---

​RIJEKE DINARSKOG GORJA > RIJEKE JADRANSKOG SLIVA > Primorsko-istarski slivovi

Primorsko - istarski slivovi

sliv rijeke soče

ISTARSKI SLIVOVI

KVARNERSKI I GORSKO-KOTARSKI SLIVOVI

LIČKI SLIVOVI

Sliv rijeke Soče

Soča / Isonzo, talij.

SOČA (talijanski: Isonzo, furlanski: Lusinç, njemački: Sontig) je 137 km dugačka rijeka u zapadnoj Sloveniji (95 km) i sjeveroistočnoj Italiji (42 km). U dinarskom području nalazi se samo donji tok rijeke Soče, dok izvorišni dio te gornji i srednji tok rijeke pripada alpkom i predalpskom području.
Rijeka Soča izvire u Sloveniji u Dolini Trenta na 1100 m n.v. u Julijskim Alpama. Zatim teče prema zapadu i obilazi Triglav (2864 m), tu radi veliki krug u pravcu istoka, a onda teče prema jugu prolazeći kroz gradove Bovec, Kobarid, Tolmin, Kanal ob Soči, Novu Goricu, Goricu i Monfalcone gdje tvori veliku deltu prije ušća u Tršćanski zaljev.
Staro ime za Soču u gornjem toku je bilo Šnita.
Današnje korito Soče rezultat je dramatičnih geoloških promjena koje su se dogodile tijekom 2.000 godina. Prema grčkom histroričaru Strabonu, u njegovo vrijeme tu je bila rijeka Aesontius (Soča) koja je tekla pored Akvileje (dakle puno zapadnije) do ušća u Jadransko more. Njezine glavne pritoke bile su kao i danas Natisone (slov. Nadiža) i Torre.
Oko 585. godine dogodila se velika geološka promjena. Od tada je Soča počela mijenjati svoje korito i teći sve više istočno. Nekadašnje korito Soče kod Akvileje je danas dio lagune Grado.
Tijekom Prvog svjetskog rata u dolini Soče vodilo se 12 bitaka na talijanskom frontu, u kojima je između svibnja/maja 1915. i studenog/novembra 1917. poginulo oko 600.000 austrougarskih i talijanskih vojnika.

↖ Idrijca

Idrijca je rijeka u Sloveniji, lijevi pritok Soče, u zapadnom dijelu predalpskog gorja, granična je rijeka prema dinarskom području u Sloveniji. Izvire na rubu Vojskarske visoravni (924 m). Duga je 60 km sa slijevom od 598 km². U Soču se ulijeva kod Mosta na Soči. Idrijca je vrlo bogata vodom (na ušću 33,6 m³), ali zbog vapnenačkog sastava terena kojime protječe, osim krških izvora (Divje jezero, Podroteja) ima malo pritoka, s desne strane Bela, Zala, Cerknica i Bača, a sa lijeve Nikova, Kanomlja i Trebuša. Nizvodno od Idrije je umjereno zagađena.
Glavne pritoke su ►Belca, ►Zala, ►Cerknica i ►Bača na desnoj obali te ►Nikomlja, ►Kanošica i ►TREBUŠČICA na lijevoj. Jedna od prvih pritoka je i rijeka Jezernica koja izvire iz Divjeg jezera. Dugačka samo 55 metara, Jezernica je najkraća slovenska rijeka.

↖ Trebuščica

↖ Vipava / Vipacco

Vipava (talijanski: Vipacco) je rijeka u Sloveniji i Italiji. Duga je 49 km, od čega je 44 kilometara toka u Sloveniji. Izvire u općini Vipava u Sloveniji (110 m n.v.), teče desnim rubom Vipavske doline, zatim desnim rubom Goriškog polja i sjevernim rubom Krasa, te utječe u Soču (35 m n.v.) u talijanskoj općini Savogna d'Isonzo (Sovodnje, slov.). Porječje Vipave iznosi 598 km². Izvor Vipave ima formu delte, a čini ga devet izvora.

Pritoke Vipave su: ►Vrtojbica, ►Lijak, ►BRANICA, ►Košivec, ►Skrivšek, ►Jovšček, ►HUBELJ i ►Bela. 

U blizini rijeke Vipave odvijala se Bitka na Frigidu (Rimljani su rijeku Vipavu ili Hubelj, ili obje nazivali Frigidus = hladna, slovenski: Mrzla reka). Bitka na Frigidu (danas Vipavi) vođena je 5. i 6. septembra 394. između vojski Istočno Rimskog carstva i Zapadnog Carstva. Teodozije I predvodio je vojsku Istočnog Carstva, a Eugenije i magister militum Arbogast su bili na čelu vojske Zapadnog rimskog carstva. Poraz Zapada je bio jedan od odlučujućih događaja rimske povijesti: posljednji put u povijesti Rimskog carstva vlast nad čitavim Carstvom je ponovo bila u rukama jednog čoveka, Teodozija I. Što je možda još značajnije, Eugenijev poraz bio je odlučan za bržu i čvršću kristijanizaciju  Zapada.

↖ Hubelj

Hubelj je rijeka, a u vrijeme obilnih kiša i bujičnik (bujica) koji teče kroz gradić Ajdovščinu. Izvire iz tri krška izvora (slapa) u podnožju stijene Navrše, 2,5 km sjeverno od Ajdovščine, a kod sela Dolenje utječe u rijeku Vipavu. Sva tri slapa su vidljiva samo u kišnom razdoblju. Uz izvor se nalaze restoran i napuštena vojna karaula, odakle polazi kružna poučna staza na kojoj je moguće upoznati se s različitim vrstama drveća i stijena. Od izvora vodi cijev do Hidroelektrane Hubelj. Hubelj je važan izvor pitke vode za ajdovski dio Vipavske doline. Iako poneki izvori navode kako se radi o potoku, zbog njegova kratkog toka i neplovnosti, Hubelj se češće svrstava u rijeke.

↖ Branica

Rijeka Branica je najveća lijeva pritoka Vipave. Njezina dolina dijeli plato Krasa od Vipavske doline. Branica je relativno mali i plitki vodotok. Pod Štanjelom, skreće u uski klanac (sutjesku) Zavivalca. Pod branom iznad zaseoka Čipnje Branica je u stijeni usjekla nekoliko prirodnih bazena. Pritoke Branice su: ►Mlac i ►Raša.  (PDF)

↖ Timava / Timavo

TIMAVA (talijanski: Timavo, slovenski: Timava ili Timav/Reka, furlanski: Timâf, njemački: Recca Fluss ) je rijeka ponornica na istoku sjeverne Italije u regiji Furlanija-Julijska krajina, duga 2 odnosno 89 km (ako se računa njen podzemni tok).
Ako se računa da je njezin izvor rijeka Reka onda Timava izvire kod Turkovih škulja na južnoj strani Snežnika u Hrvatskoj, teče u pravcu zapada kroz slovenski Kras 54 km i zatim ponire u Mohorčičevu jamu kod Škocjanske jame. Podzemnim kanalom teče 39 km do naselja San Giovanni di Duino (Štivan) u općini Duino-Aurisina kod Trsta, gdje ponovno izlazi na površinu (izvire), a zatim nakon svega  2 km toka utječe u Pancanski zaljev (dio Tršćanskog zaljeva) kod Ribiškog naselja između Monfalcona i Duina.
Timava je krška rijeka ponornica. Ranije se mislilo da je ona samo nastavak Reke najveće slovenske ponornice, ali je preciznim hidrografskim istraživanjima u 20. stoljeću ustanovljeno da ona dobija samo 1/3 voda od Reke a 2/3 od rijeka Vipave i Soče te oborinskih podzemnih voda krške visoravni.
O Timavi su pisali već antički pisci Livije, Strabon i Vergilije koji je naveo da Timava ima devet izvora. Kod izvora se nalazilo rimsko naselje Fons Timavi. Za vrijeme austrugarske vlasti tok rijeke Timave bio je granica između Austrijskog primorja i Kranjske.

↖ Glinščica / Rosandra

GLINŠČICA (talijanski, Rosandra) je jedna od tršćanskih rijeka. Izvire iznad sela Klanec (kod Kozine u Sloveniji) pa teče prema moru po krškom terenu, u kojemu je stoljećima izdubila atraktivnu kanjonsku dolinu (Val Rosandra) - između stijena Stena i Kraški hrib (danas u Italiji). Duga je samo 12 km, međutim zbog bogatstva prirodnih oblika, 1996. godine je proglašena prirodnim rezervatom. Najpovoljniji pristup dolini je Centar za posjetitelje (Sprejemni center doline Glinščice), koji se nalazi u selu Boljunec (Bagnoli della Rosandra) u Itaiji.

↖ Osapska reka / Rio Ospo

OSAPSKA REKA (talijanski, Rio Ospo) je rijeka, koja izvire u špilji Osapska jama (špilja se također naziva i Grad) kod sela Osp u slovenskoj Primorskoj. Rijeka, koja u sušnom razdoblju presuši, u kišnom razdoblju nakuplja svoje visoke vode na rubnim dijelovima Osapske doline, zatim kod sela Gabrovica pri Črnem Kalu (kod Ospa), u okolici Tinjana, itd. Slovenskim teritorijem Osapska reka teče nešto više od dva kilometra, a zatim ulazi u Italiju, gdje je regulirana i nakon otprilike 4 kilometra od državne granice, ulijeva se u Tršćanski zaljev (Golfo di Trieste/Tržaški zaliv) u blizini naselja Muggia (slov., Milje) - preciznije, ulijeva se u Miljski zaljev (odn. Žaveljski zaliv).

↖ Rižana

RIŽANA je 14 km duga rijeka u slovenskom dijelu Istre. Izvire pod Krškim rubom (Kraški rob) kod crkve svete Marije u blizini naselja Hrastovlje, U Jadransko more ulijeva se u Koparskom zaljevu (Koprski zaliv), zapadno od Sermina, prapovijesnog odn. kasnorimskog naselja (danas je ovdje tankerski pristan Luke Koper). Djelomično se izlijeva i u Škocjanski zatok, prirodni rezervat u blizini Kopra - zaostali dio mora koji je nekada okruživao grad Koper (hrv., Kopar). S prosječnim godišnjim protokom od 4,6 m3/s, Rižana je vodom najbogatija rijeka u Koparskom primorju (Koprsko primorje). Pod utjecajem količine padalina protok vode na izvoru, koji se zove Zvorček, se znatno mijenja; u ljetnom razdoblju protok je između 0,2 m3/s i 30 m3/s, a rekordni protok iznosi 112 m3/s. Površina porečja Rižane iznosi 202 km2 (od toga je 120 km2 krško tlo). Rižana ima ukupno 12 desnih i 6 lijevih pritoka, od kojih su najveće ►Hrastovski potok, potok ►Rakovec te ►Martežin. U 19. stoljeću uz Rižanu je radilo 30 mlinova.

Istarski slivovi

Rijeke Jadranskog sliva na istarskom području

Područje Istarskog poluotoka na određeni način predstavlja prirodnu hidrogeološku cjelinu s nekoliko slivova, koji se dreniraju prema zapadnoj ili istočnoj obali poluotoka. 
Sliv rijeke Dragonje smješten je na sjeverozapadnom dijelu poluotoka i najveći njegov dio pripada Sloveniji. Značajni izvori Bužimi i Gabrijeli, su na teritoriju Hrvatske, a dreniraju karbonatno područje između Istarskih Toplica i Savudrije. 
Sliv rijeke Mirne zauzima područje centralnog i zapadnog dijela poluotoka. Na sjevernom dijelu dominira planinsko područje Ćićarije, koje se najvećim dijelom drenira na velikom krškom izvoru Sv. Ivan u Buzetu. Značajan vodonosnik je i karbonatno područje između Istarskih Toplica i Savudrije s izvorom Bulaž. Rijeka. Uz lijevu obalu rijeke lociran je najveći krški izvor Istarskog poluotoka Gradole. Najveći dio sliva Raše i Boljunčice je u centralnoistarskom fliškom bazenu, koji se uglavnom preko ponora Pazinčice drenira prema izvorima uz desnu obalu rijeke Raše i priobalnom izvoru Blaž u Raškom zaljevu. 
Sliv zapadne i južne obale Istre zauzima područje izgrađeno od okršenih karbonatnih stijena s kojeg dio vode otječe prema istočnoj strani poluotoka, ali dio i prema krajnjem jugu poluotoka. 

Primorsko-gorskokotarski slivovi

Rijeke Jadranskog sliva na području Kvarnera i Gorskog kotara

Područje Kvarnerskog zaljeva obuhvaća krško područje koje se drenira i prema Tršćanskom, a dio vode otječe i prema izvorištu Sv. Ivan. Sliv izvora u gradu Rijeci ima zonu istjecanja u priobalnom području od Preluke na sjeveru do Kostrene na jugu, s glavnim koncentracijama istjecanja u kanjonu Rječine i uvali Martinšćice. Sliv izvora u Bakarskom zaljevu formiran je u karbonatnom masivu morskih padina Gorskog Kotara. Vodonepropusne fliške stijene u najvećem dijelu zaljeva su potopljene morem i zone izviranja su uglavnom otvorene prema utjecaju mora. 

Lički slivovi

Rijeke Jadranskog sliva u Lici

Sliv rijeke Gacke zauzima najveći dio Ličkog sredogorja, krška polja kod Perušića, te Vrhovinsko i Brinjsko polje. To je tipični krški sliv izgrađen od okršenih karbonatnih stijena dinarskog smjera prostiranja, presječenih pojavama mlađih slabopropusnih naslaga u zoni izviranja. 
Najveći dio sliva Like vezan je za površinsko ili plitko podzemno otjecanje. Sliv je formiran sa sjeveroistočne strane Velebitskog masiva od područja Mogorića i Medaka do Lipovog polja. Velebit, zbog vodonepropusnih naslaga u jezgri, ima funkciju barijere, koja je razlog formiranja sliva rijeke Like sa sjeveroistočne strane masiva. 
Sliv priobalnih izvora od Novljanske Žrnovnice do Selina ima izduženu zonu izviranja u obalnom području i prostire se od Lič polja u Gorskom Kotaru do ponornih zona rijeka Gacke i Like i lokalnog sliva Paklenice. 

Lika, rijeka

Lika je rijeka ponornica u Hrvatskoj. Njen površinski tok teče kroz Ličko polje.
Približna površina porječja Like iznosi 1014 četvornih kilometara. Lika izvire u podnožju Velebita, u blizini sela Medak, na nadmorskoj visini oko 600 metara. U svome toku prima vode Jadove, Novčice, Otešice i niza manjih pritoka. Lika je najveća lička ponornica s dužinom od 78 km. Glavni njeni pritoci su ►Novčica i ►Otešica (lijevi) i ►Glamočnica i ►Jadova (desni). U kanjonu Like (Ličko polje) sagrađena je brana akumulacijskog jezera Kruščica. Lika je odsječena od ponora u Lipovu polju u kojima je ponirala spojena s rijekom Gackom. Poznatija građevina na rijeci je Kosinjski most.

Rijeka Lika
Izvor: Wikipedia; Autor: Željko

Rijeka Lika
Autor: perusicvideo; Datum objavljivanja: 27.1.2012.

↖ Jadova

JADOVA izvire kod Gornje Ploče iz malog planinskog jezera, koje se nalazi ispod Pločanskog klanca. Najveći je pritok rijeke Like. U Gornjoj Ploči rijeka teče krivudavo u smjeru juga i zamočvaruje okolno zemljište između sela Ploča i Vranik gdje naglo mijenja smjer prema sjeverozapadu obavijajući selo Ploča i dalje teče prema Donjoj Ploči i Mogoriću. Putujući svojim riječnim tokom kroz ravno Bjelopolje i sjevernim rubnim dijelom Ličkog polja, od istoka prema zapadu, Jadova povezuje Ploču sa selima: Mogorić, Pavlovac Vrebački, Zavođe, Vrebac i Barlete, a kod Kulice utječe u rijeku Liku. Uz izvorno jezero, u Jadovu utječu potoci sa sjevera iz Srednje Gore, a iz sela Mutilić se u nju ulijeva potok ►Mutilić. U selu Vranik u Jadovu se ulijeva potok ►Grabovac. Na području mogorićkog atara u Jadovu utječu potoci ►Kovačica i ►Pločica. Kovačica je osjetno bogatija vodom od Pločice. Na sjevernom dijelu Jadove, ispod Sredogorja, pojavljuju se izvori čija se voda slijeva prema Jadovi. Oni su, međutim, kratkog toka i u sušama većina presušuje. Kad su oborine obilnije i vodostaj visok.
Jadova ima puno vode, ali u sušnijim razdobljima, njen vodostaj je vrlo nizak, zbog čega i nosi epitet Jaruga. Naziv je vjerojatno dobila po jednoj od narodnih predaja. Za vrijeme turske vladavine Likom, beg Alaga Vrebo je imao sina, koji je često odlazio na obalu rijeke. Jednog dana nesretni dječak se utopio. Njegova majka je, navodno, svakog dana odlazila do rijeke i stalno plakala i jadikovala. Tako je po njenom jadikovanju rijeka i dobila današnje ime. Također po narodnoj predaji, ova se rijeka u dalekoj prošlosti nazivala Milava. Pločani, kao i mještani sela kroz koja i protječe, češće je zovu Jaruga. Jaruga je zovu jer za vrijeme ljetnih sušnih perioda u njoj nema vode. Jadova je poznata po dvije endemske vrste riba koje ima samo u njoj. To su jadovski pijor i vijun, poznat u selu pod imenom cijuk, jer cijuče kad se izvadi iz vode. Tu je još bila i potočna pastrva koja je danas gotovo izumrla, iako je pronalazak pokojeg primjerka moguć. Od ostalih vrsta koje su naseljene su sunčanica, karas, linjak, klen, žutooka, crvenperka, šaran i možda koja kalifornijska pastrva. Nekada je bilo i rakova.

Jadovski vijun (latinski: Cobitis jadovensis) otriven je 2006. godine u rijeci. Živi u izoliranom staništu posebno osjetljivom na ljudski utjecaj. Vijun je mala riba, duga do 10 cm, vitkog je i izduženog tijela. Tijelom dominiraju nizovi uzdužnih pjega. Živi samo u ovoj rijeci. Za sušnog razdoblja preživljava u podzemlju. Lokalno ribu vijun nazivaju i "cijuk" jer cijuče kada se izvadi iz vode.

U rijeci živi endemski jadovski pijor ili gaovica (latinski: Phoxinellus jadovensis), gdje je i otkriven. Postoji i krbavski pijor (latinski: Phoxinellus krbavensis) otkriven je u Vukovoj izvor — pećini na području Krbavskog polja. Pijori su dugački od 7 do 10 centimetara i nastanjuju uska područja u slijevovima dinarskih rijeka, mahom Jadranskog sliva. Oba su, kao i sve gaovice, relikti, tj. preživjele su geološke i klimatske promjene tijekom niza ledenih doba prije nekoliko stotina tisuća godina. Te su ih promjene ograničile na usko područje krških rijeka, a najveći dio godine provode u podzemnim vodama s kojima su te rijeke u vezi. Ključni dio života provodile su u sezonskim blatima koja nastaju od potapanja krških polja. Izgradnje hidroelektrana i umjetnih jezera uveliko su onemogućile prirodni krug života gaovica .Zbog ljetnih suša i presušivanja rijeke mnoge vrste izumiru, a ljeta postaju sve sušnija i toplija.

Gacka

GACKA je rijeka ponornica duga 61 km sa svojim pritokama, a izvire ispod Godače i Venca u Sincu.
Rijeka je dugačka 61 km iako je prije izgradnje hidroelektrana HE Senj i HE Sklope bila dugačka čak 100 kilometara. Proteže se od svog izvora Tonković vrilo te se polako spušta niz područje Gackog polja primajući brojne pritoke. Odlikuje ju je čista bistra voda koja unatoč krševitom kraju relativno sporo teče. Prosječna temperatura ljeti iznosi 10,8° a zimi 7,9°. Dubina rijeke varira od jednog metra pa do 10 metara na najdubljim dijelovima. Po svom kemijskom sastavu, voda je prilično tvrda, blago alkalna te obiluje kalcijevim solima što pospješuje rast vegetacije oko rijeke te je bogata kisikom. Od 9,1 do 13,5 mg/L. Dno rijeke je muljevito. Rijeka Gacka obiluje podvodnim speleološkim nalazištima i vrelima. Prva istraživanja započinju u drugoj polovici XX. stoljeća a do tada, podvodni svijet Gacke je bio potpuna nepoznanica. Majerovo vrelo se speleološki smatra najbogatijim, te se u zadnje vrijeme njemu posvećuje posebna pozornost. Smatra se da je preko polovice podvodnih prolaza i kanala Gacke još uvijek neistraženo.

Razvoj turizma započinje u drugoj polovici XX stoljeća kada počinje gradnja turističkih objekata na području Gacke i okolice. Velik doprinos popularnosti Gacke su dala i Plitvička jezera, jer je veliki broj turista putujući prema Plitvicama otkrio i ljepote Gacke. Danas glavni oblik turizma na tom području je rekreacijski i seoski turizam a iznimno je zastupljen i ribolov. Turisti imaju mogućnosti razgledavanja brojnih starih mlinova na rijeci od kojih su neki danas još uvijek operativni. Zbog stroge brige za faunu u rijeci, ribolov je dopušten samo u razdoblju od 1. ožujka do 30. rujna zbog zaštite riblje populacije. Na nekim je mjestima ribolov potpuno zabranjen (Karlov kanal kod Otočca). Posebno je poznata potočna pastrva.

Rijeka Gacka je iznimno bogata florom i faunom. U i oko nje raste 25 biljnih vrsta od mahovina, algi do stabljikastog bilja. Uz 17 vodenih životinjskih vrsta žive potočna pastrva(Salmo trutta), kalifornijska pastrva, štuka, čik, lipljen,  bjelonogi potočni rak. Gacka je dom i čovječjoj ribici koja živi u dubokim vrelima i područjima vječne tame. Nedavno je pokrenut i projekt smanjenja populacije kalifornijeske pastrve jer je počela ozbiljno ugrožavati i potiskivati autohtonu domaću pastrvu.su: Sinačka pučina, Kostelka, Knjapovac, Begovac i Malinišće
Pritoci Gacke su ►Sinačka pučina, ►Kostelka, ►Knjapovac, ►Begovac i ►Malinišće.

---

pRETHODNA STRANICA

SLIJEDEĆA  STRANICA