultna kola s pticama (8.-5. st. pr. Kr.) glasinačke kulture
By Wolfgang Sauber - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=45221420 |
Cetinska kultura
Kultura ranoga brončanog doba (1900. do 1600. pr. Kr.), nazvana prema mnogobrojnim nalazištima uz rijeku Cetinu, raširena na području srednje Dalmacije i Hercegovine. Nosioci te kulture boravili su u špiljama (Škarin samograd kraj Drniša) ili u otvorenim naseljima (Gradac u Kotorcu i Krstina kraj Posušja). Karakteristična keramika (ornamentirani vrčevi na visokoj šupljoj nozi). Grobovi se nalaze u kamenim gomilama; kod inhumacije imaju oblik kamene škrinje, kod incineracije ostatci pokojnika položeni su u glinene posude.
IZVOR Cetinska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.
IZVOR Cetinska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023.
Posuška kultura
|
Posuška kultura nastala je u toku složenog procesa sažimanja kasnoeneolitičkog substrata s novim valovima naseljenika koji na zapadni Balkan dolaze krajem kasnog eneolitika i početkom brončanog doba. Ime je dobila po užem području oko Posušja (Bosna i Hercegovina), gdje su otkrivena prva nalazišta i gdje je zabilježena značajna koncentracija njenih aglomeracija (više od dvadeset gradina i otvorenih naselja).
Dijeli se na:
Naselja. Najčešći oblik naselja su gradine. Pored jednostavnih gradina s jednim prstenastim suhozidom, pojavljuju se gradine sa bastionom i bočnim zidovima, gradine sa dva ili tri koncentrična suhozida, ili sa drugim složenijim elementima utvrđenja. Pronađene su i gradine koje su služile i kao svetište. Drugi važan tip su otvorena (vangradinska) naselja, obično manjih dimenzija i smještena na manjim visinama. Pećine su takođe služile za boravak, obično kao sezonsko sklonište za pastire. Keramika. Keramika se dijeli na grubu (pitoci, lonci, amfore, grublje zdjele) i finiju (manji lonci, pehari, zdjele i šolje). Važna karakteristika ove kulture su drške, posebno one sa produžecima na obodu, iznad drške. sjekirastim, u obliku prizme ili pločice, rožastim i sl. Koljenaste drške se takođe pojavljuju. Ukrašavanje nije posebno razvijeno, ali su tehnike i motivi dosta raznovrsni: udubljeni, urezani i žigosani ukrasi, plastični ukrasi (bradavice, polumjesečasti naljepci) otisci namotane uzice, i uske tkanice, dosta rijetko i kanelirani ukrasi. Rađena je bez primjese mrvljenog kamena ili pijeska i neotporna je. Ostalo. Ovoj kulturi pripadaju razni kameni (žrvnjevi za žito, kamena sjekira), metalni (bronzani bodeži, sjekire), te sitniji kremeni artefakti (vrhovi za strijele, nožići, strugalice). IZVOR Posuška kultura. Wikipedija (bs)
LITERATURA ČOVIĆ, Borivoj: Borivoj Čović - Posuška kultura. Glasnik Zemaljskog muzeja u Srajevu (A) N.S. sv 44. 1989. str. 61-127 (HTML)
|
Nečąjno - Gradinsko naselje. Smješteno je na najvišem dijelu hrbta jednog izduženog brijega koji pripada brdovitom pojasu što razdvaja Posuško od Imotsko-Bekijskog polja.
|
Srednje brončano doba
Vatinska kultura (oko 1600.- oko 1300. p.n.e.)
|
Kultura srednjega brončanoga doba raširena u Banatu (Vatin, Vršac, Židovar, Omoljica), Srijemu (Gomolova), južnoj Bačkoj i sjevernoj Srbiji. Dijeli se na tri razvojne faze, od kojih posljednja označava početak kasnoga brončanoga doba. Naselja su smještana na obalama rijeka i na brežuljcima, a stambeni su objekti poluzemunice i nadzemne kuće s temeljem od kamena i drvenom gornjom konstrukcijom. Pokojnici su spaljivani s odjećom i nakitom, a njihovi ostatci polagani u žare. Među keramičkim posudama ističu se karakteristični oštro profilirani vrčevi s jednom ili dvjema ručkama koje nadvisuju obod. Zanimljive su i posude u obliku životinja (svinja, ptica). Predmeti od kosti (ručke alata, šila, dijelovi konjske opreme) bogato su ukrašeni spiralnim i kružnim motivima. Posebice su brojni izradci od bronce (plosnate sjekire i sjekire s cjevastim produžetkom za držak, trokutasti bodeži, različiti tipovi ukrasnih igala, narukvice, prstenje, privjesci, puceta i aplike za odjeću). Za izradbu nakita koristili su i zlato.
IZVORI Vatinska kultura. Wikipedija (hr); Vatinska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 8. 2023. |
Vatinska kultura (16.-13. st. p.n.e.)
Autor: PANONIAN - Vlastito djelo, CC0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=17603770 |
Kasno brončano doba
Kultura polja sa žarama
|
Kultura polja sa žarama je kultura kasnoga brončanog doba (13. do 8. st. p.n.e.), nastala na prostoru Podunavlja, jugoistočnih Alpa i južnog Balkana, odakle se širila i po srednjoj Europi, sve do njezina zapadnoga ruba; obilježava ju obred spaljivanja pokojnika i pohranjivanja pepela u žare, koje su se potom ukapale u zemljane rake unutar prostranih grobljâ, te štovanje boga sunca. U europskoj prapovijesti kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Na hrvatskom tlu izdvojene su 4 skupine:
Kulturi polja sa žarama pripada i velik broj ostava brončanih predmeta: srpova, keltova, igala, narukvica, najstarijih tipova fibula, britvâ, noževa, kopalja, mačeva i bodeža. Na prostoru kulture polja sa žarama sjeverne Hrvatske i sjeverne Bosne (Vidovice, Novi Grad, Monj, Boljanić) poznato je oko 70 brončanodobnih ostava. IZVOR Kultura polja sa žarama. Wikipedija (hr) |
Velikogorička skupina je jedna od četiri regionalne kulturne skupine kulture polja sa žarama na današnjem hrvatskom tlu (Turopolje, srednja Posavina, Pokuplje i Hrvatsko zagorje). U europskoj prapovijesti, kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Na području današnjega grada Velike Gorice i bliže okolice pronađeni su arheološki ostatci iz prapovijesti (kultura grobnih polja sa žarama). Nastaje na prijelazu u posljednje prapovijesno tisućljeće.
|
Iliri
|
Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii), skupina srodnih naroda koji od prapovijesnoga doba nastanjuju zapadni i unutarnji dio Balkana. U Hrvatskoj i BiH: Ardijejci, Daorsi, Delmati, Liburni, Japodi, Histri, Skordisci; u Crnoj Gori: Dokleati; u Albaniji: Taulanti, Enhelejci, Labeati i dr.; u unutrašnjosti Balkana: Autarijati, Dardanci, Mezeji, Breuci, Kolapijani i dr. Dopiru i do talijanske strane Jadrana: Peligni, Daunijci, Japigi i dr. Jedinstven naziv koristi se od antičkoga doba, iako obuhvaća različit, ali jezično srodan indoeuropski etnički supstrat, također pod različitim kulturnim, poslije i asimilacijskim utjecajima, osobito keltskim, grčkim te rimskim. Stari grčki pisci (od 6. st. p.n.e.) isprva govore o Ilirima kao stanovnicima uz Jonsko i južno Jadransko more. Poslije u sklop ilirskih plemena uvrštavaju žitelje područja uz istočnojadransku obalu do sjevera te do rijeka Dunava i Morave u unutrašnjosti.
Razjedinjena ilirska plemena vode lokalne ratove s grčkim naseljenicima još od 7. st. p.n.e. Tada se javlja i prva ilirska država pod vodstvom Enhelejaca (legendarni dolazak Kadma i Harmonije iz grčke Tebe). Poslije se država širi od srednjodalmatinskih otoka do Epira te u unutrašnjosti do Dardanije i Makedonije. Ardijejska država pod Teutom prostire se od Neretve do Epira; nepovoljan ishod rata s Rimljanima (228. p.n.e.) zbog gusarenja. Djelomična pacifikacija područja nastupa nakon rata i rimske okupacije 168. p.n.e. U kasnijim ustancima, koje Rimljani surovo ugušuju, ističu se Japodi i Delmati te Breuci (Batonov ustanak, 6–9. g.), a ilirsko se područje uključuje u rimski upravni sustav (Ilirik). Mnogi Iliri stječu rimska građanska prava, a pojedinci obnašaju i najviše državne funkcije: istaknuti rimski carevi ilirskoga roda jesu Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin. Arheološki ostaci karakterističnih gradina, utvrđenih naselja na humcima, te grobnih humaka (tumuli) na cijelom ilirskom prostoru; razvijena kamena plastika, situlska (figuralna) umjetnost, ostaci oružja, novca i nakita od bronce i jantara; slabo sačuvani jezični spomenici (pretežno imena). Iliri znatno sudjeluju u etnogenezi današnjih Albanaca, ali i doseljenih južnoslavenskih naroda. IZVOR Iliri. Wikipedija (hr) 
Razmještaj ilirskih plemena prema antičkim autorima
Izvor: Wikipedija 
Ilirska plemena u 7.–4. st. pr.
By Ahmet Q. - Own work, based on following sources:Eichner, Heiner (2004) "Illyrisch – die unbekannte Sprache" in Eichner, Heiner , ed. (in German) Die Illyrer. Archäologische Funde des 1. Vorchristlichen Jahrtausends aus Albanien, Museum für Urgeschichte Asparn an der Zaya, pp. 92–117 ISBN: 3-85460-215-4. Matijašić, Ivan (2011). ""Shrieking like Illyrians": Historical geography and the Greek perspective of the Illyrian world in the 5th century BC". Arheološki Vestnik 62: 289–316. Research Centre of the Slovenian Academy of Sciences and Arts. Šašel Kos, Marjeta (2013). "The 'great lake' and the Autariatai in Pseudo-Skylax". Mélanges de l'École française de Rome: Antiquité 125 (1): 247–257. DOI:10.4000/mefra.1376. Shipley, Graham (2020) Pseudo-Skylax's Periplous: The Circumnavigation of the Inhabited World : Text, Translation and Commentary, Liverpool University Press Series (2nd ed.), Oxford University Press ISBN: 9781789620917. Topography taken from the vectorial map of the Balkans, made by Ikonast. File:Geographic_map_of_Balkan_Peninsula.svg, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=119772507 
Ilirska plemena u 1.-2.st.
By Ahmet Q. - Own work, based on following sources:Eichner, Heiner (2004) "Illyrisch – die unbekannte Sprache" in Eichner, Heiner , ed. (in German) Die Illyrer. Archäologische Funde des 1. Vorchristlichen Jahrtausends aus Albanien, Museum für Urgeschichte Asparn an der Zaya ISBN: 3-85460-215-4.Matijašić, Ivan (2011). ""Shrieking like Illyrians": Historical geography and the Greek perspective of the Illyrian world in the 5th century BC". Arheološki Vestnik 62. Research Centre of the Slovenian Academy of Sciences and Arts.Prifti, Kristaq (2002) Instituti i Historisë (Akademia e Shkencave e RSH) , ed. (in Albanian) Historia e popullit shqiptar, Historia e popullit shqiptar në katër vëllime, 1, Botimet Toena ISBN: 9789992716229.Šašel Kos, Marjeta (2013). "The 'great lake' and the Autariatai in Pseudo-Skylax". Mélanges de l'École française de Rome: Antiquité 125 (1). DOI:10.4000/mefra.1376.Wilkes, J. J. (1996) "The Danubian and Balkan provinces" in The Cambridge Ancient History: The Augustan Empire, 43 B.C—A.D. 69, 10, Cambridge University Press ISBN: 0521264308.Topography taken from the vectorial map of the Balkans, made by Ikonast. File:Geographic_map_of_Balkan_Peninsula.svg, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=122548191 |
Iliri grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii Iliri su bili skupina međusobno srodnih indoeuropskih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Svi Iliri pripadaju istomu jezičnom i kulturnom krugu. Doselili su se onamo na početku željeznoga doba (kraj 2. i početak 1. tisućljeća pr. Kr.). Od 6. st. p.n.e. s njima dolaze u dodir grčki zemljopisci, pa od tada potječu prve pisane vijesti o njima. Zbog specifičnih povijesnih odnosa i labavosti njihovih međusobnih veza nisu se oblikovali u jedinstveni narod, već su ih zajedničkim imenom Ilira počeli nazivati Rimljani, po analogiji Ilirika kao zemljopisnog naziva. jaIlirska plemena
Abri Albani Amantini Andizeti Ardijejci Autarijati Boulinoi Breuci / Brajci Delmati Derii Daorsi Dardanci* Dasareti / Dazareti Dauni Delmati / Dalmati* Deremesti / Deramesti / Deremestaji Deretini / Deriopi / Derriopes Deuri (?Derri) Dezitijati Dindari Dicioni / Ditiones Dokleati Enhelejci Galabri (4) Glindicioni / Glindioni / Glinditioni / Glintidiones Grabi Haonci Helidonci Hierastamnoi (Iadasinoi) Histri* Japigi Jasi Japodi Karni* Kolapijani / Colapiani* Katari Labeati Latobici (2)* Liburni* Manioi Medi Melkumani Mesapi Mezeji / Maezaei Molosi Narensi (Naresi) Nestioi Oserijati Partini Penesti Peonci (4) Perhaebi Peuceti Piketi Pirusti / Pirustae Plereji Salentini Siculotae (istočna Bosna) Sardeati Skordisci (2)* Taulanti Tunati (4) Varcijani* (2) https://bosnae.info/index.php/ilirsko-pleme-naresi-gornjeg-toka-rijeke-neretve-2 Naresi https://www.youtube.com/watch?v=lVZTHEcM3VM Abri, ilirsko pleme s dinarskog područja (2) *Liburni, keltsko, ilirko-keltsko ili drugo porijeklo plemena, odn. naroda Jasi, ilirsko pleme koje ne obitava na dinarskom području (4) Tunati, Ilirsko-tračansko pleme Antička plemena u Iliriji
https://sl.wikipedia.org/wiki/Seznam_anti%C4%8Dnih_plemen_v_Iliriji#Ilirska |
|
Dio literature o Ilirima:
AXHANELA (Adžanela), Ardian: Ilyrian Bosnia and Herzegovina-an overview of a cultural legacy, 2004, Center for Balkan Studies, CABANES, Pierre; Iliri ČOVIĆ, B.; Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976. (PDF) GRUPA AUTORA: GUŠTIN, M.; BOŽIĆ, D.; BAKARIĆ L.; Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984. IMAMOVIĆ, Enver; O elementima političkog organiziranja ilirskih zajednica, Prilozi, 30, Sarajevo, 2001. IMAMOVIĆ, Enver; Antički kultni i votivni spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine, Kulturno naslijeđe, Sarajevo 1977. MESIHOVIĆ, Salmedin; Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010. MIOČEVIĆ RENDIĆ, Duje; Iliri i antički svijet, Književni krug, Split, 1989. MARSKOVIĆ, Mirko: Opis Panonije i Ilirika u Strabonovoj geografiji. Hrvatski geografski glasnik 47., br. 1. (1985): 153-161. (PDF) STIPČEVIĆ, Aleksandar; Iliri-Povijest, život i kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1989. STIPČEVIĆ, Aleksandar; Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984. VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ, Olivera, Na tragu središta ilirske države u Skadarskom basenu (tekst na Montenegrina.net) WILKES, John; The Illyrians, Oxford University Press, 1992. (PDF) WILKES John; Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001. |
SREDNJA BOSNA - Iliri Desidijati
|
|
Japigi
Krajem brončanog doba (11.-10. st. p.n.e.) i na prijelazu u željezno doba skupine Ilira s istočne obale Jadrana sele u Italiju. Potomci plemena koja su migrirala u Apuliju poznati su kao Japigi. Među njima su bili Pevketi, Mesapi i Dauni. Šire područje naseljavali su italski narodi južne Italije, s kojima su Japigi održavali kontakte. Među njima su bili Ausoni/Oski, Sabinjani, Lucani, Peligni, Bruci, Campani, Aequi, Samniti i Frentani. |
Ilirska kolonizacija u Italiji ca. 550 godina prije Krista
Di MaryroseB54 (discussione · contributi) - Questo file deriva da: Illyrian colonies in Italy 550 BC (English) (simple map).svg:, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50396972 |
Željezno doba
|
Željezno doba je završno tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, koje se nastavlja na brončano doba. Obilježeno je razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja pa i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo relativno kasno jer je za njegovo dobivanje potrebna visoka temperatura, za razliku od bakra. U Europi uglavnom traje tijekom 1. tisućljeća p.n.e. Ta je kovina na Bliskom istoku i u Egiptu bila u uporabi već u 3. tisućljeću p.n.e., a u Europu prodire u 11. st. p.n.e., i to s egejskoga područja i Podunavljem. Tehnologija proizvodnje željeza u srednjoj Europi razvila se 9.–8. st. p.n.e., no početak željeznodobnoga razdoblja u pojedinim je područjima različit i ovisi o mjesnim uvjetima i o vanjskim utjecajima. U to doba povećava se broj stanovnika, oblikuju se trgovački putovi i veze, nastaju etničke i etničko-plemenske zajednice, društveno raslojavanje kojim se izdvojio bogati sloj, nastanjen u kneževskim utvrđenim središtima, prepoznatljiv po grobnicama s prestižnim prilozima grčkoga, etrurskoga i italskoga podrijetla.
U arheološkoj znanosti od kraja 19. st. željezno doba dijeli se na starije i mlađe. Starije ili halštatsko (prema nalazištu Hallstatt kraj Salzburga u Austriji) u srednjoj i zapadnoj Europi trajalo je približno od 800. do 450. p.n.e., a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène na Neuchâtelskom jezeru u Švicarskoj) od 450. p.n.e. pa do poč. 1. st. Starije željezno doba u Europi bilo je odraz i otvaranja panonsko-karpatskoga prostora prema istoku, odakle su prodirali konjanički narodi donoseći nove tehnologije i nov način ratovanja (ratnik-konjanik) te poticali preobrazbu kasnih brončanodobnih kultura u nove zajednice s drukčijim gospodarskim, društvenim i duhovnim shvaćanjima.To je bilo razdoblje stabilizacije i oblikovanja različitih etničkih skupina i jasnijeg uobličavanja plemenskih zajednica, ali i značajnoga društvenog raslojavanja kojim se izdvojio bogati sloj nastanjen u utvrđenim kneževskim središtima, prepoznatljiv i po grobnicama s prestižnim prilozima grčkog ili etrurskoga podrijetla. |
Željezno doba u Hrvatskoj U hrvatskim je krajevima željezno doba počelo u različito vrijeme – u Istri u 11. st. p.n.e., u Lici tijekom 10. st. p.n.e., a u sjevernoj Hrvatskoj, slično kao u zapadnoj i srednjoj Europi, oko 800. p.n.e. Dio današnjega hrvatskog područja našao se u susjedstvu visokih sredozemnih civilizacija (grčka, etrurska, italska), koje su ostavile i prve pisane podatke o životu u našim krajevima. Stoga se nositelje halštatskih kultura može i etnički odrediti kao Histre, Japode, Liburne, Delmate ili Panonce. Zahvaljujući živim vezama sa sredozemnim kulturama kasnohalštatska civilizacija zapadne i srednje Europe tijekom 5. st. p.n..e. preobrazila se u latensku kulturu mlađega željeznog doba, a njezini glavni promicatelji bili su Kelti. Potkraj 4. st. p.n.e. neka su keltska plemena (Taurisci, Skordisci) naseljavala i pojedine dijelove srednje Hrvatske i Slavonije. Tijekom 3. do 1. st. p.n.e. latenska keltska kultura djelovala je i na autohtone kulture Japoda, Liburna i Delmata iako su posljednje dvije već od 4. st. p.n.e. bile podložne izrazitoj helenizaciji. IZVORI Željezno doba. Wikipedija (hr); Hrvatski povijesni prostor u željeznom dobu. Wikipedija (hr) |
Starije željezno doba
Srednjobosanska kultura (između 11.-8. st i 4.3. st. p.n.e.)
|
Srednjobosanska kulturna grupa, kultura starijega željeznog doba nastala je, vjerojatno, tijekom 12. i 11. st. p.n.e. e. u području oko gornjeg i srednjeg toka Bosne i prostirala se i u porječjima gornjega i srednjega Vrbasa, Bosne i Lašve. Pojavljuje se u kasno brončano doba (11. do 8. st. p.n.e.), a traje do prijelaza 4. u 3. st. pr. Kr. Geneza joj je još nejasna, najviše stoga što je na navedenom području rano i srednje bronzano doba gotovo neistraženo. Tijekom 11. st. prodrla je i u područje oko gornjeg toka Vrbasa, gdje se nalazi i najbolje ispitano naselje ove grupe — Pod kod Bugojna. U najstarijem sloju tog naselja zastupljeni su neki elementi srodni kulturi "prijelazne zone" (Velika gradina u Varvari kod Prozora, Debelo brdo u Sarajevu), što bi značilo da u genezi ove grupe sudjeluje autohtona komponenta. Ima i elemenata iz oblikovnog kruga kulture polja sa urnama, što je i normalno s obzirom na ekspanziju te kulture u periodu geneze srednjobosanske grupe i na područja južno od Save.
Najznačajnija su nalazišta naselja Pod kraj Bugojna, Kopilo i Alihodže te grobnica ratnika u Vratnici kraj Visokog. Privreda je raznovrsna: poljoprivreda, s razvijenim stočarstvom (ovce, koze, svinje, goveda, konji) i zemljoradnjom (pšenica, ječam, proso, ovas, leća, bob, grašak), rudarstvo (eksploatacija željeznih, a možda i bakarnih ruda), metalurgija i obrada metala (bronza i željezo), ostali zanati (lončarstvo, obrada kosti i rožine), trgovina s bližim i udaljenijim krajevima. Za srednjobosansku grupu kao cjelinu može se reći da pripada razvijenijim grupama svog vremena na sjeverozapadnom Balkanu. Karakter joj je izrazito sjedilački, s brojnim naseljima gradinskog tipa koja pokazuju dug kontinuitet, a u određenim slučajevima i visok stupanj organiziranosti, s elementima protourbane organizacije (Pod kod Bugojna, utvrđen jarkom i bedemom od kamena i zemlje, a u kasnijim fazama i suhozidom s vratima i palisadama). Raspored unutar drvenih kuća s više prostorija i povezanost među njima pokazuju određene elemente protourbane organizacije. Otkriveni su i ostatci svetišta sa stupastim keramičkim kipovima. Keramičko posuđe vrlo je raznovrsnih oblika, ukrašeno urezanim geometrijskim motivima kao i metalni nakit. Oružje čine kratki mačevi, keltovi i koplja. O razvijenoj trgovini svjedoče posude uvezene iz južne Italije, a u nakitu se očituje utjecaj glasinačke kulture. Srednjobosanska kultura dovodi se u vezu s plemenskom zajednicom Desidijata koji su na tom području živjeli u antičko doba. Dosta su brojni i elementi koji srednjobosansku grupu vezuju za kulture srednjeg bronzanog doba u istočnom dijelu srednjeg Podunavlja: vatinsku i žutobrđsku. Ti, svakako stariji, oblici (posude na visokoj nozi, performansa "postolja za posude", posudice s dvojnim recipijentom, poklopci, neki огnamentalni motivi) mogli su samo posrednim putem ući u keramografski repertoar sređnjobosanske grupe, ali je mehanizam prenosa tih elemenata još nejasan. Srednjobosanska grupa se kontinuirano razvija dalje, na istom prostoru (područja oko gornjih, djelomice i srednjih tokova Bosne i Vrbasa, sliv Lašve), sve do kraja prapovijesnog doba. Razlikujemo dva njena glavna razvojna perioda: stariji, koji pripada još kasnom bronzanom dobu, definiran zasad kao faza 1. ove grupe (približno od sredine 11. do sredine 8. st. p.n.e., 1.050—750/725 g. p.n.e.) i mlađi, koji pripada željeznom dobu, a dijeli se na više razvojnih faza (faze 2. do 6. srednjobosanske grupe). Najmlađi (završni) period njenog razvoja (3—1. st. p.n.e.) još je nedovoljno osvijetljen. U razvoju grupe nema nikakvih prekida, a prelaz iz brončanog u željezno doba je stupnjevit; produkcija željeza u okviru ove grupe počinje najkasnije u 9. st. p.n.e., dakle još u toku faze 1. koja se (po drugim kriterijima) ubraja još u kasno brončano doba. IZVOR Srednjobosanska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023. |
|
Srednjodalmatinska kultura (između 8. i 4. st. p.n.e.)
Srednjodalmatinska kultura, kultura starijega željeznog doba s početcima u kasnom brončanom dobu, koja je u razdoblju između 8. i 4 st. p.n.e. zauzimala prostor središnjeg dijela potonje rimske provincije Dalmacije; većim dijelom vezana je uz Delmate kao najznačajniju etničku skupinu. Osim otoka i priobalnoga pojasa, područje spomenute skupine čine velika krška polja (Sinjsko, Bekijsko-imotsko, Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko) i planinski masivi oko njih i između njih. Nalazišta te skupine čini nekoliko stotina gradinskih naselja, uglavnom neistraženih, četrdesetak grobnih nalaza (Potočani, Vašarovine, Grude, Vičja luka kraj Bobovišća i Žaganj-dolac kraj Sumartina na Braču, Kopačina kraj Komiže na Visu), nekoliko špilja, sojeničko naselje Dugiš na Cetini, te jedno svetište (Gorica kraj Gruda). Potonje je suhozidna građevina s dvjema prostorijama, svetište i riznica nekoga božanstva kojemu su se u određenim prigodama donosili darovi i dio ratnoga plijena. Nalazi pokazuju da je hram bio u funkciji od kraja 8. st. p.n.e. do početka rimske vladavine. Posljednja faza razvoja srednjodalmatinske kulture čini prijelaz u mlađe željezno doba obilježeno snažnom helenizacijom, a potom i ranom romanizacijom.
IZVOR Srednjodalmatinska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023.
PROČITAJ VIŠE ODŽA, Ankica: Prilog poznavanju nakita srednjodalmatinske kulturne skupine. Histria antiqua 19, br. 19 (2010): 177-192. (PDF)
IZVOR Srednjodalmatinska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 8. 2023.
PROČITAJ VIŠE ODŽA, Ankica: Prilog poznavanju nakita srednjodalmatinske kulturne skupine. Histria antiqua 19, br. 19 (2010): 177-192. (PDF)
- Sažetak. Analizira se brončani nakit i metalni dijelovi nošnje, koji predstavljaju ukras glave, vrata, prsa, ruku i odjeće: sljepoočni koluti, ogrlice, fibule, igle, pojasne kopče, privjesci, narukvice. Predmeti, većinom neobjavljeni, čuvaju se u arheološkoj zbirci Sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog i dijelom na posudbi u arheološkoj zbirci Sv. Stjepana u Gorici kod Gruda, ne mogu se dovesti u vezu sa sačuvanom dokumentacijom o okolnostima i mjestu nalaza. Na odabranim predmetima želi se istaknuti: pod prvo kontinuirani razvoj pojedinih oblika nakitnih predmeta koji se na području srednjodalmatinske kulturne skupine može pratiti još od kasnog brončanog, te dugo zadržavanje pojedinih oblika u uporabi; pod drugo ovisnost o uvozu i utjecajima naprednijih metaloprerađivačkih, tj. obrtničkih centara; pod treće specifične stvaralačke mogućnosti prerade i prilagodbe stranih utjecaja domaćim potrebama i ukusu; pod četvrto: lokalna proizvodnja i tipovi karakteristični za područje rasprostiranja srednjodalmatinske kulturne skupine. Iz svega navedenog proizlaze osobite karakteristike u ukusu i načinu kombiniranja različitih ukrasnih i funkcionalnih predmeta, prezentirane kroz navedene nepropadljive dijelove materijalne kulture humačke zbirke koji predstavljaju vrhunac dostignuća u umjetničkom obrtu. Samim tim, stanovništvu šireg ljubuškog kotara pripada važno mjesto u kulturnim tekovinama zapadnog Balkana, posebice izraženo u razdoblju od 7. st. pr. Kr. do 4. st. pr. Kr., što najbolje prezentira izabrani humački materijal.
Histri
|
Istru u željezno doba naseljava indoeuropski narod Histri, koji se spominju u grčkim pisanim izvorima od 6. st. p.n.e. (Hekatej, Pseudo-Skilak, Pseudo-Skimno i dr.) te poslije u rimskim izvorima (Pompej Trog, Strabon, Pomponije Mela, Plinije Stariji i dr.). Stručnjaci ih poistovjećuju s doseljenicima koji u 11. st. p.n.e. donose običaj spaljivanja pokojnika, što tada u Istri postaje isključivim načinom pokopa. Prema materijalnoj kulturi, poznatoj uglavnom iz nekropola (Nezakcij, Limska gradina, Picugi, Beram, Pula, Rovinj, Kaštelir kraj Nove Vasi, Sv. Dionizij, Sv. Martin kraj Tara i nad Limom, Kaštel kraj Buja), to su bili nositelji kulture žarnih grobnih polja koji su velikim seobama s panonskoga i jugoistočnoalpskoga prostora prodrli na sjeverni Jadran i u Istru. Kako nemaju značajka drugih željeznodobnih ilirskih naroda, neki ih stručnjaci ne svrstavaju među Ilire.
U prvoj fazi razvoja njihove materijalne i duhovne kulture, u 11. i 10. st. p.n.e., pokazuju se značajke kulture žarnih grobnih polja (grobne žare oblika šalica s visokom ručkom, urešene plastičnim bradavicama, koncentričnim krugovima, valovnicom, kanelirama i sl., među nakitom prevladavaju zatvorene i spiralne narukvice, višestruke ogrlice torques, brončana puceta i koštane perle). U 9. i 8. st. p.n.e. (II. faza–repertoar ukrasa i uvoz luksuznih predmeta) žare imaju oblik trbušasta vrča, urešene su geometrijskim motivima (spirala, meandar, rombovi, trokuti i sl.) izrađenim urezivanjem, bijelom inkrustacijom, slikanjem i plastičnim aplikacijama. Isti motivi gravirani su na brončanim noževima, iglama i širokim manšetama. Od toga su doba poznati doticaji s Daunijom (slikane vaze), Etrurcima (kotlić za miješanje vode i vina ϰρατήρ, slikan crvenom bojom, iz Nezakcija) i s Picenom (zemljani vrč ϰύϑων, privjesak oblika češlja i dr.). Od 8. st. pr. Kr. uspostavljeni su dodiri s Venetima, sa svetolucijskom skupinom u dolini Soče i s područjem današnje Dolenjske (keramičke situlaste posude, brončane posude, nakit). U sljedećim fazama željeznoga doba (7.–5. st. p.n.e.) izraz lokalne kulture postao je skromnijim i gubi se u velikoj količini uvezenih predmeta koji pristižu iz gotovo svih susjednih i udaljenijih područja (Veneto, Daunija, Grčka). Istra je tada djelovala kao područje dodira i razmjene između protohistorijskoga svijeta gornjega Jadrana i mediteranskih civilizacija, a rezultat toga bila je npr. rana pojava kamenih skulptura u Nezakciju. Od 7. do 5. st. p.n.e. (III–V. faza) u istarskim nekropolama i pojedinim grobnicama nalazi se sve više uvezenih predmeta, kojima se ističe društveni položaj pokojnika (posude za piće: kotlić ϰρατήρ, oveća čaša οίνοχοή i sl. prema grčkim i etrurskim običajima te brončane situle – samo u Nezakciju figuralno urešene – zatim kotlići, ciste, slično jugoistočnoalpskomu i venetskomu prostoru). Malo ima oružja, i to su uglavnom željezni bodež μάχαιρα i dugo koplje. Najviše je prestižne robe nađeno u Nezakciju, gdje vrhunac duhovnoga izraza Histra predstavlja skupina kamenih spomenika (reljefno urešene ploče s uklesanim spiralama, svastikama i jednostavnijim motivima, koje čine cjelinu s drugom skupinom spomenika: torzo mladića, žena koja rađa i doji dijete, konjanik, žrtvenici i dr.). Drži se da su ti spomenici nastali od 8. do 6. st. p.n.e. pod utjecajima iz srednje Italije i njezine jadranske obale. Vjerojatno su to bili dijelovi nadgrobnih spomenika ili elementi prostora posvećena kultu mrtvih u području nekropole, gdje ih je većina i pronađena. Jake veze prostora sjevernoga Jadrana potvrđuju se tijekom cijeloga razdoblja estenske kulturne skupine, koja je sudjelovala i u oblikovanju identiteta histarske kulturne skupine. Iako su istraživači tumačili histarsku skupinu kao dio estenske kulture, dodiri s njom bili su razmjerno kasni i nikada nisu prevladavali. Utjecaji su vidljivi u situlskome repertoaru. Također su Veneti, Histri i Liburni u doba početaka romanizacije pripadali donekle homogenom sjevernojadranskom imenskom području. U razdoblju od 4. st. do kraja 1. st. p.n.e. (VI. faza histarske materijalne i duhovne kulture), osim mlađih halštatskih predmeta (situle, svetolucijska keramika, nakit), nađeni su mnogobrojni predmeti iz helenističkih keramičarskih i toreutskih radionica grčkih kolonija na Jadranu i Velike Grčke. Iz posljednjih su stoljeća nalazi srednjolatenskih i kasnolatenskih oblika fibula, staklenoga nakita i sl. (odraz blizine Kelta). Pod keltskim su se utjecajem pojavili dugo željezno koplje i bojna sjekira, te pojedini predmeti nakita. Romanizacija Histra započinje nakon pada Nezakcija 177. p.n.e., ali ona u materijalnoj kulturi nije osobito izrazita do potkraj stare ere. IZVOR Histri. Wikipedija (hr) |
Pleme je u nekim izvorima klasificirano kao "Venetsko" pleme, s nekim vezama s Ilirima. Drugi su ga također opisali kao Tračane. Budući da su naseljavali istarski poluotok, ti su ljudi imali intenzivnije trgovačke i kulturne kontakte s mediteranskim svijetom, posebice srednjom i južnom Italijom.
Histarski vrč iz 9–8. st. pr. Kr. Arheološki muzej Istre, Pula
Autor LZMK - http://www.croatia.eu/images/02-01/al_0676.jpg, https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=528254 |
Japodi
|
Japodi (lat. Iapodes, grč. ̓Iάποδες) su predrimsko stanovništvo kontinentalne unutrašnjosti Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara, Like, dijelova Korduna, Cazinske i Bihaćke krajine, na sjeveru do srednjih tokova Korane, Gline i Mrežnice, na istoku Pounja, na zapadu Bele krajine, na jugu Velebita i Zrmanje. Formiraju se kao narodnosna skupina početkom željeznoga doba (9. st. p.n.e.). Antički zemljopisac Strabon izvješćuje o jakoj keltskoj komponenti u japodskom etniku, ali u arheološkim se istraživanjima ne potvrđuje njegov navod. Glavne su im gospodarske djelatnosti bile stočarstvo, obrada kovina i trgovina (jantar). Japodi su bili organizirani u teritorijalnim zajednicama koje su se grupirale oko utvrđenih naselja: Monetini (Monetium – Brinje), Avendeati (Avendo – Crkvina kraj Brloga), Arupini (Arupium – Prozor kraj Otočca) i dr.
Na području Like svoju željeznodobnu kulturu razvijali su Japodi, a u njoj se prepoznaje utjecaj zapadnobalkanskih kultura, ali i jasna orijentacija prema jadranskomu svijetu. Unatoč tragovima mnogobrojnih gradinskih naselja, i japodska se materijalna kultura najbolje poznaje iz prostranih grobalja u kojima su pokopani pokojnici opremljeni bogatim nakitom (brončani, jantarni, stakleni). Nalazi s mnogobrojnih nalazišta (Prozor, Kompolje, Smiljan, Široka Kula, Vrebac, Ribić, Golubić, Jezerine i dr.) ilustriraju specifičnost japodske kulture: japodske urne s prizorima iz zagrobnog i svakodnevnoga života, ravni grobovi s bogatim prilozima (nakitom, oružjem, japodskim kapama – prototipom »ličke kape«). PROČITAJ VIŠE Japodi. Wikipedija (hr) Pad Japoda. Već god. 39. šalje Oktavijan u Dalmaciju veliku vojsku i jako brodovlje pod vodstvom Asinija Polliona. Ovaj zauzme Salonu i pokori Dalmaciju, čemu se u velike radovahu Rimljani. Kasnije dodje u Italiju sam Oktavijan, koji redomice svlada ostala ilirska plemena, a Jadransko more očisti od gusara. Sada je došao red na Japode. Ovi bijahu tako moćni, da su tečajem posljednjih 20 godina dvaput protjerali rimske vojske, pa su onda oplijenili rimsku koloniju Trst, a navaljivali čak na Akvileju. Bez osobita otpora pokore se Oktavijanu neka japodska plemena. Oktavijan zauzme japodske gradove Arupium (danas Prozor kod Otočca) i Terponos, koje ne htjede spaliti, da Japode lakše sklone na predaju. Ipak je Oktavijan kasnije imao krvavih borba, osobito kad je opsjedao Metulum (danas Čakovac kod Ogulina). Opsada ovoga grada bijaše dugotrajna i teška, jer su Metuljani imali posebne strojeve, s kojima ubijahu Rimljane. Sam Oktavijan desio se u pogibelji života, jer je pao s nekoga mosta, pa slomio desnu nogu i obadvije ruke. Rimljani su Metulum zauzeli više prijevarom nego li silom oružja. Grad bude uništen vatrom. Ovo je tako uplašilo druge Japode, da se Rimljanima pokoriše dobrovoljno. |
»Japodska kapa« – oglavlje od brončanoga lima, starije željezno doba, Arheološki muzej u Zagrebu. U selu Prozoru kraj Otočca otkriveni su ostatci naselja i nekropola ilirskih Japoda iz 1. tisućljeća pr. Kr. Život se ondje odvijao i u rimskom razdoblju. Visoku razinu umjetničkog obrta predstavljaju brončani ukrasni predmeti specifičnih oblika, poput ukrasa za glavu (oglavlja), privjesaka, okova za pojas, kopči, fibula i dr., dok posebno obilježje nakitu daju jantar i staklena pasta.
Autor LZMK - http://www.croatia.eu/images/02-01/al_0691.jpg, https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=528256 |
Liburni
|
Liburni (lat. Liburni, grč. Λιϐουρνοί; latinski: Liburni) bili su narod koji je nastavao teritorij od rijeke Krke (Titius) u Dalmaciji do Raše (Arsia) u Istri te susjedne otoke. Zapadno od njih bili su Histri u Istri, a u Dalmaciji južno od Krke Delmati, dok su u unutrašnjosti njihovi susjedi bili Japodi. Novija istraživanja odbacuju njihovu pripadnost ilirskom etničkom kompleksu (izv: Hrvatska enciklopedija).
Povijesni pregled. Liburni su narod koji se formirao na početku željeznoga doba (10–11. st. p.n.e.). Krenuvši iz matičnog područja, između Zrmanje i Krke te otočja od Raba do Murtera, šire svoj utjecaj na južni Jadran i na zapadnu obalu srednjega Jadrana (talijanska picenska obala). Razdoblje njihove pomorske prevlasti na Jadranu potrajalo je od 9. do 5 st. p.n.e. S juga i sa zapadne obale Jadrana potiskuju ih Grci, te se u 4. st. p.n.e. Liburni orijentiraju na nezaposjednuti sjever, na kvarnersko otočje i uski priobalni pojas do rijeke Raše (Arsia), gdje graniče s Histrima. U kontinentalnom zaleđu prvi su im susjedi Japodi, a južno od Krke Delmati. Kao pomorski narod, uključuju se u robno-novčane trgovinske tokove, prihvativši italski kovani novac. Razvijaju se mnogobrojna utvrđena naselja na morskoj obali ili na dominantnim brežuljcima. Svako je utvrđeno naselje bilo upravno središte istoimene populacije s pripadajućim teritorijem. Prije nastupa rimske vlasti Liburni su već bili grupirani po teritorijalnom načelu, a ne više po rodovskome, no za razliku od Histra nisu nikad stvorili središnju državu. Prema jezičnim osobinama bili su bliski venetsko-histarskom krugu, osobito oni nastanjeni na području Kvarnera. Liburnsko je društvo bilo organizirano po matrilinearnom sustavu, čime se bitno razlikovalo od svih ostalih patrijarhalnih naroda u susjedstvu. U njihovim vjerskim predodžbama izrazito prevladavaju ženska božanstva, različita od općine do općine (Ika, Sentona, Latra). Liburnska plemena u sjevernoj Dalmaciji razvijala su graditeljstvo i umjetnički obrt ovisan o grčkim i italskim radioničkim središtima. Vrsnoćom umjetničkoga stvaralaštva i tehnološkim postupcima Liburni su bili na razini ostalih nositelja kulture starijega željeznoga doba. Osim lijevanja i kovanja (nakit, oruđe, oružje), poznavali su graviranje i tehniku iskucavanja. Lončarsko im je kolo bilo nepoznato. Dekorativni i figuralni elementi nose dijelom pečat osebujnosti, a dijelom se vežu s elementima kultura susjednih zemalja. Geometrijski motivi na poznatim pektoralima iz Zatona kraj Nina (meandri, vučji zubi, rombovi, cik-cak crte i sl.) imaju |
Zemljovid Liburnije (1. st. n.e.) prema Pliniju Starijem
Autor Liburnia 1st AD.png: ZenanarhMaGa - File:Liburnia 1st AD.png, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34601155 izvor u ranijoj autohtonoj geometrijskoj umjetnosti i geometrijskome stilu u Grčkoj, dok spiralne antene na brončanome maču iz Nina povezuju Liburniju sa širokim krugom Podunavlja i suprotne italske obale. Rijetki figuralni motivi imaju pretežito dekorativan značaj (stilizirani ljudski i životinjski likovi iz Nina, Kolana na Pagu, Zatona kraj Nina). Među nakitom se ističu masivne ogrlice izrađene od keramičkih članaka sa srcolikim privjescima, koje nastavljaju tradiciju jantarnih ogrlica istoga tipa. Na prostoru liburnske skupine važna su liburnska središta u Ninu, Vrsima, Zadru te nalazišta u Bribiru, Jablancu, Kastvu, Lisičiću, Murteru, Nadinu, Novalji, Osoru, Radovinu; poznato je i 18 liburnskih ostava.
IZVORI Liburni. Wikipedija (hr); Liburni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 8. 2023. |
Delmati
|
Delmati ili Dalmati (lat. Dalmati, Dalmatae ili Delmatae; antgrč. Δελματοί [Delmatoí]) bili su narod koji je u željezno doba nastavao područje srednje Dalmacije, na području između rijeka Krke i Cetine. Njihovo glavno središte bio je grad Delminij (latinski: Delminium) koji nalazilo se na Duvanjskome polju.
Povijest. Na prostoru jugozapadne Bosne, tokom željeznog doba, došlo je do znatnog povećanja broja stanovnika, čime je stvorena etno – kulturna osnova za intezivni i prilično samostalni razvoj koji će trajati do kraja starijeg željeznog doba. Danas je u arheološkoj nauci sasvim prihvaćeno mišljenje da su polja u jugozapadnoj Bosni (Duvanjsko polje, Livanjsko polje i Glamočko polje) naseljavali Dalmati. Glavni temelj ovom mišljenju su antički izvori koji se odnose na rimsko – dalmatske ratove i vrijeme rimske dominacije. Ovo je klasična dalmatska teritorija na kojoj oni žive počev od starijeg željeznog doba i odakle su u 4. stoljeću p.n.e. počeli širenje prema jadranskoj obali. Kontinuirano prisustvo neo-eneolitskog supstrata (Prediliri) i njegova dominacija tokom svih perioda razvoja gradina govori da je etnogeneza počela u ranom brončanom dobu. Tada se još ne može govoriti o Dalmatima kao formiranoj etno grupi, ali na početku željeznog doba završen je proces sažimanja domaćih i stranih elemenata i nastao je period mirnog razvoja protohistorijskog elementa i stvaranja dalmatskog etnosa. Tokom čitavog razvoja gradina u jugozapadnoj Bosni vodeću ulogu imala su naselja iz Duvanjskog polja. I na novoj teritoriji Dalmati podižu gradinska naselja, čija izvorna imena nisu poznata, ali su u antičkim izvorima koji opisuju ratove sa Rimljanima i kasniji period rimske dominacije, dobivali rimska imena. Poznatija dalmatska naselja su:
Kultura i gospodarstvo. Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uvjetno mogu svrstati kao "Poluiliri". Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja uz njihove grobove, u kulturnom pogledu su inače Dalmati bili vidljivo primitivniji od njihovih starijih susjeda. Jedino njihovi plemenski poglavice su stanovali u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su nedavno nađeni i kameni mauzoleji s grobovima tih dalmatskih čelnika. Ostali Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša. Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem prostoru nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi kod njih nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Delmatska plemena razvijala su graditeljstvo i umjetnički obrt ovisan o grčkim i italskim radioničkim središtima. Nalazi iz srednje Dalmacije, iz Korčule, Solina, Brača (Vičja Luka), Zadra, potvrđuju trgovačke odnose s grčkim i italskim središtima. Bili su stočari i ratari, koji su svake osme godine ponovno su dijelili zemlju. Bili su konzervativni u običajima i vjerovanjima. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedali lokalni plemenski poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im uzastopni gerilski ratovi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. Dalmati su razorili čuveni grad Daorson, koji su helenizirani Daorsi podigli u Ošanićima kod Stoca. Nošnja i nakit. Kao izrazito stočarsko pleme (ovčari) Dalmati su od pamtivijeka koristili vunu i krzno ovaca za svoju odjeću, a kožu svojih goveda za obuću. Tkaninu su dobivali tkanjem. Tkalački utezi su nađeni na gradini Zidine kod Buškog Blata. U rimsko vrijeme postojale su velike radionice tkanina (u Saloni), koje su snabdjevale veća naselja. Sa dalmatskog područja brojni su kameni spomenici posvećeni božanstvima (najčečšće Silvan i Dijana) i romaniziranim stanovnicima, obučenim u narodnu nošnju ljudi tih krajeva. Muškarci su u kratkoj tunici, haljetku s rukavima, koji se vjerovatno uvlačio u pantalone. Hlače su od debelog sukna, koje se sužavaju prema stopalama, na kojima su mrežasti opanci sa remenjem. Na glavi je šiljata šubara od sukna ili krzna. Ženska nošnja je prikazana u potpasanoj tunici i marami koja najčešće pokriva kosu zavezanu u pletenice, zatim haljetak i suknja, sa naborom u sredini. Haljine su često prikazane i sa bogatim vezom. Slična nošnja je bila i kod susjednih Ilira. Nalazi umjetničkog karaktera su nakit i dijelovi ratne opreme. Među njima su fibule, narukvice, ogrlice, igle, naušnice i svici za kosu od bronze, ukrašenih ornamentom zapadnobalkanskog geometrijskog stila. Dosta ovog materijala je pronađeno u nekoliko ostavama (skrivnica), kao što je ona u Krehinom gracu blizu Čitluka. U tom nalazu su posebno vrijedni veliki štitovi i ukrasna dugmad, ukrašeni vanredno precizno urezanim ornamentima. Jedan komplet nakita nađen u Otoku kod Vitine, prikazuje odlike dalmatske nošnje. U drugoj polovini I milenijuma opada broj autohtonih nalaza, a javljaju se forme keltsko-latenskog i helenističkog nakita. IZVOR Delmati. Wikipedija (hr)(sh) |
Ime. Pretpostavlja se da ime Delmati potječe od njihova imena za ovcu (sačuvanog u albanskom: delme), što upućuje na stočarstvo (ovčarstvo) kao pretežitu granu njihova privređivanja.
Vjera i praznovjerje. Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa po stijenama srednje Dalmacije, a ruševine njihova kamenog hrama nađene su u Imotskom polju. Glavno i najviše štovano božanstvo njihov je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, pa približno odgovara rimskoj Dijani (Diana). Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog zla bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na Braču (Mužić, 2002.).
U bronzanom dobu preovladavaju grobne humke tipa tumuli od nabacanog kamenja, sa kamenim sanducima i grobnim prilozima – nakit i oružje. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se obilno oružje koje je puno rjeđe u grobovima susjednih Liburna i Japoda. Postojao je i način sahranjivanja u pećine (podunci kod Uneđića), što je slučaj i na japodskom području. To je polaganje mrtvih sa nakitom i darovima na kamene litice uskih kanala u pećini. Početkom prvog milenijuma dolazi i do sahranjivanja u rake ukopane u zemlju ili usječene u laporac. To su tzv. ravni grobovi, bez tumula. I ova pojava se javlja u isto vrijeme kod Japoda i na otocima, ali nije do kraja objašnjena. Tokom čitavog I milenijuma Dalmati su svoje mrtve sahranjivali u zgrčenom ili opruženom položaju, ali ih nikad nisu spaljivali. Taj će se običaj pojaviti u rimsko doba. Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i kao neki današnji Dinarci imali su paničan strah od raznih nebeskih pojava. Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u kolektivni delirij popraćen zvjerskim urlanjem da bi otjerali crnoga nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec. Pritom su bučno lupali u razne metalne kante, a mnogi bi počinili i kolektivna samoubojstva zbog vjerovanja u skori smak svijeta. |
Panonci
|
Panonci (Panoni, lat. Pannonii) su stanovnici područja koje je poslije organizirano kao provincija Panonija, nastanjeni s obiju strana rijeke Save. Nije pouzdano utvrđeno je li riječ o jedinstvenom narodu, po nekima ilirskom, ili je to skupno ime za više različitih plemena naseljenih u Panoniji. Neki arheolozi drže da su Panonci jedinstven narod i da su potomci nositelja kasnobrončanodobne kulture polja sa žarama. Prema arheološkom materijalu, Južnopanonska kulturna grupa Ilira se u 6-5. st. p. n. e. prostirala u Srijemu, Bačkoj, Banatu, Baranji, istočnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj užoj Srbiji.
U panonska plemena spadali su Amantini, Breuci, Kolapijani, Dezidijati, Pirusti, Skirtari, Glinditioni, Kerauni, Sikuloti, Segestani, Mezeji, Andizeti, Azali, Ditioni, Jasi, Oserijati. U 4. stoljeću p. n. e. je među panonska plemena došlo mnogo keltskih doseljenika. Amantini su živjeli između Save i Dunava, u gornjim dijelovima Srijema, a Breuci uz donji tok Save, od Srijemske Mitrovice prema zapadu. Dalje uz Savu prema zapadu su Oserijati o Kolapijani kojih ime ima veze s imenom rijeke Colapis, današnje Kupe, oko koje su imali svoja sjedišta. Pleme Jasi prostiralo se na području između Save i Drave, po prilici na potezu od Varaždina do Daruvara. Kultura. Sjeverozapadna Hrvatska i srednja Slavonija pripadaju istočnomu halštatskom krugu. Materijalna kultura željeznoga doba u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom je poznata iz grobova – osobitost je pokapanje istaknutih članova zajednice pod velikim grobnim humcima, tj. tumulima – dok se ona jadranske obale, zaleđa i Like nalazi i u utvrđenim naseljima na uzvisinama, tzv. gradinama. U istočnoj Slavoniji i Baranji prepleću se utjecaji iz jugoistočnoga alpskog i srednjega balkanskog prostora (daljska kultura), a kulturne skupine srednje Slavonije, Podravine i Međimurja (skupina Martijanec-Kaptol) čvrsto su povezane s halštatskim kulturama Austrije, zapadne Mađarske i jugozapadne Slovačke, ali nisu zanemarivi ni utjecaji središnjega balkanskog prostora, a preko njega i grčke kulture (kacige i knemide iz groba u Kaptolu). Daljska kultura je prapovijesna kultura raširena u Baranji, istočnoj Slavoniji, zapadnom Srijemu i južnoj Bačkoj. Izdvojene su dvije faze: starija (10. do 8. st. p.n.e..), koja pripada kasnobrončanodobnoj kulturi polja sa žarama, te mlađa (8. do 3. st. p.n.e.) koju obilježava transformacija u željeznodobnu kulturu. Tradicija kulture polja sa žarama očuvala se u paljevinskom načinu pokapanja, u oblicima trbušastih keramičkih žara cilindrična vrata i razgrnuta oboda, ukrašenih kaneliranjem, te u zdjelama uvučena kaneliranog oboda. Željeznodobnu kulturu karakteriziraju keramičke posude askosi s ručkom u obliku rogate životinjske glave, posude s dvjema visokim ručkama (tzv. kantaros) te brončani, srebrni i zlatni nakit sa stilskim obilježjima balkanske ilirske i grčke kulture. Skupina Martijanec-Kaptol, koja je graničila sa skupinom Dalj, obuhvaćala je prostor sjeverozapadne Hrvatske te je kao nasljednica kasnobrončane kulture polja sa žarama nastavila tradiciju spaljivanja pokojnika, što se odrazilo i na izradi žara ili urni u kojima su ostaci pokapani (iznimni primjerici ukrašeni životinjskim ručkama i urezanom dekoracijom). Žumberačka kulturna skupina nazvana Budinjak, po jednom od lokaliteta, poznata je po dobro istraženim bogato opremljenim grobovima ratnika, a o tome svjedoče izloženi ostaci kaciga, mačeva i ostale ratničke opreme. IZVOR Panonci. Wikipedija (hr) |
Antički narodi na području Panonije. - Približan razmještaj keltskih i ilirskih plemena u Panoniji prije rimskih osvajanja u 1. stoljeću pr. Kr.
Autor Cristiano64, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=59798894 |
Breuci
Breuci ili Brajci su bili ilirsko pleme nastanjeno na području današnje Slavonije, u porječju Save od Novske do Slavonskog gorja na sjeveru, pa do Bosuta na istoku, te između Vrbasa i Drine u Bosni i Hercegovini. Rimljani ih svrstavaju kao dio veće grupe plemena pod zajedničkim nazivom Panonci. Susjedi su im bili Andizeti, Kolapijani, Amantini i Skordisci (ilirsko-keltska grupa).
Pružali su snažan otpor rimskom osvajanju. Za vrijeme Batonovog ustanka (6. – 9. godine p.n.e.) nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije pobunilo se protiv rimske vlasti, visokih poreza i prisilne regrutacije. Baton Breučki je bio vođa Breuka, a Pines i Baton I predvodili su Dezitijate. Rimske trgovačke rute su bile prekinute a vojne jedinice uništene. Za samo nekoliko tjedana teritorij na kojoj je današnja Bosna i Hercegovina bila je izgubljena za Rim. Rimljani su morali angažirati oko 15 legija i saveznike iz Trakije kako bi ugušili ustanak. Nakon teških gerilskih borbi u bosanskim planinama i močvarama Panonije (u močvarnom kraju između Vuke, Drave i Save), Breuci su poraženi i porobljeni. Mnogi su bili raseljeni u Daciju gdje su se asimilirali s lokalnim stanovništvom.
Prema nalazu rimske vojničke diplome iz Slavonskog Broda, pronađene u Slavonskom Šamcu (datiranu u 71. godinu u doba vladavine cara Vespazijana) centurion kojem je dodijeljena diploma bio je časnik u carskoj rimskoj vojsci. Zvao se Likaj, sin Birsa iz Marsonie i bio je Breuk. To govori o brzoj asimilaciji domaćeg stanovništva u Rimsko Carstvo. Iliri su činili značajne snage rimske vojske nakon prvog stoljeća i slovili su kao odlični vojnici.
Za vladavine cara Trajana dobili su rimsko građanstvo (civitas).
Moguće je da ime grada Brčko u Bosni i Hercegovini ima korijen u imenu plemena Breuci.
IZVOR Breuci. Wikipedija.hr
Pružali su snažan otpor rimskom osvajanju. Za vrijeme Batonovog ustanka (6. – 9. godine p.n.e.) nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije pobunilo se protiv rimske vlasti, visokih poreza i prisilne regrutacije. Baton Breučki je bio vođa Breuka, a Pines i Baton I predvodili su Dezitijate. Rimske trgovačke rute su bile prekinute a vojne jedinice uništene. Za samo nekoliko tjedana teritorij na kojoj je današnja Bosna i Hercegovina bila je izgubljena za Rim. Rimljani su morali angažirati oko 15 legija i saveznike iz Trakije kako bi ugušili ustanak. Nakon teških gerilskih borbi u bosanskim planinama i močvarama Panonije (u močvarnom kraju između Vuke, Drave i Save), Breuci su poraženi i porobljeni. Mnogi su bili raseljeni u Daciju gdje su se asimilirali s lokalnim stanovništvom.
Prema nalazu rimske vojničke diplome iz Slavonskog Broda, pronađene u Slavonskom Šamcu (datiranu u 71. godinu u doba vladavine cara Vespazijana) centurion kojem je dodijeljena diploma bio je časnik u carskoj rimskoj vojsci. Zvao se Likaj, sin Birsa iz Marsonie i bio je Breuk. To govori o brzoj asimilaciji domaćeg stanovništva u Rimsko Carstvo. Iliri su činili značajne snage rimske vojske nakon prvog stoljeća i slovili su kao odlični vojnici.
Za vladavine cara Trajana dobili su rimsko građanstvo (civitas).
Moguće je da ime grada Brčko u Bosni i Hercegovini ima korijen u imenu plemena Breuci.
IZVOR Breuci. Wikipedija.hr
Dezitijati
Dezitijati, Desitijati, ili Desidijati (latinski: Daesitiates) Ilirsko su pleme koje je u antičko doba naseljavalo dijelove središnje Bosne. Uz Mezeje koji su naseljavali sjeverozapadnu Bosnu, Breuke s područja između rijeke Save i Drave te Dicione iz zapadne Bosne i nekoliko drugih plemena činili su grupu pod nazivom Panonci. Dezitijati su bili jedan od bitnih ilirskih naroda, koji je svojim postojanjem obilježio višestoljetno razdoblje središnjih bosanskih oblasti na prijelazu s 4. na 3. st. p.n.e. Drevni pisani izvori sadrže opis života Dezitijata, a pronađeni su i bogati materijalni spomenici tijekom arheoloških istraživanja. Dezitijati pripadaju autohtonoj srednjobosanskoj kulturnoj grupi. Tijekom rimske vladavine na zapadnom Balkanu ime Dezitijata se našlo na mnogim natpisima kao i u spomenutiim djelima antičkih pisaca.
Etimologija. Etimologija naziva ovog plemena je još neutvrđena, ali bi se jezično i konceptualno mogla povezati s riječi koja se kolokvijalno koristi u južnoslavenskim jezicima - dasa, kao i s albanskom riječi "dash", što znači "ovan", tražeći analogiju kako u jednoj od glavnih privrednih grana Ilira tog vremena (stočarstvo), tako i konotaciju na ratobornost, koja se povezuje s pojmovima "ovan" i "dasa". Slična analogija postoji i kod albanološkog pristupa u objašnjenju naziva plemena Dalmati ili Delmatae, gdje se porijeklo riječi pripisuje albanskoj riječi za ovcu -"delme". Neizostavno je potražiti i potencijalne etimologije ilirskih riječi u dominantnim jezicima tog vremena, grčkom, a potom latinskom. Tako u grčkom jeziku imamo riječ "dasos", što znači "šuma", ali i "deisi" - "molitva". Najsličnije riječ pak u latinskom jeziku jesu "desido"-"nastaniti/naseliti se", a potom "desitus", množina od "desino", što znači "napustiti". U potrazi za latinskom etimologijom naziva Daesitiates, potrebno je utvrditi da li je ovaj ili sličan naziv zabilježen u povijesti prije nego što je latinski jezik mogao izvršiti bilo kakv utjecaj na ilirski jezik, tj. prije značajnijeg kontakta između Rimljana i Ilira. Naravno, za sigurniju jezičnu kvalifikaciju, potrebno bi bilo provesti daleko opširnije etno-lingvističke komparativne studije, koje bi trebale uključiti ne samo detaljniju i opsežniju analizu jezika prisutnih na teritoriju nekad nastanjenom Ilirma nego i sve druge koji su mogli na bilo koji način biti prisutni na tom tlu.
Osobitosti. Do danas je evidentiran golemi broj gradina, drugih naselja i naseobina u kojima su gotovo sigurno prebivali Dezitijati i njihovi romanizirani potomci, od kojih su neka djelomično i istražena. Otkriveno je i više nekropola, grobnih konstrukcija i pojedinačnih grobova koji, pored materijalnih nalaza, pružaju svjedočanstva i o duhovnoj kulturi dezitijatskih zajednica. Najvažnija i do danas najveća pronađena dezitijatska nekropola je ona u Kamenjači kod Breze.
Kao i od ostalih ilirskih naroda, i od Dezitijata je preostalo nešto na temelju čega bi se pokušala izvršiti i rekonstrukcija i njihovog duhovnog života. Sudeći po materijalnim ostacima, religiozni život dezitijatskih zajednica je bio složen i razvijen, a vjerojatno su postojali i posebni "sveti prostori". Područje srednjobosanske kulturne grupe je, uz susjednu glasinačku kulturu, bilo i središtem nastanka i razvoja zapadnobalkanskog geometrijskog stila kao jednog autohtonog umjetničkog izraza.
Dezitijati su cjelokupno svoje postojanje vezali za prostore Gornje Bosne i vjerojatno i lašvanskog porječja, koji su zbog svojih zemljopisnih uvjeta u više mahova imali veliko značenje u životima zajednica dinarskog pojasa i neposredno susjednih panonskih područja, počevši od neolitika, perioda u kojem je ovo područje bilo jedno od središta populacijskog i kulturnog razvitka, pa do modernog vremena. Nalazeći se na krajnjem području dinarskog pojasa, Dezitijati su činili onaj most koji je povezivao jadransku obalu, njeno dinarsko zaleđe, odnosno svijet Mediterana s panonskim bazenom i Podunavljem, što je dodatno doprinosilo kvaliteti i značenju dezitijatskog postojanja. Dezitijati su bili i prvi po imenu i prepoznatljivom povijesnom razvitku autohtoni narod na područjima Gornje Bosne i lašvanskog porječja, oblastima iznimnog kulturnog razvitka tisućljećima ranije. Oni su u razdoblju svoga postojanja nesumnjivo bili jedan od najznačajnijih naroda i političkih fenomena koji je egzistirao na zapadnobalkanskom području, čije su silnice egzistencije utjecale i osjećale se i na širim prostorima zahvata ilirskog etničkog kompleksa. Kako je već rečeno, u jednom trenutku oni su se svojim djelovanjem duboko utisnuli u povijesno sjećanje antičkog svijeta, zahvaljujući čemu se i njihova povijesna uloga može bolje ocrtati. Svojom pojavom i ulogom koju su imali na povijesnoj pozornici, Dezitijati nisu slali impulse svoga razvitka samo na kulturni, politički, gospodarski život lokalnih domorodačkih zajednica, nego su u jednom kraćem periodu, bili nositelji zbivanja koja su neumitno direktno i indirektno utjecala na šire povijesne procese. I upravo taj period kada su Dezitijati bili jedan od glavnih nositelja povijesnog procesa na zapadnom Balkanu, je označio i konačni prijelaz u povijesno razdoblje u unutrašnjosti zapadnog Balkana.
Podrijetlo i homogenizacija. Porijeklo Dezitijata je vezano za proces "indo-europizacije" zapadnog Balkana i Podunavlja. Ovaj proces je trajao sve do kasnog brončanog doba i početka željeznog doba kada se izdvojila i formirala srednjobosanska kulturna grupa.
Svjedočanstva o njihovom postojanju pruža ne samo pisana izvorna građa, nego i pronađeni i vidljivi materijalni nalazi autohtone srednjobosanske kulturne grupe. Pošto su postojali i kao narod i kao politička jedinica u vremenu kada se rimska vladavina, uz dosta muke, stabilizirala na prostorima zapadnog Balkana njihovo ime je ostalo zabilježeno u povijesnim djelima antičkih pisaca i na natpisima. Radi svoga središnjeg zemljopisnog položaja u prostorima Gornje Bosne, znanstvena istraživanja su od kraja 19. st. obuhvaćala i pitanja i probleme koji su proizlazili iz fenomena dezitijatskog postojanja. Međutim, i pored golemog truda uloženog u ta istraživanja, još uvijek nije ponuđena ni cjelovita ni sveobuhvatna analiza Dezitijata niti je konačno odgovoreno na niz otvorenih dilema. Dezitijati su nesumnjivo bili jedna od sastavnica ilirskog etničkog kompleksa, koji se pružao od južnog Jadrana sve do Dunava, i svojim smještajem nalazili su se u samom središtu ilirskog zapadnobalkanskog i panonskog svijeta. Njihovo podrijetlo je potrebno tražiti u znatno ranijim periodima u odnosu na ona u kojima se oni sa svojim imenom pojavljuju u povijesti. Dezitijatska zajednica je bila proizvod jednog primarno autohtonog razvitka koji je započeo etnogenetskim procesima još od perioda indoeuropeizacije zapadnog Balkana i Podunavlja i koji se nastavio sve do oblikovanja srednjobosanske kulturne grupe krajem kasnog brončanog doba, pa kroz starije željezno doba. Istovremeno je trajala i složena politijogeneza (politija/ podrazumijeva zajednicu koja je izgradila vlastiti sustav upravljanja samom sobom, i to s funkcionalnim institucijama. Politijogeneza je proces nastajanja takve zajednice) deziijatskih zajednica koja svoj vrhunac, odnosno etabliranje Dezitijata kao prepoznatljive i djelotvorne politije, doživljava u burnom vremenu prijelaza iz starijeg u mlađe željezno doba kada se pojačava i keltski pritisak, krajem 4. st. p.n.e. i početkom 3. st. p.n.e. U narednim stoljećima svoje neovisnosti Dezitijati su se oblikovali u jednu čvrstu i stabilnu zajednicu s izgrađenom političkom, društvenom i gospodarskom strukturom. Pored navedenog Dezitijati su u periodu svoje neovisnosti ostvarili i zavidan kulturni razvitak, posebno zahvaljujući i svome zemljopisnom položaju, ali i rudnom bogatstvu i kvaliteti svoga zemljišta. Dezitijatska politija, kao njihova politička organizacija se u ovom periodu neovisnosti nalazila vjerojatno na razini predržavnog, protohistorijskog političkog entiteta koji je, sudeći po nekim podacima koji se odnose na povijesna razdoblja, imao i svoje institucije.
Sukobi s Rimom. Svoje vjerojatno skoro trostoljetno neovisno postojanje dezitijatski politički entitet završava kad prvi rimski car Oktavijan August započinje konačno zaposjedanje zapadnog Balkana i Podunavlja. U provinciju Ilirik (Illyricum) i novouspotavljenu šemu upravne i teritorijalne organizacije Dezitijati su bili uključeni kao jedna oblast s unutarnjom autonomijom= peregrinsku civitas (civitas peregrini). Međutim, rimska vladavina nije bila u dovoljnoj mjeri ni konsolidirana niti prihvaćena od strane domorodačkog stanovništva. Tranzicijski period u kojem se ilirski svijet našao za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta neminovno je morao proizvesti čitav niz traumatičnih posljedica po domorodačko stanovništvo, što je u krajnjoj konsenkvenci vodilo ka produbljivanju jaza između rimske vlasti i njenih javnih i privatnih eksponenata i domorodaca. A taj jaz se mogao prebroditi samo radikalnim rješenjem u kome bi jedna od strana bila poražena. Izraženo iscrpljivanje i iskorištavanje ljudi i resursa dovelo je u proljeće 6. god. do ustanka koji se pretvorio u jedan surovi i teški trogodišnji rat, za Rimljane najteži rat poslije punskih (Batonov ustanak). Ustanak su, vjerojatno na samom dezitijatskom području, pokrenuli za planirani markomanski pohod unovačeni domorodci na čijem se čelu našao Baton Dezitijatski, i vrlo brzo je ustankom zahvaćeno golemo područje zapadnog Balkana i panonskog bazena. Kao jednu od svojih glavnih posljedica po rimsku povijest, rat od 6. do 9. god. n. e. imao je i preusmjeravanje Augustove vanjske politike s ofenzive na defenzivu, što se u ovom pogledu pokazalo i kao prijelomna točka.
Udjel Dezitijata ustanku je bio jedan od najveći, radi čega su oni sami podnijeli dosta velike žrtve, a njihov kontinuirani autohtoni razvitak je bio prekinut i preokrenut u pravcu romanizacije i urbanizacije u mediteranskom stilu. I pored velikih gubitaka, Dezitijati i njihova politija, sad u formi peregrinske civitas, su preživjeli pa je tako sredinom 1. st. n. e. dezitijatska populaciona masa iznosila oko 20.000 ljudi. Nakon tragičnog iskustva trogodišnjeg ustanka, iako je uspjela opstati, dezitijatska politija više nije imala unutarnjih potencijala niti zaštitnih mehanizama i nastupio je proces postupnog nestajanja koji se polako, ali sigurno odvijao kroz generacije. Radi svoje inferiornosti u odnosu na rimsko građanstvo i opći kulturni razvitak grčko-rimske mediteranske civilizacije, Dezitijati su prvo počeli gubiti svoj originalni identitet, a zatim i svoju autohtonu političku i narodnosnu svijest. Ali i u okviru antičkog razvitka Dezitijati, s ili bez rimskog građanstva, su davali i svoj doprinos razvitku u svim svojim segmentima na lokalnom i regionalnim planu. I krajem 2. st. i početkom 3. st. zbog završetka procesa dodjeljivanja i primanja rimskog građanstva i zaokruživanjem kulturne asimilacije od strane antičkog svijeta prestaje postojanje dezitijatske politije, a s njom tako i dezitijatskog naroda.
Rasap i slavenizacija. Nakon prijelaza na municipalni sustav Gornja Bosna doživljava i vrhunac svoga antičkog razvitka, i to vjerojatno negdje na kraju 3. st., kada cvjetaju upravna središta Res publica Aquarum S… i municipija Bistuensium. U kasnoantičkom dobu Gornja Bosna dijeli više-manje sličnu sudbinu kao i veći dio ostatka zapadnog Balkana i s početkom 7. st. zahvaća ju naseljavanje novog etničkog elementa (Slaveni). Simbiozom novodoseljenih stanovnika i starosjedilaca i njihovih tradicija u Gornjoj Bosni u narednim ranosrednjovjekovnim stoljećima postupno se zaokružava nova autohtona politija srednjovjekovna Bosna.
IZVOR Dezitijati. Wikipedija (hr)
Etimologija. Etimologija naziva ovog plemena je još neutvrđena, ali bi se jezično i konceptualno mogla povezati s riječi koja se kolokvijalno koristi u južnoslavenskim jezicima - dasa, kao i s albanskom riječi "dash", što znači "ovan", tražeći analogiju kako u jednoj od glavnih privrednih grana Ilira tog vremena (stočarstvo), tako i konotaciju na ratobornost, koja se povezuje s pojmovima "ovan" i "dasa". Slična analogija postoji i kod albanološkog pristupa u objašnjenju naziva plemena Dalmati ili Delmatae, gdje se porijeklo riječi pripisuje albanskoj riječi za ovcu -"delme". Neizostavno je potražiti i potencijalne etimologije ilirskih riječi u dominantnim jezicima tog vremena, grčkom, a potom latinskom. Tako u grčkom jeziku imamo riječ "dasos", što znači "šuma", ali i "deisi" - "molitva". Najsličnije riječ pak u latinskom jeziku jesu "desido"-"nastaniti/naseliti se", a potom "desitus", množina od "desino", što znači "napustiti". U potrazi za latinskom etimologijom naziva Daesitiates, potrebno je utvrditi da li je ovaj ili sličan naziv zabilježen u povijesti prije nego što je latinski jezik mogao izvršiti bilo kakv utjecaj na ilirski jezik, tj. prije značajnijeg kontakta između Rimljana i Ilira. Naravno, za sigurniju jezičnu kvalifikaciju, potrebno bi bilo provesti daleko opširnije etno-lingvističke komparativne studije, koje bi trebale uključiti ne samo detaljniju i opsežniju analizu jezika prisutnih na teritoriju nekad nastanjenom Ilirma nego i sve druge koji su mogli na bilo koji način biti prisutni na tom tlu.
Osobitosti. Do danas je evidentiran golemi broj gradina, drugih naselja i naseobina u kojima su gotovo sigurno prebivali Dezitijati i njihovi romanizirani potomci, od kojih su neka djelomično i istražena. Otkriveno je i više nekropola, grobnih konstrukcija i pojedinačnih grobova koji, pored materijalnih nalaza, pružaju svjedočanstva i o duhovnoj kulturi dezitijatskih zajednica. Najvažnija i do danas najveća pronađena dezitijatska nekropola je ona u Kamenjači kod Breze.
Kao i od ostalih ilirskih naroda, i od Dezitijata je preostalo nešto na temelju čega bi se pokušala izvršiti i rekonstrukcija i njihovog duhovnog života. Sudeći po materijalnim ostacima, religiozni život dezitijatskih zajednica je bio složen i razvijen, a vjerojatno su postojali i posebni "sveti prostori". Područje srednjobosanske kulturne grupe je, uz susjednu glasinačku kulturu, bilo i središtem nastanka i razvoja zapadnobalkanskog geometrijskog stila kao jednog autohtonog umjetničkog izraza.
Dezitijati su cjelokupno svoje postojanje vezali za prostore Gornje Bosne i vjerojatno i lašvanskog porječja, koji su zbog svojih zemljopisnih uvjeta u više mahova imali veliko značenje u životima zajednica dinarskog pojasa i neposredno susjednih panonskih područja, počevši od neolitika, perioda u kojem je ovo područje bilo jedno od središta populacijskog i kulturnog razvitka, pa do modernog vremena. Nalazeći se na krajnjem području dinarskog pojasa, Dezitijati su činili onaj most koji je povezivao jadransku obalu, njeno dinarsko zaleđe, odnosno svijet Mediterana s panonskim bazenom i Podunavljem, što je dodatno doprinosilo kvaliteti i značenju dezitijatskog postojanja. Dezitijati su bili i prvi po imenu i prepoznatljivom povijesnom razvitku autohtoni narod na područjima Gornje Bosne i lašvanskog porječja, oblastima iznimnog kulturnog razvitka tisućljećima ranije. Oni su u razdoblju svoga postojanja nesumnjivo bili jedan od najznačajnijih naroda i političkih fenomena koji je egzistirao na zapadnobalkanskom području, čije su silnice egzistencije utjecale i osjećale se i na širim prostorima zahvata ilirskog etničkog kompleksa. Kako je već rečeno, u jednom trenutku oni su se svojim djelovanjem duboko utisnuli u povijesno sjećanje antičkog svijeta, zahvaljujući čemu se i njihova povijesna uloga može bolje ocrtati. Svojom pojavom i ulogom koju su imali na povijesnoj pozornici, Dezitijati nisu slali impulse svoga razvitka samo na kulturni, politički, gospodarski život lokalnih domorodačkih zajednica, nego su u jednom kraćem periodu, bili nositelji zbivanja koja su neumitno direktno i indirektno utjecala na šire povijesne procese. I upravo taj period kada su Dezitijati bili jedan od glavnih nositelja povijesnog procesa na zapadnom Balkanu, je označio i konačni prijelaz u povijesno razdoblje u unutrašnjosti zapadnog Balkana.
Podrijetlo i homogenizacija. Porijeklo Dezitijata je vezano za proces "indo-europizacije" zapadnog Balkana i Podunavlja. Ovaj proces je trajao sve do kasnog brončanog doba i početka željeznog doba kada se izdvojila i formirala srednjobosanska kulturna grupa.
Svjedočanstva o njihovom postojanju pruža ne samo pisana izvorna građa, nego i pronađeni i vidljivi materijalni nalazi autohtone srednjobosanske kulturne grupe. Pošto su postojali i kao narod i kao politička jedinica u vremenu kada se rimska vladavina, uz dosta muke, stabilizirala na prostorima zapadnog Balkana njihovo ime je ostalo zabilježeno u povijesnim djelima antičkih pisaca i na natpisima. Radi svoga središnjeg zemljopisnog položaja u prostorima Gornje Bosne, znanstvena istraživanja su od kraja 19. st. obuhvaćala i pitanja i probleme koji su proizlazili iz fenomena dezitijatskog postojanja. Međutim, i pored golemog truda uloženog u ta istraživanja, još uvijek nije ponuđena ni cjelovita ni sveobuhvatna analiza Dezitijata niti je konačno odgovoreno na niz otvorenih dilema. Dezitijati su nesumnjivo bili jedna od sastavnica ilirskog etničkog kompleksa, koji se pružao od južnog Jadrana sve do Dunava, i svojim smještajem nalazili su se u samom središtu ilirskog zapadnobalkanskog i panonskog svijeta. Njihovo podrijetlo je potrebno tražiti u znatno ranijim periodima u odnosu na ona u kojima se oni sa svojim imenom pojavljuju u povijesti. Dezitijatska zajednica je bila proizvod jednog primarno autohtonog razvitka koji je započeo etnogenetskim procesima još od perioda indoeuropeizacije zapadnog Balkana i Podunavlja i koji se nastavio sve do oblikovanja srednjobosanske kulturne grupe krajem kasnog brončanog doba, pa kroz starije željezno doba. Istovremeno je trajala i složena politijogeneza (politija/ podrazumijeva zajednicu koja je izgradila vlastiti sustav upravljanja samom sobom, i to s funkcionalnim institucijama. Politijogeneza je proces nastajanja takve zajednice) deziijatskih zajednica koja svoj vrhunac, odnosno etabliranje Dezitijata kao prepoznatljive i djelotvorne politije, doživljava u burnom vremenu prijelaza iz starijeg u mlađe željezno doba kada se pojačava i keltski pritisak, krajem 4. st. p.n.e. i početkom 3. st. p.n.e. U narednim stoljećima svoje neovisnosti Dezitijati su se oblikovali u jednu čvrstu i stabilnu zajednicu s izgrađenom političkom, društvenom i gospodarskom strukturom. Pored navedenog Dezitijati su u periodu svoje neovisnosti ostvarili i zavidan kulturni razvitak, posebno zahvaljujući i svome zemljopisnom položaju, ali i rudnom bogatstvu i kvaliteti svoga zemljišta. Dezitijatska politija, kao njihova politička organizacija se u ovom periodu neovisnosti nalazila vjerojatno na razini predržavnog, protohistorijskog političkog entiteta koji je, sudeći po nekim podacima koji se odnose na povijesna razdoblja, imao i svoje institucije.
Sukobi s Rimom. Svoje vjerojatno skoro trostoljetno neovisno postojanje dezitijatski politički entitet završava kad prvi rimski car Oktavijan August započinje konačno zaposjedanje zapadnog Balkana i Podunavlja. U provinciju Ilirik (Illyricum) i novouspotavljenu šemu upravne i teritorijalne organizacije Dezitijati su bili uključeni kao jedna oblast s unutarnjom autonomijom= peregrinsku civitas (civitas peregrini). Međutim, rimska vladavina nije bila u dovoljnoj mjeri ni konsolidirana niti prihvaćena od strane domorodačkog stanovništva. Tranzicijski period u kojem se ilirski svijet našao za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta neminovno je morao proizvesti čitav niz traumatičnih posljedica po domorodačko stanovništvo, što je u krajnjoj konsenkvenci vodilo ka produbljivanju jaza između rimske vlasti i njenih javnih i privatnih eksponenata i domorodaca. A taj jaz se mogao prebroditi samo radikalnim rješenjem u kome bi jedna od strana bila poražena. Izraženo iscrpljivanje i iskorištavanje ljudi i resursa dovelo je u proljeće 6. god. do ustanka koji se pretvorio u jedan surovi i teški trogodišnji rat, za Rimljane najteži rat poslije punskih (Batonov ustanak). Ustanak su, vjerojatno na samom dezitijatskom području, pokrenuli za planirani markomanski pohod unovačeni domorodci na čijem se čelu našao Baton Dezitijatski, i vrlo brzo je ustankom zahvaćeno golemo područje zapadnog Balkana i panonskog bazena. Kao jednu od svojih glavnih posljedica po rimsku povijest, rat od 6. do 9. god. n. e. imao je i preusmjeravanje Augustove vanjske politike s ofenzive na defenzivu, što se u ovom pogledu pokazalo i kao prijelomna točka.
Udjel Dezitijata ustanku je bio jedan od najveći, radi čega su oni sami podnijeli dosta velike žrtve, a njihov kontinuirani autohtoni razvitak je bio prekinut i preokrenut u pravcu romanizacije i urbanizacije u mediteranskom stilu. I pored velikih gubitaka, Dezitijati i njihova politija, sad u formi peregrinske civitas, su preživjeli pa je tako sredinom 1. st. n. e. dezitijatska populaciona masa iznosila oko 20.000 ljudi. Nakon tragičnog iskustva trogodišnjeg ustanka, iako je uspjela opstati, dezitijatska politija više nije imala unutarnjih potencijala niti zaštitnih mehanizama i nastupio je proces postupnog nestajanja koji se polako, ali sigurno odvijao kroz generacije. Radi svoje inferiornosti u odnosu na rimsko građanstvo i opći kulturni razvitak grčko-rimske mediteranske civilizacije, Dezitijati su prvo počeli gubiti svoj originalni identitet, a zatim i svoju autohtonu političku i narodnosnu svijest. Ali i u okviru antičkog razvitka Dezitijati, s ili bez rimskog građanstva, su davali i svoj doprinos razvitku u svim svojim segmentima na lokalnom i regionalnim planu. I krajem 2. st. i početkom 3. st. zbog završetka procesa dodjeljivanja i primanja rimskog građanstva i zaokruživanjem kulturne asimilacije od strane antičkog svijeta prestaje postojanje dezitijatske politije, a s njom tako i dezitijatskog naroda.
Rasap i slavenizacija. Nakon prijelaza na municipalni sustav Gornja Bosna doživljava i vrhunac svoga antičkog razvitka, i to vjerojatno negdje na kraju 3. st., kada cvjetaju upravna središta Res publica Aquarum S… i municipija Bistuensium. U kasnoantičkom dobu Gornja Bosna dijeli više-manje sličnu sudbinu kao i veći dio ostatka zapadnog Balkana i s početkom 7. st. zahvaća ju naseljavanje novog etničkog elementa (Slaveni). Simbiozom novodoseljenih stanovnika i starosjedilaca i njihovih tradicija u Gornjoj Bosni u narednim ranosrednjovjekovnim stoljećima postupno se zaokružava nova autohtona politija srednjovjekovna Bosna.
IZVOR Dezitijati. Wikipedija (hr)
Mezeji
|
Mezeji ili Maezaei ili Maizaioi ili Mazaioi (grč.: Μαζαῖοι) su bili ilirska "narodnosna zajednica" koja je naseljavala područje sjeverozapadne Bosne. Centri njihovih zajednica su se nalazili od Grmeča do Kozare na sjeveru i Vlašića na jugoistoku. Bili su, dakle autohtono ilirsko pleme, koje je naseljavalo unutrašnjost današnje Bosne i Hercegovine, pretežno u slivu Sane i srednjem toku Vrbasa, oko Vrbanje i Ugra (550. p.n.e - 300. n.e.).
Njihova brojna civitas se sastojala od 269 dekurija i bila je druga najbrojnija civitas na području današnje BiH. Prema Gabričevićevoj formuli pretpostavlja se da je u ovoj pripadnika bilo oko 40.350-53.800 ljudi, a po Mesihovićevoj – prema obiteljskim zajednicama – pretpostavljeni broj je veći i kreće se oko 67.000 pripadnika. Mezejska peregrinska civitas se ugasila kada i ostale ilirske samostalne oblasti, najkasnije sa Karakalinom (Caesar Marcus Aurelius Severus Antoninus Pius Augustus) konstitucijom 212. god. n. e., kada je u potpunosti uvedena municipalna organizaciju. Povijesni pregled. Prvo spominjanje Mezeja u antičkim izvorima se nalazi kod Strabona koji navodi narode Panonije: Breuci (Βρεῦκοι), Andisetii (Ἀνδιζήτιοι), Ditiones (Διτίωνες), Peirustae (Πειροῦσται), Mazaei i Daesitiatae (Δαισιτιᾶται) i da im je vođa Baton (Βάτων). Ovaj Strabonov navod je značajan i za točno lociranje njihove domovine. Naime, ranije su u spomenuto područje smještani Japodi, ali arheološki nalazi iz doline Sane, koji su uspoređeni sa nalazima iz bihaćke okoline, ukazuju da u slivu Sane nisu obitavali Japodi, već neki drugi narod. Identificiranje Panonaca i uključivanje Mezeja u njihovu zajednicu, prije nego su rimske provincije Dalmacija (Dalmatia) i Panonija (Panonia) počele zbunjivati istraživače, jer su od naroda koje Strabon imenuje samo Breuci i Andizeti bili uključeni u Panoniju. Za Strabona, Mezeji su panonski narod, a opet za Kasija Diona bili su dalmatinski narod. To je mogla biti posljedica Kasijevog spominja dalmatinsko u kontekstu ustanka, gdje primarno vidi ono što je sadržavala provincija Dalmacija koja svoje vanjske granice nije mijenjala skoro 290 godina. Sljedeće spominjanje Mezeja donosi Plinije Stariji koji navodi mezejsku civitas i broj dekurija, a zatim Mezeje spominje i Dion Kasije u djelu "Rimska historija". Tu piše o Germanikovom dolasku u Panoniju, tokom Velikog ilirskog ustanka i o Germanikovoj pobjedi nad Mezejima koji su bili stub otpora na sjeverozapadnom ratištu. Pošto su Mezeji bili brojan i snažan domorodački narod, bili su najotporniji bedem koji je sa sjeverozapada štitio prostor od Dinarida ka unutrašnjosti. Njihov teritorij je jednim dijelom zahvaćala i dinarski pojas, odnosno pokrivala neke važne točke unutrašnjih Dinarida koje su štitile prolaze u dubinu njihovog teritorija. Mezeji su inače od naroda koje Plinije Stariji navodi sa brojem dekurija drugi po brojnosti u Provinciji i da su vjerojatno zbog te svoje brojnosti i stupnja razvijenosti, unutarnje kohezije i snage vlastite autonomnosti bili jedan od važnijih stubova otpora. Nisu usaglašena mišljenja da li su Panonci zemljopisina ili etnička odrednica, iako novija stajališta podržavaju njihovu teritorijalnu odrednicu. Teritorij i običaji. Ovo područje se na kartama onoga doba označava kao Donji kraji. Neka područja te teritorije su dijelili sa Ditionima, Desidijatima/Desitijatima i Autarijatima. Graničili su se sa Dardanima (istok), Japodima (zapad, oko Une i Krke), Jasima, Kolapijanima i Varcijanima (sjever: Sava – Drava – Dunav), Liburnima i Delmatima (jug), Breucima (sjeveroistok: današnja Semberija - Slavonija) te Deriopima (jugoistok: oko Jajca i Plive). Kao i ostali Iliri, Mezeji su živjeli u utvrđenim ili poluutvrđenim naseljima, od poljoprivrede, lova i ribolova. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i drugi) Ilire opisuju kao ljude visokog rasta, jake i dobre ratnike, odane piću. Nisu održavali ličnu higijenu, a živjeli su u patrijarhalnim zajednicama. Prema njima, svake osme godine su dijelili zemlju (teritoriju), razjedinjeni u međusobnim borbama i otporima neprijatelju. Maizaioi su imali 269 sudija. Mezeji na kraju Provincije Ilirik. Prirodni resursi unutrašnjosti Balkana su imali veliki strateški i ekonomski značaj za Rimljane, koji su se dugo pripremali da ih osvoje. Sa druge strane Jadrana za Rim su se nalazile važne trgovačke luke a u unutrašnjosti bogati rudnici, osobito u Istočnoj Bosni. Na tom teritoriju Rimljani su i započeli važnu cestu (Via Egnatia) koji je vodio od Salone i Drača u Albaniji sve do Bizanta, dalje na istok. Gaj Julije Cezar je 59. godine p.n.e. dobio kontrolu nad ilirskim teritorijama i južnom Galijom. Prvo spominjanje Provincije Ilirikum datira iz 35-33. godine p. n. e. a nakon ratova i pobjede protiv panonskih plemena 12-9. godine p. n. e. provincija se proširuje na sjever. Taj podatak nepobitno svjedoči da su se u ta ratna zbivanja bili uključeni i Mezeji. Iliri su nastavili pružati otpor rimskoj vlasti zbog visokih poreza i prisilne regrutacije pa su od 6-9. godine podigli veliki ustanak. Udružena dalmatinsko-panonska plemena pod Batonom, vođom Dezitijata, i Batonom i Pinesom, vođama Breuka, su prisilili Rimljane na sukob koji je rimski historičar Suetonius opisao kao najteži još od Punskih ratova. Rim je morao angažirati desetak legija s pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije; ukupno oko 120.000 vojnika. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Nakon ovog rata, provincija Ilirikum je 10. godine podijeljena na Panoniju i Dalmaciju. IZVOR Mezeji. Wikipedija (bs) |
Rekonstrukcija mezejskog ratnika (oružje prema arheološkim nalazima).
|
Kolapijani
|
Kolapijani (Colapiani) su pripadnici kulturne i etničke skupine koja je krajem brončanog doba i početkom željeznog doba živjela otprilike na području koje obuhvaća današnju Banovinu i Kordun te su dakle držali Posavinu u (široj) okolici Siska i protezali se u Pokuplje (o čemu svjedoči i njihovo etničko ime), a ušće Une u Savu vjerojatno je bila njihova istočna granica.
Područja oko srednjeg toka rijeke Kupe nastanjivalo je nekoliko zajednica koje su se razvijale tijekom kasnoga brončanog doba, a njihova je kultura bila obilježena vrlo snažnim utjecajem kulture polja sa žarama, odnosno one su i same bile jednim njezinim dijelom. Od 8. stoljeća p.n.e. sve su više jačali utjecaji s juga, posebice s japodskoga područja, koji od tada imaju odlučujuću ulogu u nastajanju i razvitku novih željeznodobnih skupina poznatih pod imenom Kolapijani, jer su živjeli uz rijeku Kolapis (Colapis – kriva rijeka), tj. uz današnju Kupu. Plinije Stariji i Ptolomej, crpeći podatke iz ranijih izvora kažu da Kolapijani nisu pripadali Keltima nego nekom južnopanonskom narodu koji je bio povezan sa Segestan(c)ima i Japodima. S dolaskom i trajnim naseljavanjem Kelta na prostore južne Panonije došlo je do prekida autohtonih tradicija i uvođenja nove, tzv. latenske kulture (nazvana po švicarskom lokalitetu La Tène). Unatoč nastanjenosti Kelta u blizini rijeke Kupe, lokalne zajednice Kolapijana uspijevaju sačuvati bitne značajke svoje materijalne i duhovne kulture. S Oserijatima i Jasima na istočnoj strani, Japodima na jugozapadnoj i Mezejima na južnoj, Kolapijani su svojevrsno panonsko »predziđe« prema svojim uvelike keltiziranim sjevernim susjedima Varcijanima. Međutim, danas se sve više vjeruje da su i Segestanci Kolapijani. Tako Apijan spominje samo Segestance, stanovnike njihova glavnog naselja, odredivši ih inače kao Panonce (u njegovoj inačici Pajonce), Dion Kasije Kokcejan i Strabon također ih nazivaju ih Panoncima, Plinije Stariji razgraničava ih s Breucima, a Ptolomej smješta »ispod« Boja, pogrešno ih imenujući (on ili njegov prepisivač) Kolanijanima. U prilog Kolapijanskom određenju grada Segestike govori i arheološka slika područja oko ušća Kupe u Savu kao i Plinijevo smještanje Kolapijana u Posavinu. Kao i u slučaju Kornakata, ne bi trebalo biti dvojbe oko poistovjećivanja Segestanaca s Kolapijanima – ime »Segestanci« odnosi se na stanovnike grada Segestike (i stoga je ojkonim) koji su inače Kolapijani. Segestance (dakle Kolapijane) Strabon smatra pravim Panoncima i prikazuje ih kao uklinjene između dva keltska bloka – istočnih Kelta Skordiska i zapadnih Kelta Tauriska. Antički pisci Strabon, Plinije Mlađi i Herodijan o Panoniji govore vrlo nepovoljno, kao kao o šumovitoj zamočvarenoj, gorovitoj i hladnoj zemlji u kojoj ne uspijeva vinova loza, a zimi se lede rijeke. Dion Kasije Kokcejan je početkom 3. stoljeća Rimskoj povijesti opisao Panoniju i Panonce riječima: Panonci vode najbjedniji život od svih ljudi. Oni, naime, nemaju sreće što se tiče tla niti podneblja, ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u vrlo malim količinama, a i to nevaljale kakvoće, jer je zima vrlo oštra i zauzima veći dio godine, nego piju i jedu ječam i proso. Zbog svega toga smatraju se najhrabrijima od svih za koje znamo, jer su vrlo srčani i krvožedni, kao ljudi koji ne posjeduju ništa što častan život čini vrijednim. Međutim, Kolapijani su bili nastanjeni na vrlo povoljnu položaju, između jugozapadne Panonije i Dinarskoga gorskog područja, na putovima koji vode prema sjevernom Jadranu. Uz uobičajene djelatnosti, gospodarstvo im se temeljilo na riječnom prometu, trgovini, a dijelom i na metalurgiji jer su bili na prostoru vrlo bogatom željeznom rudom. Dostupni arheološki nalazi ukazuju da su Kolapijani znalački iskorištavali prirodne pogodnosti svoga kraja za poljoprivredu i stočarstvo, a s obzirom na guste šume i za lov. Nažalost, izuzetno oskudna arheološka istraženost krajeva oko Kupe i općento na Banovini i Kordunu ne omogućuje cjeloviti uvid u materijalnu i duhovnu kulturu Kolapijana, iako rezultati dosadašnjih istraživanja upućuju na veliko materijalno i duhovno bogatstvo i važnost te kulturne i etničke skupine. I doista, materijalna kultura ove panonske zajednice na samome južnome rubu keltskoga svijeta pokazuje neovisnost o keltskom utjecaju, a tako i epigrafički potvrđena osobna imena momaka unovačenih u rimske postrojbe tijekom 1. stoljeća n. e. Zanimljivo obilježje te zajednice jest relativno obilje različitih antropomorfnih i zoomorfnih terakota pronađenih na lokalitetima Belaj, Klinac grad, Kiringrad, Marić gradina kod Kutine, Sisak, Turska kosa nedaleko Topuskog itd. Na tim nalazištima, koja se vezuju uglavnom uz Kolapijane, najviše su zastupljene ljudske figurice, a od životinjskih prevladavaju prikazi konja. Takva antropomorfna i zoomorfne glinena plastika je često pronađena u blizini nekog žrtvenika ili kao grobni prilog te je očito imala određeni kultni značaj. Kolapijanski idoli svode se na prikaze božanstava, magijskih objekata, votivnih predmeta, amuleta, kultova predaka, ali i dječjih lutaka. PROČITAJ VIŠE Kolapijani. Wikipedija (hr) |
Zoomorfne figurica pronađena na gradini Klinac grad, karakteristična za kulturu Kolapijana
Autor Zdenko Franic - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5897984 
Pogled na gradinu Klinac grad na Klimna gori kod Petrinje
Autor Zdenko Franic - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5898076 |
Varcijani
Varcijani, ilirsko ili keltsko pleme, živjelo je u srednjem toku Save, na jugoistoku gornje Panonije (približno u okolici naselja Andautonije), između Kolapijana, Latobika, Jasa, Andizeta i Oserijata.
Segešćani
U Posavini
U Posavini
Oserijati
Oserijati (lat. Osseriates, Oseriates) bili su ilirsko pleme koje je živjelo kraj rijeke Save blizu ušća rijeke Vrbasa. Nalazili su se između Kolapijana i Breuka i možda su pripadali južnopanonskoj jezičkoj skupini. Vjerojatno su se Kolapijani, Varcijani i Ozerijati izdvojili iz velikog plemena Breuka, koje se nakon velikog ilirskog ustanka (6. – 9. p.n.e.) podijelilo na više manjih dijelova. Ime plemena vjerojatno je satemsko i potječe od indoeuropskog korijena "eghero" (jezero).
Arheologija. Na području Oserijata, u selu Donja Dolina, na desnoj obali rijeke Save, oko 17 km nizvodno od Bosanske Gradiške, nalazi se arheološki lokalitet Donja Dolina. Proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Povremeno naseljavanje u Donjoj Dolini počinje u III tisućljeću p.n.e. u doba eneolitika. Novo naseljavanje je u prvoj polovini II tisućlječa p.n.e, u doba ranog brončanog doba. Oko 1200. godine prije naše ere, početkom kasnog brončanog doba na ovom lokalitetu započinje kontinuirano naseljavanje populacija iz Podunavlja i sjeverne Panonije, pripadnika Kulture polja sa žarama (urnama). Prodor Kelta u Panoniju dogodio se sredinom 4. stoljeća p.n.e. Život u ravničarskom otvorenom naselju traje sve do I st. n.e., kada je definitivno napušteno.
IZVOR Oserijati. Wikipedija (hr)
Arheologija. Na području Oserijata, u selu Donja Dolina, na desnoj obali rijeke Save, oko 17 km nizvodno od Bosanske Gradiške, nalazi se arheološki lokalitet Donja Dolina. Proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Povremeno naseljavanje u Donjoj Dolini počinje u III tisućljeću p.n.e. u doba eneolitika. Novo naseljavanje je u prvoj polovini II tisućlječa p.n.e, u doba ranog brončanog doba. Oko 1200. godine prije naše ere, početkom kasnog brončanog doba na ovom lokalitetu započinje kontinuirano naseljavanje populacija iz Podunavlja i sjeverne Panonije, pripadnika Kulture polja sa žarama (urnama). Prodor Kelta u Panoniju dogodio se sredinom 4. stoljeća p.n.e. Život u ravničarskom otvorenom naselju traje sve do I st. n.e., kada je definitivno napušteno.
IZVOR Oserijati. Wikipedija (hr)
|
Arheološko područje Donja Dolina
Arheološko područje Donja Dolina nalazi se u selu Donja Dolina, općina Gradiška (prije Bosanska Gradiška, BiH). Proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Istraživanja su obavljana u više navrata u razdoblje 1896.-1987. god. i vodili su ih Franjo Fiala, Ćiro Truhelka, M. Mandić, Zdravko Marić, V. Nikolić, i Z. Žeravica. Položaj. Selo Donja Dolina smješteno je na desnoj obali rijeke Save, oko 17 km nizvodno, od Gradiške. Ovaj predjel, pogodan za poljoprivredu i stočarstvo, bogat šumom i divljači, nalazi se oko pedesetak kilometara sjevernije od bosanskih planina bogatih željeznom rudom. Sve to uvjetovalo je stvaranje dugotrajnog, velikog pretpovijesnog naselja, koje vremenom postaje jedan od važnijih trgovačkih centara uz Savu i u ovom dijelu Europe. Povijesni pregled. Sjeverna Bosna pripada južnoj periferiji karpatskog bazena, a svojim zemljopisnim položajem predodređena je da bude posrednik između Podunavlja i prikarpatskih zemalja na jednoj i zapadnog Balkana i istočne jadranske obale na drugoj strani. Stanovnici sjeverozapadne Bosne pripadali su velikom etničkom stablu Panonaca (Panona), a stanovnici Donje Doline smatraju se južnim ogrankom panonskih Oserijata. Povremeno naseljavanje u Donjoj Dolini počinje u III tisućljeću p.n.e. u doba eneolitika, o čemu svjedoči bakarna sjekira pločastog oblika i prvoj polovini II tisućljeća p.n.e, u doba ranog brončanog doba, o čemu svjedoče brončana sjekira i bodež. Oko 1200. godine rije naše ere, početkom kasnog brončanog doba na ovom lokalitetu započinje kontinuirano naseljavanje i život u ravničarskom otvorenom naselju s područja Podunavlja i sjeverne Panonije, koji traje sve do 1. st. n.e., kada je definitivno napušten. Razdoblja života u naselju su na temelju arheološkog materijala, podijeljeni u nekoliko faza. Kasno brončano doba i početak starijeg željeznog doba 1200.-700. godine p.n.e.- starije naselje; Starije naselje pripada, unutar područja sjeverne Bosne, II fazi kulture polja sa žarama/urnama. U tom razdoblju sreću se na keramičkom i metalnom materijalu pojedini srodni elementi s područja savsko-dravskog međurječja, ali i sa područja između Alpa i Panonske nizije. Starije željezno doba 700.-360. godine p.n.e.-naselje na Gradini i grobovi na Timenačkoj gredi. Krajem 8. st. p.n.e. klimatski i hidromorfološki uvjeti razlog su prestanka života u starom razbacanom ravničarskom naselju i preseljenju na Gradinu, na kojoj se formiralo novo zbijeno naselje. U starijim fazama, naselje na Gradini bilo je sojeničko, uzdignuto nad zemljom oko 1 m ili nešto više. Poneki kolci bili su i do tri metra zabijeni u zemlju. Naselje postaje važan privredni centar, a trgovina zauzima značajno mjesto. Trgovinske veze sa bližim i daljim krajevima su raznovrsne (Sanski Most, Glasinac, Makedonija, Bugarska, Sjeverna Italija,...), o čemu svjedoče metalni i keramički predmeti. Sa Baltika su u Donjoj Dolini nađene brojne jantarske perle. Sigurno datirani ženski grobovi sadrže parove sljepoočnih kolutova, tordirane brončane ogrlice, ogrice od jantarskih perli, masivne narukvice fibule, kompozitni pojas i 1 do 2 zemljane posude. Muški grobovi su bogati ratnom opremom. Bogatiji grobovi imaju kao prilog kacigu, štit sa brončanom ili željeznom oplatom, 2 koplja, mač i nož. Na keramici se prvi javljaju i grčki utjecaji, između kojih je i pojava kukastih križeva na grijalicama i pokretnim pećima. Mlađe željezno doba i prodor Kelta od 360. p.n.e. do početka I st. n.e.- Kada je taloženjem kulturnih slojeva nivo zemljišta porastao, na istom prostoru razvilo se ravničarsko, dobro organizirano i uređeno naselje, s kućama poredanim u pravilne nizove i s komunikacijama između redova kuća širokim oko 1.5 m. Kuće su bile velike 15x8 do 10 m podijeljene u više prostorija. Zidne konstrukcije su bile od drveta i lijepa koji je ponekad bio ornamentiran. Unutra su bile glinene peći ili ognjišta. Prodorom Kelta ili utjecajem njihove kulture na krajeve na desnoj obali Save nije prekinut život u Donjoj Dolini. Keltski metalni nakit i oružje i keramički materijal se javlja u znatnoj količini u periodu od 250. p. n.e. do početka naše ere, upsoredo s domaćim keramičkim materijalom. IZVOR Arheološko područje Donja Dolina. Wikipedija (bs) PROČITAJ VIŠE Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine Arheološko područje – Praistorijsko naselje Donja Dolina u selu Donja Dolina, opština Gradiška. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Sjednica održana od 7. do 10.11.2006. godine (HTML) |
Lokalitet Donja Dolina - crtež Ćire Truhelke
By Robert Munro - Palæolithic Man and Terramara Settlements in Europe, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=58117252 |
Andizeti
|
Andizeti (Andizetes, Andisetes) je naziv malog panonskog, ilirskog plemena o kojem nema mnogo podataka, osim da su živjeli na području današnje Bosne i Hercegovine. Naziv ovog plemena javlja se na popisima ilirskih plemena koje su sačinili Rimljani. Dalje, u rimskim povijesnim zapisima stoji i da su ilirska plemena pružila žestok otpor rimskoj vladavini, posebno tijekom Batonovog ustanka u kome su Dezitijati i Andizeti dali veliki broj sposobnih ratnika.
Etimologija. Vlastito ilirsko ime Andes, čiji se korijen riječi "And" vrlo očigledno može dovesti u vezu s nazivom ovog plemena, najčešće se pojavljuje u popisu ilirskih imena na području današnje Bosne i Hercegovine. Ostale varijante imena, koje su također česte na popisima ilirskih imena su Andis te Andio (s nešto tipičnijim ilirskim nastavkom "o", ili "on"). Ženska varijanta imena je Andia. Samo podrijetlo imena Andis ili Andes ne može se, naravno, sa sigurnošću utvrditi, ali su zasada najsličnije albanska riječ "andja", što znači "želja, ili pobuda", a potječe od proto-albanske riječi "anda", ili "anta" istog ili sličnog značenja, zatim grčka riječ "anthos" što znači cvijet, te španjolska riječ "anden", što otprilike znači "visoravan". IZVOR Andizeti. Wikipedija (hr) |
Dicioni
|
Dicioni su bili ilirsko pleme, koje je naseljavalo područja od Krke (dalmatinska K.) i Zrmanje (na zapadu) pa do današnjeg grahovskog i glamočkopoljskog i livanjskopoljskog kraja, uključujući i planinu koja se danas zove Ilica (Ujilica). Kroz to područje je prolazila značajna komunikacija na pravcu jugozapad – sjeveroistok, iz doline Krke u riječne doline sliva Une. Izgleda da su Rimljani glavne veze s unutrašnjosti ovog dijela Balkana imali preko klanca Grab (Rastello di Grab), na relativno niskom prijevoju unutrašnjih Dinarida (813 m n.v.). Južni susjedi su im bili Delmati, a sjeverni (vjerojatno) Sardeati, na istoku Mezeji (s kojima su dijelili dio teritorija u porječju Sane), a na zapadu Liburni.
Kao i Mezeji, Dicioni se prvi put spominju u spisima Strabona, koji ih smatra Panoncima. Može se reći da su, za ondašnje prilike, bili veliki narod, sa 239 dekurija, što se procjenjuje kao ekvivalent za 60.000 (po nekima, 47.800) stanovnika. Prema nekima, na ovom prostoru je bila granica Panonije i Dalmacije, što bi u prostorno-geografskom smislu moglo odgovarati i današnjim zemljopisnim odnosima na terenu. Od poznatih osoba koje bi se mogle povezati sa tim područjem je prije svih sveti Jeronim (lat. Eusebius Sophronius Hieronymus, klas. gr. Εὐσέβιος Σωφρόνιος Ἱερώνυμος) za kojeg postoji podatak da je rođen u Stridonu (Strido Dalmatiae). Međutim to nije pouzdano dokazano, pa je moguće da Stridon i nije bio području koje su naseljavali Dicioni. Prema Bojanovskom, moguće je da e na njihovom ili mezejskom teritoriju nalazilo naselje Arduba, a Mesihović smatra da se tu nalazila naseobina naselje Seretion. Prema Wilkesu, tipska panonska naselja bile su (polu)utvrde na brdu, ograđena kamenim zidom i drvenom palisadom. Kao primjer spominje Pod, pored Bugojna, gdje, između ostalog, locira i Deure. Njihova zavičajna visoravan je bila najprije nastanjena tijekom brončanog doba, ali je zatim bila napuštena oko četiri stoljeća, sve do ranog željeznog doba (oko 700. godine p. n. e.). Visoravanska naseobina (prema nekima, površine 150x100 m) bila je ograđena zemljanim zidom, koji je mogao imati drveni skelet ili pridodna kamena prepreka (u drugoj polovini 4. stoljeća). Stalnu naseljenost potvrđuje najmanje 16 objekata, koji potječu do kraja prvog milenija p.n.e. U unutrašnjosti naselja su se ukrštale su se dvije glavne unutrašnje komunikacije (ulice) pod pravim kutem. Iskopavanja na sjeverozapadnim i jugoistočnim četvrtima otkrila su pravilan raspored pravokutnih kuća u mreži ulica. Dokazano je da je svaka kuća imala do tri ognjišta i nekoliko peći ili topionica. Velike količine željezne troske, brončanog i željeznog otpada, zajedno s kalupima od ilovače i lončićima za topljenje metala, ukazuju na proizvodnju oružja, predmeta za svakodnevnu upotrebu, posuđa i nakita od bronce i željeza, kao i alat za izradu odjeće. IZVOR Dicioni. Wikipedija (bs) |
Sardeati
|
Sardeati su ilirsko pleme za koje rimski povjesničari kažu da pripada salonitanskom zaleđu, smješteno na području sjeverozapadne Bosne, sjeverno od Knina i oko gornjeg toka Une. Prema Pliniju Starijem, Sardeates civitas se prostirala u sadašnim bosanskopetrovačkim i drvarskim krajevima, jugoistočno od Japodije (zemlja Japoda). Bilo je to pleme srednje veličine, na području koje je bilo dio salonitanskog konventa i imalo je 52 dekurije (roda) i, prema nekim procjenama, oko 7.800–10.400, a po Mesihoviću oko 13.000 stanovnika. Danas se zna da su im susjedi bili Delmati na jugu/jugozapadu, Japodi na zapadu i Mezeji, na sjeveru/sjeveroistoku.
Kako ime plemena nije epigrafski potvrđeno punim imenom, in situ, nego samo u literarnim izvorima, što stvara poteškoće i s njegovim lociranjem. Ako, naime, eliminiramo Delmate, koji su u zadinarskoj Dalmaciji zauzimali Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko polje, te Dicione na Grahovskom polju i Mezeje na sjeveru između Grmeča i Kozare, pa do Vlašića na istoku, za smještaj Sardeata, metodom eliminacije, ostaje samo područje južnije od Grmeča, i to ono u dolini Unca i eventualno na dijelu Petrovačkog polja. To bi bile granice njihove epihorske civitas i kasnijeg rimskog municipija Sardiaticum - Sardeates. Inače je postojbina Sardeata spominjana na mnogim užim područjima, od središnje Zapadne Bosne, preko gornjeg porječja Vrbasa, doline Plive i Rame, te od Šipova do sjeverne Bosne. Kao snažan argumenat za takvu projekciju govori i podatak iz 533. g. o formiranju nove biskupije u Ludrumu (Biskupija kod Knina). Novoformiranoj biskupiji bile su dodijeljene četiri crkvene župe (parochiae), u stvari četiri (tadašnja) municipija — Magnioticum kod Drniša, Equitinum kod Sinja, Salviaticum na Glamočkom polju, a kao četvrti Sardiaticum (Sarziaticum) = zemlja Sardeata, koji se ne može lokalizirati oko Šipova, a još manje u sjevernoj Bosni, jer bi to bilo i suviše sjeverno od Ludruma (kod Knina). Ubikaciju Sardiatikuma u dolinu Unca dobro osvijetljava i arheološka topografija ove doline. Kako to pokazuju brojne ilirske gradine (castella, oppida), koje su redovito smještene po prirodnim uzvisinama na obodu poljâ, dolina Unca je bila dobro naseljena i u pretpovijesno doba. Oko gradina je raspršen veliki broj grobnih tumula (V. Ćurčić ih navodi nekoliko tisuća), od kojih su oni u Drvaru, prekopani oko 1890. g., dali pretežno halštatski materijal. Centar predrimske plemenske zajednice se, po svoj prilici, nalazio u Bastasima, najžupnijem dijelu kotline, oko Gradine koja leži sjeveroistočno od sela, i oko Obljaja, zapadno od Bastasa, s obje strane Unca. Gradina, na desnoj obali rijeke imala je dominantan položaj, s trostrukim nasipom na vrlo istaknutom položaju. Na Gradini su se sačuvali i temelji rimske četvrtaste utvrde (kule), moguće još iz vremena pacifikacije zemlje. Ostaci pretpovijesnog utvrđenja nalaze se i na Obljaju (680 m), zapadno od sela. Rimljani i ovo područje konačno osvajaju 9. god. n.e, nakon propasti Batonovog ustanka. Antički Drvar, a s njim i cijela dolina, svojim položajem dobiva veliki prometni značaj. Ovuda prolazi itinerarska cesta Burnum-dolina Sane--Sisak ("Via Claudia"), a jedan je put vodio i dolinom Unca, kroz Prekaju, te tako ovu zatvorenu kotlinu vezivao i s cestom koja je prolazila preko Glamočkog polja. I danas postoje miljokazi uz rimski put, na putu prema Oštrelju. Uz spomenute putove Rimljani grade, najprije fortifikacijske objekte (Drvar selo), ali i naselja. Na gradini Morača u Vrtoču i danas se dobro naziru temelji neke rimske građevine monumentalnog profila, sudeći po brojnim dobro klesanim kvaderima. Jedno rimsko naselje se razvilo na lijevoj obali Unca, otprilike 700 metara uzvodno od monumentalnog rimskog objekta na gradini Morača. Prostiralo se u ravnici na površini od nekoliko hektara, na kojoj se još uvijek nalaze ulomci rimske keramike, opeka i crijepa, pa kamena iz temelja. Odavde potječe i ulomak are s posvetom, te ulomci stupova opeke iz hipokausta i drugo. 1893. g. su otkopani kasno-antički grobovi s nadsvedenim grobnicama. Iz jednog groba potječe i ulomak nadgrobnog natpisa. Oko tri stotine metara zapadnije od monumentalne građevine na gradini Morača, na kosi zvanoj Runikova ili Boderoška gradina, ističu se svojom visinom i kompaktnošću dva paralelna zemljana nasipa s tragovima temelja zidanih u kamenu (debljine 60 cm), što ukazuje na objekt refugijalnog karaktera iz kasne antike. Rimsko naselje u Vrtoču poniklo je (u socio-urbanističkom smislu) na domaćem ilirskom supstratu, za što govore i dvije ilirske gradine u Vrtoču, obje na desnoj obali Unca. U Bastasima, Donjim Vrtočama i Drvaru, dakle Donjem Uncu, nađeno je i dosta rimskog novca, što (opet) ukazuje da je ova dolina bila aktivno uključena u prometne i privredne tokove rimske antike. Tako su Sardeati, autohtono ilirsko pleme, najprije postali romanizirani (pacifikacija, romanizacija kroz uključivanje u svakodnevni rimski život, kristijanizacija), a kasnije i slavenizirani. IZVOR Sardeati. Wikipedija (bs)(hr) |
Sarziaticum
Bojanovski Sardeate smatra starosjediocima doline Unca, spominjući lokalitet Sarziaticum (koji je naveden 1. na saboru u Saloni 533. godine n.e.). Ο Sarziaticumu i njegovu stanovništvu, malo se zna jer se na pretpostavljenom teritoriju ovog municipija sačuvao vrlo mali broj natpisa. Municipij nije epigrafski potvrđen na terenu in situ, nego samo u kasnije pisanim izvorima, što otežava njegovo preciznice prostorno lociranje. Njegov kasnoantički naziv (territorium) Sarziaticum (?Sardiaticum) poznat je jedino iz zapisnika 2. crkvenog sabora u Saloni, 533. godine, a po svojoj lingvistici može povezati jedino sa Sardeatima. |
Deuri
|
Deuri (klas. gr. Δερβανοί) su ilirsko pleme koje je vjerojatno naseljavalo područje gornjeg toka rijeke Vrbas u Bosni i Hercegovini, zapadno od Dezitijata.
Prve podatke o ilirskom plemenu Deuri imamo tek kad su se Iliri konačno našli u sastavu Rimskog Carstva. Rimski povjesničar, iz ranog carskog doba, Plinije ubraja Deure među civitates salonitanskog konventa. U njegovom opisu se kaže da Dalmati imaju 342 dekurije, Deuri 22, Dicioni 228, Mezeji 269, Sardeati 52. Dekurija je skupina od 150-200 ljudi. Njegov popis ne nabraja plemena po teritorijalnom načelu pa je lokalizacija Deura negdje između nabrojanih plemena u zaleđu Salone. Jedini siguran podatak o njima je da su najmanje pleme sa 22 dekurije (između 4000 i 5000 ljudi). Iz toga se zaključuje da su držali neku manju zatvorenu zemljopisno područje, kakvo je bilo, na primjer, Petrovačko polje, Kupreška visoravan i neke druge. Deuri su jedino ilirsko pleme iz salonitanskog konventa kojima znanost još uvijek nije odredila prebivalište. Podaci Klaudija Ptolomeja, drugog rimskog povjesničara su još neodređeniji. On spominje pleme Derri (za koje se u nauci smatra da su identični sa Plinijevim Deurima) i da su negdje iza Japoda i Mezeja. Na osnovu navedenih skromnih opisa, savremeni historičari lociraju Deure na:
Gubitak samostalnosti. Kao i većina ilirskih zajednica, Deuri su izgubili samostalnost nakon Oktavijanovih ilirskih ratova. Društvena se organizacija plemenske zajednice dolaskom Rimljana nije bitnije izmijenila. I dalje su nastavili živjeti u okvirima svoje teritorijalne zajednice civitas, dakle pod vodstvom svojih prvaka (principes, praepositil), ali pod nadzorom rimskih prefekata, kao i ostala ilirska plemena. Čini se da je centar peregrinske civitas bio oko Kolunića i Revenika (Gradina u Koluniću, Gradić na Žutoj glavici i Kadinjača, oboje u Reveniku). Koliko je poznato, prvi peregrini su rimsko građansko pravo stekli početkom 2. stoljeća. https://bs.wikipedia.org/wiki/Deuri |
Prvi ih spominju rimski istoričari iz carskog doba, Plinije i Klaudije Ptolomej.
Jedini siguran podatak Plinijeva popisa je da su Deuri bili najmanje pleme u konventu sa svega 22 dekurije (izmedu 4 000 i 5 000 duša), dakle oko 15 puta manje od Delmata, a oko deset puta (manje) od Mezeja. Iz toga se zaključuje da su držali neku manju zatvorenu geografsku oblast, kakve su bile, na primjer, Petrovačko polje, Kupreška visoravan i neke druge. U ovom nam pitanju ne pomažu ni podaci drugog pisca iz carskog doba Ptolemeja, čija topografija i etnografija Dalmacije trpe od brojnih nedosljednosti. Ove proturječnosti mogu se tumačiti njegovom metodom rada, naime ekscerpiranjem iz raznih starijih (grčkih) i mlađih (rimskih) izvora. Pretpostavlja se da su živjeli na Petrovačkom polju ili možda u dolini Vrbasa i Plive. Čini se da lokalizacija Deura u dolinu Vrbasa nije baš najsretnija. Jer, ako bi se locirali oko Bugojna, gdje je smješten municipium Bistuensium, municipij koji je pokrivao prostrani teritorij (Travničko polje, Donji Vakuf, Bugojno i Gornji Vakuf, eventualno i gornju Ramu), tada bi Deuri, u stvari pripadali desitijatskom savezu, koji je bio razbijen u ratu 6.do 9. g. n. e. To bi značilo da su Deuri, u stvari, pripadali naronitanskoma a ne salonitanskom konventu, gdje ih navodi pouzdani Plinije. Osim toga, smatra se da bi područje gornjeg Vrbasa i Plive s obzirom na veličinu njihove populacije (tj.Deura) od 22 dekurije (Plinije), bilo za njih preširoko. Sve to navodi na zaključak da Deure, mada s rezervom, u duhu teorije o „zatvorenim geografskim cjelinama" treba locirati na Petrovačko polje. Očito je bio u pitanju manji teritorij, izdvojen od ostalih, a dobro naseljen, kakvo je Petrovačko polje, što bi, uz to, odgovaralo i brojnosti njihove populacije. Dobru naseljenost potvrđuje činjenica da u Petrovačkom polju postoji oko 42 gradine. Neka od njih je možda i ilirski grad Seretion koji spominju rimski izvori u opisu borbi prilikom slamanja posljednjeg ilirskog otpora iz 9. god. n.e. Petrovačko polje je uz to izdvojeno i svojim reljefom, što je mogao biti i razlog što se tako mala društvena zajednica očuvala još i u carsko doba, te se razvijala i dalje. |
Daorsi
|
Daorsi ili Daversi su ilirsko pleme koje je živjelo u istočnom donjem porječju Neretve, na području današnje Hercegovine od 300. do 50. godine p.n.e. Spominju se i u legendi o nastanku ilirskog imena i plemena, koju je Appian zabilježio oko 200. god. p.n.e.
Rano su potpali pod snažan kulturni utjecaj Grka, koji su vjerojatno već u 8. st. p.n.e. Neretvom prevozili robu u unutrašnjost zapadnoga Balkana. Gustav Zippel smatra da su se Ardijejci sredinom 3. st. p.n.e, s donje Neretve proširili i prema jugoistoku, te u svoju proširenu državu (kraljevstvo) uključili i Daorse, zajedno sa Plerejima, Dokleatima i Labeatima. Glavni im je grad bio u velikom utvrđenom naselju kod mjesta Ošanjići u blizini Stoca po imenu Daorson ili Daorsoi, Daorsum (grčki: ΔΑΟΡΣΩΝ), osnovan u 4. stoljeću p.n.e na području naseljenom još u brončano doba. U Daorsonu su iskopani megalitski bedemi, javne zgrade, trg, hram, cisterna, radionice za izradbu metalnih predmeta. Veličina i očuvanost ovog grada navode na zaključak da je pleme bilo prosperitetno i u dobrim odnosima sa susjedima pošto nisu uočeni tragovi razaranja, kao na sličnim mjestima. Pošto su imali bliske odnose s Grcima i stalne trgovačke veze s njima, preuzeli su grčki jezik i pismo i postupno se helenizirali. Tokom posljednjeg ilirskog rata sa Rimljanima 167. god. p.n.e., Daorsi su napustili Karavancija, Gencijeva polubrata, i prešli Rimljanima, priznavši vrhovnu rimsku vlast, zbog čega su dugotrajno bili u neprijateljskim odnosima sa susjednim ilirskim plemenima. Nakon rata i propasti Ilirskog Kraljevstva, odlukom rimskog senata postali su slobodni i immunes (oslobođeni poreza). Tada su brojali XXV dekurija (oko 7 – 8.000 stanovnika). Sačuvali su i u rimsko doba svoje običaje i lokalna božanstva. Napad 156. god. p.n.e. na Daorse, tada još uvijek slobodnih Dalmata, koji su se nalazili u rimskoj provinciji Ilirik, bio je povod za Prvi dalmatski rat. Daorson. Plemensko središte im se nalazilo u velikom utvrđenom naselju kod mjesta Ošanjići u blizini Stoca po imenu Daorsoi ili Daorson, Daorsum (grčki: ΔΑΟΡΣΩΝ), osnovanom u 4-3 stoljeću p. n. e, na području naseljenom još u brončano doba. Austrijski arheolog Karl Patsch je smatrao da su njemu uvijek živjeli Iliri. Đuro Basler je mišljenja da su grad izgradili Grci kao svoju trgovačku koloniju. Iliri (Daorsi) su se postepeno infiltrirali i pomiješali sa grčkim kolonistima, da bi poslije preuzeli upravljanje gradom. Sadržavao je sve elemente grčkih gradova (kiklopske zidove, specifičnu urbanu arhitekturu, skupštinu i ostalo). Novac. U jednom manjem objektu u gradu Daorsonu pronađena je kovnica novca s prigodnim alatima i matricama, 52 raznih novčića (33 s likom kralja Baleja (Ballaiosa) iz 168. p. n. e., te novčiće s prikazom portreta mladolikog vladara s kausijom i lađom na reversu s natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ). Novac je značio suverenitet plemena Daorsa, kao i potvrdu da su imali razvijeno zanatstvo, kulturu i trgovinu s drugim narodima. Brodovi prikazani na daorskim novčićima govore o značaju trgovine za Daorse pa i za širu okolicu. Među brodovime se razlikuju ratni i trgovački, koji su plovili Neretvom i neretvanskim kanalom. Luka i brodogradilište bili su današnjim Tasovčićima. Prvenstveno su izvozili poljoprivredne proizvode, do Narone i Visa.. Poznata arheološka nalazišta. Martinovića gomila u Hodovu, Konštica (Paprati kod Stoca), Gradina u Prednju kod Stoca, Zvonigrad u Gornjem Pologu, Hutovo Blato (Desilo), Mala gradina u Čapljini, Gradac (Neum), Narona. IZVOR Daorsi. Wikipedija (hr)(bs) |
Ostatci grada Daorsona
Autor Ma▀▄Ga - Vlastito djelo postavljača, CC BY 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=81055388 
Ilirske kovanice iz Daorsona
https://sl.wikipedia.org/w/index.php?curid=330479 |
Daorson
|
Daorson (grč. ΔΑΟΡΣΩΝ) je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa . Ostatci ovog nekad najjačeg grada u širem području nalaze se u Ošanjićima, na uzvisini od 280-290 m nadmorske visine s koje se pruža pogled na plodnu stolačku dolinu u Hercegovini.
Plan Daorsona
Layout of the City (Cited from: https://www.cointalk.com/threads/daorson-how-a-handful-of-coins-preserved-the-memory-of-a-lost-civilization.303223/) Povijest. Daorsi su preuzeli grčki jezik i pismo, te su bili u stalnim trgovačkim vezama s Grcima. Gradina Daorsona je nastala na prapovijesnom utvrđenom naselju koje je tu kontinuirano postojalo još od početka ranog (17. do 16. stoljeće p.n.e.), pa sve do kraja kasnog brončanog doba (9. do 8. stoljeća p.n.e.). Poznato je kako je od 167. g. p.n.e. Neretva bila sjeverozapadna granica Rimske Republike na Balkanu, pa i granica Daorsa, koji su u okviru te države uživali neku vrstu autonomije. U to doba Daorse su iz pravca rijeke Cetine napadali Delmati, moćno ratničko pleme, čija se vlast u nekim razdobljima pružala preko Cetine u pravcu rijeke Neretve.
U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na istočnoj obali Jadranskog mora Delmati su se našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. pr. Kr. stupio u savez s Delmatima i njima pridruženim plemenima, dok su Daorsi pristali uz Cezarovog pretora Vatiniusa koji započinje ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44. ili 43. pr. Kr.) napali grad Daorson i potpuno ga razorili. Iz podataka o ratovima Vatiniusa protiv Delmata može se prilično točno utvrditi vrijeme uništenja grada Daorsona i prekida života u tom gradu. Arheološki materijal s utvrđenja datira iz druge polovice 1. stoljeća p.n.e., što se podudara s pretpostavljenim vremenom napadaja na grad i s prekidom života u njemu. Na ruševinama grada Daorsona nikada kasnije nije nastalo trajnije naselje. Pojedinačni i rijetki nalazi zastupljeni su na tom prostoru iz raznih epoha i stoljeća, pa i najnovijeg vremena, jer su se ljudi tamo često kretali. Kasnije se novi centar Daorsa razvio u dijelu Vidova polja i današnjeg Stoca, početkom 1. stoljeća p.n.e. kao municipij Diluntum. 1980-tih godina meksički istraživač Robert Salinas Price uzburkao je javnost svojom pretpostavkom da je Daorson antička Troja, a sudeći po megalitskoj gradnji, moguće je da Daorson nije ni ilirski, ni helenistički grad, već nešto daleko starije. Obilježja. Daorson su činile tri cjeline od kojih je središnja bila citadela – akropola koja je bila opasana kiklopskim zidinama od golemih kamenih blokova (sličan onima u Mikeni u Grčkoj). U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Obrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 m, širok 4,2 m, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja. Ostaci planski organiziranog naselja prostiru se istočno i sjeveroistočno od akropole, izvan utvrđenog dijela. Nakon prvih iskapanja iz 1963. godine, arheolozi su pronašli ostatke brojnih amfora za vino, te dijelova fine keramike, ali i najvredniji nalaz, brončanu kacigu. Ona je bila ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija, Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji. Pronađeni su također i ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. U jednom manjem objektu pronađena je kovaonica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. pr. Kr., te 9 s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Važnost novca je bila velika, značila je neovisnost plemena Daorsa, ali i potvrdu da su imali razvijen obrt, kulturu i trgovinu s drugim narodima. Oblici prikazanih brodova upućuju na zaključak da su Daorsi gradili dvije vrste brodova: ratne i trgovačke. Daorson se također nalazi u neposrednoj blizini lokaliteta Desilo u Hutovu blatu, gdje je mr. Snježana Vasilj otkrila ilirske brodove, prve takve vrste u svijetu. Dr. Niels Miller Schiesel s Njemačkog arheološkog instituta u Frankfurtu je 2007. godine radio geomagnetna istraživanja Daorsona. Njegova istraživanja su otkrila zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500 godina starije od zidina koje su već otkopane. Odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Daorson je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. IZVOR Daorson. Wikipedija (hr) LITERATURA BASLER, Đuro: Gradina na Ošanićima kod Stoca. Naše starine III. Sarajevo, 1956. str. 79-94. HOERMAMM, K.; RADIMSKY, V.: Ošanići kod Stoca. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Sarajevo, 1892. str. 40-46. KRIVDIĆ, Damir; LOZAR, Nives: Drevni grad Daorson. Nova Akropola MARIĆ, Zdravko: Rezultati istraživanja utvrđenog ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca (1890. – 1978.). Hercegovina 9. Mostar, 1995., str. 43-93./Hercegovina 10. Mostar 1995., str. 7-33. ODLUKA o proglašenju nacionalnim spomenikom Arheološkog područja - helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, sjednica održana od 21. do 27.1.2003. (PDF) |
Ostaci vanjskih zidova Daorsona
(stanje 2013.)
By Aslak Rismyhr Bakkeland - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=25603101 
Zidovi Daorsona
Autor Ma▀▄Ga - Vlastito djelo postavljača, CC BY 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=81055348 
Daorsi AE17, Daorson mint ca. 2nd cent. BC Found at Doarson, Bosnia and Herzegovina Wt.: 5.03 g Dia.: 17 mm, 3h Obv.: Male head wearing kausia facing right Rev.: Ship, ΔΑΟΡΣΩΝ Ref.: Basler 1971, 335 (Cited from: https://www.cointalk.com/threads/daorson-how-a-handful-of-coins-preserved-the-memory-of-a-lost-civilization.303223/)
|