|
|
KRŠKE VISORAVNI SLOVENIJE I HRVATSKE > PLANINE LIKE > LIČKA PLJEŠIVICA (PLJEŠEVICA) > Gorska skupina srednje Plješivice > Ozeblin
Država: Hrvatska
Najviši vrh:
Koordinate najvišeg vrha:
Država: Hrvatska
Najviši vrh:
Koordinate najvišeg vrha:
O planini
PRIRODA
|
Priče iz planine
IZ STARIH ČASOPISA
|
Sunce je stalo da prevaljuje ostalu polovicu svoga puta, kadno prispjesmo u Nebljuje, gdje ćemo da se zaustavimo, da nahranimo i sebe i konje. Ima tu „gostionica”, lička gostionica, u kojoj naravski ne možeš ništa dobiti, do li vina, pive ili rakije. A mogao bi svega dobiti, kad naš čovjek ne bi bio naš čovjek. Ali on je indolentan do užasa. Jedva jedvice izmoliš, da ti bar kajganu pripravi. No zato pri sastavljanju računa nije škrt. Što je to njemu, za jedno pet, šest jaja zatražiti dvije do tri krune. Već prama tome, kako mu se svidi. Kao da su se ti naši ljudi zavjetovali, da moraju s putnika kožu zguliti. A gule je nemilosrdno, kao da bi htjeli reći : koji te je vrag nosio amo u ove naše brdine ! Čekaj, proći će te volja, da k nama zalaziš. I, zaista, čovjeka prodje volja . . .
Na dvoru se nešto naoblačilo. Sparno je. S bosanskih planina svaki čas muklo zatutnji. Sprema se na oluju. I ne znaš, bi li bilo bolje još koji čas pričekati, pa da vidiš, kako će se razviti oblačine, ili da krenemo smjesta u Lapac. Da Huzejina upitamo. Eno ga, gdje se izvalio pod šljivom i spava. U ovoj sparini spava ! -- Ustaj, Huso, ne spavaj ! Doba je. Mogli bi krenuti, da umak-nemo. -- Ne spavam ja. Eto samo tako ležim i zatvorio oči. Lijepo to tutnji. Pa onda, kad čovjek ovako zažmiri, sve je nekako ljepše. Jeste li čuli, čas malo prije, prepelicu. Aj. kako je pjevala ! To se mora slušati onako drijemajući . . . -- Možemo li krenuti, Huso ? -- Pa možemo. Vaša volja. -- Ali, kiša, oluja ? -- Ne će to k nama. S one strane nikada amo ne dolazi. I mi se zaputismo, sve uz brdo. Cesta je dobra, ali je sparina izmučila konje, pa se lagano pomičemo naprijed, naprijed u sve veće planine. Eno se već vidi Tičevi vrh, a iza njega kao da se pomalja plećati Ozeblin. Prošli smo mimo Kruga, prevalili Lapačka korita i eto nas u prosjeku izmedju Gologuša i Tišmana — ponad polja lapačkoga. Slika je velebna ! Svud oko tebe zelene planine, visoke, visoke, bože mili, pravi gorostasi. A dolje pod tobom pukla ravnica, lijepa, pitoma, prekrivena zelenim livadama i plodonosnim usjevima. A sredinom te ravnice vijuga se bijela nit, duga, duga. Bijele se to kuće, lapačke kuće. To je dolje na zelenoj ravni Lapac donji. Mi smo na cilju, a sutra zorom eto nas, gdje krećemo na najviši vrhunac okolnih planina — na Ozeblin ... Jutro je, rano jutro. Hladan vjetrić oštro popuhava, da je nujno zaogrnuti se u toplije ruho. Livade i polja prekrila debela rosa, kao da je noćas kiša padala. Ovdje u ovom visokom dolu nema još sunčanih zraka, ali se zato Vrhovi Ozeblina, Rudog Lisca i Kuka nalaze već obasjani toplim suncem. Ima nas čitavo društvance, što se spremilo na Ozeblin. Krenut ćemo kolima, onim dugim kolima; što sijeno voze, krenuti dolinom sve do Dnopolja. Odavle ćemo, da se uspnemo preko Vukosavice na ozeblinski vrh. A prilično je tegotan taj uspon. Jer dok na ostale planine našega krša, imenito one velebitske, vode putovi preko griča i kamene goleti, dotle su usponi na Ozeblin obrasli gustom, mekom travom, preko koje ne stupa noga onako sigurno, kao preko vapnenih klisura. Pa još naša noga, koja je već tako vikla krševitom kraju. I vučemo se lagano uz strme brdine, gotovo plazimo po tim travnicima. Sad se osklizne ovome, sad onome noga i sav obliven znojem dižeš se sa zelene trave. A vrhu još ni traga. Da je bar zamaći u šumu, što se tamo ponad nas stere, da izbjegnemo žaru sunčanom, u čiji smo dohvat eto netom zašli. Alaj pripiče ! „Sad ćemo, sad na”, hrabri društvo lugar-provodič. Ali nikako da se dočepamo šumske hladovine. Daleko je, a strmina biva sve većom. „Ovdje je počivaljka”, teškom mukom izgovara suhonjavi; jedan član našega društva i sjeda na oveću gromadu kamena. Što se odozgo skotrljala amo. Umoran je, briše znoj i dahće. Mi se. ostali smijemo, hrabrimo ga, no on samo puše i zuri preda se. Jamačno se kaje radi svoga „pothvata”. Ipak je komotnije po lapačkoj dolini, misli negdje. No eto nas i u šumi, lijepoj bukovoj šumi. Posebni; onaj miris, što se razvija od trulenja lišća i granja, voljko se doima čovjeka, ma da nekako teško sjeda na grudi. U šumi nema puta. Lugar, naš provodič, tek onako ,,od oka” vodi nas cilju, pa ne pazi, kuda se ide. I mi stupamo za njim vjerno i poslušno, preskakujemo preko granja, što se salomljeno po zemlji isprekrižalo, provlačimo se kroz šikarje od malina, kojih ovdje u velike ima, penjemo se preko natrulih panjeva, provaljenih stabala, znojimo se i mučimo se, ali ne smeta, na vrh moramo doći, na vrh Ozeblina, pa tu će biti - onda dostatno odmora. Lugar nam pripovijeda oficijelne lugarske ličke anegdote o medvjedima. Naravski, da je i on jednoga ubio ! Eto baš u toj šumi, tu u „svemu reviru”. Uh, a bio je grdan, baš ko goveče. I neki dan je jednog vidio, ali mu je pobjegao. Pa neki mu vjeruju, neki ne vjeruju. On sebi jamačno vjeruje. A zašto ne bi, ako ga to veseli. Pod našim nogama prašti granje i prestraši neku veliku ptičetinu. Ona zamahnu štropotljivo nad našim glavama i izgubi se negdje daleko u gustom granju. „Orlušina, orlušina” ! skoro prestrašeno uskliknu naš suhonjavi suputnik „planinar”. „Nije orlušina, tetrijeb je to. Ima ih ovdje puno. Zoblju maline”, protumači lugar. ,,A oćemo li skoro, na vrh” ? — pitaju neki. — „Sad, samo, što nismo.' Najednom se osjetismo na čistini. Prostrana livada pruža se pred nama, a tamo na drugom kraju opet šuma. „Nije baš tako blizuo vrh”, pomisli koji taj. „Eto, pogledajte tamo na desno” počeo naš vodj, ,,vidite one rоvine. Sve je to izrovala divlja svinja. Ima li ih ovdje, ima, pa eto i skoro su tu bile, možda ovaj čas, ali su čule naše glasove, pa pobjegoše”. Zbilja, na livadi se vidio oveći komad rovine, posve svježe izrovane. Moralo ih je biti više komada, jer su oveću partiju izrovale. „Ма delaju nam štete velike. To su naše, lapačke livade, pa vidite, Što su iz njih naredile. A ne smijemo im ništa. Da ih je slobodno ubijati, kao medvjede, već ih ne bi bilo. Ali lovni zakon ! Ne smijemo ništa !” — tumačio nam lugar. I mi smo opet zašli u šumu; Strmina je postajala sve većom, uspon naporniji. Na toj strmini drveće je sve slabije, rjedje, sve se više svijetla oko nas širi. Vidi se, da smo već na domaku naše mete. „Eno ga, eno ga” ! sav usopljen stade klicati poput Kolumbova brodara — naš suhonjavi, kad smo opet izašli na čistinu. Pred nama se zaista širio vrhunac Ozeblina. Kao po mekanome sagu, plazili smo preko zelene trave po strmini, da se što prije dočepamo najvišeg mjesta. I dočepali smo se ! |
Tu na vrhu, koji je sav obrastao gustom, mekanom travom, polegosmo, da se odmorimo, nahranimo, napojimo, a onda, da se okrijepljeni podamo užitku. Nad našim glavama lijetao roj mravi, po cvijeću, što se šaroliko svud oko nas razasulo, zuje pčele, muhe, ose, i one lijepe u živahnim bojama, kakih ne susrećemo kod njine rodbine po ravnicama, nestašno lijetaju sad amo, sad tamo, kao da su sretne u ovim visinama. A iz trave se širi miris, misis majčine dušice i opaja nas. Zaista, lijepo je u ovim visinama ! Gore nad nama plavetno nebo, a oko nas i pod nama zelene brdine. Tamo na zapadu odmah ispred samog Ozeblina isprsila se vrletna Orlovača i Brusnić, a u daljini, kud ti jedva oko siže, daleko, daleko, tamo negdje kod mora u maglici sivoj polegla grdosija neka. To je Velebit. Uzduh je pun vlage, pa se slabo razbira. Ej koliko bila, koliko kosi leži u gotovo paralelnim linijama izmed Ozeblina i Velebita ! čitave planine. A izmeđ tih kosa steru se sad uzano sad Široke ravnice. Ličku ravnicu sa njenim Zirom gotovo i ne razabira, ali ti je za to tu pod nogama Krbava ravna — ravno polje Uđbinsko, razbojište Derenčića bana. Ma ko bi mislio, da je preko ovih planina prešlo tursko kopito i sleglo se pod Udbinu ravnu. Na istočnoj, pa južnoj strani slika je puno ljepša. Tu se ističu bosanske planine, pa daleko dolje Dinarsko gorje. Eno Osječenice, Ilice, Orlovice, ma ko bi ih sve izbrojio ! Kako su se samo oholo podigle i Šute mramorkome ko div junaci, ko ukleti gorostatasi, koje treba da probude vile planinkinje, pa da zaigraju kolo krvavo. A ispod njih strjelimice protječe Una i Unac i Sana i Pliva i Vrbas i stotine bistrih potočića, protiču i uspavanku pjesmu poju, ali divovi ko da se miču, ko da vidiš tamo u daljini Jug Bogdana starog sa njegovih devet Jugovića, gdje se ganuo, prenuo. Je li ono Srdja Zlopogledja, a za njime Strahiniću bane ? Ej bit će slobode, dižu se uspavali div-delije ! A ono te na jednom ljuto stegnu oko srca, gotovo ti se zamagli pred očima. Eto lugar priča jade svoje. I čuješ, gdje govori o čuvanju ovih šuma, što se svud oko tebe steru, a te šume nisu tvoje. Tek ih moraš da čuvaš — za drugoga. I čini ti se ko da svako ono drvo glasno govori: nije pravo. Ej, lijepo, lijepo je ono bilo, kad si mogo zapjevati „ljubim tvoga iz gorice vuka i onoga ličkoga hajduka !” A danas nema u tim planinama ni vuka, ali ni ličkoga hajduka. Vukovi izginuše, a lički hajduk, da se nekako prehrani, ostavi rodjenu grudu i ode preko sinjeg mora, daleko u Ameriku. U Ameriku ! Dodje ti volja, da prokuneš i Ameriku i njenog obretnika. Ta koliko je već našega svijeta pozobala ! Ali najednom, negdje blizu zamnije pjesma iz ženskoga srca : „Ameriko, ne ću tebe kleti, u tebi je koće me uzeti”. I eto, ta na oko suha pjesma tako te se dojmi, da i sam počinješ vjerovati u sigurni povratak našega čovjeka. . . .
Vidi naš provodič, da je društvo opojeno planinskim prizorima, sluša, kako se ovaj divi čarobnoj konfiguraciji tla, kako onaj žudi, da se uspne na bosanske planine, jedan bi želio već sutra da se uspne na Visočicu, Što se diže u visine od hiljadu i više metara tik ponad Lopuca na istoku. Pa i sam suhonjavi „planinar”, koji se prilično utrudio usponom na Ozeblin. tako je veseo na ovom visu, da mu se ne da maknuti odavle. Povalio se u mekanu travu, pa baca poglede sad na ovu, sad na onu stranu i nikako da se nagleda planinske ljepote. „Ма ja živim dolje u Lapcu i gotovo sam ostario, a ovoga još nisam vidio ! Sramota ! A to je sve tako lijepo. Pa ovaj uzduh. Samo, kako se lagodno diše. Eto dalje misliš, da je pred tobom lapačko polje i one oko njega brdine, pa onda više nema brda. nego sve niski nizani krajevi, a evo tu pred nama samo izniču brda i planine, ma misliš nigdje im kraja nema. Vjere mi, lijepe gore ! ” I sluša to naš provodič, pa će na povratku : ,,Zašto da idemo istim putem ? Ja ču vas dovesti kući preko Karlovića korita”. Pristanemo. A Karlovića korita posve su na protivnoj — udbinskoj strani. No lugar zna, pa neka vodi. I mi krenemo bilom preko Prkosa, pa hajde, hajde . . . ,,E, a gdje su ta Karlovića korita ? Eto sunce je već umaklo, okasnit ćemo.” Uzbrigao se suhonjavi. ,.Ima još kada do kuće”, flegmatično dodaje lugar. Spuštamo se niz strminu prilično već izmučeni. Doveo nas do izvora. To su Karlovića korita. Tu ovčari napajaju stada. ,,Možemo se malo odmoriti”, predloži lugar, kao da pogadja općenu želju. ,,Je li daleko odavle do Lapca ?” upitat će neko. ,.Pa i nije, tako četiri, pet ura”. Mi se samo pogledasmo, ta već se počeo sumrak približavati. Podigosmo se. Započeo je opet uspon preko suhog lišća, tegotan uspon. Nekako se popesmo na bilo u visinu od 1387 metara. Suton je prilično prekrio okoliš. Biva hladno. Svi Šutimo. Jamačno je svima već dostatno hoda. Krećemo niz strminu na stanove čobanske „Malo Kamensko”. Gotovo je već mrak, a u šumi još tamnije. Već se držimo jedan za drugoga, upozorujemo na zapreke, što ih stvara granje, panjevi i kamene gromade. ..Hop, hop ! Pazi ! čuje se svaki čas lugarev glas. „Mi smo nastradali !” — Šapće od umora izmučeni suhonjavi „Nismo ; znam ja put”, hrabri nas lugar. „Vraga ti znaš. To nije put, to je sama vrlet”. I opet muk. Mrak se već posve spustio, mjeseca nema. Mi ne razabiremo više jedan drugog. Bit će zlo. Prošli smo Kamensko Malo i spuštamo se prema Trnovcu. Teren je stao bivati sve krševitiji, vrletniji. Mi smo se verali, plazili preko jamačno grdnih klisura kamenja. Kakove su to klisure, to nismo razabirali. Mi smo počeli stupati četveronoške sve jedan za drugim. „Hop ! Pazi ! Ovdje je vrletno !” Svaki čas viče lugar. ,,Ma kud nas zavede, da od Boga nadješ ?” jadikuje suhonjavi, „izginut ćemo. „Sad ćemo, sad na u Dnopolje”, hrabri lugar. ,,Ne će ovoga, valaj, više vidjeti Ozeblin, jok !” grdi suhonjavi uspinjući se na neku oveću gromadu kamena. Negdje u duboku noć skršeni, slomljeni dovukosmo se do Dnopolja, gdje nas čekahu kola, da nas odvezu u Lapac. — Ko će sutra na Visočicu ? —pita jedan samo da razdraži našeg suhonjavog. — Vrag nek ide na planine. Meni je dobro i kod kuće. Ja mogu i odozdo gledati na vrhove Ozebli na, ne bilo ga više ! — ljuti se suhonjavi. Drugo jutro ja sam krenuo s Huseinom preko Zuleševice u Gračac. |
Po planini i po kraju
Visućko polje
Visuć
Naselje Visuć nalazi su u općini Udbina. Smješteno je u Visućkom polju, koje je jugoistočni izdanak Krbavskog polja. Polje je usječeno u Ličku Plješivicu, a prostire se uz cestu Udbina – Donji Lapac u duljini od 10 km. Samo naselje Visuć disperznog je tipa, karakteristično za ovdašnje planinske krajeve.
Kuk
RUDI LISAC (RUDILISAC)
Zapadne padine Rudog Lisca dižu se nad Visućkim poljem.
Šumovito područje na padini, koje se vidi na fotografiji, zove se Dubrava |
CRNI VRH (Ozeblin)
OZEBLIN
|
|
Praktično
IZVORI I LITERATURA
-
