KRNJIN
Područje: Peripanonske odnosno preddinarske planine
Grupa: -
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Raskršće (355 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.7877, 17.8003
Grupa: -
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Raskršće (355 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.7877, 17.8003
O planini ...
|
|
UvodKrnjin je niska planina u Bosni i Hercegovini. Realno, svojom visinom Krnjin ulazi u kategoriju brda, ali se često naziva niskom planinom zbog njegove prostranosti (334,9km²). Dugačak je gotovo 30, a prosječno širok između 5 i 10 km.
Nalazi se oko 20 kilometara zapadno od Doboja u sjevernoj Bosni između rijeka Usore na jugu, Bosne na istoku i Ukrine na zapadu. Planina se prostire u dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok paralelno s prometnim pravcem Doboj-Stanari-Kulaši-Prijedor (željeznička pruga i cesta R-474a). Ove prometnice dijele Krnjin na dva dijela - južni dio koji se na istok širi sve do predgrađa Doboja naziva se Mali Krnjin. Jedan manji krak odvaja se od glavne brdske mase i od linije Jelanska-Ljeskove Vode pruža se prema istoku - prema rijeci Bosni. Prema sjeveru, do Dervente, prostire se niže pobrđe, koje tektonski pripada Krnjinu. Cijelo područje Krnjina je, zapravo, nisko pobrđe s razmjerno vrlo širokim dolinama rječica i potoka, posebno Ilove i Ostružnje. Prostrani dijelovi i mnoge kose blagih strana su dalja glavna karakteristika ovoga kraja. Na planini Krnjin smješten je ugljenosni bazen rudnika Stanari. OPREZ! Na dijelu planine nalaze se minirana područja i područja s neeksplodiranim eksplozivnim sredstvima! Za više informacija - OTVORI > ENGLISH SUMMARY: KrnjinKrnjin is a low mountain in Bosnia and Herzegovina. Realistically, by its height Krnjin enters the hill category, but is often called the low mountain because of its vastness (334.9 km²). It is almost 30 km long and 5 to 10 km wide on average. It is located about 20 kilometers west of he town of Doboj in northern Bosnia between the rivers of Usora in the south, Bosnia (river) in the east and Ukrina in the west. The mountain extends in the Dinaric direction northwest-southeast, parallel to the Doboj-Stanari-Kulaši-Prijedor traffic route (railway line and road R-474a). Those roads divide Krnjin into two parts - the southern part that extends to the east all the way to the outskirts of Doboj, and this part of mountain is called Mali Krnjin (Small Krnjin). One smaller branch branches off from the main hill mass and extends eastwards - towards the Bosna River from the line Jelanska-Ljeskova Voda. To the north, to Derventa, there is a lower slope, which tectonically belongs to Krnjin. The whole Krnjin area is, in fact, low hillside with relatively wide valleys of rivers and streams, especially Ilova and Ostružnje. On the Krnjin mountain is located the coal basin and the mines of the Stanari. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Krnjina
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA PLANINE
Karta zapadnog i središnjeg dijela Krnjina
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000 |
Karta istočnog dijela Krnjina
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:300.000 |
Reljef
|
Cijelo područje Krnjina je, zapravo, nisko pobrđe s razmjemo vrlo širokim dolinama rječica i potoka, osobito Ilove i Ostružnje. Prostrani dijelovi i mnoge kose blagih strana su dalja glavna osobitost ovoga kraja.
U geomorfološkom smislu, na ovom prostoru se smjenjuju različiti oblici. Sjeverni dio Dobojskog područja karakteriziraju brežuljkasti tereni izgrađeni od kenozojskih naslaga, koje se blago spuštaju u ravničarske prostore (riječne doline) s aluvijalnim zaravnima, dok ka jugu ovi brežuljkasti tereni postaju viši, oslanjajući se na planinske masive sa juga Visina najvećeg dijela pobrđa Krnjina rijetko prelazi 300 m.n.v. Njegovi najviši vrhovi visoki su između 300 i 355 metara, od kojih je najviši vrh Raskršće (355 m n.v.) koji se nalazi se na krajnjem zapadnom dijelu planine, sjeverositočno o sela Dragalovci i jugoistočno od sela Brestovo. 
Reljef Krnjina
Reljefna podloga: Elastic Terrain |
Vrhovi
Vrhovi viši od 300 m n.v. (sjeverni dio planine) Raskršće - 355 m Beneta - 340 m Vis - 338 (sjeverno od Raskršća) Rvanine - 329 m Velika k. - 326 m Bandera - 324 (iznad sela Ostružnja Gornja) Klupice - 324 m Vis - 320 m Kota 318 - 318 m (iznad Kolibina) Kamenje - 316 m Krušćik - vrhovi na grebenu 316 m i 301 m Kesten - 313 m Kota 304 - 304 m (iznad zaseoka Mandići) Vrhovi na južnom dijelu planine - Malom Krnjinu Bandera - 333 m (na kartama se nalazi i podatak o 334 m) Pucaljka - 324 m Raskršće - 326 m Čardačina - 303 m Vis - 350 m |
Vode (Hidrologija)
Područje Krnjina je izuzetno bogato većim i manjim vodotocima koji su ravnomjerno raspoređeni. Lijeve pritoke Bosne teku uglavnom u smjeru istoka i to su: Rudanka s pritokama, Foča sa Zarječom, Veličanka, Lovnica, Glagovica i Plavuša. Zapadni dio Krnjina je slivno područje rijeke Ukrine u koju utječu: Ostružnja s pritokama, Ilova s pritokama i Radnja s pritokama.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
O vakufu Krnjin zapisao je Milenko Filipović:
Naselja na području Krnjina su poglavito u podgorini, u dolinama potoka. Stoga su susjedni Usorci stanovnike ovoga kraja zvali Potkrnjinčanima. Naselja su razbijenog tipa i dijele se na manje dijelove, palanke. Tako su, npr. u Pojeznoj palanke: Žunići, Legenovci, Brđani i Lužani. U Vakufu (Krnjinu) su ova sela: Detlak, Drijen, Cerani, Osinja, Pojezna, Crnča, Tisovac, Jelanska, Cvrtkovići, Mitrovići, Brestovac, Bukovica, Ljeskove Vode. Oko rječice Ilove je čisto srpskopravoslavni kraj: bivše općine Osinja i Stanari. Tek nakon Drugog svijetskog rata naselile su se u Jelanskoj dvije katoličke obiteji (Grbavci) od Ljubuškog iz Hercegovine. Za planine na jugu i Krnjin je bio »župa«. U Vakufu su zvali Prekobošancima ljude iz krajeva na desnoj strani Bosne. Karavlahe ("Karavlahe" ili "Karavlase"), kojih je bilo i u Krnjinu, zvali su Bugarima. Ti Karavlasi su inače rumunjski Cigani, formalno pravoslavne vjere. Bavili su se izradom drvenog posuđa i prošnjom. Dosta ih se iselilo u Englesku i Ameriku još prije Drugog svjetskog rata. IZVOR FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne, Sarajevo, 1969. Milenko Filipović, autor više, ovdje navedenih, podataka o planini Krnjin, posebno o stanovništvu i običajima, bilješke je prikupio većim dijelom 1937. godine, kada je obišao nekoliko sela u Krnjinu, a neke je zabilježio 1945. i 1946. od jednog svoga rođaka iz toga kraja.
PORIJEKLO STANOVNIŠTVA Po selima oko Ilove najviše je rodova porijeklom iz Planine ili Vrhovine. Preci današnjeg stanovništva dolazili su u šume i naseljavali se na krčevinama. Po kazivanju Krnjinčana, još u početku 19. vijeka bilo je njiva i kuća koje su opustjele i obrasle u šume, da bi poslije nekoliko decenija opet bile iskrčene. Tako se za Jelanjsku kaže da su Bogdanovići, sa Lugonjićima i Đermanovićima najstarije porodice u selu. Nagradići (Đurđevdan), kojih još ima u Osinji i u Crnči porijeklom su iz Planine dok su Raukovići nepoznatog porijekla. U Brestovu su najstariji Zorani, dok se Marinkovići nazivaju i Ozrencima jer im je, po predanju, neka baba bila sa područja Ozrena. [3] |
Ovdašnji narod kaže kako na Krnjinu ima 27 sela 
|
Povijesni pregled
Ovo su područje naseljavali stanovnici ilirskog porijekla, koji su se, potom, miješali s Keltima i drugim povremenim doseljenicima, sve do prodora Rimljana i njihovog konačnog osvajanja ovih prostora, početkom nove ere.
Nakon višestoljetne nazočnosti Rimljana, tijekom 6. i 7. stoljeća, dolaze Slaveni, koji potiskuju i slaveniziraju zatečeno stanovništvo.
U ranom srednjem vijeku mjesta usorske doline nalazila su se u župi i "zemlji" Usori, upravno-teritorijalnoj oblasti kršćanskog stanovništva, kojom kao i većinom prostora današnje Bosne i Hercegovine, vladaju hrvatski narodni vladari Trpimirovića (9. - 11. stoljeće), s kraćim periodima srpske vladavine (npr. za vladanja velikog župana Časlava sredinom 10. st.). Nakon promjene vladajuće dinastije, Bosna ostaje dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva kojim vladaju Arpadovići s razdobljima bizantske vlasti.
Za vrijeme unutrašnjih sukoba između kralja i velikaša u Bosni početkom 15. stoljeća Turci su nastojali da direktnim miješanjem u te sukobe pojačaju svoj utjecaj na račun Ugarske. Radi toga je kralj Sigismund u ljeto 1415. uputio u Bosnu ugarsku vojsku. Jedan dio te vojske, pod Ivanom Konjarom, potukli su kod Doboja Turci koji su došli u pomoć bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću. Ovim su bila otvorena vrata turskom utjecaju u Bosni. Turci su osvojili Doboj. prije 1503 i držali u njemu posadu sve do 1835.
Razdoblje otomanske vlasti
Osvajački pohodi Turaka i jačanje turskog utjecaja u Bosni, doveli su do krupnijih migracija pravoslavnih kršćana, posebno krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kada dolazi do masovnijeg raseljavanja vlaškog, odnosno stočarskog stanovništva, nagomilanog u međuprostoru Maglaja, Doboja i Tešnja. Do toga je došlo nakon što je u Bosnu, a posebno u maglajski kraj, pristigao znatan broj Srba stočara, uglavnom iz plemena Banjana, s teritorija srednjovjekovne Stare Hercegovine. Zbog prenaseljenosti na tom malom prostoru, ali i pod turskom prinudom, ovi doseljenici se razmještaju u susjedne župe Ozren, Trebetin, Usoru i Vrbanju, tako da se Srbi usorskog kraja smatraju potomcima tih srpskih doseljenika iz Stare Hercegovine.Ovi pousorski prostori, u jednom povijesnom razdoblju pripadali su državi srpskog kralja Dragutina.
Krnjin je bio dijelom svojina velikog Gazi-Husrefbegova vakufa, osnovanog 1533. godine, pa se stoga čitav kraj i još do 20 stoljeća zvao još i Vakuf. U narodu se izgubilo znanje o prvobitnim granicama vakufskog posjeda u Krnjinu, s obzirom kako su već davno nastupile znatne promjene u samom vakufu na taj način što su obradive površine postale čitluci u privatnom posjedu. Tako je u novije vrijeme samo šuma bila vakufska, a zemlja bila begovska. Atari nekih današnjih naselja, koja sada predstavljaju cjeline, nekada su bili samo djelimično u vakufu (npr. delovi Rastuše, Vijačana, Cvrtkovaca, Jelanske i dr.). [3]
Od početka 18. stoljeća na području je formirana i Dobojska kapetanija. U austrijsko-turskom ratu 1683.-1699 turska posada Doboja predala se Austrijancima, koji su 16.10.1697. ušli u grad, ali ga nisu mogli dugo održati. U ponovnom ratu s Turskom (1716.-1718.) Austrijanci su, 1718., zauzeli i zapalili varoš i tvđavu, ali i ovog puta su je Turci povratili.
Nakon višestoljetne nazočnosti Rimljana, tijekom 6. i 7. stoljeća, dolaze Slaveni, koji potiskuju i slaveniziraju zatečeno stanovništvo.
U ranom srednjem vijeku mjesta usorske doline nalazila su se u župi i "zemlji" Usori, upravno-teritorijalnoj oblasti kršćanskog stanovništva, kojom kao i većinom prostora današnje Bosne i Hercegovine, vladaju hrvatski narodni vladari Trpimirovića (9. - 11. stoljeće), s kraćim periodima srpske vladavine (npr. za vladanja velikog župana Časlava sredinom 10. st.). Nakon promjene vladajuće dinastije, Bosna ostaje dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva kojim vladaju Arpadovići s razdobljima bizantske vlasti.
Za vrijeme unutrašnjih sukoba između kralja i velikaša u Bosni početkom 15. stoljeća Turci su nastojali da direktnim miješanjem u te sukobe pojačaju svoj utjecaj na račun Ugarske. Radi toga je kralj Sigismund u ljeto 1415. uputio u Bosnu ugarsku vojsku. Jedan dio te vojske, pod Ivanom Konjarom, potukli su kod Doboja Turci koji su došli u pomoć bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću. Ovim su bila otvorena vrata turskom utjecaju u Bosni. Turci su osvojili Doboj. prije 1503 i držali u njemu posadu sve do 1835.
Razdoblje otomanske vlasti
Osvajački pohodi Turaka i jačanje turskog utjecaja u Bosni, doveli su do krupnijih migracija pravoslavnih kršćana, posebno krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kada dolazi do masovnijeg raseljavanja vlaškog, odnosno stočarskog stanovništva, nagomilanog u međuprostoru Maglaja, Doboja i Tešnja. Do toga je došlo nakon što je u Bosnu, a posebno u maglajski kraj, pristigao znatan broj Srba stočara, uglavnom iz plemena Banjana, s teritorija srednjovjekovne Stare Hercegovine. Zbog prenaseljenosti na tom malom prostoru, ali i pod turskom prinudom, ovi doseljenici se razmještaju u susjedne župe Ozren, Trebetin, Usoru i Vrbanju, tako da se Srbi usorskog kraja smatraju potomcima tih srpskih doseljenika iz Stare Hercegovine.Ovi pousorski prostori, u jednom povijesnom razdoblju pripadali su državi srpskog kralja Dragutina.
Krnjin je bio dijelom svojina velikog Gazi-Husrefbegova vakufa, osnovanog 1533. godine, pa se stoga čitav kraj i još do 20 stoljeća zvao još i Vakuf. U narodu se izgubilo znanje o prvobitnim granicama vakufskog posjeda u Krnjinu, s obzirom kako su već davno nastupile znatne promjene u samom vakufu na taj način što su obradive površine postale čitluci u privatnom posjedu. Tako je u novije vrijeme samo šuma bila vakufska, a zemlja bila begovska. Atari nekih današnjih naselja, koja sada predstavljaju cjeline, nekada su bili samo djelimično u vakufu (npr. delovi Rastuše, Vijačana, Cvrtkovaca, Jelanske i dr.). [3]
Od početka 18. stoljeća na području je formirana i Dobojska kapetanija. U austrijsko-turskom ratu 1683.-1699 turska posada Doboja predala se Austrijancima, koji su 16.10.1697. ušli u grad, ali ga nisu mogli dugo održati. U ponovnom ratu s Turskom (1716.-1718.) Austrijanci su, 1718., zauzeli i zapalili varoš i tvđavu, ali i ovog puta su je Turci povratili.
19. stoljeće
Najznačajniji događaj u u lokalnoj povijesti Krnjina ili Vakufa bila je buna derventskog popa Jovice Ilića 1834. godine, čija je kuća bila u selu Detlaku. Priča se da je istovremeno s tom bunom bila buna i na desnoj strani Bosne, koju je vodio jedan hajduk (buna hajduka Vasilija Pavičića).
Kad je počela okupacija Bosne i Hercegovine 1878, bosanski ustanici su u dobojskom kraju vodili žestoke borbe prvo sa austrijskom 20. divizijom (14.8.-4.9.1878.), a zatim i sa novomobiliziranom 4. divizijom (4.-6.9.). Ustanici su nanijeli Austrijancima gubitke od 35 oficira i 992 vojnika.
Sve do u 19. stoljeća Krnjin je bio ogromno šumsko područje, koje je poslije aneksije Bosne i Hercegovine (1878) nemilosrdno iskorištavano u industrijske svrhe.
Najznačajniji događaj u u lokalnoj povijesti Krnjina ili Vakufa bila je buna derventskog popa Jovice Ilića 1834. godine, čija je kuća bila u selu Detlaku. Priča se da je istovremeno s tom bunom bila buna i na desnoj strani Bosne, koju je vodio jedan hajduk (buna hajduka Vasilija Pavičića).
Kad je počela okupacija Bosne i Hercegovine 1878, bosanski ustanici su u dobojskom kraju vodili žestoke borbe prvo sa austrijskom 20. divizijom (14.8.-4.9.1878.), a zatim i sa novomobiliziranom 4. divizijom (4.-6.9.). Ustanici su nanijeli Austrijancima gubitke od 35 oficira i 992 vojnika.
Sve do u 19. stoljeća Krnjin je bio ogromno šumsko područje, koje je poslije aneksije Bosne i Hercegovine (1878) nemilosrdno iskorištavano u industrijske svrhe.
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Tradicionalna privreda
|
U privrednom životu Krnjina bila su od značaja stočarska kretanja. Od starine su dolazili u Krnjin stočari iz Planine (podrazumijeva se planina Vlašić, op.), ali od sredine 20. stoljeća manje nego ranije. Dolazili su, u prvom redu, stočari od Kotor-Varoši, Imljana i Oćauša na Vlašiću. Dolazilu su u vijreme oko Lučindana (31.10.), a vraćali se oko Nikoljdana (19.12.). Ako je bila oštra zima, onda su ponovno dolazili o Simunjdanu (16.2.), a za normalnih zima tek oko uskršnjih poklada i onda ostajali do Blagovijesti, neki do Đurdevdana. To stočarsko periodično spuštanje bilo je povod naseljavanju mnogih današnjih rodova u Krnjinu.
I seljaci iz Krnjina imali su neku vrstu stočarskog kretanja. Nekada su ljudi iz Pojezne, a vjerojatno i iz drugih sela, tjerali svoje svinje na žir u Planinu, u Imljane. Tako je zapisano kako je Jakov Starčević iz Pojezne išao sa svojim svinjama na Vlašić još 1901. godine. |
Tradicionalna narodna odjeća
|
Iz zapisa Milenka Filipovića o vakufu Krnjin:
Do pre nekoliko godina devojke su nosile male crne fesove, a sada idu gologlave ili prekrivaju glavu maramom. Udate žene nose »kauk«: kotur od platna, a po njemu bela marama, učvršćena iglama. Ranije su žene nosile »krpu« oivičenu crnom musulom u širini od četiri prsta i s kikama na uglovima. Ispod brade je provlačen kaišić sa dve kukice. Kosa je spletena u dve debele pletenice, jer su u kosu dodavani upletnjaci od vune; pletenice su visile niz leđa, ispod krpe. Više nema toga da se u kosu upliće vuna, koja je ranije bojadisana u crno. Ali se i sada nose krpa i podbradnik, kojim se učvršćuje. U Ceranima pravoslavne devojke nose i sada »jagluke« (katolici vele »krpica«). Izlazi iz običaja nošenje divnih pregača sa poglavito geometrijskim ornamentima u vanredno ukusnim bojama. Rađene su u ćilimskoj tehnici, i stoga su ih zvali »ćilimačama«. Tkanice se izrađuju pomoću tkačke daščice. Ranije su za bojadisanj pređe i tkanina upotrebljavane domaće vegetabilne boje; kupovana je samo plava boja (»čivit«). IZVOR FILIPOVIĆ, Milenko S.: Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne. Sarajevo, 1969. |
Muška i ženska srpska narodna nošnja s područja Stanara
Izvor fotografije - Opština Stanari, službena stranica |
Društveno-socijalna organizacija
|
Za srodstvo se govorilo »stup«. Netko je nekome bio rod »po materinu« ili »po očevu stupu«. Neki su radili i razliku, pa su govorili da je »krv« rod po muškoj krvi, a »stup« rod po ženskoj krvi, po mlijeku. Planinci (područje Vlašića) su se ženili djevojkama iz »župe«, ali župa nije uzimala djevojke iz Planine. Planinci nisu dali takvoj njevesti da ide u rod prije nego što rodi: u Planini je ženama teže nego u Župi, pa se boje da ne bi pobjegla, odnosno ostala u rodu i ne vratila se.
Dugo se održavao običaj odlaska »u gajret«, na mobu, osobito za dovlačenje građe i crijepa. Domaćin koji zovne takvu mobu sprema hranu - a treba da zakolje štogod - i piće i ponese novac za čašćavanje sudionika u mobi kavom na putu. Običaji
Ranije je u Detlaku bio običaj da se o slavi čita »vaslava« i da se pije devet čaša rakije. Bio je proširen običaj da se žene zavjetuju sv. Sisoju i da poste, sve radi djece. Mladom nedjeljom se išlo u crkvu više nego običnom nedeljom (vrijeme mlade nedjelje dio je lunarnog računanja vremena; mjesečev ciklus u koji spadaju mladi dani jedan je od četiri mijene mjesečevoga ciklusa ili lunacije i traje približno sedam dana; mlada nedjelja je prva nedjelja nakon mladog mjeseca; mlada nedjelja i mladi dani u cijelom tjednu poslije mladog mjeseca, osobito utorak i petak, u pobožnosti i vjerovanju katolika, pravoslavnih i muslimana u Bosni zauzimaju važno mjesto). Crkva se inače uopće slabo posjećivala.
Najznačajniji običaj kod krnjinskih Srba su koledavci. Povorke maskiranih koledavaca idu u subotu navečer uoči Materica (a Materice su u pretposljednju nedjelju pred Božić). Sastav jedne povorke je otprilike kao i sastav svatova. Tako u povorci budu: »starješina«, »mlada« (muškarac maskiran kao nevjesta), »djever«, »kum«, »đače«, »jarac« i dr. »Mlada« se ponaša kao nevjesta. Koledavci ne izvode nikakve igre, nego pjevaju »koledavske« pjesme s karakterističnim pripjevom: »Koledo, ledeni!« ili »Koledo ledeno, koledo, medeno«. Svakako zbog sličnosti riječi »koledo« i »ledeno« tumači se da koledavci idu radi toga da ne bude leda i da se stoga zovu koledavci! U Krnjinu kažu da se takva povorka u okolici Prnjavora i na desnoj strani Bosne zove čarojice. Koledavci idu od kuće do kuće. Kada dođu blizu kuće, počnu s pjesmom pa pjevaju idući, tako da završe neposredno pred kućom: Koledo, ledeno, Koledo, medeno! Otvori vrata, domaćine, Koledo. ledeno. Koledo, medeno! Ova kuća poštena je Koledo, ledeno, Koledo, medeno! itd. Ako im domaćin ne otvori vrata, neće ući unutra. A kad im se otvore vrata, onda ulaze. Ali, ne ulaze svi u kuću. Naime, vjeruje se da ne valja da netko od promatrača prebroji koledavce: ako bi ih tko prebrojao, neki od njih bi morao umreti. Stoga ne ulaze u kuću nego neki ostanu napolju sakriveni. Da izbjegnu da ih ko prebroji, da sakriju svoj broj, nose sakrivene u mješini mačke ili miševe, naročito miševe. Broj koledavaca, pak, mora biti neparan. Oni koji će ući u kuću pozdravljaju sa »Dobro veće«, klanjaju se do zemlje, i »kako si, domaćine i vi svi ostala čeljadi?!« Onda »mlada« prilazi, klanja se, ljubi u ruku starješinu i svu čeljad redom. Neka »mlada« poljubi domaćinovu ruku usred lesice i u svaki članak od prsta, kao Što je nekada bio običaj na pravoj svadbi. »Stari svat« i »kum« nude čuturom hladnu i medenu (prekuhanu) rakiju, a »djever« podnosi jabuku radi darivanja »mlade«, i u jabuku su ubačeni srebrni novci (u novije vreme davane u ruku novčanice). Nakon što domaćin kuće primi njihovo »poštenje«, onda on daje svoje. Koledavci to primaju i obično ga, ako je po godinama stariji, ljube u ruku. Blagoslove dom i žele mu sreću i berićet. »Otrojiče u piću«, tj. tri puta piju (naginju tri puta iz posude) rakiju: prvo, za zdravlje domaćina i ukućana, druga za dobru sreću, a treća: »Božja nek nam bude na pomoći«. U kući koledavci otpjevaju »koledavske« pesme. Dok su oni u kući, padaju šale i zadirkivanje. Poslije toga koledavci zapjevaju: Otpremaj nas, domaćine, Koledo itd. Kad to otpjevaju, »jarac« iz društva zamekuće, drugi zableji kao ovca, treći riče kao goveče (i tako redom, imitirajući i druge domaće životinje). Tada domaćin, pored toga što je darivao »mladu« novcem, dariva ostale slaninom, pršutom, sirom, kukuruzom i dr. U družini je i »đače«. Taj đak je ranije čitao poneku narodnu pjesmu (to se ne radi više). I on se trebao darivati. Obično ga darivaju priglavcima, čarapama ili tkaninom i si. Nakon štorime darove i pozdrave se sa domaćinom koji im želi sretan put, koledavci odlaze s pjesmom. Ako ima pušku, domaćin ispali jedan metak. To je znak da su koledavci već bili kod njega, pa da ne bi došli i drugi. Ali, događa se ipak da dođu i drugi, pa i njih primaju. Ako neki domaćin ne bi otvorio vrata koledavcima da uđu u kuću, oni bi zavijali oko kuće kao kurjaci i bacali na kuću »sugreb« (zemlju koju su grebali nogama), pa ako im se ni poslije toga ne bi otvorilo, zapjevali bi: Viš’ kuće ti glogovi, Niž’ kuće ti grobovi! Ako bi se susrele dvije povorke koledavaca, moraju se potući. Koledavci poslije podijele među sobom što su skupili, ili skupljeno unovče, pa novac podijele, a ponešto dadnu i crkvi. Kao i kod Srba u Usori, i u Krnjinu su se priređivala masla u određene dane u proljeće, npr. u Jelanskoj u Ledeni ponedeljak. Masla su dan opće seoske molitve. Svako selo je imalo svoje maslište, obično na kakvom hladovitom mjestu. ispod cerova ili hrastova u njivama. Iz kuća donose na to mjesto tada maslo, sol, sjemenje i dr. da se »blagoslovi«. Na masla redovno dolazi svečenik. Sudionici te molitve ne idu preko njiva kao krstonoše. Na masla svi domaćini donose pune torbe najljepših jela. Postavi se zajednička sofra za koju sjedaju i svećenik, gosti iz obližnjih sela i sa strane i najugledniji domaćini iz sela. Bio je ranije običaj da se trgovci iz najudaljenijih varoši (Doboj, Derventa, Prnjavor) pozivaju da kao gosti nazoče maslima. (Inače, većina tog dana ruča kod svojih kuća.) U blizini sofre omladina igra kolo. Što preostane od te trpeze, podjeli se prosjacima. Na ta masla dolazili su i Muslimani kavedžije i muslimanski bijeli Cigani iz obližnjih varoši. Kod tih Cigana u varošima seljaci su najviše odsjedali, kad bi išli u grad pazarnim/sajmenim danom. A kad dođe žetva, onda ti Cigani idu po selima i seljaci ih darivaju kukuruzom i dr. kao u naknadu za konak (prenoćište). Gubi se običaj krstonoša. U Osinji su išle krstonoše tijekom mlade nedjelje po Spasovdanu, a u Seočanici baš na Spasovdan. I u Poiezni su išle u neki dan po Spasovdanu. U tim povorkama su sudjelovali samo muškarci. Išli bi preko žita i putem pjevali u Osinji, npr.: »Selo Osinja, Bože Gospodi, pomiluj nas!«). Vodica bi se svetila na četiri do pet mjesta. Pred krstonoše su pojedine kuće iznosile piće i mlijeko. Tako je bilo do pred prvi svjetski rat. U Seočanici je običaj bio obnovljen nešto prije Drugog svjetskog rata. |
Vjerovanja
Bilo je ranije dosta običaja se od hodža uzimaju zapisi i hamajlije. Neki hodža tako je dao zapis za kravu u kome je pisalo: »Čaduljo (ime krave), kad popiješ vodu ... ozdravi i daj mlijeko kao i do sada.« Zabilježeno e tako da je jedan čovjek imao hamajliju koja je za njega bila dobavljena od nekog hodže iz Dervente: krilo od slijepog miša uvijeno u srmeni konac, u sredini šuplje, da kroz tu šupljinu pogleda djevojku! U selu Osinjoj živeo je Jovo Nović, koji je bio od svećeničkog roda. Bavio se trgovinom, ali je također pisao i zapise. U narodu su se često javljali razni »proroci«, nekada psihopate, a nekada obične varalice. Tako Miljenko Filipović, u svome radu o etnologiji sjeveroistočne Bosne, bilježi što sam saznao o jednom takvom čoveku u Krnjinu. U Osinju je živio Stojan Petrić, koji je umro oko 1938. u starosti od 80 godina. Zvali su ga sveti Stojan, i većina ga je tako zvala iz poštovanja, a bliža okolina iz podsmjeha. On je jedanput bio obamro, bio opremljen kao mrtvac i trebao je biti sahranjen. Ali, on se osvjestio i ustao. Odmah je počeo pričati kako je bio došao kod sv. Petra, a on ga odveo Bogu, i Bog mu (Stojanu) govorio: »Što ćeš ti, Stojane, ovdje? Ja tebe još nisam zvao. Vrati se dolje... (da uči svijet)!« Od tada se on pročuo u bivšim srezovima tešanjskom, derventskom, prnjavorskom, maglajskom, žepačkom, travničkom i krajevima preko Bosne. Pročuo se kao sveti čovjek, sveti Stjepan, koji je razgovarao sa Bogom i sv. Petrom. Dolazili mu mnogi da im kaže šta je bilo i šta će biti s njima. Tako, npr., dolazili su da ga pitaju da li će žena roditi i si. Dolazili su mu da ih liječi od bolesti, da iscjeljuje rane itd. On se tada molio Bogu i tobože padao u zanos. Nije primao nagradu u novcu nego u stvarima: šećer, lješnjake i dr. Nosio se kao otmeniji seljak: čakšire i crveni šal (oko glave). Ostali običaji
Na Stanarima se nalazi mjesto Spasovište. Možda je u imenu tog mjesta očuvana uspomena na vršenje običaja spasovnice, koji je vrlo rasprostranjen po ostaloj Bosni. Kao lazarice idu po selima karavlaške djevojčice. Ni u ovom kraju, kao ni u Usori, nema običaja da uoči Petrova dana idu povorke dječaka s upaljenim lilama. Ako bi nastupila dugotrajna suša, priređivana je naročita molitva, ali je to činjeno rijetko. Dodole nisu poznate. Običaj je da prvi u selu zabrazdi najimućniji i najugledniji čovek. Kad se gradi nova kuća ili bilo kakva zgrada (npr. »kijer«, kiljer), kolje se kurban. *** Voćke na međama su ortačke, bez obzira tko ih je sadio. Svaki pomeđaš bere plod na svojoj strani. Dogodilo se da netko ima voćku na tuđoj zemlji. Do tih odnosa dolazilo je prilikom podjela; bilo je slučajeva da i čitav voćnjak bude na taj način podieljen, tj. da jednome pripadne zemlja, a drugome »bašća« (stabla voća). Vlasnik takvih voćaka ne može ih prodati trećoj osobi (da ta osoba ne bi radila štetu na zemlji), a i inače je vlasnik takvih voćaka ograničen u svojim pravima: može te voćke smatrati svojim i iskorištavat ih dok se ne osuše. Ko kalemi voćku na tuđoj zemlji ne stiče time nikakva prava na njoj: ona pripada onome na čijoj je zemlji. *** Najznačajniji običaj kod krnjinskih Srba su koledavci, ili kako se još zovu Koleda (hrv. kolenda). Povorke maskiranih koledavaca idu u subotu navečer uoči Materica (a Materice su u pretposljednju nedjelju pred Božić). Sastav jedne povorke je otprilike kao i sastav svatova. Tako u povorci budu: starješina, mlada (muškarac maskiran kao nevjesta), djever, kum, đače, jarac i dr. Mlada se ponaša kao nevjesta. Koledavci ne izvode nikakve igre, nego pjevaju koledavske pjesme s karakterističnim pripjevom: Koledo, ledeni! ili Koledo ledeno, koledo, medeno. Svakako zbog sličnosti riječi koledo i ledeno tumači se da koledavci idu radi toga da ne bude leda i da se stoga zovu koledavci! U Krnjinu kažu da se takva povorka u okolici Prnjavora i na desnoj strani Bosne zove čarojice. |
Tradicijska arhitektura
U stara vremena, pažljivo su se birala mjesta gdje će se kuće izgraditi. Kuća se nikada nije gradila na mjestima gdje su nekada bila groblja ili gdje je križaju putevi jer se vjerovalo da takva mjesta donose nesreću.
Najstarije kuće, koje se pamte, bile su brvnare, pokrivane cijepanom hrastovom daskom, zvanom šindra. Poslije Drugog svjetskog rata se počinju gradti zidane kuće.
Kuće su se obično dijelile po pola, na dvije prostorije. U jednoj je bilo ognjište, a u kutovima slama na kojoj su spavala djeca, i ona se zvala kuća, a u drugoj su spavali muž i žena i ona se zvala soba. Svaka domaćinska kuća imala je u okolini više drvenih pomoćnih zgrada: kijer, ambar, kačaru, štalu, svinjac, kokošinjac, sušaru, itd.
Od kovanih predmeta upotrebljavani su: verige, sač, ožeg, maše, sadžak, vagača, čatal, greben; od drvenih: vedrica, sofra, čanak, dolap, preslica, vreteno, stupa, natra, parjenica, pratljača, rašak, pracijep, jaram, itd.
Najstarije kuće, koje se pamte, bile su brvnare, pokrivane cijepanom hrastovom daskom, zvanom šindra. Poslije Drugog svjetskog rata se počinju gradti zidane kuće.
Kuće su se obično dijelile po pola, na dvije prostorije. U jednoj je bilo ognjište, a u kutovima slama na kojoj su spavala djeca, i ona se zvala kuća, a u drugoj su spavali muž i žena i ona se zvala soba. Svaka domaćinska kuća imala je u okolini više drvenih pomoćnih zgrada: kijer, ambar, kačaru, štalu, svinjac, kokošinjac, sušaru, itd.
Od kovanih predmeta upotrebljavani su: verige, sač, ožeg, maše, sadžak, vagača, čatal, greben; od drvenih: vedrica, sofra, čanak, dolap, preslica, vreteno, stupa, natra, parjenica, pratljača, rašak, pracijep, jaram, itd.
PRIČE IZ PLANINE
|
Starine i predanja s Krnjina (Vakufa)
Po Krnjinu ima mnogo raznovrsnih starina, ali su predanja u narodu srazmerno veoma oskudna. I po Krnjinu se priča da su tu nekada stanovali »Grkovi« (Grci), koji su bili došli iz Grčke, pošto je ovde bila pustinja. U Ceranima ima »grčko groblje«, a u Pojeznoj je bila »grčka crkva«. Tu se svet i sada skuplja na sabor na llindan, i mesto se zove Grčko Zborište. U Osinjoj su tri stećka (»mramora«) a jedan u Krnjinu. Mramorja ima i u Cvrtkovcima. Za mramorje u Cvrtkovcima se priča da su ga nosile vile, pa ga spustile kad je naišla neka voda, a one poletele da je zaustavljaju. Inače se priča da su stećke donosili divovi (»džinovi). U selu Crnči je mala humka Gričana. Seljani su gledali kako na njoj gori svetlost (fosforcscencija). Tako isto su gledali svetlost i na Kozjoj glavici, koja je između Jelanske i Cvrtkovaca. Gde god se zapaža ta pojava, veruju da ima nečega u zemlji (blago). U selu Brestovcu, a kraj same Ukrine, nalazi se neka zidina. Zove se Gradina. Kod te Gradine ima i stećaka. Priča se da je na njivi Podrumašici bila crkva, kojoj su dolazili radi pričešća ljudi iz sela na levoj strani Ukrine. Neka zidina i u Rastuši se zove Gradina. Osobitu starinu predstavljaju Hambarine u Detlaku, — to su starinske žitne jame. O njima je pisao Košta Herman (Glasnik Zem. Muzeja IV, 243 i d.). I na granici između sela Osinje i Pojezine ima njiva zvana Hambarine, koja je takođe prozvana po takvim »hambarinama«: tu je nekoliko jama oblepljenih iznutra malterom, koje su već zatrpane. Neki kažu da je u te jame skupljano žito od desetine. U Cvrtkovcima je Svatovsko groblje, sada krčevine. Kažu da je to groblje muslimanskih svatova. U Crnči, pak, ima Djevojačko groblje: po predanju, na tom mestu su izginule neke devojke. Priča se da je na starom pravoslavnom groblju u Pojezini bila i crkva i da su je zapalili sejmeni. Takođe priča se da je i na Drijenu bila crkva. U Pojezni i u Osinji sam slušao kako je i u šumi u Motajici, severozapadno od Dervente, bila crkva koja je »otišla« u Slavoniju; kako se »kretala«, tako da su ostala povijena stabla. A »prebegla« je zato što se neki Musliman pomokrio uz nju. Jedno mesto u Krajinu se zove Pratrovina. Međutim, do pre nekoliko godina u čitavom kraju nije uopšte bilo katolika, pa ni fratara. U Pojeznoj je ranije bio »čador«, pokretna šator-crkva. Platno od tog čadora čuvano je doskora, pa su od njega načinjene zavese za školsku pozornicu. I sada stoji crkva koja se podigla mesto čadora. Crkva je malena. Sem Što joj je apsida izvedena polukružno, osnova je pravougaona. Unutra je ženska crkva odvojena pregradom. Pokrivena je drvetom. Kažu da je mesto trpeze bila u oltaru neka ploča sa natpisom, koja je odneta u Prnjavor. U crkvi je jedan diskos od olova (?). Natpis na njemu pokazuje da je diskos pripadao nekadašnjoj čador-crkvi, ali je godina na diskosu urezana pogrešno. Poznati sakupljač starina iz Sarajeva A. Poljanić odneo je neku rukopisnu knjigu iz Pojezne (Oktoih?). Jedan Božidarov oktoih se čuva u crkvi u Osinji. Priča se da je u selu Ceranima, u osinjskoj parohiji, bila škola. U njoj su đaci učili i »poslovički«, i ljudi su znali i među sobom govorili »poslovički«. Bilo je više svešteničkih rodova u Vakufu ili Kmjinu, pa po seoskim kućama ima i sada crkvenih knjiga. Tako, npr., u Lugonića u Jelanskoj, od kojih je bio poslednji sveštenik Mihailo Lugonjić, jelanski paroh (rođen 1847, rukopoložen 1872, umro 1889), imaju: Službenik (Moskva, 1794), Plastir (Budim, 1829) i Trebnik (Moskva, 1855). Pojedini seljaci koji imaju takvih knjiga pišu iz njih »zapise«. Tako, npr., Jovan Nedić u Osinju ima neku knjigu i piše zapise. On je unuk popa Đoke, koji je i sam pisao zapise. I u Krnjinu je poznat Kosto Bijelić iz Štrbaca (prnjavorski srez), koji je imao crkvenih knjiga i pisao zapise. O postanku Vakufa ne zna se u narodu ništa određeno. Priča se samo da je sopstvenik Vakufa dobio od sultana na dar toliko zemlje koliko može na konju da obrađuje za dan. Dok je tako obilazio, crklo je pod njim devet konja, a on još nije bio stigao do tačke odakle je pošao. Da bi sastavio krug, bacio je ular. Po narodnom predanju, mesto Ularice dobio je ime po tome što je tu pao taj ular. U narodnom predanju očuvano je dosta uspomena da su to bili slobodni seljaci pre nego što ih je vakuf pokmetio. Stari ljudi su govorili: »Ovo je naša dedovina i pradedovina, a nije vakuf«. Kažu da su ovde živeli pre nego što je Vakuf »uzeo na se« ovaj kraj i pokmetio mu stanovnike: Bogdanovići, Mišurići, Raukovići, Đermanovići, Bojici i Nagradići. Pošto ti rodovi nisu tu tako odavno, a vakuf je iz 16. veka, navedeno predanje treba razumeti drukčije. Vakuf je, znači, bio neko vreme pust, a pošto sama šuma u to vreme nije donosila prihoda, uprava vakufa nije o njemu uopšte vodila računa. Pošto se svet naselio u većem broju po Vakufu, onda je uprava vakufa povela računa i zatražila da joj plaćaju hak svi koji su se naselili na vakufskoj zemlji. Vakufske čifčije bile su u nešto povoljnijem položaju nego čifčije aga i begova, jer su čifčije na vakufskoj zemlji imale da daju samo desetinu državi i trećinu vakufu, dok su ostali morali da daju i više. Najznačajniji događaj u lokalnoj istoriji Krnjina ili Vakufa bila je buna đerventskog popa Jovice Ilica 1834, čija je kuća bila u selu Detlaku. Na žalost, veoma malo se zna i priča u narodu o toj buni. Ni u samom Detlaku nisam mogao ništa da saznam. Priča se da je istovremeno s tom bunom bila buna i na desnoj strani Bosne, koju je vodio jedan hajduk: buna hajduka Vasilja Pavičića. Po Krnjinu je takođe bilo dosta hajduka. Najviše se priča o hajduku Milicu Ikiću, koji je bio rodom iz Osinje. Priča se da je imao hamajliju, pa ga nije moglo pogoditi puščano zrno sve dok nije napao neke radnike »Pemce« (Čehe). Posle ga je namamio neki fratar, pa je poginuo u Pribiniću. Mnogo se priča o nekoj »buni na Svinjaru«. Neki subaša zadržao jednu devojku. Majka zaklela sinove svojim mlckom. Oni skočili i potrčali u subašin čardak, oslobodili sestru i ubili Turčina. Odmah su se počeli okupljati i jedni i drugi: pravoslavni i muslimani. Veruju da je u borbi na Svinjaru učestvovao i kralj Petar I. Celu stvar smatra se da je izdao neki Despotović, koji je prebegao u Slavoniju. Otada je nastala hajdučija. IZVOR FILIPOVIĆ, Milenko S.: Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne. Sarajevo, 1969. |
Po planini i po kraju
Stanari KOORDINATE: 44.74946, 17.8307; NADMORSKA VISINA: 231 m; BROJ STANOVNIKA: 1015 (2013.); WIKIPEDIJA
|
Stanari su naselje i općina na sjeveru Bosne i Hercegovine. Do 1958. godine Stanari su imali status općine. Dana 9.9.2014. usvojen je zakon o formiranju općine Stanari. Time su naseljeno mjesto Stanari i okolnih 12 naseljenih mjesta izdvojeno iz općine Doboj u novu općinu Stanari. Naselja u ovoj općini su: Brestovo, Cerovica, Cvrtkovci, Dragalovci, Jelanjska, Ljeb, Mitrovići, Osredak, Ostružnja Donja, Ostružnja Gornja, Radnja Donja, Raškovci i Stanari.
Temelj gospodarskog života općine čine rudnik lignita Stanari, te istoimena termoelektrana koja je u izgradnji. Izgradnja TE Stanari je jedna od najvećih investicija u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine. Godišnje bi trebala proizvoditi oko 2 milijuna MWh električne energije. STANOVNIŠTVO Kretanje broja stanovnika mjesta Stanari u prošlosti: 2013. - 1015 stanovnika; 1991. - 1299 stanovnika (od čega Srbi 1204 stanovnika - 92,68%, slijede Hrvati s 20 - 1,53%, Muslimani 1 stanovnik i dr.); 1981. - 1301 stanovnik; 1971. - 1224 stanovnika. Rudnik lignita StanariRudnik Stanari je rudnik ugljena lignita smješten u općini Stanari. Ugljenosni bazen rudnika Stanari smješten je na obroncima planine Krnjin.
POVIJESNI RAZVOJ Prvi geološki podaci o ugljenu u stanarskom bazenu datiraju s početka 20. stoljeća (F. Katzer). Iskorištavanje ugljena u Stanarima je započela 1948. godine na otvorenom kopu Raškovac. Podzemna eksploatacija je počela 1955. i trajala je do 1975. godine u sjevernom dijelu bazena (kopovi 1, 2, 3 i 4). U južnom dijelu, otkopavanja su obavljana od 1974. do 1980. (kop Ostružnja). Počevši od 1974, iskopavanje ugljena je uglavnom bilo koncentrirano na površinskim kopovima, kada je u sjeverozapadnom dijelu bazena i otvoren površinski kop Raškovac. Projektirani godišnji kapacitet proizvodnje od 600 000 tona je postignut samo 1989. i 1990. godine. Rudnik Stanari osigurava najviše radnih mjesta na području planine Krnjin. Od sredine 1980-ih godina rudnik se suočavao s ozbiljnim financijskim problemima i pobunama radnika. Problemi su se pogoršali s događajima 1990-ih godina i velikim gospodarskim padom. Zbog nedostatka sredstava i ulaganja u obnavljanje i nabavku nove opreme, razina proizvodnje je iz godine u godinu opadala. Godine 2004. proizvodnja je gotovo stala. Od maja/svibnja 2004. vlasnik rudnika je ETF grupa, a rudnik (2015. god.) zapošljava 539 radnika. U 2013. godini rudnik je proizveo 881.632 tone lignita za potrošače u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Rekordna godina je bila 2012. kada je proizvedeno 1.087.927 tona. Uz rudnik gradi se i termoelektrana koja će koristi stanarski lignit (informacija iz 2015. godine). Izgradnja TE Stanari je jedna od najvećih investicija u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine. Godišnje bi trebala proizvoditi oko 2 milijuna MWh električne energije. IZVORI Wikiwand: Rudnik Stanari ETF Grupa: Rudnik Stanari 
Rudnik ugljena
Velićina rudnika ugljena u Stanarima i opseg njegova zadiranja u prostor Krnjina vidljiv je i na satelitskim snimcima poput ovoga s GoogleEarth-a (2015. godina) |
Stanari
Izvor fotografije: Wikiwand 
Stanarski lignit
ima dokazano nizak sadržaj pepela i sumpora, kao i prihvatljivu toplotnu vrijednost za lignitni ugljen. Na kopovima Raškovac i Ostružnja jalovina se uglavnom sastoji od gline i pijeska. Na kopu Raškovac debljina sloja jalovine varira od 25 do 40 metara. Debljina lignita je ujednačena, u rasponu od 10 do 15 metara, sa dva međusloja meke gline. Na kopu Ostružnja sloj jalovine se zgušnjava u pravcu od zapada ka istoku. Debljina se kreće od 20 do 40 metara u zapadnim i centralnim djelovima kopa, a od 50 do 60 metara u istočnom dijelu. U zapadnom dijelu Ostružnje debljina sloja lignita se kreće od 5 do 13 metara, dok se odatle ka istoku kreće od 5 do 8 metara. Kao i na kopu Raškovac, sloj lignita je razdijeljen sa dva međusloja meke gline. 
Pogled na otvoreni kop iz zraka
|
Jelanjska KOORDINATE: 44.795, 17.8878; NADMORSKA VISINA: 224 m; BROJ STANOVNIKA: 481 (2013.); WIKIPEDIJA
|
Jelanjska je naseljeno mjesto u općini Stanari. Do formiranja općine Stanari 2014. godine nalazila se u sastavu općine Doboj. Graniči se sa selima: Cvrtkovci, Raškovci, Ostružnja Donja, Ostružnja Gornja, (općina Stanari), Tisovac i Ljeskove Vode (opština Doboj). Selo se prostire na površini od oko 1,571 hektara, nadmorske visine do 313 metara.
Bogata je prirodnim resursima, kao što su šume, veliki broj izvora pitke vode i plodnim zemljištem. U Jelanjskoj se nalazi područna, petogodišnja Osnovna škola "Desanka Maksimović", koja pripada središnjoj školi u Stanarima. STANOVNIŠTVO Jelanjska je broji oko 200-300 domaćinstava. Stanovništvo pretežno živi od poljoprivrede, dok je manjina zaposlena u lokalnim poduzećima, a jedan mali dio privremeno boravi u inozemstvu. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 481 stanovnika; 1991. - 701 (od toga: Srbi 682 - 97,29%; Ostali 16 - 2,282%; Jugoslaveni 3 - 0,428%); 1981. - 843; 1971. - 827. |
Jelanjska
Autor fotografije: Suvajac; Wikipedija |
Stanovi
|
Djevojačka pećina
Djevojačka pećina nalazi se petnaestak kilometara od Doboja. Njezina dužina je 115 metara. Na ulazu je široka oko 20 metara, dok je na izlaznom dijelu široka oko 10 metara. Visina pećine je oko 14 metara na samom ulazu, a 7 metara na izlazu. Špilja se proteže kroz cijelo brdo koje je puno pitke vode, a kroz nju protječe potok Goruža s tri izvora koji se nalaze 300 metara udaljeni od pećine. Siromašna je špiljskim nakitom, a svod je na više mjesta prekinut tako da su pojedini dijelovi špilje obasjani. Špilja je stoljećima služila kao skrovište, te je tako i u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata služila kao skrovište pripadnicima raznih vojski. Ni za najvećih ljetnih vrućina temperatura u špilji ne prelazi 18-20 stupnjeva. U špilji su se okupljali mladi ljudi, a posebno je slavlje bilo za Prvi maj. Ispred nje je u drugoj polovici 20. stojeća više od 30 godina stajala jedna radionica (izrađivale su se pipe za bačve, u suradnji s Talijanima). NARODNA PREDAJA Mještanima je špilja bila poznata još za vrijeme vladavine Turaka. Prema legendi prvo se zvala Hajdučka pećina jer je služila hajducima kao skrovište, i u njoj se nalazila mala drvena crkva, prva crkva na Krnjinu, koju su Turci zapalili nakon izdaje nekih mještana Djevojka koja se starala o crkvi je skočila sa svoda špilje, a na zidu je ugljenom napisala da je to uradila zbog sramote što je crkva zapaljena. Po tome događaju špilja je dobila današnji naziv. Prema drugoj predaji kod špilje su se sastajale djevojke i momci i ovdje su se rodile mnoge ljubavi. PRISTUP Do Djevojačke pećine dolazi se regionalnom cestom Doboj - Stanari, a zatim seoskim putem kroz Stanove. IZVORI I LITERATURA WIKIPEDIJA: Djevojačka pećina (Doboj) Sanja Čakarević: Djevojačka pećina kao magnet za turiste. Nezavisne. 1.7.2009. |
KAFA U 5 - DJEVOJAČKA PEĆINA DOBOJ
Proizvodnja: Elta HD; Datum objave: 11.4.2016. Opis: Na 15 kilometara od Doboja prema Stanarima u selu Stanovi nalazi se Djevojačka pećina. Za postojanje pećine, znalo se još i u tursko doba, a kako danas izgleda provjeravala je naša ekipa. |
Brestovo KOORDINATE: 44.818611, 17.781389; NADMORSKA VISINA: 216 m; BROJ STANOVNIKA: 776 (2013.); WIKIPEDIJA
Brestovo je naseljeno mjesto u sastavu općine Stanari. Do 2014. godine nalazilo se u u sastavu općine Doboj. Nalazi se na kranjem zapadnom dijelu Krnjina, uz obalu rijeke Ukrine.
POVIJEST NASELJA
Brestovo je osnovano u 16. stoljeća kao župa Brestovo. Tijekom povijesti bilo je i granica između Osmanskog carstva i Austro-Ugarske.Tu se i dalje nalazi tvrđava Gradina koja potječe iz 16. stoljeća.
STANOVNIŠTVO
Brestovci su se podosta selili. Tako je prvi Sabor Brestovaca održan 30.8.2014. godine u selu Gornja Lupljanica (južno od Dervente) u njegovom zaselku Brestovci (ne miješati sa selom Brestovo). Brestovci su, prema predanju, starinom iz Crne Gore, a primjerice u Gornju Lupljanicu su se doselili u prvoj polovici 19. stoljeća s Krnjina iz sela Brestova, po kome su i dobili naziv Brestovci. Najveći dio Brestovaca slave svetog Nikolu, Brestovci u Gornjem Detlaku (kod Dervente) slave svetog Stefana, a Brestovci u Trnjanima (kod Slavonskog Broda) slave svetog Trifuna. Odatle su se i dalje iseljavali; Iz Gornje Lupljanice Miko Brestovac se sredinom 19. stojeća odselio u Ritešić, a njegovi potomci dalje su se raseljavali po dobojskim selima Trnjani i Glogovica, te u Trnjane kod Slavonskog Broda. Aleksa Brestovac iz Gornje Lupljanice odselio se u Gornji Detlak u drugoj polovici 19. stoljeća, i u tom selu i danas žive njegovi potomci, a Luka Brestovac se pred kraj 19. stoljeća odselio u Donje Božince kod Doboja.
Kretanje broja stanovnika Brestova kroz povijest: 2013. - 776 stanovnika; 1991. - 1254 stanovnika (veliku većinu činili su Srbi 1192 st. - 95,05%, Hrvata su bila 2 - 0,15%, Jugoslavena 13 - 1,03%, i dr.); 1981. - 1417 stanovnika; 1971. - 1513 stanovnika.
POVIJEST NASELJA
Brestovo je osnovano u 16. stoljeća kao župa Brestovo. Tijekom povijesti bilo je i granica između Osmanskog carstva i Austro-Ugarske.Tu se i dalje nalazi tvrđava Gradina koja potječe iz 16. stoljeća.
STANOVNIŠTVO
Brestovci su se podosta selili. Tako je prvi Sabor Brestovaca održan 30.8.2014. godine u selu Gornja Lupljanica (južno od Dervente) u njegovom zaselku Brestovci (ne miješati sa selom Brestovo). Brestovci su, prema predanju, starinom iz Crne Gore, a primjerice u Gornju Lupljanicu su se doselili u prvoj polovici 19. stoljeća s Krnjina iz sela Brestova, po kome su i dobili naziv Brestovci. Najveći dio Brestovaca slave svetog Nikolu, Brestovci u Gornjem Detlaku (kod Dervente) slave svetog Stefana, a Brestovci u Trnjanima (kod Slavonskog Broda) slave svetog Trifuna. Odatle su se i dalje iseljavali; Iz Gornje Lupljanice Miko Brestovac se sredinom 19. stojeća odselio u Ritešić, a njegovi potomci dalje su se raseljavali po dobojskim selima Trnjani i Glogovica, te u Trnjane kod Slavonskog Broda. Aleksa Brestovac iz Gornje Lupljanice odselio se u Gornji Detlak u drugoj polovici 19. stoljeća, i u tom selu i danas žive njegovi potomci, a Luka Brestovac se pred kraj 19. stoljeća odselio u Donje Božince kod Doboja.
Kretanje broja stanovnika Brestova kroz povijest: 2013. - 776 stanovnika; 1991. - 1254 stanovnika (veliku većinu činili su Srbi 1192 st. - 95,05%, Hrvata su bila 2 - 0,15%, Jugoslavena 13 - 1,03%, i dr.); 1981. - 1417 stanovnika; 1971. - 1513 stanovnika.
Crnča KOORDINATE: 44.844285, 17.910387; NADMORSKA VISINA: 179 m; BROJ STANOVNIKA: 775 (2013.); WIKIPEDIJA
|
Selo Crnča se nalazi u južnom dijelu općine Derventa, na sjevernim obroncima Krnjina, na niskom pobrđu između središnje mase Krnjina i planina Vučijak. Sastoji se od zaselaka: Bučani, Banica, Brezičani i Donjani. Graniči se sa selima Sočanicom, Osinjom, Tisovcem i Jelanjskom, a prostire se na 24 km2. Cijeli predjel je nisko brdovit, s blagim padinama, i razmjerno širokim dolinama riječica i potoka. Kuće u selu su razbacanog tipa. Crnča je 1978.godine postala mjesna zajednica. Selo je priključeno na auto-cestu Banja Luka - Doboj, koja dobrim dijelom prolazi kroz Crnču.
Selo ima pravoslavnu crkvu, posvećenu 2007. godine. Crkvena slava sela je Sveta Petka Paraskeva (27.10.). U selu je podignuta spomen ploča palim borcima rata 1992.-1995. |
STANOVNIŠTVO
U selu oko 280 domaćinstava živi oko 800 stanovnika (2013.), a osnovno zanimanje stanovnika je poljoprivreda. Prije rata 1992.-1995. ovo je bilo jedno od najnerazvijenijih područja kraja oko Dervente i dosta Crnčana je radilo u derventskim poduzećima, pa i širom tadašnje države, dok se sada veliki broj mještana nalazi na radu u inozemstvu, većinom u Austriji i Italiji. Osnovno zanimanje u selu je poljoprivreda, a uglavnom se proizvodi za vlastite potrebe, te govedarstvo. Poslije rata ostalo je nekoliko domaćinstava koja se bave ovčarstvom. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 775 stanovnika; 1991. - 1019 stanovnika (od toga Srbi, 1003 - 98,42%, Muslimani - 0,29%, Muslimani - 0,29%, Jugoslaveni - 0,68%); 1981. - 1154 stanovnika; 1971. - 1165 stanovnika. |
Cerovica KOORDINATE: 44.7119, 17.8708; NADMORSKA VISINA: 232 m; BROJ STANOVNIKA: 1120 (2013.); WIKIPEDIJA
|
Cerovica je naselje u općini Stanari. Ime je dobilo po gustim cerovim (hrastovim) šumama u okolici.
Kroz Cerovicu prolazi glavna cesta između Tešnja i Prnjavora, koja dijeli selo na dvije polovice: Vranjak i Brezik. Na sredini sela je pored ceste brežuljak Gojakovac, na kojem se nalazi pravoslavna crkva Svetih apostola Petra i Pavla. POVIJESNI RAZVOJ Kada se posvećivala srpska pravoslavna crkva, posvećena Sv. Apostolima Petru i Pavlu, na Petrovdan 1892. godine, u Cerovici je živjelo 48 srpskih pravoslavnih obitelji. Stanovništvo se bavilo zemljoradnjom, stočarstvom i pčelarstvom. Svećenik je tada bio pop Kosta Anđelić. U svIbnju/maju 2014. u Cerovici je otvoren Zavičajni muzej "Gojakovac". Ime je dobio po hajduku Gojku, u ovome kraju četovao osam godina, braneći narod od turskih zulumćara. STANOVNIŠTVO Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2013. - 1120 stanovnika; 1991. - 1701 (od toga: Srbi 1682 - 98,88%, Hrvati 6 - 0,353%, Jugoslaveni 6 - 0,353%, i ost.); 1981. - 1858; 1971. - 1572. |
Cerovica, s crkvom sv. Apostola Petra i Pavla
Autorica fotografije: Inga Cvijanović, Wikipedija |
|
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla kod Cerovice
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla kod Cerovice je manastir Srpske pravoslavne crkve koji pripada Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Crkva u Cerovici je dovršena u svibnju/maju, a posvetio ju je na Petrovdan, lipnja/juna 1892. godine mitropolit Đorđe Nikolajević. U selu je tada bilo 48 srpskih pravoslavnih domova, koje je opsluživao pop Kosta Anđelić. Crkva je podignuta na sredini sela, na brežuljku zvanom Gojakovac, s desne strane glavne ceste između Tešnja i Prnjavora. Kum crkve na posvećenju Teodor Đurić zemljoradnik iz sela Male Bukovice, dao je pored obilne hrane i pića (vola, 10 janjeta, bure piva i 60 oka vina) i 200 f. priloga na crkveni tas. Ustaše su oštetili crkvu tijekom Drugog svjetskog rata. U crkvi se nalazi antimins, posvećen od strane Mitropolita Gavrila Mikića 1749. godine. Antimins, u pravoslavnim crkvama, je četverokutna tkanina s ušivenim moćima nekoga sveca i slikom Kristova polaganja u grob; drži se na počasnoj trpezi (zajedničkom stolu za blagovanje) i služi za posvećenje darova. Manastir se nalazi na popisu zaštićenih nepokretnih kulturno-povijesnih dobara Republike Srpske. IZVOR WIKIPEDIJA: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Cerovici |
Cerovica, crkva sv. Apostola Petra i Pavla
Autorica fotografije: Inga Cvijanović, Wikipedija |
|
Cerovička pećina
Tijekom 2014. godine obavljana su snimanja zapadnog dijela općine Doboj, na području Doboj-Vitkovci-Osinja, do granice s općinom Teslić, tj. na zapadnim i južnim padinama planine Krnjin. Prilikom obilaska sela Cerovice otkrivena je špilja, do tada nepoznata stručnoj javnosti. Među lokalnim stanovništvom ona nosi naziv Vukovića pećina ili Cerovička pećina. Nalazi se oko 20 km od Doboja, dolinom Usore, na južnim padinama planine Krnjin. Pripada dijelu nižih pobrđa, dok su glavna karakteristika terena prostrane i duge kose blagih strana. Cerovička pećina je udaljena 5 km zračne linije od eponimnog špiljskog staništa Rastuša kod Teslića. Špilja se nalazi na jednoj od dugih brdskih kosa koje prate teren istok-zapad, usječena u sjeverni dio ove brdske kose. Ulaz u nju je do rata 1992-1995. godine bio najvećim djelom zatrpan, ali je za potrebe skrivanja stanovništva i vojske ulaz otkopan. Do špilje vodi strma staza, dok je plato ispred nje jako mali i sjeverno od špilje teren ponire u provaliju, ispod koje se nalazi aktivan izvor. Ulaz je danas visine 1 m i širine 1.5 m s oštrim nagibom terena prema unutrašnjosti. Špilja se sastoji od ulazne dvorane, koja je djelom pokrivena obrušenim kamenjem sa svoda, dok je drugi dio pod špiljskim sedimentima, mahom sastavljenim od glinovitog tla i sitnijih stijena, nastalih procesom kalcifikacije. Zbog kapanja vode sa svodova i temperature koja nikad ne prelazi 15°C, špilja je vlažna na cijeloj površini. Južno od glavne dvorane vodi dugi usječeni koridor, koji se na svom kraju grana u manje kanalne špiljske sustave, koji nisu istraženi do kraja. Na površini Cerovičke pećine, najvećim djelom u njenim kutevima, pronađen je relativno brojni keramički materijal. Površinski keramički materijal za sada ukazuje da se radi o lokalitetu kasnog brončanog doba, s mogućim tragovima iz dalje prošlosti. Keramika ja kvalitetne proizvodnje, rađena rukom s tragovima glačanja. Od tipološki pretpoznatljivih i kronološki osjetljivih primjeraka, javljaju se karakteristični obodi s tordiranim i facetiranim obodima. Životinjske kosti, osim onih novijeg porijekla, kao i ostali materijal, nije pronađen. Špiljska staništa s tragovima ljudskih aktivnosti jako su rijetka na području sjeverne Bosne, stoga u znanstvenom smislu ovaj lokalitet predstavlja izniman slučaj za rješavanje određene problematike naselja i naseljenosti sjeverne Bosne u kasnoj prapovijesti. [IZVOR: 2] |
Cerovička pećina
Cerovička pećina
|
Doboj
|
Grad Doboj razvio se na izlazu iz maglajsko-dobojske klisure na ušću rijeke Spreče u Bosnu, u širokoj aluvijalnoj ravni rijeke Bosne (143 m nadmorske visine) i na terasastim dolinskim stranama. Važan je prometni čvor željezničkih pruga i cesta, koji vežu razne krajeve Bosne s dolinom rijeke Bosne i središnju Bosnu s dolinom Save.
Doboj se prvi puta spominje 1415. godine kao grad na važnom putu iz Hrvatske u Bosnu. Na uzvisini je u 15. stoljeću sagrađen grad s palačom i osmostranom kulom, a u 17., 18., i 19. stoljeću oko njega su se vodile česte borbe između Turaka i Austrijanaca. |
Položaj Doboja Jezgro naselja nalazi se na dijelu aluvijalne ploče na lijevoj obali rijeke Bosne, gdje se iz dva suprotna smjera slivaju pritoke Usora i Spreče, i rubne najniže ogranke planinskih masiva Krnjina, Ozrena i Trebave. 
Stara karta Doboja i njegove okolice
Izvor: Enciklopedija Jugoslavije Dobojski logor 1915—17.
Od 27.12.1915 do 5.7.1917. u Doboju je Austro-Ugarska formirala zarobljenički logor kroz koji je prošao 45.791 internirac. Srba, mahom iz istočne Bosne: muškaraca - 16.673, žena i djece - 16.996; vojnika, građana, žena i dijece iz Srbije - 9172, iz Crne Gore — 2950. Internirci u ovom logoru živjeli su pod užasnim uvjetima. Od iscrpljenosti je umiralo na desetke osoba dnevno, a samo u jednom mjesecu pomrlo je 643 djece. Dio dobojskih interniraca prebacivan je u logor u Sopronek u Mađarskoj, i to redovno u transportima s otvorenim vagonima usred zime, tako da su mnogi internirci poumirali na putu, naročito sitna djeca. ENCIKOPEDIJA JUGOSLAVIJE |
Praktično
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Izvor: Wikipedija - Krnjin
[2] ŽIVKOVIĆ, Miroslav: Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme. Cerovica 2015.
[3] Tradicija krnjinskog područja. Opština Stanari - službena stranica
[2] ŽIVKOVIĆ, Miroslav: Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme. Cerovica 2015.
[3] Tradicija krnjinskog područja. Opština Stanari - službena stranica
Ostali izvori i literatura
FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Građa, Knjiga XVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12. Sarajevo, 1969.
ŽIVKOVIĆ, Miroslav: Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme. Cerovica 2015.
WIKIPEDIJA: Krnjin (planina)
ŽIVKOVIĆ, Miroslav: Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme. Cerovica 2015.
WIKIPEDIJA: Krnjin (planina)
Vanjske poveznice i adrese
Opština Stanari - službena stranica
