Mlađe kameno doba (neolitik)
PROČITAJ VIŠE
BORIĆ, Dušan; BOROVINIĆ, Nikola; ĐURIČIĆ, Ljijana; BULATOVIĆ, Jelena; GEROMETTA, Katarina; FILIPOVIĆ, Dragana; i dr.: Spearheading into the Neolithic: Last Foragers and First Farmers in the Dinaric Alps of Montenegro. European Journal of Archaeology22 (4) 2019, 470–498. (PDF)
BORIĆ, Dušan; BOROVINIĆ, Nikola; ĐURIČIĆ, Ljijana; BULATOVIĆ, Jelena; GEROMETTA, Katarina; FILIPOVIĆ, Dragana; i dr.: Spearheading into the Neolithic: Last Foragers and First Farmers in the Dinaric Alps of Montenegro. European Journal of Archaeology22 (4) 2019, 470–498. (PDF)
- Sažetak. This article presents a summary of new evidence for the Mesolithic in the Dinaric Alps of Montenegro. The region is one of the best areas in south-eastern Europe to study Early Holocene foragers and the nature of the transition to Neolithic lifeways at the end of the seventh and the beginning of the sixth millennium cal BC thanks to the existence of biodiverse landscapes and numerous karstic features. We argue that harpoons found at two different sites in this regional context represent a curated technology that has its roots in a local Mesolithic cultural tradition. The continued use of this standardized hunting tool kit in the Neolithic provides an important indication about the character of the Mesolithic–Neolithic transition. We also use this regional case study to address wider questions concerning the visibility and modes of Mesolithic occupation in south-eastern Europe as a whole.
|
Iliri grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii Iliri su bili skupina međusobno srodnih indoeuropskih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Svi Iliri pripadaju istomu jezičnom i kulturnom krugu. Doselili su se onamo na početku željeznoga doba (kraj 2. i početak 1. tisućljeća pr. Kr.). Od 6. st. p.n.e. s njima dolaze u dodir grčki zemljopisci, pa od tada potječu prve pisane vijesti o njima. Zbog specifičnih povijesnih odnosa i labavosti njihovih međusobnih veza nisu se oblikovali u jedinstveni narod, već su ih zajedničkim imenom Ilira počeli nazivati Rimljani, po analogiji Ilirika kao zemljopisnog naziva. Dio literature o Ilirima:
AXHANELA (Adžanela), Ardian: Ilyrian Bosnia and Herzegovina-an overview of a cultural legacy, 2004, Center for Balkan Studies, CABANES, Pierre; Iliri ČOVIĆ, B.; Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976. (PDF) GRUPA AUTORA: GUŠTIN, M.; BOŽIĆ, D.; BAKARIĆ L.; Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984. IMAMOVIĆ, Enver; O elementima političkog organiziranja ilirskih zajednica, Prilozi, 30, Sarajevo, 2001. IMAMOVIĆ, Enver; Antički kultni i votivni spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine, Kulturno naslijeđe, Sarajevo 1977. MESIHOVIĆ, Salmedin; Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010. MIOČEVIĆ RENDIĆ, Duje; Iliri i antički svijet, Književni krug, Split, 1989. STIPČEVIĆ, Aleksandar; Iliri-Povijest, život i kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1989. STIPČEVIĆ, Aleksandar; Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984. VELIMIROVIĆ-ŽIŽIĆ, Olivera, Na tragu središta ilirske države u Skadarskom basenu (tekst na Montenegrina.net) WILKES, John; The Illyrians, Oxford University Press, 1992. (PDF) WILKES John; Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001. |
Razmještaj ilirskih plemena prema antičkim autorima
Izvor: Wikipedija
|
Ilirik
|
Ilirik (latinski Illyricum), antički je naziv za područja na Balkanskome poluotoku nastanjena Ilirima, skupini srodnih naroda koji od prapovijesnoga doba nastavaju zapadni i unutarnji dio Balkana. Nakon rata s Ilirima 229. p.n.e. ustrojen je rimski protektorat Ilirik nad grčkim kolonijama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaleđem. Nakon 167. p.n.e. potpao je regnum Illyricum (Ilirsko Kraljevstvo) ilirskoga kralja Gencija pod nadzor Rima. Novim osvajanjima Ilirik se širio. U drugoj polovici I. stoljeća prije Krista rimski je Ilirik obuhvaćao područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Mati u Albaniji; on je od 27. prije Krista bio senatska pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojen i teritorij Panonije.
|
Ilirska država Ilirska država je, po mišljenju povjesničara, stajala iznad nivoa saveza plemena, dok je, s druge strane, pokazivala i neke specifičnosti koje su ju izdvajale od klasičnoga tipa robovlasničke države starog vijeka: grčkog polisa, helenističkih država i Rima. Elementi države u ovoj ilirskoj zajednici su naslijeđena vlast i odgovarajući položaj članova kraljevske dinastije, vezivane za izvjesne vodeće ličnosti (principes), kao i postojanje poreza. |
3. STOLJEĆE
Claustra Alpium Iuliarum
|
U vrijeme cara Dioklecijana izgrađen je limes na granici provincija Italije i Panonije. Ovaj sustav limes nazvan Claustra Alpium Iuliarum (lat. prepreka Julijskih Alpa) jedan je od najvećih i najkompleksnijih spomenika kasnoantičkog razdoblja na području Slovenije i Hrvatske.
Sustav je građen od Trsata (Tharsaticum) u Hrvatskoj preko mjesta Prezida, Sela, Roba, Rakitnog) i Hrušice, između Logateca (Longaticum) i Vrhnike (Nauportus) i puta koji je vodio od Gorenjske u dolini Baca. Dalje prema sjeveru, Rimljani su se služili prirodnim zaprekama Julijskih Alpi. Za razliku od pravocrtnih limesa u drugim dijelovima Europe Claustra Alpium Iuliarum sastojao se je od niza međusobno povezanih utvrda sa središtem u Ad Pirum u današnjoj Hrušici. 
Dijelovi sustava Claustra Alpium Iuliarum na području Slovenije i Hrvatske
Izradio J. Višnjić
|
Arheološki nalazi sugeriraju da je njegova gradnja počela oko 270. ili 280. godine te da je ostao u funkciji sve do početka 5. stoljeća. No strateška važnost toga prostora bila je prepoznata i u ranijim stoljećima. Tako P. Kornelije Tacit donosi podatak o nemirima koje su 14. godine izazvali manipuli smješteni u Nauportusu (Vrhnika), koji je bio castra legijskih odjela zaduženih za održavanje i regulaciju prometa duž važnog segmenta talijanske sjeveroistočne magistrale. Isti autor spominje i presidiae koje su 69. godine, tijekom sukoba Vespaziana i Vitelija bile smještene u „Panonskim Alpama“. Presidia su prije svega bile mobilne obrambene jedinice s posebnim zadacima, koje su u ovom konkretnom slučaju vjerojatno branile istočne alpske prolaze Emona - Aquileia, odnosno Tarsatica - Tergeste. Povijesni podaci iz druge polovice 2. st. spominju prodore Markomana i Kvada kroz Julijske Alpe, na kojima je, sudeći prema spomenutim izvorima, postojala organizirana obrana. Važnost istočnoalpskih prolaza u obrani sjeverne Italije ističe se i u podacima dostupnim za takozvani Bellum Aquileiense oko godine 238., kad se spominje obrana u gorskim istočnoalpskim prolazima. Sredina 3. st. vrijeme je kad se počinje osjećati sve veći pritisak na vanjskim granicama Carstva preko kojih počinju prodirati sve brojnije barbarske vojske. Istovremeno dolazi i do krize vlasti i sve češćih sukoba unutar same države. Vojske koje su uspijevale prodrijeti preko limesa, a kojima je u pravilu krajnji cilj bila Italija, u pravilu su se gotovo nesmetano mogle kretati po unutrašnjosti Carstva. Neki izvori izvješćuju i o germanskom prodoru u sjeveroistočnu Italiju sve do Ravene 254. godine. Nakon toga su Sarmati i Roksolani upali u Panoniju do sjeveroistočne Slovenije (259.-260.), a poslije Alamani te Jutunzi sve do sjeverne Italije (270.). To je razlog zbog kojega se počinje razmišljati i o gradnji utvrda, ali i ostalih vojnih objekata u službi obrambenog sustava u unutrašnjosti Carstva. LITERATURA Josip Višnjić, Nove spoznaje o obrambenom sustavu Claustra Alpium Iuliarum: Rezultati istraživanja provedenih u sklopu projekta „Claustra - kameni branici Rimskog Carstva“, Portal : godišnjak Hrvatskoga restauratorskog zavoda, No.7 Prosinac 2016. (PDF) |
Cestovna mreža zapadnog dijela rimskih provincija Dalmacije i Panonije
8. STOLJEĆE
Kraljevstvo Slovena, prema popu Dukljaninu
POGLEDAJ -> 12. stoljeće, Ljetopis popa Dukljanina Autor i izvori: Yugoslavia_topographic_base_map.svg: Future Perfect at Sunrise derivative work: Bostjan46 (talk) - Yugoslavia_topographic_base_map.svg; Sources for creation this map are: A. Texts: 1. Montenegrian translation of Chronicle of Priest of Dioclea; 2. Šišić, Ferdo (1990): Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, Nakladni zavod matice hrvatske. Pages 456-457; 3. Stephenson, Paul (2000). Byzantium's Balkan Frontier: a Political Study of the Northern Balkans, 900-1204. UK, Cambridge University Press. Pages 118-119. B. Several maps of medieval Western Balkan were used for borders od fictituous kingdom: 1. Voje, Ignacij (1994). Nemirni Balkan. Ljubljana, DZS. Page 82 – map Dukljanska država v 11. stoletju for borders of Rascia, Bosnia, Zachlumia, Travunia and Dioclea, page 104 for medieval Rascia – map Razvoj srednjeveške srbske države po dinastijo Nemanjićev. 2. Kaniški, T., Regan, K. (ur.)(2003). Hrvatski povijesni atlas. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Page 119 for Bosna, Croatia and Rascia – map 66: Hrvatska u drugoj polovici IX. st. 3. Sindik Ilija. Map- Srbska država sredi X. stoletja for borders between Rascia, Bosnia, Zachlumia, Travunia and Dioclea. Supplement to: Babić, Anto (ur.) (1953). Zgodovina narodov Jugoslavije. Prva knjiga: do začetka XXVI. Stoletja. Ljubljana, DZS. Map of fictituous Slavic kingdom of king Svetopelek in the Western Balkan as it has been described in Chronicle of Priest of Dioclea (Artificial personality of Svetopelek should probably be seen as a king in the 8th century AD). |
9. STOLJEĆE
Počeci slavenske pismenosti
 Freska bugarskog freskoslikara Z. Zografa, 1848, Trojanski manastir
862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od bizantskog cara Mihajla biskupa svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv kralja Ludviga Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju. Bizant donekle udovoljava Rastislavovoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili; Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinjstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.
Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim "trojezičnjacima". Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan II. vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razboli i uskoro kao redovnik umire u Rimu (sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu. Čim je Metod došao u Panoniju, njemački ga svećenici napadaju kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao 2,5 godine. Godine 873. Metod je na papin nalog pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Metod je 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII., nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj i ostajući kod odluka svojega prethodnika Hadrijana, potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Focije koji se u to doba bio pomirio s papom. Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti. |
GLAGOLJICA Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Prvobitna glagoljica je predstavljala tip oble glagoljice s okruglim slovima. Ovom su glagoljicom pisane knjige koje koje su doijneli učenici slavenske braće iz Moravske u Bugarsku, Makedoniju, Rašku, i u primorsku Hrvatsku i Dalmaciju. Na makedonskom odručju je ostala u uporabi najkasnije do 12. stoljeća, a u Hrvatskoj je ostala vrlo dugo u upotrebi u crkvi (do 19. stoljeća), ali se promijenila pod uticajem beneventane i gotice, postala oštrija, uglatijja, s izlomljenim linijama i zato se naziva uglata ili hrvatska glagoljica. ĆIRILICA Ćirilica je pismo koje se pojavilo nakon glagoljice, slavenskog pisma koje su u 9. st. razvili Ćiril i Metod, da bi približili Sveto Pismo slavenskim narodima na Balkanskom poluotoku. Glagoljica je bila dosta složena, pa su učenici Ćirila i Metoda stvorili novo pismo koristeći grčki alfabet, dok su slova tipična za slavenske jezike i koja ne postoje u grčkom pismu ostala u izvornom obliku iz glagoljice. U 12. st. ćirilica je glavno pismo u pravoslavnih Slavena, a uporaba glagoljice zadržala se uglavnom kod Hrvata. Pismo je nazvano u čast braće Ćirila i Metoda. |
11. STOLJEĆE
Naslovna fotografija
Nekropola u Donjim Močiocima na Bukoviku proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Čine ju nekropola sa 61 stećkom, 15 nišana i jedan osamljeni stećak koji se nalazi izvan nekropole. BOSANČICA
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Humu, Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime: humsko-dukljanski prostor, područje Dubrovnika i područje srednje Dalmacije. Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica i, sve češće, zapadna ćirilica. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 10.-11.st., očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), zatim Povelja Kulina bana od 29.8.1189. godine. Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi s brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske pismenosti s izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna evanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova), evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici. Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. 
Humačka ploča (10-11. st.)
Franjevački samostan, Humac, BiH |
12. STOLJEĆE
|
Smatra se da je u drugoj polovini 12. stojeća nastao Ljetopis popa Dukljanina. Franjo Rački navodi da je nastao između 1143. i 1154, Konstantin Jireček i Ferdo Šišić smatraju da je nastao između 1160. i 1180, dok Vladimir Mošin smatra da je nastao 1148. ili 1149. godine.
Ljetopis popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je crnogorska i južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala, po mišljenju većine povjesničara, u 12. stoljeću u Baru: njezin je autor najvjerojatnije anonimni svećenik Barske nadbiskupije, koja je u to vrijeme bila sjedište Arhiepiskopije Dukljanske crkve. Djelo se bavi poviješću Dalmacije i obližnjih krajeva od 5. do sredine 12. stoljeća. Ljetopis započinje riječima: "Budući ste me zamolili, voljena braćo u Kristu i poštovani svećenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve..." Ljetopis popa Dukljanina je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za hrvatsku, crnogorsku, hrvatsku i slavensku povijest, vjerojatno na temelju pripovijednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u Baru. Odatle i naziv Barska kronika, dok je sam autor djelo nazvao Kraljevstvo Slavena (lat. Sclavorum Regno). Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito Duklje od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća. Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom Il regno degli Slavi. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Djelo je utjecalo na rani panslavizam u Hrvata. Takozvana Hrvatska redakcija kronike (14.-15. st.) pronađena je početkom 16. st, u Krajini (Makarsko primorje). Po svojem sadržaju predstavlja dio integralnog teksta kronike. Dok je cjelovita kronika podijeljena na 47 poglavlja, Hrvatska redakcija ima 28 poglavlja, od čega se tekstovi poklapaju do 24., a djelimice i do 26. poglavlja. Posljednja dva poglavlja tzv. Hrvatske kronike zasebna su cjelina i govore o vladavini hrvatskog kralja Zvonimira (legendi o njegovom ubojnstvu). Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. Jedan prepis Hrvatske kronike, iz sredine 16. vijeka, objavio je Ivan Kukuljević 1851. godine. Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. stoljeća ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. stoljeća. O djelu su napisani brojni historiografski radovi. Povjesničari su djelo uglavnom odbacivali na temelju netočnosti i fikcija. Sadrži i poneku polumitološku građu o ranoj povijesti zapadnih Južnih Slavena. Vjeruje se da je odjeljak "Život Svetog Jovana Vladimira" izmišljeni izvještaj iz ranije povijesti. WIKIPEDIJA (hr) (sr) |
Kraljevstvo Slovena (Ljetopis Popa Dukljanina)
Datum objave: 17.11.2019. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда Opis: Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina Ljetopis Popa Dukljanina odnosno Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slovena; Kraljevstvo Slavena; eng: Chronicle of the Priest of Duklja “The Kingdom of the Slavs”) ili Barski rodoslov je srednjovjekovna crnogorska hronika, nastala sredinom 12. vijeka. Vjeruje se da je nastala u benediktinskim krugovima u Baru. Autor je anonimni sveštenik Dukljansko-barske nadbiskupije, oko cijeg se identiteta dosta dugo raspravljalo u istorijskoj nauci. Prema najnovijim tumacenjima autor hronike dolazi iz krugova odanih dukljanskome knezu Radoslavu koji je sredinom 12. vijeka uz pomoc Vizantije nastojao da odbrani Duklju od ekspanzije raškoga župana Dese („zle raške struje“). Paralelno sa slovenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujuci cijim je prijepisima iz 17. vijeka ovaj vrijedni spomenik južnoslovenske pismenosti sacuvan. https://incubator.wikimedia.org/wiki/... LJETOPIS SVEŠTENIKA DUKLJANSKOG http://www.montenegrina.net/pages/pag... Najstarije crnogorsko istoriografsko djelo, „Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina“, nezaobilazno je kao izvor za rekonstrukciju srednjovjekovne crnogorske istorije. https://portalanalitika.me/clanak/253... Crnogorska kulturna riznica, Ljetopis popa Dukljanina (1986). Radio Televizije Crne Gore. Bašćanska ploča je starohrvatski spomenik, pisan prijelaznim oblikom glagoljice, oko 1100. godine. Pronađena je 15.9.1851. u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, zahvaljujući bašćanskom kleriku Petru Dorčiću. Spomenikom je dokumentirano darovanje zemlje kralja Dmitra Zvonimira mjesnom benediktinskom samostanu. Danas se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a u crkvi Sv. Lucije nalazi se njena kopija.
Bašćanska ploča
Miroslavljevo jevandjelje (Miroslav's Gospel) - sa kratkim uvodnim predstavljanjem
Datum objave: 2.12.2019. Autor: Audio knjige i odabrana predavanja Opis: Digitalna kopija kompletnog rukopisa Miroslavljevog jevanđelja. Rukopis datira iz 1180. godine i smatra se najznačajnijim, kao i najlepšim srpskim rukopisnim spomenikom. Knjiga je pisana na pergamentu, slovima ustavne ćirilice i ukrašena je sa oko trista stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu. Čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu, dok je za njegovu konzervaciju i zaštitu zadužena Narodna biblioteka Srbije. Juna 2005. godine Miroslavljevo jevanđelje je upisano u Uneskov svetski registar dokumentacione kulturne baštine 'Pamćenje sveta'. Izvorni video materijal preuzet sa: https://www.youtube.com/watch?v=dDAS0... |
