|
|
PRIMORSKI POJAS > PLANINE DALMACIJE > PLANINE JUŽNE DALMACIJE I MEDITERANSKE HERCEGOVINE > Borut
Država: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Borut, 464 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.9994, 17.7012
Država: Bosna i Hercegovina, Hrvatska
Najviši vrh: Borut, 464 m
Koordinate najvišeg vrha: 42.9994, 17.7012
O planini
|
|
UvodBrdo Borut smjestilo se na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Proteže se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok, pri čemu se niži sjeverozapadni dio nalazi na hrvatskom, a jugoistočni i viši dio na bosansko-hercegovačkom teritoriju.
Zajedno sa brdskom skupinom Popina-Bulutovac-Metaljka-Šibanica-Dešenj i brdom Zvijezdina tvori sjeverno predbrđe planine Žabe - dominantne planine istočnog dijela Neretvanske krajine i neumskog zaleđa. ENGLISH SUMMARY: Borut
Borut Hill is located on the border of Bosnia and Herzegovina and Croatia. It stretches in the Dinaric direction northwest-southeast, with the lower northwestern part located on the Croatian, and the southeastern and higher part on the territory of Bosnia and Herzegovina. Together with larger hill group Popina-Bulutovac-Metaljka-Šibanica-Dešenj and the hill Zvijezdina, it forms the northern foothills of the mountain Žaba - the dominant mountains of the eastern part of the Neretva region and the Neum hinterland. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici brda Borut
Oglašavajte ovdje:
|
Brdo Borut, prostorni prikaz
Izvor: Google Earth, 2021.
Izvor: Google Earth, 2021.
Borut - sjever, detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000
Borut - jug, detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000
Dobranje, područje sjeveroistočno od crkve Male Gospe
Sjeverna padina Boruta iznad sela Glušci
|
Polje Pologoša u sjeverozapadnom podnožju brda Borut
|
|
Izvor Bijeli Vir
Jezero u kojem se nalazi izvor smjestilo nalazi se u mjestu Bijeli Vir, oko 7 km udaljenom od grada Metkovića. Iz izvora otječe rječica Mislina. |
PRIRODA
|
Kuća u Dobranjama
Tradicijsku arhitekturu dalmatinskog zaleđa i hercegovačkog područja karakterizira tradicionalna kamena kuća katnica - u prizemlju sa štalom ili konobom - ako se radi o vinorodnom području. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
Pogled na Bijeli Vir, zapadne padine Male Žabe (lijevo), i u nizini Neretve Veliki i Mali Hum
|
ADMINISTRATIVNA PODJELA Općina Zažablje jedna je od najmanjih administrativnih jedinica u Hrvatskoj, smještena na sjeveroistočnoj granici Dubrovačko-neretvanske županije. Unutar Dubrovačko-neretvanske županije graniči s četiri jedinice lokalne samouprave i to: svojim sjevernim djelom graniči s Gradom Metkovićem i Općinom Kula Norinska, na sjeverozapadu graniči s Gradom Opuzenom, a na zapadu s Općinom Slivno Ravno. Južnim i istočnim djelom Općina Zažablje graniči sa Republikom BiH, te je granica općine u dužini od oko 14 km ujedno i državna granica prema BiH. U sastavu Općine Zažablje ulaze sljedeća naseljena mjesta: Badžula, Bijeli Vir, Dobranje, Mislina, Mlinište i Vidonje. Sjedište je u Mliništu. Od ukupne površine općine oko 40 km2 je brdsko područje, dok je oko 15km2 močvarno područje ispresjecano kanalima sa prirodnim jezerom Kuti, obraslo trskom, a ostatak površine općine je poljoprivredno obradivo područje uz rijeku Mislinu i područje Boturica. Većina domaćinstava s ovog područja ima svoj posjed i bavi se poljoprivredom kao osnovnom ili dopunskom djelatnošću. Sjedište Općine Zažablje je u Mliništu. Općina Zažablje zauzima površinu od 60,82 km2 i to prema naseljima: Bijeli Vir 8,7 km2, Dobranje 9,31 km2, Vidonje13,62 km2, Mlinište 11,08 km2, Mislina 9,51 km2, Badžula 8,57 km2. Prema popisu stanovništva iz 2011. Godine Općina Zažablje ima 757 stanovnika, od toga 396 muških i 361 ženskih. Prema kretanju broja stanovnika od 1971. do 2011. Godine, odnosno prema indeksima kretanja broja stanovnika, vidljiv je pad broja stanovnika u Općini. |
Povijesni pregled
Prapovijest
Prostor Dobranja i Bijelog Viar bio je naseljen još u prapovijesno doba. Prvi stanovnici bili su Iliri, od kojih je ostalo više usamljenih i grupnih gomila u ovom kraju.
Antika
Prema arheološkim istraživanjima, na području Dobranja nalazila čak tri manja antička naselja: jedno kod Zminje glavice (gdje nalazimo i ostatke srednovjekovnoga graditeljstva) u zaseoku Dobranje, drugo kod Maslaćevih kuća u hercegovačkome dijelu Dobranja i treće u Srijetežu.
Srednji vijek
Iz radboblja srednjeg vijeka na ovome prostoru ostali su stećci, koji se nalaze na tri lokacije: Bobovištu, Zmijinoj glavici i kod stare župne crkve. Nekropola kod stare župne crkve bila je najveća.
12. stoljeće
Ovaj je kraj krajem 12. stoljeća pripadao župi Žabsko, koja je u to vrijeme bila u stonskoj biskupiji.
Žaba (još i Zažablje, Žapsko) je bila srednjovjekovna župa Humske zemlje. Prvi put se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina u 12. stoljeću. Obuhvaćala je prostor oko planine Žabe koja se nalazi u sredini župe i koja ju je dijelila na kontinentalni dio (sjeverno od planine) i primorski (južno od planine).
Žaba (još i Zažablje, Žapsko) je bila srednjovjekovna župa Humske zemlje. Prvi put se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina u 12. stoljeću. Obuhvaćala je prostor oko planine Žabe koja se nalazi u sredini župe i koja ju je dijelila na kontinentalni dio (sjeverno od planine) i primorski (južno od planine).
14. stoljeće
|
Dobranje i okolni kraj u 14. stoljeću dolaze pod trebinjsku biskupiju i nalaze se u sastavu župe Zažablje sa sjedištem u hercegovačkom Gradcu. Najveće selo stare župe je Dobranje. kojje se prvi puta spominje krajem 14. st. Najvjerojatnije su već tada postojala barem tri naselja: Dobranje, Sankovići (ime sela povezuje se sa srednjovjekovnom velikaškom obitelji Sanković) i Bobovište.
15. stoljeće
Turci su ovaj kraj zauzeli već nakon pada Čitluka u njihove ruke 1471. godine. Oslobođenje od Turaka došlo je tek 1694. godine.
Do osmanlijskih osvajanja jedinstveno područje Zažablja obuhvaćalo je župe Dobranje, Vidonje i Slivna koji danas pripadaju Neretvanskoj krajini, Hrasno, Hutovo i Gradac koji danas pripadaju Hercegovini te zapadnom dijelu Dubrovačkoga primorja. |
Srednjovjekovni stećak na groblju pored stare župne crkve u Dobranjama
|
17. stoljeće
1669. Nakon Morejskoga rata (1684.- 1699.) Karlovačkim mirom 1669. godine preko ovog područja povučena je nova granica, koja je prošla Dobranjskog polja, pa dio sela dolazi pod vlast Mletačke Republike, a većina naroda tadašnje župe ostala je pod Turcima. Dobranjski (uključujući i one koji danas pripadaju Hercegovini) su i vidonjski zaseoci (osim Brestice čiji je istočni dio ostao pod Osmanlijama) pripali Mletačkoj Republici, dok su gradački (nakon što su nekoliko godina pripadali Mlečanima) ostali pod osmanlijskom vlašću. U tome se razdoblju u selo Glušci doselilo pravoslavno stanovništvo te se navedeno naselje izdvojilo iz dobranjske župe.
Poslije Kandijskog rata (1645. do 1669.), koji je završio 1669. godine Dobranje su odlukom trebinjskog biskupa Ante Primija odijeljene od Gradca i sa selima Donjeg Hrasna postale samostalna župa Dobranje.
1683. godine odvajanjem od župe Gradac utemeljena je dobranjska župa, koja je tada brojila oko 150 kuća, i koja je osim dobranjskih zaselaka (u koje su se dotada ubrajali i Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj, Borut te dio samoga naselja Dobranje koji je počekom 18. stoljeća ostao pod osmanlijskom vlašću) obuhvaćala i čitavo područje Hrasna i Dubrava (uključujući i sam grad Stolac).
Poslije Kandijskog rata (1645. do 1669.), koji je završio 1669. godine Dobranje su odlukom trebinjskog biskupa Ante Primija odijeljene od Gradca i sa selima Donjeg Hrasna postale samostalna župa Dobranje.
1683. godine odvajanjem od župe Gradac utemeljena je dobranjska župa, koja je tada brojila oko 150 kuća, i koja je osim dobranjskih zaselaka (u koje su se dotada ubrajali i Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj, Borut te dio samoga naselja Dobranje koji je počekom 18. stoljeća ostao pod osmanlijskom vlašću) obuhvaćala i čitavo područje Hrasna i Dubrava (uključujući i sam grad Stolac).
18. stoljeće
1718. Nakon konačnoga utvrđivanja mletačko-osmanlijske granice Požarevačkim mirom iz 1718., pod osmanlijsku se vlast vratio i dio naselja Dobranje te zaseoci Srijetež, Zarkovići, Kljenak, Kolojanj i Borut (koji su dvadesetak godina pripadali Dalmaciji).
20. stoljeće
1905.
Postavlja se temeljni kamen za školu u Dobranjama, na pola puta između Dobranja i Bijelog Vira. Već sljedeće godine škola je otvorena, pohađa ju 100 djece.
1930.
Župnici župe Dobranje napuštaju župnu kuću u Dobranjama i nastanjuju se u Bijelom Viru gdje Don Radovan Jerković gradi novu župnu kuću na dva kata.
Postavlja se temeljni kamen za školu u Dobranjama, na pola puta između Dobranja i Bijelog Vira. Već sljedeće godine škola je otvorena, pohađa ju 100 djece.
1930.
Župnici župe Dobranje napuštaju župnu kuću u Dobranjama i nastanjuju se u Bijelom Viru gdje Don Radovan Jerković gradi novu župnu kuću na dva kata.
Po planini i po kraju
ZAPADNO PODNOŽJE BORUTA
Bijeli Vir
Bijeli Vir na padinama Vateljice (Borut)
Bijeli Vir
Čatrnja u Bijelom Viru
|
Bijeli Vir je jedno od 6 naselja (Badžula, Bijeli Vir, Dobranje, Mislina, Mlinište - sjedište općine i Vidonje) u sastavu općine Zažablje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazilo se u sastavu stare općine Metković. Naselje se nalazi u dolini Neretve uz lokalnu prometnicu Metković - Neum.
S gradnjom Napoleonove ceste 1809. stanovništvo se s brdskih dobranjskih zaselaka (vidi Dobranje >) polako počelo spuštati prema Neretvanskoj dolini te je u drugoj polovici 19. stoljeća uz vrelo Bijeli vir, iz kojega izvire rječica Mislina, postupno nastalo istoimeno naselje. Na području Bijeloga Vira pronađeni su ostaci antičkoga crijepa i glinenih posuda. Dijelovi sela Bijeli Vir su: Dosinovac (nazvan po vrsti kasne smokve dosnici), Grđa (usp. Grdan ili grd "golem"), Kupinjak (od riječi kupina), Sapavica (potječe od riječi u značenju "nasut") te Krča, Novo naselje ili Zakupinjak. Gotovo se čitavo 19. i 20. stoljeće naselje službeno naziva Bili Vir iako su njegovi stanovnici ijekavci. Na to su vjerojatno utjecali župnici koji su uglavnom bili glagoljaši iz ikavskoga dijela Dalmacije. Nekada dio povijesne župe Dobranje, Bijeli Vir je danas najveće dobranjsko selo, dok je samo Dobranje opustjelo. IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Doprinos don Mile Vidovića onomastičkim istraživanjima. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića / Armanda, Ivan (ur.). Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, 2021. str. 39-71 (PDF) 
Naselje Bijeli Vir
|
Bijeli vir (izvor i jezero)
|
Položaj. Izvor Bijeli Vir nalazi se u mjestu Bijeli Vir, oko 7 km udaljenom od grada Metkovića. Nakon ulaska u selo skreće se desno te se nakon 2 km dolazi do jezera u kojem se nalazi izvor. Iz izvora otječe rječica Mislina.
Opis. Cijelo jezero je dugačko 70 m i široko 30 m. Voda dotiče iz nekoliko većih i mnoštvo manjih pukotina u dnu jezera. Na mjestima izviranja dno je golo i prekriveno sedimentom dok su ostali dijelovi dna prekriveni vodenom vegetacijom. Na 9,8 m dubine nalazi se ulaz u jamu. Jama je duboka 7,2 m do mjesta do kojeg se može zaroniti s horiz. duljinom od 4 m. U jami su stijene čiste bez sedimenta što upućuje da je tok iz jame u prostor jezera dovoljno jak da sprječava taloženje sedimenta u jami. Stijene su potpuno isprane, uglačane, glatkih bridova. Jama završava na dubini od 17 metara sa dva uska kanala, neprolazna za čovjeka. Tijekom istraživanja 2014. godine osim sitnih riba, na njima nije uočena fauna. IZVOR GRUPA AUTORA: Studija Glavne ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu HE OMBLA Knjiga 3. Bioraznolikost špiljskih objekata na širem području zahvata. Zagreb, 2015. (PDF) 
Položaj Bijelog Vira u brdskoj uvali između brda Borut i padina Male Žabe
Vrhovi Male Žabe iznad Bijelog Vira
|
Kemijske analize vode s izvora Bijeli Vir pokazivale su povećan sadržaj klorida (300 - 500 mg/l) i onečišćenja izazvana fekalijama. Uzroci onečišćenja potječu iz bliskog naselja bez izgrađene kanalizacije. Zbog navedenoga, lokalno pučanstvo vodu s tog izvora ne koristi za piće te isti nije uključen u sustav vodoopskrbe područja. IZVOR Elaborat zaštite okoliša u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš Kamenolom ''Pologoša – Bijeli Vir'', eksploatacija tehničkog građevnog kamena i betonara – Izmjena zahvata (PDF) 
Jezero Bijeli Vir
Bijeli Vir
Iz Bijelog Vira istječe rječica Mislina.
|
Župna crkva Gospe Lurdske i sv. Petar
Bijeli Vir sa crkvom Gospe Lurdske i sv. Petra
U pozadini nizina Neretve i planina Rujnica |
Crkva je sagrađena za vrijeme župnika don Ante Šipića 1975. godine kada ju je posvetio nadbiskup Frane Franić. Moderna betonska građevina djelo je arhitektice Eugenije Hamzić iz Rima, a dimenzija je 16×8,80 metara. Naknadno je podignut dvokatni betonski zvonik, koji je za vrijeme župnika Luetića dobio današnji izgled i piramidalni završetak. Izgrađena je na mjestu srušene kapele, također posvećene Gospi Lurdskoj. Pored crkve je 1986. napravljena špilja Gospe Lurdske s Gospinim kipom, djelom akademskog kipara Dušana Stanojevića iz 1969.
Crkva Gospa Lurdska i sv. Petar u Bijelom Viru
|
Kapela Srca Isusova
Kapela na novom groblju podignuta je 1983. Betonska građevina s malom četvrtastom apsidom duga je 9 a široka 5,90 metara. Preslica i kameni okviri oko vrata i prozora potječu od srušene kapele Gospe Lurdske u Bijelom Viru, kod današnje župne crkve. U crkvi je kip Srca Isusova, nabavljen 1971. godine.
Kapela na novom groblju podignuta je 1983. Betonska građevina s malom četvrtastom apsidom duga je 9 a široka 5,90 metara. Preslica i kameni okviri oko vrata i prozora potječu od srušene kapele Gospe Lurdske u Bijelom Viru, kod današnje župne crkve. U crkvi je kip Srca Isusova, nabavljen 1971. godine.
Špile (Bijeli Vir)
|
Selo Spile (dolazi od špila - spilja), na kartama upisano i kao Špile, osnovano je 1842. kad se spominje pod imenom Bilivir (izgovara se Bijeli Vir), no kako je isto ime nosio i najveći dobranjski zaselak, uvriježilo se novo ime Spile, prvi put zabilježeno u popisu vidonjskih naselja iz 1888. Selo i danas uglavnom napučuje vidonjsko stanovništvo. Kao i Krčevine, Medarevine, Obšivačevo Guvno i Obšivačeva Glavica Spile su 1864. bile predmetom spora između dobranjskoga glavara Petra Majčice i obitelji Obrvan, Obšivač i Crnčević koje su ondje živjele, a namete plaćale vidonjskoj općini. Godine 1875. spor je riješen u korist dobranjske općine, pa su se navedene obitelji privremeno iselile na područje vidonjske župe. Godine 1963. sva navedena sela i crkveno, zbog blizine, pripojena župi Dobranje - Bijeli Vir iako su njihovi stanovnici podrijetlom Vidonjci. Ime Spile kadšto se odnosi i na dio Krčevina, Medarevine te Obšivačevu i Simatovu Glavicu koje također naoučuje vidonjsko stanovnitvo. (D. Vidović, 2021.)
Simatova Glavica
Zaselak Simatova Glavica naselili su u drugoj polovici 19. stoljeća Simati iz dobranjskoga zaseoka Kose. Ista se obitelj do sredine 20. stoljeća preselila na Spile i Mali Hum. (D. Vidović, 2021.)
Špile uz rječicu Mislinu
|
Spomenik Ivanu Veraji kojeg su 5. svibnja 1935. ubili žandari. Organizatori spomenika podignutog 6.5.1937. bili su istaknuti članovi HSS-a: dr. Niko Bjelovučić, Ivan Jovanović, Ilija Gabrić, Cvijeto Pavlović i drugi.
Špile, spomenik Ivanu Veraji
|
Grđa (Bijeli Vir)
Bjelovirski zaselak. Kako je riječ je o prostranoj dragi koja povezuje neretvansko blato i padine Male Žabe, čini se vjerojatnijim izvođenje od pridjeva grd u značenju golem, kako je zabilježeno primjerice u Istarskome razvodu.
Kose (Bijeli Vir)
Zaselak Kose nalazi se iznad današnjih Špila. U zaselak su se Kose (kosa znači litica) i su se početkom 19. stoljeća doselili članovi obitelji Obradović i nakon njih Simati.
Dijelom se Kosa drži i susjedni zaselak Čèrjēnci, koji je ime dobio prema svojstvima tla: čerjenci - obradiva tla sa zemljom crvenicom. Oba se naselja spominju u povijesnim izvorima od 19. stoljeća.
Dijelom se Kosa drži i susjedni zaselak Čèrjēnci, koji je ime dobio prema svojstvima tla: čerjenci - obradiva tla sa zemljom crvenicom. Oba se naselja spominju u povijesnim izvorima od 19. stoljeća.
Dangube (Bijeli Vir)
Dangube se još ponekad nazivaju i Staje. Selo se spominje u popisu naselja 1853., no bilo je i prije naseljeno. Ime Dangube je antroponimnoga postanka - obitelj Dangubići živre u okolici Ljubinja, u istočnoj Hercegovini.
U naselje se najčešće ubrajao i dobranjski zaselak Rakalovac koji se nalazio na padinama jugoistočnim padinama brda Borut, uz samu hercegovačku granicu. Naselje Kućine (kućine - u značenju prostora na kojemu su se nekoć nalazile kuće) nalazilo se na području današnjega zaseoka Dangube.
U naselje se najčešće ubrajao i dobranjski zaselak Rakalovac koji se nalazio na padinama jugoistočnim padinama brda Borut, uz samu hercegovačku granicu. Naselje Kućine (kućine - u značenju prostora na kojemu su se nekoć nalazile kuće) nalazilo se na području današnjega zaseoka Dangube.
Bobovište (Bijeli Vir)
|
Jedini je dobranjski zaselak koji se spominje prije 17. stoljeća današnje Bobovište (bobovište, zemljište na kojemu se uzgajao bob). Ostala se naselja spominju tek od konca 18. stoljeća iako su neka od njih (kao što su Borut, Cerovo/Cerevo, Kalop(e)rovići/Kaloperići, Kolojanj, Kučine, Oštrovce, Sankovići i Srijetez) naseljena i znatno ranije.
U Bobovištu se na lokalitetu Torina nalaze tri stećka, što potvrđuje mišljenje mjesnih povjesničara da je Bobovište bilo naseljeno u srednjovjekovlju. Dijalektološki je veoma zanimljiv podatak da se selo prvi put u povijesnim izvorima spominje 1589. pod imenom Bobovišća (Bobovischia) a jedninski oblik Bobovišće zabilježen je još početkom 20. stoljeća. Povijesno dobranjski zaselak, Bobovište se u suvremeno vrijeme spominje kao zaselak Bijelog Vira. IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Doprinos don Mile Vidovića onomastičkim istraživanjima. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića / Armanda, Ivan (ur.). Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, 2021. str. 39-71 (PDF) |
Bobovište iznad Bijelog Vira
|
Prisoje
Sjeveroistočno od Bobovišta (čijim se zaseokom smatrao) na granici s Hercegovinom smješten je zaselak Prisoje (prisoje - predjel izložen Sunčevim zrakama).
Mršin Do
Kadšto se iz sela kao posebno naselje izdvajao zaselak Mršin Do (Mrse < mrse - mršava osoba).
Oštrovce (Bijeli Vir)
|
Oštrovce je zaselak koji je napušten. Nalazi se u zaleđu Bijelog Vira odmah iza kamenoloma na pola puta od Bobovišta prema Dangubama. Prvi put se spominje 1872. godine. Godine 1898. u Oštrovcima žive tri obitelji sa 13 članova, a 1925. godine 16. U ovom zaseoku živjele su obitelji Sršen koji su kasnije preselile u Bijeli Vir. Zaselak se sastojao od četiri građevinska objekta od kojih je danas samo jedan u funkciji vikendice, dok su ostali postali ruševine.
Naziv zaselka se dovodi u svezu s pridjevom oštar. U povijesnim izvorima se bilježi i oblik Oštrovac koji nije potvrđen na terenu. IZVOR Dobranje. Wikipedija (hr) |
Kuća u Oštrovcima
Autor Ivo Mišur - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=55867076 |
KOŠIĆA GLAVICA
Pogled na Košića glavicu (316 m n.v.) s ceste Bijeli Vir-Dobranje
|
Niz vršaka koji završavaju Košića glavicom (desno)
Dobranje
|
Dobranje je jedno od 6 naselja (Badžula, Bijeli Vir, Dobranje, Mislina, Mlinište - sjedište općine i Vidonje) u sastavu općine Zažablje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazilo se u sastavu stare općine Metković. Toponim Dobranje se u širemu smislu odnosi na glavninu područja koje obuhvaća današnju župu Dobranje - Bijeli Vir.
Naselje Dobranje je nastalo u srednjem vijeku oko malog, ali plodnog kraškog polja ispod planine Žabe. Ime je dobilo po hrastovim ili dubovim šumama koje su nekada pokrivale ovaj kraj, a ostaci te šume i danas se mogu vidjeti kod stare župne crkve. Tome mišljenju ide u prilog i naziv susjednih sela u Hercegovini, koja su se 1444. godine nazivala Dobrane, a kasnije su prozvana Dubrave. Nedaleko od Dobranja je i hercegovačka župa Hrasno, koja se prije zvala Dubrave. Središnje naselje Dobranje sastoji se od više zaselaka kao što su: Koloperići, Medići, Sankovići i Stražići i drugi mali zaselci, od kojih su mnogi napušteni. Povijesnom Dobranju ranije su pripadali i zaselci: Dangube, Bobovište, Oštrovce, Prisoje i dr. U prošlosti je dobranjska župa bila znatno veća i obuhvaćala je naselja na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedini dobranjski zaselak koji se spominje prije 17. st. jest današnje Bobovište. Ostala se naselja spominju tek od konca 18. st. iako su neka od njih (kao što su Borut, Cerovo/Cerevo, Kalop(e)rovići/Kaloperići, Kolojanj, Kućine, Oštrovce, Sankovići, Srijetež) naseljena i znatno ranije. Brdski zaseoci Čerjenci, Đangube/Staje, Kose, Ponorine, Pribojci, Prisoje, Rakalovac, Strižići i Surdup te današnje najveće dobranjsko selo Bijeli Vir spominju se u povijesnim izvorima u 19. stoljeću, no mnoga su od tih naselja jamačno bila napučena i prije. Nekoć je središnje selo Dobranje bilo veliko naselje, ali je zbog velikog raseljavanja ono bivalo sve manj. Tako je prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Dobranju obitavalo svega 9 stanovnika, a prema popisu iz 2011. taj broj je još manji, 6 stanovnika. Pučka škola u Dobranjama, kao trinaesta škola metkovskog kotara otvorena je 9.10.1906. Zgrada sa stanom za učitelja bila je sagrađena u središtu mjesta. Prva učiteljica bila je Katica Čučuković iz Janjine, a školu je pohađalo oko 100 đaka. Zbog iseljavanja u okolna naselja smanjivao se broj stanovnika, a time i đaka, tako da je škola prestala s radom. Objekt škole danas je ruševina. 
Dobranje, prostor oko crkve Male Gospe i nekropole stećaka
Selo Dobranje se prvi put spominje 1398., i to pod imenom Dobrani. Isti oblik (zabilježen kao Dobranni) bilježi i trebinjski biskup Resti 1639. Od 1589. u dokumentima usporedo s likom Dobrani dolazi i oblik Dobranje (Dobragne). Potonji je lik vjerojatno nastao ukrštanjem izvornoga sufiksa -ane/-ani i sufiksa -onja. Da je izvorni oblik onaj na -ane/-ani, potvrđuje činjenica da starije stanovništvo selo zove Dòbrane. Ojkonim je antroponimnoga postanja te ga je moguće dovesti u svezu s antroponimnom osnovom Dobr- koja je česta u Zažablju i Popovu (Dobrićevo, Dobromani, Dobrovo, Dobromiri i Dodanovići u Zažablju i susjednome Popovu). Spomenuti toponim pučka etimologija povezuje s općom imenicom dub (dub - hrast), pa 1704. pri dodjeli zemljišta mletačkim zaslužnicima nalazimo oblik Dubrane.
IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Antroponimija i toponimija Zažablja. Doktorski rad. Sveučilište u Zagrebu, Filizofski fakultet. Zagreb, 2011. (PDF) |
Povijesno, zaselci Dobranja bili su: Bijȇlī Vȋr, Bòbovište, Čèrjēnci, Dàngube (Stȁje), Dòbran(j)e, Glȗšca (Glȗšci; u koje su ubrojeni i Glušci, danas mjesto nastanjeno pravoslavcima, no nekoć selo u kojemu su posjedi bili uglavnom u vlasništvu Dobranjaca), Kalòp(e)rovići (Kalòperići), Kȍse, Kùćine, Mȃlī Hȗm, Òštrōvce, Pònorine, Prìbōjci, Prȉsoje, Ràkalovac, Sánkovići, Sìmatova Glàvica, Strȉžići (Strížići; Strȉžića Počívala) i Sùrdup. 
Stara škola u Dobranjama otvorena je 1906. godine
Fotografija je snimljena 1910. godine 
Ostaci stare škole u Dobranjama
Dobranje (Zažablje), Kretanje broja stanovnika 1857.-2011.
|
Ponorine (Dobranje)
Razvučeni zaselak Ponorine spominje se u popisu naselja iz 1872. U službenim se popisima naziva i Potponorine. Zaselak se nalazi između Bobovišta i Strižića, duž ceste Bijeli Vir - Dobranje.
Razvučeni zaselak Ponorine spominje se u popisu naselja iz 1872. U službenim se popisima naziva i Potponorine. Zaselak se nalazi između Bobovišta i Strižića, duž ceste Bijeli Vir - Dobranje.
Pribojci (Dobranje)
Zaselak Pribojci (priboj znači mjesto na padini), smješten je iznad Kosa na pristrancima Žabe. U njega se krajem 19. stoljeća naselila obitelj Medić.
Pribojci su izgubili sve stanovnike 1970-ih godina. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 20 (1948.); 48 (1953.); 46 (1961.) 12 (1971.); - (1981.) – (1991.)
Pribojci su izgubili sve stanovnike 1970-ih godina. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 20 (1948.); 48 (1953.); 46 (1961.) 12 (1971.); - (1981.) – (1991.)
Strižići (Dobranje)
Strȉžići (Strížići; Strȉžića Počívala); na topografskim kartama upisano i kao Stražići.
Zaselak Strižići rjeđe se naziva i Strižića Počivala. Za vrijeme osmanlijske okupacije u zaseoku su po predaji živjeli Bjelovučići koji su se prema predaji preselili na Pelješac iz Bijeloga Vira, a na njihovo su se imanje, kao kmetovi Nonkovića, iz Kučina kod današnjih Danguba u selo doselili Arnauti (po drugoj su predaji Bjelovučići nastanjivali i Kučine). Ojkonim je antroponimnoga postanja, a zanimljivo je da selo pravoslavno stanovništvo zove Strȉžići, a katoličko Strížići. (Vidović, 2021.)
Zaselak Strižići rjeđe se naziva i Strižića Počivala. Za vrijeme osmanlijske okupacije u zaseoku su po predaji živjeli Bjelovučići koji su se prema predaji preselili na Pelješac iz Bijeloga Vira, a na njihovo su se imanje, kao kmetovi Nonkovića, iz Kučina kod današnjih Danguba u selo doselili Arnauti (po drugoj su predaji Bjelovučići nastanjivali i Kučine). Ojkonim je antroponimnoga postanja, a zanimljivo je da selo pravoslavno stanovništvo zove Strȉžići, a katoličko Strížići. (Vidović, 2021.)
Sankovići (Dobranje)
|
Prema predaji zaselak je nastanjen još prije osmanlijske okupacije iako se samo ime prvi put u povijesnim izvorima spominje 1702. u jedninskome obliku Sanković.
Pluralizacijom je od pridjevka srednjovjekovne velikaške obitelji Sanković (čiji se potomak Toma Sanković spominje kao posjednik u vidonjskome zaseoku Goračići 1702.) nastao naziv naselja (ojkonim) Sankovići (u uporabi je i okamenjeni akuzativni lik Sankoviće). Domagoj Vidović je zabilježio (Vidović, 2021.) i predaju da je mjesto dobilo ime po muslimanu Stankovcu/Stankoviču koji je ondje stanovao, no također je naveo kao mu se čini da se ovdje spoj pučke etimologije (Stankovića je bilo na Trebimlji i u obližnjim Moševićima) i predaje (o poturicama od kojih su se otkupljivale kuće u Dobranjama), posve izmijenio činjenice. U selu se nalaze pučki zdenci na kojima se napajala stoka te kuće s puškarnicama, što svjedoči o teškome životu uz granicu. Iznad samih Sankovića nalazi se brdo s dvama vrhovima koje se naziva Sankovo rasoje. Sankovići su izgubili sve stanovnike 1970-ih godina. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 43 (1948.); 36 (1953.); 19 (1961.) 4 (1971.); - (1981.) – (1991.). |
Rakalovac (Dobranje)
Zaselak Rakalovac najčešće se ubrajao u naselje Dangube. Ime sela potječe od imena Rakal (< Rako < Radoslav/Radomir). Rakalovac koji je izgubio sve stalne stanovnike 1970-ih godina, nalazio se na padinama jugoistočnim padinama brda Borut, uza samu hercegovačku granicu.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 28 (1948.) 44 (1953.) 29 (1961.) 24 (1971.) - (1981.) - (1991.)
Zaselak Rakalovac najčešće se ubrajao u naselje Dangube. Ime sela potječe od imena Rakal (< Rako < Radoslav/Radomir). Rakalovac koji je izgubio sve stalne stanovnike 1970-ih godina, nalazio se na padinama jugoistočnim padinama brda Borut, uza samu hercegovačku granicu.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 28 (1948.) 44 (1953.) 29 (1961.) 24 (1971.) - (1981.) - (1991.)
Kaloperići (na kartama Koloperići)
Selo Kalop(e)rovići/Kaloperići (u puku se naziva i okamenjenim akuzativnim oblikom - Kalop(ejroviče>r) se spominje u više navrata tijekom 18. stoljeća jer je u njemu 1769. izgrađena dobranjska župna kuća. Zaselak je napušten već početkom 20. stoljeća. Ime je antroponimnoga postanja te se najvjerojatnije može dovesti u vezu s fitonimom kaloper "Tanacetum balsamita", odn. balzamski vratić, marijin list, zelje svete Marije, blažena metvica. (Vidović, 2021.)
Dobranje (Dobranje)
|
Dijelovi su sela Dobranje: Bijela vlaka (uz crkvu Male Gospe; kadšto se Bijela Vlaka izdvajala kao samostalno naselje; po jednoj od predaja koju je zabilježio don Radovan Jerković iz Bijele Vlake potječu Bjelovučići), Strana ili Poretak (dio sela prema pristrancima gore Žabe), sjeveroistočni dio Dobranja nosio je imena Selo (od 1850. do 1914. kadšto se taj predio izdvajao kao posebno naselje), Avlija, Čemer ili Pod košćelom. Dio je sela u kojemu su živjeli Maslaći (predio Ilica omeđine) ostao nakon mletačko-osmanlijskoga razgraničenja u Hercegovini.
Kretanje broja stanovnika Dobranja u prošlosti: 240 (1948.); 116 (1953.); 67 (1961.) 14 (1971.); - (1981.) – (1991.)
Kamena kuća u Dobranjama
Čatrnja u Dobranjama
Dobranje, tradicijsko gospodarstvo
|
Scena iz Dobranja
Scena iz Dobranja
|
Kapelica Svete Obitelji
|
Podignuta je 1920. uz put prema staroj župnoj crkvi. Građevina od klesanog kamena s preslicom za jedno zvono na pročelju duga je 3,90 i široka 2,50 metara. U kapelici misa se služi na blagdan Svete Obitelji i na blagdan sv. Josipa. Nedaleko od kapelice, na lokalitetu Zmijina glavica je 2003. podignut kameni križ.
Dobranje, kapelica Svete Obitelji
|
Dobranje, kapelica Svete Obitelji; upisana godina izgradnje "1920" nad ulazom
Dobranje, kapelica Svete Obitelji
|
Zmijina glavica
|
Na brdašcu Zmijina glavica uređeno je svetište na kojem se nalaze križ i kip sv. Josipa, postavljen 2004. godine. Okoliš su uredili žuljani, a kip je financirao župljanin Željko Bajo koji živi i radi u Americi.
Uređeno svetište uz križ na Zmijinoj glavici u Dobranjama
|
Dobranje, Svetište na Zmijinoj glavici
Dobranje, Zmijina glavica
Mala Žaba u pozadini |
Križni put od Bijelog Vira do Dobranja
Uz cestu od Bijelog Vira do Dobranja postavljeni su križevi koji prezentiraju postaje Križnog puta, ustanovljenog 1998, godine. Tradicionalni pohod ovoga križnog puta u župi Dobranje-Bijeli Vir započinje u proljeće, na petu korizmenu nedjelju, ispred župne crkve Gospe Lurdske u Bijelom Viru, a završava nakon 6 km hoda kod crkve Male Gospe u Dobranjama gdje se odvija misno slavlje. Križeve za križne postaje, vjernici su izradili od drveta koje raste na prostoru Neretvanske doline, a križonoše se mijenjaju u nošenju križa na svakoj novoj postaji. Drvene križeve kasnije su zamijenili betonskima.
Uz cestu od Bijelog Vira do Dobranja postavljeni su križevi koji prezentiraju postaje Križnog puta, ustanovljenog 1998, godine. Tradicionalni pohod ovoga križnog puta u župi Dobranje-Bijeli Vir započinje u proljeće, na petu korizmenu nedjelju, ispred župne crkve Gospe Lurdske u Bijelom Viru, a završava nakon 6 km hoda kod crkve Male Gospe u Dobranjama gdje se odvija misno slavlje. Križeve za križne postaje, vjernici su izradili od drveta koje raste na prostoru Neretvanske doline, a križonoše se mijenjaju u nošenju križa na svakoj novoj postaji. Drvene križeve kasnije su zamijenili betonskima.
Vjerski blagdan
Slavlje rođendana Blažene Djevice Marije, tradicionalno u Župi Dobranje – Bijeli Vir, održava se krajem ljeta, prvu nedjelju nakon blagdana Male Gospe. Tada vjernici hodočaste 6 kilometara uz molitve i pjesme od crkve Gospe Lurdske u Bijelom Viru do crkve Male Gospe u Dobranjama.
Slavlje rođendana Blažene Djevice Marije, tradicionalno u Župi Dobranje – Bijeli Vir, održava se krajem ljeta, prvu nedjelju nakon blagdana Male Gospe. Tada vjernici hodočaste 6 kilometara uz molitve i pjesme od crkve Gospe Lurdske u Bijelom Viru do crkve Male Gospe u Dobranjama.
Četrnaesta postaja križnog puta ispred crkve Male Gospe u Dobranjama
|
Druga postaja križnog puta, iznad Bijelog Vira
|
Lokalitet sa stećcima
|
Iz radboblja srednjeg vijeka na ovome prostoru ostali su stećci, koji se nalaze na tri lokacije: Bobovištu, Zmijinoj glavici i kod stare župne crkve Male Gospe.
Na području naselja Dobranje nalaze se dva lokaliteta sa stećcima: kod crkve Male Gospe (sedam stećaka, 20 ulomaka/križ, polumjesec, rozeta, bordura, ljudska figura, mač, štit/ KOORDINATE 42.98347, 17.69981) i na Zmijinoj glavici (jedan stećak/bordura/ KOORDINATE 42.98464, 17.69643). Nekropola kod stare župne crkve bila je najveća. I danas se tu može vidjeti veći broj jednostavnih i ukrašenih stećaka, kao i razbijenih koji su ugrađeni u zidove crkve prigodom njezine gradnje 1617. godine. Kamenolom iz kojeg se vadio kamen za izradu stećaka nalazi se nedaleko lokaliteta Zdrijȇš njȉve, svega nekoliko stotina metara od crkve u Dobranjama prema Maslaćevu groblju. 
|
Stećci u Poneretavlju Terenskim pregledom na neretvanskom prostoru utvrđeno je postojanje 44 položaja na kojem se nalaze kasnosrednjovjekovni nadgrobni spomenici, stećci. Deset se položaja nalazi južno od rijeke Neretve, koji je površinom znatno manji prostor od onoga sjevernijeg, na kojem se nalaze 34 položaja, što je uvjetovalo i pojedine razlike koje ipak nisu toliko izrazite. Velik je broj bio i prije poznat u literaturi, ali najčešće bez opsežnijeg opisa položaja i spomenika, dok je manji dio već obrađen ili istražen, a jedan položaj bio je potpuno nepoznat. Na 34 položajima radi se o ostatcima groblja sa stećcima, od čega su groblja na 14 položaja potpuno ili djelomično uništena te na njima imamo samo stećke koji su iskorišteni kao građevinski materijal ili ih je samo dio in situ, dok ih je devet istraženo i stećci sa njih premješteni na drugi položaj. Samo su dva položaja, groblje na Proviću te kod crkve Male Gospe na Dobranjama, zakonski zaštićena kao kulturno dobro, ostatak je samo evidentiran na lokalnoj razini. Dosadašnja razina fizičke i zakonske zaštite i valorizacije nije dovoljna, pa su groblja i spomenici iznimno ugroženi zbog zapuštenosti, gradnje i pljačkanja. Deset položaja ima uglavnom samo po jedan spomenik pa se ne može sa sigurnošću govoriti o postojanju groblja već su tu stećci vjerojatno naknadno doneseni. Što se tiče smještaja groblja, polovica se nalazi na prapovijesnoj kamenoj gomili ili u njezinoj blizini te uz prometnicu, a isto tako na nešto manje od polovice grobalja u ranom novom vijeku nastale su crkve i groblje. Na četirima položajima radi se o crkvama ranijim ili istovremenim s grobljem pod stećcima. Kada je riječ o broju stećaka na grobljima, dvije trećine položaja ima manje od deset spomenika, dok samo tri lokaliteta imaju više od 30 spomenika. U pogledu zastupljenosti tipova stećaka, prevladavaju sanduci, potom, znatno manje zastupljene, ploče te samo šest sljemenjaka i nekoliko križina koje se datiraju nakon 16. stoljeća. Na deset položaja stećci nemaju nikakve ukrase, a na ostalim položajima gotovo je polovica spomenika ukrašena najčešće klesanjem u niskom reljefu, a znatno rjeđe urezivanjem. |
Stara župna crkva Male Gospe
|
Sagrađena je 1617. za vrijeme župnika fra Blaža iz Graca (nom. Gradac), i spada među najstarije sakralne objekte u Donjoj Neretvi koje su još u uporabi. Posvetio ju je je trebinjski biskup Krizostom Antić 1620. U početku je imala samo lađu i bila je duga 10,70 i široka 6 metara. Po naredbi biskupa Fabijana Blaškovića 1779. dograđena je apsida i u nju je smješten glavni oltar. Obnovljena je u dva navrata: za župnika don Mateja Pavića 1827. i don Henrika Fantiša 1901. Današnji je oblik dobila 1962. za vrijeme župnika don Ante Tomasovića. Tom je prigodom kamena preslica za tri zvona zamijenjena betonskom, a gornji dio pročelja zamijenjen je betonskim zidom. Na krovu je postavljena i betonska ploča, koju je župnik Luetić 1988. pokrio crijepom. Na zidovima su postaje Križnog puta iz 1902. godine, Gospin kip iz 1905. te raspelo iz 18. stoljeća.
Dobranje, crkva Male Gospe s grobljem
Pročelje crkve Male Gospe
Dobranje, kameni križ na ogradi groblja
|
Četvrtasta apsida crkve Male Gospe
|
Dobranjski zaselak sjeverno od stare župne crkve Male Gospe, podno vrha Glavice
Dobranjski zaselak sjeverno od stare župne crkve Male Gospe
|
Surdup (Dobranje)
Dobranjski zaselak Sùrdup, nalazi se ispod vidonjskoga zaseoka Oborina na padinama planine Žabe. Ime je turskog porijekla (surduk) i znači klanac, U Surdupu je nekoć živjela obitelj Ivanković - od njihovih su kuća ostale ruševine.
Naselje Sùrdup (kao i par drugih u ovome kraju) moglo bi se nazvati katuništem jer se se nalazilo uz pasišta na kojima su pastiri podizali kućice i šatore za privremeni boravak, a odraz su specifičnoga stočarskog načina života koji je nekoć bio dominantan. Katuništa su uništile tek agrarne reforme nakon Drugoga svjetskog rata. Na području je srednjovjekovne župe Žapsko, ali i njoj bliskih župa Popovo i Dubrave, sve do agrarnih reforma, nakon Drugoga svjetskog rata (mjestimice čak do 1991.), opstalo tzv. transhumantno stočarstvo koje je razvilo bisesilan način stanovanja za koje je karakteristična mala udaljenost između matičnoga naselja i "korespondentnih pastirskih stanova" (D. Vidović, 2009. / Marković 1975: 273)
Naselje Sùrdup (kao i par drugih u ovome kraju) moglo bi se nazvati katuništem jer se se nalazilo uz pasišta na kojima su pastiri podizali kućice i šatore za privremeni boravak, a odraz su specifičnoga stočarskog načina života koji je nekoć bio dominantan. Katuništa su uništile tek agrarne reforme nakon Drugoga svjetskog rata. Na području je srednjovjekovne župe Žapsko, ali i njoj bliskih župa Popovo i Dubrave, sve do agrarnih reforma, nakon Drugoga svjetskog rata (mjestimice čak do 1991.), opstalo tzv. transhumantno stočarstvo koje je razvilo bisesilan način stanovanja za koje je karakteristična mala udaljenost između matičnoga naselja i "korespondentnih pastirskih stanova" (D. Vidović, 2009. / Marković 1975: 273)
GLAVICA
|
Glavica, najviši vrh manje skupine krševitih vršaka koja se izdiže sjeverostočno od Dobranja i jugozapadno od naselja Borut. Najveći dio ovih vršaka nalazi se na bosansko-hercegovačkom državnom teritoriju. Glavica je visoka 435 m.
|
HERCEGOVAČKIM PADINAMA BORUTA
Borut
Borut je naseljeno mjesto u općini Neum.
Selo je matično naselje srednjovjekovnoga velikaškog roda Novaković (koji se u povijesnim izvorima u Zažablju spominje i prije osmanlijske okupacije) te njihovih potomaka, roda Maslać, te se stoga naselje kadšto naziva i Maslaćev Borut. Ojkonim je najvjerojatnije antroponimnoga postanja i prvi put se spominje pri mletačko-osmanlijskomu razgraničenju 1702. Iako D. Vidović u Zažablju nije naišao na antroponim Borut, zbog brojnih mu se odraza složenih imena Borimir ili Borislav te njihovih pokraćenih i izvedenih likova u mjesnoj antroponimiji čini najvjerojatnijim da su ojkonim i oronim Borut antroponimnoga postanja.
Nekad je kroz borutski zaselak Kolojanj prolazila cesta koju je izgradila Austro-Ugarska, a bila je glavna poveznica između Metkovića i Čapljine prema Neumu i Dubrovniku.
U naselju je rođen pater Nikola Maslać, hrv. katolički svećenik, povjesničar, patrolog.
U vrijeme austrougarske vlasti (kraj 19. i početak 20. st.) Borut je obuhvaćao i naselja: Dobranje, Glušca, Kljenak i Kolojanj. U tim je naseljima, prema tadašnjim popisima, stanovništvo većinski katolički (oko 3/4), a manjinski pravoslavno (oko 1/4), uz vrlo mali postotak muslimana.
Na području naselja Borut 1991. godine živjelo je 70 stanovnika (od čega: Hrvati - 62, Muslimani - 7, Srbi - 1), a 2013. godine 21 stanovnika (svi su Hrvati).
IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Doprinos don Mile Vidovića onomastičkim istraživanjima. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića / Armanda, Ivan (ur.). Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, 2021. str. 39-71 (PDF)
Selo je matično naselje srednjovjekovnoga velikaškog roda Novaković (koji se u povijesnim izvorima u Zažablju spominje i prije osmanlijske okupacije) te njihovih potomaka, roda Maslać, te se stoga naselje kadšto naziva i Maslaćev Borut. Ojkonim je najvjerojatnije antroponimnoga postanja i prvi put se spominje pri mletačko-osmanlijskomu razgraničenju 1702. Iako D. Vidović u Zažablju nije naišao na antroponim Borut, zbog brojnih mu se odraza složenih imena Borimir ili Borislav te njihovih pokraćenih i izvedenih likova u mjesnoj antroponimiji čini najvjerojatnijim da su ojkonim i oronim Borut antroponimnoga postanja.
Nekad je kroz borutski zaselak Kolojanj prolazila cesta koju je izgradila Austro-Ugarska, a bila je glavna poveznica između Metkovića i Čapljine prema Neumu i Dubrovniku.
U naselju je rođen pater Nikola Maslać, hrv. katolički svećenik, povjesničar, patrolog.
U vrijeme austrougarske vlasti (kraj 19. i početak 20. st.) Borut je obuhvaćao i naselja: Dobranje, Glušca, Kljenak i Kolojanj. U tim je naseljima, prema tadašnjim popisima, stanovništvo većinski katolički (oko 3/4), a manjinski pravoslavno (oko 1/4), uz vrlo mali postotak muslimana.
Na području naselja Borut 1991. godine živjelo je 70 stanovnika (od čega: Hrvati - 62, Muslimani - 7, Srbi - 1), a 2013. godine 21 stanovnika (svi su Hrvati).
IZVOR VIDOVIĆ, Domagoj: Doprinos don Mile Vidovića onomastičkim istraživanjima. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića / Armanda, Ivan (ur.). Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, 2021. str. 39-71 (PDF)
Srijetež (Cerovo)
Na području sela Srijétež po predaji su se nalazila čak tri srednjovjekovna naselja od kojih su Višnjica (spalili ih uskoci) i Dragobolja potpuno razoreni, dok i danas nalazimo razvaline ostatke naselja U Ogradi koje su nastanjivali rodovi Kantarina i Vrsaljko. Selo Srijétež je, poput Kolojanja, Boruta i Cerova povijesno pripadalo Dobranjama (Zažablje) odn. dobranjskoj povijesnoj župi. Ta su sela nakon osmanlijsko-mletačkih ratova ostala pod osmanlijskom vlašću i tada pripali hercegovačkoj župi Donje Hrasno (Borut, Cerevo, Kolojanj i Srijetež).
Naime, koncem 17. st. na području negdašnje župe Gradac osniva se župa Dobranje, koja je osim dobranjskih zaselaka (u koje su se dotada ubrajali i Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj, Borut te dio samoga naselja Dobranje koji je koncem 18. st. ostao pod osmanlijskom vlašću) obuhvaćala i čitavo područje Hrasna i Dubrava (uključujući i sam grad Stolac). No, nakon Morejskoga rata (1684. – 1699. poznat i kao Sedmi tursko-mletački rat) dobranjski (uključujući i one koji danas pripadaju Hercegovini) su i vidonjski zaseoci (osim Brestice čiji je istočni dio ostao pod Osmanlijama) pripali Mletačkoj Republici, dok su gradački (nakon što su dvije godine pripadali Mlečanima) ostali pod osmanlijskom vlašću. Nakon konačnoga utvrđivanja mletačko-osmanlijske granice Požarevačkim mirom iz 1718., pod osmanlijsku se vlast vratio i dio naselja Dobranje te zaseoci Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj i Borut (koji su dvadesetak godina pripadali Dalmaciji).
U vrijeme austro-ugarske vlasti administrativno su temeljnom naselju Cerovu pripadala tri zaselka Hajdarevića Harem, Srijetež i Tuhinje, s ukupno većinskim katoličkim i manjinskim muslimanskim stanovništvom.
Ime sela dolazi od riječi srijétež, u značenju srȅsti, iz razloga što je Srijetež je bio okupljalište planištara s područja Dobranja, Slivna i Vidonja prije izdiga, tj. zajedničkoga odlaska na ljetna pasišta u plabinne Gornje Hercegovine. (Vidović, 2015.)
U Srijetežu je prije iseljenja u Ravne kotare kod Zadra, živjela obitelj Vrsāljko. U Srijetežu tako postoji zdenac Vrsàljkuša, a Vrsaljke su zabiježeni i kao mletački nadarenici početkom 18. st. Hodonimi (imena puteva, prometnica) su na području današnjega sela: Kabanuša, Kućetina, Mangića kuće, Sulića kuće i Zaśek. (Vidović, 2011.)
U Radetićima, kod Brestice i između Dobranja i Srijeteža nalazili su se manji kamenolomi iz kojih se vadio kamen za izradu stećaka. Kasnije se u Srijetežu kopao i bitumen, a drveni su ugljen pravili kovači.
Naime, koncem 17. st. na području negdašnje župe Gradac osniva se župa Dobranje, koja je osim dobranjskih zaselaka (u koje su se dotada ubrajali i Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj, Borut te dio samoga naselja Dobranje koji je koncem 18. st. ostao pod osmanlijskom vlašću) obuhvaćala i čitavo područje Hrasna i Dubrava (uključujući i sam grad Stolac). No, nakon Morejskoga rata (1684. – 1699. poznat i kao Sedmi tursko-mletački rat) dobranjski (uključujući i one koji danas pripadaju Hercegovini) su i vidonjski zaseoci (osim Brestice čiji je istočni dio ostao pod Osmanlijama) pripali Mletačkoj Republici, dok su gradački (nakon što su dvije godine pripadali Mlečanima) ostali pod osmanlijskom vlašću. Nakon konačnoga utvrđivanja mletačko-osmanlijske granice Požarevačkim mirom iz 1718., pod osmanlijsku se vlast vratio i dio naselja Dobranje te zaseoci Srijetež, Žarkovići, Kljenak, Kolojanj i Borut (koji su dvadesetak godina pripadali Dalmaciji).
U vrijeme austro-ugarske vlasti administrativno su temeljnom naselju Cerovu pripadala tri zaselka Hajdarevića Harem, Srijetež i Tuhinje, s ukupno većinskim katoličkim i manjinskim muslimanskim stanovništvom.
Ime sela dolazi od riječi srijétež, u značenju srȅsti, iz razloga što je Srijetež je bio okupljalište planištara s područja Dobranja, Slivna i Vidonja prije izdiga, tj. zajedničkoga odlaska na ljetna pasišta u plabinne Gornje Hercegovine. (Vidović, 2015.)
U Srijetežu je prije iseljenja u Ravne kotare kod Zadra, živjela obitelj Vrsāljko. U Srijetežu tako postoji zdenac Vrsàljkuša, a Vrsaljke su zabiježeni i kao mletački nadarenici početkom 18. st. Hodonimi (imena puteva, prometnica) su na području današnjega sela: Kabanuša, Kućetina, Mangića kuće, Sulića kuće i Zaśek. (Vidović, 2011.)
U Radetićima, kod Brestice i između Dobranja i Srijeteža nalazili su se manji kamenolomi iz kojih se vadio kamen za izradu stećaka. Kasnije se u Srijetežu kopao i bitumen, a drveni su ugljen pravili kovači.
|
Na polju Pologoša
Obronci Boruta iznad polja Pologoša - greben Vateljica je desno. Na horizontu se vidi Mala Žaba. |
SJEVERNIM PODNOŽJEM BORUTA
Glušci
Selo Glušci, pogled iz smjera crkve
Na području sela Glušci nalazilo se manje rimsko naselje, a na mogućnost da se ondje nalazila i manja srednjovjekovna utvrda upućuju toponimi Varošte razvaline na području Raičevih ograda iznad sela.
Ojkonim Glȗšci antroponimnoga je postanja, a oblik Glȗšca je češći među srpskim pučanstvom, okamenjeni akuzativni oblik ranije potvrđenoga oblika Glušci. U starijim dokumentima (a rijetko i danas) selo se naziva Pòlogoša po istoimenoj rječici koja teče od Glušaca prema Bijelome Viru. Ojkonim Glušci je vjerojatno nadimačkoga postanja, iako ga pučka predaja povezuje s metkovskim rodom Gluščević. Naime, Glušci se u povijesnim izvorima spominju od 1589., a Gluščevići su se u Neretvansku krajinu doselili iz Popova tek koncem 18. stoljeća (Domagoj Vidović: Pogled u toponimiju sela Hrasno u istočnoj Hercegovini. FOC 24 (2015), 93–123). Nakon prvog spomena Glušaca u povijesnim izvorima 1589. (Glusi; Krasić, 1998.), Gluščani se spominju i u trima pravnim spisima iz 17. st.: 1628. ondje su posjednicima postali Osman-ćehaja i Timurov sin Sefer, koji su naslijedili zemlje izvjesnoga Alije; 1660. spominju se ondje Stjepanov sin Radojica, bratić mu Milutin, sin Radiča te Grgur, sin Ivanov, koji obrađuju zemlje u turskome vlasništvu; a 1672. izvjesni je Ahmed isplatio Ivanovim sinovima Grgi i Juri 1400 akči da se odreknu zemalja u tome selu (Nikić 1984: 20–21). Selo se spominje i u Stanju duša Trebinjsko-mrkanske biskupije iz 1639. kada ga nastanjuju tri katoličke obitelji (Jačov 1983: 401). Hrvatsko se stanovništvo iz toga sela povlači nakon znatnijega priljeva srpskoga stanovništva iz Gornjega Hrasna i Popova krajem 17. i početkom 18. st. te do danas opstaje samo u zaseoku Òrav (Póle). IZVOR TEKSTA Domagoj Vidović, Ojkonimija Neretvanske krajine. Croat. Slav. Iadert. ix/i (2013), 3-30 (PDF) 
Glušci, ruralna cjelina
Glušci, tradicijski gospodarski objekt (kamena štala) na rubu sela
Kamena kuća u Glušcima
|
Kamena kuća u selu Glušci
Kamena kuća u selu Glušci
Glušci, ruralna cjelina
Glušci
Glušci
Glušci
Scena iz Glušaca
|
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Glušcima
|
Crkva sv. Petra i Pavla (Crkva Svetih apostola Petra i Pavla) je srpska pravoslavna crkva u metkovskom prigradskom naselju Glušci.
Prema predaji izgrađena je na temeljima stare grčke crkve. Građena je od 1929. do 1939. Seljani iz sela svojim prilozima počeli su graditi crkvu 1929, a završena je 1939. god. Posvetio ju mitropolit Nektarije (Krulj). U blizini crkve nalazi se pravoslavno groblje i mali parohijski dom. Crkva nije rušena u ratovima. U Drugom svjetskom ratu, 23.9.1944. god. iz sela je odvedeno 90 ljudi u Jasenovac, gdje su mučeni i strijeljani. Iz ovoga sela se tijekom rata 1991.-1995. odselio veliki broj stanovnika. 
Crkva sv. Petra i Pavla u Glušcima
Crkva sv. Petra i Pavla u Glušcima, apsida
|
Glušci, crkva sv. Petra i Pavla
Glušci, crkva sv. Petra i Pavla, zvonik na preslicu
U blizini crkve u Glušcima nalazi se spomenik posvećen žtvama Drugog svjetskog rata iz ovoga sela
Dana 23.9.1944. god. iz sela je odvedeno 90 ljudi u Jasenovac, gdje su mučeni i strijeljani. |
Glušci, groblje
|
Groblje u Glušcima
Brdo Borut u pozadini 
Glušci, groblje
|
Scena iz Glušaca; u pozadini brdo Metaljka
Krajolik u okolici Glušaca
|
Scena iz Glušaca
Poljska cesta koja vodi od Glušaca u smjeru sjeveroistoka
Suhozid u okolici Glušaca
|
Izvori u Glušcima
|
U Glušcima se u neposrednoj blizini nalaze tri izvora pa se stoga ovo područje može nazvati i izvorištem. Izvori su Gornji, Donji i Čatrnja. Tijekom istraživanja 2014. godine jedino u Gornjem izvoru je skupljena podzemna fauna. U Čatrnji su viđene cjevčice Marifugia na stijeni.
Gornji izvor Opis. Gornji izvor se nalazi u selu, pored korita kojim teče voda za vrijeme jakih kiša (u blizini crkvice). Gornji izvor je uska jama duboka 2 m, s ulazom u stijeni dimenzija 1x1,5 m. Od ulaza do dna (nasuprot ulazu označenom na topografskom nacrtu) nalazi se rasjedna ploha duž koje je izvor nastao. Strana ulaza nasuprot rasjedne plohe je betonirana. U nastavku smjera te rasjedne plohe nalaze se još dva izvora (Donji i Čatrnja). Od ulaza se dno stepenasto spušta do jezerca koje završava u pukotini neprolaznoj za čovjeka. Voda je bistra te ju lokalno stanovništvo koristi za piće. Dubina vode je 60 cm. Tehnički podaci. Duljina: 3,3 m, dubina: 2,0 m, vertikalna razlika: 2,0 m, obujam: 4,5 m3. IZVOR GRUPA AUTORA: Studija Glavne ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu HE OMBLA Knjiga 3. Bioraznolikost špiljskih objekata na širem području zahvata. Zagreb, 2015. (PDF) Poplave. Položaj Glušaca je takav da im je u zaleđu Popovo polje, a okruženi su brdima s kojih se oborinske vode slijevaju prema polju Pologoša iz kojega voda otječe u lateralni kanal koji od Metkovića vodi ka Kuti. U vrijeme visokih voda prorade ovi izvori povezani s Popovim poljem, te voda plavi polje Pologoše i također i cestu prema Glušcima, a ponekad i cestu između Dubravice i Bijeloga Vira. |
Glušci, suho korito ljeti
Otvor Donjeg izvora u Glušcima
|
Otvor Donjeg izvora u Glušcima
Čatrnja u selu Glušci
|
Glušca
Glušca, je naziv za dio naselja Glušci na bosansko-hercegovačkoj strani granice, zapravo zajedničko ime dijela Brštanice u Hercegovini, koji obuhvaća zaseoke Brstine, Kljenak, Maslaći (pod Zvijezdinom) i Žarkovići te u kojemu je (osim u Maslaćima) uglavnom živjelo pravoslavno stanovništvo.
Tijekom provođenja austrougarskog popisa 1895. godine, pod naselje Borut ubrojena su naselja Dobranje, Glušca, Kljenak i Kolojanj. U socijalističkoj su Jugoslaviji priblatska* sela (Bajovci i Svitava) i neka sela u njihovu zaleđu (npr. Dubravica i Glušca) pripali Općini Čapljina.
*priblatski - pridjev se odnosi na Hutovo blato.
Tijekom provođenja austrougarskog popisa 1895. godine, pod naselje Borut ubrojena su naselja Dobranje, Glušca, Kljenak i Kolojanj. U socijalističkoj su Jugoslaviji priblatska* sela (Bajovci i Svitava) i neka sela u njihovu zaleđu (npr. Dubravica i Glušca) pripali Općini Čapljina.
*priblatski - pridjev se odnosi na Hutovo blato.
Granično područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine - poljska cesta koja je povezivala Glušce (Glušci, HR) sa zaselkom Brstine (Glušca, BiH) zatvorena je uspostavljanjem međudržavne granice.
U pozadini se vide brda Metaljka (lijevo) i Zvijedina (desno).
U pozadini se vide brda Metaljka (lijevo) i Zvijedina (desno).
Okolica sela Glušci, pogled na brdo Borut
|
Na rubu sela Glušci, pogled na sjeverne padine Boruta
|
Praktično
BORAVAK
Uspostavljanjem granice između Hrvatske i Bosne Hercegovine zatvoreni su lokalni putovi po Borutu, i to poljski put Dobranje (RH) – Borut (RBIH) i poljski put Glušci (RH) – Žarkovići (RBIH).
IZVORI I LITERATURA
Literatura
VIDOVIĆ, Domagoj: Doprinos don Mile Vidovića onomastičkim istraživanjima. Izvorni znanstveni rad. Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića / Armanda, Ivan (ur.). Metković: Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, 2021. str. 39-71 (PDF)
- Sažetak; U ovome se radu osvrće na doprinos don Mile Vidovića antroponomastićkim i toponomastičkim istraživanjima. Antroponomastičarima su za proučavanje osobnoimenskogafonda iznimno vrijedna objavljenapovijesna i suvremena stanja duša neretvanskih župa Vidonje i Dobranje, a zaproučavanjeprezimenapovijesnepotvrde kojeje zabilježio don Mile Vidović. On je ujedno zapisao 268 toponima na navedenome području ponudivši obilnu građu toponomastičarima. Vidovićev se doprinos antroponomastici nastoji predočiti raščlambom neutemeljenih predaja o podrijetlu zažapskih rodova, a toponomastici prikazom promjena u zemljopisnome obuhvatu horonima Zažablje te obradbom dijela mjesnih toponima, posebice ojkonima.
- Sažetak; U radu se na temelju terenskoga istraživanja toponomastički obrađuje područje Hrasna u istočnoj Hercegovini. U uvodnim se dijelovima rada iznose temeljni povijesni, dijalektološki i demografski podatci. U središnjemu je dijelu rada obrađeno šezdesetak ojkonima s cjelokupnoga područja te oko 450 anojkonima prikupljenih u naseljima Brštanica i Cerovica s pripadnim zaseocima. Iz obilja toponimijske građe svojom se neobičnošću izdvajaju toponimi Đe se vòda splijȇvā i Pomozì Bōg.
- Sažetak; U ovome se radu, ponajprije na temelju arhivskoga i terenskoga istraživanja, obrađuje antroponimija i toponimija Zažablja, mikroregije na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Područje današnjega Zažablja središte je srednjovjekovne humske župe Žapsko (Yabsco), koju u 12. stoljeća spominje Grgur Barski, a njegova bogata antroponomijska i toponimijska građa nije dosada bila primjereno istražena i obrađena. Zažapski su mjesni govori dijalektološki i sociolingvistički veoma zanimljivi. Na temelju povijesnih vrela i toponimije razvidno je da je riječ o iskonski ikavskome prostoru koji je migracijama poijekavljen, ali je zadržao čitav niz drugih, jezikoslovno važnijih, starijih crta (npr. šćakavizme, dočetno l, skupinu čьr-) koji u mnogome mogu pomoći u slaganju hrvatskoga dijalektnog mozaika u prošlosti, a s obzirom na činjenicu da je riječ o živome prostoru u kojemu se i danas događaju brojne promjene, zavrjeđuje i istraživanja druge vrste. Zažapska antroponimija pokazuje neke osobitosti u odnosu na druge antroponomastički obrađene punktove na hrvatskome povijesnom prostoru, poglavito u fondu osobnih imena u kojemu su se do danas uščuvala neka narodna (npr. Boja, Rade, Stoja, Stojan, Vujana, Vuk i Vukašin) i kršćanska imena (npr. Đuro, Lazar, Mihajlo, Mitar i Spasoje) koja su u hrvatskome antroponimijskom fondu veoma rijetko uščuvana. U hercegovačkome dijelu Zažablja uščuvana su i neka osobna imena u kojima se ogledaju i dijalektološke značajke mjesnih govora (npr. Ćetko, Neđeljka i Šćepo). U zažapskoj se antroponimiji ogledaju teške povijesne okolnosti u kojima je živjelo mjesno stanovništvo te njegove tjelesne i duševne osobine. U zažapskim se pak toponimima odražava reljefna te biljna i životinjska raznolikost toga kraja, na temelju toponimije doznajemo za postojanje poganskih i starokršćanskih svetišta te se upoznajemo s temeljnim gospodarskim djelatnostima kojima su se bavili Zažapci. Velik je broj toponima mjesnome pučanstvu posve neproziran, što je posljedicom čestih migracija te prožimanja različitih jezičnih sustava (ilirskoga, avarskoga, dalmatskoga, albanskoga, vlaškoga, turskoga, talijanskoga, njemačkoga i dr.) koji su ostavili trag na obrađenome području.
Vanjske poveznice
