|
|
SREDIŠNJI POJAS > POVRŠI I BRDA CRNE GORE I PROKLETIJE > DURMITORSKO PODRUČJE > DURMITOR > Vodič po Durmitoru > Praktične informacije
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Bobotov kuk, 2523 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.1283, 19.0347
Država: Crna Gora
Najviši vrh: Bobotov kuk, 2523 m
Koordinate najvišeg vrha: 43.1283, 19.0347
SADRŽAJ
DETALJNI SADRŽAJ1. ŽABLJAK I ŽABLJAČKA NASELJA
Žabljak Pejov do Pitomine Ivan do Komarski i Pošćenski kraj Razvršje Motički Gaj Virak Javorje Pošćenski kraj Pašina Voda 2. VRŠNI DIO DURMITORA - Po središnjem području Ulazno područje Nacionalnog parka Otoka Crno jezero Veliko Crno jezero Malo Crno jezero Mlinski potok Zminje jezero (Zmijinje jezero) Inžijini dolovi Breze Barske kolibe Stari katun (Lokvice) Korita OBLA GLAVA Ledena pećina RBATINA Ališnica PREVIJA ČVOROV BOGAZ Biljegov do Valoviti do Lokvice Velike Lokvice Male Lokvice Katun Lokvice TERZIN BOGAZ Velika Karlica MEĐED SAVIN KUK ŠLJEME (ŠLJEMENA) 3. VRŠNI DIO DURMITORA - Po južnom dijelu Pošćenska dolina Pošćensko jezero Pošćenski katun MEĐUGORJE Suva lokva Modro jezero Srablje jezero Valovito jezero STOŽINA Sedlo (prijevoj) SEDLENA GREDA RANISAVA UVITA GREDA BANDIJERNA - MILOŠEV TOK - SURDUP Valoviti do ZUPCI Surutka Mliječni do Zeleni vir MININ BOGAZ VJETRENA BRDA SOA (ĐEVOJKA) BOBOTOV KUK Škrka Škrčka jezera Dobri do Urdeni do Duboki do Vodeni do Prijespa Todorov do ŠARENI PASOVI Goveđi do Todorov do PRUTAŠ 4. JUŽNI DURMITORSKI GREBEN BOLJ I BOLJSKE GREDE LOJANIK RUŽICA 5. SJEVERNOM PODGORINOM Poljana Barno jezero Bosača Ražana glava Jablan bara Malo jezero (Jablan, Jezero pod gredom) Crvena greda Ćurovac (Ćurevac) ŠTUOC Nadgora Mala Crna Gora Pirlitor 6. KANJON SUŠICE Nedajno Knjon Sušice Sušičko jezero Vodopad Skakala 7. PO JEZERSKOJ POVRŠI Banske kuće Vražje jezero Riblje jezero Grčko groblje Novakovići Bare Žugića Bare Žugića - Srednjovjekovna nekropola stećaka 8. KANJON RIJEKE TARE Đurđevića Tara Tepca 9. JUŽNO DURMITORSKO PODGORJE Dolina Bukovice IVICA Dolina Grabovice Dolina Komarnice |
 Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
Durmitor, karta
|
Svitanje na Jezerskoj površi
Jezerska površ je prostrana visoravan koja se nalazi istočno od Durmitora i sjeverozapadno od Sinjajevine (na fotografiji, uzvišenja u pozadini). Reljef Jezerske površi oblikovan je u vrijeme posljednjeg ledenog doba radom prostranog ledenjaka velikog 140 kvadratnih kilometara. |
1. ŽABLJAK I ŽABLJAČKA NASELJA
Žabljak
Panorama Žabljaka
Žabljak i najviši vrhovi Durmitora na horizontu
Središnja ulica u Žabljaku
Pogled na Žabljak i Jezersku površ sa staze koja od Basače vodi prema Jablan jezeru.
Pogled na gradić Žabljak
|
Žabljak i Durmitor
Zanimljivosti
Aerodrom u Žabljaku. U ljeto 1955. u mrežu zračnog prometa u Jugoslaviji uključen je i nekadašnji ratni aerodrom kod sela Njegovuđa na Žabljaku. Tako je od 28.8.1955. uvedena linija koja je povezivala Beograd i Žabljak jednom tjedno. Bilo je potrebno 50 minuta leta od Zemuna do Njegovuđe JAT-ovim avionom "DC-3". 1950-ih su godina putnici neposredno prilazili avionima s minimalnim formalnostima. Sredinom 1960-iz otvorena je nova travnata pista dovoljno duga za prihvat aviona "Douglas" D-3 ili D-4 koji su primali do 40 putnika. Aerodrom se nalazio na Jezerima (Jezerskoj površi), jugoistočno od Žabljaka, desetak kilometara prema Šavniku. Izgradnja toga aerodroma na Jezerima počela je 1961. godine, a već dvije godine kasnije JAT je uveo redovnu liniju Beograd – Žabljak, kada je avion DC-3 slijetao na aerodrom u Jezerima. Dva puta tjedno avionom su stizali gosti iz Beograda i ljetovališta kluba Mediterane (Club Méditerranée) iz Tivta. Duljina travnate piste bila je 1350 metara. Kako se do 1969. godine avioni tipa Douglas zamijenjuju novima tipa Caravelle, koji na njega nisu mogli slijetati, aerodrom na Žabljaku naposlijetku je kratko funkcionirao, te je već 1968. godine prestao s radom. Ostaci zemljane piste godinama su se koristili za slijetanje malih sportskih aviona. 
|
Pejov do
|
Pejov do je mala udolina na rubu gradskog naselja Žabljaka, koja se pruža prema Klještini, a nalazi se na izlazu iz Žabljaka prema Zmajevcima. Kako je ovuda u prošlosti prolazio put, na ovome su se mjestu obavljale pripreme za ulazak u grad. Tako su se u vrijeme održavanja sajmova (vašara) na Preobraženje Gospodnje (6.8. po julijanskom kalendaru) ili na Ilindan (2.8. po gregorijanskom kalendaru / 20.7. po julijanskom), ovdje presvlačile djevojke koje su na vašar stizale iz sela u grad - ovdje su ljudi ostavljali obuću, ostavljali su i pripinjali se konji (pripinjati se = privezati uza što), ostavljali višak opreme i sl. Udolina je ime dobila po Peju, vlasniku zemljišta u dolu i okolici. U 21. stoljeću ovim je područjem sagrađena žabljačka obilaznica. Izgradnjom te ceste, na jednom dijelu uz obilaznicu - od Pendrek dola prema Pejovom dolu - većem broj posjetitelja ovoga kraja od tada je postala vidljiva vrlo zanimljiva i vrijedna grupa objekata tradicijske izgradnje - mahom gospodarskih stočarskih objekata.
|
Klještina
Na sjeveroistoku grada Žabljaka, paralelno s dionicom današnje ceste Žabljak-Đurđevića Tara, nalazi se usjek Klještina, okomitih strana koji vodi prema rijeci Tari. To je nekadašnje korito voda koje su otjecale iz Crnog jezera i izduble svoj tok po površini Jezerske površi. Često se naziva i Žabljačka klještina. |
Pitomine
Selo Pitomine smjestiilo se na rubu padina Durmitora, zapadno od Žabljaka. Prostor sela zahvaća kose, udoline i zaravni kvalitetnog zemljišta. Spiranjem s durmitorskih padina nastala je plodna zemlja i taložila se na širem prostoru. Naseljenici su se bavili stočarstvom a potom i ratarstvom, uzgajajući strna žita i povrće (posebno krumpir i kupus). Zbog plodnosti zemlje i gnojenja usjevi su dobro rađali. Oko kuća su i livade za košenje sjena, koje su rađale dobru travu. Kako je trava bila pitoma i selo rodno, po tome se nazvalo Pitomine.
ĐORĐIJE M. OSTOJIĆ, 2003.
ĐORĐIJE M. OSTOJIĆ, 2003.
Ivan Do
Ivan Do je zaselak sela Pitomine, a ime je dopbio po mještaninu Ivanu Šibaliji čiji su se posjedi ovdje nalazili. Zaselak se razvio uz izvor pitke i hladne vode.
Pogled iz Ivan Dola na Savin kuk i Međed
Ivan Do
|
Ivan Do
|
Komarski i Pošćenski kraj
Komarski kraj je naziv za područje jugozapadno od Žabljaka i u sjeveroistočnim donjim padinama i podnožju Savinog kuka, a ime je dobilo jer su nekada ovdje bile kolibe stočara i zimske staje stanovnika sela Komarnice (kod Šavnika) iz Donjeg Drobnjaka. S vremenom su nekadašnji katuni postali stalno naseljeni i danas se na tome području nalaze naselja: Razvršje, Motički Gaj, Poljana Komarska, u kojima danas ima podosta vikendica i objekata namjenjenih turističkom smještaju. Južnije se na Komarski kraj nastavlja Pošćenski kraj - prema stočarima iz sela Pošćenje.
Jedan od takvih starih katuna bila je Poljana Komarska, u kojemu su nekada bile kolibe i zimske staje stočara iz Komarnice, a koje su se s vremenom pretvorile u stalno naselje djelimično naseljeno a dijelom su tu livade i periferni pašnjaci. U reljefu ima dosta boginjavih reljefnih oblika (dolova, uvala, uzdignuća, do kamenjara).
Jedan od takvih starih katuna bila je Poljana Komarska, u kojemu su nekada bile kolibe i zimske staje stočara iz Komarnice, a koje su se s vremenom pretvorile u stalno naselje djelimično naseljeno a dijelom su tu livade i periferni pašnjaci. U reljefu ima dosta boginjavih reljefnih oblika (dolova, uvala, uzdignuća, do kamenjara).
U podnožju Savina kuka
Pošćenski kraj
|
|
Razvršje
|
Područje na kome se razvilo selo bilo je bogato crnogoričnom šumom, a naselje se razvilo po većim proplancima. Jedna predaja kaže kako je naziv sela došao po zasjecima stabala drveta, gdje se sjekla četina (igličast list nekih četinjača) za stoku tijekom dugih zima. Ako se grane ne krešu, već se odsijeca vrh, kaže se da je šuma prevršena. Tako isti naziv kao današnje naselje ima šumoviti prostrani brijeg Razvršje (1604 m n.v.) u zaleđu sela. Prema drugoj predaji, s obzirom na obavljlanje poslova sječe četine i velike kosanice (livade za sjenokošu), te stočarenje stanovništva, po selu su se trpala sijena (stogovi). Kad se zimi sijeno daje stoci, skida se od vrha, pa se kaže razvršio sijeno. po tome je narod mjesto gdje su bile zimske staje nazvao Razvršje.
Pogled iz Ivan Dola na greben Razvršja
|
Motički Gaj
Iz Motičkog Gaja pruža se odličan pogled na Jezersku površ
|
Prema jednoj predaji prvi stanovnici Motičkog gaja bili su Vukovići. Oni su se bavili stočarenjem i obradom zemlje (povrće i žita). Obrađivali su zemlju primitivno, motikom, zbog čega je bratstvo nazvano Motike, pa su u narodu postali poznati kao Vukovići-Motike. Također se oko sela prostirala gusta crnogorična šuma, raspoređena u manje šumice gajeve - otkuda i ime naselja Motički Gaj.
|
Virak
Ranojutarnji pogled iz Virka na Jezersku površ
Pogled na Jezersku površ
|
Naselje Virak
Selo Virak dobilo je ime po istoimenom izvoru (bunaru) u podnožju sela.
Pastoralna scena iz okolice Virka
U Virku se nalazi skijaški centar Savin kuk.
|
Javorje
Tradicijska arhitektura u selu Javorje, ood Virkom i u blizini Pašine Vode.
|
Javorje je ime dobilo po javorovim stablima koja su ovdje izrasla. Narodna predaja govori o jednom stablu javora koje se toliko razgranalo i razvilo da je u njegovom hladu moglo plesati stotinu momaka i djevojaka. Kao i ostala naselja u okolici i Javorje se kao stalno naselje razvilo od nekadašnjih stočarskih katuna i staja.
|
Pošćenski Kraj
|
Selo Pošćenski Kraj naslanja se na Virak na sjeveru i Pašinu Vodu prema jugoistoku. Selo je nastalo na katunima i stajama stočara iz Pošćenja (kod Šavnika) u niskom Drobnjaku po kojima je i dobilo ime. Zemljište je "boginjavo" s dosta uvala, brijegova,udolina, prodola, kamenjara i travnatih površina. Naseljeni dio je plodno zemljište, privedeno poljoprivrednim kulturama - zasijano krumpirima i kupusim, a siju se i planinska strna žita.
|
Striježevina
Zaselak Pošćenskog Kraja koji je izložen utjecajima hladnog zraka s Durmitora. Tako je i dobio ime, jer se ovdje često javlja slana (jutarnji mraz), prohladno je i svaka se travka "podigne" od hladnoće, odn. "nakostriješi se". To je travnato područje pogodno za pasišta, a dijelom se koristi za ratarske kulture (planinska žita i povrće). |
Pašina Voda
|
Naselje Pašina Voda ime je dobila po pogubljenom Mustaj paši Selmanoviću, kojega je 1705. godine pogubila Anđelija Kosorić, i tako osvetila svog muža, vojvodu Iliju.
Pogled na Pašinu Vodu iz smjera Banskih kuća
Predaja o imenu sela
Priča o porijeklu imena sela kazuje kako je pljevaljski paša Mustaj 1705. godine ulogorio veliku tursku vojsku kod jednog izvora na padinama Durmitora. Odavdje je odmah na vjeru domamio drobnjačkog vojvodu Iliju Kosorića i posjekao ga. No, paši to nije bilo dovoljno, već naredi da pod njegov šator dovedu Ilijinu ženu Jelu, zaprijetivši kako će zapaliti Jezera i sve uništiti ako Jela ne dođe pod šator. Ne imavši drugoga izbora, Jela se spremi i pođe pod šator Mustaj paše. Kad je ugledao kako korača i približava se šatoru, u Turčinu je srce zaigralo. Od šatora je udaljio sve Turke, a potom se počeo privijati uz lijepu Drobnjakinju, nudeći joj sve lijepo da ga uzme. Kad je pao mrak privio se uz Jelenu. No ona, vješta na nožu, iz čarape dohvati nož i zakla pašu. Glavu mu odsječe i stavi u zobnicu (torba za zob / vreća za hranjenje konja), domogne se vojvodina konja, uze muževljevu glavu i pobježe preko jezera. Kući je stigla u zoru. Pred Ilijinu majku bacila je glavu njezina sina, a potom i glavu krvnika. Zatim je uzela djecu i pobjegla u svoj rod. Od tada se selo i voda nazivaju Pašina voda. |
Motiv iz Pašine Vode
|
|
Baština
Izgradnjom žabljačke obilaznice, na dionici između Pejovog i Pendrek dola, većem broj posjetitelja ovoga kraja, postala je vidljiva vrlo zanimljiva i vrijedna grupa objekata tradicijske izgradnje - mahom gospodarskih stočarskih objekata. |
2. VRŠNI DIO DURMITORA
PO SREDIŠNJEM PODRUČJU
Ulazno područje Nacionalnog parka
Perila
Livade i šume oko Otoke
Suho ljetno korito Otoke na području Perila
Tok Otoke, karta
Open Topo Map, 2021. Cvijićeva proučavanja jezera Durmitora
Autor: Dr Stevan M. Stanković Izvadak iz predavanja održanom na Naučnom skupu "Jovan Cvijić i Durmitor", Žabljak, 12. oktobar 1985. Iz Velikog Crnog Jezera otiče potok Žabljak, koji odvodi vodu tri jezera: Zmijinjeg, Malog i Velikog Crnog jezera. To je široka jaruga, koja prema Žabljaku postaje sve prostranijega dna, pod livadama, i samo se sredinom provlači vijugav vodotok, na čijim su stranama mnogobrojni, mali, aluvijalni ponori. Leti nestane vode u Žabljaku na 700—800 m daljine od Crnog Jezera; progutaju je ponori. Ali se i ispod Žabljaka, prema S. I. sve do Tare, pruža dugačko, vijugavo korito, Klještina, puno ponora, jedan mu se deo zove Jezerac, a jaruga, koja se u Taru stiče, Međužvalje. Ovo je najkarakterističnija udolina u severnom, čipčijskom kraju Jezera. Kadšto, uz vrlo kišne godine, ne mogu ponori iznad Žabljaka da progutaju svu vodu otoke, i ona po površini, kroz Klještinu i Međužvalje u Taru otiče. Drobnjaci drže, da i običnih godina voda Žabljaka podzemno, ispod ove udoljine, prema Tari teče, i po njihovu verovanju, je izvor u Međužvaljama ista voda, koja pred varošicom Žabljakom ponire. Grupa jezera Zmijinje, M. i V. Crno Jezero su dakle oticali normalnom dolinom prema Tari. Usled proširivanja izduha, Međužvalje je prešlo najpre u suhu dolinu, kojom voda samo donde teče, dok je ponori ne apsorbuju. Ovaj proces se sa proširivanjem ponora nastavlja, Klještina se sve više umrtvljuje i sada leti voda teče samo njenim kratkim delom 7—800 m daleko od V. Crnog Jezera. Cvijićeva postavka o gubljenju vode Crnog jezera i razvoja doline Žabljačke rijeke, kasnijim istraživanjima u potpunosti je potvrđena. 8.7.1963. godine u ponore Žabljačke rijeke ubačeno je 50 kg natrijum fluoresceina. Iz korita se obojena voda povukla tokom dva dana. Prema proceni u ponorima se gubilo 930 l/sek vode. Obojena voda pojavila se na vrelu Bijeli bukovi, sa desne strane reke Tare, na nadmorskoj visini od 590 m. Vazdušno rastojanje od ponora do vrela je 10 km, a visinska razlika 820 m. Ovo rastojanje voda je savladala za 9 dana, krećući se složenim sistemima podzemnih kanala. Mala brzina vode može se objasniti velikom skrašćenošću krečnjačke mase. Podzemni tok se spušta ispod korita Tare, a zatim sifonski izbija naviše. Istraživači se nisu zaustavili samo na potvrđivanju ove pretpostavke. Petog septembra 1963. godine bojena je voda koja se gubila u ponorima Malog jezera. Obojena voda se pojavila na Dubrovskim vrelima u srednjem toku Komarnice, na nadmorskoj visini od 675 m. Vazdušno rastojanje od ponora do vrela je 20 km, a vertikalna razlika 738 m. Voda se kretala prosečnom brzinom od 100 m/h i pri tome podišla glavnu durmitorsku masu. Analizirajući utvrđene podzemne veze, vidimo da za vreme visokih prolećnih vodostaja Crno jezero, preko otoke Žabljačke rijeke, pripada slivu Tare. Sliv ove reke na Durmitoru je tada veoma prostoran. Ka Tari se tada slivaju vode iz najviših delova Durmitora, gde se tokom zime akumulira velika količina snega. Kada se pritidanje vode u Crno jezero smanji, sublakustrijski izvori na dnu Malog jezera pretvaraju se u ponore. Voda iz Velikog jezera, preliva se u Malo i gubi u ponorima na njegovom dnu. Posle dugog podzemnog toka, voda se pojavi na Dubrovskim vrelima, koja posredstvom Komarnice pripadaju slivu Pive. Crno jezero na ovaj način gradi periodsku bifurkaciju (vode otječu prema dva sliva, op.), jedinstvenu u našoj zemlji. Iz navedenih odnosa zaključujemo da hidrografsko razvođe slivova Tare i Pive ne predstavljaju najviši delovi centralnog Durmitora, već tektonska dislokacija duž istočne podgorine planine. 
Livade Perila pružaju odličan pogled na durmitorske vrhove.
|
Otoka (potok Žabljak)
Otoka je kratka ponornica i otoka vode iz Crnog jezera. Javlja se gotovo svakog proljeća nakon otapanja snijega i obilnijih kiša, kada se napuni Crno jezero. Ponekad se javlja i u jesen, ovisno o hidrološkim uvjetima. Dotoku vode koja puni Crno jezero najviše doprinose vodotoci Mlinski potok i Čelina (vrela na padinama Međeda). U proljeće, kada se snijeg počne topiti, s ovih vrela (Čelina) počinju padati moćni slapovi prilikom čega se oslobađa poprilična gromovita buka, s obzirom da padaju s visine i do 15 metara. Domaći ljudi tu buku od povećanog dotoka vode iz Čelina nazivaju "pucanje čelina". Znanstvenim istraživanjima je utvrđeno da do pucanja čelina dolazi zbog prethodnog formirane vodene akumulacije (vodonosnika) u unutrašnjosti Durmitora, koja u jednom razdoblju dosegne određenu razinu, pa se voda počinje izlijevati u Crno jezero s nepropusnih stijena Međeda. Ovisno o količini vode, obično potraje nekoliko dana da se Crno jezero "prepuni" i da višak vode krene Otokom. Otoka potom vijuga 3 km zapadnim rubom Žabljaka i ponire kod gradskog stadiona. Utvrđeno je da njezine poniruće vode otječu u Taru. I zanimljivo je da te vode protječu ispod korita Tare i izviru (Bijela vrela) nekoliko desetaka metara iznad njezine suprotne - desne obale! U novijoj prošlosti ostalo je zapisano da je u rujnu/septembru 1974. i prosincu/decembru 2010. količina vode bila toliko velika da ju ponori Otoke nisu mogli prihvatiti, već je ona nastavila dalje teći preko ponora - prelivajući se preko ceste koji vodi prema Ćurovcu i ispod hotela "Planinka" u Žabljaku. |
Crno jezero
|
Crno jezero je po površini na drugom mjestu među planinskim jezerima Crne Gore. Veću površinu od njega ima samo Plavsko jezero. Zbog toga zaslužuje posebnu pažnju, tim prije što je po mnogim osobinama jedinstven hidrografski objekt u Crnoj Gori. Nalazi se 3 km jugozapadno od Žabljaka, s kojim je povezano asfaltiranom cestom, pa je lako pristupačno. Oko jezera je izgrađena staza, te se može razgledati sa svih strana. Ima oblik broja 8, s većim sjeveroiatočnim i manjim jugozapadnim dijelom. Ovi dijelovi jezera nazivaju se Veliko i Malo jezero. Kako su povezani jezerouzinom, čine jedinstvenu hidrografsku cjelinu.
Dužina jezera, pri razini jezerske vode na koti 1422 m, iznosi 1155 m, a maksimalna širina 810 m. Promatrano pojedinačno, Veliko Jezero je dugačko 855 m i široko 615 m, a Malo jezero je dugačko 605 m i široko 400 m. Jezerouzina između njih široka je 60 m. U zavisnosti od kolebanja razine, mijenjaju se svi morfometrijski pokazatelji. Pri ljetnoj razini vode (kota 1417 m) dužina jezera je 1050 m, a širina 590 m. Veliko jezero je tada dugačko 710 m i široko 560 m. Pri ljetnom vodostaju Malo jezero je dugačko 560 m i široko 375 m. Jezerouzina se sužava na 25 m. Dužina obalne linije u proljeće je 4395 m i odlikuje se malom razvedenošću. Od ukupne dužine obalne linije Veliko jezero čini 2690 m, a Malo jezero 1705 m. Pri razini od 1417 m apsolutne visine dužina obale je 3900 m (Veliko jezero 2265 m, Malo jezero 1635 m). Koeficijent razvedenosti obalne linije iznosi 1,8. Na najvećem dijelu jezera obala je strma i stjenovita. To je naročito izraženo na Malom jezeru, nad čijom se površinom strane Durmitora dižu pod kutom od 40 do 60°. Strme strane obilježavaju i poluotok koji se zavlači u središnji dio jezera sa zapadne strane. Od ovog poluotoka do ušća Mlinskog potoka (zapadna strana) priobalni pojas je također strm. Veliki nagibi uzrokovani su rasjedanjem terena. Duž rasjeda je došlo do izdizanja glavnog grebena Durmitora u odnosu na Drobnjačku površ. Nastalo na kontaktu ovih dvijju cjelina, Crno jezero je asimetrično. Dok je jugozapadna strana visoka i strma, sjeveroistočna je niska. Najmanji nagibi priobalnog pojasa su od ušća Mlinskog potoka do izlaza jezerske otoke. S te strane, dolinom otoke, jezero je otvoreno ka površi. Pored visokih i strmih dijelova priobalnog pojasa strme su i strane jezerskog bazena i velike dubine. Pri promjeni vodostaja horizontalno pomjeranje obale je malo. Obrnuto, u produžetku niskih priobalnih dijelova su blagi nagibi strana jezerskog bazena, manje dubine i veće horizontalno pomjeranje obalne linije pri promjeni vodostaja. Nadmorsku visinu Crnog jezera teško je odrediti, jer razina vode tijekom godine znatno koleba. Kako se ne obavljaju svakodnevna promatranja vodostaja, teško je odrediti srednji godišnji vodostaj. Na topografskoj karti 1:50.000, Žabljak, list 4, razina jezera označena je kotom 1413 m. Apsolutna kota "0" vodomjera postavljenog 1.9.1950. godine je 1416,907 m, a repera RN 25471, koji se nalazi nedaleko od izlaza otoke, je 1426,127 m. Iz podataka saznajemo da maksimalna razina jezerske vode dostiže kotu 1422,5 m, a minimalna u Velikom jezeru 1417,5 m i Malom 1415 m. Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da je nadmorska visina srednjeg stanja jezerske vode 1418,5 m. U zavisnosti od promjena razine jezerske vode mijenjaju se dubine. Pri maksimalnom nivou Malo jezero je duboko 49,1 m, a Veliko 24,5 m. Za razliku od najveće, prosječna dubina Malog jezera je 25,0 m, Velikog jezera 12,2 m, a Crnog jezera kao cjeline 16,8 m (Stanković S., 1975). Različite vrijednosti maksimalnih i prosječnih dubina Malog i Velikog jezera ukazuju na složenu konfiguraciju dna. U prostranom i plićem bazenu Velikog jezera, dubine se od obale ka središnjerm dijelu postupno povećavaju. Zbog toga izobate imaju izgled koncentričnih krivih linija. Nagibi jezerskog dna su blagi i nema većih pregiba. Zapadni dio jezera je plići, jer ga zasipa Mlinski potok. Za vreme niskih vodostaja na jezerskom dnu u produžetku ušća Mlinskog potoka vidi se velika plavina. Ona ima lepezast oblik i širinu preko 200 m. Mlinski potok zasipa jezerski bazen, smanjuje zapreminu vode u njemu i mijenja konfiguraciju dna. Sigurno je da će u budućnosti plavina izaći iznad površine vode i poremetiti sadašnji položaj obalne linije. Najveći nagibi strana jezerskog bazena i najveće dubine Velikog jezera su pored južne obale i na strani poluotoka koji ga odvaja od Malog jezera. Na samo 5 do 10 m od obale dubine iznose 10 do 15 m, a nagibi 50 do 60°. Promatran u cjelini bazen Velikog jezera je simetričan u pravcu jugoistok – sjeverozapad, središnje jezerske ravni nema, što se može objasniti specifičnim postankom jezerskog bazena. Površina Velikog jezera, pri maksimalnom nivou vode, iznosi 338.450 m², a zapremina 4,146.227 m³. U manjem, ali dubljem bazenu Malog jezera, dubine se povećavaju vrlo brzo. Nagibi strana jezerskog bazena gotovo svuda prelaze 50°. Dno je strmo i stjenovito. Jezerski bazen ima izgled duboke, simetrične vrtače. Površina Malog jezera pri maksimalnom vodostaju je 177.750 m², a obujam 4.550.499 m³. U odnosu na Veliko jezero površina mu je manja za 160.700 m², a obijam veći za 104.272 m³. Površina Crnog jezera u cjelini je 516.200 m² (0,516 km²), a obijam 8.716.726 m³. Zbog vapnenačkog sastava terena teško je odrediti pravu površinu sliva Crnog jezera, tim prije što se orografsko razvođe ne poklapa s hidrografskim. Površina sliva ne premašuje 30 km². IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) 
Izobatska karta Crnog jezera
Izvor: Stevan M. Stanković, Jezera Durmitora - limnološka monografija, 1992. |
Pri suši nivo Malog jezera se više spusti pa jezerouzina postaje vodopad.
jezerouzina – uski pojas kopna koji razdvaja dva jezerska bazena 
Walking around Crno lake / Durmitor/ Montenegro/ 4K / Morning Walking Tour
Autor: Slavica Stajić Datum objave: 27.9.2023. Opis. Discovering the Beauty of Black Lake Montenegro on Foot. Crno jezero, Durmitor, kružna staza oko jezera, pešačka staza Početak staze: 1.435 mnv Dužina staze: oko 6,4 km Vreme potrebno za prolaz kružnom stazom: oko 1 h 30 min Staza je laka osim u delu staze na lokalitetu Čeline gde je potreban oprez zbog strmih stepenica nepravilnog oblika #4kwalkingtour #crnojezero #crnolake #blacklake #crnagora #montenegro #montenegrowildbeauty #durmitor #walkingtour #pesackastaza Enjoy and thanks for watching! If you enjoy my videos please subscribe to my channel, thank you! @slavicastajic7292 More info below👇 Check: INSTAGRAM @slavicastajicphotographer WEB https://linktr.ee/slavicastajic DURMITOR/Od Crnog jezera do Savinog kuka/Kako se nositi sa vetrom i umorom/Biciklom do Novog Zelanda
Autor: Sa Vanjom u planine Datum objave: 5.11.2023. Opis. Nastavljamo sa novom epizodom naše emisije. Ovoga puta Vanja - EKO putnica Vas vodi na planinarsko hodočašće od Crnog jezera do Savine vode i Savinog kuka. Kada je važno regenerisati se i doneti razumne odluke u planini. Vanjino društvo na usponu čine Vlado Vujisić autor vodiča Durmitor Nacionalni park i članovi Discover Serbia. Ekovizija, AVN + produkcija, TV Galaksija 32, Sve na dlanu, Vanja Nikolić - eko putnica, snimatelji: Branko Blagojević i Srđan Obradović, montaža Nenad Nikolić, postprodukcija Igor Panić - Ekovizija 2023. |
Pogled na bazen Crnog jezera s padina Ražane glave
|
Postanak jezerskog bazena
Bazen Crnog jezera morfološki je veoma složen. Zbog toga je problem njegovog postanka privukao pažnju većeg broja znanstvenika koji su iznosili svoje pretpostavke. U njima ima dosta zajedničkog. Postanak jezerskog bazena mora se promatrati u okviru općeg sklopa morfološke evolucije glavne durmitorske mase i istočne podgorine. Za postanak bazena od značaja je aktivnost rasjeda, glacijacija, preglacijalni i suvremeni krški proces. Jovan Cvijić ističe da "Ima jezera vezanih za wengenske pješčenjake, ali izgleda da su ovi duž rasjeda ogolićeni; te su vrste Zmijinje i Veliko i Malo Crno jezero. Svi jezerski bazeni, vezani za ove pješčenjake, nalaze se na visini od 1400 - 1600 m, najniža su jezera durmitorskog područja. Najveće je Veliko Crno jezero". Cvijić još dodaje: ”U tektonskim pokretima izdignutu durmitorsku površ usječene su brojne uvale. One su za vrijeme pleistocena bile pod ledom. Sva planinska masa Durmitora bila je dakle u ledeno doba zatrpana snijegom i ledom… Na sve strane su polazili ledenjački jezici … Prema Drobnjačkoj površi ledenjaci su izbijali kroz široke ili uže otvore… Te otvore nazivamo glečerskim vratnicama (vratima). Ima ih troje: vratnice oko Stožine, kroz koje je izbijao ledenjak Dobrog dola i dvoje vratnica oko Međeda, kroz koje su izbijali ledenjaci Usovina i naročito veliki ledenjak Ališnice ispod Ćirove pećine" (Bobotovog kuka, op.). Na mjestima gde se iz najviših dijelova Durmitora ledenjak Ališnice rušio na Drobnjačku površ, odvijala se intenzivna erozija vapnenačke podloge. U tektonski razbijenom vapnencu i njegovom kontaktu sa pješčenjacima, erozivni proces je vrlo brzo napredovao. Na taj način izdubljen je bazen Crnog jezera. Cvijić ubraja Crno jezero u grupu subdurmitorskih jezera, tj, onih koja leže "na prelazu durmitorske mase u Drobnjačku površ, dakle duž linije gdje je ledenjak padao na površ i gdje se odvijala najjača ledenjačka erozija. Tako je Crno jezero izdubljeno poglavito u trijaskom vapnencu, preko koga na donjoj ivici jezera leže morene. Prema plastici dna i rasporedu dubina ovo su tipska jezera glacijalne erozije. Ledenjak velike debljine, stješnjen između Međeda i Crvene stijene survao se niz odsjeke na Drobnjačku površ i zbog toga imao najveću erozivnu snagu, izdubio Malo Crno jezero, iz te depresije se valovito dizao preko prečaga (pregrada) današnjeg spojnog kanala, zatim ponovo padao i dubio bazen Velikog Crnog jezera. Kao da je u donjim dijelovima ledenjaka bilo svrdlastog dubljenja, evorsije". (Cvijić J., 1921,; evorzija je erozija vode koja se kreće u kovitlac i tako stvara takozvane "džinovske lonce") Slično mišljenje o postanku bazena Crnog jezera imao je i B. Ž. Milojević. On ističe da značajne oblike postale radom ledenjačke erozije predstavljaju bazeni Malog i Velikog Crnog jezera, koji leže u istočnoj podgorini. Bazen Malog jezera leži u podnožju Lokvica i Savinog dola. Ledenjaci koji su polazili iz ovih cirkova, spajali su se, stropoštavali niz padinu visoku oko 400 m i u podnožju izdubili spomenuti manji ali dublji bazen. Isti ledenjak, prelazeći pregradu na sjeveroistoku i spajajući se s ledenjakom koji je dolazio iz Ališnice, izdubio je veći i plići basen Velikog jezera (Milojević B. Ž., 1951.). Bazen Crnog jezera predstavlja specifičnu vrstu džinovskog lonca u kojem su se akumulirale vode postale otapanjem ledenjaka. Ovakvo shvaćanje postanka bazena potvrđuju velike dubine jezera neposredno ispod odsjeka i manje dubine ka istoku. Nešto drugačije shvaćanje o postanku bazena Crnog jezera izložio je Z. Bešić. On s pravom pridaje veliki značaj predglacijalnom krškom procesu, koji je stvorio mnoge inicijalne oblike reljefa na Durmitoru. Krški proces je odredio i hidrografska obilježja ove planine, jer je dezorganizirao prvobitnu mrežu površinskih tokova. Z. Bešić ističe da se bazen Crnog jezera može smatrati kao produženje krške uvale Lokvica u sjeveroistočnom smjeru. Lokvice su dakle stara durmitorska riječna dolina čiji je razvoj prekinula snažna karstifikacija i to još predglacijalnog doba i spustila njegove vode u podzemlje durmitorokog krša. Dakle, još prije glacijacije nastupila je snažna karstifikacija cijele doline i stvorila u njoj škarpe, pećine, vrtače i manje uvale. Jedna od uvala je današnji bazen Velikog jezera, dok je Malo jezero bilo oformljeno još u tom vremenu u obliku duboke i prostrane vrtače. (Bešić Z., 1963). Na pravi značaj tektonike za postanak i održavanje Crnog jezera najbolje je ukazao V. Radulović: Za osnovne hidrološke karakteristike najvažniji je reversni rasjed kraljušaste strukture koji se pruža s juga u pravcu jezera. Duž ovog rasjeda navučeni su donjotrijaski pješčenjaci, glinovito-laporasti vapnenci, škriljevci, tufovi, bentoniti i rožnjaci, preko mlađih mezozojskih karbonatnih sedimenata. Rasjedi koji su značajni za podzemnu cirkulaciju vode utvrđeni su i na zapadnom obodu Malog jezera. Zapadno od Malog jezera utvrđen je veći broj rasjeda pravca jugozapad - jug i sjeveroistok - sjever. Ima i rasjeda smjera zapad - istok, od kojih se jedan spušta do prevlake između Velikog i Malog jezera. Crno jezero s njegovim slivom nalazi se u čeonom pojasu Durmitorske navlake. Između čela te navlake i čela kraljušti koja dolazi s juga od Motičkog Gaja prema Crnom jezeru nalaze se durmitorski masivi pretežno izgrađeni od karbonatnih sedimenata. Iz tog prostora Crno jezero dobiva vodu. Istočno i sjeveroistočno od Crnog jezera srednjotrijaski vapnenci imaju, uglavnom, dinarsko pružanje i pad prema sjeveroistoku. Takvo pružanje, ali sa znatno strmijim padom imaju donjotrijaski sedimenti otkriveni i južno od Velikog oka Crnog jezera. Po zapadnom obodu Velikog oka i po obodu Malog oka vidno je pružanje slojeva od sjeverozapada ka jugoistoku ili od sjevera prema jugu s padom slojeva prema jugozapadu ili zapadu. Ovo ukazuje na nazočnost, baš u predjelu Crnog jezera, jedne deformirane antiklinalne strukture. Ovakav stratigrafsko-litološki sastav i tektonski sklop terena između rijeka Komarnice i Tare, a naročito terena na kome leže vode Crnog jezera je od presudnog utjecaja na postojanje samog jezera, njegovo hranjenje i pražnjenje vodama kao i na mehanizam tih procesa” (Radulović B., 1971.). Opći zaključak o postanku Crnog jezera je da je ono poligenetsko. Za postanak jezerskog bazena od najvećeg je značaja tektonika, zatim karstifikacija, kojom je dezorganiziran tok koji je polazio iz Lokvica, intenzivna glacijalna erozija i izvjesna akumulacija morenskog materijala. Različit izgled i dimenzije Malog i Velikog jezera uslovljene su kontaktom vapnenaca i werfenskih pješčenjaka. Malo jezero leži na vapnencima, te je predglacijalni krški proces tu više napredovao nego na prostoru Velikog jezera. Za suvremeni izgled jezera od značaja je i postglacijalni razvoj krškog procesa. Crno jezero je u prošlosti bilo prostranije i dublje nego danas. S istočne strane bilo je zagrađeno moćnim naslagama morena, čiji se ostaci i danas zapažaju oko izlaza jezerske otoke. Morenskim materijalom bila je pokrivena i vapnenačka greda koja se nalazi 400 m dalje od jezera, a koju je prosjekla jezerska otoka. Površinsku otoku jezero je dobilo pri najvišem vodostaju. Ona je naslijedila predglacijalni srednji i donji dio doline Lokvice, tekla kroz današnje žabljačke livade, suženje Klještine ka Pirlitoru i Međužvalju i tu se ulivala u Taru. Na mjestu izlaska iz jezera otoka je erodirala znatnu količinu morenskog materijala i odnijela ga u Taru. Zadržavši prvobitni pravac, jezerska otoka se vremenom epigenetski usjekla u spomenutu vapnenačku gredu, izdubivši klisurastu dolinu duboku 10 do 15 m i dugačku 70 m. Iznos usjecanja jezerske otoke ukazuje da je razina Crnog jezera bila 15 m viša u odnosu na današnje stanje. Usjecanje otoke bilo je intenzivno, te je razina jezera brzo opadala. Kada je gubljenje vode u ponorima Malog jezera postalo veće, a pritjecanje vode u jezero manje, stalna otoka je pretvorena u periodičnu, a ova u ponornicu. Korito otoke u srednjem i donjem toku postalo je suho. U njemu su se pojavili ponori, a došlo je i do oburvavanja strana, te je zasuto blokovima. Danas su aktivni samo najuzvodniji ponori. Oni se nalaze kod Žabljaka i mogu primiti svu količinu vode koja otječe iz jezera. Izvjesne pretpostavke da se i u nedavnoj prošlosti pri visokim proljetnim vodostajima Crnog jezera formirala površinska otoka, koja je dospjela do Tare, ne mogu se prihvatiti. U dolini Žabljačke rijeke B. Ž. Milojević je zapazio tri terase. One imaju relativnu visinu od 25, 15 i 5 m, a vide se uzvodno od Žabljaka. Najviša terasa je vjerojatno neogene starosti i potvrđuje prepostavku o postojanju jedinstvene doline Lokvice. Dvije niže terase su pleistocenske odnosno, holocenske starosti, Nastale su krajem Würma i početkom holocena. Terasa od 15 m relativne visine odgovara iznosu usjecanja otoke u vapnenačku gredu nizvodno od jezera. |
Veliko Crno jezero
Na obali Velikog Crnog jezera i pogled na Savin kuk (lijevo) i Mali Međed (desno).
Šetnica uz Crno jezero
Turističko-rekreativna karta poručja između Crnog, Barnog i Zmijinjeg jezera
|
Uređeno odmaralite uz obalu Velikog jezera
|
Malo Crno jezero
|
Znanstvenici su utvrdili da osim periodične ponornice Otoke (otječe iz Velikog Jezera) i u Malom Crnom jezeru voda ponire i pojavljuje se na suprotnoj strani Durmitora, kod mjesta Dubrovsko, i utječe u rijeku Komarnicu.
|
Dio pješačke staze zimeđu Malog i Velikog jezera
|
|
Mlinski potok
|
Mlinski potok je pritok Crnog jezera.
|
|
|
Planinarsko - pješačka staza dolinom Mlinskog potoka
|
Mlinski potok
|
Zminje jezero (Zmijinje jezero)
Uređeno izletište pored šumske ceste koja vodi od Poljane prema Zmijinjem jezeru.
Rekonstruirani mlin na Mlinskom potoku, podno odmarališta koje je uređeno uz šumsku cestu kojom se ide prema Zmijinjem jezeru.
|
Spomen-ploča koja označava mjesto pogibije narodnog heroja Jakova Ostojića 10.12.1942. godine.
Nalazi se uz šumsku cestu prema Zmijinjem jezeru, na lokaciji gdje na tu cestu izlazi pješačka staza Crno jezero-Zmijinje jezero. 
Jakov Ostojić
(Đurđevića Tara, 1878. – Žabljak, 24.12.1942), sudionik NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Rodio se 1878. godine u Đurđevića Tari u siromašnoj seljačkoj obitelji. Kada mu je bilo 27 godina preselio se u Ameriku gde je radio kao fizički radnik, ali se nakon sedam godina vratio u Crnu Goru. Borio se u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Kada je Crna Gora kapitulirala borio se protiv okupatorske vlasti kao komita do 1918. godine. Po završetku rata postao je član KPJ. Bio jedan od glavnih organizatora partijskih ćelija sve do donošenja Obznane. Kada je počeo jDrugi svjetski rat, iako je imao već 63 godine bio je jedan od najaktivnijih komunista koji su se bavili pripremom ustanka. Sudjelovao je u razoružavanju Talijana na Žabljaku i u borbi na Krnovu. Kao ugledni član svog mjesta, postao je prvi predsjednik Općinskog narodnooslobodilačkog odbora koji je formiran u Žabljaku u listopadu/oktobru 1941. godine. U veljači/februaru 1942. je formiran narodnooslobodilački odbor za durmitorski srez a Jakov je postao njegov prvi predsjednik. Nakon povlačenja partizana u Bosnu, ostao je na teritoriji sreza kao iligelac. 24.12.1942. godine s dvojicom ilegalaca opkoljen je od strane četnika i ubijen. Ukazom predsjednika FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita, 27.11.1953. godine, proglašen je za narodnog heroja. |
|
Zminje jezero se nalazi u izvorišnom dijelu Mlinskog potoka. Do jezera se može doći od Crnog jezera stazom uz Mlinski potok. Od Žabljaka do jezera stiže se za 1,5 sati hoda. Do jezera se može doći i kolima, šumskom cestom pored najnižih kuća sela Bosače. Cesta prolazi Poljanama na kojima se nalazi Barno jezero. Nadmorska visina jezera je 1495 m.
Bazen Zmijinjeg jezera je ledenjačkog porijekla. Međutim, za njegov postanak od značaja je i tektonika. Kako leži na vapnenačkom terenu, za postanak i evoluciju jezera od značaja je i krški proces. Zmijinje jezero se nalazi ispod najprostranijih cirkova Durmitora. Ledenjak iz Ališnice (2050 m) kretao se u smjeru sjeveroistoka Donjom Ališnicom i Crepuljnom poljanom. S odsjeka Ališnice rušio se na dno Crepuljne poljane, čija je nadmorska visina 1748 m. Gornji dio Crepuljne poljane izgrađen je od vapnenaca, te je ledenjak mehaničkom erozijom produbio i proširio manje vrtače iz preglacijalnog razdoblja. Dio morenskog materijala zaostao je po dnu i obodu Crepuljne poljane, ali je dospio i u dolinu Mlinskog potoka, koja je predstavljala valov. Krećući se ovim valovom ledenjak je dolazio do bazena Velikog Crnog jezera i tu se spajao s ledenom masom koja je dolazila iz bazena Malog jezera. Zbog vapnenačkog sastava terena dio doline Mlinskog potoka, u kojem se nalazi bazen Zmijinjeg jezera, je strmih strana i uskog dna. Srednji i donji dio valova je širi i plići. Pred ušćem u Crno jezero Mlinski potok presijeca naslage morenskog materijala koje dostižu 1420 – 1430 m nadmorske visine. Morene potječu od ledenjaka koji se kretao valovom Mlinskog potoka, a leže preko pješčenjaka. Izgrađene su od vapnenaca, werfenskih pješčenjaka i eruptivnih stijena. Eruptivi ukazuju na nekadašnju živu tektonsku aktivnost u ovom dijelu Durmitora. Dolina Mlinskog potoka je tektonski predisponirana. Razvila se na istočnodurmitorskoj dislokaciji duž koje se javljaju eruptivne stijene. Na njih naležu vapnenci i morene. Za kontakt eruptiva i vapnenaca vezana je pojava vrela od kojih postaje Mlinski potok. Može se pretpostaviti da eruptivne stijene uzrokuju i pojavu sublakustrijskih izvora na dnu Zmijinjeg jezera. Eruptivi se javljaju i neposredno uz jezero. Od njih je izgrađena pregrada (prečaga) jugoistočno od jezera visoka 8 do 10 m. Pregrada je rezultat selektivne erozije, a znatnim dijelom je prekrivena morenskim materijalom. Visina pregrade upućuje na zaključak da je jezero u prošlosti bilo prostranije i dublje. Otopljavanjem klimata, smanjenjem količine padalina i otvaranjem ponora došlo je do snižavanja razine i smanjivanja površine i obujma jezera. Zmijinje jezero je jedno od najmanjih na Durmitoru. Dužina mu je 230 m, maksimalna širina 123 m, a prosječna 73 m. Dužina obalne linije 4.6.1970. godine je iznosila 560 m. Obala je malo razvedena. Južna i sjeverna obala su jasno određene, jer voda naliježe na kompaktne stijene. Zapadni dio obalne linije je poremećen ušćem kratkog toka koji pritiče jezeru. Širi priobalni pojas u ovom dijelu jezera je pjeskovit. Na istoku je jezero izduženo u obliku rukavca. U ovom se dijelu, u vrijeme visokih vodostaja, jezero najviše širi jer je priobalni pojas nizak. Površina Zmijinjeg jezera za vrijeme ljeta iznosi 16.740 m². U zavisnosti od vodostaja mijenja se od 14.000 do 18.000 m². Najveća dubina jezera je 7,7 m, a prosječna 2,5 m. Dubine se povećavaju dosta pravilno i to najbrže od južne obale ka središnjem dijelu bazena. Obujam jezera je 41.773 m³. Najveća količina vode nalazi se do dubine od 1 m, a najmanja ispod izobate od 7 m. 
TABLICA: Površina i zapremina vode ispod i između izobata (Stanković S., 1975.)
Zmijinje jezero
Prosječan nagib strana jezerskog bazena je 43°. Najveći nagibi su u južnom, a najmanji u istočnom dijelu. Površina dna bazena je 22.931 m², što je 1,36 puta više od površine akvatorija. Plići dio bazena pokriven je muljem, a dublji je stjenovit i bez vegetacije. Zmijinje jezero obilježavaju male amplitude kolebanja razine vode. To je uvjetovano visinom ponora. Vidljivi dio ponora je malih dimenzija i ima oblik proširene pukotine. U njemu se gubi oko 5 l/s vode. Voda koja ponire poslije izvjesnog toka javlja se na vrelu od kojeg postaje Mlinski potok. Izdašnost vrela veća je od količine vode koja se gubi u vidljivom dijelu ponora Zmijinjeg jezera. To je potvrda pretpostavke da se u ponoru gubi više vode nego što se to okom zapaža. Vrlo je vjerojatno da se na vrelu pojavljuju i vode koje potječu s okolnog krškog terena – Ališnice i Crepuljne poljane. Visoki vodostaji na Zmijinjem jezeru javljaju se u proljeće i jesen. Tada se jezero izdužuje na istok i zapad i plavi priobalni pojas. Amplituda vodostaja premašuje 1 m. Pri višim vodostajima ponor guta veću količinu vode i funkcionira kao regulator razine jezerske vode.
Zmijinje jezero se hrani vodom padalina koje se izluče na akvatoriju. Količina padalina, u ovom dijelu Durmitora, iznosi oko 1.500 mm godišnje, što znači da se na jezero izluči oko 25.000 m³ vode. Sa zapadne strane jezeru pritječu vode tri slaba izvora. Najjači izvor daje 3 l/s vode, temperature 4,7°C. Pošto se nalazi ispod Crvene grede i Ališnice, vrlo je vjerojatno da dobiva vodu i iz sublakustrijskih izvora. Hidrostatički pritisak u kopnenom dijelu kanala višestruko premašuje pritisak jezerske vode na strane i dno baszna, te je izbijanje vode moguće. Zmijinje jezero gubi vodu poniranjem i isparavanjem. Količina vode koja se na ovaj način gubi ne može se precizno odrediti. Isparavanje nije veliko, jer je jezero dobro zaklonjeno od udara vjetrova. Visoka stabla četinara zaklanjaju ga od sunca, te je ono uvijek u sjenci. Zbog toga je jezerska voda dosta hladna i za vreme ljetnjih mjeseci. Temperatura površinskog sloja vode 18.6.1967. godine u 10 h, pri temperaturi zraka 14°C, iznosila je 10,8°C, a na dnu 9°C. Tada je jezero bilo blisko temperaturnoj izotermiji. Pri mjerenju 22.9. iste godine u 13 h, temperatura zraka bila je 15°C, a temperatura površinskog sloja vode 14°C. Pri hladnom i vjetrovitom vremenu s kišom u popodnevnim satima 4.7.1970. godine zabeležene su slijedeće temperature vode i zraka (Stanković S., 1975.): Vrijeme (h) - Voda ºC / Zrak ºC 8 h - 13,8 / 14,5 10 h - 14,2 / 15,3 12 h - 15,0 / 16,2 14 h - 14,1 / 13,6 16 h - 12,2 / 12,4 18 h - 11,8 / 11,3 
Zmijinje jezero
Temperatura vode pravilno opada sa dubinom. Na 3 m iznosi 10,6°C, a na dnu 7,2°C. Niske temperature ukazuju na opravdanost pretpostavke o postojanju sublakustrijskih izvora.
Boja jezerske vode je tamnozelena. Tamni tonovi potječu od okolne četinarske vegetacije, koja se ogleda u jezerskoj vodi. Maksimalna providnost dostiže 4,2 m. Kemijska analiza ukazuje na veliku čistoću vode, koja je bez boje, ukusa i mirisa. Sadržaj kisika 18.6.1967. godine u površinskoj vodi iznosio je 10,17 mg/l, a na dnu 9,85 mg/l. U rujnu/septembru iste godine količina kisika u 1 litru površinske vode iznosila je 10,92 mg. Zmijinje jezero je privlačan turistički motiv te ga turisti, koji borave u Žabljaku, rado posjećuju. IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
Prirodna baština na području Zmijinjeg jezera Zmijinje jezero s izuzetno čistom vodom, pored riba pastrmke i zlatovčice (Salvelinus Fontinalis), nastanjuje rijedak vodozemac mrmoljak / triton. Vrelo Oko, zbog kvalitete vode glavni je object vodoopskrbe Žabljaka. Prašumski rezervat jele (Albies alba) i smreke (Picea excels) prostire se na oko 10 ha. Stabla su starosti preko 300 godina, impozantnih dimenzija i promjeru i visini. Izvan rezervata nalazi se nekoliko stabala spomenika prirode. 
Crnom Gorom: Zminje i Barno Jezero, Durmitor - Zminje and Barno Lake HD
Datum objave: 4.11.2017. Autor: RIVchannel |
Od Crnog jezera do Inđinih dolova
Staza koja vodi od Mlinskog potoka prema vršnim području Durmitora.
|
Inđini dolovi
|
Ovaj sklop krških oblika na istočnom dijelu Durmitora. ime je dobio po Inđiji Šibalić koja je ovdje čuvala svoje blago i plandovala (plandovati, odmarati se, počivati u hladu oko podne - o stoci).
Inđini dolovi i greben Međeda u pozadini
|
Breze
Barske kolibe
|
Stari katun (Lokvice)
|
|
Korita
|
|
OBLA GLAVA
Obla glava, koja je ime dobila zbog svoga prepoznatljivog oblika, zapravo je krajni sjeveroistočni vrh grebena Rbatine. Grebenski je povezana s najvišim vrhom Rbatine na jugozapadu, dok se prema sjeveroistoku ističe svojom stijenom koja se gotovo vertikalno izdiže iznad krševitog područja Korita. Obla glava je vrlo čest cilj planinara i turista, prije svega zbog atraktivne Ledene pećine, koja se na njoj nalazi.
Obla glava
Na vrhu Oble glave
Ledena pećina
|
Podno vrha Oble glave, na 2160 m n.v. nalazi se Ledena pećina. Njezina je dvorana dugačka 40 i široka 20 metara. Do dna pećine potrebno je spustiti se strmom kosinom dužine 40-ak m, koja je većim dijelom pokrivena snijegom ili blatnom i skliskom zemljom i vlažnim stijenama, te je pri spuštanju potreban veći OPREZ!
Dno špilje je veći dio godine prekriven ledenim slojem na kojem se, od leda (stalaktita) i vode koja kaplje sa stropa, formiraju stalagmiti različitih dimenzija - od sitnih do onih visokih par metara. Ove se ledene figure uspjevaju zadržati veći dio godine zbog svježine koja vlada u ovome prostoru - čemu su uzroci nadmorska visina i zasjenjenost špilje, ali također i utjecaj već postojećeg leda u njoj. No, za vrlo toplih godina može doći do znatnijeg topljenja ovih figura, tako da krajem ljeta od njih preostaju samo ostaci. 
Mala izdužena terasa na kojoj se nalazi ulaz u Ledenu pećinu
Ulaz u Ledenu pećinu
|
Pristupna staza Ledenoj pećini pod stijenom vrha Oble glave
PRIRODNI FENOMENI - Durmitorski frižider hladi i nakon 100 tropskih dana
Autor: RTCG - Zvanični kanal Datum objave: 6.3.2023. Opis. Dokumentarno-avanturistički serijal Prirodni fenomeni Crne Gore. Šest epizoda o specifičnostima iz oblasti ornitologije, botanike, speleologije, klimatologije i hidrologije. Durmitorski frižider hladi i nakon 100 tropskih dana. Ledene figure u pećini ispod vrha Obla glava. Ovaj YouTube kanal, kao i svi video i audio zapisi, vlasništvo su Javnog servisa. Bez pismene dozvole, zabranjeno je kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale. Informacije: [email protected] +382 20 224 78 |
Ledena pećina u "punom sjaju" nakon hladnijih zima
|
Pogled iz unutrašnjosti Ledene pećine prema ulazu
|
Smanjena količina leda krajem toplih ljeta
|
|
RBATINA
Vrh Rbatina dominira nad okolnim vrhovima na fotografiji snimljenoj iz Jablan bara.
Pogled s vrha Bobotovog kuka na Rbatinu
Na krajnjem desnom dijelu grebena Rbatine vidi se prepoznatljiva stijena Oble glave |
Ališnica
|
Ališnica je planinski predjel na zapadu Durmitora i sjeverno od Bobotova kuka. Gornja Ališnica nalazi se na oko 2000 m n.v., Donja na oko 1900 m m n.v. Katun se nalazi u cirku na visini od oko 1800 m. To je područje dolina i vrtača obraslih dobrom travom za ispašu, a ima i dosta šume i vode. Svi stanovi su na neki način skriveni i nisu razbacani - moglo bi se reći da su na okupu. Ime katuna potječe od turske riječi alija - što prema Vuku Karadžiću znači "zemlja koja niti je naseljena, niti pripada kome zaseoku". Ališnicu su prvi zaposjeli Jakšića stočari, podigli katunska naselja i izdizali ljeti. Ovo je tradicionalno mjesto izdiga mještana mnogih sela i okolice Žabljaka, kao što su Šibalići, Kovačevići, Barani, Šamšali, Ostojići, Danilovići, Durkovići. Udaljenost katuna u Ališnici je različita. Za neke je to oko tri sata pješačenja ili možda više, ovisno o količini stoke koja se tjera. Na Ališnici se stoka dobro ugoji i daje dobar mrs. I ovdje, kao i na susjednom Štuocu, ima opasnosti od divljači (vukova), tako da su stočari uvijek oprezni.
VASILIJE MUJO SPASOJEVIĆ, 2006. / ĐORĐIJE M. OSTOJIĆ, 2003. |
PREVIJA
Pogled s Bobotova kuka na Veliku (lijevo) i Malu Previju (desno)
|
Središnji dio Durmitora
Zbog njegova perifernog položaja, s relativno niskog vrha Ražana glava (1862 m) smještenog iznad Bosače, pruža se odličan pogled na središnje dijelove Durmitora, U sredini fotografije dominiraju vrhovi Čvorov bogaz, Paljevina, Obla glava i Rbatina. |
ČVOROV BOGAZ
Pogled na Čvorov bogaz s vrha Oble glave. Viši vrh Paljevine (2160 m) vidi se u sredini fotografije, dok je nešto niži Čvorov bogaz (2152 m) desno (i pozadi) od njega - u sjeni.
|
Pogled na vrhove (s lijeva nadesno): Čvorov bogaz, Paljevine i Obla glava
DURMITOR zimski uspon na vrh Čvorov bogaz
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 22.2.2024. Opis. Uspon na durmitorski vrh Čvorov bogaz (2152 m) od 17. februara 2024. godine. Na usponu učestvovala 3 člana PD "OMORIKA" iz Užica : 1. Stefanović Slobodan, Aleksa i Nikola |
Biljegov do
|
Biljegov do se nalazi ispod Valovitog dola, a iznad Velikih Lokvica. Pruža se u luku između Oble glave, Čvorova bogaza i Sagorelih ploča, na oko 2000 m n.v. U srednjem dijelu je promjera 600-700 m a u gornjem više od 1000 m. Liči na veliki kotao koji je u donjem dijelu otvoren prema Lokvicama. Za ledenog doba u Biljegov se dol prelijevao ledenjak iz Valovitog dola. Njegovi se ostaci vide u gornjem dijelu Biljegova dola gdje su od nekadašnje puzeće ledene rijeke ostale uglačane i zaravnjene ploče i stjenoviti prelijevi i terase. Ime je dobio jer mu je dno okršeno u postglacijalnom razdoblju i posuto malim vrtačama i jamama, poput boginja - biljega.
Pogled na donji dio Biljegova dola i prijevoj prema Velikim Lokvicama
|
Staza koja vodi od Lokvica prema Obloj glavi (Ledenoj pećini) prolazi iznad Biljegova dola padinama Čvorova bogaza.
|
Pogled na Biljegov dol
Za ledenog doba u Biljegov se dol prelijevao ledenjak iz Valovitog dola (nalazi se iza grebena u sredini fotografije). Njegovi se ostaci vide u gornjem dijelu Biljegova dola (na fotografiji padine Biljegova dola na desnoj strani), gdje su od nekadašnje puzeće ledene rijeke ostale uglačane i zaravnjene ploče i stjenoviti prelijevi i terase. U dnu Biljegova dola vidi se tlo okršeno u postglacijalnom razdoblju - posuto brojnim malim vrtačama i jamama.
Za ledenog doba u Biljegov se dol prelijevao ledenjak iz Valovitog dola (nalazi se iza grebena u sredini fotografije). Njegovi se ostaci vide u gornjem dijelu Biljegova dola (na fotografiji padine Biljegova dola na desnoj strani), gdje su od nekadašnje puzeće ledene rijeke ostale uglačane i zaravnjene ploče i stjenoviti prelijevi i terase. U dnu Biljegova dola vidi se tlo okršeno u postglacijalnom razdoblju - posuto brojnim malim vrtačama i jamama.
Pogled s presjedline između Čvorovog bogaza i Oble glave, pred spust u Biljegov do
Presjedlina između Čvorovog bogaza i Oble glave
Valoviti do
Pogled na Valoviti dol sa prijevoja ispod Bobotovog kuka
U pozadini dominira greben Rbatine.
U pozadini dominira greben Rbatine.
Lokvice
Velike Lokvice
Vir u Lokvicama
|
Depresija Velike Lokvice je ledenjački cirk po čijem se dnu nalaze manja udubljenja, po kojima se hvata voda tijekom padalina - otuda joj i ime Lokvice. No, ta se voda u njima ne zadržava dugo. Zbog tih udubljenja s vodom i mjesta gdje se stoka ljeti napajala, otopljenim snijegom iz okolice (lokvanjci), područje Lokvica je povoljno za stočarstvo te je tu podignuto par stočarskih stanova. Tri su kolibe tako bile podignute na mjestu prijevoja iz Velike u Male Lokvice.
Vir u Lokvicama
Jezerce u cirku Velike Lokvice. Nalazi se na 1693 m n.v. Formira se oko vira na svom dnu, na koje se svodi tijekom ljeta, kada ostatak presuši. Kada je najveće, površina mu je 80 m u promjeru, a prosječna dubina 1 m. Najdublji (do 4 m) je na kraju gdje se nalazi vir. Sa sjeverne strane mu se približio sipar na padinama Čvorova bogaza. |
Katun Lokvice
Jedna od koliba na prijevoju između Velike i Male Lokvice.
U ljetnoj sezoni ovdje je moguće kupiti osvježavajuće piće. |
Na katunu Lokvice
|
Male Lokvice
Male Lokvice
TERZIN BOGAZ
|
Pogled s padina iznad Velikih Lokvica na Terzin bogaz
|
|
Hike to Terzin Bogaz in Durmitor mountains - August 2020
Autor: LiskPictures Datum objave: 18.11.2020. |
|
Durmitor Trzin bogaz smjer "Waldner-Knabel" VI SAK Slobodni penjači-Cetinje avg 2024
Autor: rajko popovic Datum objave: 1.12.2024. Opis. Durmitor 11-12.08.2024.god. U istočnoj stijeni Terzinog bogaza tradicionalnom alpinističkom tehnikom ispeli smo smjer austijskih alpinista "Smjer Waldner-Knabel" VI, 300m, 3,45h. Prvi penjali: Wili Knabel i Heinz Waldner, 1954god. Po Smerkinim vodičima, do 1970god ovaj smjer je bio najteži na Durmitoru. Penjući smjerove navedenih vrsnih alpinista imamo priliku da korigujemo ocjenjivanje prvenstvenih smjerova po tim tadašnjim kriterijumima, kada je najveća ocjena u tradicionalnom alpinizmu bila upravo VI. Smjer je dosta težak, ide izrazitom pukotinom više od polovine smjera, sa nekoliko dužina u kojim ima i previsa, zatim grebenskim dijelom do vertikalne šiljate stijene na vrh. U smjeru smo uočili 3 klina na najtežim detaljima. Dejan je vodio navezu i kao prvi penjao u patikama, da bi bio ravnopravn sa prvim penjačima, iako je nove penjačice imao na pojasu.. Pored smjerova "Balkane moj" VI- i "Sjeverozapadni stup" VI (u sjevernoj stijeni), ovo je treći smjer u stijenama Terzinog Bogaza koje smo ispeli. Naveza: Dejan i Rajko Popović |
Velika kalica
Dolina Velika Kalica proteže se u smjeru jugozapad - sjeveroistok. Nad njezinim zapadnim obodom diže se vrh Terzin Bogaz, koji je prijevojem Velika Previja (2145 m) povezan s grebenom Međeda. Na jugoistoku je Savin kuk, a prema jugu je greben Šljemena. Dolina je otvorena samo prema sjeveroistoku, gdje se nalazi prijevoj Struga (1920 m), koji ju odvaja od bazena Crnog jezera. Uobičajeni pristup ovoj dolini je od Crnog jezera preko prijevoja Struga. A upravo od prijevoja Struge, koji čini početak doline Velike Kalice, vodi i najkraći put na vrh Mali Međed. Na suprotnom, jugozapadnom kraju doline, na malom travnatom brežuljku pored Debelog Nameta, nalazi se alpinistički Bivak (na 2020 m n.v.). Odatle, vodi markirana staza na prijevoj Velika Previja (2145 m n.v.), od kojega je moguće krenuti lijevo kako bi se uspelo na Terzin bogaz, ravno ako se želi na greben Međeda, ili prema dolje, ako se namjerava spustiti u dolinu Lokvica.
MEĐED
|
Uspon na Veliki i Mali Medjed - Durmitor
Datum objave: 26.7.2018. Autor: Igor Škero Opis: Ruta: Crno jezero - Struga - Velika Kalica - Velika Previja - Veliki Medjed - Mali Medjed - Spuštanje na stazu za Lokvice(ne preporučujemo povratak ovom rutom već opet na Strugu) - Crno jezero. Planinarsko društvo "Vučji zub" - Trebinje |
Pogled na Međede iz smjera Ražane glave
|
Pogled od Crnog jezera na Mali Međed
|
SAVIN KUK
Pogled na Savin kuk
Vrh Savinog kuka proviruje iza Međeda, na pogledu s Ražane glave.
|
ŠLJEME (ŠLJEMENA)
|
DURMITOR Zimski a naš M6 410m sjeverna stijena Šljemena prvenstven smjer AK Slobodni penjači CT
Autor: rajko popovic Datum objave: 1.3.2023. Opis. Alpinistička avantura "Zimski a naš" Durmitor 15-16.02.2023. U sjevernoj stijeni vrha Šljeme(2455m), ispeli smo prvenstven smjer "Zimski a naš" M6, 410m, 7h. U smjeru smo ostavili 4 klina. Da bi avantura bila uzbudljivija nijesmo sa sobom nosili šator, već smo bivak pravili od snijega, neka kombinacija vučje jame-igla. Naveza Dejan i Rajko Popović Alpinistički klub "Slobodni penjači-Cetinje" |
Direktni smjer VI Sjeverna stijena Šljemena DURMITOR Jun 2023 AK Slobodni penjači-Cetinje
Autor: rajko popovic Datum objave: 4.10.2023. Opis. DURMITOR 29-30.06.2023. U sjevernoj najeksponiranijoj stijeni Šljemena(2420m), ispeli smo tradicionalnom alpinističkom tehnikom "Direktni smjer" VI, 420m, 7h. Smjer su prvi ispeli Austrijski alpinisti 1954god Heinz Waldner i Willi Knabel. Kriterijum ocjenjivanja tad je bio veoma visok, kada je najveća ocjena bila VI. Stijena veoma krušljiva. U smjeru smo naišli na jedan klin iznad uskog kamina, prvih penjača. Naših klinova smo ostavili u smjeru 4. I to u najtežim detaljima. Dejan je vodio navezu i insistirao da penjemo u običnim Mckinley gojzericama, da bi bili ravnopravani sa tim prvim penjačima, s polovine prošlog vijeka. Dvoumili smo se da li da penjemo "Bebijev smjer" V , smjer u kojem je nastradao alpinista Josip Komnen zvani Bebi 1949god. Ali smo se odlučili za Direktni zbog jače ocjene. Naveza: Dejan i Rajko Popović |
3. VRŠNI DIO DURMITORA
PO JUŽNOM DIJELU
Pošćenska dolina
|
Pošćenska dolina
Pošćenska dolina je naziv za prostranu planinsku uvalu u jugoistočnom dijelu Durmitora, nastalu erozijom. Dolina je praizdubljeni dio valova koji se nalazi na južnim padinama Šljemena, između Stožine na sjeveru, Uvite grede na sjeverozapadu, Sedla i Sedlene grede na zapadu, Ranisave na jugozapadu i Međugorja na jugoistoku. Prvobitna dolina izgrađena je u neogenu fluvijalnom erozijom i krškim procesom. Za vrijeme pleistocena (ledeno doba) pretvorena je u valov dugačak 6 km. Njime se kretao veliki ledenjak koji se formirao u Dobrom dolu i okolnim manjim cirkovima, a kao dio toga većeg sustava, na području Pošćenske doline formirao se ledenjak Valovitog i Srabljeg jezera. Udubljivanje predglacijalne doline nastavljeno je ledenjačkom erozijom. Ona je uzrokovala postanak bazena Valovitog i Modrog jezera i Suve lokve. Od leda koji su donosili ledenjaci s masiva Durmitora - posebno prostrani ledenjak Dobrog dola, i onog koji se stvarao na zaravni Jezera u doba glacijacije storen je tzv. platoski ledenjak. Platoski ledenjaci javljaju se na visokim platoima i visoravnima, na kojima su ledene mase nagomilane u obliku vrlo prostranog jedinstvenog snježanika koji se naziva icefield/Eisfeld (ledeno polje). Pošćenska dolina se povija u obliku luka, mijenjajući smjer protezanja iz SJ-JI u gornjem dijelu doline u smjer JZ-SI u donjem dijelu. 
Pošćenska dolina, karta
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000 
Pošćenska dolina, prostorni prikaz (pogled iz smjera istoka)
Izvor: Google Earth, 2021. 
Gornji dio Pošćenske doline na čijem se dnu vidi Valovito jezero. U pozadini je markantni vrh Stožina.
|
Pošćenska planina
Pošćenska planina je naziv za pašnjački dio Durmitora koji obuhvaća gornji dio Pošćenske doline i padine Durmitorskih vrhova od ove doline pa na sjeveroistok sve do Pošćenskih strana (od Panalja do Šljemena) iznad sela Pošćenski Kraj. Geologija Pošćenske doline Širok prostor južnog i jugozapadnog dijela Durmitora izgrađen je od gornjokrednih slojeva koje je Z. Bešić nazvao ”dumitorski gornjokretacijski fliš”. Na području Pošćenske doline od ovog fliša izgrađeni su Ranisava, Stožina, Sedlena greda, Uvita greda i nešto dalje Krecmani i Prutaš. Osim fliša ima i vapnenaca. U hidrološkom pogledu durmitorski fliš je vrlo značajna formacija. Gradi moćne i ubrane slojeve sastavljene od zelenih, sivih i crvenkastih lapora, glinenih škriljevaca, čvrstih laporovitih i plavičastih vapnenaca, sivih pjeskovitih i liskunovitih škriljevaca, krupnozrnih konglomerata, vapnenačkih breča i leće bijelog vapnenca (srp. sočiva belog krečnjaka). Ima osobine nepropusnih stijena, što je od značaja za površinsko otjecanje vode i njeno ujezerivanje. Flišem su na više mjesta odvojene partije vapnenaca, te je spriječena podzemna cirkulacija vode. Kretanje podzemne vode zavisi od geotektonike terena i pravca pružanja slojeva. Voda koja s površine slabo ponire kroz vrtače i izduhe, kada dođe do laporovite partije kreće se po njihovom padu koso naniže. Kada ponovo naiđe na kaverne i pukotine najčešće stvorene na prijelomima vapnenačkih slojeva ona ponovo ponire i tako ima tendenciju stupnjevitog pomicanja naprijed u smjeru pada slojeva. Ova osobina značajna je za pojavu izvora i akumulaciju vode stalnih i periodičnih hidrografskih objekata, tj. jezera i lokvi (Bešič Z., 1969). Najviši dio Pošćenske doline ima izgled krško-glacijalnog terena. Valov ima nagib od sjeverozapada prema jugoistoku, ali on nije kontinuiran. Dno valova nije uravnjeno. Na njemu se zapažaju viši dijelovi od otpornijih stijena i preizdubljeni dijelovi kao rezultat selektivne erozije. Konginualni nagib dna remete i naslage morenskog materijala i brojni sipari, koji se spuštaju sa strmih padina. Obilje stjenovitih blokova razbacanih po dnu povećava nemirnu plastiku terena. Najviše stjenovitih blokova ima oko Valovitog jezera, pa i na njegovom dnu. To su veći morenski blokovi i gromade oburvane sa strana valova. Na više mjesta dno valova je pregrađeno na cijeloj širini. Neke pregrade (prečage) su kasnijom erozijom snižene ili probijene "klancima" i "škripovima". Preglacijalni krški reljef uništen je erozijom i akumulacijom morenskog materijala. IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
Pošćensko jezero
|
Pošćensko jezero leži u jugoistočnoj podgorini Durmitora, na mjestu gde ona prelazi u Jezersku površ. Okolica jezera poznata je pod imenom Pošćenski kraj i on je stalno naseljen. Nadmorska visina jezera je 1495 m (prema drugim izvorima 1487 m). Od Žabljaka je udaljeno 7,5 km i lako je pristupačno. Pored jezera prolaze ceste Šavnik-Žabljak (preko tunela Ivica) i Žabljak-Trsa.
Po B. Ž. Milojeviću bazen Pošćenskog jezera izdubljen je glacijalnom erozijom, ali je zagrađen i morenskim materijalom. Po Z. Bešiću, Pošćensko jezero pripada grupi "međumorenskih jezera", tj. onima koja su nastala na mjestima "gde su morene zamuljile preglacijalni kraški reljef, stvorile međuprostore i u tim interkolinama uslovile ujezeravanje vode" (Stanković S. 1975.). Pošćensko jezero leži u krajnjem dijelu valova u kojem se nalaze Valovito i Modro jezero i Suva lokva. Osnovna masa leda i morena potjecala je iz cirka Dobri do. Pri intenzivnijim fazama glacijacije ledenjak je izlazio na Jezersku površ, ali se u izvjesnim fazama završavao kod Pošćenskog jezera i tu nataložio morene, koje se javljaju ne samo oko jezera, već i po jezerskoj površi, sve do podnožja Oruljice (1687 m), kod Vražjeg jezera. Na mjestu gde se valov završavao, odnosno otvarao ka Jezerskoj površi, zaostala je najveća količina morena. One su pregradile valov, te je u terminalnom bazenu stvoreno jezero. Za postanak Pošćenskog jezera značajna je i tektonika. Specifičan položaj geoloških formacija ukazuje na nekadašnju tektonsku aktivnost. Jezerski bazen je formiran na mjestu durmitorske dislokacije, koja počinje na planini Ivici, ide preko sela Provalija, Pošćenskog kraja, Crnog jezera i Mlinskog potoka do Crvene grede. Stariji slojevi Jezerske površi leže preko mlađih vapnenaca serijom vodonepropusnih werfenskih pješčenjaka i škriljevaca. Oni su osnovni preduvjet održavanja jezera kao stalnog hidrografskog objekta. Pošćensko jezero spada u manja planinska jezera Crne Gore. Dugačko je 215 m (dio izvora navodi i do 250 m), a široko 155 m. Priobalni dio jezera je pod travnatom vegetacijom, te je obalnu liniju teško utvrditi. Osim priobalnog dijela i znatan prostor jezerskog bazena je pod vegetacijom. Dio jezera bez vegetacije dugačak je 120 m, a širok 70 m. Na ovaj dio naliježe širok pojas jezera s lokvanjem čije lišće pokriva 30% vodene površine. Ka obali je vegetacija sve gušća, pa se slobodna voda sve manje zapaža. Pri niskim ljetnim vodostajima dužina obale je 700 m, a površina jezera 15.300 m². Dubine vode se pravilno povećavaju od obale ka centralnom dijelu jezera. U pojasu lokvanja su 1 do 1,4 m, a dalje 2,5 do 3 m. Maksimalna dubina je u središnjem dijelu i iznosi 3,8 m. Prosječna dubina jezera manja je od 1 m, a zapremina vode 15.000 m³. Pošćensko jezero je u prošlosti bilo veće nego danas. Na ovo ukazuje dio nekadašnjeg jezerskog dna, koji je danas periodično plavljen. Iz jezera otječe periodična otoka. To je potok Striježevice, koji je usijekao usku dolinu, na čijoj se desnoj strani zapaža terasa relativne visine 7 m. Dolina Striježevice nešto dalje od jezera duboka je 40 m. Pad korita je veliki, uzdužni profil nesaglašen, te voda gradi brzake i slapove, probijajući se preko oburvanih stjenovitih blokova. Nagli prijelom na uzdužnom profilu jezerske otoke uzrokuje intenzivnu regresivnu eroziju, koja uz tok prodire ka jezeru. Saglašavanje uzdužnog profila izaziva sve veće otjecanje jezerske vode, što ubrzava proces iščezavanja jezera. Oko jezera se zapaža terasa relativne visine 7 m, koja potvrđuje pretpostavku o većoj površini i zapremini jezera u prošlosti. Pored ove, izražena je i terasa relativne visine 3 m. 
Pošćensko jezero uz nekadašnji Pošćenski katun
Jezero je bilo prostranije i dublje za vreme toplijih klimatskih faza, kada se ledenjak završavao i otapao kod Suve lokve, Modrog i Valovitog jezera. Tada je iz morenskog materijala isprana najveća količina čestica gline. Nataložen na dnu jezera ovaj materijal povećava vododržljivost podloge i omogućuje zadržavanje vode tijekom cijele godine. Za vodostanje i vodnu bilancu Pošćenskog jezera od značaja su padaline, voda izvora, isparavanje i površinsko otjecanje. Pored padalina, tri izvora daju jezeru oko 10 l/s vode. Najveći dio vode odlazi otokom. Za vrijeme kišnih dana sredinom srpnja/jula 1970. godine protjecaj Striježevice iznosio je 15 l/s. Krajem srpnja/jula, zbog snižavanja jezerske razine, otoka je presušila. Izuzetno vlažnih godina Pošćensko jezero otječe Striježevicom i za vrijeme najtoplijih ljetnih dana. Znatna količina jezerske vode gubi se isparavanjem koje je intenzivno, jer se vrši sa slobodne vodene površine i preko vegetacije. Padaline i izvori daju najviše vode u proljeće. Otoka je tada najbogatija vodom, što znači da je vodna bilanca pozitivna. Tijekom ljeta smanji se pritjecanje, poveća isparavanje i presuši površinska otoka. Razina jezera opada, jer je vodna bilanca negativna.
Za razliku od intenzivno zelene boje priobalne vegetacije, jezerska voda je nešto tamnija. Providnost je najveća u središnjem dijelu jezera i dostiže 3 m. Mala količina jezerske vode zagrije se tijekom ljeta do 20°C. Međutim, tijekom zime jezero je pod ledom i snijegom. Led traje od početka prosinca/decembra do kraja veljače/februara. U vrijeme otapanja snijega i leda jezero je najbogatije vodom. Kemijskom analizom vode utvrđen je relativno mali sadržaj suhog ostatka (95 mg/l) i gotovo neutralna reakcija. Ukupna tvrdoća jezerske vode je 8,4 °dH, a karbonatna 7,6 °dH. Ove vrijednosti su nešto veće u odnosu na sva ostala jezera Durmitora pa i Crne Gore uopće. To se može objasniti malom količinom vode i vapnenačkim sastavom sliva. Alkalitet vode je takođe nešto veći u odnosu na ostala jezera Durmitora (26 mg/l). Zanimljiv je povećan sadržaj magnezija (18,9 mg/l). On potječe iz durmitorskog fliša, koji sudjeluje u građi sliva jezera. U odnosu na ostala jezera Durmitora, voda Pošćenskog jezera nije dovoljno čista. Zbog bujne vegetacije, koja se dijelom raspada, jezerska voda za vrijeme toplih ljetnih dana ima neprijatan ukus. To ukazuje na činjenicu da je jezero u odmakloj fazi evolucije i da će relativno brzo postati močvara bujne vegetacije. (Stanković S., 1975.) IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
Ime je jezero dobilo po Pošćenjanima koji su oko njega imali svoje katune, a Pošćenski katun je ime dobio po njegovim vlasnicima Pošćenjanima, iz Pošćenja kod Šavnika.
Pošćenski kraj naseljen je stanovništvom iz sela Pošćenja kod Šavnika. Oni su čitav kraj nazvali po starom zavičaju. Kod sela Pošćenja (3,5 km sjeverozapadno od Šavnika) nalaze se dve manje vodene površine poznate pod zajedničkim imenom Pošćenska jezera. Predstavljaju prelazne forme između jezera i lokve, odnosno močvare. Leže u ataru sela Tušina i služe kao pojila za stoku. Nadmorska visina im je 890 m. |
Pošćenski katun
|
Katuni u Pošćenskom Kraju su možda najpogodniji za mnoga domaćinstva - iz više razloga. Prvo, to su nepregledna pasišta po čitavoj planini, zatim neki se katuni vezuju za obradiva zemljišta u selima. U ovom kraju ima tri jezera i poneki izvor. Svoje stanove imaju slejani iz Pošćenskog Kraja: Grbovići, Kovačevići, Batizijići, Abazovići, a iz zaselka Provalije Tomići. Udaljenost stanova je vrlo mala, jer se pasišta često graniče i sa samim imanjima.
VASILIJE MUJO SPASOJEVIĆ, 2006. |
MEĐUGORJE
|
Niski šumoviti greben ime je dobio jer se nalazi između dva veća grebena Ranisave i padina Pošćenske planine, a prema drugoj verziji, jer se nalazi između dva šumska kompleksa.
|
Suva lokva
Ostaci Suve lokve u 6, mjesecu
|
Periodična Suva lokva se nalazi na 1594 m n.v., u izdubljenom dijelu ledenjačkog valova Pošćenske doline - čiji je smjer poprečan u odnosu na dominantan smjer Pošćenske doline.
Suva lokva se smjestila između Modrog i Pošćenskog jezera - od kojega je udaljena 1,8 km. Lako se uočava s ceste Žabljak – Trsa. Ima oblik dvostrukog blagog riječnog meandra. Ispuni se vodom u proljeće i u jesen i dugo je oko 400 m i široko 60-100 m. U vrijeme najviših vodostaja manji krak vodene površine može se produžiti užim koritom prema jugozapadu (u smjeru Modrog jezera) i doseći ukupnu dužinu lokve od 600-850 m. Maksimalna dubina vode ne premašuje 1,5 m (podaci iz ranijih razdoblja govore i o 2-4 m). Voda u lokvi se rijetko zadržava, iako nema vidljivih ponora. Ranije je pod vodom bila 9-12 mjeseci, no posljednjih je godina pod vodom samo 2 do 3 mjeseca. Dno Suve lokve, najvećeg hidrografskog objekta te vrste na Durmitoru, zasuto je morenskim blokovima i siparskim materijalom i dobro je zaravnjeno. Poslije gubljenja vode na dnu ostaje tanak sloj mulja. On nije dovoljan da spriječi procjeđivanje vode i duže održavanje lokve. |
|
Modro jezero
Modro jezero leži na 1625 m nadmorske visine, pod vrhom Velike Ranisave. U odnosu na Valovito jezero dalje je od puta Žabljak – Trsa i zbog nemirne plastike dna valova, snježanika i vegetacije, teško se vidi s veće daljine. Od Žabljaka je udaljeno 11 km i lako je pristupačno. Ime je dobilo po tamnozelenoj boji vode. Ljeti je površina Modrog jezera oko 7300 m², te spada u najmanja planinska jezera Crne Gore. Ima nepravilan oblik i nedovoljno jasno izraženo dno. To se najbolje vidi iz podatka da dio jezera ispod izobate od 1 m zahvaća samo 2580 m² . Jugoistočni dio jezera je proširen i ima oblik kruga promjera 80 m. Prema istoku jezero se sužava na 20 m i ima izgled zaljeva dugačkog 130 m. Dužina jezera je 230 m, a najveća širina 75 m. Dužina obalne linije 20.8.1970. godine iznosila je 630 m. Dubina izduženog dijela jezera je 0,5 do 0,7 m, a središnjeg veća od 1 m. U podnožju sipara nagib jezerskog dna remete stjenoviti blokovi, koji potječu sa Ranisave. Između pojedinih blokova dubine iznose 2,1 do 3,3 m. Modro jezero je nastalo akumulacijom vode u preizdubljenom dijelu valova u podnožju Velike Ranisave. Dno i sjeverna strana jezerskog bazena izgrađeni su od sivih i svjetložutih lapora, koji imaju osobine vodonepropusnih stijena. Južna strana, koju čini podnožje Ranisave, izgrađena je od kompaktnih vapnenaca. Morenskog materijala na ivicama preizdubljenog dijela valova nema, te se može smatrati da je jezerski bazen čisto erozivna tvorevina. Morena ima nešto dalje od jezera i pomiješane su sa siparskim materijalom. Na dijelu Modrog jezera, preizdubljeni sektor valova je uz desnu stranu, jer je nju, zbog krivine, ledenjak više erodirao. Zbog toga je poprečni profil valova asimetričan. Podsijecanje desne strane valova od posebnog je značaja za evoluciju jezera. Zbog velikog nagiba i heterogenog petrografskog sastava, razvili su se ogromni sipari. Oni svojim osnovama naležu na dno valova, a time i na jezero, neprestano ga zasipajući. Modro jezero se u prošlosti na sjever i zapad pružalo do najviših dielova udubljenja u kojem se danas nalazi. Na istok je dopiralo do morenskih naslaga, iz kojih danas izbijaju snažni periodični izvori. Na ovim dijelovima nekadašnja obalna linija može se dosta precizno rekonstruirati, jer je čitav prostor pretvoren u zamočvareno tlo s debelim slojem treseta i finim muljem, nastalim raspadanjem lapora i ispiranjem najfinijih čestica iz morenskih naslaga. U pravcu juga jezero je dopiralo do osnovne stijene desne strane valova, gdje je danas dio sipara koji polazi iz najvišeg dijela Ranisave i smanjuje površinu jezera. Zasipanje jezera siparskim materijalom izaziva povišenje jezerke razine. Ovo je u prošlosti bilo jače izraženo nego danas, jer je jedan dio sipara umrtvljen. Siparski materijal koji je dospjevao u jezerski bazen potiskivao je vodu sve dok se ona nije prelila preko sjevernog oboda udubljenja. Prelivajući se preko lapora voda je usjekla korito i omogućila površinsko otjecanje. Iako kratka, jezerska otoka ima nesaglašen profil. Na dijelu pregrade (prečage) dno joj je bez većeg pada, te voda sporo otječe. Iza toga, na dužini od 15 m, pad dna korita otoke je 1,5 m, pa su tu brzaci. Velika brzina vode uzrokuje intenzivnu eroziju i snižavanje oboda bazena. Daljim snižavanjem doći će do većeg otjecanja vode i jezero će se smanjiti. Smanjivanje jezera uzrokovano je i sve bujnijom vegetacijom koja ga nastanjuje (Stanković S., 1975.). Modro jezero se hrani vodom nekoliko izvora, padaline i snježanici, koji se otapaju kraj obale do kasnog ljeta. Izvori nastaju procjeđivanjem vode kroz morenski materijal i periodični su. Sredinom srpnja/jula 1970. godine davali su 30 l/s vode. Izvora ima i na kontaktu vapnenaca i lapora, ali su male izdašnosti. Vrlo je vjerovatno da se izvjestan broj izvora javlja i na jezerskom dnu. Na postojanje većeg broja izvora i obilje vode koja pritječe od otopljenog snijega i kiša najbolje ukazuje količina vode koju iz jezera odnosi otoka i javlja se na izvorima kraj njenog korita. Pri lijepom vremenu snježanici se otapaju do početka kolovoza/avgusta. Pored površinske otoke Modro jezero gubi vodu i podzemnim procijeđivanjem. Pored korita otoke javlja se jedan izvor sa desne i dva izvora s lijeve strane. Izdašnost izvora na desnoj strani ljeti je 8-10 l/s. Oba izvora na lijevoj strani korita daju ukupno 5 l/s vode. Jači izvor leži 1,2 m ispod razine jezera, a u razini jezerske otoke u koju se ulijeva. Od jezera je udaljen 9 m. Izvori na lijevoj strani niži su od razine jezera 1,5 m, a udaljeni su 11 m. Jezerskom otokom i izvorima 20.7.1970. godine iz jezera je nestajalo 50 do 60 l/s vode. Primivši vodu izvora, jezerska otoka je tekla površinski i na udaljenosti od 400 m dva puta se ujezeravala, gradeći plitke lokve. Voda lokvi ponire i ponovo se pojavljuje u sjeveroistočnom dijelu Suve lokve. Kolebanje razine Modrog jezera tijekom godine je neznatno. Kako je jezerski bazen mali, u njemu uvijek ima vode do nivoa dna korita otoke. Njime je određen maksimum vodostaja. Za razliku od otoke, na razinu jezerske vode utječu i izduhe u kojima se gubi ona voda koja se pojavljuje na izvorima pored korita otoke. Velika količina vode koja pritječe jezeru i istječe iz njega, uz malu zapreminu jezerskog bazena, uzrokuje veliku protočnost. Ona je najveća u proljeće, a najmanja tijekom ljeta i zime. Voda koja pritječe jezeru vrlo se kratko zadržava u njemu jer zahvaćena otokom otječe ka Suvoj lokvi. To upućuje na zaključak da jezero ima ujednačenu vodnu bilancu i male amplitude kolebanja razine. Samo izuzetno tijekom suhih ljetnjih mjeseci zapaža se veće snižavanje jezerske razine. Tada jezerska otoka presuši. Takvo stanje je kratkotrajno, jer se već poslije prvih jačih kiša mali jezerski bazen brzo ispuni vodom do visine dna otoke. Velika protočnost dovodi do brzog kretanja jezerske vode. Najbrže se kreće dio vode oko izvora koji pritječu jezeru i pred izlazom otoke. Općenito, čitava masa jezerske vode, brže ili sporije, kreće se ka otoci. Velika protočnost je od posebnog značaja za termički režim. Najniža temperatura jezerske vode 20.7.1970. godine bila je pod snježanikom koji se otapao nad južnim dijelom jezera. Na cijeloj dubini temperatura vode iznosila je 6,2°C. To znači da je postojala izotermija. Istu temperaturu imali su i izvori pored korita jezerske otoke. U plićem dijelu jezera, temperatura površinskog sloja vode iznosila je 7,1 °C. U pogledu kemijskog sastava, vodu Modrog jezera obilježava velika čistoća, neutralna reakcija, mala ukupna i karbonatna tvrdoća i odsustvo nitrata, nitrita, amonijaka, željeza, mangana i ugljičnog dioksida. Ugroženo siparom, Modro jezero se sve više smanjuje i može brzo nestati. IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
Izobatska karta Modrog jezera
Izvor: Stevan M. Stanković, Jezera Durmitora - limnološka monografija, 1992. |
|
Srablje jezero
Srablje jezero nalazi se na 1623 m n.v., nekoliko stotina metara daleko od Modrog jezera, također pod siparima Ranisave. Smjestilo se u plitkom bazenu, zasutom urnisima. Izduženog je i povijenog oblika dužine 80, širine 30 m, dubine 1,5 m. Po J. Cvijiću ono je malih dimenzija – dužine 45 m i širine 38 m. S. Stanković u svom radu o planinskim jezerima Crne Gore (1975.) piše: Boravkom na terenu utvrdili smo da je deo Modrog jezera zaista zasut siparskim materijalom, ali u njemu i iza njega nema jezera. Do obrazovanja jezera ne može doći, jer nevezani siparski materijal, predstavljen krupnim krečnjačkim blokovima, ne može da zadrži vodu. Naziv Srablje jezero je neopravdan, jer jezera nema. Ukoliko pri otapanju snega i posle jačih kiša dođe do ujezeravanja vode, formiraju se samo manje lokve, koje brzo nestaju. Za vreme ispitivanja Modrog jezera (20. VII 1970) na mestu gde bi po karti trebalo da se nalazi Srablje jezero, preko siparskog materijala, ležao je veliki snežanik. On se otapao, a voda koja se proceđivala između blokova pojavljivala se u priobalnom pojasu Modrog Jezera. |
Mali pojmovnik: urnis
Urvina (klizište) je pokrenuto (klizeće) zemljište na strmijoj padini i u povlati gline. Nastaje poslije obilnih kiša, uz postepeno i sporo kliženje. Ako je ono naglo naziva se urnis. |
Valovito jezero
Valovito jezero, pogled s ceste Žabljak-Trsa
U pozadini greben Sedlene grede u kojemu se ističe Žuta greda. |
|
Valovito jezero spada u grupu najmanjih jezera na Durmitoru. Nalazi se u gornjem, "najuzvodnijem" dijelu Pošćenske doline. Lako je pristupačno, jer se nalazi podno ceste Žabljak – Trsa. Udlajeno je oko 13 km od Žabljaka, 1,2 km od Modrog Jezera, 3,6 km od Pošćenskog Jezera i 1,2 km od prijevoja Sedlo (1907 m). Nadmorska visina mu je 1695 m.
Naziv Valovito jezero potječe od riječi val ili vao kojom u nekim dijelovima Crne Gore označavaju teren s mnogo oburvanih (razrušeni) blokova. Oni su karakteristični za okolicu ovog jezera, na što ukazuje i naziv Lomni dolovi za ovaj dio Durmitora. Promatrana kao cjelina, Pošćenska dolina je pregradama od otpornijih stijena i morenskog materijala pregrađena i pretvorena u nekoliko "zatvorenih udolina". One su izdužene u pravcu pružanja slojeva i kretanja ledenjaka, a međusobno su spojene podzemnom cirkulacijom vode. Voda iz viših procijeđuje se u niže, javlja se u vidu izvora, teče površinski, ujezeruje se i ponovo gubi u izduhama. Preizdubljenih dijelova valova ima više, ali se jezera nisu formirala, odnosno održala u svima. Ovo je svakako posljedica nepovoljnog položaja fliša i vapnenaca, otvaranja ponora i nemogućnosti zadržavanja vode. Početkom holocena broj jezera je svakako bio veći, a ona koja su se održala do danas bila su prostranija i dublja. Nekoliko suhih preizdubljenih dijelova dna valova ostavlja utisak plićih i dubljih jezerskih bazena. Zamočvaren priobalni dio Valovitog jezera, sve kraće zadržavanje vode u Suvoj lokvi i brzo zarastanje Pošćenskog jezera jasan su dokaz brzog iščezavanja jezera u ovom dijelu Durmitora. Do danas su se održala samo ona jezera čiji su veći dijelovi dna na vodonepropusnim stijenama, gdje nema podzemnog gubljenja vode i gde se na kontaktu s vapnencom javljaju izvori i vrela. Valovito jezero leži u najuzvodnijem dijelu valova, koji ima izgled izvorišnog obluka, jer se u odnosu na dno, strane dižu strmo i visoko. Nagibi strana su mjestimice veći od 50°, a relativna visina njihovih najviših dijelova je 300 do 500 m. Na mjestima pregiba na padinama valova i u udubljenjima u njihovim najvišim dijelovima u vrijeme pleistocena formirali su se manji ledenjaci i rušili se ka dnu valova, spajajući se s ledenom masom koja se prelijevala iz Dobrog dola. U najvišem preizdubljenom dijelu valova, poslije otapanja ledenjaka, zadržala se izvjesna količina vode i formirala Valovito jezero. Često oburvavanje blokova s padina valova izmijenilo je prvobitni izgled jezerskog bazena, a sve manja količina padalina i veće procijeđivanje vode ka višem terenu šrouzročili su smanjenje površine i obujma jezera. Na padinama valova i u njihovim najvišim zaravnjenim i udubljenim dijelovima, naročito na osojnim stranama, održavaju se snježanici do kasnog ljeta. U zimskim i proljetnim mjesecima ovdje su česte lavine (srp. usovi), te se znatna količina snijega akumulira na dno valova. Valovito jezero ima oblik izdužene elipse. Duža os jezera dostiže 225 m i poklapa se sa smjerom sjeverozapad-jugoistok. Najveća širina jezera je 85 m, a prosječna 46 m. Dužina obalne linije pri ljetnom vodostaju je 610 m i obilježava ga slaba razvedenost obale. To je posljedica mase oburvanih blokova, koji sa svih strana okružuju jezero, naliježu na obalu i strše sa dna. Najveća dubina jezera je 3,5 m. Izmjerena je u proširenom, središnjem dijelu jezerskog bazena, bliže zapadnoj obali. Prosječna dubina jezera za ijniskih ljetnih vodostaja je 0,9 m. Najveći dio jezera tijekom ljeta je plići od 1 m. Najmanju površinu zahvaća izobata od 3 m. Pravog, zaravnjenog i prostranog jezerskog dna nema. Kut nagiba strana bazena je 17°. Za razliku od površine jezera, koja iznosi 11.600 m², površina njegovog dna je 12.210 m². U malom i plitkom basenu Valovitog jezera akumulirano je 10.540 m³ vode. |
TABLICA Površina i zapremina vode ispod i između izobata (Stanković S., 1975)
Južni dio Valovitog jezera zatrpan je vapnenačkim blokovima. Pregrada je široka 15 m, a visoka 1 do 3 m. Između blokova zapaža se voda, a iza pregrade je niži dio jezera. Njegova dužina je 37 m, širina 22 m, a dubina 0,7 m. Dužina obalne linije dostiže 150 m. Prije oburvavanja blokova oba dijela jezera činila su jedinstvenu cjelinu, što je još jedna potvrda postojanja većeg jezera u prošlosti.
O vodostaju i vodnoj bilanci Valovitog jezera nema nikakvih podataka. Iz razgovora s čobanima, koji oko jezera napasaju svoja stada, i tragovima u priobalnom pojasu zaključeno je da razina jezera tijekom godine koleba 80 cm. Pri visokim vodostajima voda se procijeđuje kroz vapnenačke blokove, te se uspostavlja šira, vidljiva veza s dijelom jezera iza pregrade. Osim padalina koje se izlučuju na jezero i njegov neposredni sliv jezeru pritječe i voda iz izvora s istočne strane. U niži dio jezera se ulijeva voda jednog izvora. Po J. Cvijiću Valovito jezero je samostalan hidrografski bazen, jer kroz lapor koji je mjestimice jako glinovit ne može voda ne može otjecati podzemno, prema nižim jezerima. Ovo Cvijićevo mišljenje se može prihvatiti kao ispravno samo za niske ljetne vodostaje na jezeru. U proljeće i jesen, kada su vodostaji visoki, dio jezerske vode procijeđuje se kroz vapennačke blokove i gubi iz jezera. Dio vode gubi se i isparavanjem. Ono je dosta veliko, jer je jezero izloženo udarima vjetra. Pri lijepom sunčanom vremenu temperatura površinskog sloja vode može doseći 15 do 17°C. Od površine ka dnu temperatura vode se pravilno snižava. Na dubini od 1 m iznosi oko 8°C, na 2 m 7,5°C i na dnu oko 7°C. Do dubine od 2 m jezersko dno se svuda jasno zapaža što znači da je jezero providno do dna. Promatrana u maloj količini i izbliza, jezerska voda je bistra i bezbojna. Međutim, promatrana s veće daljine ima nekoliko jasno izraženih nijansi zelene boje. One se smjenjuju po pojasevima, kao izobate. Priobalni pojas i plitki južni dio jezera, u kojem se javlja niska trava tamnozelene boje, je taman, gotovo crn. Prema unutrašnjosti je pojas svjetlozelene boje. On je razvijen iznad dijela jezerskog dna koji je izgrađen od svjetlozelenih lapora na kojima nema vegetacije. Središnji dio jezera ima vodu tamnije zelene boje, zbog veće dubine i tamnijeg dna. Po kemijskim osobinama voda Valovitog jezera vrlo je slična vodi Modrog i Pošćenskog jezera. Ima gotovo neutralnu reakciju, izvjesnu količinu klorida (2,0 mg/l) i sulfata (3,2 mg/l) i nešto veći sadržaj magnezija (23,0 mg/l). Ove supstance potječu iz fliša. Mali ostatak isparenja i povećan sadržaj kalcija (80 mg/l) ukazuju na vapnenački sastav okolnog terena. Nitrata, nitrita, amonijaka, željeza i ugljičnog dioksida nema, a karbonatna tvrdoća je 5,04 °dH. Ovakve kemijske i optičke osobine vode ukazuju na njenu veliku čistoću. Nju djelimice narušava vegetacija priobalnog pojasa koja je podložna truljenju (Stanković S., 1975.). IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
STOŽINA
Stožina
|
Stožina je vrh prepoznatljivog kupastog oblika, koji se nadnio nad Pošćenskom dolinom. Kako svojim oblikom podsjeća na stog sijena odn. slame, tako je dobio ime. A zbog svoje veličine nazvan je stožina (veliki stog, op.).
|
Sedlo (prijevoj)
Pogled na prijevoj Sedlo s padina Uvite grede
|
Pod Sedlenom gredom
Ljetna ispaša na području zvanom Sedleno valje, nedaleko od prijevoja Sedlo (1907 m) pod stijenama Sedlene grede (lijevo). U pozadini se vidi sjeverna strana Boljske grede (Bolj), koja se na suprotnoj strani vertikalno ruši u dolinu gornje Komarnice. |
SEDLENA GREDA
Pogled na Dobri do i Sedlenu gredu
Pogled iz Dobrog dola na Sedlenu gredu
Sedlena greda
|
Pohod na Durmitor - Sedlena Greda 2227 m.n.v., Stožina 1908 m.n.v., Riblje jezero, Vražje jezero
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: Miholjsko ljeto i pohod na Durmitor, jedan od najljepših vrhova Sedlenu Gredu (2227 m.n.v.). Takođe, Sedlena Greda je jedno od najlepših prirodnih čuda svijeta. Zato se taj vrh još i naziva "Sedlo Bogova". Atraktivnog oblika, Sedlena Greda dominira nad travnatim površinama doline Dobri Do. Polazak u 5.15 h ujutro iz Sarajeva put Šćepan polja, a potom regionalnim putem Žabljak - Trsa - Plužine. Na polaznu tačku "Sedlo" 1908 m.n.v. stižemo za nekih cca. 3,5 h. Sa prevoja Sedlo polaze dvije staze, jedna za sjeverni dio Durmitora i njegove gorostase (Bobotov Kuk, Šarene pasove,Uvitu Gredu, Zubce...), a staza južno vodi prema Sedlenoj Gredi. Staza je jasno uočljiva skreće polulijevo kosom travnatom padinom ispod stijena, nakon čega se stiže do jednog sipara. Strmim siparom staza ide pravo naviše par desetina metara, do ispod jedne veće stijene - od koje produžava lijevo i vrlo brzo se izlazi na prevoj sa kojeg je najviši vrh Sedlene grede. Staza se sa prevoja spušta par desetina metara u travnatu uvalu koja razdvaja dva vrha Sedlene grede: sjeverni (niži) i južni (viši vrh). Uvala je nagnuta prema istoku, tj. prema prostranoj dolini koja vodi od Žabljaka prema prevoju Sedlo. Iz doline počinje pravi uspon na Sedlenu gredu, a prvu dionicu karakteriše strmi uspon travnatom padinom, pravo naviše do izlaska na vršni greben. Sa grebena se otvara izuzetan pogled na Bobotov kuk, Prutaš, Dobri do, Ružicu, Lojanik, Buručkovac i Boljske grede. Vršni greben Sedlene grede je oštar i veoma eksponiran, pa kretanje po njemu zahtijeva veliki oprez ! Nadalje do vrha nastavljate grebenom - samim vršnim dijelom ili gdje to nije moguće, neposredno ispod njega. Uspon vršnim grebenom nije naročito strm, ali teren je krajnje eksponiran sa obje strane. Ne preporučuje se prelazak čitave dionice do kraja uspona samim vrhom grebena (oko 350 - 400 m). Početni dio ove dionice treba proći sjevernom padinom ispod samog vrha grebena, potom kratko produžiti naprijed samim grebenom, da bi se ubrzo nakon toga prebacili na južnu, travnatu, vrlo strmu padinu i ispod vršnih stijena bezbjedno izašli na završni glavu. Ona je mnogo pristupačnija u odnosu na centralni dio vršnog grebena koji je nepristupačan i opasan za bezbjedan prolaz, a na ovaj način njegovim obilaženjem izbjegavate rizik. Nakon prolaska kose južne padine staza bezbjedno, bez većih problema izlazi pravo naviše do završne glavice, tj. do samog vrha. Vrh je travnat, kamenit, prostran i bezbjedan, sa odličnim pogledom na sve strane. Na vrhu je mali betonski stub ukopan u zemlju, kao i natpis na kamenoj ploči “ Sedlo 2227 “. Na sami vrh izlazimo za nekih 1,30h a na njemu ostajemo skoro 2h jer uživamo u ovom magičnom pogledu na Ranisavu, Pošćensko, Vražje i Riblje jezero, Stožinu, Bandijernu, Bobotov kuk, niži vrh Sedlene grede, Prutaš, Ružicu, Lojanik, Buručkovac, Ivicu, Moračke planine, Sinjavinu... Shodno da je ova tura bila izuzetno kratka odlučujemo se obići i jezera na Žabljaku (Vražje i Riblje) jer su dok smo bili na vrhu Sedlena Greda privukla našu pažnju. Prije toga smo "obišli" i vrh Stožinu 1908 m.n.v., a koji je nekako izdvojen (markantan) i nalazi se na samim vratima Južnog Durmitora. Na kraju ovog našeg pohoda pejzaž i kolorit jezera i njihove okoline nas ostavlja bez daha. |
RANISAVA
Ranisava, karta
Detalj stare topografske karte, izvornog mjerila 1:25.000 |
Stočari iz okolnog kraja su se nadmetali tko će prije izaći na planinu i napasati stoku. Prema jednoj predaji uvijek je prvi stoku na planinu izdizao neki čobanin Sava, po čemu je cijelo bilo planine nazvano "rani Sava", i otuda je došlo ime Ranisava. Ranisavu su koristili drobnjački stočari jer su se na njezinom bilu nalazili privlačni pašnjaci protkani kamenjarom i borom krivuljem. Na južnoj strani Ranisave nalazi se izvorišno područje rijeke Grabovice, a prema jugoistoku Bukovice.
|
Pogled na Ranisavu iz Pošćenske doline
UVITA GREDA
Pogled na Uvitu gredu iz Pošćenske doline
Žlijeb pod prijevojem (2140 m) između Uvite grede (desno) i istočnog izdanka Vjetrenih brda
Prijevoj pod Uvitom gredom
Planinarska staza koja vodi od Sedla, preko Surutke prema Bobotovom kuku. U pozadini vrh uvite grede.
|
Naslovna fotografija
Uspon planinarskom stazom od prijevoja Sedlo u smjeru Bobotovog kuka, preko Surutke 
Strmiji dio na početku uspona na prijevoj pod Uvitom gredom
Pogled na Uvitu gredu
|
BANDIJERNA - MILOŠEV TOK - SURDUP
Valoviti do
|
Bandijerna / Durmitor (Lokalni Hodači)
Datum objave: 23.2.2022. Autor: Lokalni Hodači Opis: Naš kratak dron video iz 2019. godine i jedno penjanje Durmitorom po interesantnom vremenu :) EMISIJA Sa Vanjom u planine S5EP13 Durmitor Bandijerna Balkantrip TV
Autor: BalkanTrip TV Datum objave: 15.12.2022. Opis. Balkan Trip predstavlja potpuno nov osvrt na sve što bi moglo da interesuje jednog turistu u potrazi za idealnim mestom za odmor ili avanturu u regionu. Balkan Trip je najveći izvor informacija iz sveta regionalnog turizma Balkana, pokrivajući vesti i objave od tek otkrivenih etno odmarališta i porodičnih domaćinstava, pa do luksuznih spa centara i elitnih hotela sa renomeom. Ovo je kanal namenjem svetskim putnicima, planinarima, avanturistima, gurmanima i svim ljubiteljima prirode i ugostiteljstva. |
Suvi tavani
Suvi tavani je naziv niskog prijevoja između Valovitog dola na jugoistoku i doline Surutke na sjeverozapadu. Manja staza odvaja se od Suvih tavana u smjeru sjevera, uspinje se na Trojni prijevoj (nazvan je dijeli tri grebena: Zupci, Bandijerma i Minin bogaz) i potom se spušta u Ledeni dol i dalje nastavlja prema Lokvici.
Pogled od Suvih tavana na Zupce i Trojni prijevoj (desno)
ZUPCI
|
Zupci - Durmitor
Autor: Svetlim Nocu Datum objave: 15.3.2022. Opis. Check our web cite : www.outdoormontenegro.me |
Surutka
|
Dolina Surutka nalazi se između grebena Zubaca i Vjetrenih brda, U toj se zaravni nalazi izvor, te malo periodično jezero s izvorom Surutka. Jedno od više tumačenja kaže kako je Surutka ime dobila po zelenkastoj boji dna jezera koja je odraz travnatog terena, a koja daje vodi izgled sličan surutci od kisjela mlijeka ili sira. Dolinom prolazi planinarska staza od prijevoja Sedlo prema Bobotovom kuku.
|
Pohod na Durmitor - Sedlo; Surutka; Trojni prevoj; Bandijerna 2409 m.n.v.; Minin Bogaz 2387 m.n.v.
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave:3.7.2024. Opis. Durmitor - planina kojoj se uvijek rado vraćamo a sa koje uvijek donosimo hrpu uspomena, mirisa i fotografija. Planina čudesnih oblika i vidika jednom rečenicom opisana: "Durmitore, svih planina direktore!" Ova planina ima preko 50 dobro uređenih staza i 48 vrhova preko 2000+. Naš cilj je bio da obiđemo slabo posjećene vrhove Bandijernu i Minin Bogaz. Naša avantura počinje na Sedlenoj gredi 1907 m.n.v., stazom koja vodi ispod Uvite grede prema dolini Surutke. Iz doline krećemo slobodnim odabirom trase jer nema markirane i dobro ugažene staze prema Trojnom prevoju 2245 m.n.v., tako da upravo sa ovog mjesta kreće naša prava avantura. Sa prevoja desno se izdiže vrh Bandijerna 2409 m.n.v., i to je naša prva destinacija. Osim kondicione zahtjevnosti vrh nije tehnički mnogo zahtjevan. Slike sa Bandijerne će više reći o samom pogledu, a naša avantura se dalje nastavlja i postaje mnogo ozbiljnija jer za cilj imamo posjetiti vrh Minin Bogaz 2387 m.n.v. do kojeg sa ove strane nema poznate staze niti markacije. Kretanjem izohipsom preko sipara i kamenjara stižemo do markiranog dijela staze koja vodi od Sagorjelih ploča na sam vrh. Na ovom dijelu dolazimo do vrlo tehnički zahtjevnog dijela (staza osigurana sajlama) koju smo uspješno savladali a za svaku pohvalu je i naša Ajša najmlađa članica ove naše "škvadre". Minin Bogaz ili "alpska igla" je idealno mjesto sa kojeg možete vidjeti sve okolne a ujedno i najviše vrhove. Nakon skoro 2h provedenih na vrhu ponovo se vraćamo dijelom Durmitorskog bespuća prema Trojnom prevoju, a koji smo pokušali koliko toliko obilježiti kamenim kupolama. Ovaj pohod je trajao 9h i 40 minuta, pređenih cca. 9km i savladanog uspona od 900 metara. Durmitore, do nekog sljedećeg viđenja! |
Mliječni do
Zeleni vir
|
Zeleni vir, gorsko oko, nalazi se na visini od 2028 m, u višem dijelu cirka Mliječni do, u podnožju Lučinog vrha i Zubaca. Kružnog je oblika, promjera 60 m, dubine 2,5 m. Okruženo je mnoštvom vapnenačkih blokova. Ponekad presušuje.
|
MININ BOGAZ
|
Uspon na Minin Bogaz - Durmitor
Datum objave: 18.9.2018. Autor: Igor Škero Opis: Uspon na Minin Bogaz. Ruta: Crno jezero - Lokvice - Sagorele ploče - Minin Bogaz Pohod na Durmitor - Ivan do; Lokvice; Sagorjele ploče; Minin bogaz 2387 m.n.v.
Autor: Explore The Bosnian Mountains Datum objave: 16.11.2023. Opis. Durmitor pruža idealne uslove za planinarenje i jedna je od planina koja ima najviše markiranih staza. Na realtivno malom prostoru, postoji planinski svijet fantastičnih oblika. Odlikuje se oštrim vrhovima, neki nalik na alpske igle (Minin bogaz, Zupci, Sohe) i oni drugi, sa masivnim kupolama i/ili stranama isjeckanim nalik na prutove (Prutaš, Šareni pasovi), pojedini su vrhovi vertikalno zasječeni (Savin kuk , Šljeme) jedinstvenog izgleda i boje (Međed), jarko obojeni (Crvena Greda) ili oni treći sedleni (Sedlena greda), uvijeni ( Uvita greda), obli (Obla glava), usamljeni (Stožina), tamni, svijetli, minijaturni, gorostasni i svi oni su pravi raj za planinare. Mi smo se ovog lijepog jesenjeg dana odlučili pohoditi Minin bogaz vrh koji je prvi na rang listi durmitorskih vrhova po vitkosti. Oštar vrh, alpska igla, nosi ime pastira i lovca koji je na ovom vrhu i oko njega imao svoju čekalicu. Polazna tačka je sa Žabljaka /Ivan do (1.450 m) – Lokvice (1.800 m) – Biljegov do (1.965 m) – Sagorjele ploče (2.120 m) – Minin bogaz (2.387m). Trajanje uspona cca. 4h i 15 min.Staza nakon Ivan dola ulazi prvo u crnogoričnu šumu, a potom i u prelijepu bjelogoričnu šumu koja nam u ovo doba jeseni pruža nevjerovatan kolorit pastelnih boja.Nakon izlaska iz šume dolazimo i do prvog račvanja na stazi, desno staza vodi prema Ledenoj pećini, a blago lijevo prema Lokvicama; Bobotovom kuku; Mininom bogazu Međedima... nastavljamo stazom i nakon cca. 1 km stižemo do katuna Lokvice 1800 m.n.v., pravimo kraću pauzu i nastavljamo krševitim područjem preko sipara a iznad samog ledničkog jezerceta Lokvice. Nakon što izađemo na jedan prijevoj tu nam se put račva pravo prema Bobotovom kuku; Bezimenom vrhu, desno prema Ledenoj pećini, a mi idemo lijevo stazom prema Sagorjelim pločama. Na Sagorjelim pločama smo počašćeni nevjerovatnim pogledom na okolne vrhove - gorostase Durmitora. Gdje god da se okrenemo prizor nas ostavlja bez daha.Napokon krećemo i u završni vertikalni uspon koji je na samom kraju osiguran sajlama zbog same eksponiranosti, ali prije toga dolazimo do okna pod samim vrhom Mininog bogaza. Nakon cca. 4h i 10 minuta koliko nam je trebalo za ovaj uspon dolazimo na naš krajnji cilj vrh Minin bogaz 2387 m.n.v. Nakon pauze, slikanja, snimanja i uživanja u pogledu krećemo nazad istom rutom kretanja, sa tim da smo se odlučili pri samom kraju staze odvojiti i obići CRNO JEZERO, najveće i najpoznatije jezero Durmitora i drugo po površini među planinskim jezerima Crne Gore te jedan od simbola ovoga kraja. Smješteno je ispod Međeda, kao čuvara i zaštitnika, ušuškano je gustim četinarima, koji se zajedno sa Međedom stapaju i ogledaju u njegovim modro zelenim dubinama. Sastavljeno je od dvije vodene površine, tzv. Malog i Velikog jezera, odvojena uskom površinom kopna, zvanog “struga”. Nadmorska visina jezera je 1418 m.n.v. Rezime ovog našeg pohoda je savladanih cca. 1300 metara uspona i pređenih cca. 15 km, a trajanje sa pauzama nekih 8 sati. |
VJETRENA BRDA
|
|
SOA (ĐEVOJKA)
Pogled s Bobotovog kuka na Prutaš i Šarene pasove, u pozadini
BOBOTOV KUK
|
Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora dobio je ime po obitelji Bobota, koja je izdizala iz Banjana sa stokom na pašu u ovo područje. Bobotov kuk i nekoliko vrhova oko njega domaće stanovništvo zove "Soa nebeska", u značenju stupa koji drži nebo. S Bobotovog kuka pruža se odličan pogled na vrhove Durmitora, dolinu Škrke, Jezera, Sinjajevinu, Bjelasicu, Volujak, Maglić, Vojnik i dr. U zapadnom podnožju vrha nalazi se Ćirova pećina.
|
|
Ispod prijevoja pod Bobotovim kukom (na padini kojom se uspinje iz smjera Zelenog vira) nalazi se spomen-ploča narodnom heroju generalu Danilu Jaukoviću, koji je tu umro 1977. godine vodeći skupinu planinara-izviđača na vrh Durmitora. Samo četiri dana nakon Jaukovićeve nenadane smrti, 13.7.1977., na Dan ustanka naroda Crne Gore, organiziran je prvi po redu memorijal "Danilo Jauković", odnosno grupno planinarenje na najvši vrh Durmitora, Bobotov kuk, u spomen na Jaukovićev herojski marš od Perućice do Durmitora nakon teškog ranjavanja na Sutjesci 1943. godine. Memorijal se održava svake godine, a 2013. je po prvi puta u njegovoj organizaciji sudjeluje i Vojska Crne Gore.
To što se planinari sjećaju, poštuju i evociraju uspomene na Danila, nije bez temelja. Danilo Jauković je bio planinar i promotor prirode i njene zaštite. Obavljao je dužnost predsjednika Planinarsko-smučarskog saveza Crne Gore i člana predsjedništva Planinarsko-smučarskog saveza Jugoslavije. Bio je aktivan u Savezu gorana Crne Gore i Ekološkom pokretu Crne Gore. Radio je na promoviranju i omasovljenju planinarskog i skijaškog sporta i gorske službe spašavanja. Inicijator je "Sinjavinskog sektora", svojevrsnog skijaškog maratona na stazi od Kolašina do Žabljaka u znak sjećanja na partizansku borbu i stradanja u zimu 1941-1942. godine na Sinjavini. Značajno je doprinio ustanovljavanju jugoslavenske planinarske transferzale "Sloboda" od Kalinovika do Žabljaka. Na prvom pohodu je hodao s planinarima prva dva dana pa je, zbog drugih obaveza, morao odsustvovati tri dana, uz obećanje planinarima da će ih čekati u zoru 9.7.1977. na Zelenom viru u Durmitoru. Posljednjeg dana transferzale "Sloboda", nakon što je dočekao planinare, na usponu od Zelenog vira ka Bobotovom kuku, izdalo ga je srce. 
Danilo Jauković
Bukovica, kod Šavnika, 19.12.1918 –Žabljak, 9.7.1977 Crnogorski povjesničar, sudionik NOB-a, general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u Bukovici kod Šavnika, u siromašnoj obitelji. Gimnaziju je pohađao u Pljevljima i Nikšiću, a pravo studirao u Beogradu. Član SKOJ-a postao je 1937. godine, a član KPJ 1940. godine. Do rata bio je sekretar Sreskog komiteta u Sjenici i član SK u Pljevljima. Bio je jedan od organizatora ustanka u pljevaljskom srezu. Kad su pred napad na Pljevlja 1.12.1941. godine traženi dobrovoljci bombaši, iako je imao drugi zadatak, Danilo se odmah javio, i predvodio bombaše na talijanske bunkere. Iako je bio ranjen, nastavio je borbu. Više puta tijekom rata Danilo se nalazio sam protiv više neprijateljskih vojnika. Jedanput se sa bataljonom probio u pozadinu, i u selu Zabrđu kod Pljevalja sam je upao u kuću u kojoj se nalazilo 15 četnika i sve ih razoružao. Kad je avgusta 1942. godine Peti bataljon Treće proleterske brigade, čiji je Danilo bio politički komesar, dobio zadatak da iznad Livna zauzme brdo Basajkovač, na kome su se nalazile dvije utvrđene kule. Već u prvom naletu bataljon je zauzeo jedno od utvrđenja, Jefrem-kulu, dok su iz drugog utvrđenja, Vejs-kule, davali grčevit otpor. Kako je kula imala samo jedna vrata, Danilo je sa odvijenim bombama preskočio preko žice i našao se kraj samih vrata, pozivajući neprijatelja na predaju. Tada se 20 vojnika iz kule predalo pobacavši mu pred noge oružje. Prilikom napada na željezničku stanicu na pruzi Sarajevo—Mostar, početkom jula 1942. godine, u trenutku kad je neprijateljski vlak već krenuo iz stanice za Sarajevo, Danilo je s još jednim drugom uskočio u lokomotivu i zaustavio vlak. U noći 7.2.1942. godine partizanske jedinice iz Srbije trebale su se od sela Lučice i Divaca prebaciti na lijevu obalu Lima. Danilo je predložio da spusti niz Lim čamac kojim će prebaciti teške ranjenike. Dok su ostali sumnjali u uspjeh takvog poduhvata, on je bio uporan i krenuo s dva druga, ali ih je milicija otkrila i napala. Čamac je bio izrešetan i potopljen, a oni su se našli u vodi i doplivali do obale na koju su krenuli, ali tu ih je čekala borba u probijanju. Na temperaturi od minus 30 stupnjeva i u zaleđenom odjelu, Danilo je nastavio put do Kamene gore. To je bio samo jedan od više njegovih uspješnih prelazaka iz Crne Gore u Srbiju, kuda je upućivan preko okupiranog teritorija. Juna 1942, bio je postavljen za političkog komesara Petog bataljona Treće proleterske brigade. Maja 1943. godine, u vrijeme neprijateljske ofanzive na Sutjesci, bio je teško ranjen. Pokosio ga je po nogama rafal iz puškomitraljeza i zadao mu pet teških rana na objema nogama, zbog čega je bio smješten u bataljon teških ranjenika u Centralnoj bolnici NOVJ. Tako se on kao težak ranjenik našao na Tjentištu, kada su Nijemci, razbivši Treću diviziju, krenuli pobiti ranjenike. Tada su Danilo i još 16 ranjenika krenuli u pravcu Crne Gore, teško se krećući na štakama preko Perućice i dalje do Golije. Odatle je on opet nastavio put prema Durmitoru gdje je stigao poslije 13 dana i po zadatku koji je dobio od Ivana Milutinovića u Goliji, odmah krenuo raditi na organiziranju novog bataljona. Kada je 21.8.1944. godine formirana Peta sandžačka udarna brigada, bio je postavljen za njenog komandanta. U noći 19.9.1944. godine, Peta sandžačka brigada izvršila je napad na Prijepolje. U gradu je bilo znatno više četnika i Nijemaca nego što su partizani bili obavješteni, tako da su naišli na jak otpor i imali su više mrtvih i ranjenih. Danilo se kretao sam prema centru grada, vodeći borbu i nadajući se da će se sastati s jedinicom koja je napadala iz suprotnog pravca. Međutim, ta jedinica se bila povukla, te se on našao sam u centru grada. Vodio je borbu do svitanja, kada mu je stiglo u pomoć pet boraca. Kad je ponestalo metaka, krenuo je da izađe iz grada ali je naišao na jaku četničku prepreku. Tada ga je pogodio metak iznad lijeve obrve i teško ga ranio. Da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, rješio je da se ubije. Prije no što je uspio ispaliti metak u sebe, onesvijestio se od teške rane. Kad se u ponovno osvijestio, uspio je stići do svojih ljudi i opet pao u nesvijest. Došao je k sebi tek nakon punih 14 dana. Posle rata se nalazio na odgovornim dužnostima u JNA, a neprekidno je bio i aktivni društveno-politički radnik. Objavio je veći broj znanstvenih i publicističkih radova iz povijesti NOR-a i vojne teorije. Istovremeno, izučavao je povijest NOB-a i 1965. godine postao magistar istorijskih nauka. Objavio je više znanstveni i publicističkih članaka iz povijesti NOR-a i vojne teorije. Surađivao je u "Vojnoistorijskom glasniku" (1958.-1961.) i u monografijama "Prilog u krvi" (1969.) i "Treća proleterska sandžačka brigada" (1987.). Bio je delegat u Saveznom vijeću Skupštine SFRJ. U JNA je obavljao dužnosti komesara divizije, komandanta vojne škole i komandanta Vojnog područja Titograd. Imao je čin general-potpukovnika JNA. Iznenada je preminuo 9.7.1977. godine prilikom planinarenja na Žabljaku. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogih jugoslavenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 13.3.1945. godine. IZVOR Danilo Jauković, Wikipedija (sr) |
Položaj spomena Danilu Jaukoviću
Posljednja fotografija Danila Jaukovića koju su napravili planinari iz Foče nekoliko minuta prije njegove smrti.
Katunski dragušac (Senecio rupestris; Fam. Asteraceae)
Do pola metra visoka zeljasta biljka, s uspravnom i u gornjem dijelu granatom stabiljkom. Listovi su naizmjenični, duguljasti, perasto usječeni i nepravilno nazubljeni. Cvjetne glavice krupne, žute i kombinirane od obodnih jezičastih i unutrašnjih cjevastih cvjetova. Listići ovoja su zeleni, a u njihovoj osnovi se nalaze sitne crne ljuspe. Pratitelj je planinskih naselja i česta je u katunima, pa je po tome i dobilas ime. Raste i na siparima i između kamenih blokova. Cvate ljeti. Lokacija: Durmitor, južna padina Bobotova kuka; druga pol. VII. mjeseca Izvor teksta: Stešević. Milošević, Petrović: Vodič kroz živi svijet Durmitora Prekrasni Durmitor/Magija Bobotovog kuka/Vanja EKO putnica/Vlado Vujisić/Durmitor Nacionalni park/
Autor: Sa Vanjom u planine Datum objave: 22.10.2023. Opis. Nastavljamo sa novom epizodom naše emisije. Ovoga puta Vanja - EKO putnica Vas vodi na prekrasni Durmitor i najviši vrh Bobotov kuk 2523 m.Vanjino društvo na usponu čine Vlado Vujisić autor vodiča Durmitor Nacionalni park i članovi Discover Serbia. Ekovizija, AVN + produkcija, TV Galaksija 32, Sve na dlanu, Vanja Nikolić - eko putnica, snimatelji: Branko Blagojević i Srđan Obradović, montaža Nenad Nikolić, postprodukcija Igor Panić - Ekovizija 2023. |
Uspon uz stijenu Bobotova kuka ka malom prijevoju Škrčki pogled (2420 m), između Bobotova kuka i tornja (vrha) Đevojka.
|
Pulevićev zvončić (Edraianthus pulevicii; Fam. Campanulaceae)
Vrlo je sličan travolisnom zvončiću. Listovi su manji, prema vrhu se postupno šire, blago su nazubljeni i zaobljeni. Cvjetovi su također pojedinačni, zvonasti, plavo-ljubičasto obojeni. Naseljava pukotine stijena i planinske rudine. Cvjeta ljeti. Lokalni je endem. Lokacija: Durmitor, prijevoj pod Bobotovim kukom; druga pol. VII. mjeseca Izvor teksta: Stešević. Milošević, Petrović: Vodič kroz živi svijet Durmitora |
|
Podno vrha Bobotova kuka nalazi se mala spomen-ploča koja podsjeća na nesretni slučaj početkom 19. stoljeća kada je Ćiro Stijepović iz Komarnice u lovu, kobnom greškom usmrtio sina Rista.
Ćiro je u jednoj maloj pećini ispod vrha imao svoju čeku za lov na divokoze. Legenda kaže da je jednom prilikom za vrijeme lova sa svojim sinom, u magli imao privid da vidi divokozu, pa je zapucao i greškom ubio svoga sina, čime ga je gorska vila, zaštitnica divokoza kaznila za njegovu lošu namjeru. Od tada se vrh pod kojim se to dogodilo nazvao Ćirova pećina. Kasnije je ovaj vrh dobio ime Bobotov Kuk, po plemenu Bobota koji su ispod vrha imali svoj katun za ispašu stoke. Na pločici je napisano: Ćiru od potomaka Radojice, Radomira, Jakova i Krsta Ćirovića 1989. god. Lijevo je napisano: Jugoslav, Tanja, Julkica. Desno je napisano: Jovan, Savo, Vaso. |
Staza od prevoja do vrha Bobotova kuka je izazovna i opasna, pa su uz nju postavljene sigurnosne sajle.
|
|
Pogled na Bobotov kuk
Ljubaznošću autora: Ivan Ivanović - Fjaka
Ljubaznošću autora: Ivan Ivanović - Fjaka
BEZIMENI VRH
Pogled s Bobotova kuka na Bezimeni vrh
PLANINICA (nad Škrkom)
Škrka
Škrčka jezera
|
Škrčka jezera (Veliko i Malo) spadaju u red najviših hidrografskih objekata na Durmitoru. Veliko jezero leži na 1700 m, a Malo na 1730 m nadmorske visine. Nalaze se u prostranom cirku između Prutaša, Šarenih pasova, Bobotovog kuka i Soja. Cirk je zatvoren s tri strane, pa su jezera teško pristupačna. Na jezera se može doći iz Žabljaka preko Ališnice, pored Bobotovog kuka i Samara. Ovaj pravac je vrlo naporan i može se savladati za 5 do 6 sati hoda. Drugi prilaz je iz pravca Pošćenskog kraja, cestom koja iz Žabljaka vodi za Trsu. Do Štita se mogu koristiti vozila, a zatim se pješice kroz Mliječne dolove stiže u podnožje Šarenih pasova. Uspon i spuštanje u cirk Škrčkih jezera traje 1 sat. Od spomenute ceste staza za Škrčka jezera odvaja se kod Prijespe. Krećući se istočnom padinom Prutaša, kroz Ždrijelo, na jezera se može doći za 1 sat hoda. Treći pristup moguć je iz doline Sušice, preko Skakala i Dolova. Razmak između jezera je 340 m. Od jezera do najviših vrhova na obodu cirka visinska razlika je 550 do 822 m.
Škrčka jezera pripadaju grupi izrazitih cirknih jezera. Cirk Škrke predstavlja "izvorišni obluk" rijeke Sušice. Ona je u prvoj fazi svoje evolucije bila normalan površinski tok. Kanjonska dolina Sušice izgrađena je fluvijalnim, krškim i glacijalnim procesom. Zbog vapnenačkog sastava terena, krška erozija je vremenom postala dominantna. Vode Sušice spuštene su u dubinu vapnenačke mase, te je dolina ostala van hidrografske funkcije. Ovakvo pojašnjenje postanka doline Sušice, čiji najuzvodniji dio predstavlja cirk Škrke, dali su E. Tietze i K. Nassert, a detaljno ga razradio Z. Bešić. B. Ž. Milojević ukazuje na to da je Sušica podzemna otoka Škrčkih jezera i da je njena dolina formirana prije glacijacije, tj. u gornjem miocenu i čitavom pliocenu. Durmitorski fliš u podini, u odnosu na starije trijaske vapnence u povlati, je vodonepropusan. Okršavanje vapnenaca napredovalo je ka flišu. Voda od padalina i otopljenog snijega gubila se u brojnim pukotinama vapnenačke mase i slijevala ka flišu. Na kontaktu vapnenaca i fliša izbijali su brojni izvori od kojih je postajala Sušica. Količina vode koju su izvori davali bila je velika, jer je samo u tom slučaju mogla stvoritik prostran izvorišni obluk. Tijekom pleistocena prostrani obluk Sušice, koji je zbog razvoja krškog procesa već bio van hidrografske funkcije, zahvaćen je glacijacijom. U njemu se formirao moćan ledenjak. Ledenjak i sočnica (voda nastala otapljanjem leda), znatno su izmijenili prvobitne oblike reljefa (Stanković S., 1975.). U cirku Škrke, koji je dugačak 2,5 km, a širok 1,2 km, sreću se raznovrsni krški i glacijalni oblici reljefa. Brojnošću se ističu ljevkaste vrtače golih stjenovitih strana. Između vrtača su oštri grebeni sa škrapama. Od glacijalnih oblika reljefa javljaju se morenski bedemi kupastog i izduženog oblika, morenski blokovi i mutonirane stijene (oblici koji, kada se nađu zajedno u grupi, podsećaju iz daljine na leđa stada ovaca - od francuske reči mouton-ovca; spadaju u mikrooblike koji nastaju djelovanjem glacijalne erozije). Između njih su plitke i često međusobno povezane utoleglice (udubljenja). Dno cirka je nemirne plastike. Od njegovog najnižeg do najvišeg dijela vertikalna razlika je 83 m. Na sjevernoj strani cirka, pod vrhovima Soa i Bobotov kuk, nalazi se niz sipara (plazeva) čija dužina dostiže 2 km, a visina 200 do 300 m. Središnji dio plaza pod vrho Soe završava se na dnu i obali Velikog Škrčkog jezera. Na strani cirka na Šarenim pasovima je visoka polica, koja označava izvjesno stanje pleistocenog ledenjaka. Južna strana cirka pod Prutašem je također strma. U odnosu na dno ona se diže pod kutom od 40°. Nekoliko sipara završava se na dnu cirka, od kojih je jedan na dnu i obali Malog Škrčkog jezera. Ka sjeverozapadu cirk je pregrađen niskim uzvišenjem od osnovne stijene, preko koje su morenski blokovi. Iza ove prečage nastaju Dolovi, koji predstavljaju najniži dio cirka. Dno Dolova je pod masom oburvanih stjenovitih blokova. Između njih se na više mesta zapaža plitka dolinica, kojom je površinski otjecala voda Škrčkih jezera za vrijeme vlažnijih faza holocena. Dolovi se na sjeveru završavaju odsjekom Skakala, na kojem se nalaze vrela Sušice. IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) |
Česma kod Planinarskog doma
Problem s vodom u česmi kod Planinarskog doma u Škrki često se događa posebno kada obilne kiše nanesu lišće od kojeg se napravi talog koji blokira protok vode na česmi. Cijev od izvora, dužine oko 30 metara, koja vodi do česme otvorena je i od kiša se brzo napravi talog. To se mora sajlama sanirati, što nije nimalo jednostavno. |
Dobri do
|
Dobri do (1547 m) je prostrana uvala formirana na kontaktu vapnenaca i fliša u južnoj podgorini najvišeg dijela Surmitora. Izdužena je pravcem sjeverozapad-jugoistok, a spušta se stupnjevito prema sredini, kuda teče periodični potok koji ponire u vapnenački obod. Sjeverno, na Vjetrenim brdima (2231 m), je otkrivena jama duboka 898 m, najdublja na Balkanu. Iz Dobrog dola, prema sjeverozapadu nastavljaju se Duboki do i Vodeni do sve do prijevoja Prijespe (1884 m). Sjevernim i sjeverozapadnim rubom Dobrog dola prolazi cesta Žabljak-Trsa.
Dobri do je ime dobio po dobroj ispaši za stoku u toku ljeta i dovoljnom količinom vode. 
Pogled seže preko Dobrog dola prema Sedlenoj gredi.
Pogled s prijevoja Sedlo na padine Vjetrenog brda, Štita i Prutaša, te u pozadini lijevo, na greben Ružice.
Dobri Do je također i naziv najvećeg katuna na ovom dijelu durmitorskog kraja, s brojnim stadama ovaca i krdima goveda. Katunište je nagnuto prema izvorištu Komarnice. Bogato je travom i vodom. Ponekad su ga nazivali i Komarski kraj jer su ovdje odavno izlazili žitelji iz Komarnice. Katuni Dobrog Dola prostiru se na velikoj površini tako da se dotiču čak i katuna Pivljana. U Dobri Do tradicionalno izdižu žitelji: iz Motičkog Gaja: Stijepovići i Đurđići; iz Virka Kasalice, Đurđići, Savovići i Nikitovići i iz Javorja: Stijepovići, Mirkovići, Stanići, Krstajići i Kavedžijići. Ovisno o selu, katunarima je do stanova sa stokom bilo potrebno više od dva sata.
Katunište Dobri Do nagnuto je prema izvorištu Komarnice (prodol u pozadini, između Bolja, lijevo i Lojanika, desno).
|
IZ STARIH ČASOPISA Najveća i najbogatija drobnjačka planina jest Dobri Do na Durmitoru. Zovu tako tu prostranu dolinu, s koje je otvoren bizaran pogled na glavne vrhove durmitorske, po obilnoj neobično sočnoj travi i gustom teškomu mlijeku, što ga ovce daju od njegove paše. Na Dobrom su Dolu mnogi katuni jedan do drugoga, tu se redom dižu visoke kolibe s čvrstim torovima i brojnim savardacima. Na samim se Jezerima sela i katuni pomalo identificiraju, pa tako mnogi domaćin ne izgoni stoku više na kolibe, nego je i preko ljeta zadržava u kuću. U tom slučaju do kuće je podignuta koliba, ali nikako ne služi ljudima za stan, nego jedino kao mljekar. Najjednstavnije sklonište jest košara, katava, sklepana od dasaka i vrljika prislonjenih uz koje stablo. Ljeti gdjegdje služi da se u njoj kuha, a inače se u njoj sprema lijes. Kako na otvorenim Jezerima zimi obično zapadne silan snijeg, uz kuće se, kolibe i torove stavlja priboj. Podignut od jakih visokih proština, priboj je nad kućom ili kolibom nagnut u smjenu, kojim vjetar duva donoseći sniježne namete. IZVOR HENEBERG-GUŠIĆ, Marijana: Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka. Narodna starina, Vol. 9 No. 22, 1930. str. 191-205 (PDF) |
Urdeni do
Urdeni do je ime dobio po urdi - tvrdom siru. Cesta Žabljak- Trsa dotiče južni rub ovoga dola. Od zavoja na toj cesti uzbrdo, istočnim padinama Urdenog dola (to je rub terase Police) svoj uspon započinjee jedna od planinarskih staza koje vode prema Bobotovom kuku.
|
|
Duboki do
Ime je dobio po dubini većoj nego u ostalih dolova.
Vodeni do
Kao što to je jasno vidljivo iz njegova imena, ime je dobio po vodi.
Pogled na Vodeni do, kroz koji prolazi cesta Žabljak-Trsa. Desno je vrh Šupljika (2063 m).
|
Na ispaši pod Štitom
Iznad Urdenog dola oblaci obavijaju vrh Štit (2236 m), jedan od vrhova vrlo atraktivnog durmitorskog grebena - Šarenih pasova. |
Prijespa
|
Između Todorova i Vodenog dola nalazi se prijevoj Prijespa (1884 m; na pojedinim kartama 1880 m), kojime prolazi cesta od Žabljaka prema Trsi. Pored toga, prijevoj je značajan jer se na njemu nalazi i stara plemenska granica između Pive i Drobnjaka, koja je i danas vidljiva u obliku linije kamenja "prosipanih" po terenu.
U davna vremena granica na Prijespi nije još bila utvrđena i to je bio stalni izvor sporova između Drobnjaka i Pivljana. No u jednom kritičnom momentu je jedna mudra starica spriječila najgore. Izašla je na Prijespu, stala na jedno mesto i zaklela se da jednom nogom stoji na pivskoj, a drugom na drobnjačkoj zemlji, te da tako granica prolazi između njenih stopala. Budući da je u pitanju bila časna starina pa još i iskaz pod zakletvom, arbitraža je bez pogovora prihvaćena i granica konačno označena. Baka ustvari pojma nije imala gde se nalazi, ali se ni o zakletvu nije ogrešila: u jedan opanak je stavila malo zemlje iz Pive, a u drugi malo zemlje iz Drobnjaka. Prijespa je ujedno dobar vidikovac prema vrhu Prutašu. IZVOR Ciklonaut i dr. 
Stara plemenska granica između Pive i Drobnjaka na prijevoj Prijespa (1880 m) i danas je vidljiva u obliku u nanizanog kamenja "prosipanog" po terenu.
Prilaz prijevoju Prijespa iz smjera juga. Iza prijevoja nalazi se Todorov Dô, a desno u pozadini je Prutaš.
|
Granica Pive, prema Drobnjaku, polazi od Tovarovca, na levoj obali Komarnice, u samom kanjonu prema Dubrovsku, pa ide, preko reke, uz Brijeg, kosom u Kamenicu, na putu Dubrovsko-Bezuje, u Dragaljevu. Odatle granica ide u Ležakovac, u njegov najviši vrh, pa u granicu na pomol Studenoj.[2] Iz ove "granice", granica ide u Lonac Kamen u Studenoj pa u Prijespu, više Bobana, zatim u vrh Prutaša. Od Prutaša granica ide u Škrčko Ždrijelo, pa u Soje, zatim kosom planine do Pašine Gomile. Iz Pašine Gomile granica ide u Štulac, pa između Tepaca, i sela Crne Gore spušta se u Taru u Jezik. Visoke pivske planine su po njenim granicama. Na istoku je Durmitor sa vrhovima: Prutašem (2400 m), Sojama (2460 m) i Štuocem (2140 m), na kojima je granica između Drobnjaka i Pive. Na SZ, na granici Pive, nalazi se čitav splet planina sa vrhovima od preko 2000 m. Tu su Maglić (2387 m), Volujak, Vlasulja (2339 m), Veliko Bioče (2395 m), Štirno, Durmitor, Vitlovi, Jančarica, Kručica (2142 m). Sve ove planine čine jedan planinski masiv, bogat pašom i večnim nametima snega. Šumski pojas na ovim planinama, sa pivske strane, penje se do 1600 m. nadmorske visine. Sa zapada su duž granice šumovite planine Smrekovac, visoravan Ravno, Ledenice, Latično i Golija. Ove su planine visoke između 1500 do 1700 m. 
Linija "kamene" granice između Pive i
Drobnjaka vidljiva je i na satelitskoj snimci (Google Earth, 2021.)
Vidi se u sredini fotografije - tanka bijela linija, okomita na cestu Trsa-Žabljak |
ŠARENI PASOVI
|
|
|
Šareni pasovi
Šareni pasovi, smješteni između Prutaša (u pozadini) i Bobotovog kuka, tipičan su primjer šarijaža flišnih stijena. Nabori stjenskih masa dobivaju nazive zavisno od toga kakav nagib ima njihova aksijalna ravan prema horizontali. Kod poleglih nabora aksijalna ravan je horizontalna, i kada uslijed snažnih usmjerenih pritisaka dođe do njihovog otkidanja i kretanja, nastaju navlake, ili složeni sustavi navlaka – šarijaži. Padine durmitorskih šarijaža išarane su horizontalnim valovitim pojasevima trave i kamena na podlozi tvrđih vapnenačkih crvenih i mekših sivih sedimenata, što im daje izuzetnu slikovitost. |
Goveđi do
|
|
Todorov do
Cesta Žabljak - Trsa kroz Todorov do, prije asfaltiranja
Todorov do; Lokva kod izvora Pištet (Bjelinovac), podno vrha Prutaš
|
Legenda o Todorovom dolu
Stasit momak po imenu Todor zavolio je lijepu djevojku Ružicu iz susjednog sela. Bio je mlad i snažan. Planinske vile koje su obitavale u šumama visokih vrhova Durmitora, zalaskom sunca spuštale su se u podnožje planine kako bi zaigrale kolo na livadama punim cvijeća. Držale bi se za ruke i plesale svojom igrom praveći krug. Vile su bili izuzetne ljepote i zavodile su i najbolje muškarce. Samo odabranima je bilo dozvoljeno da igraju u njihovom u kolu. Čobanin Todor je bio lijep, vilinskog izgleda, da mu se ljepote nisu mogle nagledati ni vile. Jednom ga pozvaše na planinu u svoje kolo, pod uslovom da ništa od oružja ne nosi sa sobom. Ali Todor zaboravi da ostavi nož, koji je kao čobanin uvijek nosio. Došao je vilama i dugo uživao u njihovim igrama. Onda vile vidješe njegov nož. Naljutivši se zbog noža, a možda i iz zavisti prema Todorovoj ljubavi prema Ružici, podigle su ga u oblake i bacile niz litice. Po predanju, Todor je pao na grudi i pritom odlomio jedan dio planine. Tako je vrh u neposrednoj blizini Prutaša dobio ime Gruda. Todor je svoj vječni mir našao u dolini, pod planinom, a dolina dobila ime po njemu – Todorov do. Ružica se zbog gubitka i velike tuge uputila ka planinama na suprotnoj strani, iz kojih se nikada više nije vratila. I danas se ta planina zove Ružica. Druga verzija predaje kaže kako je Todor prije sastanka s vilama bacio britvicu duž svoga puta, a britvica pade u jedan do, koji se nazva Todorov do. IZVOR Turistička organizacija Žabljak |
PRUTAŠ
Pogled iz Todorovog dola na Prutaš
|
|
|
Legenda o Prutašu
Dok su pastiri žalili za Todorom i njegovom lijepom Ružicom (->pogledaj TODOROV DO, Legenda o Todorovom dolu), vile su se radovale osveti, slavile uz pjesmu i ples na vrhu planine. Nakon igre, umorne i isprepletane u krug, zaspale. Pastiri su smislili kako da se osvete za Todora i Ružicu. Svoje pastirske štapove i grane upleli su u merdevine i neopaženo popeli uz najstrmije litice planine. Na samom vrhu zatekli su vile u snu. Iskoristili su zgodnu priliku i uvezali u jedan snop njihove zlatne kose, a potom kosu privezali za crnu stijenu koju su gurnuli niz planinu. Nepodnošljiva bol je probudila vile, a njihovi očajnički krici odzvanjahu planinom. Teške stijene su im iščupale kosu, a one time izgubile svoju moć. Sakrile su se duboko u pećinu na Durmitoru, koja sada nosi naziv Vilina pećina. Ostadoše grane i pastirski štapovi – prutevi – koji vremenom postadoše kamen i tako dadoše ime ovoj planini: Prutaš. U drugoj verziji legende, vile su pokušale svojim dugim noktima da se zadrže za stijene, kako se ne bi sunovratile u ambis. Površinu stijena su tako izgrebale i ostavlile duboke tragove za sobom – pruteve, koji se i danas mogu vidjeti. IZVOR Turistička organizacija Žabljak Prutaš, Durmitor | Cinematic FPV
Autor: Dragan Tosic Datum objave: 27.6.2024. Opis. Enjoy this cinematic video I filmed at an unreal place called Prutaš on Durmitor mountain. https://www.instagram.com/dragantosicc/ Contact: [email protected] I find music for my videos on Epidemic Sound https://share.epidemicsound.com/0t940y © 2024 Dragan Tošić. All rights reserved. Sa Vanjom u planine s03 e15 - Durmitor Prutaš 1
Autor: Sa Vanjom u planine Datum objave: 11.11.2022. Opis. Nastavljamo sa novom epizodom naše emisije. Ovoga puta Vas vodimo vas na Durmitor sa našim prijateljom Vladom Vujisićem autorom monografije i vodiča Durmitor Nacionalni park. Vanja Nikolić je posle povrede u novoj sezoni pravi planinar, završivši u predhodnoj sezoni pripravnički staž. Pozivamo da odgledate našu emisiju i virtuelno krenete S Vanjom u planine jer planine Vas zovu! Balkan Trip - Sa Vanjom u planine AVN + produkcija, TV Galaksija 32, Sve na dlanu Vanja Nikolić - planinar Snimatelji: Branko Blagojević, Slaviša Pejović, Saša Tanasković, Rašo Šunderić, Aleksa Nikolić, Brana Pajić. Montaža: Nikola Vukajlović i Nenad Nikolić - Balkan Trip 2022. Sa Vanjom u planine s 03 e16 - Durmitor Prutaš 2
Autor: Sa Vanjom u planine Datum objave: 17.11.2022. Opis. Nastavljamo sa novom epizodom naše emisije. Ovoga puta Vas vodimo vas na Durmitor sa našim prijateljom Vladom Vujisićem autorom monografije i vodiča Durmitor Nacionalni park. Vanja Nikolić je posle povrede u novoj sezoni pravi planinar, završivši u predhodnoj sezoni pripravnički staž. Pozivamo da odgledate našu emisiju i virtuelno krenete S Vanjom u planine jer planine Vas zovu! Balkan Trip - Sa Vanjom u planine AVN + produkcija, TV Galaksija 32, Sve na dlanu, Vanja Nikolić - planinar Snimatelji: Branko Blagojević. Montaža i dron operater Nenad Nikolić - Balkan Trip 2022. |
S Prutaša se pruža jedan od najboljih pogleda na središnje i južne dijelove Durmitora
LOJANIK
Lojanik je durmitorski vrh koji se diže do visine 2091 m nad Dobrim dolom i nad izvorišnim dijelom Komarnice. Na njega se prema jugoiioku nastavlja greben Bolja, a prema sjeverozapadu je Ružica.
Prema Dobrom dolu se diže sjajnim liticama koje su, kao “lojem namazane”, jer ostavljaju takav dojam, posebno nakon kiša i kada ih sunce obasja nekim metalnim sjajem.
Postoji i druga narodna predaja. Dijelovi Lojanika, su obrasli bujnim planinskim travama povoljnim za napasanje sitne stoke. Čobani su poslije zabrana Jezerskih livada izdizali na katune i napasali ovce no pasištima Durmitora. Pod jesen je stoka stizala toliko ugojena da je bila "puna loja", pa se po tim bogatim pasištima i gojenju stoke i sam vrh nazvao Lojanik.
IZVOR Đorđije M. Ostojić: Toponimija Drobnjaka, Beograd, 2003.
Prema Dobrom dolu se diže sjajnim liticama koje su, kao “lojem namazane”, jer ostavljaju takav dojam, posebno nakon kiša i kada ih sunce obasja nekim metalnim sjajem.
Postoji i druga narodna predaja. Dijelovi Lojanika, su obrasli bujnim planinskim travama povoljnim za napasanje sitne stoke. Čobani su poslije zabrana Jezerskih livada izdizali na katune i napasali ovce no pasištima Durmitora. Pod jesen je stoka stizala toliko ugojena da je bila "puna loja", pa se po tim bogatim pasištima i gojenju stoke i sam vrh nazvao Lojanik.
IZVOR Đorđije M. Ostojić: Toponimija Drobnjaka, Beograd, 2003.
RUŽICA
Pogled na Ružicu s Prutaša. Lijevo iza Ružice je Treskavac.
Između Ružice (lijevo) i Lojanika (desno)
Poljana
Barno jezero
Barno jezero nalazi se na nadmorskoj visini 1489 m, u sredini prostranog tresetišta okruženog sa svih strana četinarskom šumom. Leži na morenskom materijalu između niske grede Pitomina i terasa Bosače. Dugačko je 250 m, široko 80 m, obilno je obraslo vegetacijom. Vodu dobija od podzemnih izvora, a otječe otokom koja poslije toka od 1 km ponire u Poljani.
Bosača
|
Selo Bosača smjestilo se na jugoistočnim padinama Štuoca, na oko 1600 m n.v. i smatra se najvišim stalno naseljenim mjestom na Balkanu. Udaljeno je 4 km od Žabljaka. Selo je dosta raspršeno po planinskim kosama i padinama. Zimi u njemu boravi jedva desetak stanovnika. Kako se radi o brdskom terenu, stanovništvo se bavilo stočarstvom. U blizini sela nalaze se Jablan jezero, Barno i Zminje jezero.
Prema jednoj narodnoj predaji u selu je živjela lijepa djevojka u koju se zagledao neki Turčin Toska i htio ju povesti za sebe pod šator. Vrijeme je bilo hladno i s oprlijom snijega (oprlija = mnoštvo snijega). Kad je djevojka vidjela da se približavaju Turci preko sela, pobjegla je iz savardaka bosa u pravcu Crnog jezera. Uspjela je umaknuti i skloniti se pred potjerom. Od tada Bosačom zovu selo iz kojega je pobjegla. 
|
Bosača na staroj razglednici
Selo Bosača
Izvor: Youtube; Autor: RTCG Opis videa: Na 1600 metara nadmorske visine. Dnevnik RTCG, 28. septembar 2014. godine. Selo Bosača najvisočije je stalno naseljeno mjesto na Balkanu. |
Jatare
|
RAŽANA GLAVA
Staza koja povezuje Bosaču s Jablan jezerom vodi južnim padinama Ražane glave.
|
|
Jablan bara
|
|
Jablan bara
Pogled na Crvenu gredu sa staze kojom se pristupa Jablan jezeru.
Pogled na Crvenu gredu sa staze kojom se pristupa Jablan jezeru.
S livada Jablan bare pruža se atraktivan pogled na središnji dio Durmitora.
|
Malo ili Jablan jezero
Jablan jezero smjestilo se na 1788 m n.v. na području poznatom pod imenom Jablan bare, ispod Crvene grede na jugozapadu i Male grede na sjeveroistoku. AUTOR FOTOGRAFIJE: IVAN IVANKOVIĆ - FJAKA |
Malo jezero (Jablan, Jezero pod gredom)
|
Malo jezero je jedan od najljepših hidrografskih objekata Durmitora. Iako nosi ovo ime veće je od nekih drugih jezera na ovoj planini. Nalazi se u kraju poznatom pod imenom Jablan bare, ispod Crvene grede na jugozapadu i Male grede na sjeveroistoku. Nadmorska visina mu je 1788 m. Iz Žabljaka se na jezero može doći stazom pored sela Bosače ili uz Mlinski potok, pored Zmijinjeg jezera.
Za postanak jezera, odnosno cirka u kojem se nalazi, od značaja je tektonika. Ona je ovde predstavljena krajnjim sjevernim dijelom istočnodurmitorske dislokacije. Spuštanje terena između Crvene i Male grede omogućilo je akumulaciju snijega i njegovo pretvaranje u led u razdoblju pleistocena. Eruptivne stijene omogućile su zadržavanje vode u cirku i održavanje jezera kao stalnog hidrografskog objekta. Cirk Malog jezera izdužen je od jugozapada na sjeveroistok. Dugačak je oko 400 m, a širok 250 m. Iznad površine jezera dio Crvene grede, visok 180 m, diže se pod kutom od 40 do 60°. Zbog velikih nagiba često dolazi do oburvavanja materijala i stvaranja sipara. Zbog toga su dijelovi priobalnog pojasa i jezerskog dna zasuti blokovima. Nekoliko sipara završava se na jezerskom dnu, dok pojedini stjenoviti blokovi strše iznad vode kao ostenjaci (usamljeni stjenovit stup). Ima sipara koji su umrtvljeni, ali ima i aktivnih. Oburvavanje blokova i narastanje sipara najizrazitije je nakon jačih kiša i u vrijeme otapanja snijega. Istočna strana cirka je niža, nagibi terena su manji i nema oburvanih blokova. Gusta četinarska šuma pruža se gotovo do obalne linije. Južni dio cirka je najniži. U odnosu na jezersko dno diže se 20 do 25 m. Tu je vapnenačka pregrada (prečaga), koja je zasuta siparskim materijalom s Crvene grede. Širina pregrade je 120 do 150 m. Ledenjak koji se formirao u cirku Malog jezera u vrijeme faza intenzivne glacijacije kretao se preko pregrade i spajao s ledenom masom u valovu Mlinskog potoka. Na temelju visine pregrade i dubine jezera može se zaključiti da je najmanja debljina ledenjaka iznosila 28,5 m. Međutim, sigurno je da je bio znatno deblji, jer je jezersko dno tijekom holocena zasuto, a pregrada erozijom snižena. Zbog intenzivnog raspadanja i razoravanja Crvene grede, na njoj se ne zapažaju tragovi najvišeg stanja pleistocenog ledenjaka. Pojedine "police" na padoinama cirka nastale su oburvavanjem materijala duž međuslojnih pukotina, te se ne mogu tretirati kao glacijalne tvorevine. Na eruptivnim stijenama, na istočnoj strani cirka, također nema jasnih tragova najvišeg stanja ledenjaka. U zaključku o postanku Malog jezera može se istaći da je ono erozivno–glacijalnog porijekla, ali su osim glacijacije od značaja radijalni tektonski pokreti i izlijevi magmatskih stijena. Malo jezero je u prošlosti bilo prostranije i dublje nego danas. Zbog specifičnog sklopa terena i zatvorenosti bazena sa svih strana, površina jezera nije bila mnogo veća od sadašnje. Međutim, dubina mu je prelazila 28 m. Danas, u vrijeme niskih ljetnih vodostaja, Malo jezero je dugačko 255 m i široko 105 m. Dužina obalnke linije je 730 m. Obala je stjenovita i na više mjesta nepristupačna. Masa oburvanih stjenovitih blokova naliježe na obalu i priobalni dio dna. Veći blokovi strše iznad vode i u dijelu jezera koji je dubok 3 do 4 m. U njegovom istočnom dijelu, na eruptivnim stijenama, obalna linija je pravocrtna, a priobalni pojas nizak i pod šumskom vegetacijom. Promatrana u cjelini obalna linija je slabo razvedena i u siparskom materijalu i oburvanim vapnenačkim blokovima nedovoljno jasno određena. Najveća dubina Malog jezera je 8,5 m. Izmjerena je u središnjem dijelu jezera, bliže Crvenoj gredi. Za razliku od najveće, prosječna dubina je 3 m. Od istoka prema zapadu dubine se sporije povećavaju, nego od sjevera prema jugu. U bazenu Malog jezera akumulirano je 52.828 m³ vode. Površina jezera u vrijeme njegova istraživanja iznosila 17.470 m². 
Tablica, Povšina i zapremina vode ispod i između izobata (Stanković S., 1975.)
Malo, odn. Jablan jezero
Površina i zapremina se pravilno smanjuju povećanjem dubine. Na pravilan raspored površina i zapremina ukazuje pravilan raspored izobata u odnosu na obalnu liniju. Izuzetak čini izobata od 5 m. Ona se u sjevernom dijelu jezera prekida, a zatim ponovo javlja. Rasjedanje terena na prostoru Malog jezera prouzročilo je velike nagibe dna bazena (56°). Najmanji nagibi su u južnom dielu jezera, a najveći u sjeverozapadnom. Površina dna jezera iznosi 21.305 m².
Kao i većina jezera Durmitora i Malo jezero se hrani padavinama kode se izluče na njegovu površinu i slijevaju s neposrednog sliva. Uz to jezeru pritječe i voda nekoliko slabih izvora. Vodu gubi isparavanjem i podzemnim procjeđivanjem. Prosječna količina padalina u okolici jezera je 1.700 do 1.800 mm godišnje. To znači da se na jezero izluči oko 30.000 m³ vode godišnje. Zbog velike nadmorske visine znatna količina padalina izlučuje se u obliku snijega. Debljina snježnog pokrivača dostiže 2 m, a na osojnim stranama cirka snijeg se održava do srpnja/jula. Otapanje snijega od značaja je za održavanje visokih voda ne samo u proljeće, već i tokom prvih ljetnih mjeseci. Dio vode od kiše i otopljenog snijega nakon poniranja javlja se na izvorima u priobalnom pojasu. Najviše vode tijekom ljeta daje izvor u podnožju vapnenačke pregrade (prečage), a na kontaktu s eruptivnim stijenama. Od jezera je udaljen 23 m. Izdašnost mu je 3 l/s, a temperatura vode 4,6°C. Nekoliko izvora izbija u podnožju Crvene grede, neposredno uz obalu jezera. Njihova ukupna izdanšost ne prelazi 5 do 7 l/s. Po tragovima u priobalnom pojasu zaključuje se da je godišnja amplituda vodostaja 1 do 1,5 m. Maksimalni i minimalni vodostaji poklapaju se s maksimumom i minimumom padalina. Temperatura jezerske vode niska je tijekom cijele godine. Jezero je pod ledom svake godine. Poslije otapanja snijega i leda, od inverzne temperaturne stratifikacije, preko izotermije, uspostavlja se direktna termička stratifikacija vode. Zbog velike providnosti sunčeve zrake duboko prodiru, te razlike u temperaturi površinskog i dubljih dijelova vode nisu velike. 19.7.1970. godine temperatura vode na površini je iznosila 10,2°C, na 2 m 8,4°C, na 4 m 7,0°C, na 6 m 6,5°C i na dnu 6,4°C. Dana 6.7.1969. godine. pri temperaturi zraka od 13,5°C (u 8 h), temperatura površinske vode iznosila je 11,2°C. Do 12 h istog dana temperatura zraka povećala se na 17°C, a temperatura vode na 12,3°C. Boja vode Malog jezera je svjetlozelena. Nad dubljim dijelovima bazena ima tamnije, a nad plićim svjetlije tonove. Maksimalna providnost je 5,5 m. Na dubinama od 1 do 3 m jezersko dno se jasno zapaža. Dno se vidi i pored nekih blokova do dubine od 4 m. Kemijska analiza vode ukazuje na njenu veliku čistoću. Ostatak isparenja je svega 54 mg/l. Ukupna tvrdoća je 5,6 °dH, a karbonatna 4,5 °dH. Sadržaj kalcija iznosi 28 mg/l, dok željeza, amonijaka, nitrata i nitrita uopće nema. Interesantno je izvjesno prisustvo klorida (2 mg/l) koji potječu iz eruptivnih stijena. Reakcija vode je gotovo neutralna, jer je pH7,3. Daleko od stalnih i privremenih naselja Malo jezero je i bakteriološki čisto. Njegova voda može se piti, bez ikakvog prečišćavanja. Kako u Jablan barama ima više pojila za stoku, Malo jezero se ne koristi ni kao pojilo. Daleko od cesta, ono je poznato manjem broju stanovnika okolnih naselja i planinarima, koji ga na svojim pohodima po Durmitoru redovito posjećuju (Stanković S., 1975.). IZVOR JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) 
Pogled na Jablan jezero
Ljubaznošću autora: Ivan Ivanović - Fjaka |
|
CRVENA GREDA
|
ĆUROVAC (Ćurevac)
|
Narodna predaja kaže kako je Ćurovac (Ćurevac) ime dobio po čobanima koji su sa njega gledali – ćurili u Taru.
|
Pogled s Ćurovca na kanjon rijeke Tare
ŠTUOC
Dolovi, pod Štuocom
Pogled sa Štuoca prema Žabljaku i Jezerskoj površi
|
Štuoc je planinski predjel na sjeveru Durmitora, i prijevoj koji odvaja Malu Crnu Goru od Žabljaka. Zbog rubnog položaja u odnosu na durmitorski masiv i kanjon Tare, tereni Štuoca su izvanredni i pregledni vidikovci. Štuoc je i naziv za nekoliko vrhova u ovome rpedjelu: Veliki Štuoc (2104 m), Mali Štuoc (1953 m), Mali Štuoc (1984 m).
Porijeklo imena
Prema predaji, ime je Štuoc dobio od riječi "štuce" – pobježe, jer se ovdje bježalo od Turaka iz Drobnjaka u Pivu i obratno, zavisno odakle su Turci napadali. Katuni na Štuocu
Katuni na Štuocu su dosta razbacani, ali ne toliko da se ne mogu sastajati njegovi žitelji. Na Štuoc izdižu mještani Tepaca: Obradovići, Jovovići, Popovići i Lauševići, a iz Tepačkog Polja Obradovići i Lauševići te iz Bosače Novoseli. Udaljenost katuna od Tepaca je oko tri sata hoda sa stokom, iz Tepačkog Polja oko dva sata, a sa Bosače nepun sat. Na ovom prostoru su veliki pašnjaci, a ima i livada koje se kose. Čobani su obvezno s ovcama, dok se goveda odbijaju, ali se uvijek moraju nadgledatii. Na Štuocu ima izvorske vode i sniježnica. Tu je i jedno jezero za pojenje stoke. Čitav durmitorski kraj je izložen opasnosti od vukova i pokolji ovaca bili su česti. Seljaci su iskoristili meso tako priklane ovce, a koža se iskoristila za oputu (nit, uzak remen od kože kojim se opliću opanci; ono čime se veže, sputa - npr. konj na paši). VASILIJE MUJO SPASOJEVIĆ, 2006. Čipčije
Ćipčije je naziv za predjel između Paljevina, Goveđih jezera i Ivove vodice. Naziv potječe od Turaka. Ovdje su zemlju držali Selmanovići iz Pljevalja, a na njihovoj su zemlji radili mještani pravoslavne vjere - čipčije. Selmanovići su ovdje dolazili samo pokupiti dažbine i rod. Kasnije su Drobnjaci protjerali Turke i oslobodili ovaj kraj, ali se ovaj lokalitet i dalje ostao nazivati Čipčije. Dolovi
Dolovi, na južnim padinama Štuoca su dubodolina usječena između Malog Štuoca i Jablan bare. Protežu se od ispod Velikog Štuoca do Ražane glave, u smjeru sjeverozapad-jugoistok. |
Nadgora
|
Nadgora je jedno od sela na području Čipčija ispod Štuoca. Prvobitno su se ovdje nalazili katuni stanovnika Tepaca na mjestu gdje su bile kolibe i staje starih Tepčana. S vremenom se iz Tepaca iseljavaju pojedine obitelji na starec katune podižući stalna naselja. Na taj se način rasteretilo prenaseljeno selo Tepca u dolini Tare, a s druge strane su zaposjednuti nenaseljeni teritoriji. Nadgora je selo razbijenog tipa s kućama smještenim na padinama, kosama, zaravnima i proplancima. Između kuća su podignute štale, kolibe, i ostali prateći objekti. Kako se sleo nalazi iznad prostranih smrekovih i jelovih čipčijskih šuma, dobilo je ime Nadgora.
|
Mala Crna Gora
Selo je dobilo ime po crnogoričnoj šumi.
|
Kvadratura kruga - Mala Crna Gora ( TV RTS 05. 12. 2015. )
Autor: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Datum objave: 5.12.2015. Opis. Sve što im je potrebno za zimu stanovnici Male Crne Gore moraju da obezbede do kraja oktobra, jer snegovi u ovom selu ispod obronaka Durmitora znaju da napadaju i do 2 metra, a snežni nanosi i nameti dostižu visinu i do deset metara na planinskom prevoju Štuoc koji je kapija Male Crne Gore."Taj Štuoc je naš veliki dušmanin koji nas zimi zakuje tako da se do Male Crne Gore pola godine ne može stići niti iz nje otići" kazuje Vlado Dakić jedan od tridesetak stanovnika koji ostaje da zimuje u ovom selu. Kako izgleda život u mestu koje je šest meseci odsečeno od sveta saznaćete u novom izdanju Kvadrature kruga koje vam otkriva šta još osim snegova, smetova i žeđi muči stanovnike Male Crne Gore kojoj su u prošlosti želeli da promene ime. Mala Crna Gora je žedna visoravan, okružena sa svih strana vodom, a bez vode. Sa jedne strane Malu Crnu Goru opasuje kanjon Tare, najdublji kanjon u Evropi ,a sa druge kanjon Sušice, dubok 700 metara i dug 14 kilometara. Razapeta izmedju ta dva kanjona živi Mala Crna Gora, onako kako mora. Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima. Crnom Gorom: Mala Crna Gora - Žabljak, Durmitor, dokumentarna reportaža HD
Datum objave: 1.4.2018. Proizvodnja: RIVchannel Opis: Ako postoji ostrvo na kopnu, onda je to sigurno selo Mala Crna Gora. Tamo gdje gospodare mrazevi i veliki snijegovi od mjeseca oktobra pa do maja nameti su i do deset metara, a stanovnici koji prezime u selu čekaju da mašine probiju put i povežu ih sa ostatkom svijeta. Mala Crna Gora se nalazi dvadesetak kilometara od Žabljaka na nadmorskoj visini do 1700 metara. Ovo je priča o gorštacima i njihovom životu u ovom prelijepom mjestu na "krovu" Durmitora. Urednik - Dragan Jocović PROČITAJ VIŠE
Marianne van Twillert: Durmitor: Summer in Mala Crna Gora. 30.6.2016 |
Pirlitor
Ispod Pirlitora (1450 m) se nalaze ostaci srednjovjekovnog grada, tvrđave, na ivici sjevernog dijela visoravni Jezera i iznad kanjona Tare, oko 14 km istočno od Žabljaka (8-9 km zračne linije). Pretpostavlja se da grad potječe iz 14. stoljeća i da ga je sagradio Sandalj Hranić Kosača, bosanski vojvoda koji je do 1419. bio najmoćniji velikaš bosanske države. I Herceg Stjepan je 1453. godine boravio na Jezerima, gdje su vođeni razgovori s dubrovackim poslanicima o miru. Nije isključeno da je Sandaljev dvor i mjesto Hercegovog boravka bio baš Pirlitor, koji je po svemu do sada poznatom bio jedino utvrđeno mjesto na Jezerima.
Pirlitor je nastao pored karavanskog puta (Via Jesera, odn. Via Anagasti) od Dubrovnika i primorja, preko Nikšića i Jezerske površi, vodio prema Pljevljima, za Bosnu i Srbiju (Polimlje). Sa Pirlitora, gdje je bilo malo utvrđenje, svakako za čuvanje toga puta, strmo se silazilo u duboki kanjon Tare, ispod sela Levera. Između grada i Momčilove stijene je bio prolaz gdje su stvarane breše (prolazi u barikadi, zidu, bedemu) za zatvaranje prolaza. Najvjerojatnije su karavani koji su prolazili, ovdje zaustavljani kako bi im se naplatile carine i druge dažbine. Tvrđava Pirlitor na Tari u usmenoj predaji je poznata kao kula vojvode Momčila (Momčilov grad), odnosno, kao mjesto gdje je vojvoda Momčilo stolovao i umro poslije izdaje supruge Vidosave. Grad je u epskoj pjesni "Ženidba kralja Vukašina" opjevan kao bijeli grad Pirlitor, iznad kojega je "bijelo brdo Durmitiora", a ispod koga "mutna teče Tara valovita". Više je pretpostavki o porijeklu imena ove tvrđave. U kombinacije se uzima rumunjska riječ pirlit (spaljen), grčka riječ Peritheōrion (mjesto s kojeg se pruža pogled unaokolo), turska riječ pirlit (utkana šara na platnu u obliku grane, pirlitanje – kićenje) te ilirsko pleme Pirusta (vještih rudara poznatih po svojim utvrđenjima, pa po njima da je prvobitno imao ime Piritor). Danas je od grada Pirlitora preostalo vrlo malo. Tek neznatni ostaci grada na jednom uzvišenju, na ivici visoravni. Jedini dio zida koji se danas može vidjeti, vjerojatno je dio nekadašnje kule i nalazi se na najvišoj točci uzvišenja ispod koga je prema Tari izgleda bio suhi rov. No dio znanstvene javnosti tvrdi kako nema konkretnjih arhivskih dokaza koji bi potvrđivali da je utvrdu na području Pirlitora sagradio upravo Sandalj Hranić Kosača niti se tvrđava pod imenom Pirlitor izrijekom spominje u srednjovjekovnim pisanim povijesnim izvorima. Štoviše, sondažna destodnevna arheološka istraživanja Pirlitora obavljana u drugoj polovini kolovoza/avgusta 1964. godine, tijekom kojih je pronađen veliki broj fragmenata keramike koji su kronološki procijenjeni kao prapovijesni i srednjovjekovni nalazi, potvrdila su kako je ova lokacija, i stalne ili povremene naseobine i utvrda na njoj, u kontinuitetu predstavljala značajni kontrolni punkt putnog pravca od primorja prema Pljevljima. Još jedan dokaz dužeg vremenskog kontinuiteta ovoga dijela durmitorskog kraja nalazi se u Pljevljima. Naime, u selu Rasova ispod Pirlitora pronađen je nakon Drugog svjetskog rata srednjovjekovni dvosjekli s jednoručnim rukohvatom, nakrsnicom i jabučicom nepravilnog orašastog oblika. Mač je za svoju zbirku 1956. godine otkupio Zavičajni muzej u Pljevljima. U Etnografskom muzeju u Beogradu 1996. godine izvršena je njegova konzervacija, nakon čega je s obje strane sječiva otkriven ornament od bakarne žice, izveden tehnikom tauširanja. Ukras teče sredinom žljeba za izlijevanje krvi. S jedne strane nalazi se ornament oblika spiralno uvijene vreže, a s druge preplet od dvostruko uvijene žice. Na temelju tipoloških karakteristika jabučice, nakrsnice, sječiva i tauširanog ornamenta mač iz Muzeja u Pljevljima datiran je u 12. stoljeće. U Vukovom Rječniku Pirlitor je opisan kao: u Hercegovini zidine od staroga gradića, za koji se pjeva i pripovijeda da je u njemu sjedio vojvoda Momčilo, ujak Marka Kraljevića, i da ga je ondje ubio kralj Vukašin (IZV. Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, сакупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, „Нолит", Београд 1969.). PROČITAJ VIŠE USOVIĆ OBRADOVIĆ, Milka: Pirlitor – neistražena prošlost ili jedna od durmitorskih legendi. PCNEN - Društveno angažirani medij, 3.10.2020. 
Grad Pirlitor se nalazio na najvišoj točci uzvišenja ispod koga se prema Tari spuštao suhi šanac (na fotografiji).
|
U narodu živi legenda o gradu Pirlitoru na kome se nalazila kula vojvode Momčila, junaka iz vremena cara Dušana, koga je izdala žena Vidosava na nagovor žure Vukašina iz Skadra na Bojani. Ovaj događaj opjevan je u epskoj narodnoj pjesmi Ženidba kralja Vukašina, u kojoj se vojvoda Momčilo vezuje i za porijeklo poznatog junaka i zaštitnika sirotinje Marka Kraljevića.
Narodna pjesma o ovome vojvodi jedna je od najpopularnijih legendi na ovim prostorima. Momčilo je imao krilatog konja Jabučila, mač sa očima, prema legendi bio je nepobjediv. Legenda kaže da je pohlepnì kralj Vukašin bio zaljubljen u Momčilovu lijepu ženu Vidosavu. Vidosava koja nije mogla da mu odoli, spalila je krila Jabučilu, pa se Momčilo nije uspio oduprijeti neprijatelju. Poslije smrti vlasnika, Jabučilo slomljen tugom bacio se u Crno jezero, tako da se govorilo da se ponekad i danas vrisak Jabučila može čuti iz jezera. 
Vojvoda Momčilo U predanju se Pirlitor ne vezuje za svog stvarnog graditelja, već za vojvodu Momčila koji je takođe bio istorijska ličnost iz istog vremena, ali iz drugih krajeva. On se relativno često pominje u kontekstu unutrašnjih vizantijskih sukoba u Trakiji tokom prve polovine XIV v., i to na strani Jovana Kantakuzina koji je, braneći svoje interese, ušao u savez sa Turcima. Za vojvodu Momčila Vladimir Ćorović kaže: „To je jedan od onih na Balkanu dosta običnih epskih avanturista, koji je kao četnik služio i Srbima i Grcima, delujući u glavnom u Rodopi i po južnoj Makedoniji. Godone 1344. ostavio je Dušana i prešao Kantakuzinu. Njegova četa bila je u stvari prava, i to vrlo ozbiljna, vojska i imala je na 5 000 pešaka i na 300 konjanika.”* Da bi tu vojsku vezali za svoju stranu, Kantakuzin odlikuje Momčila činom sevastokratora, a carica Ana činom despota. Kao samovoljan vojskovođa, Momčilo se oglašava potpuno samostalnim i napada prvo Kantakuzinove turske saveznike, a posle i Kantakuzina samog. Kantakuzin i Turci uzvraćaju punom snagom 1345, a Momčilo je, prisiljen da beži, tražio sklonište u tvrdom primorskom gradu Periteorionu (prvobitno ime Anastasioupolis). Pošto grčki stanovnici nisu hteli da ga prime, morao je – iako nedovoljno spreman – da uđe u borbu na polju gde su i on i njegova vojska izginuli posle hrabre odbrane. Epska pesma prenela je tog rodopskog vojvodu u crnogorski Pirlitor. IZVOR PIRLITOR, Pilitor, Piritor. Epski gradovi |
Trgilj
|
DURMITOR vidikovac Trgilj
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 11.11.2022. Opois. Trgilj je niži durmitorski vrh, ali ujedno predstavlja jedan od najlepših vidikovaca na kanjon Tare. Na njega se izlazi iz sela Aluga, od mesta gde se završava dugi uspon vozilima iz smera Đurđevića Tare ka Žabljaku. To je procep gde se pomalja prostrana durmitorska visoravan i ima sasvim dovoljno mesta za parkiranje vozila. Peške se uzdižete desno od puta na greben pašnjačkom stranom sa retkim borovima preostalim iza požara od pre više od 10 godina. Izlaskom na greben, dalje ići desno ivicom stena do kraja zaravni gde dalje uska kosa jako strmo silazi prema Tari. Vodič i snimatelj : Stefanović Slobodan. |
6. KANJONOM SUŠICE
Nedajno
Selo Nedajno i vrh Vito (1754 m) u pozadini
|
Sela Nedajno i Mala Crna gora smjestila su se na rubovima dvije različite visoravni i nalaze gotovo jedno pored drugog. No, kako se između njih ispriječio dubok kanjon Sušice, njihova je stvarna cestovna udaljenost čak 16 kilometara.
Nedajno
|
Kanjon Sušice
|
Kanjon rijeke Sušice nalazi se na zapadnim obroncima planine Durmitor. Jedan je od četiri znamenita kanjona koji okružuju ovu planinu (kanjon Tare, kanjon Komarnice, kanjon Pive i kanjon Sušice). Kanjon Sušice dug je 14 km i nalazi se na 37 kilometara jugozapadno od Žabljaka. Sušica izvire na oko 1300 metara nadmorske visine, a utječe se u Taru na 512 metara nadmorske visine. Kanjon se takođe nalazi u granicama nacionalnog parka Durmitor.
Pretpostavlja se da je rijeka Sušica svoje ime dobila zbog nestalnosti svog toka, koji čak jednim dijelom i ponire ispod površine Zemlje. Najviše takvih ponora nalazi se neposredno prije utoka Sušice u Taru. Na obodu kanjona nalaze se dva seoska naselja Mala Crna Gora i Nedajno. Kanjon Sušice je stanište divljih svinja, srna i divokoza koje su naročito prilagodljive ovom terenu. Ljeti se penju ka planinskim vrhovima Durmitora a zimi se spuštaju u kanjon gde je blaža župska klima. Kanjon je i stanište brojnih biljnih, čak i reliktnih vrsta. Naročito je zanimljiv crni bor čiji pojedini primjerci broje i više od 400 godina starosti formirajući tako pravu prašumu. Zanimljivi su i primejrci koji su svojim korijenjem pričvršćeni za goli kamen i nadvijeni nad kanjon. 
Pogled na kanjon Sušice
Po Z. Bešiću kanjon Sušice predstavlja "najizrazitiji krški oblik u području Pivske planine, a i cijeloga Durmitora". Počinje cirkom Škrke i pruža se u smjeru sjevera do Tare. Nizvodno od Škrčkih jezera su Dolovi, a zatim Skakala, gdje počinje površinski tok Sušice u vrijeme proljetnih kiša i otapanja snijega. U većem dijelu godine Sušica teče samo nekoliko stotina metara nizvodio od vrela i gubi se u morenskom materijalu i blokovima kojima je zatrpano njeno korito. Z. Bešić smatra da je Sušica najprije bila normalna riječna dolina. U prvoj fazi evolucije dominirala je fluvijalna, a u drugoj krška erozija, te je voda spuštena u podzemlje. Takvu situaciju zatekla je pleistocena glacijacija. Poslije povlačenja ledenjaka, u fazama vlažnije klime Sušica je imala više vode nego danas. Duže se održavala kao površinski tok i uzrokovala postojanje Sušičkog jezera kao stalnog protočnog objekta. Razvojem krškog procesa kanjon Sušice i Durmitor u cjelini postali su siromašniji vodom. Sušičko jezero postaje periodično. To je posljedica otvaranja ponora na njegovom dnu, ali i snižavanja morenskog bedema kojime je jezerski bazen zagrađen sa sjeverne strane.
IZVOR Bešić Z.: Geologija Crne Gore. Knj. II, Kras. Zavod za geološka istraživanja Crne Gore, Titograd, 1969.) |
Stabla crnog bora i ostalih vrsta rastu na strmim stijenama nad kanjonom Sušice.
PROČITAJ VIŠE
Vodopad Skakala i kanjon Sušice, tura iznenađenja. Jasnina putovanja, 20.6.2016. |
Sušičko jezero
Sušičko jezero pri visokom vodostaju
Na dnu Sušičkog kanjona nalazi se Sušičko jezero koje je poput istoimene rijeke, također periodičnog karaktera. Od brojnih lokvi periodičnog karaktera, razlikuje se većom površinom, dubinom vode odsustvom vegetacije u vrijeme visokih vodostaja. Nalazi se u proširenom dijelu doline Sušice, na 1140 m nadmorske visine.
Do jezera se može doći iz Žabljaka, cestom za Trsu. Od ove ceste odvaja se staza za Škrčka jezera, a zatim preko Dolova i Skakala stiže do jezera. Na jezero se može doći i preko sela Bosače i Malog i Velikog Štuoca. Iz sela Mala Crna Gora do jezera dolazi se stazom pored Oštre glavice, a iz Trse preko sela Nedajna. Sušičko jezero leži u preizdubljenom i proširenom dijelu dna kanjonske doline – valova Sušice. Osim glacijalne erozije za postanak jezera značajna je i akumulacija morenskog materijala. Na to je ukazao B. Ž. Milojević (Durmitor, regionalno-geografska ispitivanja. Zbornik radova SAN, knj. IX, Geografski institut, knj. 2, Beograd, 1951.), ističući da se u kanjonu Sušice morene javljaju na visinama od 1000 m, 1140 m i 1500 m. Ledenjak koji se kretao valovom Sušice bio je dugačak 10 km i spuštao se niže od današnjeg bazena Sušičkog jezera. U vrijeme najintenzivnije faze glacijacije dopirao je do visine od 1000 m i tu nataložio morene. U vrijeme slabije glacijacije povukao se do visine od 1140 m. Tu je nataložio moćne naslage čeonih i bočnih morena i pregradio najniži dio valova, uzrokujući ujezeravanje vode. Po takvom načinu postanka Sušičko jezero pripada grupi jezera u terminalnim bazenima. U vrijeme otapanja ledenjaka jezero je postojalo kao stalni objekt. Visina ujezerene vode zavisila je od visine gornje površine morenskih naslaga. Međutim, kako je erozija u slabo vezanom morenskom materijalu brzo napredovala, jezero je dobilo otoku, te je voda nesmetano oticala. Istovremeno, zbog razvoja krškog procesa, naročito intenzivnog pri niskim temperaturama vode, otvoreni su ponori na dnu valova i voda se počela gubiti u njima. Na taj način Sušičko jezero je postalo ono što je danas, periodični ili bolje rečeno povremeni hidrografski objekt. Pri maksimalnim vodostajima jezero ima oblik elipse izdužene od juga na sjever. Dugačko je 350 do 450 m, a maksimalna širina mu je 200 m. Dubina vode je 4 do 5 m. U pojedinim vrtačama dubina mu je i veća. Površina jezera iznosi 70.000 do 80.000 m², a obujam vodene mase oko 220.000 m³. Po dimenzijama za vrijeme visokih voda Sušičko jezero je jedno od većih na Durmitoru. Jezersko dno je zaravnjeno i zasuto muljem i trošnim materijalom koji potječe od fliša. Poslije povlačenja vode dno pokriva bujana vegetacija, koja se kosi. Na suhom dnu zapaža se više plitkih meandarskih korita. Ona su aktivna samo pri proljetnom nadolasku vode. Na jezerskom dnu nema stabala drveta. Šumski pokrivač javlja se na stranama bazena, iznad linije maksimalnih proljetnih voda. Sušičko jezero se hrani vodom Sušice, a ona nastaje od vrela na odsjeku Skakala. Teče površinski samo za vrijeme vlažnih proletnih mjeseca. Dva km nizvodno od jezera javljaju se vrela, ali se po položaju može zaključiti da se na njima ne javlja voda Sušice, već da ona dreniraju dio Durmitora na kojem leži selo Mala Crna Gora. Voda vrela gubi se u koritu Sušice, teče podzemno i pojavljuje pred ušćem u Taru. Pored toga što dobiva vodu iz najviših dijelova Durmitora, koja protiče Sušicom, jezero se hrani i padalinama, ali svojim hidrološkim svojstvima ukazuje da se nalazi u prelaznoj hidrografskoj krškoj zoni, koja se hrani vodom padalina koje se procjeđuju s površine, ali i podizanjem razine podzemnih voda iz zone kojom ona stalno teče. Gubljenje vode je brzo jer pri proljetnom naletu Sušica erodira materijal kojim su zasuti ponori, proširuje ih i produbljuje svoje korito nizvodno od jezera, te voda neprestalno otječe. Tijekom ljeta bazen je bez vode. U jesen i zimu javi se izvjesna količina vode, ali se jezero zatrpano snijegom ne zapaža. Po pričanju stočara koji kraj jezera napasaju svoja stada, ujezerena voda zadržava se sve kraće. To potvrđuje činjenicu o sve razvijenijem krškom procesu i otvaranju novih ponora. Zbog ovakvih hidroloških obilježa Sušičko jezero nema veći privredni značaj. IZVORI JOVIĆ, Vladan: Durmitor planina - reljef. Diplomski rad (Wladan blogspot) STANKOVIĆ, Stevan M.: Jezera Durmitora - limnološka monografija. Beograd, 1992. |
Zanimljivost
U doba vodostaja, kada se tope snjegovi s okolnih planina jezero je napunjeno vodom a kasnije, ljeti presuši i pretvara se u travnatu livadu. Kažu da, kada se jezero u to vrijeme promatra s ivica kanjona, blagi vjetar promjenjiva smjera povija travu na suhom dnu jezera i kada ju povije u jednom smjeru njezina je bija jarko zelena, a kada ju okrene na drugu boja prelazi u smaragdnozelenu. 
Sušičko jezero u kanjonu Sušice
|
Kanjonom Sušice od jezera do Skakala
Od Sušičkog jezera do vodopada Skakala ima oko 1 sat vremena hoda, a to doline Škrke 2.30 h.
Gustom šumom doline Sušice vodi obilježena planinarska staza.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vodopad Skakala
|
|
7. PO JEZERSKOJ POVRŠI
Banske kuće
|
Banske kuće su lokacija na Jezerskoj površi na starom križanju puteva, današnjih cesta, uz koje su bile podignute dvije kuće u službi tih putova. Navodno je u vrijeme izgradnje ceste od Šavnika do rijeke Tare ban Zetske banovine u Kraljevini Jugoslavije posjetio mjesta gdje se ona gradila, a u spomenutim je kućama tada odsjeo i odmarao - po čemu su kuće i širi lokalitet nazvani Banske kuće.
ĐORĐIJE M. OSTOJIĆ, 2003. 
Na ledini Banske kuće, nadomak Vražjeg jezera, i uz križanje cesta koje vode u Žabljak, Njegovuđu i Bukovicu (Šavnik) nalazi se oveći kameni spomenik. Kao što je to navedeno na samome spomeniku, na ovome je mjestu 12.7.1955. godine od udara groma, čekajući autobus, poginulo devet ljudi. Inače, taj je datum u Srba nacionalni crkveni praznik Petrovdan. Napis je na spomeniku pisan u stihovima, i među ostalim je zapisano kako su ti ljudi došli izdaleka:
NEKA OVDE SVAKO STANE I ZA TEŠKE ZNADE RANE I VELIKE NAŠE JADE GDE ŽRTAVA DEVET PADE IZGIBOŠE SVI OD GROMA PODALEKO OD SVOG DOMA PA KAD MUTNO VREME DOĐE NEMOJ STAJAT MIRNO OVĐE IZGINULI OVO TOSU SAD PROČITAJ VIDI KOSU U kamenu su usklesana i imena žrtava, godine rođenja i mjesta iz kojih su potjecali. Ovdje su poginuli agronom iz Kočana, podoficir iz Slatine, učenik bukovičke gimnazije, policajac i podoficir iz Berana, zemljoradnik iz Bukovice, domaćica iz Peći, domaćica iz Bijelog Polja i đak iz Tomaševa. Najmlađa žrtva imala je devet godina. Ožalošćene obitelji koje su im dvije godine kasnije podigle spomenik, ostavile su ga na brigu omladini ovog kraja - kako je to zapisano u kamenu. 
Pogled od Jezerske površi ka Durmitoru
|
Zanimljivosti
U Crnoj Gori od gromova godišnje strada između troje i petoro ljudi, dok je povrijeđenih, s trajnim posljedicama po tkivo i mišiće, i sa stresom mnogo više. Najubojitiji su ljetni mjeseci lipanj, srpanj i kolovoz / jun, jul i avgust. Grom ponekad nastupa čak i iz vedra neba. U slučaju grmljavine moramo se skloniti na sigurno mjesto - sa stokom posebno, naročito ovce, jer one proizvode veliki statički elektricitet. IZVOR RTCG, 2020. Na Durmitoru se često javlja efekt leptira, kada se usamljeni jutarnji oblačak može do podneva pretvoriti u oluju. IZVOR Vijesti Online, 2017. |
Vražje jezero
|
Vražje jezero se nalazi na 1411 m n.v., u blizini Ribljeg jezera i sela Novakovića. Uključeno je u sastav nacionalnog parka Durmitor. Srednja dubina jezera je 4 m, maksimalna oko 11 m. Smjestilo se u dnu izduženog polja, što mu je i odredilo elipsasti izduženi oblik. Voda iz jezera otječe potokom koji ponire odmah uz njegovu južnu ivicu, pod Debelim kršem. Okolica i obale su travnati i nema visoke vegetacije, a mjestimice uz rubove jezera ima guščeg tršćaka. Jezero je vrlo čisto i bogato ribom, posebno pastrmkom. Veliki broj ribolovaca dolazi ovdje u sezoni kada je dozvoljeno pecanje. Atraktivnog je izgleda, ima i sitnijeg šljunka, a boja znade biti tako tirkizno plava da podsjeća na toplija mora, te mami na kupanje.
No treba znati kako je znalo doći do utapljanja na jezeru - o čemu su se ispreplelo i više narodnih predaja. Neki smatraju da je to zbog toga što je voda jezera hladna, a drugi jer bi se neuki plivači zaplitali u tršćake i uspaničili. 
Na obali Vražjeg jezera
Vražje jezero
|
Izobatska karta Vražjeg jezera
Izvor: Stevan M. Stanković, Jezera Durmitora - limnološka monografija, 1992. 
Pogled s obale Vražjeg jezera prema masivu Durmitora
|
Priče i predaje
|
Po mnogobrojnim narodnim predajama koje su vezane za ovo jezero, ono s pravom nosi ime Vražje.
Prostrana jezerska visoravan nekada je bila prekrivena borovom šumom, koja je bila puna svakojakih zvijeri i utvara. A onda je jednog dana grom udario u bor, vatra je krenula i vjetar ju je proširio po šumi. Šuma je nestala, zvijeri su pobjegle u Durmitor, vile u oblake, a Vrag i Vražica u jezero, na čijem su dnu sagradili divan dvorac od ledenih kristala. Jezero je uvijek hladno (iako je realno toplije od svih ostalih durmitorskih jezera) jer se navodno ta studen širi od Vražjeg ledenog dvorca. Vragovi, kako su vragolasti, često su se izrugivali, posebno Iliji Gromovniku. Tako bi se obično za vedroga dana Vrag popeo na obližnje brdo, koje se zove "Vražje brdo" ili "Vražja glavica" (to je Debeli krš i nalazi se nad južnom obalom jezera), odakle bi sačekivao sv. Iliju, kreveljio se i izazivao ga, sve dok sveti Ilija ne bi navukao oblake i počeo ga gađati munjama i gromovima, našto bi Vrag bućnuo nazad u jezero i Ilija mu više nije mogao ništa. A i dok je Vrag sa ženom dolje u jezeru, mira nema. On i Vražica odvlače na dno jezera mlade i nadobudne plivače. Kažu kako se često događa da čim neka djevojka zapliva preko jezera, izroni vrag iz svog dvorca, zgrabi ju i odvuče na dno. Ako je zaplivao neki ugledan momak, onda iz dvorca iskače vražica, zgrabi momka za noge i dovuče u svoje dvorske odaje na dno jezera. Neki kažu da se vrag obično pojavljuje u prvi mrak čak i na obali. Nekad su ga viđali i u obliku crnog paripa (kopitar, konj), a nekad se pojavi i u obliku crnog bika. Tada pase travu, strašno njišti i rže, buče i riče. No, mnogi smatraju kako potonja legenda odražava jednu činjenicu i skriveno upozorenje vezano uz Vražje jezero. Naime, u Vražjem jezeru ima dosta hladnih izvora, koji mogu izazvati grčeve, posebno opasne za mlade neuke plivače, kakvih u okolnim planinskim selima ima podosta. A jezero je već zaista uzelo dosta mladih života. Još jedna legenda govori o tome da su u staro vrijeme ljudi vjerovali da su se u jezero nastanili vragovi (đavoli), koji su noću izlazili iz jezera i presretali ljude koji su tuda prolazili i činili im neko zlo. I danas ima starijih osoba koje vjeruju da u jezeru još uvijek ima neka sila, i nikome nije prijatno da noću ide pješke pored jezera. Iznad jezera, s južne strane, se uzdiže Vražja glavica, za koju se vjeruje da su tu vragovi izlazili iz jezera, odmarali se i imali pregled cijelog prostora kao na dlanu. Naredna kaže da je nekada u predjelu oko jezera bila velika šuma u koju je dolazio vojvoda Momčilo s Pirlitora loviti divljač, a tu je bilo i pojilo za njegove krave, konje i hrtove. Pored Vraga, u to vrijeme je u jezeru živio i ljuti pastuh (lok. pastuv), krilati konj crvene dlake, iz čijih je nozdrva izbijala vatra. Svake noći izlazio je iz jezera i oplođivao kobile koje su mirno pasle na obali jezera, a kad bi ih opasao, udarao ih je čivtimice. to znači da se pastuh gicao (gicati se = ritati), ali samo jednom zadnjom nogom u slabinu kobila, kako ne bi rodile njegovo ždrijebe, odn. kako kažu u ovim krajevima: da ne bi ostale suždrebne. Međutim, jednom prilikom kada je vojvoda došao u lov, krilati konj je izašao iz jezera i oplodio vojvodinu kobilu, ali se odmah povratio i pokušao ju udariti zadnjim nogama u trbuh kako ne bi oždrijebila krilato ždrijebe. Ali je vojvodina pratnja otjerala krilatog konja i ovaj pobjegne u jezero. Prema drugoj verziji nešto je preplašilo pastuha i on pobježe u jezero, a ne udari kobilu koju je opaso. Kasnije, kobila oždrijebi krilatog konja i vojvoda Momčilo ga nazove Jabučilo. To je onaj Jabučilo koji se često spominje u narodnim pjesmama, na kojemu je poslije letio legendarni vojvoda Momčilo - sve dok ga nije izdala žena Vidosava. Mnoge legende o ovome kraju prikupio je pok. Teodor Savov Srdanović i zapisao ih u knjizi “Legende i predanja Durmitoraca”. |
Crnom Gorom: DURMITORSKE LEGENDE / Vražje Jezero - Legenda o Vražjem Jezeru HD
Datum objave: 7.4.2017. Autor: RIVchannel Opis: Vražje jezero je udaljeno nekoliko kilometara od Žabljaka, na nadmorskoj visini od 1411m. Za Vražje jezero postoje brojne legende oko njegovog nastanka i događaja koji su se odigravali u jezeru i oko njega. U ovom videu će te saznati za neke od njih. Vražja glavica (Vražje brdo)
Iznad južne obale Vražjeg jezera uzvišenje je nazvano Vražja glavica, gdje se prema predaji dogodio događaj, u kojemu je jedna od kobila rodila ždrijebe crvenog pastua iz Jezera - kasnije legendarni konj Jabučilo. Na ovu se glavicu također često peo i Vrag iz Vražjeg jezera, kako bi izazvao svetog Iliju Gromovnika. Po tome je ovo brdašce i dobilo ime. 
Vražja glavica
|
Južna obala Vražjeg jezera
Bratstvo Žugića
|
Žugići su staro drobnjačko bratstvo nastalo krajem 17. stoljeća odvajanjem od Vulovića. Najraniji predak zvao se Vukašin i bio je suvremenik Baja Pivljanina.
Porijeklo Bratstvo Žugića se odvojilo zajedno sa Ćabrinima (Čabrinima) sredinom 17. stoljeća od drobnjačkog bratstva Vulovića. Svi Žugići svoje najstarije porijeklo vode sa Mljetička. Odatle se jedan dio porodice odselio ka sjeveru, u katune u Drobnjak, naselivši prostor današnjih Novakovića, Žugića Bara i Žugića Luke, tj. prostor Vražijeg i Ribljeg jezera, Žabljaka, Pljevlja, Nikšića. Nastanak prezimena Postoji nekoliko verzija o nastanku prezimena. Svakako najpouzdanija je ona koju u svojoj knjizi iznosi Boško Tomov Žugić ("Porijeklo i razvoj bratstva Žugića od 1740-1966 godine". Obod, Cetinje, 1966.). Prema ovoj teoriji, Bajo Pivljanin je tijekom jednog od međuplemenskih sukoba krajem 17. st. prozvao jednog Vulovića "žugom". Termin "žuga" je bio turcizam i označavao je onog tko zadaje probleme (nevolja), odn. prema jednom od tumačenja: jer su Turcima zadavali mnogo nevolja u prošlosti. Kolonizacija Daljom kolonizacijom, bratstvo se raširilo po Balkanu. Jedan dio, na čelu s Popom Žugićem, je otišao u pravcu Bosne, naseljavajući prostor Romanije, i gradova Olova i Sokolca, da bi se potom proširili i na Srebrenicu, Bratunac, Sarajevo, Banoviće. Na sjever stižu sve do Banje Luke. Drugi dio bratstva je otišao za Srbiju, naselivši prostore Priboja na Limu, Prokuplja, Niša, Užica, Valjeva, Beograda, Novog Sada, Kule, Vrbasa, Smedereva, Bačke Topole. Krsna slava Kao svako drobnjačko bratstvo, Žugići slave Svetog Đorđa. Međutim, da bi mogli posjećivati prijatelje na dan njihove slave, odigrao se skup nekoliko Drobnjačkih plemenika, koji su otišli Mitropolitu na Cetinje i zatražili blagoslov da slave Svetog Nikolu, a da prislužuju Đurđevdan. Dobili su blagoslov, nakon čega je veliki dio Žugića počeo slaviti Svetog Nikolu. To je prvenstveno bosanski - Olovski ogranak bratstva, ali se i u samom Drobnjaku mogu naći mnogobrojne obitelji s ovom slavom. Obitelji u Srbiji kao na primjer Prokuplju i Bačkoj Topoli slave Svetog Đorđa. LITERATURA
Vuk Šibalić, Stojan Karadžić: Drobnjak, porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo. Boško Tomov Žugić: Porijeklo i razvoj bratstva Žugića od 1740 - 1960. Cetinje, 1966. IZVOR Žugići. Wikipedija (sr) |
Poznati Žugići
Žugići su imali su mnogo prota i junaka. Danas su jedno od najsložnijih bratstava, koje se svake treće godine okuplja u Novakovićima i u drugim krajevima bivše Jugoslavije.
|
Bare Žugića
Novakovići
|
Selo Novakoviće naselili su stočari sa Mljetička. Oni su ovdje prvo podigli katune i zimske staje, a potom i kuće za stanovanje i takose oformilo stalno naselje. Predaja kaže kako je katune u stalno naselje pretvorio neki Novak, po kome se i selo nazvalo Novakovići. Alim postoji i druga verzija prema kojoj su ovdje nekada živjeli Novakovići, stočari koji su se negdje iselili. Selo je razbijenog tipa, s dosta kajevsa i zaselaka kao što su: Lokvice, Podčečarje ju sl. Područje sela je povojno za stočarenje, jer se oko njega nalaze prostrane livade, a djelimice se siju žita i povrće.
ĐORDIJE M. OSTOJIĆ, 2003. Crkva Svetog Georgija
U Novakovićima se nalazi crkva Svetog Georgija, mjesto okupljanja bratstva Žugića. Sagrađena je 1895. godine, a gradio ju je narodni umjetnik Savo Šćepanov Žugić, koji je također oslikao i ikonostas - među kojima su ikone Svetog Jovana Krstitelja (posvećena njegovom ocu Šćepanu), Svetog Mateja (posvećena njegovoj ženi Mari, za njeno zdravlje), kao i mnoge druge ikone. Na malenom groblju pored crkve, među ostalima, nalazi se i spomenik njegovu sinu jedincu Radu, s uklesanim slovima. |
Crkva u Novakovićima
Izvor: Blog rodoslova Žugića |
Riblje jezero
|
Riblje jezero se nalazi na Drobnjačkoj (Jezerskoj) površi Durmitora. Nastalo je akumulacijom vode u međumorenskom udubljenju, koje je zaostalo nakon otapanja ledenjaka. Površina mu je 42.400 m², a obujam 85.280 m³. U ljetnom razdoblju je duboko oko 5.5 m. Obala je dugačka 840 m i slabo razvedena. Priobalni pojas je skoro sa svih strana pretvoren u tresetište (srp. tresava). Veći dio bazena je pod hidrofilnom vegetacijom. Ona se raspada i na taj način smanjuje čistoću jezerske vode. U blizini Ribljeg jezera nalazi se vrijedna nekropola stećaka Grčko groblje.
Izobatska karta Ribljeg jezera
Izvor: Stevan M. Stanković, Jezera Durmitora - limnološka monografija, 1992. |
Grčko groblje
|
Lokalitet Grčko groblje, nekropola srednjovjekovnih stećaka, nalazi se na 1431 metara nadmorske visine i 11,4 km, jugoistočno od Žabljaka, u zaselku Novakovići. Točnije, nalazi se na istoj cesti koja vodi pored nekropole Bare Žugića, s tim što je Grčko groblje bliže Žabljaku za 2,3 km. Nekropola se nalazi na lijevoj strani ceste, 200 metara, sjeverozapadno, od ceste i obale Ribljeg jezera. Formirana je na blagom travnatom brijegu, izduženog elipsoidnog oblika, koje se pruža smjerom sjever-jug. Prostire se na približnoj površini od oko 500 m2. Blagom i najvisočijom kosom pruža se manja nekropola izduženog oblika, koja se sastoji od 49 stećaka, od kojih je: 10 tipa ploče, 27 tipa sanduka, 12 sljemenjaka. Središnji dio nekropole je vidljiv s nižih kota okolnog terena jer se na ovom mjestu nalazi jedan stećak, tipa sljemenjaka, monumentalnih dimenzija. Osim 5 primjeraka tipa ploče koje su amorfnog i prirodnog oblika preostali stećci su fine izrade i oblika. Ukrašena su 22 primjerka, i to: 12 sanduka i 10 sljemenjaka. Stećci su rađeni od lokalnog bjeličasto-sivog vapnenca, različitih su veličina, kvalitete obrade i stanja očuvanosti. Od ukrasa zastupljeni su uklesani i reljefni dekorativni, simbolični i figuralni motivi i prikazi na stećcima tipa sljemenjaka, sanduka i ploče više od 30 cm.
Najbrojniji dekorativni motivi su trake s kosim crtama kao friz ili okvir na vertikalnim stranama stećka ili kao bordura na gornjoj vodoravnoj površini sanduka i ploča. Arhitektonski dekorativni elementi arkada vizuelno su najupečatljiviji. Učestali su i motivi tordirane trake, spirala i povijenih loza. Najkarakterističnji ukrasni elementi su i motivi simboličnog karaktera a među njima su najbrojniji raznovrsni motivi križa/krsta u više oblika, potom kruga, rozete, zvijezde, luka i strijele i heraldički motivi mača i štita. Prisutni su ukrasi od paralenih linija, tipa rešetkastog ukrasa u središnom dijelu na vodoravnim stranama stećka. Od figuralnih prikaza izdvaja se jedan prikaz stiliziranog čovjeka s mačem i štitom, i jedna scena iz lova. Na temelju navedenog, izuzetnog mjesta na kom je podignuta nekropola Grčko groblje kod Ribljeg jezera, izrade i ukrasa stećaka, može se pretpostaviti da su na nekropoli kod Ribljeg jezera, sahranjeni pripadnici feudalne vlastele sa ovih prostora, kao i njihove obitelji u 14. i prvoj polovini 15. stoljeća. Nekropola Grčko groblje kod Ribljeg jezera, je u dosta dobrom stanju ali su kod većine stećaka, u većoj ili manjoj mjeri, evidentna oštećenja koja se ispoljavaju izraženim pukotinama i otpalim djelovima. Kako se nekropola nalazi na prirodnom uzvišenju, time je i izloženija ekstremnim atmosferskim utjecajima, koji su i uzrok djelomičnog dislociranja većine stećaka nekropole. Pojedini su pali na stranu zbog svoje težine i proporcija, a istovremeno su i utonuli u tlo. Na ovakvo zatečeno stanje još djelue uticaj klime, jakog vjetra i obilnih padalina. Uočavaju se različite pukotine, po dužini i po obliku kao i po veličini. Površine svih stećaka prekrivene su lišajevima i mahovinom, što onemogućava pregled cjelokupnog stanja svakog pojedinog stećka. IZVOR Ministarstvo kulture Crne Gore: Menadžment plan - Nekropola stećaka Grčko groblje i Bare Žugića, Novakovići, Opština Žabljak i Grčko Groblje, Šćepan Polje, Opština Plužine. Cetinje, 2013. str. 23-24. (PDF) |
Predaja
Prema lokalnoj predaji nekada davno su na ovim prostorima živjeli Grci. Negdje u svibnju/maju pao je snijeg a oni zaboli raonik u površicu i napustili ove prostore. Poslije njih ostala su groblja te se ovo zove Grčko groblje. Područje
Nekropola se nalazi u zaštićenoj zoni Nacionalnog parka Durmitor. Buffer zona zaštite (tampon-zona) je određena prirodnim izgledom uzvišenja (rebro koje se pruža pravcem sjever - jug) pa granična linija ide vododerinama potoka na istočnoj i zapadnoj strani dok se zona na južnoj strani spušta do lokalne ceste koja ide pravcem Novakovići - Njegovuđe. Motivi na stećcima
Najčešći ukrasni motivi su arkade, tordirane vrpce, frizovi, povijena loza sa spiralicama, odnosno trolistovima ili samo vjenčićima, motivi stilizovanih krstova. Mali broj je rozeta, polumjeseca i krugova. Po jednom stećku se javljaju motivi paralelnih rebara, štita i mača, čovjeka sa mačem i štitom, jedna scena iz lova. |
Grčko groblje, središnji dio nekropole
Izvor: Menadžment plan - Nekropola stećaka Grčko groblje i Bare Žugića, Novakovići, Opština Žabljak i Grčko Groblje, Šćepan Polje, Opština Plužine. Cetinje, 2013. |
Informativna ploča označava položaj nekropole Grčko groblje
|
Položaj nekropole Grčko groblje na karti
Prostor nepokretnog kulturnog dobra - nekropole stećaka Grĉko groblje sa
zaštićenom okolicom i katastarskim parcelama
|
Položaj nekropole Grčko groblje na snimku iz zraka
Okvirna skica situacije nekropole kod Ribljeg jezera, izrađena na terenu 15.6.2012 (Tatjana Mijović, arhitektonski tehniĉar-konzervator)
|
Bare Žugića
|
Bare Žugića su jedan od zaselaka Novakovića koji je izrastao u selo. Zemljište na području sela je barovito i u jesenjim i proljetnim danima poplavi ga voda od otapanja snijega. Po barama se nalaze ponori i kraći vodotoci. Selo su naselili Žugiči s Mljetičaka, i ovdje su prvo gradili katune i staje, da bi naposlijetku to preraslo u stalno selo. Selo je po padinama i pristrancima pogodno za obradu: sijanje žita i povrća, a po zaravni koja je bafrovita uzgaja se velika trava. Zbog barovitosti zemljišta, nazvane su Bare.
ĐORĐIJE M. OSTOJIĆ, TOPONIMIJA DROBNJAKA, 2003. |
Bare Žugića - Srednjovjekovna nekropola stećaka
|
Arheološki lokalitet nekropola srednjevjekovnih stećaka Bare Žugića, nalazi se na 1416 metara nadmorske visine i 13,6 km, jugoistočno od Žabljaka, u zaseoku Novakovići. Ova je nekropola smještena 2.230 m sjeveroistoĉno od nekropole Grĉko groblje koja se nalazi pored Ribljeg jezera. Do lokaliteta vodi lokalni asfaltna cesta koja od Gornje Bukovice (i Šavnika) ide ka selu Njegovuđa. Nekropola se nalazi na lijevoj strani ceste, na manjem uzvišenju koje se blago spušta ka zapadu. Na tom prostoru formirana je nekropola, nepravilnog trapezastog oblika, s 300 evidentiranih stećaka, od kojih je 240 tipa ploče, 50 tipa sanduka, 10 sljemenjaka. Od 240 stećaka tipa ploče, 10 su pravilnog oblika i masivnije forme, dok su ostale znatno manjih dimenzija, nepravilnog oblika i poluobrađene, dok je najveći broj prirodnog, amorfnog oblika.
Fino obrađeni stećci se nalaze u istočnom, sjeveroistočnom i središnjem dijelu nekropole - rubom izduženog brežuljka na istočnoj strani, dok se većina amorfnih (poluobrađene i amorfne ploče) nalaze u južnom i jugoistočnom dijelu. Stječe se utisak da je ovaj dio kvadratnog oblika i da je kasnije prikljuĉen nekropoli kao zasebno polje za sahrane. Svi stećci su rađeni od monolitnih blokova, lokalnog bjeličasto-sivog vapnenca. Uočava se da su bili postavljeni u nizovima koji se pružaju pravcem sjever – jug, s dužom stranom orijentiranom zapad – istok. Tijekom vremena, uslijed slijeganja tla i atmosferskih utjecaja, djelomice su dislocirani ka jugu. Nejednakih su veličina, kvaliteta obrade, ukrašenosti i stanja očuvanosti. Od ukupnog broja stećaka, ukrašeno je 23 primjerka i to: jedan tipa ploče, 16 tipa sanduka i šest tipa sljemenjaka. 
Položaj nekropole Bare Žugića na karti
|
Zaštita
Nekropola se nalazi u zaštitnoj zoni nacionalnog parka Durmitor. Buffer zona zaštite (tampon-zona) oko nekropole je uvjetovana konfiguracijom terena - zaštićeno je kompletno uzvišenje na kojem je locirana nekropola. Zona je nepravilna, približno elipsoidnog oblika, koja se pruže smjerom sjever - jug. 
Položaj nekropole
Bare Žugića na snimku iz zraka
Informativna ploča označava položaj nekropole Bare Žugića
|
Prilaz nekropoli Bare Žugića iz smjera zapada
|
Natpisi na ovom nalazištu nisu evidentirani. Na 23 spomenika (1 ploĉa, 16 sanduka i 6 sljemenjaka) nalaze se tipiĉni ornamentalni motivi. Od ukrasa zastupljeni su uklesani, reljefni dekorativni, simbolički i figurativni motivi i prikaze, na stećcima tipa sljemenjak, sanduk i ploče više od 30 cm. Najzastupljeniji dekorativni motivi su: trake s kosim crtama kao friz ili okvir na vertikalnim stranama stećka ili kao bordura na gornjoj vodoravnoj površini sanduka i ploča. Česti su i motivi tordirane trake, spirale i povijenih loza. Najkarakterističniji ukrasni elementi su motivi simboličkog karaktera, a među njima su najbrojnije raznovrsne predstave križa/krsta, kruga, zvijezde, luka i strijele, štita, paralenih linija, s krugovima (medaljonima), u središnjem dijelu, na vodoravnim stranama stećka.
U manjem obujmu su zastupljene arkade, povijene lozice sa trolistovima, rozete, polumjeseci, štit. Javljaju se horizontalni ukrasi sa cik-cak linijama. Na jednoj je prikaza psa sa jelenom i originalnog kola s uzjahanim jelenom. Na temelju broja stećaka na nekropoli, može se pretpostaviti, da se na njoj sahranjivalo seosko stanovništvo s oblasti Jezera, a ispod monumentalnih stećaka, koji se izdvajaju po izuzetno ukrasu i kvalitetnoj obradi, da su sahranjivani bogati trgovci Drobnjanka i Jezera. Nekropola stećaka u Barama Žugića u selu Novakovići, ukazuje na veliku naseljenost prostora Jezera u razdoblju 14-15. stoljeća. I pored toga što su na određenom broju stećaka utvrđena oštećenja, koja se manifestiraju izraženim pukotinama, otpalim djelovima, kao i da su prekriveni lišajevima i mahovinom, u odnosu na vrijeme nastanka, smatra se da je nekropola zadržala visok stupanj očuvanosti. Određene promjene u položaju stećaka, nastale su zbog utjecaja prirodnih faktora. Također, su na lokalitetu ranije obavljana nedozvoljena istražvanja pa je određeni broj stećaka dislociran i prevrnut. Nekropola predstavlja primjer izuzetnog sklada i povezanosti prirodne i kulturne baštine. Kulturno dobro je odgovarajuće veličine i obima i kao takvo do danas je sačuvalo izgled srednjovjekovnog groblja sa stećcima. Prostor na kojem se nalaze srednjovjekovni spomenici stećci nije u funkciji od posljednjeg sahranjivanja i postavljanja stećaka. Nekropola je cjelovito očuvane strukture, nepromijenjenog izgleda, dobro očuvana zbog narodnog vjerovanja lokalnog stanovništva, o tome da se stara groblja ne smiju narušavati. IZVORI Ministarstvo kulture Crne Gore: Menadžment plan - Nekropola stećaka Grčko groblje i Bare Žugića, Novakovići, Opština Žabljak i Grčko Groblje, Šćepan Polje, Opština Plužine. Cetinje, 2013. str. 23-24. (PDF) KULTURNA BAŠTINA – RIZNICA GRADOVA: Žabljak se još jednom upisao na UNESCO listu. Mnemagazin, 1.8.2016. 
Stećci na Barama Žugića
|
ARHEOLOZI - Nakon što je lokalitet nekropola srednjovjekovnih stećaka Bare Žugića (Jezerska površ, kod Žabljaka) 2016. god. stavljen na UNESCO-v popis zaštićenih kulturnih dobara, djelatnici Centra za konzervaciju i arheologiju započeli su 2018., i nastavili naredne 2019. godine, s istraživanjima na temelju kojih mogu planirati izradu plana i projekta provođenja konzervatorskih mjera. U suradnji s CNR-om iz Italije rađena su geofizička istraživanja, te u saradnji sa stručnjacima Prirodnjačkog muzeja Crne Gore, geološka i kemijsko-biološka istraživanja.
PROČITAJ VIŠE
Ministarstvo kulture Crne Gore: Menadžment plan - Nekropola stećaka Grčko groblje i Bare Žugića, Novakovići, Opština Žabljak i Grčko Groblje, Šćepan Polje, Opština Plužine. Cetinje, 2013. (PDF) 
Spomenik Žugića, ili Vajkov spomenik, nalazi se na Jezerskoj površi, u blizini nekropole stećaka Bare Žugića i uz zavoj ceste koja povezuje Gornju Bukovicu i Njegovuđu. Podignut je 1909. godine, u znak žalosti za rano izgubljenim životom (poginuo 1905.) Vajka Šćepanova Žugića, mladića iz ovog kraja.
|
Spomen-ploča u Barama Žugića
|
Spomen-ploča u Barama Žugića, posvećena pokrajinskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije, nosi napis:
U OVOM SELU JE AVGUSTA 1940 GOD ODRŽANA POKRAINSKA KONFERENCIJA KPJ ZA CRNU GORU BOKU SANDŽAK I METOHIJU KONFERENCIJI JE PRISUSTVOVAO DRUG TITO Dolaskom na čelo KPJ Tito je stalno upozoravao na fašističku opasnost da bi u kolovozu/avgustu 1940. u Barama Žugića na toj Osmoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju rekao: "Rat neće i ne može mimoići Jugoslaviju". U Žugića Barama u Novakovićima nalazi se i kuća Toma Žugića sa spomen-pločom – mjesto gdje je održana VIII pokrajinska konferencija kolovoza/avgusta 1940 u prisustvu Tita
|
8. KANJON RIJEKE TARE
Tara (rijeka)
|
|
Đurđevića Tara
|
Pogled s mosta na rijeci Tari na korito rijeke u podnožju mosta
|
Most na rijeci Tari
Most na rijeci Tari
Projektant: prof. dipl. inž. Mijat S. Trojanović
Izvođač radova: A.D "Antonović" Pančevo Financijer : Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije Vrijeme izgradnje: 1938. – 1940. godina 
Fotografija prikazuje most preko rijeke Tare u gradnji
MOST U LITERATURI
Zemlja iza božjih leđa Nizozemac A. den Doolaard, pravog imena Cornelis Spolestra (1901.-1994.), je legendu o graditelju koji je srušio svoje životno djelo ugradio u roman Het land achter Gods rug iz 1956. godine (eng. The Land Behind God's Back), u prijevodu Zemlja iza božjih leđa (narodski bi u našim krajevima to rekli: "zemlja bogu iza nogu"), koji je bio jedan od najčitanijih u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji 1970-ih godina. Autor romana posjetio je Jugoslaviju u ljeto 1953. godine, kada se u Beogradu susreo s Titom i Milovanom Đilasom. U klubu književnika upoznao se s Ivom Andrićem, autorom romana Na Drini ćuprija, što ga je navelo na ideju da piše roman o mostu na Neretvi o kojem je čuo od Tita. Jedan od najuglednijih jugoslavenskih diplomata Branko Drašković odvratio ga je od te ideje i predložio mu da pođe s njime u Crnu Goru, kod njegovih roditelja i vidi most na Tari. Tako se rodila ideja o pisanju romana Zemlja iza božjih leđa.
Roman je posvećen inženjeru Lazaru Jaukoviću (predstavljen u romanu kao literalni lik Vuk Crnojević), koji je bio rodom iz Šavnika. Podatke o Lazaru Jaukoviću, den Doolaard je isprepleo s legendom po kojoj je on bio projektant mosta (a ne Mijat Trojanović) i koga su ratne okolnosti navele da sruši svojih ruku djelo. Da bi spriječili ulazak okupatorske vojske u Crnu Goru partizani su 1942. godine odlučili srušiti most, a tu su zadaću povjerili Lazaru Jaukoviću. Zbog tog čina otpora, italijanski vojnici su strijeljali Lazara na ostacima mosta 1942. godine, a bista u njegovu čast se i danas nalazi pored samog mosta, kao svjedok jedne priče o Tari, mostu i ljudskoj hrabrosti. Na temelju te životne priče i legende, autor u romanu govori o Vuku Crnojeviću, mladom seljaku koji je otišao od kuće, od tradicionalne i patrijarharne obitelj, da bi studirao inženjerstvo u Italiji, koji se potom vratio u Crnu Goru i otvorio "vrata svijeta" unutrašnjosti svoje domovine gradeći most jak kao njegova seljačka prošlost, ali lijepa kao Giulia, Talijanka koja mu je zarobila srce. Međutim, ubrzo nakon toga Drugi svjetski rat opustošio je zemlju i njezine ljude, a Vuk je raznio most kako bi spriječio da padne u ruke neprijatelja. Uhvaćen, dobio je naredbu da ga obnovi, ali je on to odbio i bio kažnjen - ubijen je i obješen nad kanjonom Tare kao upozorenje. Prije nego što je njegovo tijelo posječeno, već su guslari po cijeloj visoravni zasvirali novu pjesmu koja je ispričala priču o njegovom životu i svrstala ga među epske heroje crnogorske povijesti. Prijatelji autora, koji je godinama proveo na surovim planinskim visoravnima Crne Gore – poklonili su mu instrument – gusle, na kojem se svira crnogorska nacionalna epika. PROČITAJ VIŠE BUKILIĆ, Nada: Holanđanin na obali Tare / Povodom romana "Zemlja iza božjih leđa" A. Dena Dolarda. Pobjeda, 16.08.2021. U romanu je zaista ispričana priča o zemlji "iza božjih leđa", zemlji u kojoj sve zavisi od pojedinaca i gdje svaki pojedinac zavisi i od posljednjeg člana sopstvenog naroda, katkad i nesvjesno i nenamjerno ukrojen i ušiven u svaki planinski prevoj, i pride tvrdo prikovan za svoje mjesto usudom i teškim crnogorskim kamenom, sa sunčevom zrakom čvrsto vezanom oko grla. Dok se ne zna što ga jače pritiska i steže, on, ipak, istrajava, ne gubi nadu, tvrdoglavo se drži uzora i đetinje nevino vjeruje da nije važno ono što ga ubija, već ono za što daje život, te da je to svjetlije i sjajnije od svakog drugog bogatstva, od svake druge sreće i blagostanja, i da je ljudski, da je samo i jedino ljudski, upravo toj svjetlosti posvetiti sopstveni život.
|
Most na Djurdjevica Tari - Jedna prica
Datum objave: 6.2.2012. Autor: express press Most na Đurdjevića Tari - Januar 2020 4K
Datum objave: 10.1.2020. Autor: montenegrovision365 Opis: Građen između 1937. i 1940. godine, most na Đurđevića Tari (ili jednostavno Most na Tari), predstavlja jednu od najposećenijih atrakcija u Crnoj Gori. Stotine autobusa sa hiljadama turista svake godine dolaze u posjetu toj čudesnoj kombinaciji prirode i arhitekture / gradjevinarstva. Kod mosta, postoje restorani gde se možete opustiti i uživati u jedinstvenom pogledu. Isto tako, ne zaboravite da pored fotografija, kupite neki od brojnih suvenira (od magneta, šolja, dekorativnih ploča, ručno napravljenih tepiha, majici, itd). 172 metara iznad rijeke Tare, ovaj most u vrijeme kada je bio završen, predstavljao je najveći Saobraćajni betonski most u Evropi. Most na Tari je uvijek bio velika inspiracija mnogim umjetnicima, i njegovoj veličanstvenoj ljepoti su se divili čak i renomirani svjetski arhitekti i inženjeri. Tome u prilog ide i cinjenica da je uvrsten u listu 10 najljepsih mostova na planeti. U blizini mosta, nalaze se mnoga mjesta koja trebate posjetiti, ali svakako za one koji vole pravu avanturu, preporučujemo rafting na Tari. 
Naslovnica knjige Betonski mostovi I.-II.dio (Naučna knjiga, Beograd, 1961.) profesora Mijata S.Trojanovića, s fotografijom mosta preko rijeke Tare u izgradnji
Most na Djurdjevica Tari
Datum objave: 26.5.2021. Autor: Leco Opis. Đurđevića Tara je naselje u opštini Pljevlja u Crnoj Gori. Prema popisu iz 2003. bilo je 178 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 188 stanovnika). Most na Đurđevića Tari - izuzetno delo savremene arhitekture, simbol i neizostavna veduta kanjona reke Tare jeste grandiozni most na Đurđevića Tari, između sela Budečevica i Trešnjica. Projektovao ga je 1938. godine građevinski stručnjak Kraljevine Jugoslavije, inženjer Mijat Trojanović. Kada je dovršen, bio je najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od nekoliko najlepših saobraćajnih objekata ove vrste u svetu. |
Spomenik Božidaru Žugiću
Spomenik poručniku Božidaru Žugiću
Spomenik boju na Šarancima
Sredinom 19. stoljeća dolazi do prvih organiziranih otpora Osmanskom carstvu, u formi četovanja, i do pojave hajduka. Istaknuti četovođe iz mataruškog kraja bili su Ristan Šarac i Mićo Gluščević, koji su organizirali otpor, a i sudionici su bitke na Šarancima u kojoj su 1862. godine uspjeli poraziti Osmanlije. Smatra se da Šaranci vode porijeklo iz Hercegovine, odakle je i njihov rodonačelnik. Uz Drobnjake su se borili protiv Osmanlija, iako su se smatrali rivalima. Česte su bile i krvne osvete. Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Šaranci ulaze u sastav Crne Gore, a krajevi sjeverno od toka Tare (Sandžak) oslobođeni su od Turaka i pripojeni Crnoj Gori krajem oktobra/listopada 1912. godine. 
Boj u Šarancima
Bosanski valija naredi mostarskom Ibrahim-begu Alajbegoviću (ili Mirlaj-paši Omerbegoviću, razni autori pominju različita imena) da sakupi vojsku i da od Pljevalja krene za Nikšić. Alajbegović dođe u Pljevlja sa 8.000 konjanika, a tu mu se pridruži još 5.000 Kolašinaca i Pljevljaka. Ibrahim-bega Alajbegovića Kolašinci i Pljevljaci ubjede da krene u Kolašin, pa da odatle upadne u Šarance i popali ih, pa da onda nastave za Nikšić. Pošto su plemena iz sjevernih krajeva otišla na Cetinje, Drobnjak je ostao nebranjen i izgledalo je lako popaliti ga i popljačkati. Alajbegović je bio neiskusan i prihvatio je ovaj nagovor. Iz Pljevalja Turci krenu ka Kolašinu i u Baricama se zaustave. Tu su rasporedili vojsku. Alajbegović pošalje u Bitinsko polje Ali-bega sa 3.000 askera. Kada Alajbegović popali Šarance ovaj je trebao da pređe Taru na Leverima i ode na Jezera i popali ih poslije čega se trebao pridružiti Alajbegoviću u Bukovici, odakle bi krenuli za Nikšić usput paleći Drobnjak. Na Premćane je poslao Hamzu (Amza) Mušovića sa 2.000 ljudi da privuku Šarance i zavaraju ih da će udar doći sa te strane. Alajbegović je sa 8.000 Turaka otišao za utvrđeni Kolašin, odakle će krenuti na Šarance. Joksim Knežević je sa Šarancima otišao na Cetinje. Šarancima je upravljao njegov sinovac Rade Radulov Knežević, a tu je bio i harambaša Mićo Gluščević sa svojim ljudima. Kada su saznali za tursko okupljanje pozvali su u pomoć Jezerce. U pomoć im dođu Živko Šibalija i Đoko Šaulić. Tu su bili i čuveni hajdučki vođe Ivan Robović, Bećko Zakić (Bećko Stotinaš), Janko Novović, Simo Zejak, Zuko od Aluge i Ristan Šarac. Tih dana, oko 15. avgusta, Lekovići i Ostojići iz Zatarja načinili su razuru (zapalili svoje kuće štale i ostale objekte i sa svim živim otišli sa svoje zemlje) i prešli u Šaranace. Pridružili su se Ivanu Roboviću. Šaranci, Jezerci i Uskoci pripremili su se za odbranu. Harambaša Ivan Robović sa 60 ljudi ode naspram Lever Tare da u slučaju napada od Levera brane prelaz od Turaka. Stotinaš Bećko Zakić sa 50 ljudi bio je na Trešnjici da spriječi upad od Đurđevića Tare. Janko Novović i Simo Zejak sa 60 ljudi bili su naspram Premćana da bi branili selo Poda i prelaz preko rijeke Tare. Ostali Šaranci i Jezerci, njih oko 250 – 300 bili su u okolini sela Rudanci. Rasporedili su se oko sela. Živko Šibalić i Đoko Šaulić sa zapadne strane. Sa sjeverne strane Zuko od Aluge i Isak Rondović. Sa južne strane Rade Knežević, Mića Gluščević i Ristan Šarac. Ibrahim-beg Alajbegović je sa 8.000 Turaka, preko Stričine (Polja kolašinskih), krenuo na planinu Sinjajevinu kod Knež-dola. Turci su palili sve pred sobom i nisu nailazili na veći otpor. Alajbegović nagovoren od Kolašinaca uvede Turke u selo Rudance, koji su bili glavno selo Šaranaca. Selo je sa sa svih strana okruženo šumom i stijenama. Selo nije branjeno i Turci su ga popljačkali i spalili 18. avgusta (5. avust po starom kalendaru). Tu se turska vojska ulogorila da zanoći, pa da sutradan krene dalje u pljačku i paljenje Šaranaca i Drobnjaka. Bili su spokojni jer su se ispostavile kao tačne vijesti uhoda o odlasku Šaranaca i drugih plemena na Cetinje. U noći 19. avgusta (6. avgust po starom kal.), prije zore, Mića Gluščević i Rade Knežević započeli su napad na Rudance, sa tri strane. Počeli su da se dovikuju sa okolnih brda: ''O Joksime Kneževiću!'' – ''Evo me Mićo Glušćeviću!'' – ''Jesi li spreman sa Šarancima?'' – ''Na okupu smo! Stižu nam i Jezerci!'' – ''Stigli smo vojvodo!'' – ''A šta učinjeste s Omer-pašom?'' – ''Neće više pasjom nogom kročiti u Crnu Goru!'' – ''Ne otvarajte vatru, braćo, dok ne stignu Rovčani i Moračani!'' – ''Kad stignu javite nam!'' Brda su odzvanjala od vike. Turci povjerovaše da su se ova plemena vratila sa Cetinja i nastade panika u sred noći. Šaranci, Jezerci i Uskoci zapucali su na Turke u Rudancima. Sa Turcima su se prvo sukobili Zuko od Aluge i Isak Rondović, a onda i ostali. U borbi koja se vodila ubrzo poginu Ibrahim-beg Alajbegović i njegov sandžak-barjaktar Asan Drnda iz Mostara. Na do tada vedro nebo navuku se oblaci i počne jaka oluja sa kišom. Gromovi su udarali u okolno drveće. Među Turcima dođe do pometnje i uzvika: ''Bježi, Vlasi sve potukoše''. Puške kremenjače su bile vlažne od kiše. U noći i mraku Turci počnu bježati, ali ne ka Poljima ili Jezerima već ka selu Poda i rijeci Tari. Pošto ga Turci nisu napali na Trešnjici, Bećko Stotinaš sa svojim ljudima krene u pomoć vojsci na Rudancima. Kod sela Brajkovače se sudari sa Turcima koji su bježali i skrene njihov bijeg naniže prema Podima i Premćanima. Ti predjeli su bili teško prohodni, a naletili su i na stražu Sima Zejaka i Janka Novovića. Simo Zejak je jašući konja zekana krenuo u juriš na Turke koji su pomislili da su se na Brajkovači i Podima sreli sa Rovčanima i Moračanima. Turci su natjerani na jednu šumom obraslu gredu niže sela Poda. Sa te stijene se u rijeku Taru sliva vodopad sa visine od 150 metara. Nemajući drugog izlaza ta povelika turska vojska našla je izlaz u skakanju u rijeku Taru i plivanju na drugu stranu. Bila je noć i rijeka je jako hučala pa se činilo da je blizu i da je visina mala, ali nije bilo tako. Stijena sa koje su Turci skakali bila je prilično visoko, što se zbog mraka nije primjetilo, pa su oni koji su skakali u najvećem broju izginuli. Niz ovu gredu je popadalo i poginulo više od 1.000 Turaka. Po ovom skakanju Turaka se ova stijena i vodopad od tada zovu Skakavica ili Skakavac. Turci i njihovi konji su niz stijene padali u rijeku izrazbijani, izmrcvareni, ili mrtvi. Rijeka Tara je nosila čitave splavove sačinjene od isprepletenih živih, mrtvih i ranjenih ljudi i konja. Turci koji su sačinjavali jedan takav ljudski splav, u pokušaju da se spasu, uhvatili su se za rep konja jednog od turskih komandanata. Povukli bi i njega i konja sa sobom, ali se on spasio tako što je sabljom odsjekao rep svom konju i tako otkačio splav koji je rijeka odnijela, a ljudi koji su ga sačinjavali podavili su se. Srbi koji su bili u turskoj komori i Turci koji su preživjeli, pričali su godinama kasnije, da su pješke prešli rijeku Taru, a da opanke nisu okvasili. Prelazili su rijeku preko leševa ljudi i konja koji su u jednom trenutku napravili pravu branu na rijeci Tari. Borba sa Turcima se nastavljala nesmanjenom žestinom. Na Turke je odronjavano stijenje i pucano sa svih strana. Masa Turaka je bježala ka rijeci Tari i preko nje. Neki Turci su zalutali u šumama pa su ih i žene nalazile i ubijale. Na samom kraju bitke kad su Turci protjerani preko rijeke Tare, poginuo je Mićo Gluščević. Pogodio ga je neki vjerovatno zalutali metak ispaljen sa one strane rijeke. Neki zlonamjerni su tvrdili da ga je ubio neko od Šaranca da bi sva slava pobjede pripala samo njima, ali to je malo vjerovatno. Mićo Gluščević je jedan od najzaslužnijih za tu veliku pobjedu nad Turcima. U ovom boju je Janko Novović ubio čuvenog pljevaljskog megdandžiju Kuja (Kurtagu) Micanovića. Kujov konjovodac, Vidoje Cvijović, poznavao je teren i nije dao Kuju da skače sa stijene u rijeku već ga je poveo prema pogodnijem mjestu za prelaz. Janko Novović je bio u zasjedi iza nekog sijena. Nije poznavao Kuja. Zapucao je na Turčina, ali je promašio, jer je pazio da ne pogodi Vidoja. Kujo nije imao pušku, a kubura mu nije bila napunjena, pa je isukao sablju i potjerao konja ka sijenu. Janko Novović nije prihvatio megdan sabljama, već je bježao oko sijena i punio pušku. Kada ju je napunio okrenuo se i pucao u Kuja. Turčin je pao na zemlju i još je bio živ. Vidoje Cvijović mu je tada rekao da je to čuveni Kujo Micanović i Janko ga je tada posjekao. Boj na Šarance trajao je više od četri sata. Počeo je noću, a završio kada je već svanulo. Turci u Lever Tari su se povukli ka Pljevljima bez uključivanja u borbu, tako da kod Đurđevića Tare nije bilo bitke. Ostala je priča da je na Preobraženje, prije svitanja, sveti Vasilije dojahao na bijelu konju i potukao veliku tursku vojsku. Možda je to pospješila činjenica da je Simo Zejak u mraku i magli krenuo u juriš jašući konja zekana. Turski poraz bio je velik. U boju na Šarance je poginulo 2.000 – 3.000 Turaka, meću kojima je bilo mnogo aga i begova. Poginulo je i 1.500 konja. Mnogo ljudi i konja je odnijela rijeka Tara. Posječeno je i odnešeno na Rudance 1.200 turskih glava. Šaranci, Jezerci i Uskoci nisu imali velike gubitke (oko 60 – 75 ljudi). Zaplijenjeno je 1.700 jahaćih i tovarnih konja, nekoliko hatova, nekoliko barjaka, mnogo srebrnog i pozlaćenog oružja i druge opreme. O ovom boju je Vuk Popović pisao Vuku Karadžiću da je 2.000 Turaka pobijeno i u vodu potopljeno. Ibrahim-bega Alajbegovića iz Mostara i Šiška, sina pljevaljskog paše Selmanovića posjekao je Živko Šibalić. Šaranci su od plijena poslali knjazu Nikoli kao poklon dvanaest sablji, dva ata i zvijezdu Alajbegovića. |
Božidar Vukašinov Žugić (Novakovići, kod Žabljaka, 14.3.1915. - Gložan, kod Bačkog Petrovca, 13.4.1941.), u narodu poznatiji kao Durmitorski Obilić, bio je poručnik Jugoslavenske kraljevske vojske i sudionik Aprilskog rata. Rođen je u selu Novakovići, kod Žabljaka, ispod Durmitora. Osnovnu školu učio je u Prijepolju, a odrastao je u Pljevljima gde je 1931. završio Pljevaljsku gimnaziju. Kraljevsku Vojnu akademiju u Beogradu je pohađao od 1931. do 1935. godine. Kao inženjerijski poručnik 10. posadnog puka Jugoslavenske kraljevske vojske u vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata čuvajući oficirsku čast i dostojanstvo, položio je život 13.4.1941. u selu Gložan, kod Bačkog Petrovca (Srbija). U tome je selu mađarski hortijevski brzi korpus presjekao 10. posadni puk VKJ koji se povlačio prema Novom Sadu i otvorio vatru po koloni iznenađenih vojnika i rezervista. Komandant puka rezervni pukovnik Božidar Ristić, nositelj Karađorđeve zvezde i Obilića medalje, junak iz balkanskih i Prvog svj. rata, procijenivši da je situacija bezizlazna, pokušao je predajom nešto spasiti, iako je i sam znao da hortijevci ubijaju i civile a pogotovo vojnike i oficire. Štefan Dudok, Slovak kojega su mađarski fašisti poveli iz Bačke Palanke kao prevoditelja opisati će kasnije: Stajao sam između dva komandanta koja su razgovarala. Hortijevci su tražili bezuvjetnu predaju i razoružanje oficira i vojnika. Tada nam je visok poručnik, crnomanjastog lica, u pelerini. Prošao je pored postrojenih oficira, stao ispred mađarskog komandanta i počeo na njega vikati: Šta ti hoćeš kukavico? Šta hoćeš? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?" Poručnik Žugić se obratio i svome komandantu: Gospodine pukovniče tako se ne brani otadžbina! Ja se ne predajem, jugoslovenski oficir se ne predaje, on može samo da pogine! Žugić je tada izvadio pištolj koji je držao u džepu šinjela i pucao u grudi hortijevskom komandantu. Tada su Mađari počeli počeli pucati rafalno s tenka i nastao je kaos. Kada je pucnjava prestala, ostalo je na tlu mnogo ubijenih oficira i vojnika, a neki su bježali ravnicom. Čuli su se jauci i razna dozivanja, a pao je i sam poručnik Žugić. Mještani sela sahranili su nastradale vojnike i doveli su popa Ljubišu Popovića iz Begeča da im održi opelo. No, mađarski fašisti nisu dozvoli svećeniku da to uradi i poručniku Žugiću. Po posebnoj zapovijedi on će biti sahranjen izvan groblja. Kako nije bio komunist, dugo iza rata vlast u Pljevljima nije dozvoljavala da mu se podigne spomenik, niti da se proglasi za narodnog heroja. Lokalni SUBNOR iz Gložana mu je 1964. godine podigao spomenik na mjesnom groblju, a spomenik koji je izrađen od sredstava njegove majke Marije čekao je na dozvolu pljevaljskih vlasti nekoliko godina. Spomenik u Gložanu podignut je angažiranjem predsjednika SUBNOR-a ovog mjesta, Mihajla Fabrija. Kada na njegov poziv borcima Pljevalja niko nije odgovorio, došao je u Pljevlja osobno pozvati majku heroja, koja ga je i posinila. Nakon 2000. bilo je pokušaja da se spomenik podignut 1964. u Gložanu ukloni i zamijeni novim. Ipak, spomenik je sačuvan i uz postojeći podignuta je još jedna ploča. Ubrzo posle majčine smrti, postavljen mu je spomenik 1966. godine i uz most na Đurđevića Tari. Božova sestričina Ranka Velimirović snimila je dokumentarni film Besmrtni poručnik u smrt sa osmehom koji je premijerno prikazan u Pljevljima 19.4.2008. godine. |
Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića
|
Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića, postavljen je pored ceste od Đurđevića Tare prema Mojkovcu, iznad izvora Ljutice. Vojvoda Tripko i njegovi drugovi su poginuli 1875. na mostu pod Premćanima (selo na sjevernoj strani Tare). Bareljefna ploča izrađena je prema gravuri objavljenoj u tadašnjem europskom tisku.
Tripko Džaković (1838 — 30.10.1875.) je bio crnogorski vojvoda.
Godine 1852. sudjeluje u borbama s pljevaljskim Turcima kod Bistrice, gdje je ranjen dva puta. Za vrijeme Crnogorsko-turskog rata 1862. istakao se junaštvom i bio je plemenski barjaktar. Od Turaka je priznat za starješinu plemena Šaranaca i Jezera poslije razgraničenja 1859. godine. Postavljen je za plemenskog vojvodu zbog velikih zasluga. 
Bareljef u spomen vojvode Tripka Džakovića
|
|
Ljutica (rijeka)
|
|
Kvadratura kruga: Most na Đurđevića Tari, Ljutica i Bosača
Datum objave: 12.12.2015. Autor: RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Opis. Reka Ljutica ili Bijela rijeka, kako je zovu u narodu je najkraća reka na svetu, čiji tok, od izvora do ušća iznosi samo 135 metara. Zbog toga je Ljutica upisana u Ginisovu knjigu rekorda u kojoj se našla još po jednom osnovu. Ljutica je reka najbogatija vodom čiji je proticaj 100 kubnih metara u sekundi.Na samo nekoliko stotina metara od ušća Ljutice u Taru nalazi se most koji je u vreme izgradnje (1940) bio jedinstven u Evropi. To je most na Đurđevića Tari koji je imao najveću drvenu skelu tokom gradnje i najveći luk od armiranog betona u to vreme. Autor Kvadrature kruga vam otkriva kakva je sudbina zadesila projektanta ovog mosta i njegovog pomoćnika samo dve godine nakon otvaranja mosta na Đurđevića Tari.Drugu priču u novom izdanju Kvadrature kruga Branko Stanković vam donosi iz Bosače, sela ispod Durmitora, razapetog na kapiji neba. Bosača je najvisočije stalno naseljeno mesto na Balkanu. Na 1600 metara nadmorske visine osim bora krivulja uspevaju i ljudi. A, kako traju i opstaju na toj visini saznaćete u novom izdanju Kvadrature kruga. Urednik emisije Branko Stanković autor je 18 dokumentarnih filmova i dve drame koje su ekranizovane na RTS-u, a i mnoštva dokumentarnih emisija, koje su, kao i filmovi, nagrađivane na domaćim i međunarodnim festivalima. |
PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Rijeka Ljutica: Nevjerovatna snaga prirode - Jasnina putovanja. Vijesti.me, 12.6.2021. |
Tepca
|
Tepca su se smjestila na prostranijoj terasi na lijevoj obali rijeke Tare. Kako se nalaze na nižoj nadmorskoj visini i zaštićena strmim planinskim obroncima, klima je blaga, a zemlja plodna. Područje je pogodno za uzgajanje više vrsta povrća i voća. Stanovnici Tepaca pored poljoprivrede, bave se i stočarstvom, pčelarstvom i turizmom. Od durmitoske visoravni do sela vodi strma cesta (makadamska; stanje 2022. godine).
Tepca su bila povezana pješačkim mostom sa selom Ograđenica na suprotnoj obali rijeke (most je bio uništen zbog loših vremenskih uvjeta; podatak iz 2022. godine). Na području sela nalazi se Radovan luka, lokacija posebno značajna za turizam (splavari i rafteri). 
Pogled s Ćurovca na Tepca
|
Sela Tepca, Mala Crna Gora, i Zminje jezero
Autor: MOST Datum objave: 3.4.2022. Opis. Selo Tepca smješteno je u kanjonu Tare i NP ‘Durmitor’, prirodni i turistički dragulj, nalazi se na pitomom platou na lijevoj obali Tare. Klima je blaga, a zemlja plodna. U ovom durmitorskom selu uspijeva skoro svo povrće i voće, pa čak i smokva, vinova loza i lubenica. Na samom izvorištu vrela Mlinski potok, smješteno je ZMINJE JEZERO. Skriveno u dubini šume, ledene tišine, kao da je namijenjeno da podsjeća na usamljenost i razmišljanje o njoj. Malo po dimenzijama, usađeno u tijesni ovalni pojas smrča, najvjerostojnije dočarava Gorsko oko, koje između četinarskih trepavica gleda na Crvenu gredu i obližnje vrhove. Nadmorska visina ovoga jezera iznosi 1520 m, a najveća dubina 7.7 metara. Mala Crna Gora se nalazi dvadesetak kilometara od Žabljaka na nadmorskoj visini do 1700 metara jedinstvene ljepote, smješteno na ivici kanjona Sušice. 
|
9. JUŽNO DURMITORSKO PODGORJE
DOLINA BUKOVICE
|
Rijeka Bukovica
Rijeka Bukovica nastaje na prostoru Polja Perovića, na koti 1350 m n.v., kod zaselka Provalija, sjeveroistočno od Bukovičke gore (naziv za dio padine planine Ivice prema gornjoj dolini Bukovice) i jugoistočno od Bobutovog brda. Njeno izvorište Glava Bukovice je jako krško vrelo izpod Ražane glave, koje drenira vode iz vrlo prostranog cirka Suve Lokve, Modrog i Valovitog jezera. U prvom dijelu toka u Polju Perovića tvori meandre. S lijeve strane prima vode Radačkog potoka i potoka kojime otječu izvori Vrtoč polja. Desna strana Bukovice je bogatija izvorima i potocima od lijeve. U najnizvodnijem dijelu Bukovica prima vode Pridvoričkog potoka sa desne, i Mokranjskog potoka te rijeke Tušinje i Bijele s lijeve strane. Utječe u Komarnicu kod sela Duži. Bukovica je duga 42 km. Potok je ime vjerojatno dobio zbog šume kroz koju prolazi. #/media/File:Izvor_Bukovice_-_panoramio.jpg)
Izvor Bukovice
Autor fotografije: Milan Mandić; Wikipedija, CC BY 3.0 |
Bukovička gora
Bukovička gora obuhvaća istočne padine Ivice sve do rijeke Bukovice, na sjeverozapadu od Ranisave do Slatine na jugoistoku. Taj je širok prostor obrastao zrelim bukovim šumama, a u narodu se često šumovit predjel znade nazivati gorom. Bukovička gora i Marko Kraljević
Prema jednoj legendi, na Bukovičkoj gori, negdje na prostoru Ivice planine, uz malo mašte može se uočiti konjska stopa otisnuta na stancu (tvrd kamen, živac, op.). Za nju se priča da ju je ucrtalo kopito Šarca (konja, op.) Marka Kraljevića, dok je pod silnim gospodarom ka Pirlitoru išao da posjeti dičnu ujčevinu (grad svojih ujaka, op.). PROČITAJ VIŠE
GAJEVIĆ, Jasna: Daleko od puta, daleko od Očiju: Bukovica i Mljetičak. Jasnina putovanja, 20.8.2017. |
Provalija
|
Na području bukovičkog zaselka Provalije nalazi se Glava Bukovice, izvorišna lokacija rijeke Bukovice. Uz umjetno jezerce napravljeno zajezerivanjem izvorišnog područja malom branom, prije dosta godina je sagrađen mali hotel u planinskom durmitorskom stilu. Zapravo je to bilo policijsko odmaralište, pa potom vlasništvo Elektroprivrede (danas tvrtka EPCG). Uz njega je sagrađeno i sportsko igralište. Hotel je naposlijetku krajem 1980-ih bio napušten i zapušten. Kasnije se još jednom koristio za smještaj radnika koji su gradili novu magistralu Žabljak-Šavnik, da bi naposlijetku 2019. godine bio opljačkan i još jednom dodatno devastiran.
Panoramom sela dominiraju veliki napušteni objekti nekadašnje poljoprivredne zadruge "Vukašin Đurović" koja je također djelovala do kraja 1980-ih. 
|
Glava Bukovice
Jezerce Glava Bukovice nastalo je krajem 19. stoljeća kada je tu svoju vodenicu napravio pivski vojvoda Lazar Sočica (1838.-1910.) pregradivši više potočića koji su se spajali i na tom mjestu stvarajući rijeku Bukovicu. Lazarova majka je bila iz ovog sela, iz obitelji Pekića, od kojih je rodom i poznati srpski pisac Borislav Pekić (1930.-1992.). Nekada je na rijeci Bukovici bilo preko 30 vodenica. Lazar Sočica je posjedovao njih tri. |
Panorama izvorišnog područja rijeke Bukovice kod zaselka Provalija, s ostacima zgrada poljoprivredne zadruge
Gornja Bukovica
|
Gornja Bukovica je planinsko selo koje se smjestilo na nadmorskoj visini 1301-1390 m, u dolini rijeke Bukovice, okruženoj masivima Durmitora i Sinjajevine. Administrativno pripada općini Šavnik. Naselje je nastalo od katuna sela Previš. Prvi put je nastanjeno 1862. godine, kada je razgraničenjem Crne Gore i Otomanskog Carstva ovaj kraj pripao Crnoj Gori. Granica Otomanske Carevine nalazila se neposredno iznad sela. Prvi naseljenici su bili Jevto Tomić iz Previša i Marko Ćućilović iz sela Porije kod Nevesinja.
Pogled na Gornju Bukovicu
Bijela izdužena zgrada s tamnim krovom je škola. 
Pogled na Gornju Bukovicu s magistralne ceste Žabljak-Šavnik
|
Prva privatna škola u Gornjoj Bukovici otvorena je 1902./1903. godine, a prvi učitelj bio je Dimitrije Jauković iz Pridvorice. Državna škola u Gornjoj Bukovici službeno je otvorena 1908. godine, a radila je u kući Rista Jegdića. Školske 1958./1959. godine škola se uselila u sadašnju školsku zgradu. 1.6.1960. godine škola je dobila ime narodnog heroja Jovana Ćorovića, koji je rođen u Vrtoč-Polju. Od tada je taj dan proglašen za Dan škole i obilježava se svečano svake školske godine uz prigodan kulturno-umjetnički program i uz nazočnost mještana i gostiju.
U selu se nalazi spoomenik borcima iz ovoga kraja, palih u ranijim ratovima i NOB-u. Selo je bogato vodom. Na njegovu području se nalazi veći broj izvora i potoka, a najvažniji vodotok je rijeka Bukovica, kojs izvire nešto sjevernije od Gornje Bukovice, kod zaselka Provalija. Broj stanovnika Gornje Bukovice opada iz godine u godinu. Uzroci su surovi klimatski uvjeti, surove zime, nedostatak javnog prevoza i opći trend propadanja i iseljavanja sa sela. Tradicionano zanimanje većine stanovnika je stočarstvo (ovčarstvo i govedarstvo). Nekada se stoka odavdje izgonila na još više planinske pašnjake, gdje su se u katunima nalazile kolibe stočara. Stanovništvo Gornje Bukovice svoje je katune imalo na obližnjim planinama Ivici i Sinjajevini. Taj vid stočarskog privređivanja sve više nestaje zbog odlijeva mlađeg stanovništva i smanjenja stočnog fonda. Flora i fauna ovoga prostora su izuzetno bogate. U rijeci Bukovici živi endemska potočna pastrmka, a u Bukovičkoj gori divlje zvijeri: medvjed, lisica, ris i vuk. Livade su bogate ljekovitim biljem (majčina dušica, kantarion/gospina trava, metvica/nana, vranilova trava/divlji origano, rastavić/preslica i dr.). U šumarcima i na proplancima rastu borovnice, maline, gljive (vrganji, smrčak i druge jestive gljive) i dr. Bukovica je stanište stenoendemske vrste insekta - bukovički cvijet - koji na svijetu postoji samo oko nje. Izvor Maljen u Gornjoj Bukovici eksploatirao se za potrebe punionice "Gorska", koja je s radom prestala 2011. godine. 2019. godine mještani su pokrenuli aktivnosti za spas rijeke Bukovice i zajedno s ekološkim aktivistima pored te rijeke organizir danonoćne straže, ne dozvoljavajući mašinama podgoričke kompanije Hydra MNE da tu počnu pripremu terena za gradnju dvije male hidroelektrane. |
Donja Bukovica
PROČITAJ VIŠE DRAGIČEVIĆ, Ana; KOMNENIĆ, Jovanka: Donja Bukovica, Zaboravljenim stazama
Mljetičak
IVICA
Pogled od sela Grabovice na geološke slojeve grebena Ivice
Dio grebena Ivice koji se nalazi nad sjevernim ulazom u tunel "Ivica" na magistralnoj cesti Žabljak-Šavnik.
Pogled preko Pošćenskog katuna u smjeru grebena Ivice (na horizontu)
|
Katuni na Ivici
Katuni na Ivici su dosta prostrani i obiluju velikim pašnjacima. Svaki katun ima dosta izvorske vode i šume u okolici. Katuni Ivice su relativno dosta blizu naselja i do njih se može sa stokom doći najviše za jedan sat pješačkog hoda. Ovdje izdižu stanovnici Bukovice: Milašinovići, Tomići, Seratlijići. Jaukovići i Karadžići. Obzirom na blizinu katuna Bukovici, često se silazi u selo i obratno. Jedni drugima donose ono što je potrebno za život. I ovdje se ovce čuvaju, a goveda odbijaju (odvajanje teleta od majke), s tim što se paze s vremena na vrijeme. VASILIJE MUJO SPASOJEVIĆ, 2006 |
DOLINA GRABOVICE
|
Rijeka Grabovica
Rijeka Grabovica, duga oko 10 km, nastaje od potoka Morave i Studene, koji se spajaju u selu Grabovica, na koti 1250 m n.v. S druge strane, Đorđije M. Ostojić (Toponimija Drobnjaka, Beograd, 2003.) navodi kako Grabovica nastaje od dva potoka: Studenca i Gabele. Potok Morava izvire ispod planine Ranisave, odn. Ravne Ivice, na oko 1400 m n.v. Riječna dolina je usječena u sprudnim vapnencima, a njena razina je prosječno oko 200 m iznad razine rijeke Komarnice u susjednoj, zapadnije smještenoj dolini. Najniži dio doline Grabovice usječen je u krednim vapnencima. Grabovica teče dolinom sve do lokacije Glavičine, gdje skreće iz smjera sjever-jug u smjeru zapada pod imenom Skakavica. Taj kratki vodotok završava vodopadom Skakavica, visokim oko 70-ak metara, kojime pada prema Maloj Komarnici, u koju utječe neposredno prije ulaska u kanjon Nevidio. Vodopadi na Grabovici se tijekom zime zalede i predstavljaju prirodnu atrakciju i izazov za alpiniste. Ime je dobila po grabovoj šumi. 
Pogled na dolinu Grabovice od ceste Šavnik-Žabljak
|
Vodopad Skakavica 2020 4K
Datum objave: 24.10.2020. Autor: montenegrovision365 Opis: Vodopad Skakavica nalazi se na rijeci Grabovica, koja se uliva u Komarnicu poznatu po čudesnom kanjonu Nevidio. Vodopad Skakavica visok je sedamdeset metara i aktivan je periodično kada nabujaju vode okolnih rječica. |
Grabovica
|
Prema predaji ime je selo dobilo kada su preci današnjih stanovnika ugrabili ovaj kraj - koji je do tada pripadao Otomanskom Carstvu - od seljana iz Previša koji su krenuli na ovome mjestu organizirati katunište.
Obitelji koje danas žive u Grabovici su: Janjić, Janković, Lasica. 
Grabovica, crkva sv. Georgija
Krajolik oko sela Grabovice
Crkva i groblje u Grabovici
|
PROČITAJ VIŠE
DRAGIČEVIĆ, Ana; KOMNENIĆ, Jovanka: Zaboravljenim stazama: Grabovica. Onogošt.me, 28.10.2018. i Zaboravljenim stazama: Grabovica RTCG, emisija TV Arhiv: Zimski pejzaž Grabovice (1974.)
Datum objave: 2.2.2021. Postavio: Crna Gora od Iskona Opis: Emisija je dobila prvu nagradu za režiju na YU TV festivalu u Portorožu 1974. godine. Snimatelji Slavko Vukčevići i Milun Tadić. Autor Rajko Cerović. Proizvodnja TV Titograd 1974. godine. Grabovica kroz vrijeme
Datum objave: 26.9.2014. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: Reditelj Saša Terzić. Proizvodnja TV Crne Gore 2008. godine. (Zimski pejzaž Grabovice, nekad i sad) |
DOLINA KOMARNICE
Dolina Komarnice
Bolj u pozadini 
Rijeka Komarnica
Kanjon Nevidio
Kanjon Nevidio je kanjon koji se nalazi u središnjem dijelu Crne Gore. Udaljen je 55 km od Nikšića. Kanjon Nevidio je dio rijeke Male Komarnice koja izvire u podnožju južnih padina Durmitora, točnije u Dobrom Dolu. Ponirući prolazi između vrhova Boljskih greda (2091 m n.v.) i Lojanika (2091 m) da bi se ponovo pojavila u pitomoj dolini kao stalna rijeka. Mala Komarnica se kod sela Duži spaja sa Pridvoricom i stvara Veliku Komarnicu koja ide dalje kanjonom do ulaska u umjetno Pivsko jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane Mratinje. Ispod Mratinja Piva teče još 10 km do sastavaka sa Tarom, gdje zajedno formiraju rijeku Drinu. Na samom kraju doline u neposrednoj blizini magistralne ceste Žabljak-Šavnik počinje kanjon Nevidio ili Nevidjbog kako ga nazivaju stanovnici ovoga kraja. S pravom nosi ovo ime jer se Komarnica odjednom gubi u čudno uklesani ulaz i postaje ljudskom oku - nevidljiva. Okolica ulaza je jedna od najljepših oblasti u durmitorskom kraju. Ljepotu ovog kraja čini selo Pošćenje s dva ledenjačka jezera, periodičnim vodopadom Skakavica koji sa sedamdesetak metara visoke stijene rasipa vodu Grabovice koja se ulijeva u Komarnicu. Nevidio je dugačak oko 2 km. Ulaz se nalazi na 935 m, a izlaz na 810 m nadmorske visine. Zabačen i sakriven na nepristupačnom terenu izazivao je pažnju i znatiželju ali je bilo malo organiziranih pokušaja da se upozna i istraži. Prvi ozbiljniji pokušaji izvedeni su 1957. g. i 1964. g.koji su bili neuspješni. Nizale su se čudne i fantastične priče o poslednjem neosvojenom kanjonu Evrope. Tako je bilo sve do kolovoza/avgusta 1965. g. kada su članovi P.S.D. Javorak iz Nikšića, iako s oskudnom opremom, prošli kanjon i prvi predstavili svijetu dugo skrivenu, divlju i zapanjujuću ljepotu. Prvi dodir s Nevidiom zasjenjuje neopisivom ljepotom, neobičnom i čudnom na koju čovjek nije navikao. Veći dio kanjona se nalazi u vječitoj sjenci. Zbog okomitih stijena sunčevi zraci ne mogu doprijeti do dna. Na strmim i nepristupačnim stijenama vladaju surovi uvjeti za vegetaciju tako da se za kanjon može reći da je dragulj surove prirode koji je ujedno raj i pakao. Širina kanjona na pojedinim mjestima je manja od jednog metra. Pojedini djelovi prolaze se samo uz pomoć alpinističke opreme. Danas kanjon Nevidio nalazi svoje mjesto u prospektima kao jedinstvena turistička atrakcija. Neponovljiva ljepota tjesnaca, kaskada i pjenušavih bukova koju čuva kanjon Nevidio dovoljan je razlog da se posjeti ovaj nevjerovatni dragulj Crne Gore. Ipak, iako ne zahtjeva posebnu fizičku spremnost, prolazak kroz kanjon se ne preporučuje bez vodiča. Sezona prolazaka počinje u srpnju/julu mjesecu - ukoliko je vodostaj Komarnice niži, onda i nešto ranije, i završava u rujnu/septembru - ako vremenski uvjeti dozvole, sezona se može malo produžiti. Nakon obilnih kiša postoji opasnost od bujica i vodostaja. Osim dobre fizičke kondicije, za avanturu koja obično traje dva do tri sata neophodna je i odgovarajuća oprema – dugo ronilačko odijelo debljine od bar 5 mm zbog izuzetno niske temperature vode od sedam do osam stupnjeva, obuća kojom se može lakše kretati po klizavim stijenama i kaciga. 1.8.1965. nikšićki planinari iz društva "Javorak" prvi su prošli kroz kanjon Nevidio, do tada jedini neosvojeni u Europi. U ovome pothvatu sudjelovali su: Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Stevan Vujičić, Ratko Gago Lučić, Nikola Šunja Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinja Kontić i Miodrag Kovačević. Društvo su im pravili novinar Vlado Mićunović i snimatelji Milan Pešić i Milun Tadić, koji su prvi poslali vijest i snimke u svijet. IZVOR Kanjon Nevidio. Wikipedija (sh) |
Rijeka Komarnica
Rijeka Komarnica izvire ispod južnih padina Durmitora, na prostoru Dobrog dola. Nastaje od više izvora, od kojih su najznačajniji Šarban (1680 m) i Sopot (1600 m). Odlikuje se brojnim geomorfološkim i hidrološkim fenomenima, među kojima posebno mjesto zauzima kanjon Nevidio. Gornji dio toka Komarnice, od Krlja do kanjona Nevidio, na dužini od oko 13km, ima karakter uske doline s proširenjem u dijelu sela Komarnica. Pad toka na tom dijelu je 400 m. Prije ulaska u kanjon Nevidio, na oko 1.5 km sjeverno od Pošćenja, na koti 950 mnm, u Komarnicu se ulijeva rijeka Grabovica. Poslije spajanja sa Pridvoricom, svojom najvećom pritokom, Komarnica teče kroz kanjonsku dolinu, čiji je nastavak kanjon Pive. Nizvodno od spajanja sa Pridvoricom, Komarnica prima vodu većeg broja vrela i izvora, od kojih su najvažnija Dubrovska vrela, prosječne izdašnosti iznad 1m3/s. Na Dubrovskim vrelima istječu i vode malog Crnog jezera, što je utvrđeno bojanjem ponirućih voda jezera na Žabljaku. Porječje Komarnice je podložno eroziji, naročito gornji dio. Donji dio je izložen taloženju glacijalnog materijala iz područja južnog Durmitora i sjevernog Vojnika, pa je korito Komarnice konstantno izloženo ispunjavanju i nagomilavanju morenskog materijala. Đedovina: Pošćenska jezera dragulji Durmitora (Epizoda 1)
Autor: Đedovina Datum objave: 15.9.2023. Opis. Prva epizoda emisije Đedovina snimljena je u mjestu Pošćenje nadomak Šavnika. Pošćenje sa dva jezera, kanjonom i vodopadom nosi titulu najljepšeg sela na Balkanu. Ekipa emisije Đedovina: Autor: Bojan Vučinić Producent: Danilo Perišić Snimatelji: Dejan Vlahovic, Jakša Martinović Montaža/kolor korekcija: Rade Bulatović Pošćenje (Lokalni Hodači)
Datum objave: 13.6.2022. Autor: Lokalni Hodači Opis. Pošćenje selo za koje je geograf Jovan Cvijić kazao da je najljepše u Crnoj Gori. Ne znamo je li najljepše, a da je lijepo to svakako jeste Na jednom mjestu ćete naći jezera, vodopad (dostupan u proljeće), kanjon rijeke..malo li je! Crnom Gorom: Pošćensko Jezero (Veliko i Malo) - Poscensko Lake, Durmitor, Crna Gora HD
Autor: RIVchannel Datum objave: 17.4.2018. Opis. Pratite RIVchannel - SUBSCRIBE - http://www.youtube.com/subscription_c... Pratite nas na Facebook-u - / crnomgorom.me Veliko i Malo Pošćensko jezero se nalaze na planini Durmitor, na nadmorskoj od 1487m sa najvećom dubinom od 3.5m. U blizini jezera se nalazi selo Pošćenje kao i prelijepa priroda koja ih okružuje. Prelijepo mjesto za obilazak i odmor. Zabranjeno svako kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale ili socijalne mreže! Dozvoljeno je djeljenje (share) ili postavljanje link-a. Large and small Poscensko is located on mountain Durmitor, at an altitude of 1487m with a maximum depth of 3.5m. Near the lake there is a village Poscenje as well as beautiful nature that surrounds them. A beautiful place to visit and relax. TV EMISIJA PRIČE: Nikola - Šunja Mrvaljević - Ko je ušao u Nevidio živ nije izašao
Autor: TV emisija Wild Beauty Live Datum objave: 31.8.2021. Autor: Miki Dragićević 
Kanjon Nevidio
Autor: Vlado Mičunović Izdavač: Planinarsko-smučarsko društvo Javorak Mjesto izdanja: Nikšić Godina: 1970. Format15 × 21 cm |
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Nacionalni parkovi Crne Gore - Plan upravljanja Nacionalnim parkom Durmitor (2011-2015.)
Ostali izvori
|
Digitalni izvori, članci i dr.
Ginger in Montenegro; Canyon Nevidio, Exploring Montenegro, 12.9.2016. Ginger in Montenegro; Durmitor Ice cave: Hidden winter in Montenegro, 18.9.2016. BEŠIĆ, Z.: Geologija sjeverozapadne Crne Gore. Posebno izdanje. Cetinje, 1953. BEŠIĆ, Z.: Hidrološki problemi basena Crnog Jezera pod Durmitorom. Geološki zavod SR Crne Gore. Titograd, 1963. BOŠKOVIĆ, M.; ŽIVALJEVIĆ, R.: Izveštaj o realizovanim hidrološkim radovima na Crnom jezeru u okviru studije vodosnadbevanja Žabljaka. Republički hidrometeorološki zavod. Titograd. 1989. BRAJOVIĆ, M.: Durmitor i Tara – svjetska prirodna baština. “Stručna knjiga”. Beograd, 1987. BURIĆ, M.: Vode Nacionalnog parka Durmitor i snadbevanje Žabljaka vodom. Geološki glasnik, knj. X, Zavod za geološka istraživanja CR Crne Gore. Titograd, 1985. CVIJIĆ, Jovan.: Ledeno doba u Prokletijama i okolnim planinama. Glas Srpske kraljevske akademije, knj. XCIII. Beograd, 1921. ĐUROVIĆ, P.: Reconstruction of the Pleistocene glaciers of Mt. Durmitor in Montenegro. Acta geographica Slovenica 49(2), 2009. str. 263-289. (PDF)
HENEBERG-GUŠIĆ, Marijana: Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka. Narodna starina, Vol. 9 No. 22, 1930. str. 191-205 (PDF)
LAKUŠIĆ P.: Specifičnosti flore i vegetacije durmitorskog prostora. Glasnik Republičkog zavoda za zaštitu prirode – Prirodnjačkog muzeja. Titograd, 1982. MILOJEVIĆ, B. Ž.: Durmitor, regionalno-geografska ispitivanja. Zbornik radova SAN, knj. IX, Geografski institut, knj. 2. Beograd, 1951. MIRKOVIĆ, M.: Geološki sastav i tektonika Durmitora, Pivske planine i Volujka. Posebna izdanja geološkog glasnika, knj. V. Titograd, 1983. PURIĆ, M.; MIHAILOVIĆ, P.: Fizičko-hemijske osobine vode slivnog područja Tare sa posebnim osvrtom na mogućnost prirodnog i industrijskog zagađenja. Glasnik republičkog zavoda za zaštitu prirode Crne Gore, knj. 18, Titograd, 1983. RADULOVIĆ, B.: Prolog poznavanju hidro geologije Crnog Jezera na Durmitoru. Zbornik radova I jugoslovenskog simpozijuma o hidrogeologiji i inženjerskoj geologiji. Beograd, 1971. STANKOVIĆ, S.: Problemi zaštite i valorizacije jezera na Durmitoru. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Naučni skupovi, knj. 4, Odjeljenje prirodnih nauka, knj. 2. Titograd, 1978. STANKOVIĆ, S.: Jezera Durmitora. Nacionalni park Durmitor i “Stručna knjiga”. Beograd, 1992. STANKOVIĆ S. (1995 b): Zaštita Crnog jezera na Durmitoru. Zbornik radova Drugog simpozijuma o zaštiti karsta, Akademski speleološko-alpinistički klub. Beograd, 1995. STEVANOVIĆ, Vladimir, LAKUŠIĆ Dmitar: Florističke i florogenetske karakteristike visokoplaninske endemične flore Durmitora. I međunarodni simpozijum o prirodnim vrijednostima Nacionalnog parka Durmitor. Žabljak, 1991. |
| ||||
Središnji Durmitor
Zapadni dio: Bobotov vrh (1774 m) - Vagan (1776 m) - Trešteno brdo (1771 m) - Milogora (1815 m) - Planinica (Pivska) (2051 m) - Prečanska strana (2005 m) - Raklje (2159 m) - Krecmani (2056 m)
Centralni dio: Suvi klek (2236 m) - Planinica (2330 m) - Prutaš (2393 m) - Gruda (2303 m) - Šareni Pasovi (Stit) (2248 m) - Bobotov kuk (2522 m) - Bezimen vrh (2487 m) - Đevojka (Soa) (2440 m) - Zupci (2309 m) - Minin Bogaz (2387 m) - Rbatina (2401 m) - Obla glava (2303 m) - Ćvorov Bogaz (2152 m) - Sagorjele ploče (2120 m) - Terzin Bogaz (2303 m) - Međed (2287 m) - Bandijerna (2409 m) - Milošev tok (2462 m) - Šljeme (2455 m) - Savin kuk (2313 m) - Stožina (1905 m) - Vjetrena brda (2231 m) - Uvita greda (2199 m)
Jugoistočni dio: Sedlena greda (2227 m) - Ranisava (2084 m) - Ivica (1824 m)
Južni Durmitor (poveznica)
Ružica (2093 m) - Lojanik (2,091 m) - Boljska greda / Bolj (2091 m).
Zapadni dio: Bobotov vrh (1774 m) - Vagan (1776 m) - Trešteno brdo (1771 m) - Milogora (1815 m) - Planinica (Pivska) (2051 m) - Prečanska strana (2005 m) - Raklje (2159 m) - Krecmani (2056 m)
Centralni dio: Suvi klek (2236 m) - Planinica (2330 m) - Prutaš (2393 m) - Gruda (2303 m) - Šareni Pasovi (Stit) (2248 m) - Bobotov kuk (2522 m) - Bezimen vrh (2487 m) - Đevojka (Soa) (2440 m) - Zupci (2309 m) - Minin Bogaz (2387 m) - Rbatina (2401 m) - Obla glava (2303 m) - Ćvorov Bogaz (2152 m) - Sagorjele ploče (2120 m) - Terzin Bogaz (2303 m) - Međed (2287 m) - Bandijerna (2409 m) - Milošev tok (2462 m) - Šljeme (2455 m) - Savin kuk (2313 m) - Stožina (1905 m) - Vjetrena brda (2231 m) - Uvita greda (2199 m)
Jugoistočni dio: Sedlena greda (2227 m) - Ranisava (2084 m) - Ivica (1824 m)
Južni Durmitor (poveznica)
Ružica (2093 m) - Lojanik (2,091 m) - Boljska greda / Bolj (2091 m).
