PLANINE DALMACIJE > OBALNI DALMATINSKI NIZ > Omiška Dinara
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kula, 864 m (prema obilježju na vrhu i Wikipediji) ili 863 m (prema Hrvatskom planinarskom savezu) ili 865 m (prema drugim izvorima)
Koordinate najvišeg vrha: 43.4310, 16.7308
Država: Hrvatska
Najviši vrh: Kula, 864 m (prema obilježju na vrhu i Wikipediji) ili 863 m (prema Hrvatskom planinarskom savezu) ili 865 m (prema drugim izvorima)
Koordinate najvišeg vrha: 43.4310, 16.7308
Uvod
|
Omiška Dinara (katkad i samo: Dinara) niska je planina koja primorskom dalmatinskom lancu dinarskih planina, administrativno položena u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Proteže se uz obalu mora, istočno od Omiša. Omiška Dinara je prirodni nastavak Poljičke planine u jugoistočnom smjeru i spoj prema Biokovu. Poljička planina i Omiška Dinara tvorile su u geološkoj povijesti zajednički planinski greben od ušća Žrnovnice do prijevoja Dubci, koji je razdvojen probojem rijeke Cetine prema Jadranskom moru.
Omiška Dinara je dugačka oko 15 km. Sa zapadne i sjeverne strane omeđuje ju rijeka Cetina, a s južne morska obala. Podno nje se s južne strane nalaze naselja Ravnice, Brzet, Borak, Nemira, Stanići, Čelina i Lokva Rogoznica. Istočni su obronci opožareni više puta, a najveću su štetu pretrpjeli 2003. godine. Omiljeno je penjalište brojnim planinarima. Najviši vrh je Kula (ili Imber), koja se nalazi iznad naselja Stanići i visok je 863 m (izvor Hrvatski planinarski savez, dok se u Wikipediji navodi 864 m; i na kamenu na vrhu upisano je 864 m). Najjednostavniji je uspon na vrh iz sela Borka iznad Omiša. S vrha se pruža pogled na otoke Brač i Hvar, dolinu Cetine i Poljica te na planine Mosor i Biokovo. Na udaljenosti od oko 1 sat vremena strmog pješaćkog uspona od Borka nalazi se manja zaravan s izvorom zvanim Voda na Rašeljku. Ovdje je u maloj poljušpilji bia podignuta planinarska kuća Imber, koja je izgorjela u požaru: Nakon požara omiški su planinari podignuli novu drvenu baraku na zaravni pokraj izvora. Na sjeverozapadnom obronku Omiške Dinare, na strmoj stijeni iznad gradića Omiša nalazi se tvrđava Fortica. ENGLISH SUMMARY: Omiška DinaraOmška Dinara, meaning Dinara of Omiš (sometimes only Dinara) is a low mountain in the Split-Dalmatia County, that is stretching along the Adriatic Sea. It is located east of the town of Omiš. Omiška Dinara is a natural extension of the Poljička mountain in the southeastern direction and the natural connection to Biokovo massif. It is about 15 km long. It is bordered by the river Cetina on the west and the north. It connects to the east with Omiška Rogoznica ridge. On the south side are settlements Ravnice, Brzet, Borak, Nemira, Stanići, Čelina and Lokva Rogoznica. The eastern slopes were fired several times, and they suffered the greatest damage in 2003. It is a favorite goal for hikers. The highest peak is Kula (or Imber), located above the Stanići settlement and is 863 m high (the source of the Croatian Mountaineering Association, while 864 m is in Wikipedia). The simplest is the climb to the top from the village of Borka above Omiš. From the top you can see the islands of Brač and Hvar, the valleys of Cetina and Poljica and the mountains of Mosor and Biokovo. On the northwestern slope of Omiš Dinara, on the steep rock above the town of Omis is Fortica fortress. Ime
Ponekad se preispituje ili dovodi u sumnju naziv Omiška Dinara – posebice od strane zagovornika mišljenja o pružanju Biokova sve do ušća Cetine kod Omiša. No, zapravo se naziv Dinara spominje još i u nekim povijesnim izvorima, kao npr. u djelu Popa Petra Kaera (Cayer; povjesničar i arheolog; rođ. Makarska, 10.12.1848. — umr. Makarska, 24.9.1919.), u njegovom glavnom djelu Makarska i Primorje (Rijeka, 1914.), koja je prvi opširniji opis toga područja;
Iz Omiša do Vrulje pružaju se primorski obronci Dinare, a pod vrletnim njegovim stienama zeleni se amo tamo po koji maslinik i vinograd, iz kojih kan da proviruju raztrkane kuće omiških Rogoznica. (Petar Kaer, 1914.) Radi razlikovanja s poznatijom i većom "kninskom" Dinarom, korištenje samog pridjeva "omiška", koji je očito novijeg datuma, zapravo je praktična posljedica, koja se s vremenom prihvatila. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI
Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj u okolici Omiške Dinare
|
Pogled na Omišku Dinaru
Veličanstveni prizor pruža se s najvišeg vrha Poljičke planine prema jugoistoku, kojime dominiraju planinske mase Omiške Dinare i u pozadini Biokova. Između Omiške Dinare i Mosora (krajnje lijevo) nalazi se kanjon rijeke Cetine. |
GEOGRAFIJA (ZEMLJOPIS) PLANINE
Reljef
Omiška Dinara je duga 15 km a široka 2-3 km. Njezin je najviši vrh Kula (ili Imber) 863 m n.v. (postoji još niz vrhova iznad 700 m, poput: Kozji rat 788 m, Kozjak 722 m). Omeđena je sa sjevera Cetinom, a s juga morem. Istočna granica prema Biokovu je prijevoj Dubci, a zapadna klisura iznad Omiša zvana Rat (ili ušće Cetine u more).
U reljefu možemo ugrubo razlikovati južnu, morsku stranu, hrbat (vršnu zonu) i sjevernu, cetinsku ili zagorsku stranu. Vršnu zonu čine dva glavna grebena (viši i kraći na sjeverozapadu, s najvišim vrhom planine Kula/Imber i duži, niži greben, s najvišim vrhom grebena Kozji rat, 788 m, koji se proteže nad morskom obalom, i čija se južna polovica naziva Rogoznica). Pored dva glavna grebena tu je jopš i najmanji greben Tilovica na jugoistoku i još jedan izduženi greben sa zagorske (cetinske) strane, visok 744 m (Drobobulja) bočno položen duž grebena Rogoznice, od Svinišća do Slimena (Tilovice), koji zajedno s dva najviša grebena (Imber i Rogoznica) zatvara izduženu planinsku udolinu, s klancem Okladnica u nastavku te udoline. Po hrptu je smješteno nekoliko vrhova, a između su klanci npr. Debela glava 566 m, Stražina 735 m, Kula 863 m, Vlasinje 645 m, Stupine 621 m, Golo brdo 697 m, Kosmatica 761 m, Kozji rat 788 m, Kozjak 722 m, Drobobulja 744 m, Lokvica 669 m i Gradina 640 m (dio vrhova). Pojedini djelovi planine imaju svoje posebne lokalne nazive, tako se od Lokve Rogoznice prema Dubcima južna morska padina često naziva Rogoznica, a od Dubaca uočavaju se dva grebena, južniji Dovanj i sjeverniji Tilovica. Za razliku od susjednih planina (Biokovo, Mosor) koje imaju izraženiji dinarski smjer pružanja (SZ-JI), grebeni Omiške Dinare lagano se povijaju prema smjeru zapad-istok i gotovo se poravnavaju s otokom Bračem i drugim otocima koji se pružaju tzv. “hvarskim smjerom” istok-zapad (Korčula, Hvar, Vis, vrh Pelješca). Geološki sastav planine je tipično karbonatni, stoga u reljefu pokazuje sve fenomene krša od jama i pećina do škrapa, kamenih litica i slabih površinskih vodotokova. |
Geološka građa
Na geološku građu najbitnije utjecaje su imali tektonski pokreti te spuštanje i dizanje mora. Jezgru planine tvore kasnokredni (senonski, pred oko 70 milijuna godina) vapnenci koji su vidljivi na većim nadmorskim visinama, dok preko njih leže naslage eocenskih breča, vapnenaca i fliša (eocen, mlađi od 56 milijuna god.). Breče su dokaz izdizanja mora u starijem razdoblju. Dakle, senonski vapnenci u utrobi planine, po njima na vrhu eocenski foraminiferski vapnenac, prema Dubcima eocenske breče s fragmentima foraminiferskog vapnenca, a u podnožju planine srednjoeocenski fliš.
Tlo je oskudno na većim visinama (ponegdje goli kamenjar), nešto niže su plitka šumska crnica i posmeđeno tlo vapnenačko-dolomitnih područja a na flišu nastaju glinasto-pjeskovita tla dok uz rijeku nalazimo aluvijalna karbonatno-pjeskovita tla. |
Prirodni krajobraz
Osobito vrijedan predjel - prirodni krajobraz na području grada Omiša odnosi se na planinska područja Mosora, Omiške Dinare i prostore uz rijeku Cetinu te prijevoj Dupci. Na fotografiji: kanjon Cetine prije prodora prema moru kroz planinsku masu Omiške Dinare (sredina) i Poljičke planine (desno). |
PRIRODA
Biljni svijet
Južne padine obrašta vegetacija mediteranskog tipa, tipična tvrdolisna (šmrika - Juniperus oxycedrus, pukinja - Juniperus macrocarpa, crni jasen - Fraxinus ornus, zelenika - Phillyrea media i širokolisna zelenika - Phillyrea latifolia, ostrolisna/divlja šparoga - Asparagus acutifolius, mirta - Myrthus communis, smrdjlika - Pistacia terebinthus i tršlja - Pistacia lentiscus ...), dok sjevernu padinu uglavnom submediteranskog tipa tj. listopadna s elementima tvrdolisne obrašćuju bjelograb (Carpinus orientalis) i hrast dub = Quercus virgiliana (uz crni jasen - Fraxinus ornus, šmriku - Juniperus oxycedrus, tilovinu - Petteria ramentacea, grmoliki grašar - Coronilla emeroides, brnistru - Spartium junceum, draču - Paliurus spina-christi ...).
Od značajnih biljnih vrsta Omiška Dinara je stanište mnoštva orhideja roda Ophrys i roda Orchis, šafrana roda Crocus, crvena vratiželja - Anacamptis pyramidalis, Dehnhardtova ljubica - Viola dehnhardtii, pustenasto devesilje - Seseli tomentosum, Portenšlagova zvončika - Campanula portenshlagiana, izverugana gromotulja - Aurinia sinuata, velika crnjuša/drvenasta crnjuša - Erica arborea (od Buća brda do HE "Kraljevac"), ljekovita kadulja - Salvia officinalis, primorski vrisak - Satureja montana, tilovina - Petteria ramentacea, dubčac arduini - Teucrium arduini, modro lasinje - Moltkia petraea, endemična biljka ilirski kozlinac - Astragalus monspessulanus subsp. illyricus, dalmatinska žutilovka - Genista sylvestris subsp. dalmatica, dalmatinska djetelina - Trifolium dalmaticum, jadranska perunika - Iris pseudopallida, trobridi sjedac - Fibigia triquetra. Vrijedna je i vegetacija rijeke Cetine koja se, nažalost, devastira i turističko-ekonomskim aktivnostima. |
Životinjski svijet
![]() Autor: Laboratorij za bentos, Izvor; Izvor: DZZP RH Novi hrvatski endem
IZVOR http://www.dzzp.hr/, 1.2.2016. Do sada je u Hrvatskoj poznato oko 1100 endemskih vrsta, najviše slatkovodnih riba i beskralješnjaka te biljaka. Područja s najviše endema su ona i s najspecifičnijim životnim uvjetima, a to su planine Velebit, Biokovo i Mosor, zatim špiljska staništa te otoci i krške rijeke jadranskog slijeva. Nedavno se ovom bogatom i vrijednom popisu pridružila još jedna endemska vrsta. Naime, znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita su uz suradnju sa znanstvenicima iz inozemstva našli su u vodama rijeke Cetine specifičnu, do sada još nepoznatu, vrstu alge. Ono što su otkrili iznenadilo je znanstvenike koji se bave tom skupinom organizama jer se radi o jedinoj vrsti koralinske alge koja je potpuno prilagođena životu u slatkoj vodi. Do sada se smatralo da su koralinske alge isključivo morski organizmi od kojih neke vrste naseljavaju staništa s boćatom vodom, ali ne i slatkom. Vrsta Pneophyllum cetinaensis prilagodila se potpuno životu u slatkoj vodi. Ova alga rijedak je evolucijski primjer prelaska iz jednog ekosustava u drugi, iz mora u slatku vodu. To se nije moglo dogoditi nigdje drugdje osim u krškim rijekama umjerenog pojasa. Naše krške rijeke bogate su kalcijevim i magnezijeviom karbonatom te imaju pH vrlo sličan morskom. Budući da koralinske alge ugrađuju kalcijev karbonat u svoje tkivo do sada se smatralo da slatka voda nema dovoljne razine spomenute kalcijeve soli te da nema dovoljno visok pH kako bi bila povoljno stanište za ovu skupinu algi. Međutim, sudeći prema novom otkriću, rijeka Cetina stvorila je upravo takve uvijete što je omogućilo ovakav evolucijski korak. Novootkrivena vrsta naseljava rijeku Cetinu od njezinog ušća do brane Peruča. Ova činjenica, da se alga ustvari rasprostranila uzvodno, a nema organa za pokretanje, postavila je timu znanstvenika zanimljivu zagonetku. Na staništima alge pronađeno je mnoštvo slatkovodnih puževa čije su kućice obrasle ovom endemskom algom. Iz toga nije bilo teško zaključiti kako su upravo slatkovodni puževi bili glavni saveznici ovoj algi u širenju duž rijeke Cetine. ŽULJEVIĆ, A., KALEB, S., PEÑA, V. i dr.: First freshwater coralline alga and the role of local features in a major biome transition. Scientific Reports 6, 19642 (2016). (PDF)
|
![]() Područje proučavanja. Rijeka Cetina s mjestima Pneophyllum cetinaensis, uključujući tipski lokalitet - Različiti aspekti rijeke u kanjonu (c), ravničarskom dijelu (d) i tipskom lokalitetu (e). Pneophyllum cetinaensis na tipskim lokalitetima tipa pokriva sve dostupne tvrde podloge, poput kaldrme i šljunka (crvena strelica), i korijenje (bijela strelica) u zasjenjenim, plitkim područjima riječnog korita (f).
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Na južnoj strani koja je naseljenija postoje naselja: grad Omiš, Borak, Stanići, Čelina, Ruskamen, Lokva Rogoznica, Medići, Mimice, Marušići i Pisak, dok su na cetinskoj padini smještena sela Podašpilje, Svinišće, Kučiće i Slime (redoslijed od zapada prema istoku).
Povijesni pregled
|
2003.
24.3.2003. Požar koji je opustošio istočnu stranu Omiške Dinare i preša na primorsku stranu grebena u smjeru Omiša, uništio je planinarsku kuću "Imber" (650 m. n.v.) 2006. Objavljena je prva planinarska karta Omiške Dinare u izdanju Dinaridi-Adventure Team-a. Uz kartu je objavljena i knjižica - vodič na 40-ak stranica koji opisuje zanimljivosti i baštinu ove planine. OPASNOSTI
Planinarka poginula iznad Omiša padom u ponor dubok 120 metara. Dana 21.4.2024. strana planinarka se kretala u skupini s još nekoliko planinara nemarkiranom stazom na dijelu Omiške Dinare iznad samog Omiša te se u jednom trenutku udaljila od grupe. Pripadnici HGSS-a su locirali njeno tijeloa na području Čečuka, u podnožju stijena visokih više od 120 metara. Izgradnja mosta Cetina - Bridge over Cetina canyon Omiš 4K
Datum objave: 8.7.2022. Autor: Vratislav Zurek Opis. Most Cetina je gredni čelični most temeljen u završecima tunela Komorjak Sjever i tunela Omiš, sa najvećim rasponom od 152 metra između 2 oslonca. Vitka konstrukcija mosta zatvorenog čeličnog sanduka promjenjive je visine (2,50 m- 6,50 m), uklapa se u okoliš i ne zatvara vizuru kanjona Cetine. Čelična konstrukcija bit će proizvedena u segmentima u radionicama i tako cestovnim putem transportirana na gradilište. Okrupnjavanje i montaža polovica mosta izvodi se u tunelima Komorjak Sjever i Omiš, a samo završno spajanje izvest će se na visini od 70 metara iznad rijeke Cetine uz upotrebu posebnih visećih skela. Ukupna masa mosta iznosi 1100 tona. Naručitelj: Hrvatske ceste d.o.o. Vrijednost ugovora: 23,50 mil EUR Rok izvođenja radova: 3 godine (09/2019.-09/2022.) © 2022 Vratislav Žurek |
PRIČE IZ PLANINE
Omiška Dinara u likovnoj umjetnosti
Prodornica rijeke Cetine
Rijeka Cetina probila je svoj put prema Jadranskom moru, kroz bedem obalnih planina kod današnjeg gradića Omiša, koji se vidi na njezinom ušću. Danas rijeka odvaja Omišku Dinaru (lijevo), od Poljičke planine (desno), dok je sama fotografija snimljena s jugoistočnih dijelova planine Mosor. |
PRIMORSKOM STRANOM PLANINE
Omiš
|
Tvrđava Fortica
Tvrđava Fortica nalazi se na jednom od grebena Omiške Dinare, koji se nadvio nad samim gradićem Omišem. Sagrađena je u 15. stoljeću. PRISTUP Do fortice se može doći strmim usponom iz središta Omiša, kroz gradsko naselje Baučići. Staza je dobra i odlično obilježena. S tvrđave se pruža prekrasan pogled na grad, kanjon rijeke Cetine, Planine Mosor i Omišku Dinaru, te otoke Brač, Hvar i Šoltu. Vrijeme uspona: 1 sat. Bajkovita Hrvatska: Tvrđava Fortica - Omiš (BH-044)
Autor: ADRIA TON production Datum objave: 11.12.2022. Opis. dokumentarno obrazovni serijal BAJKOVITA HRVATSKA Autori: Paula i Đelo Jusić Proizvodnja: Adria ton production Na ušću rijeke Cetine, u srcu Dalmacije, smjestio se grad Omiš. Opkoljen strmim liticama, rijekom Cetinom i morem, Omiš ima burnu i zanimljivu povijest još od antičkih vremena. Ovim slikovitim mediteranskim gradićem više od dva stoljeća, od 1221.do 1444.g. vladali su omiški gusari. Iznimnu ljepotu predstavljaju srednjovjekovne neosvojive tvrđave omiških gusara, od kojih se ističe tvrđava Fortica, kao zorni prikaz bogate povijesti gusarstva. Pokretni most u Omišu
Na Jadranskoj magistrali, usred grada Omiša, nalazi se pokretni most preko Cetine koji se, koliko je poznato, zapravo i nije nikada otvarao, a nije ni mogao zbog velikog prometa i složenog postupka. Most preko rijeke Cetine na Omiškoj obilaznici
Most preko rijeke Cetine, vidljiv je u duljini od 152 metara. Na 70 metara nadmorske visine povezuje portale dvaju prilaznih tunela "Omiš" i "Komorjak". U samim tunelima je "skriveno" po 30 metara nosača na obje strane. Tehnologija izvođenja mosta Cetina
Autor: Hrvatske Ceste Datum objave: 11.1.2023. Opis. Video&montaža: Maeg Costruzioni S.p.A. |
Rat
Rat je naziv kranjeg zapadnog grebena Omiške Dinare, koji se diže iznad prodornice rijeke Cetine prema moru i sjeveroistočno od Omiša. Nasuprot njega, na suprotnoj strani Cetine, nalazi se Komornjak (195 m n.v.) krajnji jugoistočni greben Poljičke planine.
David-most
Na sjevernom rubu grada Omiša, i na području gdje rijeka Cetina izlazi iz prodornice prema moru, nekada se nalazio tzv. David-most. Taj je željezni most preko rijeke Cetine bio dio makadamske ceste Omiš-Kučiće-Zadvarje, koja se gradila u etapama od 1890. do 1899. godine, a svečano je, zajedno s mostom otvorena 11.10.1899. Ime je dobio po austrijskom generalu, namjesniku i vojnom zapovjedniku u Dalmaciji Emilu Davidu od Rhonfelda. Od 1889. David je bio zamjenik glavnoga zapovjednika za BiH, a 1890. imenovan namjesnikom i vojnim zapovjednikom u Dalmaciji. Bio je posljednji vojni namjesnik austrijske krunske zemlje Dalmacije. U generalski čin Feldzeugmeistera promaknut je 1893. Kao namjesnik radio je na gospodarskom unaprjeđenju pokrajine (gradnja prometnica, isušivanje močvara i dr.). Zauzimao se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u državnim uredima u Dalmaciji. 22.5.1894. godine kod Ministarstva bogoštovlja i nastave založio za donošenje zakona o zaštiti spomenika. Pionir je turizma u Dalmaciji, posebice kulturnog turizma. U spomeničkoj je baštini vidio dugoročni izvor zarade za zaostalu pokrajinu. Ministarstvu je uputio dopis u kojem je iznio svoje viđenje razloga gospodarske stagnacije Dalmacije i lošeg političkog stanja. Smatrao je da bi se predloženim zakonom stvorili uvjeti za očuvanje i proučavanje bogatog umjetničkog blaga. Za 1895. godinu zatražio je povišenje proračunskoga iznosa za "umjetničke i arheološke svrhe". Dok je bio namjesnik, izvedena je ili započeta velika većina restauratorskih radova u Dalmaciji u 19. stoljeću, niz novih parobrodnih linija je uveden, izgrađeno je više novih hotela, dok je u samom Beču osnovano Društvo za promicanje ekonomskih interesa krunske zemlje Dalmacije koje se u svome listu uglavnom zalagalo za promicanje dalmatinskoga turizma. Godine 1901. umirovljen, 1902. dobiva barunsku titulu (od tad nosi naslov Freiherr), a 1908. imenovan je pješačkim generalom. Davidov-most su eksplozivom srušili njemački okupatori 17.10.1944. PROČITAJ VIŠE I POGLEDAJ STARE FOTOGRAFIJE David-Most, Cetina. Stari Omiš |
![]() "Iz nigdje u ništa"
To je popularan naziv za gotovo kilometar i pol dugačak tunel "Omiš", koji se sagradio kao dio buduće splitske obilaznice (dionica brze ceste Stobreč-Omiš). No, kako je sagrađen puno ranije od ceste i planiranog 220 m dugog mosta preko kanjona Cetine, tunel zjapi prazan. Zbog opasnosti da novi most naruši slikovitost krajolika prodornice Cetine i njezina kanjona, lokacija mosta je pažljivo odabrana tako da se most zbog zavoja Cetine neće vidjeti ni s mora niti sa sadašnjeg mosta na Jadranskoj magistli u Omišu. Baš kao što se ne vide ni sadržaji HE Zakučac. Tunel Omiš, dug 1471 m, pripada najsloženijim građevinama na tehnički zahtjevnoj trasi. Započinje na sedamdesetak metara visine, na strmoj litici iznad Cetine, a prolazi istočno i sjeveroistočno od stare gradske jezgre Omiša kroz obronke masiva Omiške Dinare. Tehnički podaci o mostu
Most Cetina je gredni čelični most temeljen u završecima tunela Komorjak Sjever i tunela Omiš, s najvećim rasponom od 152 metra između 2 oslonca. Vitka konstrukcija mosta zatvorenog čeličnog sanduka promjenjive je visine (2,50 m- 6,50 m), uklapa se u okoliš i ne zatvara vizuru kanjona Cetine. Čelična konstrukcija bit će proizvedena u segmentima u radionicama i tako cestovnim putem transportirana na gradilište. Okrupnjavanje i montaža polovica mosta izvodi se u tunelima Komorjak Sjever i Omiš, a samo završno spajanje izvest će se na visini od 70 metara iznad rijeke Cetine uz upotrebu posebnih visećih skela. Ukupna masa mosta iznosi 1100 tona. U odnosu na prvotno usvojeno idejno rješenje mosta u okviru Studije o utjecaju na okoliš, kasniji projekt je predvidio most preko rijeke Cetine na nešto sjevernijoj lokaciji i nadmorskoj visini od oko 80 m i nešto je kraći. Dublje je uvučen u kanjon Cetine, kako bi bio manje je primjetan iz vizura s juga i jugozapada. |
Dubci
Prijevoj Dubci (288 m n.v.) jedan je od ključnih komunikacijskih prijelaza iz unutrašnjosti na more, i obratno. Prijevoj je imao prometnu ulogu od najranije povijesti u povezivanju omiškoga i makarskog obalnog područja sa zaleđem. Pećina na Dubcima
Nalazi se na pristupačnom mjestu u podnožju grebena, udaljenosti svega pedesetak metara istočno od samog prijevoja, neposredno iznad suvremene komunikacije. Otvorom je okrenuta jugozapadu. Dužine je 13 m u smjeru istok-zapad, odnosno 10 m u smjeru sjever-jug. Visina prostorije iznosi 2 m u začelju, a prema ulazu se povećava do oko 3 m. Dužina otvora pećine iznosi 8 m, ali je najvećim dijelom zagrađen suhozidom. Na zapadnom dijelu pećine nalazi se još jedna prostorija u koju vodi uski tunelasti prolaz. Pod je zemljan i ravan, ali situacija je rezultat njenog preuređenja prilikom koje je kamenje naslagano uz istočni zid i uz otvor. Ukazuje na izgled kakav je najvjerojatnije bio još u 18. st., u vrijeme trajnijeg obitavanja jedne breljanske obitelji u njoj. Pećina ima arheološki značaj budući sam u njoj, pretraživanjem površine koja se podvlači i pada prema začelju, pronašao ulomke brončanodobne keramike i obrađeno koštano šilo. Sudeći prema izgledu prostorije i debelim sedimentnim naslagama poda, mogućnostima prirodnog osvjetljenja, kao i pristupačnom položaju uz drevnu komunikaciju koja vodi na more (izvrsno nadgledano s njenog otvora) i tada pristupačnim izvorima na Vrulji, pećina je najvjerojatnije bila naseljena i u ranijim razdobljima prapovijesti. (Ćiro Tomasović, 2009.) |
Vruja
Zadnji dan 2018. godine, prvak svijeta u sportskom penjanju, Jernej Kruder je uspio nakon 63 pokušaja popeti najteži sportsko-penjački smjer u Hrvatskoj. Član planinarskog društva HPD "Mosor" iz Spita, Ivan Kuvačić i Jernej su skupa napravili smjer tri godine ranije na Vruji, a ocjena smjera je 9a+ i spada među najteže smjerove na svijetu.
Nazvao ga je "Dugi rat" jer je običaj da smjer imenuje onaj tko ga popne. Na slovenskom jeziku dugi rat znači duga borba, iako su mnogi netočno mislili ima veze s mjestom Dugi Rat u okolici Omiša. Sportsko penjanje je aktivnost u kojem je penjač uvijek osiguran konopon i ostalom penjačkom opremom, dok se za penjanje koristi samo stijenom i hvatištima koje ona pruža. Penjanje 2020. godine postaje Olimpijski sport. IZVOR TEKSTA I FOOGRAFIJE: Planinarsko Društvo Imber Omiš |
Dugi rat, 9a+
Autor: Jernej Kruder; Datum objavljivanja: Jernej Kruder on his project in Vrulja, Croatia. A month of bad weather made his trip a bit more interesting...maybe frustrating? Video by: - Nik Čebulec - Jure Vilčnik |
VRŠNO PODRUČJE
Imber
Imber ili Kula, najviši vrh Omiške Dinare, označen je jednostavnim drvenim križem i kamenom kupom. Na vrhu su, osim križa, kutija za upisnu knjigu i žig. Vidik s vrha pruža se na more, dolinu Cetine i Poljica, a osobito je lijep vidik prema Mosoru i otoku Braču.
PRILAZI VRHU (Omiš – Fortica –) Borak – Rašeljka – Imber (Kula) 1.45 h Podašpilje – Rašeljka – Imber 2.30 h Najjednostavniji je uspon iz sela Borka iznad Omiša. U Omišu prilazna cesta za Borak počinje kod vatrogasnog doma kao odvojak s magistrale, tj. iz ulice Fošal, u ulicu Vangrad. Ulica dalje nosi naziv Put Borka, a prohodna je samo za osobna vozila jer je strma, uska i zavojita. Do Borka se može stići i planinarskom markacijom iz Omiša, ali se taj put rijetko koristi. S kraja ceste u Borku krševita staza vodi desnim rubom šume ujednačeno strmim usponom 1 h do zaravni s izvorom zvanim Voda na Rašeljku. Tu je u blizini, u maloj polušpilji, bila podigŹnuta planinarska kuća Imber, ali je izgorjela u požaru. Nakon požara omiški su planinari kao zamjenu za to sklonište podigli drvenu baraku na zaravni pokraj izvora. Put se dalje lijevo od skloništa i od izvora počinje uspinjati strmije kroz stijenu i postupno izlazi na sve otvoreniji teren. Kada dosegne hrbat, markacija vodi dalje s kamena na kamen do vrha. Put iz Podašpilja je također zanimljiv, ali je duži i teži. Pri posjetu Omiškoj Dinari vrijedi posjetiti i impresivnu tvrđavu Forticu osovljenu na stijeni iznad Omiša. IZVOR Hrvatski planinarski savez (pristupljeno 2021.) |
Omiška Dinara | vrh Kula
Datum objave: 28.10.2021. Autor: Molany Opis: Ovaj puta išli smo na vrh Kulu po Omiškoj Dinari od staroga sela Lokva Rogoznica, prvi dio uspona do crkve Sv. Vid sastoji se od prekrasno građenih serpentina zbog kojih nije toliko zahtjevan, a od crkvice dalje se ide djelomično po otvorenom prekrasnom putu, a dio kroz zanimljivu šumu. Od skloništa Luda kuća dalje se penjemo do vrha najviše po kamenitom terenu, a prije samoga vrha na otvorenom što daje prekrasne poglede sve naokolo, a pogotovo na veličanstveni Mosor. GPS trag: https://www.wikiloc.com/hiking-trails... |
Okladnica
Na samom bilu proplanka koji se pruža od sviniških Orlina do Komarevca i slimenskog Ržišća pitoma je udolina, uska ali s dubokom naslagom plodne zemlje i vrelima pitke vode. Baš samo bilo te udoline i njezin istočni prijevoj zove se Okladnica.
Okolni proplanci i šumarci omogućavali su dobru ispašu kozama i ovcama. Zahvaljujući velikim stadima koja bi tu ljeti plandovala obradivi se dio moglo dobro gnjojiti, a vlage dosta pa urod nije propadao od suše. Malo poviše čudna špilja zvana Livčina. Duboka, a sa svojim prirodnim glatkim svodom i ravnim podom, prikrivenim ulazom baš kao stvorena od pradavnih vremena za stanovanje ljudi. Još i danas se u nju sklone planinari za slučajnog nevremena ili podnevne žege, ispeku nešto na gradelima, napiju se vode iz nedalekog izvora (jedan je čak iznad nje na visini od gotovo 700 metara nad morem!). (Jozo Kovačić Inin, 1998.) Pripovjedalo se, da je taj neobični položaj služio za pribježište u vrijeme turskih navala. Turci su mogli gore stići i jahajući na konjima, ali to im nije bilo uputno. Morali su uspinjući se uz laganu ali stalnu strminu prolaziti uskim i šumovitim klancima između dvaju planinskih visova. Jednom su zadvarski turci, tvrdi legenda, odlučili s većom četom doći do toga visokog zbjega računajući da će ugrabiti dosta blaga. Međutim, to je brzo dojavljeno izbjeglima na Okladnicu. Da zavaraju moguće napadače, oni privezali više stotina voštanica kozama za rogove pa po noći lagano potjerali staro niz dolinu prema Komarevcu. Gledala taj čudan prizor straža u tvrđavi Dvare. Pozvala dizdara. On gleda, pa će: Kad ih je toliko sa svijećama, koliko ih je tek bez njih u tom klancu! Bolje ih pustiti na miru. (Ćiro Tomasović, 2009.) |
U blizini pećine Livčina spajaju se stari putevi s prolazom kroz Okladnicu (“Oklanicu”), klanac između rogozničke (morske) i sjeverne "kučićke" planine koja na istočnoj strani dominira Drabobuljom. Prijelaz od sviniškog dijela Okladnice k slimenskom (svinišćani ga uobičavaju zvati Komarevac) naziva se Granica. Stari put koji od Orlina (Svinišća) vodi do Livčine (preko Neuma vodi sve do Marušića) više nije prohodan, ali je nešto niža, današnja staza, rutom pružanja identična, u dužini od oko 1 km. Ovaj pravac vodi neposredno iznad (sjeverno) potoka te na položaju Bunara i Grebina južno uz njih, započinje uspon puta preko potoka k jugu i pećini Livčina, odnosno prijevoju Neum. Dionica puta u početnom dijelu uspona danas je potpuno neprohodna.
Nekih 1 km istočno od Livčine nalazi se Vučja jama, objekt sa svega par metara zaravnatog prostora na čijem se kraju nalazi jama i, nešto bliže, na Granici, stijena s plitko uparanim križevima. (Ćiro Tomasović, 2009.) PROČITAJ VIŠE
KOVAČIĆ, don Slavko: Planinski predio Okladnica - Granica. Zov rodnih ognjišta, GOD. XXV. 2019. br. 1. (48.), str. 19-28. (PDF) |
Greben Rogoznica
Cetina
(Zapisano na kamenu) Nije to nikakvo čudo, ali, pogledajte je: potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada. Brza je i mirna je. Pogledajte je, kad se suton okupa: tri ovce na otoku i jedno magare. I sve je potopljeno. Samo jedan jablan gleda svoj stas u vodi... Nije to zato što Cetinu volim; ali, ovakvog grada još nisam vidio. Bože moj, - Cetina! Josip Pupačić |
Zagorska strana
Kopnena odn. zagorska strana Omiške Dinare, gledana s lokacije Križ kod Zadvarja. Pogledom dominira Rogoznica, izduženi južni greben Omiške Dinare, dok se najviši dio Omiške Dinare, Imber - s vrhom Kula, vidi u pozadini, krajnje desno. Na maloj terasi nad rijekom Cetinom nalaze se najsjeverniji zaseoci sela Slime (Čizmići, Kosori, Brda i Utrobičići), rodnog mjesta književnika Josipa Pupačića. U dnu slike (desno) vidi se dio pogona HE "Kraljevac". |
Kučiće
KOORDINATE 43.43682, 16.805339 NADMORSKA VISINA 220 m BROJ STANOVNIKA 607 (2011.) WIKIPEDIJA Kučiće
Selo Kučiće nalazi se na malenoj visoravni pokraj rijeke Cetine,12 km udaljeno od Omiša ili Zadvarja te 35 kilometara jugoistočno od Splita, a isto toliko udaljeno je od Makarske. Administrativno pripada Gradu Omišu, Splitsko-dalmatinska županija. Prosječna nadmorska visina je 220 m. Prostor obiluje šumom (hrast, grab,bor), te obradivim površinama. Ime Kučiće najvjerojatnije potječe od imenice "Kuk" kako nazivamo osamljeni stršeći kamen-stijenu duboko ukopanu u zemlju ili uz druge kamene gromade. STANOVNIŠTVO Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, selo Kučiće imalo je oko 800 stanovnika, a 2011. godine 607 stanovnka, raspoređenih na oko 6 km2 naselja. U Kučićima živuća prezimena su: Kovačić, Topić, Marunčić, Raboteg, Tomasović, Radić, Srdanović, Božić, Sovulj, Šarac, Šušić, Juričić, Vukasović, Bilić, Bošnjak, Bartulović, Čagalj i Pervan. POVIJESNI PREGLED Kučiće se prvi put spominje 1315. godine u darovnici kneza Jurja Šubića. Arheološka nalazišta potvrđuju da je ovaj prostor bio naseljen još u prapovijesno vrijeme (mlađe kameno doba). U središtu mjesta pronađeni su ostaci građevine iz Rimskoga doba (3 i 4 st. n.e.), te srednjovjekovnog groblja. Ta i još neka neistražena groblja, te stare pješačke i cestovne komunikacije prema zaleđu ili moru dokazuju kontinuitet boravka ljudi na ovom prostoru. Glavnina sadašnjih prezimena dolazi u Kučiće iz Imotskog kraja početkom Morejskog rata (1686.g.), nakon oslobađanja Omiškog primorja od Turaka. Kučiće je najveći broj stanovnika imalo pred 2 svjetski rat (oko 1200). GOSPODARSTVO Uglavnom obrt, trgovina i turizam (rafting). U manjoj mjeri pučanstvo se bavi poljoprivredom, rekreativno ili proizvodnjom hrane za svoje potrebe. OBRAZOVANJE U Kučićima osnovna škola djeluje kao područna škola OŠ "Josip Pupačić" iz Omiša. Redovita nastava održava se od 1909. g. Prije toga nastavu povremeno, sukladno uvjetima i obavezama organiziraju mjesni župnici (pomoćne župne škole). Danas osnovna škola u Kučićima broji 70-tak učenika i u noj radi oko 15 nastavnika. KULTURA Športsko-kulturno-umjetničko društvo "Osvit" osnovano je 1997.g. trenutno broji 50-tak članova, iz ovoga društva nastale su mnoge sekcije ( dramska, folklorna, ekološka, glazbena). Jezgru društva trenutno čini mješoviti pjevački zbor mladih koji broji 30-tak članova. Muška klapa "Lupeži" osnovana je 2002.g., zanimljivo je da su svi članovi klape bili su prezimena Tomasovići, klapa je nastupila na debitantskoj večeri Festivala dalmatinskih klapa Omiša 2003.g. U Kučićima se od 1997.g. svake godine održava pučka fešta "Dan Kučićana". Ova manifestacija, u prvoj nedjelji mjeseca kolovoza iz godine u godine okuplja velik broj Kučićana iz mjesta, domovine i iseljeništva, specifičnost i prepoznatljivost ove zanimljive fešte čini pečeni vol na ražnju. Župa Kučiće od 1994.g. izdaje svoj časopis "Zov rodnih ognjišta", list izlazi dvaput godišnje, a uređuje ga dr. don Slavko Kovačić. SPORT U Kučićima djeluje malonogometni klub Kučiće i MNK "Zele" te Racing team Kučiće osnovan 2003.g. SPOMENICI I ZNAMENITOSTI
Stara župna crkva sv. Luke Zaštitnik Kučića je Sv. Luka evanđelist, kome je posvećena stara župna crkva. Izgrađena je još prije turskih vremena, više puta nadograđivana i proširivana prema potrebama stanovništva. Ostali objekti Nova crkva Tijela i Krvi Kristove, posvećena je 1970. g. Školska zgrada dovršena i svečano otvorena 1936.g. Zavjetna obiteljska kapelica Gospe Lurdske u zaselku Tomasovići, izgrađena (1908.g.) po uzoru na onu u Lurdu. Cesta Omiš - Zadvarje dovršena i puštena u promet 1899. g. prolazi kroz Kučiće, i osim cestovne povezanosti u ono vrijeme (početak 20. st.) donosi gospodarski preporod mjestu. PROČITAJ VIŠE Tomasović, Ćiro: ARHEOLOŠKE POTVRDE NASELJAVANJA KUČIĆA OD PRAPOVIJESTI DO SREDNJEG VIJEKA (II). Kučice.hr, 27.7.2009. |
![]() Jakov Tomasović
Kučiće 1882. – Omiš 1962. hrvatski književnik Za života je objavio desetak knjiga pjesama, hagiografija (života svetaca), pripovijedaka, putopisa. Napisao je i prvi turistički vodič Omiša, tiskan u dva izdanja (1926. i 1932.), bio urednik i nakladnik časopisa Jadranska vila (1928. – 1935.), omiški mjesečnik koji je u svoje doba bio jedini književni list na hrvatskoj obali Jadrana. U njegovoj književnoj ostavštini ostalo je znatno više knjiga, nego ih je za života objelodanio. Ostavština je pohranjena kod njegova sinovca Bogoljuba Tomasovića u Kučićima. Ona pokazuje da je taj pisac iz Kučića imao još šire književne interese. Pripremio je za objavljivanje i nekoliko komedija, jednu dramu, započeo roman. U ostavštini je i jedan njegov mali spjev (epilij) Bura, koji je tek 85 godina kasnije, zahvaljujući uredništvu župskog lista Zov rodnih ognjišta, ugledao svjetlo dana, makar ga je pjesnik završio i prepisao za tisak 1917. Svoje je rane radove potpisivao sintagmom Cetinski mlinar, a na karikaturi slikara Joke Kneževića predstavljen je kao homo Kuchichiensis, što znači da se sam svjesno smještao u zavičajni prostorl. Jakov je većim dijelom svoga vijeka živio izvan Kučića, u Splitu, Rijeci, a ponajviše u Omišu, gdje je držao knjižaru i papirnicu punih 30 godina (1914. – 1944.). Dolaskom komunističke vlasti, Jakov Tomasović ostao je bez svoje knjižare, bio je isključen iz javnog života zbog katoličke orijentacije, vrata časopisa i novina bila su mu zatvorena. Stoga je drugi mu sinovac, Anđelko Tomasović, pokušao ispraviti tu nepravdu, te je u Engleskoj (Cowley, 1957.) dao tiskati manji izbor iz njegovih dijela, koja još nisu bila objavljena. IZVOR Izvod iz teksta akademika Mirka Tomasovića o Jakovu Tomasoviću, časopis "Zov rodnih ognjišta", Kučiće, 2002., br. 2. |
Slime
Slime je naselje smješteno između uvale Vrulja i prijevoja Dubaca s jedne te rijeke Cetine s druge strane. Slime se, kako mu to i samo ime kaže, nalazi na vrhu pitome prodoline koju stvara kanjon Cetine. Po upravnoj organizaciji Slime spada pod grad Omiš, iako je od samog grada udaljeno 23 km. Po poštanskoj organizaciji, pripada poštanskom uredu u Zadvarju.
POVJESNI PREGLED Prvi put se spominje, prema dosadašnjim povijesnim podacima, 1382. godine i to kao selo koje je pripadalo tadašnjoj velikoj župi Radobilji. Već početkom 16. stoljeća dolazi pod tursku vlast. Kada je kršćanska udružena mornarica izvojevala veliku pobjedu nad turskom mornaricom kod Lepanta 7.10.1571. godine tada su i stanovnici Slimena, zajedno sa stanovnicima Rogoznice, Kučića i Svinišća, dragovoljno stupili pod mletačku vlast i privremeno se oslobodili Turaka. To je oslobođenje kratko potrajalo, samo do 7.3.1573. Slime je oslobođeno od Turaka 1684. i službeno došlo pod mletačku vlast mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Odmah nakon oslobođenja od Turaka 1685. godine, župu je pohodio i održao misije apostolski misionar Nikola Bijanković. ŽUPA SLIME Župa Slime i župna crkva svetog Ivana Krstitelja spominju se 1625. godine za nadbiskupa Ponzonija, a to se ponavlja i za nadbiskupa Cosmija 1687. godine. Organskim dekretom iz 1849. godine Slime je svedeno na izloženu kapelaniju i dovedeno u ovisnost od ondašnje župe Žeževice. Prema tome, ono je i nadalje zadržalo pravo na svoga svećenika kao izloženog kapelana. Kroz svu prošlost Slime je bilo mala župa i takva je ostala sve do sada. Danas ima oko 300 stanovnika. Župna kuća je kamena građevina na kat, a podignuta je za vrijeme Austro-Ugarske na početku 20 stoljeća. Izgrađena je po istom nacrtu kao i župna kuća u Kučićima. Godine 1938. župa je imala 564 stanovnika, a 2001. godine bilo ih je 295. Na području župe Slime nalazi se nekoliko gomila u kojima se nalaze grobovi starih Ilira. Rodom sa Slimena su poznati hrvatski književnik Josip Pupačić, don Većeslav Šupuk, katolički svećenik, javni i kulturni djelatnik, zatim duhovnik Središnjeg bogoslovnog sjemeništa u Splitu, umirovljeni profesor don Marina Škarica i redovnica Rozarija Utrobičić. Crkva Župna crkva svetog Ivana Krstitelja
Župna crkva je u današnjem obliku sagrađena 1780. godine na mjestu stare manje crkve, koju spominje apostolski pohoditelj nadbiskup Garzadori 1625. godine. Crkvu je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1976. godine proglasio spomenikom kulture. Isti Zavod crkvu opisuje kao jednobrodnu građevinu s apsidom usmjerenom prema istoku. Sastoji se od četvrtastog svetišta, koje je nekada bilo lađa manje crkve s apsidom kojoj se vidi trag na istočnoj strani. Današnja je lađa šira od svetišta i na njezinom je pročelju zvonik na preslicu za tri zvona. Na zvoniku je uklesana godina 1789, što bi mogla biti godina njegove gradnje. Unutrašnjost je presvođena bačvastim svodom. Crkva pripada neobaroknom stilu jednostavnih oblika. U crkvi su tri oltara. Glavni oltar je od mramora, a potječe s kraja 18. stoljeća. Iz istog vremena je i južni drveni oltar sv. Ivana Krstitelja s lijepim drvenim Svečevim kipom. S toga oltara uklonjena je menza, a antependij je stavljen uza zid. Sjeverni oltar je od mramora, posvećen je Gospi, a potječe iz 19. stoljeća. Na njemu se nalazi Gospin kip. Oba pobočna oltara smještena su u plitkim zidnim nišama. Ispred glavnog oltara u svetištu postavljen je oltar prema puku. Sačuvana je predaja koja govori da je glavni oltar kupljen u Brelima, nakon što su Breljani nabavili novi mramorni oltar za svoju crkvu. Na crkvi ima nekoliko uklesanih godina. Najstarija je ona na južnim vratima 1713, na kamenici iza tih vrata uklesana je godina 1760, a na zvoniku 1789. Na tlu južnih vrata zabilježena je godina 1780. Vjerojatno su to godine izvršenja dotičnih djela. Dimenzije svetišta su 5,86 x 4,35 metara, a lađe 11,20 x 5,70 metara. U blizini crkve podignut je zvonik za župnika Ante Vojnovića 2000. g. Dva zvona je poklonio mještanin don Većeslav Šupuk. Početkom 21. stoljeća, dok je župnik bio don Jure Naranča (1935.-2017.) obnovljena je cijela unutrašnjost crkve, ugrađen novi oltar te ambon i krstionica. Groblja
Groblje se nalazi kod župne crkve. Stariji grobovi nalaze se u zemlji na cijelom prostoru oko crkve. U novije vrijeme groblje je prošireno s novim grobnicama i nadgrobnim spomenicima. Prigodom gradnje novog dijela groblja nađeni su stari grobovi i u njima naušnica koja se čuva u muzeju u Omišu. Stručnjaci drže da je iz 9. stoljeća. To potvrđuje naseljenost ovog kraja u ranom hrvatskom srednjovjekovlju. U župi postoji i jedno staro groblje koje odavno nije u uporabi, a nalazi se na Plani, istočno od sela, gdje je za turskog vremena bilo naselje Stupi. Pronađeno je deset grobova. Za to se groblje i prije znalo, ali se smatralo da su se u njemu pokopavali poginuli i oboljeli od kolere. Drži se da bi to groblje bilo staro oko tri stoljeća. Ako bi ti navodi bili točni, onda bi se moglo zaključiti da je groblje nastalo za vrijeme masovnog zbjega stanovništva iz Zagvozda i cijele Imotske krajine za vrijeme Malog rata s Turcima 1715. godine. Prethodni župnik don Marko Marasović, koji je ubicirao ovo groblje, postavio je drveni križ s korpusom. IZVOR Slime. Wikipedija (hr) PROČITAJ VIŠE ŠARAC, Damir: Reportaža iz rodnog kraja velikog pjesnika: ‘Loza našeg Bepice zatrti se ne može‘. Jutarnji.hr, 19.9.2020. |
Josip Pupačić
Slime kraj Omiša, 19.9.1928. – Krk, 23.5.1971. Hrvatski književnik, književni kritičar i povjesničar književnosti Josip Pupačić je rođen 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša, odn. Zadvarja. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka. Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti. Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustolićenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod". SLIME | rodno mjesto Josipa Pupačića + ŠIJAVICA (znate li kako se igra?)
Datum objave: 19.9.2021. Autor: Jurica Galić Juka Opis: Malo mjesto Slime u omiškom zaleđu ne znači puno većini ljudi koji nisu iz tog kraja. No da li znate da je u njemu rođen jedan od najvećih hrvatskih pjesnika - Josip Pupačić? U ovoj epizodi saznajte koje ga je mjesto inspiriralo za njegovu najpoznatiju pjesmu "More", koja su pravila pučke igre "šijavica", te u konačnici - kako se izrađuje tradicionalna košara od pruća - krtola. |
Tilovica
Hidroelektrana "Kraljevac"
Hidroelektrana Kraljevac ili HE Kraljevac je prva hidroelektrana na rijeci Cetini, oko 21 kilometar uzvodno od ušća, kod mjesta Zadvarja iznad Omiša, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Koristi koncentrirani pad slapova Velike i Male Gubavice. Svojedobno je bila najveća hidroelektrana na području tadašnje države. Pri projektiranju i dimenzioniranju hidroelektrane uzet je srednji protok od 80 m3/s i iznimno visoka voda od 1 200 m3/s. Nakon izgradnje HE Zakučac 1962. i završetka druge faze izgradnje HE Zakučac 1980., te izgradnje HE Orlovac, smanjuje se količina vode koja dolazi u HE Kraljevac, tako da danas koristi vode biološkog minimuma, vode vlastitog međudotoka i preljevne vode HE Zakučac (brana Prančevići). Srednji protok HE Kraljevac danas je približno 5 m3/s. HE Kraljevac je po tipu derivacijska hidroelektrana. Elektrana je puštena u pogon u dvije etape 1912. i 1932., a 1990. vodna turbina br. 4 je zamijenjena vodnom turbinom biološkog minimuma.
IZVOR Hidroelektrana Kraljevac. Wikipedija (hr) POVIJESNI PREGLED
Prema usmenoj predaji, Hidroelektrana Kraljevac je započela proizvoditi na blagdan sv. Josipa, 19.3.1912., u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji za vrijeme vladavine cara Franje Josipa. Izgradnja prve faze, u razdoblju od 1908. do 1912. obuhvatila je objekte: branu, obilazni tunel, dovodni kanal, dovodni tunel, vodnu komoru i dva tlačna cjevovoda. U strojarnici su ugrađena dva agregata (vodna turbina + generator) instalirane snage 12,8 MW. Prema veličini i proizvodnji, HE Kraljevac je tada bila jedna od najvećih hidroelektrana u Europi. Proizvedena električna energija služila je za potrebe tvornice karbida u Dugom Ratu, pa je u prvim godinama rada bila isključivo s njom povezana i nije imala utjecaja na elektrifikaciju okolnog područja. Tek je 1924. izgrađen 15 kV dalekovod od Dugog Rata do Omiša, a dvije godine poslije i dalekovod 50 kV Dugi Rat – Split, pa je i grad Split obuhvaćen njenim opskrbnim područjem. U drugoj fazi, 1932., ugrađen je treći i četvrti agregat, pojedinačne snage od 20,8 MW, nakon što je proširena strojarnica i postavljena dva nova tlačna cjevovoda. S ukupnom instaliranom snagom od 67,2 MW, HE Kraljevac je u to vrijeme bila najveća hidroelektrana na Balkanu. Tijekom Drugog svjetskog rata, u razdoblju između vojne okupacije Italije i ponovne okupacije Njemačke u rujnu 1943., skinuti su vitalni dijelovi turbinskog regulatora na sva četiri generatora HE Kraljevac, ispušteno transformatorsko ulje u Cetinu, te onesposobljeni uređaji dizalica. Poslije rata su 1946. ponovno osposobljena sva četiri generatora. Budući da su tada veće hidroelektrane u Dalmaciji (HE Miljacka i HE Jaruga) opskrbljivale potrošače samostalno, bez međusobne njihove povezanosti, ostajala je neiskorištena moguća proizvodnja velikih količina električne energije HE Kraljevac. No, 1948. u pogon je pušten dalekovod 110 kV Kraljevac - Lozovac, napona 50 kV, tako da su tri dalmatinske hidroelektrane radile paralelno i stvoren je začetak elektroenergetskog sustava 0Dalmacije. Prijelazom mreže u Dalmaciji na napon od 110 kV (1955.) i izgradnjom akumulacije HE Peruća (krajem 1958.), te povezivanjem 110 kV dalekovodom s kontinentalnim dijelom Hrvatske (Zagrebom), HE Kraljevac je postizala svoje najveće proizvodne dosege. Izgradnjom prve faze HE Zakučac (1961.) radi iskorištenja protoka Cetine na većem padu, godišnja proizvodnja HE Kraljevac smanjena je s rekordnih 471 GWh (1960.) na srednju godišnju proizvodnju od 137 GWh (u razdoblju od 1961. do 1980.). Nakon puštanja u pogon i druge faze HE Zakučac (1980.), srednja godišnja proizvodnja (u razdoblju od 1981. do 1990.), bitno je smanjena na samo 16,3 GWh. Kako bi se što više iskoristila voda biološkog minimuma, u trećoj fazi (od 1990. do 1991.), demontiran je agregat br.4 i na njegovom mjestu ugrađen agregat biološkog minimuma snage 4,8 MW. Agregat br.3 je konzerviran i od tada se više ne koristi za proizvodnju električne energije (odluka o konzerviranju, a ne i demontaži, donesena je zbog povijesnih i arhitektonskih razloga). Ugradnjom agregata biološkog minimuma, srednja godišnja proizvodnja u razdoblju od 1991. do 2000. porasla je na približno 40 GWh. Sljedećih nekoliko godina (od 2000. do 2004.), rekonstrukcijom sustava upravljanja i turbinske regulacije, te izvedbom blok spoja starih agregata A i B, poboljšan je njihov rad i skraćeno vrijeme pripreme za proizvodnju, odnosno sušenje agregata. Od 2001., srednja godišnja proizvodnja iznosila je približno 60 GWh. Tijekom stoljeća rada, HE Kraljevac je proizvela ukupno 10,5 TWh električne energije ili prosječno godišnje 105 GWh. Od elektroenergetske velesile s početka 20. stoljeća, zadnjih tridesetak godina ona je pričuvna elektrana koja, međutim, i danas ima svoju ulogu u proizvodnji električne energije. Koristi vode biološkog minimuma, preljevne vode brane Prančevići, kao i vode međudotoka kod obilnijih kiša. |
TEHNIČKI PODACI
Zahvat vode je ostvaren betonskom branom s kontraforima u klancu rijeke Cetine. Visina brane je 18 metara, a duljina 25 metara, kota krune brane je 164 metra nad morem. Voda se do vodne komore vodi kanalom duljine 194 metra, a zatim tunelom veličine 6,5 x 5,5 metara sa slobodnim vodnim licem, duljine 1.265 metara. Neposredno pred ulazom u vodnu komoru tunel se dijeli u dva kraka. Vodna komora je obujma 4.500 m3 i opremljena je temeljnim ispustom, slapnicom i četiri ulazne komore. Četirima čeličnim tlačnim cjevovodima, promjera od 1,7 do 2,3 metra, voda se odvodi do strojarnice. Konačnom izgradnjom 1932. u strojarnici su ugrađene 4 vodne turbine s instaliranim protokom Qi = 2 x 15 + 2 x 25 = 80 m3/s. Vodne turbine su Francisove turbine s vodoravnim dvostrukim električnim generatorom između njih. Konačnom izgradnjom HE Zakučac 1990., na profilu HE Kraljevac se pojavljaju samo vode biološkog minimuma Cetine i eventualnog međudotoka. Zbog toga je vodna turbina br. 4 (protok 15 m3/s) zamijenjen vodnom turbinom biološkog minimuma volumnog protoka 5 m3/s. Agregat je riješen kao i postojeći, vodoravni, s dvostrukim Francisovim turbinama i generatorom između turbina. Ovakvim rješenjem koriste se protoci od 1 do 5 m3/s na konstruktivni pad vode od 108 metara. Sama armiranobetonska konstrukcija je riješena neovisno od konstrukcije postojeće strojarnice, da se ne bi ugrozila stabilnost i sigurnost starog objekta. HE Kraljevac ima danas 3 vodne turbine, dvije Francisove turbine snage 20,8 MW (iz 1932.) i jednu Francisovu turbinu snage 4,8 MW (iz 1990.), tako da je ukupna instalirana snaga 46,4 MW. Maksimalna proizvodnja električne energije je bila 243 GWh i to 1978., ali danas je to puno manje, pa je 2009. proizvedeno 67,1 GWh i 2010. je proizvedeno 112 GWh. |
Svinišće
SVINIŠĆE | selo u kojem živi Kremenko i TRADICIJA [+Podašpilje]
Datum objave: 30.1.2022. Autor: Jurica Galić Juka Opis: Sela Svinišće i Podašpilje nepoznanica su za većinu pratitelja ovog kanala. No zato ovaj kanal i postoji. Upoznajte se sa skrivenim blagom Dalmatinske zagore. Jer na području tih sela nalaze se dvije crkve, nekoliko špilja, ostaci srednjovjekovne utvrde i restoran uređen u stilu poznatog crtića "Kremenko". Uživajte! |
AKTIVNOSTI
Penjaštvo i alpinizam
Hike - Ferata Fortica Omiš, 22.08.20.
Datum objave: 28.9.2020. Autor: Nenad Rajic Opis: Krasna ferata, relativno lagana, ali sa prekrasnim vizirama. |
Omiš - via ferrata Fortica
Datum objave: 22.3.2022. Autor: BMT Adventures Opis. Uspon na Forticu iz Omiša via ferratom. |
Via Ferrata Fortica, Omiš
Autor: Sarafanje Datum objave: 18.10.2024. Opis. Via Ferrata Fortica Omiš. Uspon iz Omiša do starog grada "Fortica" via ferratom. Povratak stazom kroz šumu. Detalje rute možete naći na sljedećem linku: / strava GPX trek: https://mega.nz/file/VT8UTJAB#y3mX9zN... Pratite nas i na Facebooku: / sarafanje Instagram: / sarafanje Poglavlja: 0:00 via ferrata Fortica 11:10 tvrđava Fortica (snimci dronom) 16:17 spust kroz šumu 18:12 relive i završni ekran |
IZVORI I LITERATURA
ALDUK, Ivan: Saznajte povijest fascinantnih omiških tvrđava. Dalmatinski portal, 4.1.2016.
BEOVIĆ, Ina: Slika grada Omiša od 1797. do 1945. godine. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti. Zagreb, 2015. (PDF) FAGARAZZI, Tonko.: Slikoviti zemljopis Omiša i Cetine od 1773. do 1845. Omiški ljetopis 5, str. 39.-78. Omiš, 2009. FAGARAZZI, Tonko: Slikoviti zemljopis Omiša i Cetine (drugi dio). Omiški ljetopis 6, str. 5.-55. Omiš, 2011. FAGARAZZI, Tonko: Hidroelektrana Kraljevac 1912. u europskom kontekstu. Nakladnik Župa sv. Mihovila arkanđela, str. 5-70. Omiš, 2014. FISTONIĆ, Nedjeljko: Omiška Dinara iznad Vruje i Piska. Hrvatski planinar, 2020, br. 5, str. 222 (PDF) FLAMENGO, Jakša: Cjelovita slika omiškoga kraja. Omiški ljetopis 5, ljetopis Župe svetoga Mihovila Arkanđela. Omiš, 2009. (HTML) GRUPA AUTORA: PROSTORNI PLAN UREĐENJA GRADA OMIŠA - pročišćeni tekst („Službeni glasnik Grada Omiša “, broj 4/07, 8/10, 3/13, 5/15, 10/15., 15/15, 7/16 i 9/16.) ODREDBE ZA PROVOĐENJE (PDF) KOVAČIĆ, Jozo Inin: Legendarni odjeci turske vladavine u našem kraju. Zov rodnih ognjišta, 1998. br.2 (7) (HTML) KOVAČIĆ, don Slavko: Planinski predio Okladnica - Granica. Zov rodnih ognjišta, GOD. XXV. 2019. br. 1. (48.), str. 19-28. (PDF) MILAS, Ivan: Omiška Dinara. Naše planine, 1983, br. 7-8, str. 168 (PDF) MIMICA, Bože: Omiška krajina, Poljica, Makarsko primorje od antike do 1918. godine. Vitagraf. Rijeka, 2003.
PAVLIN, Tomislav: Planinarsko sklonište na Omiškoj Dinari. Naše planine, 1990, br. 9-10, str. 211 (PDF) POLJAK, Željko: Omiška Dinara, u: Hrvatske planine (nastavak). Naše planine, 1958, br. 3, str. 167 (PDF) TOMASOVIĆ, Ćiro: Arheološke potvrde naseljavanja Kučića od prapovijesti do srednjeg vijeka (II). U: Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16). Kučiće.hr, 27.7.2009. (HTML) TOMASOVIĆ, Jakov: Omiš. Izdanje knjižare Tomasović, Omiš, 1926. TOMASOVIĆ, Marinko: Ranokršćanska eremitaža nadomak Omiša. Omiški ljetopis, Župa sv. Mihovila arkanđela u Omišu, 6, str. 57-71. Omiš, 2011. (PDF)
NEJAŠMIĆ, Mladen: Tade iz Slimena je pravi čovjek od kamena, sam je prokrčio ‘pola sela‘ i zidovima ga ukrasio, a sve je počelo nakon jedne liječničke preporuke. Slobodna Dalmacija, 21.11.2021.
NEJAŠMIĆ, Mladen: Josip Jerčić, slavuj sa Slimena, i na pragu devedesete obara glasom: ‘Kladim se da od Trsta do Dubrovnika znan najviše pisama! Još da iman s kim zapivat...‘ . Slobodna Dalmacija, 4.11.2021. Zahvale
Zahvala gosp. Miji Katuriću na prilozima za stranicu o ovoj planini. -DG |
![]() Omiš
Auotr: Jakov Tomašević Izdanje knjižare Tomasović, Omiš, 1926. Jakov Tomasović (Kučiće 1882. – Omiš 1962.), hrvatski književnik, za života je objavio desetak knjiga pjesama, hagiografija (života svetaca), pripovijedaka, putopisa. Napisao je i prvi turistički vodič Omiša, tiskan u dva izdanja (1926. i 1932.), bio urednik i nakladnik časopisa "Jadranska vila" (1928. – 1935.). |
Obalni dalmatinski niz
Pogled s vrha Vošac na Biokovu na obalne dalmatinske planine: Omišku Dinaru (pruža se cijelim donjim središnjim dijelom foografije), Poljičku planinu (pokrivena je Omiškom Dinarom) i Mosorom - iza i desno od Omiške Dinare. |