|
|
PLANINE SLOVENSKE DOLENJSKE I SREDIŠNJE HRVATSKE > POBRĐA UNSKO KORANSKE ZARAVNI S POBRĐIMA JZ KORDUNA > KORDUNSKI KRŠ > Mrežničko-koransko pobrđe
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Melnica (Velika Melnica, 518 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.0973, 15.5729
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Melnica (Velika Melnica, 518 m)
Koordinate najvišeg vrha: 45.0973, 15.5729
|
|
UvodENGLISH SUMMARY: Mrežnica-Korana Hills
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Vijenci, planine i vrhovi
|
Mrežničko-koransko pobrđe (Pobrđe Mrežničko-koranske zaravni)
|
LEGENDA
1 Belajsko-barilovićka zona ("Belajsko-barilovičko pobrđe") 2 Brestovsko-perjasička zona ("Brestovsko-perjasičko pobrđe") 3 Južna-perjasička zona ("Južno-perjasičko pobrđe") 4 Slunjska zona ("Slunjsko pobrđe") 
LEGENDA
2 Brestovsko-perjasička zona ("Brestovsko-perjasičko pobrđe") 3 Južna-perjasička zona ("Južno-perjasičko pobrđe") 4 Slunjska zona ("Slunjsko pobrđe") |
PRIRODA
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
|
SLUNJSKA ZONA ("SLUNJSKO POBRĐE")
Debela glava
RIjeka Korana nizvodno od Slunja. Brdo Debela glava na horizontu.
|
Podmelnica
Melnica
|
Prije gradića Slunja postojalo je i starije naselje koje se zvalo Suhi Slunj i nalazilo se južno od Slunja, ispod brda Melnice i nedaleko opustjelog sela Zbijeg. To je područje na kojem se sada nalazi vojni poligon koji je negdašnja JNA izgradila u pedesetim godinama, a danas se njime koristi Hrvatska vojska. Čak je pomalo nejasno je li se najstarija povijesna spominjanja Slunja odnose na taj prvobitni Slunj ili na sadašnji podignut na kamenitoj uzvisini velike okuke Slunjčice. Svakako valja uvažiti činjenicu da najpouzdaniji istraživač naših povijesnih utvrda Gjuro Szabo spominje odluku hrvatskih staleža još iz 1558. ″da kralj utvrdi i Zrin, Komogovinu, Prekovrški Gradac, Svinicu i novi Slunj″. (Nadilo, 2002.)
|
Vojni poligon "Eugen Kvaternik"
|
Na žalost, najveći dio Slunjskog pobrđa i izvorišno područje rijeke Mrežnice nedostupni su široj javnosti, jer je pristup tome prostoru ograničen postojanjem vojnog poligona "Eugen Kvaternik". Ovo najveće vojno vježbalište u Hrvatskoj nalazi se na graničnom području Korduna i Like zapadno od Slunja, 40-ak km zračne linije južno od Karlovca. Osim na području Grada Slunja teritorijalno se nalazi i na području općina Tounj na sjeveru, Josipdol na sjeverozapadu, Plaški na zapadu, Saborsko na jugozapadu i Rakovica na jugoistoku.
Radi se o osjetljivom krškom terenu u neposrednoj blizini NP Plitvičkih Jezera i lokaliteta poput izvora rijeka Dretulja, Tounjčice, Slunjčice, Mrežnice i njihovih podzemnih tokova ili slapova Rastoka, zbog čega postoje prijepori i zabrinutost oko utjecaja poligona na ekološki sustav toga kraja. Npr. MORH je tek od 2007. godine, na pritisak udruge Zelene mreže Karlovačke županije, prestao s uništavanjem mina i ostalih eksploziva iz cijele Hrvatske na otvorenom prostoru poligona. Poligon je izgrađen 1965. g. u vrijeme SFR Jugoslavije te je bio glavni centar obuke Pete vojne oblasti JNA. Od 17.11.1991. g. koristi ga tzv. Srpska vojska Krajine tj. postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine. Takvo stanje se zadržalo tijekom čitavog Domovinskog rata, do 6.8.1995. g. kada je, nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja", vraćen pod suverenitet Republike Hrvatske. Poligon se prostire na površini od gotovo 24 tisuće hektara (240 km2) čime je, osim najveći u Hrvatskoj, i jedan od najvećih u Europi. U smjeru sjever-jug dug je 28 km. Duljina njegove granice je 88 km. Prosječna nadmorska visina je 320 metara, najviša 900 metara. Najveću površinu zauzima šuma. Na poligonu prosječno dnevno boravi oko 600 vojnika: 400-tinjak pripadnika topničko-raketne bojne Hrvatske kopnene vojske, 80-ak opslužitelja poligona, 20-ak pripadnika Središta za borbenu obuku te 20-ak pripadnika ostalih postrojbi. U vrijeme velikih vježbi prisutno bude preko 1500 ljudi. Velike vježbe bile su npr. "Adriatic Philbex 04-2 ENGINEEREX" inžinjerijska vježba u 2004. g., "Noble Midas 07" 2007. g. i "Jackal Stone" 2009. g. 
|
Poligon je opremljen brojnim vježbalištima, strelištima, raznim vojnim objektima, helidromom, prostorom za uništavanje bojnih sredstava.
Poligon "Eugen Kvaternik" služi uvježbavanju, školovanju, obuci i različitim vrstama ispitivanja. Važnu ulogu ima primjena sustava "Miles 2000" – sofisticiran simulacijski sustav namjenjen za realističnu taktičku obuku jer se sastoji od ispaljivanja laserskih zraka iz različitih oružja. Sve se tijekom vježbe snima, a to omogućuje naknadnu analizu. Prednost laserskog streljiva je upravo u realističnosti jer se jasno vidi "pogođenost" vojnika, a što kod primjene manevarskog streljiva nije moguće. Zbog dobre opremljenosti i naročito zbog raznolikosti terena (šume, livade, brda, vrtače, klanci...) "Eugen Kvaternik" se često spominje kao budući NATO-ov obučni centar. Spominjala se i njegova komercijalizacija iznajmljivanjem stranim vojskama. Još i prije pristupanja Republike Hrvatske punopravnom članstvu u NATO-u, SAD su velikim sredstvima pridonosile modernizaciji i opremanju vježbališta. 2009. g. izgrađen je novi vojni restoran i uređena dva obučna vježbališta: tzv. "Shoot House" i "Konvoj cesta".
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vojni_poligon_%22Eugen_Kvaternik%22 |
Slunjčica / Slušnica
|
Slunjčica je mala rijeka duga 6,5 km koja izvire južno od Slunja kod istoimenog sela. Tipična je krška rijeka, a predstavlja završetak podzemnog toka rijeke Jesenice (Lička Jesenica). Rijeka Jesenica izvire u Lici, u masivu Male Kapele, ispod vrha Veliki Javornik, i nakon samo 6 kilometara nestaje pod površinom kod sela Lička Jasenica u krškom području. Rijeka zatim teče, kao i mnoge druge krške rijeke u Hrvatskoj, oko 14 km pod zemljom kroz krški vapnenac i ponovno izvire podno naselja Slunjčice. Trasiranje ponora potoka Ličke Jesenice smještenog ispod planine Mala Kapela objavljeno je još 1948. godine, čime je dokazana podzemna vodna veza s izvorom Slunjčice. Voda je na samom izvoru, koji se nalazi nalazi se 5 km južno od Slunja na 240 m n.v., ujezerena i radi se o jednom od najjačih izvora na području Korduna. Kako se vrelo nalazi pored sela Slušnica i ovo jezero su mnogi zvali Slušničko jezero. Od izvora rijeka teče prvi kilometar prema sjeveroistoku, a zatim prema sjeveru, kao Slunjčica, odn. Slušnica. Nakon prolaska kroz Slunj, svoj tok završava u sjevernim rubnim dijelovima grada, gdje se ulijeva u Koranu preko 23 slapa viša od dvadeset metara, oko kojih se razvilo naselje Rastoke. Od brojnih sedrenih barijera najljepše su upravo ove u naselju Rastoke. Bogata je potočnom pastrvom i lipljanom.
Zbog relativno kratkog toka rijeke na zemljinoj površini, Slunjčica uvijek ima nižu temperaturu od obližnje Korane. Temperatura vode zimi je od 6,5 °C do 7 °C, a ljeti najviše 16 °C. Ljeti je maksimalna temperatura Korane oko 28 °C. Ako se zrak ohladi ispod temperature vode, rastoke su obavijene velom magle, a okolno drveće prekriveno je rosom. Rijeka je također i rezervoar pitke vode za okolna sela. Izvorno ime rijeke Slunjčice je Slušnica. Kažu kako je to ime dobila zbog buke koju se može čuti kada nabuja izvor rijeke. I ime današnjeg sela Slunjčice (to mu je današnje službeno ime), koje se nalazi iznad izvora, također je bilo Slušnica. Za tu promjenu imena neki krive kartografe JNA, koji su na topografske karte počeli upisivati naziv Slunjčica, umjesto ranijeg Slušnica, a nekako se to poklopilo i s vremenom izgradnje obližnjeg vojnog poligona. 
Panoramski pogled na krški izvor Slunjčice (desno) i početni dio toka, uzvodno od izvora (lijevo)
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slunj
|
Slunj, 17. st
Autor grafike: a J. V. Valvasor; Djelo: Slava Vojvodine Kranjske |
IZ STARIH ARHIVA
Grad Slunj
Ivan Kukuljević Sakcinski
IZVOD IZ KNJIGE Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj / od Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. U Zagrebu : Štamparna Drag. Albrechta, 1869-1870
OPIS DJELA
Svestranog Kukuljevića može se smatrati i arheologom - osnivanjem Družtva za pověstnicu jugoslavensku otvorio je put za osnivanje Hrvatskog arheološkog društva, a u "Arkivu za pověstnicu jugoslavensku" objavljivao je vrijedne arheološke podatke. Ivan Kukuljević prvi je terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj - bavio se proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj, o kojima je objavio više rasprava, a "Njeke gradine..." jedna su od tih rasprava. Svoje široko zasnovano djelo o gradinama Kukuljević nije dovršio. Članci iz "Njekih gradina..." prvo su izašli u djelu Ivana Ad. Štandla, "Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije I", obuhvativši prikaze deset gradova i gradina: Sused, Samobor, Ozalj, Slunj, Drežnik, Senj, Trakošćan, grad Brinjski, Krapina i Veliki Kalnik. U Štandlovom djelu nalaze se još članci Kukuljevićevi o "Prvostolnoj crkvi zagrebačkoj" i o gradu Modrušu.
Ivan Kukuljević Sakcinski
IZVOD IZ KNJIGE Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj / od Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. U Zagrebu : Štamparna Drag. Albrechta, 1869-1870
OPIS DJELA
Svestranog Kukuljevića može se smatrati i arheologom - osnivanjem Družtva za pověstnicu jugoslavensku otvorio je put za osnivanje Hrvatskog arheološkog društva, a u "Arkivu za pověstnicu jugoslavensku" objavljivao je vrijedne arheološke podatke. Ivan Kukuljević prvi je terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj - bavio se proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj, o kojima je objavio više rasprava, a "Njeke gradine..." jedna su od tih rasprava. Svoje široko zasnovano djelo o gradinama Kukuljević nije dovršio. Članci iz "Njekih gradina..." prvo su izašli u djelu Ivana Ad. Štandla, "Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije I", obuhvativši prikaze deset gradova i gradina: Sused, Samobor, Ozalj, Slunj, Drežnik, Senj, Trakošćan, grad Brinjski, Krapina i Veliki Kalnik. U Štandlovom djelu nalaze se još članci Kukuljevićevi o "Prvostolnoj crkvi zagrebačkoj" i o gradu Modrušu.
|
Od Petrova Gvozda, do Kapele i Velebića nose mnogi poveći gradovi i gradine ime i pečat davne starine. Medju timi gradovi naše ponosite gornje Hrvatske, pripada jedno izmedju prvih miestah gradinam Slunjskim.
Dva bijahu negda grada Slunja, što danas u razvalinah leže, jedan Slunj suhi, na medji slunjske i ogulinske regimente, kod sela Zbjega u župi Mogili, na okruglom brdašcu stojeći; a drugi Slunj izpred mjesta Slunja, na kamenitom brdu, koji se pučkim imenom „Stari grad“ ponosi, jer u istinu resi više stoljećah krasnu okolicu Slunjsku, premda je noviji od suhoga. Kad se voziš na karlovačkoj cesti iz Veljuna preko sela Lapovca, Cvijanovića brda i male Gline, te razgledaš tužna, korovom, borovljem, grmljem i divjom vinikom obasuta polja, na kojih gdješto samo kukuruza, sirka i proje raste; razblaži ti se oko, kada s lieva na dalekom brdu opaziš gradinu Kremen sa selom i crkvom; a još te više obastre veselje, kad pomoliv se iza sela i brda Cvitovića, ugledaš na daleko bieli Slunj, izpod visokih gorah u krasnoj okolici. Približiv se k mjestu Slunju vidiš duboko Koranu rieku, u koju se strmoglavljuje na više miestih visoka pjeneća se Slunjčica, te ti se čini iz daleka, kao da su njezini slapovi bieli labudovi, što plove i krile po sjajućoj se rieci i leprše pokraj grmlja i stienja. Preko Korane i Slunjčice vode dva mosta u mjesto, a iznad mosta gore visoko na skalini stoji grad Slunjski, kao ozbiljni i vierni čuvar svega predjela, kao tihi motritelj viečna titranja vodenih slapovah i silna bijenja biesnih valovah uz golu vrlet i krš. Iz ruševinah njegovih možeš lahko razabrati staru njegdašnju sliku grada, jer je on još koncem XVII. vieka čitav i tvrd stojao. Kako nam ga stara Valvazorova slika prikazuje, bijaše sagradjen na dva poda, a opasan platnom sa četiri okrugle kule. Prema Slunjčici okrenuta glavna vrata bijahu providjena diživim mostom, koji je sizao do podnjega čardaka ili stražarnice, u koju su vodile dižive liestve. Unutarnji grad bijaše iznad krova uriešen dvokatnim stražarskim tornjem, a dole na utoku Slunjčice u Koranu stajaše opet jedna stražarna uz drveni mlin [1] Vjerojatno je, da se Slunj u staro vrijeme zvao Slovin (Slouin), i da mu počelo ide svakako u vrieme hrvatskih vladarah, kad je valjda pripadao gadskoj ili krbavskoj županiji. Nu koliko je u onom istine, što naš veoma slabi starinar i površni povjestnik Maretić pripovjeda: da ga je naime sagradio Svinimir (Zvonimir) kralj hrvatski, koj je tu tobože utemeljio fratarski samostan sv. trojice;[2] tko će ići ovu priču pobijati, kao i misli onih pisacah, koji žele ovamo posaditi rimsko mjesto Stlupi ili Avendo. Za vrieme prvih ugarsko-hrvatskih kraljevah pripadao je Slunj po svoj prilici županstvu modruškomu, te ga je god. 1193 kralj Bela III. zajedno sa čitavim modruškim županstvom (totam terram pertinentem ad Comitatum Modrus) darovao Bartolu knezu krčkomu. U napred bijaše barem Slunj sve do godine 1390 u neprekidnom vlastničtvu knezovah krčkih i modruških. Rečene god. 1390 dne 17. Srpnja bijaše prisiljen Ivan knez krčki, modruški, gadski, vinodolski i senjski, a zajedno i novi vlastelin cetinski i klokočki, nagodiv se tada sa svojom šurjakinjom Katarinom, udovom svoga brata Stjepana poradi grada Modruša, založiti svomu rodjaku Pavlu knezu Zrinskomu grad Slunj za 4000 dukatah dobroga zlata; pod uvjetom: da ga može izkupiti kadgod bude htio, i da mu bude prosto u onom slučaju, ako bi se Pavao Zrinski bosanskomu kralju Tvrdku predao, ili ako bi bošnjaci kakovu štetu počinili u gradu Slunju i njegovom pristojališću, nadoknaditi si sve počinjene štete s dohodci grada Zrinja i njegova pristojališća.[3] Nu Pavao Zrinski, ako je i mislio za vrieme života Tvrdkova pristati uz ovoga kralja i uz narodnu stranku hrvatskih ustašah proti Sigismundu i Mariji, to je ipak po smrti Tvrdkovoj ostao vjeran kralju Sigismundu, te je i grad Slunj doskora povratio Nikoli knezu krčkomu, sinu Ivanovu, bez ikakove štete; prem da su Bošnjaci oko njegova grada Zrinja dosta štetah počinili bili. Budući da je i Nikola Krčki odvažno pristao bio uz stranku Sigismunda kralja, to je ovoga protivnik kralj Vladislav napuljski, godine 1406, Nikoli krčkomu grad Slunj, a Pavlu Zrinskomu grad Zrinj oteti htio, i prvi grad bosanskomu vojvodi Sandalju, a drugi velikomu vojvodi i hercegu Hervoju darovao bio; ali samo na hartiji, jer u istinu nisu ni darovatelj ni darovnici došli do posjeda rečenih gradovah. Kralj Sigismundo odlikova iste godine 1406 rečenoga Nikolu, nazvanoga grof, tim, što mu je potvrdio darovanje grada Cetina i kotara Klokoča, učinjeno njegovomu otcu Ivanu g. 1387, poradi prevelikih zaslugah u vrieme hrvatsko-bosanskoga pokreta stečenih.[4] Tri godine kasnije, naime dne 9. Svibnja 1409, založi Nikola knez krčki, bivši tada u velikoj nuždi novacah, grad Slunj i opet Pavlu knezu Zrinskomu za 1800 dobrih i zlatnih dukatah, pod uvjetom, da ga Pavao drži zaživotno, a po njegovoj smrti da ga može izkupiti Nikola ili njegovi nasljednici za 1500 dukatah. Taj ugovor potvrdi i Dorotea žena Nikole. Pavao Zrinski umre u Zagrebu god. 1414 i bude zakopan u pavlinskoj crkvi u Remetah. Po njegovoj smrti čini se da je Nikola knez krčki svoj grad Slunj izkupio. Ali jur godine 1424 dne 18. Veljače, založi ga s nova isti knez Nikola Jelisavi udovi Pavla Zrinskoga i nje sinu Nikoli za 2000 dukatah u zlatu, na vrieme samo od pet godinah, ako novce povrati. Založno pismo na pergameni pisano u Modrušu gradu, znamenito je s toga, što ima dobro sačuvanu viseću pečat Nikole krčkoga, iz koje se vidi, da je Nikola u ono doba, prvi od knezovah krčkih počeo upotrebljivati drugi grb, nego li prvašnji knezovi krčki, t. j. na mjesto zviezde i gologa polja, stojećega na dvih zadnjih noguh barsa (Pardusa) koj s prvima nogama drži maloga psa. Nebijahu dakle knezovi krčki ni u ono doba još prisvojili grb rimski Frangepanah, sa dva lava, koji lome hljeb. Poslie minulih višerečenih pet godinah ote knez Nikola krčki i njegovi sinovi silomice, ili kako listine kažu „kradomice“ knezu Nikoli Zrinskomu grad Slunj, bez povratka pozajmljenih novacah. Nikola knez krčki, modruški i senjski, a zajedno dvakrat ban hrvatski, bijaše tada jedan izmedju najmogućnijih i najbogatijih [5] velmožah hrvatskih i ugarskih. Ljubimac kralja Sigismunda, u bližnjem rodu s bogatim knezom od vlaške Gorice, Henrikom, kojega sestru imao je za ženu, kao takodjer s mnogimi bogatimi vlasteli u Istri, Kranjskoj i Hrvatskoj; vlastnik četerdeset gradovah u Hrvatskoj i njekih u Kranjskoj; poznat i štovan u Mletcih i u Rimu, a strašan svojim siromašnijim vlasteoskim susjedom, bijaše on ujedno po primjeru tadanjih vlastelinah i dosta velik silnik, prem da se je odlikovao pobožnoštju i ljubavju prema crkvam i monastirom, bivši osobito darežljiv prema pavlinom kod sv. Nikole na Gvozdu i Crikvenici kao i prema franjevcem kod sv. duha od Modruša. Proti ovomu veoma silnomu čovjeku neusudi se Nikola Zrinski, kao ni njegova mati Jelisava, od iste porodice knezovah krčkih, sudbenim putem postupati glede nepravedna oteća grada Slunja. Nu kad umre isti Nikola krčki dne 26. Lipnja g. 1432 podigne se odmah proti njegovim nasljednikom Nikola Zrinski i podnese pravdu pred kraljem Sigismundom poradi krivo oteta grada Slunja. Kralj Sigismund podjeli, uslied podnešene si tužbe god. 1424 u Požunu strogu zapovjed na tadašnje banove Ivana i Stjepana Frankapane, knezove krčke, senjske i modruške, kao i na njihovu braću Nikolu, Martina, Bartola, Dujma, Andriju, Sigismunda i Ivana mladjega, da ili pozajmljeni novac od 2000 dukatah Zrinskomu izplate, ili oteti grad Slunj u založno ime povrate.[6] Kad ova kraljeva zapovjed bez uspjeha ostade, ponovi isti kralj svoju zapovjed na prošnju Petra, Zrinskoga, sina Pavlova, a polubrata Nikolina, u Pragu dne 24. kol. 1437, naloživši tadašnjemu banu Matku od Talovca: da knezove krčke ili na povratak Slunja grada, ili na dobrovoljnu nagodbu natjera. Ali Sigismundo kralj nedoživi uspjeh svoje zapovjedi. S toga ponovi i njegov nasljednik kralj Alberto g. 1438 istu zapovjed, na prošnju Petra Zrinskoga i njegovih sinovah Pavla, Jurja i Petra, naloživši kaptolu zagrebačkomu, da ovaj Zrinske ili u posjed grada Slunja uvede, ili knezove krčke na izplatu duga natjera.[7] Ali zastupnik zagrebačkoga kaptola pop Martin od Čerstveca, izposluje kod knezovah krčkih Stjepana, Martina, Sigismunda, Andrije i Ivana u Senju, samo toliko, da se ovi pripravnimi izjaviše, platiti Zrinskim 500 dukatah; kojom ponudom ovi ipak zadovoljni nebijahu. Tek sljedeće godine 1439, nagodiše se knezovi Stjepan, Bartol, Martin, Sigismund, Andrija i Ivan Frankapani, s Petrom Zrinskim poradi Slunja tako, da se obvezaše ovomu posliednjemu, u ime Slunja i dužnoga novca izplatiti 840 dukatah, a ujedno primiti na sebe dužnost, da će natjerati svoju braću Nikolu, Jurja i Dujma, da i ovi svoj dio za grad Slunj Zrinskim izplate. Na taj način dospije grad Slunj iz nova u podpuno i pravedno vlastničtvo knezovah krčkih, tad jur zvanih Frankapanah. Nu pošto, kako vidismo, Nikola Frankapan devet nerazdieljenih u imetku sinovah i dvie kćeri, Katarinu i Barbaru, udatu za Vilima Lihtensteina, nakon sebe ostavi, s toga porazdieliše ova braća god. 1449 sav ogroman imetak svoga otca, te poprimivši vladanje različitih gradovah, utemeljiše nove ogranke svoga plemena, s novimi posebnimi imeni, pod kojimi se u napredak u povjestnici spominju. Tako primi Stjepan kao najstariji brat s gradom Senjom, Ozljem i dielom Trsata i Modruša ime kneza senjskoga, trsačkoga, ozaljskoga i modruškoga; Martin s drugim dielom Trsata i Vinodola takodjer ime kneza trsačkoga; Bartol s gradom Brinjem i dielom Ozlja ime kneza Brinjskoga; Ivan s dielom Modruša i Senjom ime kneza Modruškoga i Senjskoga; Sigismund s gradom Cetinom, ime kneza Cetinjskoga; Andrija i Juraj s otokom krkom zadržaše ime knezovah Krčkih; napokon poprimi Dujam s gradom Slunjem ime kneza Slunjskoga, kojega nasljednici zadržaše taj grad do vremena ljutih navalah turskih. Isti knez Dujam izdade u Slunju g. 1481 dne 11. Rujna darovnicu trsatskim fratrom, kojom im darova dohodak od ledeničke žrnovnice na moru, te umre oko 1490. Dujmov sin Mihovil Slunjski, kasniji začetnik furlanskih Frankapanah, preuze po smrti svoga otca vlastničtvo grada Slunja, te je dne 5. travnja 1492 u istom svojem gradu izdao glagolsku listinu, kojom darova samostanu B. D. Marie u Zažičnu dva ždreba zemlje u selu Sićevu.[8] Matija i Juraj sinovi Mihovilovi, nasliediše osim grada Slunja, po svom stricu Sigismundu grad Cetin, a po svom bratučedu Grguru nadbiskupu koločkom, grad Krstinju, kojega ovaj g. 1504 kupi. Juraj bijaše medju onimi Hrvati, koji dne 1. Siečnja 1527 u gradu Cetinu Ferdinanda za svoga kralja izabraše, te osta postojan protivnik stranke Zapoljeve, dočim stariji mu brat Matija u muhačkoj bitki pade. Po smrti Jurja Frankapana Slunjskoga, preuze vlastničtvo grada njegov sin Ferenac, (Franjo) Slunjski, slavni junak onoga vremena. Nu iza bitke muhačke preuzeše navaljivanja turska na granici hrvatskoj tolik mah, da se jedva koj pogranični grad uzdržati mogao. Na taj način pretvarala se sva okolica kraj Verbasa, Une i Save u žalostnu pustoš. Stanovnici ostavljahu svoju djedovinu; vlastnici gradovah, neimajući ljudih s kojimi da brane puste svoje zidine, moradoše jih razorivati ili predavati Turkom; a čim ovi njekoliko jačih gradovah predobiše, utvrdiše se u njih, te počeše iz njih dvostrukom silom navaljivati na hrvatska sela i gradove. To bijaše uzrok zašto je jur godine 1546 i 1548 na hrvatskom i ugarskom saboru stvoren zakon, da se svi pogranični gradovi osobitom komisijom pregledati imadu, da se manje tvrdi i važni gradovi razore, a oni od jačih gradovah, koje sami vlastnici braniti nebi mogli, da se predadu u ruke kralja i zemlje da jih ova na državne troškove brani. Na hrvatskom saboru držanom dne 17. Srpnja 1558 u gradu Steničnjaku, odlučiše stališi i redovi hrvatski umoliti kralja, da on osim gradovah Zrinja, Komogovine, Prekovrškoga, Gradca i Svinice, pod svoju vlastitu obranu uzme i tvrdi grad novi Slunj, zajedno s mjestom i monastirom sv. trojice, jer da su vlastela hrvatska tako osiromašila u posliednje vrieme, kroz ljute neprestane bojeve i turska pustošenja, da rečene gradove nipošto sami braniti nemogu.[9] Ujedno odlučiše stališi i redovi, dok nestigne odgovor od kralja, na zemaljske troškove utvrditi grad novi Slunj, koj se tad prvikrat u pismih spominje, kao i gradove Krupu, Tržac, Otok i Buševac, izdavši naredbu; da 200 ljudih iz kotara klokočkoga, kroz 15 danah grad Slunj popravljati ima, pošto su držali taj grad u ono doba za glavni i najtvrdji medju svimi susjednimi, osim Krupe i Bišća, koji doskora u turske ruke padoše. Da ovo utvrdjenje grada Slunja nije suvišno bilo, posviedoči godina 1561, kada Turci dne 4. Lipnja, pokraj razorenoga Cetina, navališe na okolicu Slunjsku, nemogavši nahuditi gradu, kojega je branila kraljeva vojska; kao što je isto godine posjela i vlasteoske gradove Jerenski, Čazin, Petrovac, Vinodol, Goru, razoreni Cetin, Kladušu, Krstinju, Hreznov, Sračicu, staru Petrinju i Bužin. Godine 1572 popravljan je opet na državne troškove grad Slunj, kao i gradovi Hrastovica, Blina, Zrin, Gvozdanski, Bojnić, Krupa, Brezovac, Isačić, Bihač, vinodolski Novi, Bribir i Ledenice, te je iste godine u Kolovozu mjesecu Herbart Auersberg izpod zidinah grada Slunja razbio jednu tursku četu, kao što je god. 1563, hrabri Ferenac Slunjski sa Šimunom Keglevićem potuko Turke kod dolnje Kladuše i Hrastovice. Budući da Ferenac Frankapan Slunjski, posljednji od svoga ogranka i posljednji vlastnik Slunja grada bijaše, vriedno je da koju o njem reknem. Rodjen god. 1536, izobražen po načinu tadašnjih vlastelah, pokazivao je osobitu ljubav k vojevanju, s toga nebijaše skoro nijednoga čarkanja s Turci, kod kojega nije on sudjelovao. Iz ovoga razloga prozva ga povjestnik Ištvanfi „mačem i štitom hrvatskim" a kralj Maksimilijan nadari njegove zasluge tim što ga po smrti bana Petra Erdöda imenova god. 1566 banom hrvatskim. O njegovom osobitom junačtvu pripovjeda se, kako je njekoč u svom gradu Gori, desivši se uprav kod ručka u veselu družtvu, dobio glas da Turci na okolicu navališe. Skočiv na noge, pohiti sa svojimi ljudmi prema neprijatelju, suzbije junački tri juriša i potjera Turke u bjeg. Ovaj čin opjevaše zatim u narodnoj pjesmi naši i Turci. Car Selim bješe dao nalog da ga silom ili lukavosću uhvate i u Carigrad pošalju, te mu Turci praviše dosta zasiedah da ga uhvate ili ubiju; ali što njim nepodje za rukom, to učini nevještina ljekarska; jer godine 1572 kad se odputi uprav u Nikolsburg u Moravsku, na svoju svatbu koju htjede držati s Juditom Kerećenjievom, kćerju bogatoga hrvatskoga vlastelina, oboli u Varaždinu na čirovih (mozolih), naraslih oko uha, u koje, kad jih liečnik razreže, iz nepazljivosti škorpijonsku mast ulije, našto bolestniku glava silno oteče, te od ove bolesti umre on dne 1. Prosinca 1572 u 36. godini. Tielo pokojnikovo bude velikom svečanošću dovedeno u Zagreb i sahranjeno u stolnoj crkvi, gdje mu njegova sestra Ana, udova Nikole Olaha Časara, postavi grobni spomenik s napisom i versi, koji se u Ratkaju čitati mogu. S Ferencom Slunjskim izumre mužko pleme Frankapanah Slunjskih i Cetinskih, i odmah nastade poradi grada Slunja i ostaloga posjeda pravda s jedne strane medju sestrom Ferenca Slunjskoga višerečenom Anom, i kraljevskim fiskom, a s druge strane medju ovim i Stjepanom Frankapanom Ozaljskim, sinom Ferdinanda, sina Bernardina, sina Stjepanova, sina Nikole otca gorespomenutih |
devetero sinovah, koji se na različite ogranke razdieliše. Zatim s Nikolom Frankapanom Trsačkim, sinom Kristofora, sina Ivana, sina Bartola, sina višerečenoga Nikole. Nadalje s Jurjem Zrinskim, sinom Nikole Sigetskoga i Katarine kćeri spomenutoga Ferdinanda Frankapana; napokon s Doroteom ženom Baltazara Baćana, kćerjom Nikole Zrinskoga i rečene Katarine Frankapanke.
Medju ovimi nadvlada Stjepan Ozaljski, kao najstariji od knezovah Frankapanah, pošto mu bijahu po sudu, g. 1574 dopitana oba grada Slunja, to jest stari u gori, i novi na Korani i Slunjčici. Nu premda je u posjedu slunjskom za njeko vrieme uz čuvala se na silu Ana sestra Ferenca Slunjskoga, to je bio rečeni Stjepan Ozaljski prisiljen, ne samo gradove Slunjske, nego i sve ine svoje gradove, kao Novi, Bribir, Križane, Hreljin, Bakar, Grobnik, Novigrad na Dobri, Ribnik, Zvečaj na Mrežnici, Lipu na Dobri, Lukovdol (Severin), Ozalj, Dubovac, Modruš, Ogulin, Skrad, Ključ i Tovunjskupeć prodati za 12,000 forintih u zlatu Jurju i Nikoli Zrinskomu, pošto je, bivši uhvaćen i zatvoren u Brezovici, morao svoju glavu izkupiti iz rukuh Gašpara Barilovića, bivši odsudjen po banskom sudu na gubitak svoga života i svega svoga pokretnoga i nepokretnoga imetka, radi njekih počinjenih nasiljah, a navlastito radi osvojenja grada Barilovića, kojega rečenomu Gašparu Bariloviću Goričkomu na silu ote.[10] Na taj način dospješe u vlastničtvo Slunjsko Juraj i Nikola Zrinski, te bijahu u posjedničtvo Slunja i svih prenavedenih gradovah god. 1576 zakonitim putem uvedeni, dočim Stjepan Ozaljski, lišen svega imetka, živivši od milosti Zrinskih, svojih rodjakah i nećakah, za kratko vrieme (oko 1577) umre. Po smrti Stjepana Ozaljskoga podigne kraljevski odvjetnik, po naročitoj zapovjedi kralja Rudolfa god. 1577 s nova pravdu proti Zrinskim, radi posjeda Slunja i višerečenih gradovah, ali bez ikakova uspjeha, premda su u bivših Stjepana Frankapana gradovih: Slunju, Modrušu, Ključu, Jesenici, Dabru, Plaškom, Ogulinu, i u polurazorenom Vitunju, tada jur carske posade stojale, braneći jih proti Turkom, te je grad Slunj faktično pripadao jur tada pod krajinu i ogulinsku kapetaniju ili zapovjedničtvo, bivši po nadvojvodi Ernestu na državne troškove god. 1573 s nova popravljen. 
Stari grad frankopanski kod Slunja
Autor fotografije: Ivan Standl (1832.-1897.) Medjutim produljiše Turci svoje granice sve do grada Slunja, dočim su sve skoro gradove uz Unu i Koranu ili osvojili, ili razorili, a medju njimi Bielustienu, Bužin, Čazin, Mutnicu, Ostrožac, Sračić, Zrin, Gvozdanski, Kladušu, Podzvizd, Peć, Sturlić, Krstinju, Cetin, Bihač, Budački, Blagaj, itd. ter su višekrat Herbarta Auersberga i njegove krajnske i krajišničke čete potukli; a mjesto Slunjsko, god. 1578 sve do zidinah gradskih popalili i monastir fratarski razorili; u kom se još jedan zaostavši fratar junački branio. Ovo bijaše uzrok, da je god. 1579 za popravak Slunja, kao glavnoga grada na turskoj krajini, po zaključku sabora, držana od štajerskih i krajnskih stališah i redovah u Bruku, pod predsjedničtvom nadvojvode Karla 5000 fr. odredjeno bilo, te je grad Slunj stavljen pod zapovjedničtvo glavnoga kapetana senjskoga, a zidine gradske i monastira sv. Trojice do god. 1581 s nova utvrdjene, kako sačuvani nadpis iznad gradskih vratah i službena pisma sviedoče.
Ali sva ta sredstva nebijahu kadra suzbiti tursku navalu, te tako podleže god. 1582 i grad Slunj turskoj sili, dočim ga Turci zajedno s gradom Kremenom dne 27. veljače reč. godine na juriš oteše, i upaliv ga, pusta ostaviše, paleći i ražeći sve do Belaja i do Karlovca. Po odlazku Turakah posjedoše naši opet grad, te ga popraviše, osvetiv se Turkom dovoljno tim, što su godine 1584, bosanskoga pašu Ferhata, vračajuća se iz četovanja svoga sa 9000 Turakah i množtvom roblja i pliena što ga bijaše pokupio po Krajnskoj, uprav kod Slunja u Močili pod vodjenjem slavnoga bana Toma Erdöda i Jobsta grofa Turnskoga hametom potukli i sav plien sa više tisućah kršćanskih robovah oteli. Tom prilikom pade preko 2000 Turakah, medju njimi sam paša bosanski sa više najuglednijih begovah.10 Zabadava htjedoše Turci sljedeće godine svoju ljagu oprati i osvetiti se Slunjanom, navalivši sa devet konjaničkih i osam pješačkih četah god. 1585 na grad Slunj. Oni se vratiše razbijenimi glavami. Kroz više godinah zatim nevidješe zidine Slunjske, u svojoj bližini turskih čalmah, te se i godine 1597 u zimsko doba zahman spremahu Turci na Slunj, jer jih naši junačkim srdcem izčekivaše, pripravni vazda na boj, buduć da je tada Korana dielila Hrvatsku od Turske, a Slunj bijaše prednja straža hrvatska. Godine 1602 ponoviše Turci jurišanje na grad Slunj, ali taj grad bijaše dao nadvojvoda Ferdinand upravo s nova popraviti i utvrditi. Turci nemogavši mu nahuditi, poplieniše svu okolicu oko Mrežnice i Korane sve do Karlovca, a svadja medju hrvatskimi velmožami, kao Vukom Frankapanom, Nikolom i Jurjem Zrinskim i t. d. s njemačkimi generali i kapetani u Krajini, otvarala je Turkom široko polje. Od godine 1620-1622 mogoše opet Turci polurazorene gradove Drežnik, Teržac na Uni, Brezovac, Mutnicu, Todorovo, Novigrad, Furjan, Mihaljskupeć, i Budački popraviti i posjesti, a Tržić na Mrežnici osvojiti; odkuda su mjeseca Svibnja god. 1622 navalili s nova na grad Slunj. Ali prem da su naše na polju kod Slunja suzbili, nemogahu osvojiti grada, upalivši ipak drveni most na Slunjčici, za kojega popravak mogoše naši god. 1623 jedva 500 fr. smoći. Godine 1632 potrošila je država na popravak Slunja grada opet 2112 for. Gradski zapovjednik bijaše tada Martin Matević, koj iste godine Murat-pašu bosanskoga, navalivšega na grad Slunj, junački susbije, spremajući se na novu junačku borbu kad su god. 1634 mjeseca Veljače Turci iz Novoga naumili udariti opet na Slunj, bivši zapriečeni od silno naraslih vodah i od posade slunjske.[11] Ali jur god. 1635 i 1636 grozile su nove opasnosti gradu Slunju, kad su Turci iz gradovah Brumna i Bojnika s jedne strane, a iz Turjanskoga i staroga Perušića s druge strane zatvorili sve klance i drumove prema Slunju, želeći gladom prisiliti posadu da ostavi grad. Ali Vuk Frankapan, tadašnji general Krajine, znao je osujetiti sve namjere turske, premda su Turci u zapuštenih gradovih i miestih naselili do 4000 uskočkih porodicah, koje su imale zadaću, da četuju po Hrvatskoj, te su Turci iste god. 1636 iz grada Skrada sa šest četah navalili na Slunj i jurišali na gradska vrata. Godine 1639 - 1643 bijaše kapetan u Slunju, Žumberku i Velemeriću, Rudolf baron Paradeiser, vlastnik grada Belaja, kojega od Krste Tomašića kupi. Ali jur godine 1644 primi zapovjedničtvo nad Slunjem i Žumberkom junački Petar grof Zrinski, koj kao takav godine 1649 sa svojimi Slunjani, pod vodjenjem Petra Hranilovića, izpod grada Slunja Turke, htjevše probiti u Kranjsku, slavno pobije, kojom prilikom pade turski vodja Badanković od ruke Ivana Križanića, sina Vukova, bivši i sam Petar Zrinski u ljutoj pogibelji, kad mu se potrgaše na konju uzde, te ga biesni konj odnese u sredinu turske vojske, odkuda ga jedva njegovi junački drugovi spasiše. U slavju vratiše se naši iz bitke u grad Slunj, noseći glavu Badankovića na visokom kolcu, te držahu zatim u Karlovcu pir pobjede sa crkvenom svećanošću Za vrieme kapetanstva Petra Zrinskoga zabavljaše se Slunjani viećnim četovanjem po turskoj krajini; ali neima viesti, da bi Turci proti Slunju štogod ozbiljna poduzimali bili; samo što su godine 1652 u Svibnju pljačkali oko Slunja i Prozorca, pošto su Njemci Zrinskomu iz Gradca, pod pretnjom zatvora, zabranili bili četovati proti Turkom, pozvavši ga na odgovor radi prvašnjih četovanjah. U mjesecu Listopadu god. 1656 javi poručnik posade slunjske Ivan Marović, da se paša bosanski sa 30,000 vojske preko Kostajnice i Biele stiene na Hrvatsku sprema, našto poslaše Niemci jednu regimentu korušku na pomoć Hrvatskoj. Godine 1658 bijaše Petar Zrinski imenovan senjskim i svega Primorja velikim kapetanom, poslje kako se uvredjen odreče slunjske kapetanije. Na njegovo mjesto dodje u Slunj i Žumberak Juraj grof Frankapan sin Vukov, koji je, isto tako kao i Petar Zrinski, živio u neprestanoj svadji s krajiškim generalom Herbartom Auerspergom. Kad ovaj u Slunju same nevaljane častnike namjesti, uzbuni se krv u Frankapanu, te on protjera iz grada njeke častnike i namjesti svoje. Proti ostavšim pobuni se god. 1660, čitava posada slunjska i protjera svoga vojvodu. Medju višerečenimi častnici bijahu Petar Hranilović i vojvoda Milosav Paunović, koji pribjegoše k Turkom, spremajući se voditi Turke na Slunj, (1659) i stojeći u dopisivanju s njekimi zaostavšimi častnici slunjskimi. Po smerti Jurja Frankapana Trsačkoga (1661) dobi s nova zapovjedničtvo Slunja, Žumberka i Ogulina, Petar Zrinski, kojega Njemci iz Senja iztisnuti htjedoše. Kao takav potuče Zrinski u lipnju i u listopadu iste godine Turke, kad ovi htjedoše navaliti na Slunj i na Korani čardake podići. Godine 1663 povede Slunjane i Ogulince u Medjumurje, gdjeno potuče Turke kod Novoga Zrinja, i vrativ se odonuda, razbije zajedno s Auerspergom kod Jurjevih stienah tursku vojsku i uhvati brata Čengićpaše Sokolovića, radi kojega je s Auerspergom ljutih imao prepiranjah, što mu ga nehtiede u ruke predati. Sljedeće god. 1664, kad se je Zrinski desio u Medjumurju, spremahu se Turci iz Bihaća opet na Slunj, u kojem bijaše tada njemačka vojska, te popališe mjesto i monastir; ali čuvši, da će se Zrinski vratiti, odustaše od obsiedanjagrada. Zrinski zamieni poslie svoga povratka posadu njemačku u Slunju s hrvatskom, i sazida kulu na Plaškom polju proti Turkom, koju htjedoše Turci g. 1669. razoriti, kako to Ivan Moravić slunjski vojvoda u njemački Gradac javi. Za vrieme Zrinsko-Frankapanske bune ostade jedna strana slunjske posade s častnici Ivanom Moravićem i Matićem Maretićem vierna caru, te iza ove bune stoprv postade vojnička krajina oko Slunja i ostalih gradovah zrinsko-frankapanskih, pravo vlastničtvo države, ili u tadašnjem smislu rieči svojina carstva. Od kasnijih zapovjednikah slunjskih poznati su Malogrudić, Delisimunović, Žigmund Baron Ramšissel i Franjo Hranilović. Izmedju ovih proslavi se Malogrudić tim, što je njekoga turskoga oriaša, koj ga ponosito na mejdan izazva, junački posjeko. Godine 1688 protezala se je Karlovačka krajina kraj Kupe od Degoja uz Petrovu goru do Petrovca, od tuda i od Gline do Kremena, zatim kraj Korane od Blagaja do Slunja i odtuda uz planine do Plitvicah. Glavni gradovi biahu: Degoj, Borić, Steničnjak, Ostrožin, Pernja, Petrovac, Krstinja, Klokoč, Kremen, Leskovac, a nada svimi najglavniji grad Slunj. Što je dalje od Plitvicah, pripadaše krajini primorskoj. Iza kako naši Liku i Krbavu natrag predobiše, mirovaše grad Slunj od navalah Turskih sve do g. 1716, kad su Turci napadali na Kostajnicu i na Slunj, gdje bijaše magazin za strielivo i hranu krajišnikah. Unapred vladaše opet mir i tišina. Grad se poče sve po malo rušiti, mjesto podizati, pučanstvo u njem rasti. Kad g. 1746 princip Hildburgshauski vojničku krajinu s nova uredi, ter iz krajine Karlovačke, primorske i ličko-krbavske, četiri regimente: ličku, otočku, ogulinsku i slunjsku ustroji, postade Slunj glavnim mjestom istoimene regimente, sve do g. 1775. kad glavni stan Regimente u Karlovac premiestiše. Postane zatiem g. 1809 - 1816 stolicom kordunskoga zapovjedničtva, dok napokon nespane na glavni stan satnije ladjevačke. Grad Slunj bijaše još g. 1822 krovom pokriven; sad mu krije zidine mahovina, drač i grmlje, sječajući nas na Gundulićeve rieči: Mru kraljestva, mru gradovi, I njih plemstvo trava krije; A jer je umrli život ovi, Čoek u srcu miran nije; A svaki dan vidi očito, Da nij' ništar vjekovito. _____ [1] Tko želi vidjeti njegovu sliku dok je još čitav bio, neka zaviri u Valvazora: Ehre des Herzogthums Krain. Buch XII. p. 66. [2] Ovaj samostan poče graditi Martin Frankapan god. 1453. [3] Zem, Arkiv. N. R. A Fasc. 314 N. 31. [4] Izvorna listina u zem. Arkivu N. R. A. Fasc. 1646 N. 3. [5] Zem. Arkiv N. R. A. Fasc. 1647 N. 19. [6] Kralj Sigismundo založi mu za 40.000 dukatah varoše Bihać i Skradin, gradove Ripač, Čoku. Erminj, Tnin Lab, Vrhlički, Ostrovicu, Županje, Liku i Poljice. [7] Listine u zem. Arkivu. N. R. A. Fasc. 1647 br. 20. [8] Zem. Arkiv. N. R. A. Fasc. 1648. N. 1 i 2. [9] Gl. Moje spomenike str. 147. [10] Zapisnike ovoga starohrvatskoga sabora neimamo ni u zem. Arkivu, nego se nalaze u Arkivu vojn. vieća u Beču. [11] Znamenito je, da je isti Gašpar Barilović bio god. 1576 sluga i porkulab knezovah Zrinskih u Ozlju. |
Rastoke
IZ STARIH ARHIVA
Slapovi li Raztoke Slujinčice
Ivan Tkalčić
Iz 1870. godine datiraju fotografije Rastoka, fotografa Ivana Standla. Fotografija je objavljena u fotografskom albumu Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji je objavljen 1870. godine. Popratni tekst uz fotografije Rastoka napisao je Ivan Tkalčić.
IZVOR Hrvatski državni arhiv
Ivan Tkalčić
Iz 1870. godine datiraju fotografije Rastoka, fotografa Ivana Standla. Fotografija je objavljena u fotografskom albumu Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji je objavljen 1870. godine. Popratni tekst uz fotografije Rastoka napisao je Ivan Tkalčić.
IZVOR Hrvatski državni arhiv
|
Haquet, pisac oriktografije kranjske reče još g. 1789., da je vidio vodopad rieke Rajne i preko dvjesta drugih povećih vodopada, pak da nijedan slikovnom ljepotom nije ravan raztokam Slujinčice.
Slujinčica, ili Slujišnica izvire na sat hoda od Slunja prema jugu iz stiene i teče vijugajući se medju klisurami prilično suženim koritom. Niže Slunja razmakla se draga a Slujinčica raztječe se po položitu stienju u širinu i nešto plitkoćom snizujući se, nešto opet starijim i stanovitijim krševom uklanjajući se tvori nebrojene otočiće, razgranjuj e se na više potočića i juri preko sadrena kršja prevaljajući kadšto kamenite zapreke, te strmoglavljuje se na 23 mjesta niz strme klisure u Koranu, koja u nizu od iztoka k zapadu tekući preprečuje Slujinčici pravac te ime joj i vodu guta i svojimi valovi zatomljuje. Nekoliko većih a množina malih slapova padajući niz mrko stienje pričinja ti se sukljanjem biela nesgukana sniega ili pšenična paspalja iz nebrojenih kamenitih priedora, koje tu i tamo prikriva zeleno grmlje. Naš Tkalčević prispodablja u svom „Putu na Plitvice“ slunjske raztoke ogromnoj rimskoj „Fontani Trevi“, i veli, da se ljepota toga divnoga prizora svejednako pomladjuje, budući zemljište sve to više raste a tim se i zapreke uzvisuju, preko kojih raztoke provaljuju u Koranu. Raztoke, tako narod zove te slapove, prikazuju se tim ljepše, što su Slunjani pohvatali pojedine potočiće i sagradili iznad njih svoje žličarice i stùpe (Walkmühlen), od otočića načinili si male vrtiće, te tako — si licet parva comparare magnis — na raztokah vidiš male Mljetke, kojim to ime po etimologiji to više doliči, što se tamo dan i noć sbilja melje; a čitavomu selu mlinova na vodi, gdje se može vazda mljeti, nebi krivo bilo da se reče: to su mali Mljetci. Polaze li Mljetci i od Heneta ili Veneta, opet će mi slika pristati; jer ja tvrdim, da po starinskom načinu pisanja: „Slouin“ nije ništa drugo, već Slouin, a Slovinčica da je nekadašnja Slovinčica ili Slovinštica. Ako su pak Slovinci i Veneti jedni te isti, opet nepogrešujem veleći, da su raztoke mali Mljetci, samo bi želio, da se one kukavne sgradice pretvore u liepe zidane mlinove s crljenimi krovovi, a da se na mjesto onoga drvenoga mosta nad Sluinčicom sagradi od kamena krasni most, makar i nebio „ponte Rialto“, al da ipak bude na početku raztoka umjetnički nakit dnu, kad s desnoga koranskoga briega na raztoke gledaš. Svih sedam * svjetlopisnih slika pohvatao naš umjetnik s desnoga koranskoga briega, pa opet nevidiš cjelovita divna prizora, nevidiš vrletnih stiena Pokoranja, nevidiš duboke dubine, u koju se slapovi strmoglavljuju, nečuješ búka slapova ni luparanja stûpâ, ni vesele pjesme Slovinjana, koji se sad po tudjoj volji Slunjani zovu. Nije druge, već kazati, da svakomu našincu srdačno želimo sgodu i priliku, te da dodje sâm vidjeti, što mu ove liepe slike prikazuju. Medju Štefančevim i Skukanovim mlinom koranski je most, iza kojega još jedan poveći slap neprestance sopoće i suklja, kano da ga vreteno tjera, a ono ga samo toliko obustavlja, da većma šûmi. S koranskoga mosta još se liepo vide slapovi, a kako se staneš penjati do mosta preko Sluinčice, zamaknu namah slapovi, samo im još čuješ sopot; a sa sluišničkoga mosta vidiš samo raztoke a nevidiš nijednoga slapa. U Sluinčici ima osobito dobrih pastrva, i voda joj je hladnija od koranske. Gradina Slunj ili Slovin i samo nekoliko kuća na desnom je briegu Sluinčice, a izpod gradine ima opet mostić, koji sastavlja oba briega. Grad je bio Frankopanski, kašnje stan pukovnika slunjskoga, sad ga vrieme očevidno razgradjuje i po malo obara. * Ostale se slike mogu napose dobiti, svaku uz cienu 1 for. a. vr. |
Fotografija Rastoka i rijeke Korane
Autor fotografije: Ivan Standl (1832.-1897.) 
Fotografija Slunjčice i Rastoka, 1870.
Ovo je najranija fotografija mosta Sv. Ivana Nepomuka. Autor fotografije: Ivan Standl; Album: Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Hrvatski državni arhiv |
|
|
|
|
IZVORI I LITERATURA
KRUHEK, Milan: Stari grad Slunj: od knezova Krčkih-Frankopana do krajiške obrambene utvrde / Milan Kruhek, Zorislav Horvat. Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 8. Zagreb, 1993.
NADILO, Branko: Stara frankopanska utvrda uz ušće Slunjčice. Građevinar 54 (2002) 12, str. 749-755. (PDF)
ŠNEPERGER VUČIĆ, i sur.: Most sv. Ivana Nepomuka u Slunju - Rastoke. Konzervatorsko-restauratorski elaborat. Zagreb, studeni 2015. (PDF)
NADILO, Branko: Stara frankopanska utvrda uz ušće Slunjčice. Građevinar 54 (2002) 12, str. 749-755. (PDF)
ŠNEPERGER VUČIĆ, i sur.: Most sv. Ivana Nepomuka u Slunju - Rastoke. Konzervatorsko-restauratorski elaborat. Zagreb, studeni 2015. (PDF)
