|
|
SREDIŠNJI POJAS > KRŠKE VISORAVNI (PLANOTE) SLOVENIJE I HRVATSKE > SNEŽNIČKO-GORSKOKOTARSKA VISORAVAN > Snežnik (Notranjski)
Država: Slovenija
Najviši vrh: Veliki Snežnik, 1796 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.58850, 14.44756
Država: Slovenija
Najviši vrh: Veliki Snežnik, 1796 m
Koordinate najvišeg vrha: 45.58850, 14.44756
O planini ...
|
|
UvodSnežnik, odn. Snežniško pogorje je široka, prostrana krška visoravan (85-90 km²) u povijesnoj slovenskoj regiji Notranjskoj, koja na sjeveru prelazi u greben Javorniki, a prema jugoistoku u područje Gorskog kotara u Hrvatskoj. Područje Snežnika, Javornika i sjeverni dio Gorskog kotara zajedno čine veliki planinski blok, koji u Sloveniji nazivaju Snežniška planota (hrv. Snežnička visoravan), a za koju u Hrvatskoj ne postoji jedinstveno ime. Na sjeverozapadu snežničkog područja je Gornja Pivka (slov. Zgornja Pivka), na jugozapadu dolina rijeke Reke (slov. Reka), na istoku se ono širi u smjeru Babnog polja i Loške doline. Svake godine Snežnik posjećuje oko 50.000 turista.
Slovenski naziv za područje Snežnika je Snežniško pogorje, a sam Snežnik (talijanski Monte Nevoso, latinski Mons Albus, njemački Krainer Schneeberg) još se naziva i Notranjski Snežnik, odn. slovenski Snežnik, kako bi se izbjegla zabuna i kako ga se ne bi miješalo s obližnjim hrvatskim vrhom sličnoga imena - Snježnik (iznad Rijeke, kod Risnjaka). Najviši vrh na Snežniškoj visoravni je Veliki Snežnik (1796 m) koji je najviši vrh dinarske Slovenije, odn. najviši nealpski vrh u Sloveniji, a također i najviši vrh Dinarskog gorja na cijelom prostranom području zapadno od planine Dinare, zbog čega vizualno dominira okolnim prostorom. Vrhovi Snežnika ▲ Veliki Snežnik (1796 m) ▲ Mali Snežnik (1694 m) ENGLISH SUMMARY: Snežnik (Notranjska)Snežnik (pronounced [snɛˈʒniːk]; Slovene: Snežnik, Latin: Mons Albus, Italian: Monte Nevoso, German: Krainer Schneeberg) is a wide karst limestone plateau with an area of about 85-90 km2 (33 sq mi) in the Dinaric Alps. The main part of the plateau is in Slovenia, while the southern part extends into Croatia and connects to the mountain region of Gorski Kotar. It mainly consists of Cretaceous limestone, with Jurassic limestone and a small amount of dolomite at the top. The surface was transformed by ice in the last glacial period. It is generally level, but has numerous dry valleys, sinkholes, about 300 caves and shafts, and cold-air pools with temperatures reaching −32 °C (−26 °F) in the coldest part of year. The surface is mainly stony, covered with patchy and shallow soil, except for the larger depressions. Because the plateau is only 28 km (17 mi) from the Adriatic Sea, it has up to 3,000 millimetres (120 in) of precipitation per year. It is covered by snow in winter. Due to the karst nature of the plateau, there are no surface streams. SOURCE Snežnik (plateau). Wikipedia ImeU antičkom razdoblju Snežnik se zvao Mons Albius (Bijela planina).
Izgovara se Nótranjski Snežník. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
 Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici notranskog Snežnika
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Geologija
Snežnik je uglavnom građen od krednog vapnenca, s jurskim vapnencem i malom količinom dolomita na vrhu. Reljef je u posljednjem glacijalnom razdoblju transformirana ledom. Velik dio Snežničke visoravan je zaravnjen, ali ima brojne suhe doline, vrtače, oko 300 špilja i okana, i bazene s hladnim zrakom s temperaturama koje dosežu -32 ° C (-26 ° F) u najhladnijem dijelu godine. Površina je uglavnom stjenovita, prekrivena mjestimičnim i plitkim tlom, osim u većim depresijama.
Klima
Budući da je visoravan udaljena samo 28 km od Jadranskog mora, ima godišnje do 3.000 milimetara padalina. Zimski sniježni pokrov je običajen.
Vode
Usprkos velikoj prosječnoj količini oborina, zbog krške naravi terena na visoravni nema površinskih vodotokova.
Pogled na Snežnik s Bucinog platoa u Paklenom iznad Rijeke
|
PRIRODA
Biljni svijet
|
Vegetaciju Snežnika prvi je proučavao Heinrich Freyer, koji je kasnije bio kustos Kranjskog deželnog muzeja u Ljubljani (današnji Narodni muzej Slovenije).
Vegetacija je kontinentalna srednjoeuropska, s velikim doprinosom južnoeuropskih vrsta i planinske flore iznad visinske granice šume. U vrtačama se može primijetiti inverzija vegetacije (VIDI > Mrazišče) i niža granica šuma (inače rijetka u Sloveniji). Visoravan je uglavnom pokrivena šumom bukve i jele, osim najviših dijelova na kojima rastu planinski bor (bor krivulj, klekovina; lat. Pinus mugo) i planinske trave. Područje Snežnika iznad 1450 m n.v. obuhvaća 196 hektara i zaštićeno je 1964. godine kao prirodna znamenitost. Stanište je vrsta: širokolisno odn. hrvatsko zvonce (lat. Edraianthus graminifolius), Skopolijeva gušarka (Arabis scopoliana), Justinova zvončica (Campanula justiniana), murka Nigritella rubra (lat.)(slo. rdeča murka), kluzijeva sirištara (slo Clusijev svišč; lat. Gentiana clusii), panonska sirištara (lat. Gentiana pannonica; slo. panonski svišč) i drugog cvijeća. |
|
Mrazišča (mrazišta)
|
Mrazište, odn. mrazišče (slovenski), je meteorološki pojam, koji označava ograničeno manje ljevkasto područje, odn. konkavni reljefni oblik (može biti kotlina, vrtača/ponikva, uvala, klanac, polje, livada) u kojem, zbog slijevanja okolnog hladnog zraka, dolazi do pojave mraza i vrlo niskih temperatura zraka.
Za mrazišta je karakteristična toplinska inverzija, što znači da je na dnu hladnije nego pri vrhu, što dovodi i do specifične biosfere i mikroklime, odn. mezoklime, pa često dno depresije mrazišta pokriva crnogorica, dok su vrhovi obrasli bjelogoričnim drvećem. Kod depresija izloženih buri, ova pojava nije tako jako izražena, jer bura hladi gornje dijelove vrtače. Jedan od faktora koji također mogu utjecati utječu na pojavu mrazišta su vedre, posebno vedre zimske noći i noći bez vjetra. Tada tlo gubi toplinu s dugovalnim zračenjem, a teži hladni zrak skuplja se noću na dnu mrazišta poput vode u posudi. Temperaturni režimi u mrazištima mogu ovisti i o faktorima poput: oblika, dubine i vegetacijskog pokrova na području mrazišta. Najhladnije je pri utjecaju hladne i suhe zračne mase u prisutnosti snježnog pokrivača. Posebno su niske temperature uz već postojeći snježni pokrivač, dok novonapali rahli snijeg daje bolju toplinsku izolaciju koja otežava bijeg topline iz tla. Jedna od šumskih vrsta kojoj, u odnosu na druge drvenaste vrste, pogoduje mikroklima mrazišta je smreka. Taj tip smrekovih šuma – gorska šuma smreke sa šumskim pavlovcem (As. Aremonio-Piceetum Ht. 1938) predstavlja reliktnu vegetaciju ledenih doba kada je borealna vegetacija bila rasprostranjena znatno dalje na jug. Uspijeva na podzolastim tlima, na nadmorskim visinama od 900-1100 m. 
Grčovec, travnata depresija podno notranjskog Snežnika, primjer mrazišta
|
Primjer inverzivne vegetacije uzrokovane efektom toplinske inverzije: Smrekova draga podno Kališkog vrha (1593 m) i Karolinovog vrha (1624 m). U pozadini desno (svjetlije zeleno područje) vidi se i Babno Polje, najpoznatije mrazište u Sloveniji.
Pogled s Velikog Snežnika |
Životinjski svijet
Vrste koje nastanjuju ovo, pretežito šumsko područje, su: smeđi medvjed, vukov, jelen, divlja svinja i risov, kao i brojne vrste ptica poput uralske sove, kukuruzne krakice, zapadnog glumca, lješnjaka i orla.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Po planini, i po kraju
|
|
Mašun
|
Mašun (1025 m) je zaselak na sjeverozapadnom dijelu Snežničke visoravni. Okružen je prostranim šumama, pa su se na tom mjestu najprije naselili šumari i lovci. Kod Mašuna je također spoj šumskih cestovnih veza između općina Cerknice, Ilirske Bistrice, zatim cesta koja vodi od Knežaka u kotlini Pivke i iz Pudoba u Loškoj dolini, pored dvorca Snežnik. Osim naselja Sviščaki, to je i najčešća polazna točka za uspon na Snežnik (uspon traje oko četiri sata).
Nakon ukidanja zemljišnih obveza sredinom 19. stoljeća, seljaci su preuzeli šume, vlastelinske šume bile su izuzete iz služnosti. Vlastelinstvo grada Snežnika, koje je obuhvaćalo i prostrane šume s Mašunom, 1853. godine kupila je saska kneževska obitelj Schönburg-Waldenburg. Da bi generirali više prihoda od šuma, započeli su sa sustavnim razvojem intenzivnog gospodarenja šumama. Za učinkovitiji rad prvo su u Leskovoj dolini (1870), a zatim u Mašunu, Jurjevoj dolini i Gomancima sagradili lugarske kuće i ispostave. Kako bi spriječio nekontroliranu sječu šuma - posebice poljoprivrednika s područja Knežaka (gornja Pivka) i okolice - Jurij Schönburg-Waldenburg sagradio je 1874.-1875. godine na Mašunu, ranije nenaseljenom, usamljenom i teško pristupačnom mjestu, šumsku kuću, gdje bi stalno boravili šumar i nadšumar kako bi spriječavali poljoprivrednike da zadiru u šume. Zbog neuređenih podaničkih prava i jer su u tome vidjeli zadiranje u njihova prava i slobode, seljaci iz Gornje Pivke su se pobunili i 24.8.1874. okupilo se njih 120 koji su deložirali građevinske radnike koji su gradili šumarsku kuću i srušili sve do tada izgrađeno. 1875. dovršena je šumarska predstraža. Godine 1877. izgrađena je nova šumska cesta od dvorca Snežnik kroz Leskovu dolinu. Tako je Mašun dobio funkciju kontroliranog prijelaza, kojime je kneževa obitelj željela osigurati stalnu kontrolu nad velikim dijelom svog posjeda. Zapravo, prema tradiciji, naziv mašun potječe iz riječi mašiti (slov. zapirati; hrv. zatvarati) jer je upravo na ovome prijevoju trebalo zatvoriti pristup snežničkim šumama. Nakon 1887. godine u blizini šumske kuće izgrađeni su brojni gospodarski objekti i kameni podrum za čuvanje hrane, a u široj okolici uređene su i šetnice. 1888. šumar Heinrich von Schollmayer Lichtenberg posadio je lipu ispred kuće i sagradio put do vidikovca Anine stijene. Pri svakom je posjetu članova kneževske obitelji Mašunu, na stupu ispred kuće vijorila se crveno-bijela zastava obitelji. 1902. godine počeli su sustavno obnavljati šumsku kuću u lovačku kuću za potrebe prinčeve obitelji. Nakon Prvog svjetskog rata Mašun je pripao Italiji, ali je i dalje bio u vlasništvu kneževske obitelji Schönburg-Waldenburg. 1919. lovačka je kuća izgorjela, i umjesto te brvnare sagradili su veću kuću za gospodu, kojoj su dodane i tri kule, dajući zgradi izgled utvrđenog dvorca ("lovski gradič"). O restauraciji svjedoči natpis iznad ulaza u nekadašnje dvorište. Prije Drugog svjetskog rata talijanska je vojska uz državnu granicu u blizini ljetnikovca u sklopu izgradnje tzv. Alpskog zida izgradila nekoliko vojnih objekata, ali oni nikada nisu korišteni u vojne svrhe. Tijekom Drugog svjetskog rata život na Mašunu se zaustavio, no tijekom NOB-a imao je važnu ulogu. Postrojbe NOV nekoliko su puta boravile u prostranim šumama i borile se protiv okupatora. U rujnu 1943. brigada slovenskih interniraca stigla je u Mašun, osnovana nakon talijanske kapitulacije 12.9. na Rabu. Od otoka Raba do Bakra prevoženi su brodovima, a odatle su došli u Mašun, gdje su uključeni u XIV. diviziju. U listopadu 1943. Tomšičeva brigada borila se 10 dana s elitnom njemačkom oklopnom divizijom; u to je vrijeme spaljen i dvorac. Na te borbe podsjeća ploča na kući u blizini gostionice. Nakon stvaranja velikih oslobođenih teritorija, početkom 1944. u NOV-u i POS-u organizirana je prometna služba. Jedna takva ruta vodila je od Mašuna, gdje se nalazilo sjedište Istarske ratne zone, preko Loške doline, Čabra, Osilnice, Kuželja, Starog trga ob Kolpi do Črnomlja i Črmošnjica. Sjeverno od Mašuna, iznad Sladkih voda, nalazila se prijelazna bolnica za prvu pomoć teškim pacijentima. Za konačno oslobođenje, jedinice NOV-a također su na ovom području vodile žestoke borbe za opkoljavanje 97. njemačkog armijskog korpusa. Kurirska stanica P-1 osnovana je u ožujku 1943. godine u Jesenovcu kod Mašuna, koja je održavala veze s kurirskim stanicama TV-18 na Račnoj gori, P-2 na Slavniku (nakon kapitulacije Italije s P-2a na istočnom Brkinima) i P- 3 u Lažama kod Senožeča. Prvi zapovjednik bio je Anton Princ - Dušan iz Jasena kraj Ilirske Bistrice. Na zgradi u kojoj se nalazi gostionica nalazi se spomen-ploča s natpisom: "Na području Mašuna u NOV-u je djelovala relejna kurirska stanica P-1. Pali kuriri Janez Gregorič 1924–1944, Vincenc Hace 1920–1944, Pavel Smrdelj 1915–1945. Vaša krv je u osvit slobode preplavila temelje našeg života. Kolovoza 1982. Zahvalni drugovi i mlada generacija." Od izgorjele lovačke kuće 1943. godine ostale su samo dvije, kasnije obnovljene kule (četverokutna i okrugla). Nakon Drugog svjetskog rata Mašun je postao središnje šumsko naselje u ovom dijelu snežničkih šuma. U jesen 2005. godine u bivšoj šumarskoj kući otvoren je informativno-obrazovni centar pod nazivom Šumska kuća Mašun. Na Mašunu se sada nalazi nekoliko zgrada za potrebe šumarstva, tu su i lovački dom i gostionica Mašun Šumskog gospodarstva Postojna (otvorena je svakodnevno, a poslužuje se i topla hrana; na raspolaganju su 33 kreveta). Danas je u Mašunu turizam najvidljivija aktivnost. Biciklistički klub Postojna organizira biciklističko natjecanje s cestovnim biciklima u disciplini "Biciklističko penjanje na Mašun". U neposrednoj blizini uređena je edukativna šumska staza duga 1700 metara, u ponudi je prostor za piknik, a tijekom zime postoje staze za skijaško trčanje, uređene su mala skijaška staza i staza za sanjkanje. Područje Mašuna nalazi se na području zaštićenog Notranjskog regionalnog parka (slov. Notranjski regijski park). Šumska kuća Mašun U nekadašnjoj šumarskoj kući 2005. godine otvoren je informativno-edukacijski centar "Šumska kuća Mašun", čija je namjena podizanje javne svijesti i edukaciji o šumama i divljini. U "medvjeđoj sobi" posjetitelji dobivaju informacije o smeđem medvjedu i razgledavaju predmete iz njegovog života. Uz pomoć jedanaest plakata posjetitelji se upoznaju sa šumama na Snežničkoj visoravni, poviješću gospodarenja šumama na šumskogospodarskom području Postojna i upoznaju prirodne znamenitosti šireg područja. Uz ured za informiranje, tu su i višenamjenska dvorana s modernom audio-vizualnom opremom (do 54 mjesta) i prostorija za sastanke (do 12 mjesta), čajna kuhinja s potrebnom opremom i sanitarnim čvorovima te svlačionica. Za organizirane grupe organizira se i obilazak i prezentacija Šumske kuće Mašun te projekcija znanstvenih filmova. Kuća je također pogodna za organizaciju radionica, savjetovanja, predavanja, tečajeva i edukativnih dana. "Lovski gradič" Kule nekadašnjeg lovačkog zamka stoje na istočnom dijelu Mašuna. Izvorna zgrada sagrađena je 1874. godine za potrebe šumarskog osoblja i pripadala je obitelji Schönburg-Waldenburg, tadašnjim vlasnicima snežniških šuma. 1888. godine na Mašunu je uređen prirodni park. Kroz povijest je zgrada doživjela nekoliko nesreća, uključujući uništenje vatrom 1919. godine. Obnovljena zgrada postala je lovački "zamak" (slov. lovski gradič). U studenom 1943. "zamak" je ponovno spaljen. Od cijelog kompleksa sačuvane su samo dvije kule, građene u romantičnom stilu. KAKO STIĆI NA MAŠUN
Mašun. Wikipedija (slo); Mašun (gozdarska hiša, lovski dvorec). Gradovi.net Mašun. Pot kurirjev in vezistov PROČITAJ ViŠE Opširniji opis Mašuna, na web-stranici pavlin.si FLORJANčič, Mateja: Ideja za izlet: Mašun, stičišče štirih vetrov. Slovenske novice, 19.8.2016. PERKO, Franc: 1927 Mašun – Akademski slikar Franc Sterle. Stare slike - Cerknica.org, 16.3.2019. JERIČ, Anja P.: Mašun – gozdna postojanka v kraljestvu snežniških gozdov. RTV SLO, 29.7.2020. 
|
Šumska kuća Mašun
Izvor: Zavod za gozdove Republike Slovenije 
Mašun, Lovski grad
Izgled grada između dva svjetska rata Izvor: Notranjski muzej, Postojna Zanimljivosti
Ledenica U blizini Lovskog dvorca nalazi se ledenica koja je služila za čuvanje hrane (općenito ledenice su prostor za čuvanje leda, a također i krške jame u kojoj se led održava velik dio godine). Po uzoru na neke primjere svjetske arhitekture (Firenca, Varsailles) sagrađena je u obliku kapelice. Zvono koje je nekad bilo na njezinom zvoniku na preslicu, danas zvoni u jednom od susjednih sela. Njezin je krov u potpunosti prekriven mahovinom i travom i doslovno se stapa s okolinom. Anina skala Anina skala je točka nad Mašunom, odakle se pruža lijep pogled na okolne krajeve. Ovaj osigurani vidikovac nazvan je po princezi Anni Schönburg, kćeri tadašnjeg vlasnika posjeda Snežnik, princa Hermana, U razdoblju 1888.-1889. su uređivane su i pješačke staze koje su kroz susjedna šumska područja vodile do Mašuna i završavale na strmoj stjenovitoj padini, odakle se pružao pogled na Snežnik, suhu dolinu Leskov grm i hrvatske planine. Ovu su stijenu su 12.8.1889., u nazočnosti princa Hermana i njegove sestre princeze Ane., imenovali Aninom skalom (Annafelsen). Krajem 1891. godine princeza Anna udala se za vladinog princa Günthera von Schwarzburga Rudolstadta, a kada je u proljeće 1893. godine posjetila Mašun, na Aninoj stijeni bila je izvješena plavo-bijela Schwarzenburgova zastava. Gostionica U 19. stoljeću, u takvoj šumskoj samoći kao što su bile snežničke šumske stanice, bile su potrebne stanice za osvježenje šumskih radnika, ugljenare (oglarje), kočijaše itd. Na Mašunu je tako stari šumar Safran imao dozvolu za gostionicu koja je bila u šumskoj kući. Činjenica da bi gospodinov namjesnik bio gostioničar bila je za mnoge neprihvatljiva. Stari šumar, koji se povukao 27.9.1889., napustio je Mašun 16.10., a gostionica je napuštena. Bilo je potrebno zadržati gostionicu, pa su 1890. godine sagradili malu gostionicu uz cestu. U početku je bila građena od drveta, ali ju je data u zakup gostioničaru iz Pivke. Ovo je početak druge izgrađene samostalne zgrade na Mašunu. 
|
Mašunska gozdna učna pot (Šumska poučna staza Mašun)
24. 5. 2021. na Mašunu na Snežniku svečano su otvorene šumska kuća Mašun i šumska poučna staza Mašun koju su na Zavodu za šume Slovenije nadogradili i obnovili u okviru projekta Carnivora Dinarica. Šumska kuća Mašun tako je bogatija za stalnu izložbu o velikim zvijerima. Obnovljena šumska poučna staza donosi brojne nove informacije o životu velikih zvijeri i snežničkih šuma. Pod geslom "Velike zvijeri sudjeluju u stvaranju najboljih šuma. Poštujmo ih!" šumska kuća, kao i šumska poučna staza posebno se posvećuju značenju i ulozi velikih zvijeri u šumskim ekosustavima. Posjetitelji se pak mogu upoznati i s upravljanjem velikim zvijerima u Sloveniji i u Hrvatskoj, kao i s biološkim značajkama medvjeda, vuka i risa te njihovog plijena.
IZVOR Dina Pivka
IZVOR Dina Pivka
|
Opis staze
Na Mašunskoj šumskoj poučnoj stazi posjetitelji se prvo upoznaju s bogatom poviješću Mašuna i njegovim raznim ulogama. Druga je informativna ploča postavljena pored atraktivnog stabla bukve s velikim rakom bukve (Nectria ditissima) na deblu. Prikazana je ova vrsta drva i njezina svojstva. S Anine se stijene (Anina skala) pruža pogled na Veliki Snežnik i vegetacijske pojaseve na njegovim padinama. Usput posjetitelji zastaju "u posjeti medvjedu" i vide medvjeđu jazbinu. Također su predstavljena stabla jele, a najtipičnije za područje Postojne su upravo jelovo-bukove šume. Kako staza vodi pored laza i ruba šume, posjetitelji upoznaju još dva posebna i vrlo važna životna prostora. Istodobno dobivaju neke informacije o populaciji risa i šumskim pticama. Pojedinosti o prirodnoj obnovi nalaze se na sljedećoj informativnoj točki. Posljednja točka na stazi za učenje upoznaje posjetitelje s poviješću brvnare i lovačkog "zamka" (Lovski gradič) na Mašunu. Zbog svoje dužine staza je prikladna za sve skupine sudionika. Za obiaza treba lakša terenska obuća. Također se preporučuje posjet Šumskoj kući Mašun. IZVOR Mašunska gozdna učna pot. Zavod za gozdove Republike Slovenije |
TEHNIČKI PODACI O STAZI
Duljina staze: 1,7 km Vrijeme potrebno za obilazak: 45 min Broj informativnih točaka: 7 edukacijskih tabli + 1 posebna točka: obilazak medvjeđeg brloga Oznaka: Krug s crvenim bijelim prugama. Posebitosti: Posjetitelji se na putu zaustavljaju "posjetiti medvjeda", vidjeti medvjeđi brlog, i pogled na Veliki Snežnik s vidikovca Anina Skala. Početak rute: Informacijska platforma ispred Restorana Mašun (Gostišče Mašun), staza je kružna. Pristupi: Postojnska cesta - Pivka - Knežak - Mašun ili Stari trg - Leskovska dolina - Mašun ili cestom Ilirska Bistrica - Knežak - Mašun. |
Karta Šumske edukativne staze Mašun
|
Zanimljivost
Stablo s rakom bukve Velika grmolika formacija na debelom deblu bukve na Poučnoj stazi je bukov rak. Ovu bolest uzrokuju dvije vrste gljivica roda Nectria. Njihove spore vjetar nosi zrakom. Gljiva prodire unutar stabla kroz rane na trupcu ili granama i uzrokuje postupnu smrt kore. Stablo se brani pokušavajući izolirati zaraženo mjesto ubrzanim rastom stanica. Kancerozno zadebljanje raste s godinama. Slična se bolest javlja i kod drugih vrsta šumskog drveća, ali je češća na mjestima s umjerenom ili hladnom klimom. Bukva uz Poučnu stazu cijelo vrijeme raste na otvorenom prostoru, tako da ima veliku krošnju koja seže do tla, za razliku od onih bukava u sastojinama (šumama) gdje su krošnje drveća obično puno kraće, pogotovo ako rastu blizu. |
Sviščaki
Sviščaki su turističko naselje u srcu snežničkih šuma, u podnožju planine Snežnik. Leže na nadmorskoj visini od 1242 metra na cesti između Ilirske Bistrice i Loža. Sviščaki su poznati kao polazna točka za uspon na Snežnik, ali i po izletima kojima je moguće upoznavati i istraživati ovo područje visokog krša i prostranih snežničkih šuma. Područjem Sviščaka prolaze i neke dugolinijske transverzale poput Via Dinarice i europske pješačke staze E6.
Osim planinarskih, na Sviščacima postoje i dvije pješačke staze koje posjetitelje upoznaju s najvažnijim obilježjima ovoga područja, a to su: Gozdna učna pot Sviščaki (hrv. Šumska poučna staza Sviščaki) i Sprehajalna pot Pogled na Snežnik (hrv. Pješački put Pogled na Snežnik). Poučna šumska staza postavljena je kako bi se shvatila uloga šume i procesa koji se u njoj odvijaju. Također su duž nje predstavljene veliki zvijeri snježničkih šuma i prikazana povezanost flore i faune.
Na Sviščacima se nalazi i popularni planinarski dom, u čijoj se blizini razvilo i malo skijalište, te sanjkalište.
Osim planinarskih, na Sviščacima postoje i dvije pješačke staze koje posjetitelje upoznaju s najvažnijim obilježjima ovoga područja, a to su: Gozdna učna pot Sviščaki (hrv. Šumska poučna staza Sviščaki) i Sprehajalna pot Pogled na Snežnik (hrv. Pješački put Pogled na Snežnik). Poučna šumska staza postavljena je kako bi se shvatila uloga šume i procesa koji se u njoj odvijaju. Također su duž nje predstavljene veliki zvijeri snježničkih šuma i prikazana povezanost flore i faune.
Na Sviščacima se nalazi i popularni planinarski dom, u čijoj se blizini razvilo i malo skijalište, te sanjkalište.
Proplanak Sviščaki
Planinarski dom "Sviščaki"
|
Planinarski dom "Sviščaki"
Na rubu šumske čistine (slov. gozdna jasa) podno Snežnika, blizini turističko-rekreacijskog centra s malom skijaškom stazom i naseljem za odmor nalazi se Planinarski dom "Sviščaki". Ovdje je Talijanska planinarska organizacija (CAI) 1924. godine otvorila poluvojno planinarsko mjesto na Sviščacima, koje je izgorjelo na kraju Drugog svjetskog rata. Nakon rata PD "Ilirska Bistrica" preuzelo je staju uz raspadnuti planinarski dom, i temeljito ju popravila i opremila, a na otvaranju, 12.8.1951., nazvan je Cankarjeva koča. Nakon 1963. godine, koliba je povećana i obnovljena u planinarski dom, koji je svečano otvoren 21.7.1968. Daljnje je moderniziranje napravljeno 1983. godine, kada je dom dobio vodovod, struju i sanitarne čvorove. 1993. godine dom je uključen u mobilnu mrežu. TEHNIČKI PODACI Dom je stalno otvoren, osim utorkom. Restoran ima 38 mjesta, bar; za stolovima ispred kuće ima 80 do 100 mjesta; u spavaonici je 11 kreveta; WC, umivaonik s hladnom vodom; ugostiteljstvo i spavaonice griju se centralnim grijanjem; tekuća voda, struja, mobitel. 
|
Os Sviščaka prema Velikom Snežniku
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
MALI I SREDNJI SNEŽNIK
|
|
VELIKI SNEŽNIK
Vrh Velikog Snežnika je označen betonskim stupom na čijem se temelju nalazi metalna kutija s upisnom knjigom. Desetak metara prema zapadu nalazi se manji kameno-betonski stupić (vidi se na fotografiji) na kojemu je postavljena ploča s ružom smjerova prema okolnim vrhovima.
|
|
Prilaz vrhu Veliki Snežnik
|
Planinarski dom na Velikom Snežniku (slo. Koča Draga Karolina na Velikem Snežniku (1790 m))
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Grda jama
Vidikovac
|
|
Između Sviščaka i Ilirske Bistrice
Putokaz na šumskoj cesti između Sviščaka i Ilirske Bistrice
8 km od Sviščaka, 11 km od Ilirske Bistrice 
Okroglina (1156 m)
Velika šumarska kuća nalazi se na križanju na kojem se od ceste Ilirska Bistrica - Sviščaki odvaja šumski put za Gomance. 
|
Karta snežničkog područja na informativnoj ploči uz cestu Ilirska Bistrica - Sviščaki
|
Ilirska Bistrica |
NADMORSKA VISINA: 407 m
|
|
Iirska Bistrica se smjestila u dolini rijeke Reke između Snežničke visoravni (slo. Snežniška planota) i brdovitih Brkina. Kroz grad prolaze međunarodna cesta Postojna - Rijeka i željeznička pruga Pivka - Rijeka (Ilirska Bistrica je granična željeznička stanica). Grad se sastoji od dva stara naselja Bistrica i Trnovo, koja su bila neovisna do 1927. godine. Selo Bistrica prvi se put spominje 1300. godine, a oko 1830. godine kao Ilirska Bistrica. U pisanim dokumentima Trnovo se kao župa spominje već 1260. godine. Ovo je područje bilo naseljeno u pretpovijesno doba. U Gradišču iznad Trnova sačuvani su ostaci japodske gradine i opkopi. Na stjenovitom brdu Gradina i danas su vidljivi temelji grada bistričkih gospodara za koji se tvrdi da je stajao još u 12. stoljeću.
Naselje Bistrica razvilo se uz rijeku Bistricu, uz koju su radili brojni mlinovi i pilane. Već početkom 19. stoljeća. 26 pilana je rezalo drvo za prodaju u Trstu i Rijeci. Piljenje, mlinarstvo, trgovina drvom, obrtništvo i povoljan prometni položaj utjecali su na razvoj mjesta, posebno nakon 1873. godine, kada je izgrađena željeznica. Gospodarski razvoj također je utjecao na buđenje nacionalne svijesti i uspostavljanje nacionalnih društava:. Narodna čitaonica osnovana je 1864., Vatrogasna zajednica 1886., Gimnastičko društvo Sokol i Planinarsko društvo 1907. Ilirska Bistrica postala je trgovište (slo. trg) 1911., a grad 1932. godine. Do Drugog svjetskog rata Trnovo je bilo uglavnom poljoprivredničko naselje, iako se u 19. stoljeću brže se razvijalo i na drugim područjima. 1814. godine u gradu je otvorila vrata pučka škola, prva na području današnje ilirsko-bistričke općine. Važna školska institucija za djevojčice bio je samostan školskih sestara De Notre Dame, sagrađen 1888. godine. U Trnovu je bila i štedno-kreditna banka, zadružna mljekara i gimnastičko društvo Orel. Župna crkva sv. Petra na brdu između Trnova i Bistrice povezala je mještane i prije ujedinjenja dva naselja. Ilirska Bistrica je upravno, gospodarsko, kulturno i prometno središte regije uz gornji tok rijeke Reke. U gradu je sjedište općine, upravne jedinice, suda i drugih institucija i organizacija od općinskog značaja, kao i dvije pošte, banka, dom zdravlja, ljekarna, osnovne škole, glazbena škola, nekoliko robnih kuća, trgovina i gostionica. Građani i oni oko njih zaposleni su u nekoliko tvrtki; najvažnije su drvna industrija Lesonit i transportna tvrtka Transport. Manje privatne tvrtke i obrtničke radionice također su važne za razvoj grada. U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata Ilirska Bistrica bila je pod Italijom i ta je zemlja u potpunosti suzbila aktivnosti slovenskih nacionalnih organizacija, institucija, škola i udruga. Tijekom Drugog svjetskog rata u gradu, koji se nalazi na važnom prijelazu prema moru, bile su smještene jake talijanske, a kasnije i njemačke vojne jedinice. Ipak, tamo je procvjetao i narodnooslobodilački pokret. Već 1941. osnovan je terenski odbor OF. Početkom 1942. godine borci 1. primorske čete boravili su u blizini grada, a u proljeće i ljeto 1942. Brkinska četa djelovala je na širem području. Nakon kapitulacije Italije, Brkinsko-bistrički odred oslobodio je grad na nekoliko dana, nakon čega ga je okupirala njemačka vojska. Grad je oslobođen 28.4.1945. godine, nakon borbi 4. armije Jugoslavenske vojske, koja je napredovala prema Trstu. Bezuvjetna kapitulacija 97. njemačkog korpusa potpisana je 7.5.1945. u kući u Gubčevoj ulici 1; na kući je spomen ploča. Na Brinškovom hribu, koji je uređen kao park, nalazi se moćni spomenik s grobnicom 284 borca NOV koji su pali za oslobođenje grada. Na kući na križanju Bazoviške i Cankarjeve ulice nalazi se spomen-ploča borcima 3. prekomorske i 1. tenkovske brigade koji su pali za oslobođenje Ilirske Bistrice. U parku uz općinsku zgradu nalazi se poprsje Nade Žagar, borke 3. prekomorske brigade, kćeri narodnog heroja Staneta Žagara. Na Brinškovom hribu stoji i spomenik palim članovima organizacije TIGR i antifašistima iz riječkih dolina, Brkina i Zgornje Pivke, otkriven 2001. godine. U gradu vrijedi posjetiti zaštićeni stari grad Gorenji kraj s karakteristikama stare arhitekture, općinsku zgradu u venecijanskom stilu, bistričku crkvu Sv. Jurija iz 1752. s baroknim oltarima i uklesanim klupama iz 1686., trnovska župna crkva Sv. Petra s gotičkim prezbiterijem, kamenim oltarima u kraškom baroku i ravnim stropom, koje je 1960. godine slikao slikar Tone Kralj. Prekrasni vodopad Sušec, kroz koji voda ključa iz unutrašnjosti Snežničke visoravni, udaljen je 10 minuta od starog grada Bistrice (u sušnom razdoblju vodopad presušuje). IZVOR Tekst o Iirskoj Bistrici prenesen je iz opisa transverzale Pot kurirjev in vezistov. 
Pogled na Ilirsku Bistricu
|
Ilirska bistrica, crkva sv. Petra
|
Praktično
IZVORI I LITERATURA
http://www.hribi.net/gora/sneznik/26/127
https://gorja.net/putopisi/314/sviscaki-sneznik-sviscaki/
https://www.summitpost.org/sneznik/153683
https://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=65&t=704&start=15
https://www.ludens.media/slovenski-sneznik/
https://www.pzs.si/koce.php?pid=168
https://gorja.net/putopisi/314/sviscaki-sneznik-sviscaki/
https://www.summitpost.org/sneznik/153683
https://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=65&t=704&start=15
https://www.ludens.media/slovenski-sneznik/
https://www.pzs.si/koce.php?pid=168
