 |
|
|
Dinarsko gorje u pjesništvu
Dinarske planine u poeziji
Ovdje su prikupljene lirske pjesme, kojih je najviše s temom krajobraza (krajolika, pejzaža) dinarskih planina i ostalih dinarskih obilježja. Prema tematskoj podjeli lirike krajobrazna lirika je ona u kojoj pjesnik putem krajobraza izražava svoja unutarnja raspoloženja, ujedno se i divi krajobrazu. Međutim, prikupljene su i one pjesme raznih tematika (ljubavne, domoljubne/rodoljubne, socijalne, duhovno-religiozne, intimne, dijalektalne lirske pjesme, šaljive, pjesme u prozi i dr.) u kojima se na bilo koji način spominju pojedinačne dinarske planine, pojedini reljefni dinarski oblici ili karakter dinarskog prostora (krš, povijest, kultura, baština, ljudi). Velik broj pjesama je nastao u narodu, ostale su rad pojedinih umjetnika. Neke od priloženih lirskih pjesama su i naknadno uglazbljene. Neke od pjesama govore općenito o planinama i gorama, ali plod su rada umjetnika čiji je život vezan za dinarski prostor ili iz njega potječu.
Prenj planina
|
|
Durmitor planina
|
|
Kad već postoji planina
Kad već postoji planina treba se penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha.
Kad već postoji planina treba je upoznati
Srcem i uhom kao materinsku riječ.
Kad već postoji planina treba je osvojiti
Polako i mudro kao jedinu ljubav
Kad već postoji planina treba je zavoljeti
Predano i njezno kao dijete.
Zato i postoji planina:
Da bismo otkrili
Pute neprohodne.
Ljerka Car-Matutinović
iz zbirke "Trudno kao dažd", Zagreb 1976.
(rođ. Crikvenica, 11.7.1931.),
suvremena hrvatska pjesnikinja,
prozaistica, književnica za
djecu, esejistica i prevoditeljica
Kad već postoji planina treba se penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha.
Kad već postoji planina treba je upoznati
Srcem i uhom kao materinsku riječ.
Kad već postoji planina treba je osvojiti
Polako i mudro kao jedinu ljubav
Kad već postoji planina treba je zavoljeti
Predano i njezno kao dijete.
Zato i postoji planina:
Da bismo otkrili
Pute neprohodne.
Ljerka Car-Matutinović
iz zbirke "Trudno kao dažd", Zagreb 1976.
(rođ. Crikvenica, 11.7.1931.),
suvremena hrvatska pjesnikinja,
prozaistica, književnica za
djecu, esejistica i prevoditeljica
Romanija planina
|
03
|
Karvan ide preko Romanije
Karvan ide preko Romanije, za karvanom Simo Sarajlija, a za njime Stojko kiridžija: Oj, boga ti, Simo Sarajlija, je l’ slobodno malo zapjevati? Oj, boga mi, Stojko kiridžija, jest slobodno koliko ti drago! Tad zapjeva tojko kiridžija: Romanijo, puna li si vuka, puna vuka i puna hajduka, a još više lijepih djevojaka! Sevdalinka (Bosna) Štono ječi gora Romanija
Štono ječi gora Romanija? Gorom jezde kićeni svatovi. Svi svatovi prođoše u miru, al’ ne prođe nevjesta djevojka. Nju oteše iz gore hajduci da im licem obasjava pute, mračne staze i mračne bogaze. Sevdalinka (Bosna) Ide Tito preko Romanije*
Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš'o Romaniju, osnov'o je narodnu armiju. Kol'ko ima Romanija grana, još je više mladih partizana. Kol'ko ima Romanija lista, još je više mladih komunista. Drugarice, posadimo cvijeće, kud se vojska druga Tita kreće. Partizani, blago li je nama, kad drug Tito komanduje s vama. *Jedna od najpopularnijih pjesama o Josipu Brozu Titu je: Ide Tito preko Romanije. Autor ove partizanske narodne pjesme je nepoznat. Druga verzija ove pjesme ide ovako: Ide Tito preko Romanije Ide Tito preko Romanije Vodi svoje divizije Doš'o Tito u Srbiju Osnovao Narodnu armiju! Drugarice, zasadimo svijeće Kud se vojska druga Tita kreće! Ova zemlja više robovat neće Jer se po njoj vojska druga Tita kreće! Bogom, brate, Mujo Sarajlija
Bogom, brate, Mujo Sarajlija, Prevedi me preko Romanije bez ljubljenja i bez zagrljaja i bez onog muškog pomišljaja. To je Mujo za boga primio. Kad su bili nasred Romanije, molbu čini kićen djevojka: Stani, Mujo, da se odmorimo, da se hladne vode napijemo. Nape se vode sa izvora te sjedoše pod jeliku tanku. A´iz gore nešto progovara: Kidaj vjeru, Sarajlija Mujo, kidaj vjeru, obljubi djevojku, ti se ne daj od nje nadmudriti!!! Djevojke su varalice stare! I mene je moja prevarila, prevarila pa me ostavila, a nisam joj obljubio lice! Sevdalinka (Bosna) |
|
Guslarska pjesma o Romaniji
Evo pjesme junačke, viteške o planini što gorom miriše prekrasnoj šumovitoj gori grlo moje pjeva i govori Pjevaču vam glasom gorskih ždrala guslati jekom morskih vala ako voliš junačke planine evo gore Novaka Starine ako tražiš goru po ponosu romanijsku moraš gazit' rosu i zlokobno zavijanje vukaječi gorom k'o pjesma hajduka ako igdje ima gora čarna onda to je Romanija ravna ako gora ima posestrimu Romanija ima Jahorinu ako gora ima svoga sina onda to je Devetak planina ako gora ima čedo svoje Romanija Glasinačko polje Romaniji crvene su stjene ko djevojci đerdan i prstenje Romanijske šumotvite kose ko uvojci djevoke što nose mjesto dvora i bijele kule Romanija Sokolac miluje sa istoka kao ogrlica |
opasuje goru Rogatica
kad pogledaš oči su ti stale ispred tebe prostiru se Pale preko gore kad se čuje jeka to je pjesma iz Han Pijeska u Knežini jedan putnik reče bistra voda iz kamena teče kad te služi sokolovo oko sa djeve ćeš pregledati Mokro uz žubore Miljacke i Prače Romanija i pjeva i plače u kamenu davno od starina Novakova samuje pećina pa kad sine munja žeravica k'o da pjeva Dijete Grujica kad se čuju grmljavine jake Romanija pominje junake od starina do današnjih dana u slobodu urezanih rana. Od Kaljine do Vučije Luke, prostiru se šumovite čuke. Nekada su u Vučijoj Luci, carovali vuci i hajduci. Sad po Luci gusle odjekuju, il´ se kose na livadi kuju. Sve od Braje do Kadina sela. svjetlucaju potoci i vrela. Od Buloga pa do Hreše, prečicom se stiže pješe. |
Gdje je cesta kamena i tvrda,
oko nje su Kalovita Brda. Ispod šuma javora i graba, redaju se kuće od Podgraba Gosina je puna od Iješnika. Ćavarine pitomih krušaka. Od Stjenica preko Đedovaca. pasu konji i stada ovaca Divan li si romanijski kraju nije ljepše ni u samom raju. Rajko Kujundžić* *Kujudžić kaže: "Još davno, negdje između 1965. i 1970. godini, napisao sam u velikoj inspiraciji jednu guslarsku pjesmu o Romaniji. Nju sam, prvenstveno, namjenio mom rođaku Radomiru Kujundžiću sa Pala, koju je on izvodio na više skupova, a Radio Sarajevo je snimilo istu, pa je ona mnogo puta emitovana. Pjesmu sam potom umnožio i slao prijateljima pa su je mnogi pjevali, uglavnom u skraćenoj verziji. Posebno mi je drago bilo kada sam čuo da je jednom prilikom neko rekao kako je pjesma iznikla iz naroda". (izvor: slavicnet.com/forum) |
Trebević planina
|
04
|
Puhni vjetre s Trebević planine
Puhni vjetre s Trebević planine, skini alem s Begove džamije. Skini alem, nemoj mujezina, mujezina, Muju materina. Mlad se Mujo na munaru penje, on se penje da Boga spomene. Sevdalinka (Bosna) Drugi žuti, što hanume ljuti
Trebeviću, visoka planino, s tebe mi se vidi Sarajevo i sva sela oko Sarajeva; na čaršiji dućan do dućana i mejhana pokraj Tašlihana, gdje se kupe dične Sarajlije, u njoj služi Besarina Mara. Na njoj koša od stotinu groša, anterija, trista madžarija, ispod toga dva nova fistana, jedan mavi, što bekrije mami, drugi žuti što hanume ljuti. Sevdalinka (Bosna) Vila viče sa vrh Trebevića
Vila viče sa vrh Trebevića: ”Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo? Jel’ mejhana kraj Morića hana? Piju l’ vino mlade Sarajlije? Služi li ih krčmarica Mara? Nosi l’ Mara tri tanka fistana? Prvi, plavi, što begove mami, drugi, žuti, što hanume ljuti, treći, b’jeli, što djevojke cvjeli!” Sevdalinka (Bosna) |
Velebit planina
|
05
|
Velebit u hrvatskom pjesništvu U knjizi je objavljeno 100 pjesama različitih autora, koje su nastale u posljednjih 500 godina, po izboru prof. Ane Lemić i gosp. Stjepana Sučića. Godina izdanja: 2014. Velebit
Velebit se zovem, junak sam ti pravi Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi. Da istinu kažem baš mi dobro nije Mene sunce pali, studen vjetar bije. Sunčana mi žega kosu poharala Zelenu mi bradu bura obrijala. Obraze mi grdi kiša, sn´jeg i krupa, Jadransko me more po tabanu lupa. Iz neba me biju str´jele i gromovi, Noge su mi bose, a goli bokovi. Nevolja i tuga stisnulo me jato, Al´ ja čvrsto stojim: ne bojim se zato! Nek me munje biju i dave oblaci Na muci se pravi poznaju junaci! Još Ličanin vrli po meni se skita, Još u gori pjeva vila Velebita. Iza mene Lika i Krbava slavna, L´jevo Dalmacija, desno Istra travna. Uza mene leže Senj i Nehaj smjeli, Kraljevica, Bakar, Novi i Bag b´jeli: Preda mnom je puklo sinje more slano, Po njemu otoci, stado raštrkano: I Pag, i Rab i Krk, Cres i Lošinj kitni, I Molat i Olib, Silba, Susak sitni, I još mnogo drugih ispred nogu mojih Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih. Čuvam ovce da ih vuci ne zateku, Da mi ne zastrane, da mi ne uteku. Tim se, brate dragi, dičim i ponosim, Pa visoko glavu u oblake nosim. Vladimir Nazor Vila Velebita
Oj ti vilo, vilo Velebita, Ti našeg roda diko, Tvoja slava jeste nama sveta, Tebi Hrvat kliko: Ti vilo Velebita, Ti našeg roda diko! Živila, premila, Živila, premila, Živila, oj premila, Ti vilo svih Hrvata! Velebite, vilovito stijenje, Ja ljubim tvoje smilje. Ljubim tvoga u gorici vuka, I onoga - Ličkoga hajduka. Ti vilo Velebita Ti našeg roda diko! Živila, premila, Živila, premila, Živila, oj premila, Ti vilo svih Hrvata! Autor nepoznat, 19. stoljeće Velebitu
Čelo znoj mi probi kroz klance veruć se puste, Na vrhove Tvoje se popeh, usnuli moj dive; Niz obronke gledam, kako šume bude se guste Sunce se rađa, kruni Ti tjeme - litice sive. Nečujno bude se šume, Brunde nema im živa, Pust mu je brlog, zavjesom pauk ulaz mu krasi, Kud stazama je kreto, paprat mu tragove skriva. Zamuko i Vukan, pjesmom se više s Vučjaka ne glasi. Ni Mlečića nema tu… Sjekira njihovih lupa, Ne ječi šumom… i nikak više sjeći je ne će: Potomstvo Brunde ih čuva, kroz njih ponosno stupa, A Vukanov čopor i sad se još Vučjakom šeće. Sa vrha Tvog oči mi blude, ko u carstvu sanja: Kroz daleke drage, gdje jutarnje magle se svile, Ah nisu to magle, već usred vita jelova granja, Ko dašak laki veo zape Velebitske Vile. Tamo je Ona… na tronu sjedi - Foebusa čeka, Da skute joj ljubi. Kroz livade prepune rose I ja ću doć… Dok slazim kroz grane mirisna kleka, Doci se bude, kosci već, čujem, klepaju kose… Ivo Modrić, Zagreb 1934.; pesma je objavljena u Ličkom planinaru 1935. godine. |
|
Vela oda velom Velebitu
Velebite, care gora u nebesa kud se vinu, kud se penješ iznad mora u oblake, u visinu? Ti se dičiš Zavižanom, gromovitom Gromovačom, Svetim brdom, Malovanom i prašumom Štirovačom. Tebe krasi Šatorina, Kiza, Dabri, Visočica, Vrh Vaganski i Stapina i paklena Paklenica. I Bojinac i Rajinac, Višerujna gorovita, Sadikovac, Balinovac, Begovača šumovita. Ponosiš se kukovima i Hajdučkim i Rožanskim, nebo dereš visovima ne zemaljskim, već božanskim. Ti se dičiš Lubenovcem, Bačić kukom i Vučjakom, i Radlovcem i Štirovcem i Zečjakom i Kozjakom. Protežeš se uzduž mora od Crnopca do Vratnika. Ti si naša sveta gora, pradjedova naših dika: Velebite, care gora! Zdravko Šilić Velebit
Svijetla planino moga zavičaja očiju tamnih od snjegova bijelih isplakana suzo krika i očaja uvijek se tvome pogledu veselih doline su tvoje često maglovite vrhovi postelja oblacima sivim vjetrovi mrse kosu jele vite a ja bih tvojim životom da živim nehinjenom lakoćom tvoje surovosti vječnošću mora i hladnoćom snijega kamenim spokojem prolazne mladosti ozbiljnom bezbrižnošću tebe starijega poklanjam ti moje jeseni sumorne srce nesposobno da kameno bude možda su i tvoje livade umorne od magle i snjegova od vječnosti lude što je tvojoj veličini sitni neven žuti stijenama tvojim maglama i buri u nemoći svojoj tvoju snagu sluti od vječnosti tvoje umrijeti se žuri. Neven Čačić, iz zbirke pjesama "Zatečen" |
Kob planinara
Umrijet ću u gojzericama na Bojincu il´na vrhu Kleka, gdje orli kruže nad liticama i vide se obzorja daleka. Nestat ću u paklu Paklenice u snježnoj zimskoj olujnoj noći. Nek´me nose moje gojzerice gdje noga gorštaka neće doći. Ostat ću na vrhu Gromovače za tihe ljetne zvjezdane noći, u zoru stići do Štirovače, usnuti kraj vrela u samoći. Ispenjat ću visove visoke, dosegnuti nebo liticama. Kada spoznam ponore duboke; umrijet ću u gojzericama. Zdravko Šilić Senjska bura
Brdo Vratnik nadvilo se Senju gradu nešto sprema uznemireno uzneseno naslućeno isanjano… svoja krila pružilo je dolje prema… Za tren, bura!… i cvili i fijuče i ulice briše i lomi grane… sve se posakrilo čekajući toplije dane I bura i Senj i Senj i bura- oduvijek je tako otkad ih je znati Čim malo sunce se javi oni će se sazivati Davor Prpić |
Planinska bura
Ona je probudila planinsku zoru I dugim jecajima obojila jesen. Zašumjela je kroz gole vrleti Kao nevidljiva utvara svemirske rijeke, Olujnim vihorima udarala I iz korijena čupala. Ona je podizala vrtloge prašine, Otpalo lišće i slomljene grane Koje je poput roblja slijedilo njen put, Nasrtala u tutnju i prasku Na zelene čopore buntovnih stabala, U pasu ih do prestrašenih trava povijala, A zatim u prkosu i gnjevu uspravljala. Ona je dugo ludovala planinom, Lutala između kamenja, grmlja i šipražja I tako bijesno pirovala. Onda je iznenada, jednog jutra, Na raskršću smreka i jata golubova Odjednom posustala I u tišini mračnog bezdana nestala. Vladimir Jurčenko, iz zbirke "Svjetlost ognjišta", Senjsko književno ognjište, Senj, 1993. Šuma
U šumi rano zamiru zvuci Kad mrak takne Planine velebitske. Ljubičastim prstima Uspavljuje vrleti gorske, Vlake razrovane I prašume izranjenje. U dolini mir Među stablima poraženim. Nad drvenom barakom Sjedinjeni oštar miris Znoja - čovjeka i konja. Sjekiro osamljena, O čemu sanjaš Kad zmija rosu pije S tvoga sječiva hladnog?! Vladimir Jurčenko, iz zbirke «Svjetlost ognjišta», Senjsko književno ognjište, Senj, 1993. Balerina
Pršti jutro Razliveno sunce svjetlošću pjeva Navijeno proljetnom budilicom Kristalno proljetno jutro U krilu Velebita tope se posljednje kolonije snijega Probuđena Balerina Pleše taj zamamni ples Svakog proljeća Sve nebil´ je Vila Velebita poštedjela rastopljene smrti U grču plesa i smrti… Stapa se s´ planinom Nestajući u našim očima Do idućih snjegova Like Miroslav Zdunić, iz zbirke "U sjeni krhotina" |
Velebit
Siv kamenit ponosit i lijep zelen šumovit gord i slijep još ponešto drugo…Zvonjava ovaca i klepke krava a na vrhu kapa od magle Penjanje spuštanje Pokoje bistro vodeno oko pokriveno srebrnim odsjajem prostrana plandišta zatravljeni prevoji poneko točilo… Dolje duboko u dodiru s morem gdje dere bura i prska posolica izrasta Velebit u svojoj gordosti Ima li u nama bar nešto skriveno od te ljepote i ljubavi Davor Prpić, iz zbirke "Svjetlost ognjišta", Senjsko književno ognjište, Senj, 1993. Haiku aromatorij
VELEBITSKA DEGENIJA - Degenia velebitica - Zlatnici žuti na Šugarskoj dulibi stjenjem rasuti. RUNOLIST - Leontopodium alpinum - Alpski bjelolist na Zavižanskoj kosi kao opal čist. GOSPINA TRAVA - Hypericum perforatum - Srpanjsko sunce u žutim cvjetovima zaboravljeno. STOLISNIK - Achillea millefolium - Čudesna trava hajduku rane vida i kada spava. HRVATSKA SIBIREJA - Sibiraea croatica - Sjeme sibirsko iz kopita procvjeta na Visibabi. MAJČINA DUŠICA - Thymus serpyllum - Grimizna trava Veliki Lubenovac preobražava. KRANJSKI LJILJAN - Lilium carniolicum - Ures planinski očarava ljepotom kao cv´jet rajski. Zdravko Šilić |
Bjelasica planina
|
06
|
Bjelasicom pasla stada
Bjelasicom pasla stada Čuvala ih bjela Rada Njoj dolazi momče mlado Pa joj veli: "Zdravo Rado!" Ona njemu veli na to: "Zdravo momče nepoznato". "Otkud Rado, otkud zlato, Otkud sam ti nepoznato, Još kada smo bili mali Tvoji su me zetom zvali. Tvoji su me zvali zete Dođe vrjeme i uzeh te!" Narodna (Crna Gora) |
Sinjajevina planina
|
07
|
Оj, planino
Oj, planino, moj' planino. Moj, prostrana Sinjaj'vino, U tebi su preko zime Ravna brda i doline, Sve od leda i snijega Niđe krša ni brijega; L'jepo li je u proljeće Planinama brat' cvijeće, A još ljepše usred ljeta, Planinama kad se šeta, I neđelje ići svake U zelene borovnjake. Narodna (Crna Gora) |
Igman planina
|
08
|
Mjesec razli po Igmanu zrake
Mjesec razli po Igmanu zrake, sevdah prekri čikmali sokake, kad mujezin sa munare javlja, da jacija na mahale pada! "Aziz-Allah"-svako tiho šapće, samo Ajša na mušepku plače. Plače Ajša kroz mušepke guste: "Gdje ste noći, ramazanske puste? Gdje si dragi, kad ćeš čikmom proći, svojoj Ajši pod mušepke doći?" Sevdalinka (Bosna) Sa Igmana pogledat’ je l’jepo
Sa Igmana pogledat’ je l’jepo, gdje se Bosna razl’jeva daleko. Bosna teče, kroz bašče krivuda, pjesme ore, pa se čuju svuda. ”Oj, Igmane, ti planino stara, pod tobom su polja od behara. Najljepši si kad te magla rosi, c’jela Bosna tobom se ponosi!” Sevdalinka (Bosna) |
|
Planinsko jutro
U modrom nebu, Tamo daleko, Izbija zora rana. Iz jednog okruglog okna, Što se jedva crveni Nad oštrim planinskim rtom, Pomalja lice svoje I radosno se smije, Kô duša vedra, Kô milo biće neko Što nam nasusret hita I tople ruke pruža Da nam se javi. Sa njenog srebrnog njedra, Punog purpurnih ruža, Kô prvi leptirovi Razlijeću se plavi I meki bijeli snovi. Neki visoko, tamo, U mirno nebesko kube Dižu se i gube, Dok drugi doli, Po ranom zelenom zlatu Zelenih kruna, Padaju tiho, I s ranim proljećem šume, Njišu se, pozdravljaju me, - I moja duša Kao da sluša Jecanje harfinih struna Kako sve bliže Stiže U gluhi planinski kraj. |
Još dugo čekati neću,
I mlado uskrslo sunce Sve nebo zapljusnuće Peharom zlatne krvi, Da pošljednih zvijezda Ugasi srebrni sjaj. Već čujem daleke glase I zore širi je polet. Ja ovdje, na vrhu krša, Usamljen stojim. Poda mnom vodopad bije, Pada i rije, I razbija se; Struji I huji, Tutnji i grmi Niz ponor strmi, Kô vječna duboka pjesma, I sjajnim srebrnim prahom I rubinima svojim Zasipa divlju travku I sivu golet. Tamo, duboko doli, Gdje lebdi magla plava, Jezero spava I plodna ravan leži. Okolo, uz gole grane, Ubogo stoje Kolibe raštrkane; I gdje plamen svježi Bukti i baca Vesele iskre svoje. I tamo, pod gorskim pasom, Iz tjesnaca, Bik jedan širokim glasom Pozdravlja rani dan. Po zamagljenoj ravni - Širom oranih njiva Kô crne miču se sjenke Prvi sijači naši; |
Žilavom mašu rukom
I njihov širok i lanen Rukav leprša. O, kako zlatno zrnje pada U mlade svježe brazde, U materina njedra Što mu toplotu nude, Da nadojeno snagom, Pošlje kratkog sna, U sjaju blagoslova Uskrsne snova I, kao zlatan talas, Zašumi s rodne grude! Ja gledam i gledam, I meni sve se čini: Za svakom stopom Radnika onih Ostaje jedna Svijetla staza, I kapi zlatne krvi Po njoj trepte i gore Kô krupni rasuti rubini; I kô da iz svake brazde Po jedan visok izrasta lovor I saginje se doli, Pa vrhom zelenih kruna Miluje znojna čela... Slušaj! Sa ozarenih brda, Što im na snježne vrhe Jutro korale sipa I kristal sam, Čuju se glasovi krda, I prethodnika zlatnog Veselo zvono zvoni, I sva širina plava Postaje jedan hram, I sveta služba teče: Puna smaragda sjajnih Radosno vrela šume, Krotko se svija granje Molitve puno, Mirisom travke mlade |
Svod širok kade,
I u svjetlosti blagoj Budna se viju jata, I krotke duše poje i slave Prve darove oca. Tamo, visoko, gori, Pred vedrim oltarom neba, Kao kandilo jedno, Plameni kolut gori; A pred njim, u zlatnom blijesku, Svoja široka krila, Razvija orô jedan I klikće. Kakva ljepota! Svega me pokrilo sunce Toplim svilenim purpurom, I tanke njegove strijele Zabadaju se svuda, I svuda kô da teče Zlatna rumena krv; Dok tamo, doli, Gdje u vijencu trskâ Jezero bistro ćuti, - Umire magla siva; I sa studenih njiva Kô da sve više i više U plavi krug Rastu i gori dižu se, Pod jednim širokim krstom, Robovi vječni... I kô da ćutim po meni kako Iz njihovih žuljavih šaka Sve zdravo pada sjeme I rasipa se sjajno Kô razdrobljene zvijezde; I kô da jedna ruka, Iz čijeg prozirnog dlana Crvene kapi biju, Na njihno znojno čelo Polaže trnov vijenac I oreolu sjajnu... I sveta služba teče, I kroz široki hram Sve zvoni jedan odjek sam: Osana! Osana! Aleksa Šantić, 1910. |
Lovćen planina
|
09
|
Pod onom Lovćen planinom
Pod onom gorom zelenom I onom Lovćen planinom Malo se selo viđelo U selu kolo igralo, U kolu moja đevojka; Spustila biser niz prsi A ruse kose niz pleći. - Po čem je, bolan poznaješ? - Po njenu stasu visoku, po njenu grlu bijelu, po mome zlatnom prstenu; Moje je pjesme pjevala, I moje igre igrala. - Dođi mi, dođi, dragane, Pod onu ružu rumenu, Dovedi đoga sa sobom, Sitan sam biser prosula, Dođi ga, dragi kupiti, Aja ću tebe ljubiti! Narodna (Crna Gora) Lovćenu
S porfirom sunca, kralju svrh Jadrana, Ti što u zvezde tičeš vrhom krune, Pozdravljam tebe i jek tvog megdana! Visovi tvoji nadanjima pune Stoleća mnoga one, što su sami I ostavljeni, uz jecanje strune, Cviljeli ljuto u gvožđu i tami. U tebi vazda, za sva srca bona, Tekli su sveti izvori. U čami Našoj, na stege željeznijeh spona, Na krv i rane, duboke k'o jama, Ti si privij'o meleme, i zvona Blagoveštenih zvuke slao nama. I suzne oči podiže rod sveli I vide Boga... I vide: sa kama Hrbata tvojih, vulkane, gde smeli Tvoj plamen buknu i k'o sjaj planeta Pro daljnih međa rasu se i preli Vrhove divnih dečanskih kubeta. I sad u gaju gdje je Stevan pleo Vence i sluš'o negda poj s drveta, Sa žezlom blista dvoglav or'o beo. Likuj! Pred delom tvoje dece časne, Gle, polumesec kako, krvav ceo, Iznad munara Zlatnog Roga gasne. Aleksa Šantić, 1913. Kraj Cetinja selo malo
Kraj Cetinja selo malo Donji Kraj se vazda zvalo. Selo malo i premalo, Ali mi je srcu drago. Malo kuća i dolina, Ispod krša korovina Naokolo pitomina. Svud grmovi od drenjina Još ognjišta tamo dime, lako je to Cetinje. A neka ih nek' se dime, Kao spomen od starine. Narodna (Crna Gora) Grob na Lovćenu
Ali ne, to još uvek nije vreme To je jedno mesto koje prepoznajem u prostoru Mrtve su gore odakle ta reč dođe Svingo s pticom lažljivom umesto lica koje Svlada tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada. Vidim smele mostove preko kojih nema ko da prođe. Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta gde provejava smrt i ljubav ne spasava. Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava. Taj san je u noći produžetak dana i puta. Šta si ptica ili glas koji luga pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta negde u visini čuva otisak tvoga lica. Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica. Branko Miljković |
Jedno jutro u svitanje zore
Jedno jutro u svitanje zore
čuh đe gore među sobom
vode razgovore.
Jedna veli: "Na jad sam ti jade
mojim hladom već odavno
niko se ne krade."
A druga joj na to odgovara:
"Teško gori punoj hlada,
bez bijela stada,
A još teže bez momaka
i bez đevojaka."
Narodna (Crna Gora)
Jedno jutro u svitanje zore
čuh đe gore među sobom
vode razgovore.
Jedna veli: "Na jad sam ti jade
mojim hladom već odavno
niko se ne krade."
A druga joj na to odgovara:
"Teško gori punoj hlada,
bez bijela stada,
A još teže bez momaka
i bez đevojaka."
Narodna (Crna Gora)
|
Još ne sviće rujna zora
Još ne sviće rujna zora, Još nе trepti list sa gora. Ne čuje se glas slavuja, Zoru da najavi. Ne čuje se ni zefira, niti svirke od pastira, tišina je-svuda vlada, sve živo počiva. Neka cvjeta rosno cvijeće, Nek' se kiti njim proljeće, ja ga neću više brati, jer nije za mene. Ja ga neću više brati, jer ga nemam kome dati. Kojoj sam ga dosad dav'o, Zemlja je pokriva. Narodna (Crna Gora) |
Komovi planina
|
10
|
Gledala sam s Koma plava*
Gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava. Gledala sam sa svih strana, Kom je glava planinama, Gledala sam sa Komova Kuče Marka Miljanova I gledala bijele brave niz Komove kako jave; i za njima čobanice kako vezu maramice. Gledala sam Margaritu, ljevorečku zlatnu kitu. I gledala od milina ravno bilo od Carina. Gledala sam bjelu crkvu na Prevlaku više Luku. Gledala sam i Pričelja, tu mi srcu bješe želja. I gledala potok Vučin, kako teče kako ‘uči. Gledala sam vrh Bušata đe Mićkovu rupu hvata. Gledala sam Velipolje kad je tuđe, što je bolje. I još munju đe sijeva vrhovima od Žijeva. I Rumiju gledah goru, što se k sinjem spušta moru. Gledala sam vrh Lovćena, iza njega i Orjena. I gledala Volujaka, divna gora čast joj svaka; i Maglića gledah goru, naspram dičnom Durmitoru. Gledala sam Sinjajevinu, k Durmitoru pogled minu. Gledala sam Kolašina mala varoš, al’ je fina. I gledala krivu džadu što Mojkovcu vodi gradu. Gledala sam Bjelasicu, tu planinsku ljepoticu. I doline gledah rosne i planine preko Bosne. Gledala sam Prijepolja, Nova Varoš bješe bolja. Gledala sam Zlatibora, naspram njega Tara gora. I gledala Kopaonika, što Srbiji bješe dika. Gledala sam niz dolinu vasojevsku omladinu. I gledala Lim zeleni, nigdje dragog, jaoj meni. Gledala sam grad Berane, toj varoši nema mane. I gledala Šarplaninu, Metohijom pogled minu. I gledala Koritnika, pogled njega i Paštrika. Gledala sam Arbaniju, Prokletije što je kriju. I gledala na sve strane, nema tebe, moj dragane. Narodna (Crna Gora); Zapisao: Bogdan Labović, Život na Komovima *Ova se pjesna vrlo često može čuti u skraćenoj verziji u izvedbi pjevačice Branke Šćepanović, dok original ima 64 stiha. Skraćena verzija je: Gledala sam s Koma plava Gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava Gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava i gledala bijele brave niz Komove kako jave i gledala bijele brave niz Komove kako jave Gledala sam sa svih strana Kulevića Radovana i gledala sa svih strana Kulevića Radovana. Gledala sam grad Berane toj varoši nema mane i gledala grad Berane toj varoši nema mane. Gledala sam sa vrh Koma Kuče Marka Miljanova i gledala sa vrh Koma Kuče Marka Miljanova. Gledala sam Kolašina mala varoš al' je fina i gledala Kolašina mala varoš al je fina. Кom planina
Kom planina puna brava, Među njima čoban spava; On ne spava, nego dr'jema, Jer tvrdoga sanka nema! I ako ga san prevari Na um su mu bjeli bravi. Narodna (Crna Gora) |
Velika Kapela planinsko područje
|
11
|
Preko Kapele
Preko Kapele, ličke gore zelene, Tamo su cure garave. Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu, Poljubit ću curu garavu. Preko Udbine, i hrvatske ravnine, Vide se ličke planine. Pregazit ću Udbinu, i hrvatsku ravninu, Poljubit ću curu garavu. Krumpiri se krumpiraju, curice se ne diraju, Diraju se samo snaše koje se ne plaše. Krumpiri se krumpiraju, curice se ne diraju, Diraju se samo žene koje vole mene. Krumpiri se krumpiraju, curice se ne diraju, Diraju se samo cure koje se ne žure. Narodna (Hrvatska) |
Skadar i Taraboš grad i planina
|
12
|
Taraboš
Juriš! Na vrhe pobijmo barjake! Planina jeknu, trese se i slama. Sve jurnu, k'o da zmajeve gorštake Uz grm i krše nose krila sama. Napred! Na juriš! - Sve grmi, k'o diva Pobune mračne iz bezdanih jama. Noć je duboka i sve dublja biva; A tamo, preko krša i drveta, Strukama gustim što ih magla skriva, Penju se oni. Vrsi bajoneta Po mraku sjeknu k'o odblesci zore Lom. Zemlja dršće. Iz crnih kubeta Nebu svud sikću šrapneli i gore. Granata praska i sa greda svije' Hrnjage stena s tutnjavom se ore. No nigde strave ni uzmaka nije - Zaludu strmen sve to više biva I bura smrti jauče i vije: Tamo, gdje nebo reže golet siva, Penju se oni. I gora se slama - Napred! Na juriš! - Sve grmi, k'o diva Pobune mračne iz bezdanih jama. Aleksa Šantić, 1913. |
|
Zidanje Skadra
Grad gradila tri brata rođena, Do tri brata tri Mrljavčevića: Jedno bješe Vukašine kralje, Drugo bješe Uglješa vojvoda, Treće bješe Mrljavčević Gojko, Grad gradili Skadar na Bojani, Grad gradili tri godine dana, Tri godine sa trista majstora, Ne mogoše temelj podignuti, A kamo li sagraditi grada: Što majstori za dan ga sagrade, To sve vila za noć obaljuje. Kad nastala godina četvrta, Tada viče sa planine vila: "Ne muči se, Vukašine kralje, "Ne muči se i ne harči blaga; "Ne mo'š, kralje, temelj podignuti, "A kamo li sagraditi grada, "Dok ne nađeš dva slična imena, "Dok ne nađeš Stoju i Stojana, "A oboje brata i sestricu, "Da zaziđeš kuli u temelja, "Tako će se temelj obdržati, "I tako ćeš sagraditi grada." Kad to začu Vukašine kralje, On doziva slugu Desimira: "Desimire, moje čedo drago! "Do sad si mi bio vjerna sluga, "A od sade moje čedo drago, "Vataj, sine, konje u intove, "I ponesi šest tovara blaga, "Idi, sine, preko b'jela sv'jeta, "Te ti traži dva slična imena, "Traži, sine, Stoju i Stojana, "A oboje brata i sestricu; "Ja li otmi, ja l' za blago kupi, "Dovedi ih Skadru na Bojanu, "Da ziđemo kuli u temelja, "Ne bi l' nam se temelj obdržao, "I ne bi li sagradili grada." Kad to začu sluga Desimire, On uvati konje u intove, I ponese šest tovara blaga, Ode sluga preko b'jela sv'jeta, Ode tražit' dva slična imena; Traži sluga Stoju i Stojana, Traži sluga tri godine dana, Al' ne nađe dva slična imena, Al' ne nađe Stoje i Stojana, Pa se vrnu Skadru na Bojanu, Dade kralju konje i intove, I dade mu šest tovara blaga: "Eto, kralje, konji i intovi, "I eto ti šest tovara blaga, "Ja ne nađoh dva slična imena, "Ja ne nađoh Stoje i Stojana." Kad to začu Vukašine kralju, On podviknu Rada neimara, Rade viknu tri stotin' majstora, Gradi kralje Skadar na Bojani, Kralje gradi, vila obaljuje, Ne da vila temelj podignuti, A kamo li sagraditi grada; Pa dozivlje iz planine vila: "More, ču li? Vukašine kralju! "Ne muči se i ne harči blaga, "Ne mo'š, kralje, temelj podignuti, "A kamo li sagraditi grada; "No eto ste tri brata rođena, "U svakoga ima vjerna ljuba, "Čija sjutra na Bojanu dođe "I donese majstorima ručak, "Ziđite je kuli u temelja, "Tako će se temelj obdržati, "Tako ćete sagraditi grada." |
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena: "Čujete li, moja braćo draga! "Eto vila sa planine viče, "Nije vajde, što harčimo blago, "Ne da vila temelj podignuti, "A kamo li sagraditi grada; "Još govori sa planine vila: "Ev' mi jesmo tri brata rođena, "U svakoga ima vjerna ljuba, "Čija sjutra na Bojanu dođe "I donese majstorima ručak, "Da j' u temelj kuli uzidamo, "Tako će se temelj obdržati, "Tako ćemo sagraditi grada. "No jel', braćo, Božja vjera tvrda, "Da ni jedan ljubi ne dokaže, "Već na sreću da im ostavimo, "Koja sjutra na Bojanu dođe?" I tu Božju vjeru zadadoše, Da ni jedan ljubi ne dokaže. U tom ih je noćca zastanula, Otidoše u bijele dvore, Večeraše gospodsku večeru, Ode svaki s ljubom u ložnicu. Al' da vidiš čuda velikoga! Kralj Vukašin vjeru pogazio, Te on prvi svojoj ljubi kaza: "Da se čuvaš, moja vjerna ljubo! "Nemoj sjutra na Bojanu doći "Ni donijet' ručak majstorima, "Jer ćeš svoju izgubiti glavu, "Zidaće te kuli u temelja." I Uglješa vjeru pogazio, I on kaza svojoj vjernoj ljubi: "Ne prevar' se, vjerna moja ljubo! "Nemoj sjutra na Bojanu doći "Ni donijet' majstorima ručak, "Jera hoćeš mlada poginuti, "Zidaće te kuli u temelja." Mladi Gojko vjeru ne pogazi, I on svojoj ljubi ne dokaza. Kad u jutru jutro osvanulo, Poraniše tri Mrljavčvevića, Otidoše na grad na Bojanu. Zeman dođe da se nosi ručak, * A redak je gospođi kraljici, Ona ode svojoj jetrvici, Jetrvici, ljubi Uglješinoj: "Ču li mene, moja jetrvice! "Nešto me je zaboljela glava, "Tebe zdravlje! preboljet" ne mogu; "No ponesi majstorima ručak." Govorila ljuba Uglješina: "O jetrvo, gospođo kraljice! "Nešto mene zaboljela ruka, "Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu, "Već ti zbori mlađoj jetrvici." Ona ode mlađoj jetrvici: "Jetrvice, mlada Gojkovice! "Nešto me je zaboljela glava, "Tebe zdravlje! preboljet' ne mogu; "No ponesi majstorima ručak." Al" govori Gojkovica mlada: "Ču li, nano, gospođo kraljice! "Ja sam rada tebe poslušati, "No mi ludo čedo nekupato, "A bijelo platno neisprato." Veli njojzi gospođa kraljica: "Idi", kaže, "moja jetrvice, "Te odnesi majstorima ručak, "Ja ću tvoje izaprati platno, "A jetrva čedo okupati." Nema šta će Gojkovica mlada, Već ponese majstorima ručak. Kad je bila na vodu Bojanu, Ugleda je Mrljavčević Gojko, |
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice, Žao mu je čeda u kol'jevci, Đe ostade od mjeseca dana, Pa od lica suze prosipaše; Ugleda ga tanana nevjesta, Krotko hodi, dok do njega priđe, Krotko hodi, tiho besjeđaše: "Što je tebe, dobri gospodaru! "Te ti roniš suze od obraza?" Al' govori Mrljavčević Gojko: "Zlo je, moja vijernice ljubo! "Imao sam od zlata jabuku, "Pa mi danas pade u Bojanu, "Te je žalim, pregoret' ne mogu.' Ne sjeća se tanana nevjesta, No besjedi svome gospodaru: "Moli Boga ti za tvoje zdravlje, "A salićeš i bolju jabuku." Tad' junaku grđe žao bilo, Pa na stranu odvratio glavu, Ne šće više ni gledati ljubu; A dođoše dva Mrljavčevića, Dva đevera Gojkovice mlade, Uzeše je za bijele ruke, Povedoše u grad da ugrade, Podviknuše Rada neimara, Rade viknu do trista majstora; Al' se smije tanana nevjesta, Ona misli, da je šale radi. Turiše je u grad ugrađivat', Oboriše do trista majstora, Oboriše drvlje i kamenje, Uzidaše dori do koljena, Još se smije tanana nevjesta, Još se nada, da je šale radi. Oboriše do trista majstora, Oboriše drvlje i kamenje, Uzidaše dori do pojasa, Tad' oteža drvlje i kamenje, Onda viđe, šta je jadnu nađe, Ljuto pisnu, kako ljuta guja, Pa zamoli dva mila đevera: "Ne dajte me, ako Boga znate! "Uzidati mladu i zelenu." To se moli, al' joj ne pomaže; Jer đeveri u nju i ne glede. Tad se prođe srama i zazora, Pake moli svoga gospodara: "Ne daj mene, dobri gospodaru! "Da me mladu u grad uzidaju, "No ti prati mojoj staroj majci, "Moja majka ima dosta blaga, "Nek ti kupi roba il' robinju, "Te zidajte kuli u temelja." To se moli, no joj ne pomaže. A kad viđe tanana nevjesta, Da joj više moba ne pomaže, Tad' se moli Radu neimaru: "Bogom brate, Rade neimare! "Ostavi mi prozor na dojkama, "Isturi mi moje b'jele dojke, "Kade dođe moj nejaki Jovo, "Kade dođe, da podoji dojke." To je Rade za bratstvo primko, Ostavi joj prozor na dojkama, Pa joj dojke u polje isturi, Kade dođe nejaki Jovane, Kade dođe, da podoji dojke. Opet kužna Rada dozivala: "Bogom brate, Rade neimare! "Ostavi mi prozor na očima, "Da ja gledam ka bijelu dvoru, "Kad će mene Jova donositi "I ka dvoru opet odnositi." I to Rade za bratstvo primio, |
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru, Kada će joj Jova donositi I ka dvoru opet odnositi. I tako je u grad ugradiše, Pa donose čedo u kol'jevci, Te ga doji za neđelju dana, Po neđelji izgubila glasa; Al' đetetu onđe ide rana, Dojiše ga za godinu dana. Kako tade, tako i ostade, Da i danas onđe ide rana Zarad' čuda, i zarad' lijeka, Koja žena ne ima mlijeka. ** * Od stiha 121-178 neki i ovako pjevaju: Al' da vidiš dve gospođe mlade, Dve gospođe, obe postarije: Jedna uze ubeljeno platno, Pa ga nosi opet da bijeli, I odlazi tamo na belilo, Tamo ode, više ne dolazi; Druga uze lijepe rumendže, Pa odlazi na vodu studenu, Na vodi je žubor otvorila, Pa ka dvoru više ne dolazi; A ne može Gojkovica mlada, Jera ima čedo u kolevci Vrlo mlado od meseca dana. Prođe vreme gosposkoga ručka, Najzad usta njina stara majka, Te poziva mlade izmećarke, Da odnese ručak na Bojanu; Al' govori Gojkovica mlada: "Sedi", veli, "naša stara majko, "Te ti njijaj čedo u kolevci, "Da ja nosim gospodskoga ručka; "Od Boga je velika greota, "A od ljudi zazor i sramota, "Kod tri snae da ti nosiš ručak." Onda osta njina stara majka, Te da njija čedo u kolevci, A ustaje Gojkovica mlada I poziva mlade izmećarke, Te odnese gosposkoga ručka; Kad je bila na vodu Bojanu, Ugleda je Mrljavčević Gojko, On potrča, te susrete ljubu, Pa je desnom rukom zagrlio, Celiva je u bijelo lice, Pa on roni suze od očiju, Jošte ljubi tako govorio: "Ljuba moja, velika žalosti! "Da l' ne vidiš, gde si poginula? "Na koga si naručila Jova? "Ko će tebe Jova okupati? Ko li će ga dojkom odojiti?" Jošte ćaše Gojko govoriti, Al' ne dade Vukašine kralju, No je uze za desnicu ruku, Pa podviknu Rada neimara - ** Kažu, da i sada iz onih prozora, gdje su bile izmoljene sise, teče nekakva tekućna, koja se hvta o zidu, poput vapna (kreča), i žene, koje nemaju mlijeka, ili ih sise bole, nose ono, te piju u vodi. - U narodu se i kasnije pripovijedalo, da se nikakva velika građevina ne može načiniti, dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; zato se takvih mjesta klone svi, kojima je moguće, jer kažu, da se i sjen čeljadetu može uzidati, pa ono poslije umre. |
Grmeč planina
|
13
|
Pesma Grmeč planini
O tebi mislim, planino, Dok lomljen setom služim tuđina Uvek mi srce prema tebi gleda U pamćenju urezano stoji, kakve su ti uvale i stene Gde je Oštrelj i Risova Greda Planino moja,seto velika, I sad čujem sviralu pastira, Klepetanje starih potočara, Sa ognjišta dok miriše proja, Stari mlinar samnom razgovara Tebi se divim,planino, Kada te osvoje mećave belih snegova I vedre noći modrih studeni, Kad vuk pita,majka gde mu je Da se uz nju malo ugreje Kada si lepša, planino, U zimske dane dok si neprohodna, Kad gromovi tutnje a nebo je nad tobom olujno,sinje Il' šume kad ukrasiš bojama plamena U jesen zlatnu,posle Gospojine Ponosna si i pitoma,planino, Kad ti gora s proleća ranog olista, Onda kad ptica u grmu zapeva I svaka tvoja padina na vrelom Suncu zablista Planino moja, golema, Mnoge su horde ljutih dušmana, Što oduvek snažno kidišu na seljaka tvojih sudbinu Pred tvojom snagom pali na kolena Planino slavna, opevana, Najlepši zvuci tvoga imena Zvone u pesmi veselih momaka, Devojkama kad idu na prela I u priči razigranih đaka Planino,večnosti, detinjstva i zrelosti Planino mira,patnje i uživanja, Ratovanja,tuge i radovanja Planino moja, svako ti se divi Grmeč planino, sa tobom se živi. Milan Santrač Grob u žitu
U vijavici slijepoj guši se blijedi dan, podmukla veljača, februar u magle zamotan. Kolone cestom i kamioni, gmiže oklopni voz… Rđavi, druže, znaci. Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva, Došla je legija crna… i Latin s pijetlovim perjem… gazi oholo Tevton… dolazi ofanziva… Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri, šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima… kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov: Na noge, još nas ima! Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica, i svaki kamen rov! I počelo je… na cesti više grada čitavi dan se biju tri bojne i brigada, a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu. Dva na jednoga… pet na jednoga… aveti nad šumom kruže. Junački, drugovi, samo! Ni stope, partizani! Sedam na jednog… osam na jednog… Pravda je na našoj strani! A u sam zalazak sunca: – Povlačimo se, druže! Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena, humka kraj ceste u hitnji načinjena, na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena. Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna, dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana, dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana, dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj, kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj… Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva, u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva. More ječmena klasja pod suncem juna spava, planinski vjetar mrsi more pognutih glava, djevojke Jagode to je rasuta kosa plava. Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene, partizanka stražari, budna, kose raspletene. Komad modroga neba od lana rascvjetana smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana: nečije oči modre budne u poljani toj, nečije oči stražare na cesti slobodnoj – Jagoda partizanka na straži vječitoj… Dođite, drugovi moji, i oči pogledajte, spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte, stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte, dajte tuđinu da plavu kosu mrsi, da modre oči popije, drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije… Valima žita šumno nečije riječi plove, Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove… Branko Ćopić |
Drina rijeka
|
14
|
Dvije su se vode zavadile
Dvije su se vode zavadile, Čehotina i studena Drina. Čehotina Drini govorila: ”Što s’ se, Drino, mamom pomamila. Pa ti valjaš drvlje i kamenje, pa ti plaviš pola Foče ravne? Pričekaj me još sutra do podne dok ja dođem mutna i krvava! Odnijet ću aladžanske dvore, i u dvoru lijepu djevojku!” Sevdalinka (Bosna) Drino vodo, živa žeđo moja
Drino vodo, živa žeđo moja, o moj dragi, živa željo moja, živom sam te željom poželjela! Živoj mi je srce ispucalo, baš k’o zemlja ljeti od sunašca. Bog će dati, i kiša će pasti, zemlja će se sa zemljom sastati, a ja s tobom neću dovijeka. Sevdalinka (Bosna) U lijepom starom gradu Višegradu
U lijepom starom gradu Višegradu gdje duboka Drina vjekovima teče, ostade mi samo tužna uspomena, ašikovah s dragom skoro svako veče. A i jutros slušam, pjevaju slavuji, na Bikavcu brdu grada Višegrada. ”Ustaj, curo mala, ružo procvjetala, već je zora rana Drinu obasjala! Evo sam ti doš’o, sjedim na Bikavcu, slušam, Drina huči, novi dan se sprema. Sve je kao nekad, pjevaju slavuji, samo tebe, draga, na Bikavcu nema. Višegrade, grade, gdje je moja draga, k’o da sa mnom nikad sretna nije bila? Gledao sam Drinu dok me je ljubila zar je naše noći već zaboravila?” Sevdalinka (Bosna) Došla Drina od br’jega do br’jega
Došla Drina od br’jega do br’jega. Il’ od kiše, il’od b’jela sn’jega? Nit’ od kiše, nit’ od b’jela sn’jega, već od suza zvorničkijeh cura! Sevdalinka (Bosna) |
Vrbas rijeka
|
15
|
U Seheru kraj bistra Vrbasa
U Šeheru, kraj bistra Vrbasa, šetala se lijepa Almasa. Ja kakva je u pojasu svome, sav se Šeher ponosi sa njome. ”Oj, Almasa, mladosti ti tvoje, budi moja, ukrasi mi dvore!” Sevdalinka (Bosna) Vrbas voda nosila jablana
Vrbas voda nosila jablana, na jablanu kujundžija Mujo. Njemu veli ljepotica Fata: Kujundžija, tvojeg ti zanata, sakuj meni od zlata junaka. Nemoj plava, tako ti musafa, već garava ko što sam i sama, ja za plava ne bih groša dala! Sevdalinka (Bosna) Umihana Hadži Jusufova
Umihana Hadži Jusufova na Vrbasu đugum ostavila, na đugumu fesić s dukatima; jemeniju na vrhu svezala, a papuče k vodi okrenula da svak misli da se utopila. Sva gospoda k vodi dolazila, niko ne smje u Vrbas skočiti osim jednog deli Ibrahima. Kad se nešto iza grmlja javlja: Ne budali, deli Ibrahime, nisam, bolan, u Vrbas skočila, već sam bijelo lice umivala da ga ljubi deli Ibrahime! Sevdalinka (Bosna) Vrbas voda nosila jablana
Vrbas voda nosila jablana, Na jablanu kuje kujundžija. ’’Kujundžija, tako ti zanata, skuj ti meni od zlata junaka! Nemoj plava, tako ti zanata, vec garava k’o što sam i sama!” Sevdalinka (Bosna) S ovu stranu i s onu Vrbasa
S ovu stranu i s onu Vrbasa, s ovu smilje, a s onu bosilje, pa se smilje smije na bosilje baš ko momče na mlado djevojče. Sevdalinka (Bosna) Vozila se po Vrbasu lađa
Vozila se sevdeli, haj, vozila se sevdeli, dušo moja, po Vrbasu lađa. Sva je lađa sevdeli, haj, sva je lađa sevdeli, dušo moja, srebrom okovana. Vesla su joj sevdeli, haj vesla su joj sevdeli, dušo moja, od suhoga zlata. A na lađi sevdeli, haj, a na lađi sevdeli, dušo moja, devet djevojaka. Među njima sevdeli, haj, među njima sevdeli, dušo moja, vesladžija Mujo. Sevdalinka (Bosna) Vozila se po Vrbasu lađa
Vozila m’ se, sevdeli Zumro, Mujagina lađa. Ko je lađi, sevdeli Zumro, bio veslendžija? Veslendžija, sevdeli Zumro, Mujo kujundžija. Vesla su mu, sevdeli Zumro, od suhoga zlata, Sva je lađa, sevdeli Zumro, srebrom okovana, A po srebru, sevdeli Zumro, zlatom pozlaćena. Sevdalinka (Bosna) |
Zelengora planina
|
Zelengora
Ko to lupa u zelena vrata šume sećanja, sećanja gustog kao šuma, zelenog sećanja nabujalog kao mahovina na vlazi kamena, ko se to vraća u dom taj uzvišeni kao u hram slobode, ni vetar, možda vetar samo, ni beloglavi sup krila punih tišine smrti, možda on, ko se to vrati da se na stenu, na dub stari kao na vrata doma, na dovratnik nasloni kao kost ili san, kao san, sin sna, san bludnog sina što usnom dotiče kućni prag, što drhvatom rukom vetra neobično kuca na vrata šume. Šta gledaš praznim dupljama u duplje kamena, i kao kostur sediš na ognjištu zaborava, u zaboravu trava, u svetlosti zaborava, na proplanku neugasle vizije ostalih dana da bde na vratima svih zora. Zarasta jedan kostur u korov nesećanja, zatrpava bujanje bršljana taj spomenik od kostura, kao prašuma što raste oko gigantskog spomenika Inka, i tišina krila beloglavog supa. Kao pred napuštenim roditeljskim domom da stojiš, stoj kao spomenik, stoj zanesen u misli kao vreme zaneseno u vremenu, kao večnost zanesena u večnosti, večno stoj pred tišinom napuštenog roditeljskog doma u kome si učio da ideš, u kome si gukao pruženih ruku unapred tek doznajući, unapred u vreme i u daljine, u to vreme i u beskraj ljubavi. Stoj usnuo kao da stojiš u snu, začaran stoj kao da očaravaš šumu svoga sećanja koja te očarava, stoj kao tišina sna, kao tišina u snu, tišina popločana tišinom sna, tišina popločana snom tišine… Ljubiša Jocić |
Ljubiša Jocić 1910.-1978.
Kao četvorogodišnjak ostaje bez oca, koji je kao ljekar poginuo u Prvom svjetskom ratu. S osamnaest godina odlazi u Pariz na studij kiparstva. Tamo dolazi u dodir s pokretom nadrealizma. Slijedeće godine objavljuje prve stihove u časopisima “Evropa” i “50” u Beogradu, da bi iduće godine objavio prvu knjigu pjesama "San ili biljka2. Slijedi 1934. godine druga knjiga stihova "Ljubav i sloboda". Definitivno se vraća iz Pariza u Beograd 1938. godine. Bavi se književnim radom. Godine 1940. objavljuje prvi roman "Polomljena kola". Za vrijeme Drugog svjetskog rata neko vrijeme ilegalno boravi u Beogradu, a zatim odlazi u partizane. Po povratku iz rata objavljuje knjigu pjesama "Ogledalo". |
Maglić, Volujak i Bioč planinski masiv
|
Na Vučevu
Pod vatrom s neba i suprotne planine, uz goru su se popeli s mukom u šumu zašli – o, šumo spasiteljice! Žestoka hajka stiska sa svih strana. Vatreni obruč biva uvijek uži, umor im lomi koljena, glad grize utrobu, žeđa u grlu ih davi, a šuma je bez ploda i bez vode; ležaji svi su dračavi i vlažni, kamenje oštro – o, šumo izdajice! Ipak su legli, ma gdje bilo; i san tvrd neodoljiv prikovao o tle svu čeljad koju, bolesnu i ranjenu, za sobom vuče takva vojska – oh, slasti rastopiti se čitav u nesvijesti! … On bdi i gleda ljude uspavane i ne može ih više prepoznati: tjelesa leže ko satrta; svi su udovi kao razlomljeni; bosim nogama krv se zgrušala na peti; kroz dronjke vidi jadnu ljudsku put, što studen ju je grizla, glad je sušio, kamenje i trnje bolo, a na licu sto pečata je udarila patnja! Spavaju čeljad, dok avion kruži nad šumom ko da svoje žrtve čuva. Reko bi: to je satrvena gomila, pogažen, razdrt i raskliman rep na tijelu vojske; udovi joj klonuše, volja je njena prelomljena, snaga sva ispijena. Kad večeras jekne pokretu nalog, iz tog će logora ustati zbog mrtvaca, i povorka aveti bosih partizana ići po tragu živih ratnika. – Oh, nitko živ ustat neće sa ležaja toga! |
Al` usklik jeknu: “Pokret!”
I gle: “mrtvaci” ustaju. Pod stablima komešanje ovaca, konja, ljudi. I vika stoji, dozivanje, guranje. “U red!” Kolona već nestade; izlazi iz paprati i travom se vijuga ko bjelouška duga i šarena. ide po rubu visočine, sunce na zapad dok svu je obasjava; bliješte dronjci ko svila, lica pozlatila se u sjaju sunčanu. Te jadne krave, ti umorni konji, te gladne ovce i te bijedne žene, što stoku vode i pušku nose, i ti ranjeni borci i bolesni ratnici najednom ko da oživiješe, idu korakom krepkim uzdignute glave, i novi nalog ne slušaju – “Tiho! Opasnost prijeti.” U pijanu zanosu kolona ide odvažno i – pjeva. “Tiho.” – Al` pjesma slavonska, i splitska, i banijska, i bosanska, i tko zna čija i otkud, ali naša, ječi planinom punom prijetnje i opasnosti; iz duše cijelog naroda se diže krik prkosa i vjere. Naprijed! Dalje! Svi putovi su sada otvoreni, mrtvaca nema. – I život caruje. Vladimir Nazor |
Gusinje, Plav i Visitor planina i kraj
|
Visitore, visoka planino
Visitore, visoka planino, s tebe vidim tamo i ovamo, s tebe vidim na četiri strane, i mahalu u kojoj sam rasto, u mahali l’jepu Pašihanu, što je paša na đevojke mlada, na đevojke Plava i Gusinja: momcima je pamet pomjerila, oženjenim pamet pomutila, smela nam je mlade mujezine, kad se pinju sabah da klanjaju, kad se pinju, Boga ne spominju, već spominju l’jepu Pašihanu! Narodna Pošetale Plavljanke đevojke
Pošetale Plavljanke đevojke, kraj jezera, kraj vode studene, među sobom govorile mlade: “Da je nama česmu sagraditi, sagraditi, cv’jeće posaditi, i na cv’jeće momke namamiti, da nam daju, ko što nam ne daju, da nam daju momke probirati, mi bi znale koga bi birale: Varošane ne bi ni jednoga, Varošani jedne badavdžije, što imaše, sve za duhan daše, što stekoše, u kahvu popiše, gladni sjede, a đevojke glede!” Narodna Tanko poju gusinjske đevojke
Tanko poju gusinjske đevojke, tanko poju, daleko se čuju: “Čuj, čobane, gore u planinu, čobanine, kićena jabuko, jesi l’ ovce vodom napojio?” “Dvjesta jesam, a trista nijesam, stopio sam od zlata sviralu, našle su je lijepe đevojke, za nju će im zalogu uzeti; ili đerdan sa tankoga grla, il’ halhalu sa bijele ruke!” Sanak snila Mujagina ljuba
Sanak snila Mujagina ljuba, sanak snila, iz sana skočila, đe se bješe nebo otvorilo, sve zvjezdice krajem prebjegoše, samo osta zvjezdica Danica, koja grije brda i doline, među njima i Plav i Gusinje; navrh brda zelena livada, na livadi od zlata jabuka, pod jabukom prostrta serdžada, na serdžadi zaspala đevojka, pod glavom joj đerđef i vezivo, a pored nje zaspalo jelenče. Narodna |
|
Mosor planina
|
San u kamenu
Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj san na kamenoj kosi Mosora. O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi, samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza, dah i disanje trava u vrtačama. Bure i kiše pjevaju ti uspavanku bure i kiše. Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj san na kamenoj kosi Mosora. Jure Kaštelan |
Ležao na ledini
Ležao na ledini, u Dvogrljači, licem okrenut k nebu. Gledao u oblake, slušao jarebice i vjetar. Zaspao. Na lijevi mi rukav ušla na desni rukav izašla. Moja ljubavnica zmija. Izgubila se u kupinama. U godinama i travi. Petar Gudelj |
Oj Mosore, Mosore!
Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore. Skupljaju se sa svih strana čete partizana. Oj mladosti, mladosti, stegni puške na kosti. Za slobodu svoga roda istjeraj izroda! Oj Mosore, Mosore, naša sela sva gore. Fašistička zvjerad kolje sve što ostalo je. Partizani, drugovi, puni su vas lugovi. Naša puška mirna nije, sve krvnike bije. Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more. Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu ! Jure Kaštelan Kao mladi partizan, pjesnik Jure Kaštelan, ispjevao je 1942. pjesmu o stoljetnoj težnji Poljičana za slobodom, koja produbljuje prkos prema tuđinu i poziva u partizanske redove. Pjesma je prešla granice mosorskog područja. Dalmatinske brigade prenijele su je u Bosnu i Crnu Goru, pjevala se na Neretvi i Sutjesci i u svim partizanskim jedinicama. O nastanku pjesme Jure Kaštelan je rekao: »Godine 1942. u odredu, na Mosoru, uz proslavu Dana Oktobarske revolucije, trebao sam za zidne novine napisati neku borbenu pjesmu za koju se osjećala potreba. Tada su se najčešće pjevale predratne revolucionarne pjesme. Ali sada se tražilo da napišem pjesmu koja bi se lako pjevala i uzimala obilježja odreda i kraja… i napisao sam stihove »Oj, Mosore, Mosore«. Kad je pjesmu pročitao prvoborac Ivo Šperac počeo ju je pjevati a zatim i borci Mosorskog odreda«. Preuzeto iz “Ratne kronike Splita 1941-1945” IZVOR: http://slikepartizana.com |
Cetina rijeka
Cetina
(Zapisano na kamenu)
Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!
Josip Pupačić
(Zapisano na kamenu)
Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!
Josip Pupačić
Vrsuta planina
Oj, Vrsuto, goro velja
Oj, Vrsuto, goro velja
U tebi je mnogo vrela,
Sitna trava do koljena,
Šuma ti je sva zelena.
Ovce čuva čobanica
Ta spičanska ljepotica..
Narodna
Oj, Vrsuto, goro velja
U tebi je mnogo vrela,
Sitna trava do koljena,
Šuma ti je sva zelena.
Ovce čuva čobanica
Ta spičanska ljepotica..
Narodna
Neretva rijeka
|
Hej, Neretvo, mutna i krvava
Hej, Neretvo, mutna i krvava, ni od kiše, ni goleme suše, već od suza mostarsikijeh cura: odvedoše momke u nizame, ostadoše cure neudate. Mustaj pašo i otac i majko, povrni nam bosanske nizame, daćemo ti sa grla đerdane i sa čela žute mahmudije. Mustaj paša povrnu nizame, a cure mu sve slagaše redom. Ne dadoše sa grla đerdane, ni sa čela žute mahmudije. Sevdalinka (Bosna) Kraj Neretve
Sa krša mrka ko pjesnička bô, A zamišljena poput čela moga - Ja gledam evo u duboki dô. Ja gledam bijes burnog vala tvoga. I slušam šumor monoton i dug Ko da je pjesma dalekih vjekova - Ah, slušam šumor i u njemu rug Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova. Neretvo, reci: gdje je sada Rim? Gdje čar i slava Hercegove krune, Nad tobom štono sjaše poput Lune?... Sve, sve je prošlo kao san, ko dim, Tek uspomena ostala mi evo: Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo... Musa Ćazim Ćatić |
Neretva
Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune Zelenih lepeza i prvog zarutka; Pripilo se sunce i u lisne krune Kao da bi htjelo sve zlato da utka. Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka, Gledam kako doli, o hridinu šuplju, Neretva se lomi, a s visokih kuka Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, Dok najmanje jedno po prudu se valja. Galebovi kruže. Nekoliko pralja Pratljačama mlate, i o greben greda Razbija se eho, mre. Rijeka čista, Prepuna smaragda, putuje i blista, I red bliskih kuća u njoj se ogleda. Aleksa Šantić, 1912. Stan' Neretvo
Stan'Neretvo stani vodo zbogom dome ja ti odo Goro goro gorice Stan'Neretvo hladne vode mi idemo do slobode Zoro zoro zorice Ej da mi je drugarice ej ti krila lastavice Zoro zoro zorice Parizanska Vjetar s Neretve
Izgubio sam koliko je trebalo da se izgubi. Tužni i široki vjetre s Neretve, ja sam izgubio svoj mali zeleni san. Ljuljanje jablanâ i svjetlucanje vodâ. Ne će mjesečina s travom isplesti moj mali zeleni san. Skromne noći u školjci sjete. Moj mali zeleni san diše u vjetru s Neretve. Petar Gudelj, Mostar, 24. travnja 1954.; Iz knjige „Pelazg na mazgi“, Izabrane pjesme, Zagreb 2004. |
Balada sa Neretve
Neretva… i ranjenici… sneg fijuče… Svi smo stali. Bosi, goli.. jauk, krici, a nose ih posustali. Iza ledja zlotvor goni, preko vode zlotvor vreba. Avioni… avioni… seju pomor s belog neba. Nigde puta, a sneg veje, na kamenu mrtvo dete. - Zemljo, reci, pravda gde je? - Tamo, kuda vi idete. Vihor moćni… tifusari, nosilima nema broja, a u Mlinu budan Stari, oj, Neretvo, tugo moja, most čuvaju jake straze, nepremostiv. Preko Prenja liticama sneg se slaže, led postaje od kamenja. - Mi moramo, plaha vodo, umreti il´ preko preci, mi moramo… za slobodom, oj, Neretvo, ti ćes teći. Sve je crno. Budan Stari. nad kanjonom bdi u noci, misli brizan i strazari.. iz obruča kako proći? Nov most! Mi na drugoj strani. Srusićemo stari, reko, neka misle: partizani beže natrag, neće preko. Tresak. Most se ruši stari, a novi nad rekom puže, ranjenici, tifusari, jece: - Nosi dalje druže. Nemoguće – nemoj reći, nemoguće – reč se briše, preko ćemo noćas preći brže samo, samo tiše. Ako padneš po sto puta, druže, mi smo opkoljeni, malaksale reka guta, diži se i dlaje kreni, jer noć ova život vredi… Svi da prodju, Stari čeka, od brige mu kosa sedi. Pobedjena huči reka. Život se od smrti deli. Svi su prošli… noge bose Gaze sneg sa prenja beli, k´o Titove bele kose… Mira Alečković |
Bosna rijeka
Bosna žubori
Bosna žubori; nad pitomim krajem
Andjeo mira širi laka krila
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče sapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj andjele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se sali.
Musa Ćazim Ćatić (rođ. 1878. - pr. 1915.)
Bosna žubori; nad pitomim krajem
Andjeo mira širi laka krila
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče sapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj andjele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se sali.
Musa Ćazim Ćatić (rođ. 1878. - pr. 1915.)
Pozdrav planinama
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
Poći ću
Čim osvane tiha zora
Da vidim gdje se budi sunce
Što donosi dan nad maglena mora,
I ljubi tiho usnule vrhunce.
Poći ću
Da vidim rosu u travi
Da vidim kako lete sjene
I kako se nebo plavi
Jer planine su dio mene!
Poći ću
Da gledam u daljine
Kad zadnji traci sunca u sutonu
Pozlate moje planine
I za obzorjem utonu.
Poći ću
Sunce da osunča mi lice
U mračnu da zavirim špilju
I kad na granama zapjevaju ptice,
Ja ću stremit uzvišenom cilju.
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
Alan Čaplar, 1997.
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
Poći ću
Čim osvane tiha zora
Da vidim gdje se budi sunce
Što donosi dan nad maglena mora,
I ljubi tiho usnule vrhunce.
Poći ću
Da vidim rosu u travi
Da vidim kako lete sjene
I kako se nebo plavi
Jer planine su dio mene!
Poći ću
Da gledam u daljine
Kad zadnji traci sunca u sutonu
Pozlate moje planine
I za obzorjem utonu.
Poći ću
Sunce da osunča mi lice
U mračnu da zavirim špilju
I kad na granama zapjevaju ptice,
Ja ću stremit uzvišenom cilju.
Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!
Alan Čaplar, 1997.
Ostalo planine rijeke krajevi
|
Oblak lutalica
Oblak lutalica. Zalutao u kršu. Omaknulo mu se sto kapi. Za njim zamirisao krš. Zablejale ovce i zajaukale jame. Vlaška čobanica Svu noć udarala krilima po prozoru i krovu. Grubo, vlaški i čobanski, češljala tvoj bor. Tvoja vlaška čobanica, prva proljetna bura. Nad njim leluja mjesec Velebit lomača, baklja, lűč. Prosu se vas u nebesa. Gori cijela Hrvatska. Smiješali se južno i sjevernohrvatski u jedan, svehrvatski dim. Nad njim leluja Mjesec. Umirati u brdima Umirati u brdima. Umirati u svojoj kući. Gdje su mrli pradjedi vuci. Gdje su klani pradjedi jarci. Gdje su umirale prababe zmije. Tamo, gdje je pala zvijezda na božićnu siniju i obasjala božićni ručak i sve za ručkom, za sinijom, s kašikama u ruci, i sve u utrobama, s kašikama u ruci, također: do zadnje ruke i kašike koja će se podići i do zadnje utrobe koja će se rastvoriti u našoj kući. Umirati u brdima, nad jamama. Tamo, gdje su nas izbacile ponornice. Gdje se umire s kitom cmilja u ruci, s kaduljom u očima. Sa satom divljega meda na ustima. Tamo, gdje se ne umire. Ilirski dar Što su mi ostavili u naslijeðe moji ilirski preci. Dinaride, brdovitu zemlju na sjeverozapadu Balkana. Ulog u Sredozemlje, moju ulaznicu u Kosmos. U Dinaridima pune doce crljenice. Iz crljenice nikli Pelazgi. Od crljenice Prometej mijesio ljude. Svi su moji preci od ilirske dinarske crljenice. Bit će i potomci. Bit ćemo douvijek. Crljenica je naš prvi zalog (naš prvi zalogaj) besmrtnosti. Imena brda i dolina, ponora, ponornica i jama. (U imenima brda i doline, ponori, ponornice i jame.) Ilirski jezik, koji nosim pod hrvatskim jezikom. Iz kojega izvirem, u koji ponirem, na kojemu sanjam. Ornamentiku: šare na zobnici i torbi. Šaru na poskokovim leðima. Poskoka. Tu posve ilirsku rogatu zmiju, boga iz ilirskog panteona, koji se prosuo u dinarski krš. Jarebice jebice, koje se gnijezde u kršu i legu gromove. Ilirske nožice, kojima se strigu ovce i koze. Munjama i golubicama podrezuje perje. Jarce, koji dahom i sjemenom, u listopadu, pale listopad, travu i zemlju. Iris illyricu, imenjakinju moje Ilirike, modroplameni cvijet što ga posadiše gromovi u jadranski krš, a Hrvati poslije, po svom bogu Perunu, prozvaše perunikom. Divlje rojeve u dinarskim spiljama, od èijega buèanja podrhtavaju tvoje kosti i zemlja. Divlji med, što ga toliko vole gromovi, pa cijepaju dubove od željuda do muda, da bi osladili usta. Krv crnu, bičju i poskočku, što grmi kroz moje tijelo i kroz moj krš. Crljene rivine, koje su proorili gromovi, prolila i provalila krv. Mozak: grumen Sunca što pliva uz moju/niz moju krv. Mene, koji govorim i pišem. Dakle jesam, postojim. Jedan moj pradjed-čovjek Jedan moj pradjed-čovjek (taj se moj pradjed zvao Ja) i jedan moj pradjed vuk (koji se također zvao Ja) zaljubili se u istu ovcu. U isto ovčje mlijeko, u istu ovčju krv. Ovca, ko svaka ovca, izabrala Mene-čovjeka, pa se Ja-vuk (Jauk) odmetnuo u brda. Oda tada bi, čim padne mrak, zavijao nad našom kućom. Zvao Mene-čovjeka da mu vrati(m) dug. Upadali vukovi u naš tor. Dojili, ljubili, klali. Mi vukove boli, tukli, žegli. Ubijali iz pušaka. Jednom me bili opkolili, jezike zamakali u mozak. Ne prolazi me želja za vučicama. U ožujku, kad graši gora, zabijem u grlo jezik, u grlić ud. U srcu se sastanu jezik i ud. Osam dana jašim vučicu. Ona preskače Cetinu i Neretvu. Modro i Crljeno jezero. Oči i usta. Biti kamen, piti kamen Biti kamen. Piti kamen. Zaklati kralja i konja. Disati konjsku, disati kraljevsku krv. Nad tobom skamenjena ilirska epska pjesma. Uzglavlje ti Cetina: klupko zmija. Podnožje ti Neretva: koš jegulja. Ležiš: uza te legla noć. Još miriše tvoje roðenje. Već miriše tvoja smrt. Baška Voda, ljeto 1976. Pjesme Petra Gudelja O pjesništvu Petra Gudelja zapisao je Ivan Lovrenović u predgovoru Gudeljevim izabranim pjesmama Pelazg na mazgi (Školska knjiga, Zagreb 2004.); Gudeljevo pjesništvo. Mreža je ta satkana od cjelokupne sredozemno-balkanske biblioteke: antička grčka i rimska književnost, filozofija, mitografija, historiografija, topografija, južnoslavenski mit i stih, epski i lirski, hrvatska pjesnička i graditeljska baština, pučka i artistička, stara i moderna – sve se to prelilo u unutarnje Gudeljevo znanje kao znanje sebe samoga. Ujevićevski rečeno: sebeznalost. Drugi vid integrirane i integralne Gudeljeve erudicije jest znanje stečeno, i vazda nanovo stjecano, iz iskustva zemlje. Znanje planine, vjetra, kamena, mora, znanje bilina i živina, znanje drevne ergonomije – predmeta, poslova i pokreta. Prije svega i iznad svega: znanje planine. U jednomu osobnom pismu, Petar Gudelj je napisao: Meni, lutaocu po planinama, planina je uvijek bila uzor, ideal, cilj. Nju ne čini samo nekoliko poznatih vrhova, nego sve ono bogatstvo oblika i prostor između podnožja i najvišega vrha. Jednu takvu ‘planinu’ pokušao sam sagraditi od svojih pjesama. Biokovo je u Gudeljevoj poeziji, tako, planina u isti mah intimna i mitska, biće s kojim se pjesnički subjekt i doslovno stapa u jedno tijelo, ali Biokovo je i onaj vječni axis mundi, sakralna vertikala Svijeta i Smisla. Osim toga, valja svakako precizirati kako Biokovo, središnji motiv Gudeljeva imaginarija, u pjesnikovu iskustvu i u slici pjesnikove svoje zemlje djeluje kao živa kralježnica jednoga, cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta, a ne kao razdjelnica dvaju međusobno tuđih svjetova. I još, da bi se izbjegla bilo kakva interpretacijska stranputica, valja naglasiti da Gudeljev biokovski temelj ima kozmogonijsku a ne nikakvu lokalno-sentimentalnu vrijednost. Sam pjesnik, uostalom, izrijekom i tvrdo kaže: “Prezirem kampanilizam i maloumnu zavičajnost. Moja je zemlja rastvorena prošlosti i budućnosti, svim vjetrima, zviježđima i narodima.” (Prezirem kampanilizam, iz ciklusa Pelazg na mazgi, 1981.) |
S one strane Plive
S one strane Plive, gajtan trava raste. Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momće. Momće tužno plače, još tužnije jeći. Svaka tuđa zemlja tuga je golema. U tuđemu svijetu bez oca, bez majke. Bez oca, bez majke, bez brata bez seje. U tuđemu svijetu nigdje nikog nema. Svaka tuđa zemlja, tuga je golema. Sevdalinka (Bosna) Nada Mamula, S one strane Pive, Youtube Moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana šum, Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, Mûku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg hiskog tornja zvon, Da ne dopre do njeg pokajnički glas, Strah obraćenika, molitve za spas. Neka šikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm. Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, - I kad se vrati, nek poravna trag. Ivan Goran Kovačić Goro moja ...
Goro moja, ko te tako ljuto kleo? Goro moja, zašto crni nosiš veo? "Ostala sam pusta... Ostala sam sama, Sve sokole moje pobila je tama". Iz dubine tvoje mene zima bije, Ne čujem ti više pojanje kô prije. "Hladno inje pade naših praznih dana, Pa moji slavuji odletiše s grana". Sve si, eto, ređa! Kamo krune s vrha? Ko ti vite jele i borove skrha? "Meni gluho nebo posla vječne jade - Pod sjekirom tuđom sve mi blago pade". A kamo ti vile pokraj bistrih vrela, Da polete letom preko naših sela? "Nestalo je snaga, junaka i krila... Više srca nema, pa nema ni vila". Aleksa Šantić, 1908. Konjuh planinom
Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji. Lišče pjeva žalovite pjesme. Javori i jele, borovi i breze Svijaju se jedno do drugoga. Noč je crno svu zemlju zavila. Konjuh stenje, ruši se kamenje. Mrtvoga drugara, husinjskog rudara Sahranjuje četa proletera. Kiše jesenje po grobu su lile. Bure snježne kosti mu raznjele. Iz krvi rumene husinjskog rudara, Crvena je šuma izlistala. Konjuh planinom vjetar šumi, bruji. Lišče pjeva žalovite pjesme. A na vrh planine zastava se vije, Crvena od krvi proletera. Partizanska Konjuh Planinom je pjesma dvojice tadašnjih partizanskih boraca; kompozitora Oskara Danona i pjesnika Miloša Popovića - Đurina, koju su oni kreirali 1941., ispirirani pogibijom mladog husinskog rudara Peje Markovića. Unatoč uvriježenom mišljenju da je pjesma narodna odnosno datiranju u 1920. u vrijeme Husinske bune, jedina veza je da se tako zvala i partizanska četa u kojoj su i oni bili. Pjesma je nastala spontano, nakon borbe s četnicima kod Tuzle u oktobru 1941., u kojoj je smrtno ranjen Pejo Marković, njegovi suborci su ga nosili i plakali. Kad su stigli na vrh planine on je umro. Nakon njegove sahrane prvi je ispjevao stihove Miloš Popović - Đurin, a nakon tog muziku Oskar Danon, tada znan po nadimku Cigo. Ta tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije (iako u povodu sahrana, ili nekih tužnih događaja) kao podsjetnik da je to socijalistička zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju. Pjesma je bila i naslovna tema filma Konjuh Planinom iz 1966., redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon. Pjesmu Konjuh Planinom obradio je i izvodio sastav Azra 1980-ih. Početkom 2014. u istom kraju pjesma je korištena prilikom protesta nezaposlenih, osiromašenih i obespravljenih, a lokalni portali parafrazirali su narodnu Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka nigdje biti neće; Sjetiće se hajvan partizana, al partizana više nikad biti neće, ali će zato biti sve više i više nezaposlenih, gladnih i pokornih hajvana u novokomponovanoj demokratiji, hajvana kojim se šatro-poštuju njihova ljudska prava, a za vrijeme komunista ili partizana, ko biva, nisu se poštivala. Rodoljub Čolaković u knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata govori o ovoj pjesmi: Ujutru smo krenuli prema vrhu Konjuha. Jutro sviježe, rosa blista po travi i krošnjama jelika, nad nama umiveno modro majsko nebo. Na vrh smo izbili poslije dobar sat marša i sjeli da se odmorimo oko piramide koja označava vrh Konjuha. Odatle, s vrha planine, pucao je na sve strane vidik. Pred nama u daljini vidjela se dolina Spreče, na jugu Zvijezda i Romanija, na zapadu Ozren, a na istoku nazirali su se planinski vjenci zapadne Srbije. Iskupili smo se sa štabom Grupe bataljona svi: Tempo, Iso, Avdo, Uglješa, Tošo. Vodiča nemamo; treba da se orjentišemo po karti i da odredimo pravac pokreta. Poslije kratkog savjetovanja, riješili smo da idemo na selo Olovce, a odatle da se ispod sela Brložaka spustimo na drum Tuzla - Kladanj i da se kod Rastića prebacimo u Šekovački kraj. Od Rastića do slobodnih šekovačkih sela nema ni sat hoda. Pred pokret s vrha Konjuha Tempo naredi našem kuriru Hodžiću da se ispne na piramidu i da na njoj pobode našu zastavu. Tu, nedaleko od piramide sahranjen je husinski rudar o kome pjeva poznata partizanska pjesma "Konjuh planinom..." Borci koji nisu znali zašto se Hodžić penje na piramidu, gledali su ga začudeno. Ali kad se na vrhu piramide zalepršala crvena zastava, sva su se lica ozarila, a u drugom bataljonu odjeknula je pjesma: "Krasnoje znamja, Znamja svobodi, Ono s' jedinjajet Svih stran narodi. Smjelo mi v boj pajdjom Za vlast covjetov, Ikak zdjin umrjom V borbi za eta." Na njihovu omiljenu pjesmu, odgovorio je Prvi bataljon svojom pjesmom, ciji je refrem: "Jer smo mi, jer smo mi Bosanski proleteri" odjekivao nad drjemovnim šumama Konjuha. Ništa nas neće pokolebati, nikakva lišavanja ni žrtve neće uplašiti nas, bosanske proletere, koji se bijemo pod ovom zastavom - to kao da ću govorili kroz pjesmu ovi gladni, slabo odjeveni ali za stvar slobode svoje zemlje na sve spremni ljudi, ostavljajući svoju zastavu nad grobom cvog poginulog druga, usred puste bosanske planine. Kolona je krenula bodro pod nogu, i svaki borac je još jednom, kao na pozdrav, bacio pogled na zastavu koja se lepršala na jutarnjem povjetarcu. Druže Tito Maršale
Oj, Kozaro, Kozarice moja, ponajviše dala si heroja. Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice. Poznaju se braća Kozarčani po pjevanju i po jurišanju. Druže Tito maršale, naša borba takva je! Naša borba zahtijeva kad se gine da se pjeva. Partizanska O putniče
O, putniče iz daljine, Ako tvoje srce gine za ljepotom, koju niđe Niti pozna niti viđe, Za ljepotom koju samo Raj u sebi skriva tamo, A ti hodi I pohodi Moj lijepi rodni kraj. Gle, što dosad gled'o nisi: Plava brda, sjajni visi, Podupiru nebo naše A pod njima ravne paše I lijepa mirna sela Pozdravljaju bistra vrela, A k'o laki, dragi snovi, B'jela jata - golubovi U zlatni se gube sjaj. Ovdje, cv'jeće gleda na te, Tamo slatki zvuk se njija, A na ruže i granate, K'o pramenje snježno, blago, Leptirova jato drago Svoja laka krila svija - A do plavih vodâ oni', Kud pastirka stado goni, Pozlaćeni šumi gaj. Svuda život! Svuda zdravlje! U topoli pjeva slavlje, Vjetrić struji i na krilu Zlatnim zrakom nosi svilu, A daleko r'jeka čista U širokom polju blista I k'o pozdrav drag i mio Njezin slatki šumor ti'o U mili te zove kraj. O, lijepa zemljo draga, U tebi su sva mi blaga! U tebi je sreća moja! U tebi mi duh propoja! Pa do groba, tebe, majko, Tvoj će sinak ljubit' žarko, I u sreći, bolu tvome, Ti ćeš biti srcu mome, Sveti oltar, zlatni raj! Aleksa Šantić, 1901. |
Ah, što mi se Travnik zamaglio
Dv'je planine viš' Travnika grada, Vilenica, spram nje Bukovica. Vilenica Bukovicu pita: "Ah što mi se Travnik zamaglio? Ili gori, il' ga kuga mori?" "Niti gori, nit' ga kuga mori, djevojka ga okom zapalila, čarnim okom kroz srčali pendžer! Izgoriše dva nova dućana, dva dućana i nova mejhana, i mešćema gdje kadija sudi!" Sevdalinka (Bosna) Dv’je planine vrh Travnika grada
Dv’je planine vrh Travnika grada: Bukovica, spram nje Vilenica. Vilenica Bukovicu pita: ”Ah što mi se Travnik zamaglio, ili gori il’ ga kuga mori?” ”Niti gori, nit’ ga kuga mori, djevojka ga okom zapalila, čarnim okom kroz srčali pendžer!” Sevdalinka (Bosna) Kolike su po Glasincu kule
Kolike su po Glasincu kule, ponajviša kula ćehajina, u vrh kule Zaima djevojka. Njoj dolazi drugarica Ajka, preko bašče, krijući od majke, pa doziva Zaimu djevojku: Drugarice, Zaima djevojko, da te majka porodila slijepu, bolje neg te porodila lijepu! S tebe su se ljudi zavadili i krvavih rana dopanuli. Ibru nose novoj berbernici, Hasan-agu ka novom mezaru! Sevdalinka (Bosna) Koliko je Pr’jedor polje
Koliko je Pr’jedor polje, dugo, široko, još je ljepša, Pr’jedorčanka, mlada djevojka. Otud ide mlado momce, tanko, visoko, konja jaše, sablju paše, ide po dragu. Makni mi se, mlado momče, ja sam žalosna! Široko je Pr’jedor polje, umorit ću se, duboka je Sana voda, utopit ću se. Sevdalinka (Bosna) Osu se nebo zvizdama
Osu se nebo zvizdama I ravno polje ovcama. Ovcama nema čobana, Jedno im d’jete čobanče. Ono je ludo zaspalo. Budi ga seka Hasnija: "Ustani, brate Alija, Odoše, ovce poljima". Sevdalinka (Bosna) Sa Ovčara i Kablara
Sa Ovčara i Kablara Čobanica progovara. Druže Tito, bjela lica, kad češ doči do Užica? Kad češ doći u Užice i dovesti jedinice? Druže Tito, primi naske u redove partizanske. Partizanska Sa Ovčara i Kablara je partizanska pjesma spjevana u vrijeme postojanja slobodnog teritorija tzv. Užičke republike i to je prva narodna pjesma vezana za Tita i njegovo ime. Nazivaju je i himnom Užičke republike . Etnolozi i folkloristi je ocjenjuju kao narodnu čobansku pesmu, koja je nastala na relaciji Čačak - Užice i koja je vezana za dva planinska masiva Ovčar i Kablar, za slobodno Užice i maršala J. B. Tita. Nakon Drugog svjetskog rata postala je himna Dragačevskog sabora trubača Srbije, a Radio Čačak je melodijom ove pjesme najavljivao svoje emisije. Za autora pjesme smatra se Momir Mišo Pantelić iz sela Dučalovića u Dragačevu. Pred svoju smrt svojoj obitelji ostavio je poruku da mu na sahrani dragačevski trubači pored Lenjinovog posmrnog marša sviraju pjesmu Sa Ovčara i Kablara koju je on spjevao. Za film Užička republika Ljubivoje Ršumović spjevao je još dva stiha: Druže Tito, mili rode / vodićeš nas do slobode!. (Izvor: Wikipedija) Bilećanka
Sred pušaka bajoneta, straze oko nas, tiho kreće nasa četa kroz bilećki kras. Čuje se odjek koraka po kamenju hercegovskom; Hej, haj, hoj! Hej, haj, hoj! Daleko si zavičaju, mi prognani smo, prognaše nas zbog zločina što te ljubimo. Čuje se odjek koraka po kamenju hercegovskom; Hej, haj, hoj! Hej, haj, hoj! Osta majka bez svog sina žena bez druga Pusta osta kuća njina Gorka sudbina Čuje se odjek koraka po kamenju Hercegovskom; Hej, haj, hoj! Hej, haj, hoj! Kroz progonstvo i trpljenje, kroz tamnice mrak Dolazi nam novi život, čujte mu korak. Čuje se odjek koraka po kamenu hercegovskom Hej, haj, hoj! Hej, haj, hoj! Milan Apih Pjesma Bilećanka je nastala u teškim uvjetima koji su vladali u kaznionici u Bileći. Pred samo izbijanje 2. svj. rata kaznionice Kraljevine Jugoslavije su bile prepune političkih zatvorenika. Vlasti su policijskim terorom pokušale iskorjeniti sve jači otpor. Tako je 1940. otvoren jos jedan koncetracijski logor za političke zatvorenike u oronuloj i hladnoj turskoj kasarni u Bileći. Logoraši su bili raspoređeni u četri sobe nazvane "slovenačka" (slovenska), "makedonsaka", "srpska" i "ženska". Nije ih ništa moglo pokolebati u namjeri da se organiziraju i tako održe svoje ideale i spremnost za borbu. Između ostalog, organizirali su i kulturno-umjetnički rad. Krajem aprila su počeli pripreme za proslavu 1. maja. Sastavljani su programi proslave, a zborovi su uvjezbavali Internacionalu i ostale revolucionarne pjesme. Iako bez muzičke pratnje, zvuci pjesama su odjekivali kasarnom. Tako se došlo na ideju, po uzoru na pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, da se spjeva pjesma o Bileći. Učitelj iz Celja, Milan Apih, je sve iznenadio brzinom i talentom. Jedne noći je spjevao preljepu i pomalo neobičnu pjesmu koja je sve oduševila. Slijedećeg dana je Todor Vujasinović preveo pjesmu na srpsko-hrvatski. Tako je pjesma od svog nastanka saživjela na dva jezika. Proslava 1. maja počela je pored rijeke Trebišnice. Logoraši koji su bili okruženi naoružanom stražom poslije otpjevane Internacionale i kratkog prigodnog referata, zapjevaše jako i smiono stihove nove pjesme. Žandari su stajali njemi oduševljeni hrabrošću logoraša a i ljepotom pjesme koji po prvi put slušaju. Kolona logoraša je prolaskom gradskim ulicama ponovo zapjevala Bilećanku. Bilećani su upijali riječi nove pjesme, pjevušili ih i širili dalje. Tako je pjesma logoraša izasla i odjekivala cijelom zemljom i prije nego što su se logoraši našli na slobodi. |
Prokletije planine
|
Gusinje se iz temelja ljulja
Gusinje se iz temelja ljulja, od momaka i od đevojaka: đevojke ga pjesmom zapalile, a momčad ga kolom opasala! Vraćaju se sa gore glasovi, a biju se na vodi talasi, azgin momčad, a šerne đevojke, Đurđev-danak sa beharom dođe, sa beharom i sa zelen-listom; digao se snijeg uz planine, uz planine, mrke Prokletije, kao jata b’jelih labudova, il’ ko runa proljećnih oblaka. Zamukle su puške na granici, proljeće je, a ratova nema, ne donose mrtve ljucke glave, i ne kupe momčad u askere, mili Bože, nek tako potraje! Objavljeno u Enciklopediji sandžačkobošnjačke književnosti, Tom 2, El-Kelimeh, SBK, Novi Pazar 2014. |
Rožajski kraj i Poibarje
|
Ibar voda nema broda
Ibar voda nema broda, do sve kamen do kamena; po kamenu bosilj raste, po bosiljku kolo igra, iz kola se magla digla, u maglu se soko vije! Mamljaju ga mladi momci, na njihove zlatne nože; što ga oni više mame, to se soko više vije! Mamljaju ga nevjestice, na svilene jaglučice; što ga one više mame, to se soko niže spušta; krilima im lad činjaše, đevojkam se zagrljaše! Ne čudim se Šipu u planini
Ne čudim se Šipu u planini, ni Rožaju što je pod planinom, ni Akovu što je u tjeskobi, ni Pazaru što je na jordamu, ni Sjenici što je u ravnici, Ibar vodi što se često muti, no mom dragom što se na me ljuti! Ako sam mu šećer-šerbet dala, nijesam ga pod prozore zvala; ako sam ga pod prozore zvala, nijesam mu vezen jagluk dala; ako sam mu vezen jagluk dala, to je samo da ga boli glava, putujući, na mene misleći, dan i noć se meni nadajući! |
|
