|
|
  |
Krnjin
Područje: Peripanonske odn. preddinarske planine
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Raskršće (355 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.7877, 17.8003
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Raskršće (355 m)
Koordinate najvišeg vrha: 44.7877, 17.8003
|
Naslovna fotografija
|
|
o planini ... |
Vijesti -
|
|
Ime planine - etimologija
|
|
GEOGRAFIJA/ZEMLJOPIS PLANINE
Reljef planine
Cijelo područje Krnjina je, zapravo, nisko pobrđe s razmjemo vrlo širokim dolinama rječica i potoka, osobito Ilove i Ostružnje. Prostrani dijelovi i mnoge kose blagih strana su dalja glavna osobitost ovoga kraja.
Geologija planine
Vrhovi
Visina najvećeg dijela pobrđa Krnjina rijetko prelazi 300 m.n.v. Njegovi najviši vrhovi visoki su između 300 i 355 metara, od kojih je najviši vrh Raskršće (355 m n.v.) koji se nalazi se na krajnjem zapadnom dijelu planine, sjeveroitočno o sela Dragaovci i jugoistočno od sela Brestovo.
Vrhovi viši od 300 m n.v. (sjeverni dio planine)
Raskršće - 355 m
Beneta - 340 m
Vis - 338 (sjeverno od Raskršća)
Rvanine - 329 m
Velika k. - 326 m
Bandera - 324 (iznad sela Ostružnja Gornja)
Klupice - 324 m
Vis - 320 m
Kota 318 - 318 m (iznad Kolibina)
Kamenje - 316 m
Krušćik - vrhovi na grebenu 316 m i 301 m
Kesten - 313 m
Kota 304 - 304 m (iznad zaseoka Mandići)
Vrhovi na južnom dijelu planine - Malom Krnjinu
Bandera - 333 m (na kartama se nalazi i podatak o 334 m)
Pucaljka - 324 m
Raskršće - 326 m
Čardačina - 303 m
Vis - 350 m
Vrhovi viši od 300 m n.v. (sjeverni dio planine)
Raskršće - 355 m
Beneta - 340 m
Vis - 338 (sjeverno od Raskršća)
Rvanine - 329 m
Velika k. - 326 m
Bandera - 324 (iznad sela Ostružnja Gornja)
Klupice - 324 m
Vis - 320 m
Kota 318 - 318 m (iznad Kolibina)
Kamenje - 316 m
Krušćik - vrhovi na grebenu 316 m i 301 m
Kesten - 313 m
Kota 304 - 304 m (iznad zaseoka Mandići)
Vrhovi na južnom dijelu planine - Malom Krnjinu
Bandera - 333 m (na kartama se nalazi i podatak o 334 m)
Pucaljka - 324 m
Raskršće - 326 m
Čardačina - 303 m
Vis - 350 m
Reljefni i ostali oblici u prostoru
Speleološki objekti
|
Cerovička pećina
Tjekom 2014. godine obavljana su snimanja zapadnog dijela općine Doboj, na području Doboj-Vitkovci-Osinja, do granice s općinom Teslić, tj. na zapadnim i južnim padinama planine Krnjin. Prilikom obilaska sela Cerovice otkrivena je pećina, do tada nepoznata stručnoj javnosti. Pećina među lokalnim stanovništvom nosi naziv Vukovića pećina ili Cerovička pećina. Nalazi se oko 20 km od Doboja, dolinom Usore, na južnim padinama planine Krnjin. Pripada dijelu nižih pobrđa, dok su glavna karakteristika terena prostrane i duge kose blagih strana.
Pećina je udaljena 5 km zračne linije od eponimnog pećinskog staništa Rastuša kod Teslića. Pećina se nalazi na jednoj od dugih brdskih kosa koje prate teren istok-zapad, usječena u sjeverni dio ove brdske kose. Ulaz u pećinu je do rata 1992-1995. godine bio najvećim djelom zatrpan, ali je za potrebe skrivanja stanovništva i vojske ulaz otkopan. Do pećine vodi strma staza, dok je plato ispred pećine jako mali i sjeverno od pećine teren ponire u provaliju, ispod koje se nalazi aktiva iizvor. Ulaz je danas visine 1 m i širine 1.5 m sa oštrim nagibom terena prema unutrašnjosti. Pećina se sastoji od ulazne dvorane, koja je djelom pokrivena obrušenim kamenjem sa stropa, dok je drugi dio pod pećinskim sedimentima, mahom sastavljenog od glinovitog tla i sitnijih stijena, nastalih procesom kalcifikacije. Zbog kapanja vode sa stropova i temperature koja nikad ne prelazi 15°C, pećina je vlažna na cijeloj površini. Južno od glavne dvorane vodi dugi usječeni koridor, koji se na svom kraju grana u manje kanalne pećinske sisteme, koji nisu istraženi do kraja. Na površini pećine, najvećim djelom u njenim kutevima, pronađen je relativno brojan keramički materijal. Površinski keramički materijal za sada ukazuje da se radi o lokalitetu kasnog brončanog doba, s mogućim tragovima iz dalje prošlosti. Keramika ja kvalitetne proizvodnje, rađena rukom s tragovima glačanja. Od tipološki pretpoznatljivih i kronološki osjetljivih primjeraka, javljaju se karakteristični obodi s toridiranim i facetiranim obodima. Životinjske kosti, osim onih novijeg porijekla, kao i ostali materijal, nije pronađen. Pećinska staništa s tragovima ljudskih aktivnosti jako su rijetka na području sjeverne Bosne, stoga u znanstvanom smislu ovaj lokalitet predstavlja izniman slučaj za rješavanje određene problematike naselja i naseljenosti sjeverne Bosne u kasnoj pretpovijesti. > Izvor: ŽIVKOVIĆ, Miroslav Živković; Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme, Cerovica 2015. |
|
Klima
Hidrologija - vode (rijeke i jezera)
|
Područje Krnjina je izuzetno bogato većim i manjim vodotocima koji su ravnomijerno raspoređeni. Lijeve pritoke Bosne teku uglavnom u smjeru istoka i to su: Rudanka s pritokama, Foča sa Zarječom, Veličanka, Lovnica, Glagovica i Plavuša. Zapadni dio Krnjina je slivno područje rijeke Ukrine u koju utječu: Ostružnja s pritokama, Ilova s pritokama i Radnja s pritokama.
|
|
PRIRODA
Prirodna baština
Biljni svijet - flora
Životinjski svijet - fauna
Zaštita prirode i ekologija
|
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Naselja na području Krnjina su poglavito u podgorini, u dolinama potoka. Stoga su susjedni Usorci stanovnike ovoga kraja zvali Potkrnjinčanima.
Naselja su razbijenog tipa i dijele se na manje dijelove, »palanke«. Tako su, npr., u Pojeznoj palanke: Žunići, Legenovci, Brđani i Lužani. U Vakufu (Krnjinu) su ova sela: Detlak, Drijen, Cerani, Osinja, Pojezna, Crnča, Tisovac, Jelanska, Cvrtkovići, Mitrovići, Brestovac, Bukovica, Ljeskove Vode. Oko rječice Ilove je čisto srpskopravoslavni kraj: bivše općine Osinja i Stanari. Tek nakon Drugog svijetskog rata naselile su se u Jelanskoj dvije katoličke obiteji (Grbavci) od Ljubuškog iz Hercegovine. Za planine na jugu i Krnjin je bio »župa«. U Vakufu su zvali Prekobošancima ljude iz krajeva na desnoj strani Bosne. Karavlahe (»Karavlahe« ili »Karavlase«), kojih je bilo i u Krnjinu, zvali su Bugarima. Ti Karavlasi su inače rumunjski Cigani, formalno pravoslavne vjere. Bavili su se izradom drvenog posuđa i prošnjom. Dosta ih se iselilo u Englesku i Ameriku još prije Drugog svjetskog rata. > Izvor: FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne, Sarajevo, 1969. |
Milenko Filipović, autor više, ovdje navedenih, podataka o planini Krnjin, posebno o stanovništvu i običajima, bilješke je prikupio većim dijelom 1937. godine, kada je obišao nekoliko sela u Krnjinu, a neke je zabilježio 1945. i 1946. od jednog svoga rođaka iz toga kraja.
|
Povijesni/historijski pregled
Krnjin je bio dijelom svojina velikog Gazi-Husrefbegova vakufa, osnovanog 1533. godine, pa se stoga čitav kraj i još do 20 stoljeća zvao još i Vakuf. U narodu se izgubilo znanje o prvobitnim granicama vakufskog posjeda u Krnjinu, s obzirom kako su već davno nastupile znatne promjene u samom vakufu na taj način što su obradive površine postale čitluci u privatnom posjedu. Tako je u novije vrijeme samo »šuma bila vakufska, a zemlja bila begovska«. Atari nekih današnjih naselja, koja sada predstavljaju cjeline, nekada su bili samo djelimično u vakufu (npr. delovi Rastuše, Vijačana, Cvrtkovaca, Jelanske i dr.).
Sve do u 19. stoljeća Krnjin je bio ogromna šuma, koja je poslije aneksije Bosne i Hercegovine (1878) nemilosrdno iskorištavana u industrijske svrhe.
Sve do u 19. stoljeća Krnjin je bio ogromna šuma, koja je poslije aneksije Bosne i Hercegovine (1878) nemilosrdno iskorištavana u industrijske svrhe.
Kulturno-povijesna baština
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Muška i ženska srpska narodna nošnja s područja Stanara
Izvor fotografije - Opština Stanari, službena stranica |
Do pre nekoliko godina devojke su nosile male crne fesove, a sada
idu gologlave ili prekrivaju glavu maramom. Udate žene nose »kauk«: kotur od platna, a po njemu bela marama, učvršćena iglama. Ranije su žene nosile »krpu« oivičenu crnom musulom u širini od četiri prsta i s kikama na uglovima. Ispod brade je provlačen kaišić sa dve kukice. Kosa je spletena u dve debele pletenice, jer su u kosu dodavani upletnjaci od vune; pletenice su visile niz leđa, ispod krpe. Više nema toga da se u kosu upliće vuna, koja je ranije bojadisana u crno. Ali se i sada nose krpa i podbradnik, kojim se učvršćuje. U Ceranima pravoslavne devojke nose i sada »jagluke« (katolici vele »krpica«). Izlazi iz običaja nošenje divnih pregača sa poglavito geometrijskim ornamentima u vanredno ukusnim bojama. Rađene su u ćilimskoj teh- nici, i stoga su ih zvali »ćilimačama«. Tkanice se izrađuju pomoću tkačke daščice. Ranije su za bojadisanj pređe i tkanina upotrebljavane domaće vegetabilne boje; kupovana je samo plava boja (»čivit«). > Izvor: FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne, Sarajevo, 1969. |
Tradicionalna privreda
U privrednom životu Krnjina bila su od značaja stočarska kretanja. Od starine su dolazili u Krnjin stočari iz Planine (podrazumijeva se planina Vlašić, op.), ali od sredine 20. stoljeća manje nego ranije. Dolazili su, u prvom redu, stočari od Kotor-Varoši, Imljana i Oćauša na Vlašiću. Dolazilu su u vijreme oko Lučindana (31.10.), a vraćali se oko Nikoljdana (19.12.). Ako je bila oštra zima, onda su ponovno dolazili o Simunjdanu (16.2.), a za normalnih zima tek oko uskršnjih poklada i onda ostajali do Blagovijesti, neki do Đurdevdana. To stočarsko periodično spuštanje bilo je povod naseljavanju mnogih današnjih rodova u Krnjinu.
I seljaci iz Krnjina imali su neku vrstu stočarskog kretanja. Nekada su ljudi iz Pojezne, a vjerojatno i iz drugih sela, tjerali svoje svinje na žir u Planinu, u Imljane. Tako je zapisano kako je Jakov Starčević iz Pojezne išao sa svojim svinjama na Vlašić još 1901. godine.
I seljaci iz Krnjina imali su neku vrstu stočarskog kretanja. Nekada su ljudi iz Pojezne, a vjerojatno i iz drugih sela, tjerali svoje svinje na žir u Planinu, u Imljane. Tako je zapisano kako je Jakov Starčević iz Pojezne išao sa svojim svinjama na Vlašić još 1901. godine.
Društveni život
Za srodstvo se govorilo »stup«. Netko je nekome bio rod »po materinu« ili »po očevu stupu«. Neki su radili i razliku, pa su govorili da je »krv« rod po muškoj krvi, a »stup« rod po ženskoj krvi, po mlijeku. Planinci (područje Vlašića) su se ženili djevojkama iz »župe«, ali župa nije uzimala djevojke iz Planine. Planinci nisu dali takvoj njevesti da ide u rod prije nego što rodi: u Planini je ženama teže nego u Župi, pa se boje da ne bi pobjegla, odnosno ostala u rodu i ne vratila se.
Dugo se održavao običaj odlaska »u gajret«, na mobu, osobito za dovlačenje građe i crijepa. Domaćin koji zovne takvu mobu sprema hranu - a treba da zakolje štogod - i piće i ponese novac za čašćavanje sudionika u mobi kavom na putu.
Dugo se održavao običaj odlaska »u gajret«, na mobu, osobito za dovlačenje građe i crijepa. Domaćin koji zovne takvu mobu sprema hranu - a treba da zakolje štogod - i piće i ponese novac za čašćavanje sudionika u mobi kavom na putu.
Običaji
Ranije je u Detlaku bio običaj da se o slavi čita »vaslava« i da se pije devet čaša rakije. Bio je proširen običaj da se žene zavjetuju sv. Sisoju i da poste, sve radi djece. Mladom nedjeljom se išlo u crkvu više nego običnom nedeljom (vrijeme mlade nedjelje dio je lunarnog računanja vremena; mjesečev ciklus u koji spadaju mladi dani jedan je od četiri mijene mjesečevoga ciklusa ili lunacije i traje približno sedam dana; mlada nedjelja je prva nedjelja nakon mladog mjeseca; mlada nedjelja i mladi dani u cijelom tjednu poslije mladog mjeseca, osobito utorak i petak, u pobožnosti i vjerovanju katolika, pravoslavnih i muslimana u Bosni zauzimaju važno mjesto). Crkva se inače uopće slabo posjećivala.
Najznačajniji običaj kod krnjinskih Srba su koledavci. Povorke maskiranih koledavaca idu u subotu navečer uoči Materica (a Materice su u pretposljednju nedjelju pred Božić). Sastav jedne povorke je otprilike kao i sastav svatova. Tako u povorci budu: »starješina«, »mlada« (muškarac maskiran kao nevjesta), »djever«, »kum«, »đače«, »jarac« i dr. »Mlada« se ponaša kao nevjesta. Koledavci ne izvode nikakve igre, nego pjevaju »koledavske« pjesme s karakterističnim pripjevom: »Koledo,
ledeni!« ili »Koledo ledeno, koledo, medeno«. Svakako zbog sličnosti riječi »koledo« i »ledeno« tumači se da koledavci idu radi toga da ne bude leda i da se stoga zovu koledavci! U Krnjinu kažu da se takva povorka u okolici Prnjavora i na desnoj strani Bosne zove čarojice. Koledavci idu od kuće do kuće. Kada dođu blizu kuće, počnu s pjesmom pa pjevaju idući, tako da završe neposredno pred kućom:
Koledo, ledeno,
Koledo, medeno!
Otvori vrata, domaćine,
Koledo. ledeno.
Koledo, medeno!
Ova kuća poštena je
Koledo, ledeno,
Koledo, medeno!
itd.
Ako im domaćin ne otvori vrata, neće ući unutra. A kad im se otvore vrata, onda ulaze. Ali, ne ulaze svi u kuću. Naime, vjeruje se da ne valja da netko od promatrača prebroji koledavce: ako bi ih tko prebrojao, neki od njih bi morao umreti. Stoga ne ulaze u kuću nego neki ostanu napolju sakriveni. Da izbjegnu da ih ko prebroji, da sakriju svoj broj, nose sakrivene u mješini mačke ili miševe, naročito miševe. Broj koledavaca, pak, mora biti neparan. Oni koji će ući u kuću pozdravljaju sa »Dobro veće«, klanjaju se do zemlje, i »kako si, domaćine i vi svi ostala čeljadi?!« Onda »mlada« prilazi, klanja se, ljubi u ruku starješinu i svu čeljad redom. Neka »mlada« poljubi domaćinovu ruku usred lesice i u svaki članak od prsta, kao Što je nekada bio običaj na pravoj svadbi. »Stari svat« i »kum« nude čuturom hladnu i medenu (prekuhanu) rakiju, a »djever« podnosi jabuku radi darivanja »mlade«, i u jabuku su ubačeni srebrni novci (u novije vreme davane u ruku novčanice). Nakon što domaćin kuće primi njihovo »poštenje«, onda on daje svoje. Koledavci to primaju i obično ga, ako je po godinama stariji, ljube u ruku. Blagoslove dom i žele mu sreću i berićet. »Otrojiče u piću«, tj. tri puta piju (naginju tri puta iz posude) rakiju: prvo, za zdravlje domaćina i ukućana, druga za dobru sreću, a treća: »Božja nek nam bude na pomoći«. U kući koledavci otpjevaju »koledavske« pesme. Dok su oni u kući, padaju šale i zadirkivanje. Poslije toga koledavci zapjevaju: Otpremaj nas, domaćine, Koledo itd. Kad to otpjevaju, »jarac« iz društva zamekuće, drugi zableji kao ovca, treći riče kao goveče (i tako redom, imitirajući i druge domaće životinje). Tada domaćin, pored toga što je darivao »mladu« novcem, dariva ostale slaninom, pršutom, sirom, kukuruzom i dr.
U družini je i »đače«. Taj đak je ranije čitao poneku narodnu pjesmu (to se ne radi više). I on se trebao darivati. Obično ga darivaju priglavcima, čarapama ili tkaninom i si. Nakon štorime darove i pozdrave se sa domaćinom koji im želi sretan put, koledavci odlaze s pjesmom. Ako ima pušku, domaćin ispali jedan metak. To je znak da su koledavci već bili kod njega, pa da ne bi došli i drugi. Ali, događa se ipak da dođu i drugi, pa i njih primaju. Ako neki domaćin ne bi otvorio vrata koledavcima da uđu u kuću, oni bi zavijali oko kuće kao kurjaci i bacali na kuću »sugreb« (zemlju koju su grebali nogama), pa ako im se ni poslije toga ne bi otvorilo, zapjevali bi:
Viš’ kuće ti glogovi,
Niž’ kuće ti grobovi!
Ako bi se susrele dvije povorke koledavaca, moraju se potući. Koledavci poslije podijele među sobom što su skupili, ili skupljeno unovče, pa novac podijele, a ponešto dadnu i crkvi.
Kao i kod Srba u Usori, i u Krnjinu su se priređivala masla u određene dane u proljeće, npr. u Jelanskoj u Ledeni ponedeljak. Masla su dan opće seoske molitve. Svako selo je imalo svoje maslište, obično na kakvom hladovitom mjestu. ispod cerova ili hrastova u njivama. Iz kuća donose na to mjesto tada maslo, sol, sjemenje i dr. da se »blagoslovi«. Na masla redovno dolazi svečenik. Sudionici te molitve ne idu preko njiva kao krstonoše. Na masla svi domaćini donose pune torbe najljepših jela. Postavi se zajednička sofra za koju sjedaju i svećenik, gosti iz obližnjih sela i sa strane i najugledniji domaćini iz sela. Bio je ranije običaj da se trgovci iz najudaljenijih varoši (Doboj, Derventa, Prnjavor) pozivaju da kao gosti nazoče maslima. (Inače, većina tog dana ruča kod svojih kuća.) U blizini sofre omladina igra kolo. Što preostane od te trpeze, podjeli se prosjacima. Na ta masla dolazili su i Muslimani kavedžije i muslimanski bijeli Cigani iz obližnjih varoši. Kod tih Cigana u varošima seljaci su najviše odsjedali, kad bi išli u grad pazarnim/sajmenim danom. A kad dođe žetva, onda ti Cigani idu po selima i seljaci ih darivaju kukuruzom i dr. kao u naknadu za konak (prenoćište). Gubi se običaj krstonoša. U Osinji su išle krstonoše tijekom mlade nedjelje po Spasovdanu, a u Seočanici baš na Spasovdan. I u Poiezni su išle u neki dan po Spasovdanu. U tim povorkama su sudjelovali samo muškarci. Išli bi preko žita i putem pjevali u Osinji, npr.: »Selo Osinja, Bože Gospodi, pomiluj nas!«). Vodica bi se svetila na četiri do pet mjesta. Pred krstonoše su pojedine kuće iznosile piće i mlijeko. Tako je bilo do pred prvi svjetski rat. U Seočanici je običaj bio obnovljen nešto prije Drugog svjetskog rata.
Ostali običaji:
Na Stanarima se nalazi mjesto Spasovište. Možda je u imenu tog mjesta očuvana uspomena na vršenje običaja spasovnice, koji je vrlo rasprostranjen po ostaloj Bosni.
Kao lazarice idu po selima karavlaške djevojčice.
Ni u ovom kraju, kao ni u Usori, nema običaja da uoči Petrova dana idu povorke dječaka s upaljenim lilama.
Ako bi nastupila dugotrajna suša, priređivana je naročita molitva, ali je to činjeno rijetko. Dodole nisu poznate.
Običaj je da prvi u selu zabrazdi najimućniji i najugledniji čovek.
Kad se gradi nova kuća ili bilo kakva zgrada (npr. »kijer«, kiljer), kolje se kurban.
***
Voćke na međama su ortačke, bez obzira tko ih je sadio. Svaki pomeđaš bere plod na svojoj strani. Dogodilo se da netko ima voćku na tuđoj zemlji. Do tih odnosa dolazilo je prilikom podjela; bilo je slučajeva da i čitav voćnjak bude na taj način podieljen, tj. da jednome pripadne zemlja, a drugome »bašća« (stabla voća). Vlasnik takvih voćaka ne može ih prodati trećoj osobi (da ta osoba ne bi radila štetu na zemlji), a i inače je vlasnik takvih voćaka ograničen u svojim pravima: može te voćke smatrati svojim i iskorištavat ih dok se ne osuše.
Ko kalemi voćku na tuđoj zemlji ne stiče time nikakva prava na njoj: ona pripada onome na čijoj je zemlji.
Najznačajniji običaj kod krnjinskih Srba su koledavci. Povorke maskiranih koledavaca idu u subotu navečer uoči Materica (a Materice su u pretposljednju nedjelju pred Božić). Sastav jedne povorke je otprilike kao i sastav svatova. Tako u povorci budu: »starješina«, »mlada« (muškarac maskiran kao nevjesta), »djever«, »kum«, »đače«, »jarac« i dr. »Mlada« se ponaša kao nevjesta. Koledavci ne izvode nikakve igre, nego pjevaju »koledavske« pjesme s karakterističnim pripjevom: »Koledo,
ledeni!« ili »Koledo ledeno, koledo, medeno«. Svakako zbog sličnosti riječi »koledo« i »ledeno« tumači se da koledavci idu radi toga da ne bude leda i da se stoga zovu koledavci! U Krnjinu kažu da se takva povorka u okolici Prnjavora i na desnoj strani Bosne zove čarojice. Koledavci idu od kuće do kuće. Kada dođu blizu kuće, počnu s pjesmom pa pjevaju idući, tako da završe neposredno pred kućom:
Koledo, ledeno,
Koledo, medeno!
Otvori vrata, domaćine,
Koledo. ledeno.
Koledo, medeno!
Ova kuća poštena je
Koledo, ledeno,
Koledo, medeno!
itd.
Ako im domaćin ne otvori vrata, neće ući unutra. A kad im se otvore vrata, onda ulaze. Ali, ne ulaze svi u kuću. Naime, vjeruje se da ne valja da netko od promatrača prebroji koledavce: ako bi ih tko prebrojao, neki od njih bi morao umreti. Stoga ne ulaze u kuću nego neki ostanu napolju sakriveni. Da izbjegnu da ih ko prebroji, da sakriju svoj broj, nose sakrivene u mješini mačke ili miševe, naročito miševe. Broj koledavaca, pak, mora biti neparan. Oni koji će ući u kuću pozdravljaju sa »Dobro veće«, klanjaju se do zemlje, i »kako si, domaćine i vi svi ostala čeljadi?!« Onda »mlada« prilazi, klanja se, ljubi u ruku starješinu i svu čeljad redom. Neka »mlada« poljubi domaćinovu ruku usred lesice i u svaki članak od prsta, kao Što je nekada bio običaj na pravoj svadbi. »Stari svat« i »kum« nude čuturom hladnu i medenu (prekuhanu) rakiju, a »djever« podnosi jabuku radi darivanja »mlade«, i u jabuku su ubačeni srebrni novci (u novije vreme davane u ruku novčanice). Nakon što domaćin kuće primi njihovo »poštenje«, onda on daje svoje. Koledavci to primaju i obično ga, ako je po godinama stariji, ljube u ruku. Blagoslove dom i žele mu sreću i berićet. »Otrojiče u piću«, tj. tri puta piju (naginju tri puta iz posude) rakiju: prvo, za zdravlje domaćina i ukućana, druga za dobru sreću, a treća: »Božja nek nam bude na pomoći«. U kući koledavci otpjevaju »koledavske« pesme. Dok su oni u kući, padaju šale i zadirkivanje. Poslije toga koledavci zapjevaju: Otpremaj nas, domaćine, Koledo itd. Kad to otpjevaju, »jarac« iz društva zamekuće, drugi zableji kao ovca, treći riče kao goveče (i tako redom, imitirajući i druge domaće životinje). Tada domaćin, pored toga što je darivao »mladu« novcem, dariva ostale slaninom, pršutom, sirom, kukuruzom i dr.
U družini je i »đače«. Taj đak je ranije čitao poneku narodnu pjesmu (to se ne radi više). I on se trebao darivati. Obično ga darivaju priglavcima, čarapama ili tkaninom i si. Nakon štorime darove i pozdrave se sa domaćinom koji im želi sretan put, koledavci odlaze s pjesmom. Ako ima pušku, domaćin ispali jedan metak. To je znak da su koledavci već bili kod njega, pa da ne bi došli i drugi. Ali, događa se ipak da dođu i drugi, pa i njih primaju. Ako neki domaćin ne bi otvorio vrata koledavcima da uđu u kuću, oni bi zavijali oko kuće kao kurjaci i bacali na kuću »sugreb« (zemlju koju su grebali nogama), pa ako im se ni poslije toga ne bi otvorilo, zapjevali bi:
Viš’ kuće ti glogovi,
Niž’ kuće ti grobovi!
Ako bi se susrele dvije povorke koledavaca, moraju se potući. Koledavci poslije podijele među sobom što su skupili, ili skupljeno unovče, pa novac podijele, a ponešto dadnu i crkvi.
Kao i kod Srba u Usori, i u Krnjinu su se priređivala masla u određene dane u proljeće, npr. u Jelanskoj u Ledeni ponedeljak. Masla su dan opće seoske molitve. Svako selo je imalo svoje maslište, obično na kakvom hladovitom mjestu. ispod cerova ili hrastova u njivama. Iz kuća donose na to mjesto tada maslo, sol, sjemenje i dr. da se »blagoslovi«. Na masla redovno dolazi svečenik. Sudionici te molitve ne idu preko njiva kao krstonoše. Na masla svi domaćini donose pune torbe najljepših jela. Postavi se zajednička sofra za koju sjedaju i svećenik, gosti iz obližnjih sela i sa strane i najugledniji domaćini iz sela. Bio je ranije običaj da se trgovci iz najudaljenijih varoši (Doboj, Derventa, Prnjavor) pozivaju da kao gosti nazoče maslima. (Inače, većina tog dana ruča kod svojih kuća.) U blizini sofre omladina igra kolo. Što preostane od te trpeze, podjeli se prosjacima. Na ta masla dolazili su i Muslimani kavedžije i muslimanski bijeli Cigani iz obližnjih varoši. Kod tih Cigana u varošima seljaci su najviše odsjedali, kad bi išli u grad pazarnim/sajmenim danom. A kad dođe žetva, onda ti Cigani idu po selima i seljaci ih darivaju kukuruzom i dr. kao u naknadu za konak (prenoćište). Gubi se običaj krstonoša. U Osinji su išle krstonoše tijekom mlade nedjelje po Spasovdanu, a u Seočanici baš na Spasovdan. I u Poiezni su išle u neki dan po Spasovdanu. U tim povorkama su sudjelovali samo muškarci. Išli bi preko žita i putem pjevali u Osinji, npr.: »Selo Osinja, Bože Gospodi, pomiluj nas!«). Vodica bi se svetila na četiri do pet mjesta. Pred krstonoše su pojedine kuće iznosile piće i mlijeko. Tako je bilo do pred prvi svjetski rat. U Seočanici je običaj bio obnovljen nešto prije Drugog svjetskog rata.
Ostali običaji:
Na Stanarima se nalazi mjesto Spasovište. Možda je u imenu tog mjesta očuvana uspomena na vršenje običaja spasovnice, koji je vrlo rasprostranjen po ostaloj Bosni.
Kao lazarice idu po selima karavlaške djevojčice.
Ni u ovom kraju, kao ni u Usori, nema običaja da uoči Petrova dana idu povorke dječaka s upaljenim lilama.
Ako bi nastupila dugotrajna suša, priređivana je naročita molitva, ali je to činjeno rijetko. Dodole nisu poznate.
Običaj je da prvi u selu zabrazdi najimućniji i najugledniji čovek.
Kad se gradi nova kuća ili bilo kakva zgrada (npr. »kijer«, kiljer), kolje se kurban.
***
Voćke na međama su ortačke, bez obzira tko ih je sadio. Svaki pomeđaš bere plod na svojoj strani. Dogodilo se da netko ima voćku na tuđoj zemlji. Do tih odnosa dolazilo je prilikom podjela; bilo je slučajeva da i čitav voćnjak bude na taj način podieljen, tj. da jednome pripadne zemlja, a drugome »bašća« (stabla voća). Vlasnik takvih voćaka ne može ih prodati trećoj osobi (da ta osoba ne bi radila štetu na zemlji), a i inače je vlasnik takvih voćaka ograničen u svojim pravima: može te voćke smatrati svojim i iskorištavat ih dok se ne osuše.
Ko kalemi voćku na tuđoj zemlji ne stiče time nikakva prava na njoj: ona pripada onome na čijoj je zemlji.
Vjerovanja
Bilo je ranije dosta običaja se od hodža uzimaju zapisi i hamajlije. Neki hodža tako je dao zapis za kravu u kome je pisalo: »Čaduljo (ime krave), kad popiješ vodu ... ozdravi i daj mlijeko kao i do sada.«
Zabilježeno e tako da je jedan čovjek imao hamajliju koja je za njega bila dobavljena od nekog hodže iz Dervente: krilo od slijepog miša uvijeno u srmeni konac, u sredini šuplje, da kroz tu šupljinu pogleda djevojku!
U selu Osinjoj živeo je Jovo Nović, koji je bio od svećeničkog roda. Bavio se trgovinom, ali je također pisao i zapise.
U narodu su se često javljali razni »proroci«, nekada psihopate, a nekada obične varalice. Tako Miljenko Filipović, u svome radu o etnologiji sjeveroistočne Bosne, bilježi što sam saznao o jednom takvom čoveku u Krnjinu.
U Osinju je živio Stojan Petrić, koji je umro oko 1938. u starosti od 80 godina. Zvali su ga sveti Stojan, i većina ga je tako zvala iz poštovanja, a bliža okolina iz podsmjeha. On je jedanput bio obamro, bio opremljen kao mrtvac i trebao je biti sahranjen. Ali, on se osvjestio i ustao. Odmah je počeo pričati kako je bio došao kod sv. Petra, a on ga odveo Bogu, i Bog mu (Stojanu) govorio: »Što ćeš ti, Stojane, ovdje? Ja tebe još nisam zvao. Vrati se dolje... (da uči svijet)!« Od tada se on pročuo u bivšim srezovima tešanjskom, derventskom, prnjavorskom, maglajskom, žepačkom, travničkom i krajevima preko Bosne. Pročuo se kao sveti čovjek, sveti Stjepan, koji je razgovarao sa Bogom i sv. Petrom. Dolazili mu mnogi da im kaže šta je bilo i šta će biti s njima. Tako, npr., dolazili su da ga pitaju da li će žena roditi i si. Dolazili su mu da ih liječi od bolesti, da iscjeljuje rane itd. On se tada molio Bogu i tobože padao u zanos. Nije primao nagradu u novcu nego u stvarima:
šećer, lješnjake i dr. Nosio se kao otmeniji seljak: čakšire i crveni šal (oko glave).
Zabilježeno e tako da je jedan čovjek imao hamajliju koja je za njega bila dobavljena od nekog hodže iz Dervente: krilo od slijepog miša uvijeno u srmeni konac, u sredini šuplje, da kroz tu šupljinu pogleda djevojku!
U selu Osinjoj živeo je Jovo Nović, koji je bio od svećeničkog roda. Bavio se trgovinom, ali je također pisao i zapise.
U narodu su se često javljali razni »proroci«, nekada psihopate, a nekada obične varalice. Tako Miljenko Filipović, u svome radu o etnologiji sjeveroistočne Bosne, bilježi što sam saznao o jednom takvom čoveku u Krnjinu.
U Osinju je živio Stojan Petrić, koji je umro oko 1938. u starosti od 80 godina. Zvali su ga sveti Stojan, i većina ga je tako zvala iz poštovanja, a bliža okolina iz podsmjeha. On je jedanput bio obamro, bio opremljen kao mrtvac i trebao je biti sahranjen. Ali, on se osvjestio i ustao. Odmah je počeo pričati kako je bio došao kod sv. Petra, a on ga odveo Bogu, i Bog mu (Stojanu) govorio: »Što ćeš ti, Stojane, ovdje? Ja tebe još nisam zvao. Vrati se dolje... (da uči svijet)!« Od tada se on pročuo u bivšim srezovima tešanjskom, derventskom, prnjavorskom, maglajskom, žepačkom, travničkom i krajevima preko Bosne. Pročuo se kao sveti čovjek, sveti Stjepan, koji je razgovarao sa Bogom i sv. Petrom. Dolazili mu mnogi da im kaže šta je bilo i šta će biti s njima. Tako, npr., dolazili su da ga pitaju da li će žena roditi i si. Dolazili su mu da ih liječi od bolesti, da iscjeljuje rane itd. On se tada molio Bogu i tobože padao u zanos. Nije primao nagradu u novcu nego u stvarima:
šećer, lješnjake i dr. Nosio se kao otmeniji seljak: čakšire i crveni šal (oko glave).
Tradicionalna gastronomija - jela i pića
Turizam
Toponimija - nazivlje u planini
|
|
Priče iz planine ...
|
|
|
Starine i predanja s Krnjina (Vakufa)
Po Krnjinu ima mnogo raznovrsnih starina, ali su predanja u narodu srazmerno veoma oskudna. I po Krnjinu se priča da su tu nekada stanovali »Grkovi« (Grci), koji su bili došli iz Grčke, pošto je ovde bila pustinja. U Ceranima ima »grčko groblje«, a u Pojeznoj je bila »grčka crkva«. Tu se svet i sada skuplja na sabor na llindan, i mesto se zove Grčko Zborište. U Osinjoj su tri stećka (»mramora«) a jedan u Krnjinu. Mramorja ima i u Cvrtkovcima. Za mramorje u Cvrtkovcima se priča da su ga nosile vile, pa ga spustile kad je naišla neka voda, a one poletele da je zaustavljaju. Inače se priča da su stećke donosili divovi (»džinovi). U selu Crnči je mala humka Gričana. Seljani su gledali kako na njoj gori svetlost (fosforcscencija). Tako isto su gledali svetlost i na Kozjoj glavici, koja je između Jelanske i Cvrtkovaca. Gde god se zapaža ta pojava, veruju da ima nečega u zemlji (blago). U selu Brestovcu, a kraj same Ukrine, nalazi se neka zidina. Zove se Gradina. Kod te Gradine ima i stećaka. Priča se da je na njivi Podrumašici bila crkva, kojoj su dolazili radi pričešća ljudi iz sela na levoj strani Ukrine. Neka zidina i u Rastuši se zove Gradina. Osobitu starinu predstavljaju Hambarine u Detlaku, — to su starinske žitne jame. O njima je pisao Košta Herman (Glasnik Zem. Muzeja IV, 243 i d.). I na granici između sela Osinje i Pojezine ima njiva zvana Hambarine, koja je takođe prozvana po takvim »hambarinama«: tu je nekoliko jama oblepljenih iznutra malterom, koje su već zatrpane. Neki kažu da je u te jame skupljano žito od desetine. U Cvrtkovcima je Svatovsko groblje, sada krčevine. Kažu da je to groblje muslimanskih svatova. U Crnči, pak, ima Djevojačko groblje: po predanju, na tom mestu su izginule neke devojke. Priča se da je na starom pravoslavnom groblju u Pojezini bila i crkva i da su je zapalili sejmeni. Takođe priča se da je i na Drijenu bila crkva. U Pojezni i u Osinji sam slušao kako je i u šumi u Motajici, severozapadno od Dervente, bila crkva koja je »otišla« u Slavoniju; kako se »kretala«, tako da su ostala povijena stabla. A »prebegla« je zato što se neki Musliman pomokrio uz nju. Jedno mesto u Krajinu se zove Pratrovina. Međutim, do pre nekoliko godina u čitavom kraju nije uopšte bilo katolika, pa ni fratara. U Pojeznoj je ranije bio »čador«, pokretna šator-crkva. Platno od tog čadora čuvano je doskora, pa su od njega načinjene zavese za školsku pozornicu. I sada stoji crkva koja se podigla mesto čadora. Crkva je malena. Sem Što joj je apsida izvedena polukružno, osnova je pravougaona. Unutra je ženska crkva odvojena pregradom. Pokrivena je drvetom. Kažu da je mesto trpeze bila u oltaru neka ploča sa natpisom, koja je odneta u Prnjavor. U crkvi je jedan diskos od olova (?). Natpis na njemu pokazuje da je diskos pripadao nekadašnjoj čador-crkvi, ali je godina na diskosu urezana pogrešno. Poznati sakupljač starina iz Sarajeva A. Poljanić odneo je neku rukopisnu knjigu iz Pojezne (Oktoih?). Jedan Božidarov oktoih se čuva u crkvi u Osinji. Priča se da je u selu Ceranima, u osinjskoj parohiji, bila škola. U njoj su đaci učili i »poslovički«, i ljudi su znali i među sobom govorili »poslovički«. Bilo je više svešteničkih rodova u Vakufu ili Kmjinu, pa po seoskim kućama ima i sada crkvenih knjiga. Tako, npr., u Lugonića u Jelanskoj, od kojih je bio poslednji sveštenik Mihailo Lugonjić, jelanski paroh (rođen 1847, rukopoložen 1872, umro 1889), imaju: Službenik (Moskva, 1794), Plastir (Budim, 1829) i Trebnik (Moskva, 1855). Pojedini seljaci koji imaju takvih knjiga pišu iz njih »zapise«. Tako, npr., Jovan Nedić u Osinju ima neku knjigu i piše zapise. On je unuk popa Đoke, koji je i sam pisao zapise. I u Krnjinu je poznat Kosto Bijelić iz Štrbaca (prnjavorski srez), koji je imao crkvenih knjiga i pisao zapise. O postanku Vakufa ne zna se u narodu ništa određeno. Priča se samo da je sopstvenik Vakufa dobio od sultana na dar toliko zemlje koliko može na konju da obrađuje za dan. Dok je tako obilazio, crklo je pod njim devet konja, a on još nije bio stigao do tačke odakle je pošao. Da bi sastavio krug, bacio je ular. Po narodnom predanju, mesto Ularice dobio je ime po tome što je tu pao taj ular. U narodnom predanju očuvano je dosta uspomena da su to bili slobodni seljaci pre nego što ih je vakuf pokmetio. Stari ljudi su govorili: »Ovo je naša dedovina i pradedovina, a nije vakuf«. Kažu da su ovde živeli pre nego što je Vakuf »uzeo na se« ovaj kraj i pokmetio mu stanovnike: Bogdanovići, Mišurići, Raukovići, Đermanovići, Bojici i Nagradići. Pošto ti rodovi nisu tu tako odavno, a vakuf je iz 16. veka, navedeno predanje treba razumeti drukčije. Vakuf je, znači, bio neko vreme pust, a pošto sama šuma u to vreme nije donosila prihoda, uprava vakufa nije o njemu uopšte vodila računa. Pošto se svet naselio u većem broju po Vakufu, onda je uprava vakufa povela računa i zatražila da joj plaćaju hak svi koji su se naselili na vakufskoj zemlji. Vakufske čifčije bile su u nešto povoljnijem položaju nego čifčije aga i begova, jer su čifčije na vakufskoj zemlji imale da daju samo desetinu državi i trećinu vakufu, dok su ostali morali da daju i više. Najznačajniji događaj u lokalnoj istoriji Krnjina ili Vakufa bila je buna đerventskog popa Jovice Ilica 1834, čija je kuća bila u selu Detlaku. Na žalost, veoma malo se zna i priča u narodu o toj buni. Ni u samom Detlaku nisam mogao ništa da saznam. Priča se da je istovremeno s tom bunom bila buna i na desnoj strani Bosne, koju je vodio jedan hajduk: buna hajduka Vasilja Pavičića. Po Krnjinu je takođe bilo dosta hajduka. Najviše se priča o hajduku Milicu Ikiću, koji je bio rodom iz Osinje. Priča se da je imao hamajliju, pa ga nije moglo pogoditi puščano zrno sve dok nije napao neke radnike »Pemce« (Čehe). Posle ga je namamio neki fratar, pa je poginuo u Pribiniću. Mnogo se priča o nekoj »buni na Svinjaru«. Neki subaša zadržao jednu devojku. Majka zaklela sinove svojim mlckom. Oni skočili i potrčali u subašin čardak, oslobodili sestru i ubili Turčina. Odmah su se počeli okupljati i jedni i drugi: pravoslavni i muslimani. Veruju da je u borbi na Svinjaru učestvovao i kralj Petar I. Celu stvar smatra se da je izdao neki Despotović, koji je prebegao u Slavoniju. Otada je nastala hajdučija. > Izvor: FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne, Sarajevo, 1969. |
|
o kraju ...
Stanari
|
Stanari su naselje i općina na sjeveru Bosne i Hercegovine. Do 1958. godine Stanari su imali status općine. Na sjednici Narodne skupštine RS održanoj 9.9.2014. usvojen je zakon o formiranju općine Stanari. Time su naseljeno mjesto Stanari i okolnih 12 naseljenih mjesta izdvojeno iz općine Doboj u novu općinu Stanari. Naselja u ovoj općini su: Brestovo, Cerovica, Cvrtkovci, Dragalovci, Jelanjska, Ljeb, Mitrovići, Osredak, Ostružnja Donja, Ostružnja Gornja, Radnja Donja, Raškovci i Stanari.
Kretanje broja stanovnika mjeta Stanari u prošlosti: 1991. - 1299 stanovnika; 1981. - 1301 stanovnik; 1971. - 1224 stanovnika. Prema narodnosnom sastavu 1991. godine većinu stanovnika činili su Srbi s 1204 stanovnika (92,68%), slijede Hrvati s 20 (1,53%), Muslimani 1 stanovnik i dr. |
Stanari
Izvor fotografije: Wikiwand |
|
|
Rudnik Stanari
Rudnik Stanari je rudnik ugljena lignita smješten u općini Stanari. Ugljenosni bazen rudnika Stanari smješten je na području planine Krnjin.
Prvi geološki podaci o ugljenu u stanarskom bazenu datiraju s početka 20. stoljeća (F. Katzer). Iskorištavanaje ugljena u Stanarima je započela 1948. godine na otvorenom kopu Raškovac. Podzemna eksploatacija je počela 1955. i trajala je do 1975. godine u sjevernom dijelu bazena (kopovi 1, 2, 3 i 4). U južnom dijelu, otkopavanja su obavljana od 1974. do 1980. (kop Ostružnja). Počevši od 1974, iskopavanje ugljena je uglavnom bilo koncentrirano na površinskim kopovima, kada je u sjeverozapadnom dijelu bazena i otvoren površinski kop Raškovac. Projektirani godišnji kapacitet proizvodnje od 600 000 tona je postignut samo 1989. i 1990. godine. Rudnik Stanari osigurava najviše radnih mjesta na području planine Krnjin. Od sredine 1980-ih godina rudnik se suočavao s ozbiljnim financijskim problemima i pobunama radnika. Problemi su se pogoršali s događajima 1990-ih godina i velikim ekonomskim padom. Zbog nedostatka sredstava i ulaganja u obnavljanje i nabavku nove opreme, razina proizvodnje je iz godine u godinu opadala. Godine 2004. proizvodnja je gotovo stala. Od maja/svibnja 2004. vlasnik rudnika je ETF grupa, a rudnik (2015. god.) zapošljava 539 radnika. U 2013. godini rudnik je proizveo 881.632 tone lignita za potrošače u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Rekordna godina je bila 2012. kada je proizvedeno 1.087.927 tona. Uz rudnik gradi se i termoelektrana koja će koristi stanarski lignit (informacija iz 2015. godine). Izgradnja TE Stanari je jedna od najvećih investicija u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine. Godišnje bi trebala proizvoditi oko 2 milijuna MWh električne energije. > Izvor: Wikiwand - Rudnik Stanari > ETF Grupa - Rudnik Stanari 
Velićina rudnika ugljena u Stanarima i opseg njegova zadiranja u prostor Krnjina vidljiv je i na satelitskim snimcima poput ovoga s GoogleEarth-a (2015. godina)
|
Stanarski lignit ima dokazano nizak sadržaj pepela i sumpora, kao i prihvatljivu toplotnu vrijednost za lignitni ugljen. Na kopovima Raškovac i Ostružnja jalovina se uglavnom sastoji od gline i pijeska. Na kopu Raškovac debljina sloja jalovine varira od 25 do 40 metara. Debljina lignita je ujednačena, u rasponu od 10 do 15 metara, sa dva međusloja meke gline.
Na kopu Ostružnja sloj jalovine se zgušnjava u pravcu od zapada ka istoku. Debljina se kreće od 20 do 40 metara u zapadnim i centralnim djelovima kopa, a od 50 do 60 metara u istočnom dijelu. U zapadnom dijelu Ostružnje debljina sloja lignita se kreće od 5 do 13 metara, dok se odatle ka istoku kreće od 5 do 8 metara. Kao i na kopu Raškovac, sloj lignita je razdijeljen sa dva međusloja meke gline. |
Brestovo
|
Brestovo je naseljeno mjesto u sastavu općine Stanari. Do 2014. godine nalazilo se u u sastavu općine Doboj.
Brestovci su se podosta selili. Tako je prvi Sabor Brestovaca održan 30.8.2014. godine u selu Gornja Lupljanica (južno od Dervente) u zaselku Brestovci (ne miješati sa selom Brestovo na Krnjinu). Brestovci su, prema predanju, starinom iz Crne Gore, a primjerice u Gornju Lupljanicu su se doselili u prvoj polovici 19. stoljeća sa Krnjina iz sela Brestova, po kome su i dobili naziv Brestovci. Najveći dio Brestovaca slave svetog Nikolu, Brestovci u Gornjem Detlaku (kod Dervente) slave svetog Stefana, a Brestovci u Trnjanima (kod Slavonskog Broda) slave svetog Trifuna. Odatle su se i dalje iseljavali; – Iz Gornje Lupljanice Miko Brestovac se sredinom 19. stojeća odselio u Ritešić, a njegovi potomci dalje su se raseljavali po dobojskim selima Trnjani i Glogovica, te u Trnjane kod Slavonskog Broda. Aleksa Brestovac iz Gornje Lupljanice odselio se u Gornji Detlak u drugoj polovici 19. stoljeća, i u tom selu i danas žive njegovi potomci, a Luka Brestovac se pred kraj 19. stoljeća odselio u Donje Božince kod Doboja. Kretanje broja stanovnika Brestova kroz povijest: 1991. - 1254 stanovnika, 1981. - 1417 stanovnika, 1971. - 1513 stanovnika. Narodnosni sastav stanovništva (1991. godine); Veliku većinu činili su Srbi 1192 st. (95,05%), Hrvata su bila 2 (0,15%), Jugoslavena 13 (1,03%) i dr. |
Crnča
Crnča se nalazi u južnom dijelu općine Derventa, na sjevernim obroncima Krnjina, i sastoji se od zaseoka: Bučani, Banica, Brezičani i Donjani. 1978.godine postala je mjesna zajednica. U selu živi 280 domanćinstava i oko 1200 stanovnika, a osnovno zanimanje je poljoprivreda. Prije rata 1992-1995. dosta Crnčana je radilo u derventskim poduzećima, pa i širom tadašnje države, dok se sada veliki broj mještana nalazi na radu u inozemstvu, većinom u Austriji i Italiji. Osnovno zanimanje u selu je poljoprivreda, a uglavnom se proizvodi za vlastite potrebe, te govedarstvo. Poslije rata ima nekoliko domaćinstava koja se bave ovčarstvom.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
1991. - 1019 stanovnika - Srbi, 1003 (98,42%), Muslimani3 (0,29%), Muslimani3 (0,29%), Jugoslaveni7 (0,68%)
1981. 1154 stanovnik,
1971. - 1165 stanovnika.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti:
1991. - 1019 stanovnika - Srbi, 1003 (98,42%), Muslimani3 (0,29%), Muslimani3 (0,29%), Jugoslaveni7 (0,68%)
1981. 1154 stanovnik,
1971. - 1165 stanovnika.
|
|
aktivnosti ...
Kada boraviti u planini?
Pješačenje i planinarenje
|
|
Slobodno penjanje i alpinizam
Biciklizam - brdski i klasični
Aktivnosti na vodi
Aktivnosti u zraku
|
|
praktične informacije ...
Pristupi planini
Smještaj
|
|
Ugostiteljski objekti i usluge
Vremenska situacija / vremenske prilike
Legenda:
Today=danas; Mon=ponedjeljak; Tue=utorak; Wed=srijeda; Thu=četvrtak; Fri=petak; Sat=subota; Sun=nedjelja
Today=danas; Mon=ponedjeljak; Tue=utorak; Wed=srijeda; Thu=četvrtak; Fri=petak; Sat=subota; Sun=nedjelja
Prometna situacija / Saobraćajne prilike
Upozorenja i sigurnost u planini
|
|
izvori ...
|
Reference [1] Izvor: Wikipedija - Krnjin
Ostali izvori FILIPOVIĆ, Milenko S.; Prilozi etnološkom poznavanju Severoistočne Bosne. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, Knjiga XVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo, 1969.
Vanjske poveznice - korisni linkovi i adrese Opština Stanari - službena stranica
|
|
|
kontakt ...
|
Imate li bilo kakve komentare, ispravke, mišljenja ili priloge o ovoj planini?
Molimo pošajite ih putem slijedećeg obrasca ili direktno na adresu elektroničke pošte: E-MAIL Navedite o kojoj se planini ili temi radi. Ovisno o Vašoj želji, Vaš identitet u objavljenom tekstu (prilogu) može biti prikazan ili neobjavljen. (obavezna je samo rubrika ´vaši prilozi´ ili ´vaši komentari´) |
|