|
|
SJEVEROISTOČNI POJAS DINARSKOG GORJA > PLANINE SREDNJE I ISTOČNE BOSNE > VLAŠIĆKA GRUPA > Dnolučka planina
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Smiljevica, 1328 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.2826, 17.4545
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Smiljevica, 1328 m
Koordinate najvišeg vrha: 44.2826, 17.4545
|
|
UvodDnolučka planina se nalazi jugoistočno od grada Jajca u srednjoj Bosni. Najviši vrh Dnolučke planine je Ukalj s 1347 metara nadmorske visine. Građena je od donjekrednih vapnenaca i dolomita.
Na planini, udaljena 26 kilometara od Jajca, nalazi se Speleološka šetnica, kojom se obilazi više špilja i jama. 
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000
ENGLISH SUMMARY: Dnoluka mountain (Dnolučka planina)
Dnolučka mountain is a mountain in Bosnia and Herzegovina. It is located southeast of the town of Jajce in central Bosnia. The highest peak of the mountain is Ukalj with 1347 meters above sea level. It was built of lower Cretaceous limestone and dolomite. On the mountain itself, 26 kilometers away from Jajce, there is a Speleological Trail, which passes close to several karstic caves and pits. 
Hum (1162 m)
Izvor: JU "AGENCIJA ZA KULTURNO-POVIJESNU I PRIRODNU BAŠTINU I RAZVOJ TURISTIČKIH POTENCIJALA GRADA JAJCA" (http://www.agencija-jajce.ba/ba/) |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Reljef
|
Dnolučka planina zajedno s planinom Ranče (Ranča) tvori istu planinsku masu koja u obliku velike potkove odn. luka zatvara zavoj rijeke Vrbas na njegovoj dionici između Jajca i ušća Ugra u Vrbas. Nad lukom rijeke Vrbas, koji teče zapadnim stranama Dnolučke planine i Ranča, poviše naselja Podmilačje uzdiže se prostrana terasa na kojoj se smjestilo područje Dnoluka, po kojemu je Dnolučka planina i dobila ime.
Na jugu, cijelim svojim tokom, od ušća u Vrbas kod Jajca, sve do njezina izvorišta podno prijevoja na Karaulskoj gori, mala riječica Rika i njezin izduženi kanjon razdvaja Dnolučku planinu od planine Radalj. Granica prema Radalj-planini zatim prolazi planinskim prijevojem sjeverno od područja šumovite Karaulske gore (na Radlju) te istočno od ovoga prijevoja izvorišnim područjem rijeke Lašve i njezine pritoke, potoka Derikoža. Ovdje se, na padinama obje, Dnolučke i Radalj-planine smjestio omanji kraj koji se zove Karaula, a čini ga sa više malih planinskih sela. Prethodno navedenim potezom od davnina je prolazio i put koji je povezivao Jajce, kanjonon Rike i preko Karaulske gore s Travnikom. Prema istoku, u nastavku Dnolučke planine, te također i Ranče planine, uzdiže se 200 do 300 metara viši greben planine Galice, "planinskog predvorja moćnog Vlašića". Na sjeveroistoku, Dnolučka planina prelazi u planinu Ranče, bez izražene međusobne granice – otprilike linijom Vitovje – Dnoluka. Dnolučka planina se dijelom proteže smjerom istok-zapad, a dijelom u ponešto ublaženom dinarskom smjeru sjeverozapad-jugoistok. Na njezinom najzapadnijem grebenu ističe se vrh Hum (1162 m), odličan vidikovac, kojega se u pojedinim izvorima naziva i individualnom planinom, upravo zbog njegova izdvojenog položaja i oblika, koji je u opreci s ostatkom planine koji ima karakter valovite visoravni s više šumom pokrivenih planinskih glavica prosječne visine između 1200 i 1300 metara. |
Dnolučka planina, prostorni pogled iz smjera jugozapada
Izvor: Google Earth, 2022.
Izvor: Google Earth, 2022.
Geološka građa
Dnolučka Planina, kao i obližnja Ranče (Ranča) i Galica su srednje visoke planinske morfostrukture, sjeveroistočnog dinarskog pojasa, pretežno karbonatnog litološkog sastava (Lepirica, 2012.)
Grebeni i vrhovi
|
Na najzapadnijem dijelu južnog grebena ističe se izdvojeni vrh Hum (1162 m), od kojega se prema istoku, paralelno s kanjonom Rike niže niz blago zaobljenih šumovitih glavica/vrhova, kao što su: Hristovac (1220 m), Vis (1224 m), Brvanačka kosa (1258 m), Paljika (1276 m), Rudinjak (1262 m), Ciganjevica (1309 m). Na krajnjem jugoistočnom dijelu, gdje završava kontinuirani kompleks dnolučkih šuma, ovaj niz prelazi u plato Smiljevice i kulminira najvišim vrhom, iznad sela Hamandžići i sjeverno od prijevoja Karaulske gore i vrha Ukalj. Sjevernije od toga niza, u šumovitoj visoravni nalaze se, među ostalima, i vrhovi Plansko brdo (1204 m), Pozlen (1249 m), Bunarska kosa (1270 m).
|
PRIRODA
|
Najveći, te također i najviši dijelovi planine pokriveni su šumom, a potezi livada šire se njegovim pobrđima, onima paralelno i poviše doline Rike i u nastavku sjeverni dio područja Karaula (to su južne padine), a također i sjevernim padinama planine, koje se spuštaju prema terasi Dnoluka, gdje ima i obrađenih površina.
Crnogorične šume
Put između Gostilja i Malog Vitovlja na sjeveroistočnom dijelu Dnolučke planine, prijelaznom pdručju prema planini Ranče. |
Istraživanjima na terenu godine 2012. i 2013. na području Dnolučke planine i Pogorelice, kod Fojnice, otkrivene su tri nove vrste špiljske faune. Na Dnolučkoj planini prikupljani su primjerci iz triju speleoloških objekata:
- Špilja Kapnica, selo Božikovac - Jama Ispod Puta, selo Božikovac, - Jame Snježara, selo Brvanci. Jedna od novih vrsta (na fotografiji) čak je u svome latinskom nazivu dobila ime po obližnjem gradiću Jajcu - LEONHARDIA JAJCENSIS > Detaljnije na: PDF 
Leonhardia jajcensis sp. n.
Iz špilje Kapnice (1235 m n.v.), kod sela Božikovac na Dnolučkoj planini. Holotip mužjaka (Kod opisa nove vrste bira se primjerak, koji najbolje pokazuje svojstva vrste - to je holotip) Mjerilo (crta na fotografiji) = 1.00 mm. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
Dnoluka (Luka) se spominje u 12 stoljeću kao župa Bijele Hrvatske.
Župa Luka kod Jajca je postala Dnoluka(Donji dio Luke).Bivse stare srednjovjekovne zupe Jajca)
Za vrijeme Austro-Ugarske Dnoluka je imala status političke općine.
Prema popisu od 31.1.1921 godine na području Dnoluke je živjelo ukupno 3452 stanovnika, od toga 1673 katolika, 1667 muslimana i 112 pravoslavaca.
Poslije drugog svjetskog rata u kući Joze Šimunovića u Divičanima djelovala je škola koja je imala naziv Dnoluka. I prvi Narodni odbor poslije Drugog svjetskog rata zvao se Dnoluka i bio je smješten u selu Podlipci (poslije se preselio u Divičane). U Divičanima se gradio «Narodni dom Dnoluka» i zemljoradnička zadruga Dnoluka. Međutim, od 1958 godine sve nazive Dnoluka zamjenjuje naziv naseljenog mjesta Divičani.
Župa Luka kod Jajca je postala Dnoluka(Donji dio Luke).Bivse stare srednjovjekovne zupe Jajca)
Za vrijeme Austro-Ugarske Dnoluka je imala status političke općine.
Prema popisu od 31.1.1921 godine na području Dnoluke je živjelo ukupno 3452 stanovnika, od toga 1673 katolika, 1667 muslimana i 112 pravoslavaca.
Poslije drugog svjetskog rata u kući Joze Šimunovića u Divičanima djelovala je škola koja je imala naziv Dnoluka. I prvi Narodni odbor poslije Drugog svjetskog rata zvao se Dnoluka i bio je smješten u selu Podlipci (poslije se preselio u Divičane). U Divičanima se gradio «Narodni dom Dnoluka» i zemljoradnička zadruga Dnoluka. Međutim, od 1958 godine sve nazive Dnoluka zamjenjuje naziv naseljenog mjesta Divičani.
Kulturno-povijesna baština
|
Na području Dnoluke nalazi se nekoliko arheoloških nalazišta, a veći dio tog područja je ostao neistražen. Spominje se da su Divičani dobili naziv po časnim sestrama Divicama, koje su službovale u crkvi koja se nekad nalazila na lokalitetu Crkvine, gdje su i pronađeni ostaci starovjekovne građevine.
Kraljev grob
Rukovođen živom pučkom predajom u jajačkom kraju, kustos Zemaljskoga muzeja u Sarajevu dr. Ćiro Truhelka u ljeto 1888. godine obavio je arheološko iskopavanje na lokalitetu "Kraljev grob", na brdu sučelice Plivskomu vodopadu, i pronašao kostur muškarca, čija je lobanja ležala odvojena od trupa. Nikad ni jednom materijalnom činjenicom nije direktno dokazano da je to skelet kralja Stjepana Tomaševića, no zato su sve indirektne indicije toliko čvrsto podupirale tu pretpostavku, da je općeprihvaćena kao neupitna.
Najljepšu, pak, priču o svojemu nesretnom kralju, potpuno se identificirajući s njime i njegovom sudbinom, narod je iznio baš u vezi s mjestom njegova groba. Kad je, kaže priča, sultan pogubio kralja, pošla je pogrebna povorka na čijem čelu je bila zastava. Sultan je iz Jajca gledao za povorkom, pazeći da točno uhvati jedan tren: kada vrh zastave zamiče za horizont. U tom času dao je naredbu da sprovod stane i da se tu kralj ukopa: to mjesto se uvijek iz Jajca vidi, a s njega se Jajce ne vidi! Takvu je vječnu kaznu sultan namijenio bosanskomu kralju, koji mu se ne htje podložiti! Suvišno je tumačiti potpunu, zrelu ljepotu i sublimirani tragizam te priče, kao i onaj osobiti smisao vječne povezanosti, koji u njoj imaju grad i kralj, narod i njegova uspomena. Tek, svatko tko je bio u Jajcu, tko je okom i korakom mjerio i doživljavao to najoduhovljenije mjesto bosanske povjesti, znade kako ova priča sadrži savršenu materijalnu točnost. Bilo kako bilo, narod iz jajačke okolice - bez razlike vjere, što mora biti istaknuto! - stoljećima je ovo mjesto zvao "Kraljev grob" i obilazio ga s molitvama, vjerujući da može pomoći u nekim bolestima. Nekoliko dana nakon što je Truhelka izvadio kraljev kostur, u Jajce je u sklopu svoje posjete Bosni i Hercegovini naišao habzburški prijestolonasljednik, princ Rudolf. Tko zna u što je on vjerovao i čemu se nadao, tek ostalo je u Kneževićevim bilješkama da je "pred kraljevim kosturom stajao desetak minuta, uzeo jednu košćicu od kostura i stavio u džep". Kustos Truhelka poslao je skelet u Beč na stručnu i konzervatorsku obradu a tamo mu je izrađen i specijalni stakleni sarkofag. Jajčani su bili vrlo uznemireni, o čemu postoje plastične zabilješke fra Ante Kneževića i jajačkoga gvardijana fra Ante Čorića: "...mi smo ogorčeni što su mu kosti odnesene, te zahtijevamo neka se odmah povrate, i nek mu se crkvica gradi u Smriku na Kraljevu grobu...", "...Turci (jajački muslimani!) su ogorčeni što se je u Kraljev grob krenulo i što su mu kosti odnešene...", "...nek se stavi na ono mjesto, gdje je lezao pet vjekova, a tude mora se načiniti crkvica pristojna..." Sve se je ipak smirilo: sarkofag s kostima ("od Vlade Zemaljske plaćen sedamsto forinti") je stigao, i na Uskrs 21. travnja 1889. bio svečano položen "u našu samostansku crkvu u Jajcu, gdje će i ostati". IZVOR Ivan Lovrenović, za Portal - Jajce grad muzej - Krajev grob, 23.4.2009.
Kraljev grob
Izvor: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine Dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanovića upućenog papi Piju II., 17.10.1461. godine: IZVORI I LITERATURA
BARCSAY, Géza: Pismo Géze Barcsaya, kotarskog predstojnika u Jajcu, upravljeno dne 11. juna 1888. na Hugona Kutscheru, bosansko-hercegovačkog civilnog adultusa, u predmetu iskopavanja lješine kralja Stjepana Tomaševića. U: Thallóczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. Kraljevska Hrv.-Slav.—Dalm. Vlada, Zagreb. 1916., 288-289. MAZALIĆ, Đoko: Stari grad Jajce. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s. sveska VII, Sarajevo, 1952., 59-100. THALLÓCZY, Ljudevit: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. Kraljevska Hrv.-Slav.—Dalm. Vlada, Zagreb. 1916. TRUHELKA, Ćiro: Kraljevski grad Jajce. Sarajevo, 1904. TRUHELKA, Ćiro: Bericht über die Nachforschungen am Königsgrabe in Jajce. (Separat-Abdruck aus der “Bosnischen Post”. Gedruckt als Manuscript. Sarajevo, 1888. WEB - Odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz 2004. godine o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hrcegovine Povijesni spomenik zvani Kraljev grob u Zastinju kod Jajca - OTVORI WEB - Wikipedija - Stjepan Tomašević Kotromanić |
Kraljev grob nalazi se na zaravni Borovi, na oko 520 m nadmorske visine, na južnoj padini brda Huma, na dijelu zvanom Podhum. Na zapadu zaravni je prirodna mala prepreka, koja brani vidik na Jajce. U tom dijelu, tik do puta, leži ploča “koju narod zove Kraljevim grobom”, stećak za koji narodna predaja govori da je pod njim sahranjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević 1463. godine. Sa svih, osim sa sjeverne strane od koje se zemljište penje, je vidljivo da je u neko vrijeme bio pomjeran, što je poznato i dokumentirano u relevantnoj literaturi. Stećak je u obliku sanduka, dimenzija 160x92x50 cm.Godine 1888. Ćiro Truhelka je iskopao kostur za koji se pretpostavlja da su kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Kosti su smještene u Franjevačkom samostanu u Jajcu, u staklenom lijesu. Na postolju ispod sarkofaga stoji natpis: “Stjepan Tomašević, milošću Božjom kralj bosanski. Kraljeva od godine 1461. do godine 1463. Kosti njegove iskopane iz Kraljevog groba 8. juna 1888.”
Lokacija Kraljevog groba
Lokalitet zvani Kraljev grob nalazi se na zaravanku Borovi, na oko 520 m nadmorske visine, na južnoj padini brda Huma, tj. dijelu zvanom Podhum. Brdo Hum okružuje Jajce sa juga, iznad Kozluka, na desnoj obali Vrbasa. Truhelka je zabilježio da na Podhumu ima mjesto na spomenutom zaravanku sa kojeg se vidi Jajce i Carevo polje sjeverno od Jajca. Na zapadu tog zaravanka je prirodna mala prepreka, koja brani vidik na Jajce. U tom dijelu zaravanka, tik do puta, leži ploča “koju narod zove Kraljevim grobom” > Do lokaliteta se dolazi makadamskim putom od Kozluka ka selu Zastinju. Stećak za koji se vezuje spomenuto predanje leži na livadi uz sjeverni rub puta. Točno preko puta njega, na lijevoj strani puta, je još jedan kamen koji je vjerojatno istovremen sa navedenim stećkom. 
Lokacija Kraljeva groba, karta
|
Priče iz planine
Preko Dnolučke planine do jezera Plive
Priča objavljena u časopisu Naše planine, mjesečniku Planinarskog saveza Hrvatske, godina 1952, broj 9-10
Priča objavljena u časopisu Naše planine, mjesečniku Planinarskog saveza Hrvatske, godina 1952, broj 9-10
|
Bosna ponosna. Jest, ponosna zbog svoje povijesti, bogatstva i ljepota. S tim mislima vozio sam se u kamionu starom cestom podnožjem Dnolučke planine (1430 m) već daleko od Travnika. Vlašić nam je bio iza leđa i njegovi vrhovi gubili su se u tamnim oblačinama netom minule oluje. Jedva da je prošlo pet sati tog srpanjskog jutra, a kamion se uspinjao polagano, jer je nagib ceste bio jako strm, ona sama uska, a uz stranu duboka provalija.
Mi smo namjeravali skrenuti preko Komar sedla i dalje uz rijeku Vrbas do Jajca, no šofer nije pazio, a ni mi i tako smo se odjednom našli na toj staroj cesti među gudurama. Da smo htjeli natrag bilo bi nemoguće kamion okrenuti i tako smo se počeli uspinjali tom planinom. Kad smo sa jednog zavoja gledali duboko dolje niz strminu, prisjela nam je i vožnja. Osamljena i napuštena vodenica uz koju smo prije pola sata prošli, sa te visine bila je sitnija, nego dječja igračka. No ni kamion nije mogao dalje. Zavoj je oštar, a kaminon ga ne može prijeći odjednom. Tu smo se divili šoferu koji je vještim manevriranjem naprijed-natrag do same provalije uspio sa svojim vozilom svladati i tu zapreku. Kako se cesta ovdje dizala u čestim zavojima odlučili smo se uspeti poprijeko i dočekati kamion. Nekolicina najhrabrijih ostala je sjedeći na stranama kamion da odmah iskoče ako bi se kotači približili rubu provalije. Sigurno graditelji te ceste nisu ni pomišljali da će tuda osim malih bosanskih konjića i kratkih seljačkih kola ikada prolaziti teška mašina s ljudima kojima je volja jača od bilo kakovih zapreka. Stigli smo na visoravan sa blagim nagibom. Sunce je zasjalo kroz oblake koji su se razilazili. Odavle vidjelo se daleko preko vrhova bosanskih planina do Vlašića na istoku i Vranice na jugu. Tu je bilo obrađene zemlje. Njive su se pružale s obje strane ceste, premda je srpanj bio pri kraju krumpir je ovdje tek počeo cvjetati, a pšenica se zelenila. Stali smo. U nizini je već odmakla prva polovica ljeta, a ovdje je ljeto tek nastupilo. Selo se pružilo uz cestu. Desetak kuća brvnara, vrlo čistih i urednih načinile su na nas ugodan dojam. Neke su čak i izvana okrečene. Krov im je od daske i strm tako da se zimi ne mogu zadržati večer količine snijega na njemu. To nisu bile malene jednostavne brvnare, već horizontalno razvijene s nekoliko prostorija, a oko njih sporedne zgrade. Razgovarali smo sa seljanima i pili toplo mlijeko kojim su nas ponudili. Nakon uspinjanja bila je to baš okrepa. No žurilo nam se, a i zabrinjavao nas je silazak tom uskom cestom i nismo se dulje zadržavali. Pojas same cmogorice koji je ovdje započinjao osvjedočio nas je da smo se visoko uspeli. Uskoro smo zašli u maglu. Prelazili smo preko najvišeg dijela planine i tada je počelo spuštanje kroz gustu šumu. Na jednom proplanku cesta se izgubila u travi i mahovini. Kud sada? — pitali smo se. Šumski putevi i staze ukrštavali su se ovdje, a od naše ceste ni traga. Srećom je naišao starac s ovcama i pokazao nam nastavak puta. Ovdje rijetko prolaze i pješaci, a kamoli kola ili čak kamion. Zato se starac čudom čudio i zapitkivao zašto se vozimo tuda. Nije nam vjerovao kad je čuo da smo tako reći zalutali. Zakimao je samo glavom i gledao za nama sve dok nismo zašli opet među crnogoricu. Koliko samo tu šumskih gorostasa leži srušeno olujama i udarcima groma i trune. To je blago koje se gubi. No u tome je poseban čar divljine još netaknute šume. Kroz guste krošnje sunce ne dopire. Polumračno je, vlažno, a debeli slojevi mahovine rastu i po stablima i kamenju. Bujicama je tlo izrovano, kamion poskakuje pa je vožnja jako neugodna. Opet silazimo, pješačimo i onda nastavljamo vožnju. Premda je strmo brže se vozimo, jer je razmak između zavoja mnogo dalji. Pojavljuje se već i po koja bukva, visoka i uspravna kao svijeća. Prešli smo donju granicu cmcgorice. Uz cestu nailazimo na ljesku. Grane udaraju po nama. Sagibamo se. Pune su već gotovo zrelih plodova — lješnjaka, na tržištu vrlo skupih. Neki ih kidaju i jedu. Vozimo se, a uz nas ljeska do ljeske. Lješnjaci kao da se nude da ih uberemo. To su cijenjeni plodovi koje samo treba ubrati i u tome je sav trud. Koliko ih ima samo ovdje, a koliko diljem naših šuma. Čitava bogatstva. Ovdje su jedini berači i potrošači lješnjaka — vjeverice. Ima tu i drugog blaga: gljiva, kupina, ljekovita bilja, smole i tko bi sve nabrojio. U Jajcu se ne zaustavljamo, već uz Plivu nastavljamo vožnju. Tu se već vidi početak gradnje elektrane. Sila vode i ovdje će biti ukroćena i postati će poslušan i nepresušan izvor energije. Pred samim početkom jezera nailazimo na desetak vodenica — mlinova, koje su uokvirile blago nagnutu izbočinu koja zatvara jezero. Svima vodena snaga pokreće drveno kolo učvršćeno na vertikalnu osovinu. Eto jednostavne turbine koja okreće mlinsko kamenje. |
Mali bosanski konjići mirno čekaju da svojim gospodarima ponesu teret brašna.
Pred jednom vodenicom žena učvršćuje dovodni drveni žlijeb koji je od vlage gotovo istrunuo. Ovdje primitivno iskorištavanje vode s dotrajalim uređajem, a malo dalje podiže se hidrocentrala, u kojoj će teške metalne turbine pokretati generatore. Prošli smo klisuru u kojoj je usječena cesta. Vozimo se uz dva Plivina jezera koja su se pružila u duljinu. Voda je mirna, modro-zelena. Uz kraj iz trske izletjela je, preplašena štropotom kamiona, neka ptica močvarica. Kuće su ovdje nadaleko i zato je sve tako tiho. Ugodno mjesto za kakvo odmaralište. Jedino je šteta što su okolni bregovi koji obrubljuju jezero većim dijelom bez šuma, pa se tako i osjeća da nešto manjka, jer drveće uz vodu čini tako lijepi prirodan sklad. Odraz zelenila daje i naročitu boju vodi. Po postanku su to krška jezera kao i Plitvička. Nastala su tako da je rijeka taložila vapnenac i stvarala pregrade. Bogata su ribom, osobito pastrvama, a vidjeli smo uz obalu raznih ptica močvarica. Da nismo primijetili nekoliko novih i svježe obojanih čamaca pričvršćenih uz obalu otišli bi s uvjerenjem da nitko ova jezera niti ne posjećuje i ne misli na vožnju po njima. S jedne strane ih opasuje željeznička pruga, a s druge cesta koja vijuga. Odvezli smo se sve do sela Jezera na Plivi, oko 11 km udaljena od Jajca. Tu je bio odmor i okrepa. Na povratku zadržali smo se dulje u Jajcu, gradu koji je bio svjedokom tolikih povijesnih zbivanja i događaja od davne prošlosti pa do današnjih dana. Gledamo na zidine stare utvrde iza kojih se sklonio Stjepan Tomašević, posljednji bosanski vladar, bježeći pred silnim turskim osvajačem Mehmedom II. Sjećam se tih najznačajnijih momenata naše povijesti i mislim koliko bi nam ta tvrđava mogla pričati o onim časovima žurbe pred bijeg vladara u Ključ i o pobjedonosnom ulazu Turaka nakon brze predaje grada. Tu pred Jajcem, pogibijom Stjepana Tomaševića u turskom taboru i — »Šaptom Bosna pade«. Mjesec dana nakon toga imali su Turci u svojim rukama i čitavu Bosnu. Sve se to zbilo davno 1463. godine. Kamene zidine su tamnosive i vlažne. Svaki ovaj kamen nijemi je svjedok i spomen teškog i napornog rada ugnjetavanih kmetova, koje su feudalci nemilosrdno izrabljivali i tlačili. Prelazimo mostom Plivu. Odmah desno stoji zgrada u kojoj je 29. XI. 1943. održano II. zasjedanje AVNOJ-a. Vodostaj Plive je sasvim nizak. Njezino krečnjačko korito je većim dijelom suho i sad se naročito vide različita udubljenja te mnoštvo drugih oblika koja su nastala djelovanjem vode. Već je kasno popodne. Stepenicama se spuštamo do slapa Plive. Voda huči, pjeni se padajući sa visine od 28 metara u rijeku Vrbas. Plivin slap poznajemo po fotografijama s pozadinom Jajca još iz školskih knjiga. Videći ga, jako smo se začudili. To je sada uski trag vode koji jedva dostiže četvrtinu onog vodopada kojeg poznamo sa slika. Neznamo uzrok tome. Ili suša ili izgradnja hidrocenrale? Nismo se imali vremena o tome raspitati. Pred nama leži ogromna gromada koja se otkinula s lijeve strane slapa, podrovana vodom. S nje se odbijaju stotine sitnih kapljica i pršte po nama. Ipak je vodena sila još veoma jaka. Toliko huči i šumi da nas upravo oglušuje. U toj gromadi vide se zabetonirane željezne traverze. Pokušalo se valjda željezom i betonom zadržati taj dio na svojem mjestu, ali voda je pobijedila u svojoj rušilačkoj snazi. Silan je morao biti to udar. Rijeka Vrbas ovdje protječe kanjonom. Slojevi stijena na mnogim mjestima izbijaju i strše nad samom površinom vode, koja se pjeni i šumi udarajući o njih. Nagib je ovdje velik, a odatle i ta brzina rijeke. Duž svojeg toka ona je na mnogim mjestima tako šumna i hirovita i naročite tamnozelene boje. Vozeći se kasnije uzvodno cestom, gdje je korito široko, nismo je ni prepoznali. Bila je to mala mirna i bezbojna rječica. Nasuprot vodopada koso se uzdiže obala. To je zapravo površinski i posve glatki dio. Slojevi su ovdje tako poremećeni i položeni, da se u prvi mah pričinja kao da je čitav taj dio obložen betonskom pločom. U sumraku vozimo se podnožjem Dnolučke planine. Motrim joj oštre konture i u mislima proživljavam čitav put i prijelaz preko nje. Nepoznata je to planina među planinarima. Nema na njoj niti planinarskih kuća, ni naročitih skijaških terena. To je jedna u nizu naših planina, koja nagrađuje svoje posjetioce širokim vidicima i netaknutom ljepotom. Upoznati se s njima znači upoznati sve ono šumsko blago kojim naše planine obiluju i osjetiti naročitim zadovoljstvom — veličinu prirode. N. N. |
DNOLUKA (DNOLUKE)
|
Područje Dnoluka obuhvaća petnaestak sela i zaselaka, istočno od grada Jajca u pravcu općine Dobretići. Područje Dnoluke je pretežno brdsko-planinskog karaktera.
Dnoluci pripadaju sela: Divičani, Lupnica, Spajići, Karići, Magarovci, Bare, Podlipci, Doribaba, Bistrica, Kuprešani, Bungurovina, Lendići, Kruščica, Smionica, Vukićevci, Potok i Tokat. U povijesnim dokumentima stoji da je nekada postojala župa Dnoluka. U Dnoluci danas živi oko 4.000 stanovnika, većinom hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Imaju i svoju osnovnu školu Braća Jezerčić u Divičanima. Tu su i dva poduzeća: tvornica Alloy wheels (proizvodnja aluminijskih felgi) s oko 200 uposlenih i Rudnik boksita, Okno "Crvene stijene", s oko 30 (ukupno 100) uposlenih. Ovaj kraj je također pogodan za poljoprivredu, voćarstvo, stočarstvo i šumarstvo. Zanimljivo je kako su Dnolučani (ili kako ih još nazivaju Dlonučani) 2015. godine činili većinu u općinskoj vlasti Jajca. Od 25 vijećnika u Općini Jajce, 15 ih je iz Dnoluke, a i načelnik općine je također bio iz toga kraja. |
HUM (kod Jajca)
NADMORSKA VISINA 1162 m
DNOLUČKA PLANINA
Speleološka šetnica na Dnolučkoj planini
|
Klub „Prijatelji prirode” iz Jajca je uredio i 25.9.2010.godine, službeno otvorio Speleološku šetnicu na Dnolučkoj planini, prvu takve vrste u BiH. Čanovi Kluba su ovjde istražili, mapirali i očistili nekoliko špilja i uredili lijepu šetnicu. Obilazak šetnice traje oko 6 sati.
Speleološka šetnica se nalazi na Dnolučkoj planini udaljenoj od Jajca 26 kilometara (do Kruščice asfalt 11 km). Šetnica obilazi 6 špilja i ponora, slikovite pašnjake Džumuševice, Sirokosa i Luške. Na trasi šetnice, koja se laganim hodom može obići za pet do šest sati, nalazi se nadstrešnica na Dnolučkom Paležu, koliba u Džumuševici i neposrednoj blizini špilje Kapnica kod lokaliteta Jasle. Uz nekoliko klupa i stolova uz trasu pješačenje je ugodnije i doživljaj potpuniji. Na Dnolučkoj planini i uz šetnicu na malom prostoru nalazimo veliku raznolikost biljnjeg pokrova i krajolika. Tu su šume jele, omorike i bukve, travnjaci, kamenjare, ponori i špilje. Šetnica nudi neograničene mogućnosti laganih šetnji, vožnje bicikla, skijanja u zimskim uslovima, botaniziranja, uljučujući ljekovitog bilja i gljiva, foto safari, speleološka istraživanja i druge vidove aktivnog boravka u prirodi. Osnovna ideja osnivanja Speleološke šetnice je upoznavanje i zaštita bogatstva i ljepota biljnog i životinjskog svijeta, popularizacija planinskog turizma i edukacija posjetilaca, prevashodno mladih. Biološka i geološka raznolikost Dnolučke planine je iznimno velika. Na cijelom području zabilježen je veliki broj jestivog, aromatičnog, čajnog i ukrasnog bilja i jestivih gljiva. Trasa šetnice obuhvaća tek mali broj speleoloških objekata koje skriva ova planina. 
Informativni letak Speleološe šetnice "Društva prijatelja" iz Jajca
|
Karta Speleološe šetnice "Društva prijatelja" iz Jajca (otvori klikom na fotografiju)
|
DOLINA RIKE
Krezluk
|
Krezluk je naselje u općini Jajce, oko 15 km istočno od Jajca u Dnolučkoj kotlini. Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedeći, od ukupno 154 stanovnika Srba je bilo 130; Bošnjaka 24. Selo je potpuno razoreno u ratu 1992.-95. i prema preliminarnim rezultatima popisa stanovnika iz godine 2013. nema stalnih stanovnika.
Kretanje broja stanovnika kroz povijest: 1961. godine -190 stanovnika; 1971.-95; 1981.-169; 1991.-154 stanovnika. |
Biokovine (Biokovina)
|
|
SMILJEVICA
NADMORSKA VISINA 1328 m
GORNJA LAŠVA
Hamandžići
|
Hamandžići su naseljeno mjesto u općini Travnik. Prema preliminarnim rezultatima popisa Federalnog zavoda za statistiku iz 2013. godine, u naselju je popisano 258 stanovnika.
|
DOLINOM VRBASA
Podmilačje
|
Podmilačje - Život uz sv. Ivu
Članak Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi, objavljen 24.2.2015. Na putu od Jajca prema Banjoj Luci, na petom kilometru s desne strane Vrbasa nalazi se masivna i dominantna stijena zvana Milač. Na toj je stijeni nekoć stajala kula-stražara iz koje se motrilo i štitilo prostor prema utvrdi Komotin. Utvrda je služila kao druga crta obrane Jajca. Narod je vremenom po toj stijeni nazvao luke ispod nje – Podmilačje, a zatim i selo koje je ovdje kasnije nastalo, da bi uz taj toponim bila vezana i crkva sv. Ivana Krstitelja, izgrađena u XV. stoljeću. Konačno je i župa dobila naziv Sv. Ive Krstitelja Podmilačje. Podmilačje se prvi put spominje 1461. godine u povelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koja se sačuvala u Fojničkoj kronici iz XVII. stoljeća. U njoj stoji zapisano: "(…) mnogopoštovanomu, virnom slugi stricu knezu Radivoju za njegova virna, i prava posluženja koja posluži kruni kraljevstva našega (…), te mu daje u Luci grad Komotin, i pokraj njega goru Bočac, (…) i Podmilačko selo s obi strane Vrbasa (…)." Iz ove se povelje može zaključiti da je naziv Podmilačje, dakle, već tada bio uvriježen i poznat. Na stijeni Milač danas nema gotovo nikakvih tragova povijesti. Luke između ceste i Vrbasa i danas postoje. Nekada je selo Podmilačje živjelo prvenstveno od njih, a mnogima su one i danas važan izvor prihoda jer se na njima može uzgajati zdrava hrana (povrće, voće, žito i sl.). Danas su luke isparcelizirane, uzorane i lijepo izgledaju. Selo danas ima 535 stanovnika. Lijepo je uređeno, a tragovi ratnog stradanja gotovo su nevidljivi. Obiteljske kuće i okoliš odišu osjećajem za lijepo. Mještani su radini i ponosni na svoje Podmilačje. Gotovo svi putovi su asfaltirani, izgrađen je vodovod, uređeno je groblje i izgrađena kapelica, i još uvijek se radi i gradi. Djeca i mladi se školuju u Jajcu. Uglavnom, Podmilačje je puno života, što jamči njegovu svjetliju budućnost. Nasuprot Podmilačju, s lijeve strane Vrbasa, nalaze se sela Prudi, Peratovci i Pšenik koja pripadaju župi Jajce. Ta su sela prije rata bila povezana mostom s regionalnom cestom, a i s Podmilačjem. Međutim, most je srušen, a gradske vlasti ne pokazuju volju da ga ponovno izgrade. Postoji jedna drevna veza između Podmilačja i spomenutih sela na lijevoj obali Vrbasa. Radi se, kako fra Antun Knežević piše, o jednom narodnom predanju koje se i danas prepričava – o tome da je crkva sv. Ivana noću prešla preko Vrbasa iz Pšenika u Podmilačje zbog toga što su Turci u nju utjerivali koze. Tom prilikom ostao je u Vrbasu jedan "direk" koji se, navodno, i danas vidi za niskog vodostaja. "Prelaskom" crkve u Podmilačje započinje povijest svetišta sv. Ive Krstitelja, koje je bez sumnje jedno od najstarijih svetišta u BiH. Ono datira, koliko se zna, iz XV. stoljeća. Podmilačka crkva sv. Ive ujedno je, uz crkvu sv. Mihovila u Varešu, jedina katolička crkva u BiH koju Turci nikada nisu srušili i u kojoj su se katolici okupljali cijelo vrijeme turske vladavine. Crkva je bila dimenzija 15,85 x 8,50 m i imala sve elemente srednjovjekovnih sakralnih građevina: lađu, svetište, sakristiju i toranj. Kroz povijest je više puta obnavljana. Knežević o njezinu fenomenu ovako zapisa: "Crkva je na najvišem glasu i kao čudotvorna priznata, i proglašena od cielog pučanstva bosanskoga bez razlike vjere. Osobito na Ivan tude se kupe Turci, i Turkinje; Kristjani, i Krstjanke u tolikom mnoštvu, kao nigdje u Bosni. Sviet struže kamenje crkveno, i nosi ga za liek. Svaka daščica, svaki kamenčić poštuje se kao kakav sveti ostatak." Zatim navodi kako je i njegova majka čuvala, kao svetinju i lijek, daščicu s krova i komad kreča s pijeskom iz zida crkve sv. Ive, te spominje neke slučajeve ozdravljenja, kao i one koji su kažnjeni zbog toga što su crkvu pokušali oskvrnuti i opljačkati, ali se dijelom i ograđuje od toga: "Nu molim čitatelja da opet nevjeruje u sva ova čudesa koja se pripovjedaju (…). Ovdje ima mnogo priprostosti, privare, i ludorije! Nu kud bi više čudo, nego što se je ona (crkva) kroz toliko vjekovah u onakvoj samoći, i pustinji učuvala samcata kod toliko nasilja turskoga?" Svetište je u posljednjem ratu 1992-95. temeljito razorila vojska Republike Srpske. No, nakon rata franjevci su zajedno s narodom započeli obnovu. Danas je ponovno izgrađena crkva sv. Ive, gotovo ista kakva je bila ranije i na istomu mjestu gdje je stajala ranije. Podno nje je župni ured i skromni stambeni prostor za franjevce. Ova neobična građevina, koja je gotovo u cijelosti pod zemljom, službeno je središte župe sv. Ive Krstitelja. Ali naspram crkve gradi se golemo zdanje. To je crkva i stambeni prostor neobičnog izgleda, za franjevce i hodočasnike. Projektant je slovenski arhitekt Marko Mušič, a izvođač domaća tvrtka Komotin, čije je sjedište udaljeno svega nekoliko stotina metara od svetišta. Gradnja je započela 2003. i još traje. Svetište će uskoro dobiti i više prostora, jer su u tijeku završni radovi oko izmještanja dijela ceste koja je prolazila tik pored svetišta. Inače, sve do XVIII. stoljeća o Podmilačju postoji tek pokoji škrti podatak. Poslije toga nalazimo sve više podataka o Podmilačju, župi i svetištu i o pojedinim njegovim selima u izvješćima biskupa i apostolskih vikara fra Mate Delivića, fra Pave Dragičevića, fra Marijana Bogdanovića, fra Marka Dobretića, fra Grge Varešanina i fra Augustina Miletića, te u izvještaju provincijala Bosne Srebrene fra Bone Benića. Vjerojatno su postojali i drugi arhivski podaci o podmilačkoj župi i kraju, ali su oni, nažalost, uništeni kad je 1916. godine izgorio župni stan u Podmilačju. Važan izvor podataka je rukopis fra Antuna Kneževića (Povjestnica I. – IV.). U njemu Knežević piše da se podmilačka župa odvojila od jajačke 1872. godine. Njezin prvi župnik bio je fra Augustin Purgić, koji je na brežuljku dao sagraditi župni stan. Prema njemu, u podmilačkoj crkvi bila su sahranjena dvojica biskupa, od kojih jednoga navodi imenom – fra Tomu Ivkovića. Naspram župnoga stana nalazilo se groblje "Mramorje" s velikim stećcima. U opisivanju župe Knežević piše da je na Gornjem Bešpelju nekada bila crkva. U Bistrici je, navodi, bilo "znamenito" groblje. U Divičanima je bio samostan časnih sestara sv. Klare, pa otuda i naziv sela. Samostan su Turci opljačkali i porušili. I danas se kazuje da je jedan Turčin zaplijenio "biskupovu kašiku i šćap" i, smatrajući te stvari posebnim, stavljao ih u žito i drugdje kako bi imao blagoslova. Te su se stvari početkom XX. stoljeća čuvale u obitelji Mecavica (Aganovići), ali nepoznato je gdje se one danas nalaze. Mjesto gdje je bio samostan danas se zove "Crkvine" i ovdje je sada oranica s manjim ostacima zidova. Prema narodnom kazivanju, u Seocima je nekoć bila velika varoš i crkva, u Šibenici je bila tvrđava. Ukupno je tada u podmilačkoj župi bio 2.091 stanovnik. Knežević je ove podatke napisao između 1877. i 1887. Prema kasnijim dokumentima, vidljivo je da je tada na prostoru podmilačke župe živjelo 211 muslimanskih i jedna pravoslavna obitelj.Sve do XVIII. stoljeća o Podmilačju postoji tek pokoji škrti podatak. Poslije toga nalazimo sve više podataka o Podmilačju, župi i svetištu i o pojedinim njegovim selima u izvješćima biskupa i apostolskih vikara fra Mate Delivića, fra Pave Dragičevića, fra Marijana Bogdanovića, fra Marka Dobretića, fra Grge Varešanina i fra Augustina Miletića, te u izvještaju provincijala Bosne Srebrene fra Bone Benića. Vjerojatno su postojali i drugi arhivski podaci o podmilačkoj župi i kraju, ali su oni, nažalost, uništeni kad je 1916. godine izgorio župni stan u Podmilačju. Važan izvor podataka je rukopis fra Antuna Kneževića (Povjestnica I. – IV.). U njemu Knežević piše da se podmilačka župa odvojila od jajačke 1872. godine. Njezin prvi župnik bio je fra Augustin Purgić, koji je na brežuljku dao sagraditi župni stan. Prema njemu, u podmilačkoj crkvi bila su sahranjena dvojica biskupa, od kojih jednoga navodi imenom – fra Tomu Ivkovića. Naspram župnoga stana nalazilo se groblje "Mramorje" s velikim stećcima. U opisivanju župe Knežević piše da je na Gornjem Bešpelju nekada bila crkva. U Bistrici je, navodi, bilo "znamenito" groblje. U Divičanima je bio samostan časnih sestara sv. Klare, pa otuda i naziv sela. Samostan su Turci opljačkali i porušili. I danas se kazuje da je jedan Turčin zaplijenio "biskupovu kašiku i šćap" i, smatrajući te stvari posebnim, stavljao ih u žito i drugdje kako bi imao blagoslova. Te su se stvari početkom XX. stoljeća čuvale u obitelji Mecavica (Aganovići), ali nepoznato je gdje se one danas nalaze. Mjesto gdje je bio samostan danas se zove "Crkvine" i ovdje je sada oranica s manjim ostacima zidova. Prema narodnom kazivanju, u Seocima je nekoć bila velika varoš i crkva, u Šibenici je bila tvrđava. Ukupno je tada u podmilačkoj župi bio 2.091 stanovnik. Knežević je ove podatke napisao između 1877. i 1887. Prema kasnijim dokumentima, vidljivo je da je tada na prostoru podmilačke župe živjelo 211 muslimanskih i jedna pravoslavna obitelj. Ionako burna povijest župe Podmilačje dobila je novo nesretno poglavlje u ratnom periodu od 1992. do 1995. Tada su župljani protjerani, kuće i imanja opljačkani, a crkva i svetište porušeni. Rat je ovdje počeo već u svibnju/maju 1992, tako da je za vrijeme pučke mise u Bistrici udarila granata u crkvu. Vjernici svjedoče kako je njihov fra Pero u tim trenucima iskazao veliku smirenost i sabranost te im rekao da ukoliko žele mogu ići kućama, a on će završiti sv. misu. To je bila prva granata koja je naznačila bespoštedno granatiranje kuća, poslovnih i vjerskih objekata. Mise se zbog neposredne opasnosti više nisu služile po crkvama, nego po kućama. Sprovodi su se morali organizirati noću, po mraku. Pred sam polazak u egzodus (28.10.1992.) župnik fra Pero Jurišić pospremio je u jedan sanduk vrijedne stvari i zakopao ih u Milaševcima (župa Dobretići). Ivica Tomić, Lovro, Mato i Luka Saraf natovarili su na kamion kip sv. Ive i ostale stvari te ih uspjeli prebaciti na sigurno, u srednju Bosnu. Fra Pero Jurišić je bio s narodom u Hrvatskoj, fra Marko Štekić u Busovači, a fra Mato Saraf u Fojnici i Tomislavgradu, gdje se koncentrirao najveći broj prognanika iz jajačkog kraja. Oni su pomagali da se prognanici snađu i pobuđivali nadu u povratak jajačkom kraju i svome sv. Ivi u Podmilačje. I zbilja, trenutak povratka je došao. Nakon združenih akcija hrvatskih snaga, Jajce i jajački kraj oslobođeni su 13.9.1995. Narod se odmah vratio u svoje kuće i započeo obnovu. Danas na području župe Podmilačje, koja ima površinu 71,7 ha, živi oko 6.000 stanovnika. Župa, međutim, nije kompaktna cjelina. Naselje Podmilačje je njezino službeno središte, oko kojega su još Cvitović te izdvojeni Šibenica i Daljevac. Posebno područje župe je Bešpelj (Gornji i Donji), a teritorijalno najveći dio podmilačke župe je Dnoluka. Na putu iz Dnoluke prema Vlašiću nalazi se planina Ranče na nadmorskoj visini od 1450 do 1480 metara. Podno Ranča su plodne luke, pa otuda i naziv Dnoluka. Mještani su oduvijek bili oslonjeni na ovu planinu. Oko Ilindana gotovo sve obitelji išle su na Ranče, a toj su se privremenoj selidbi posebno radovala djeca. Roditelji su ih odijevali u nove i čiste haljine. Majke su čak nosile i kolijevke (bešike) s djecom. Gonila se stoka i nosio se alat za kosidbu i kupljenje sijena. Obitelji su imale svoje "kućare" (drvene kućice) u kojima su spavali i odmarali se. Najbrojniji su bili Bungići. Dolazili su sa čak četrdesetak čeljadi i imali su najviše zemlje na Ranču. Dječaci su spavali na sijenu i u pojatama. Torovi su bili na njivama. Kosci su kosili travu, a žene i djeca kupili sijeno i čuvali stoku te brali šumske plodove. Natjecalo se tko će ranije ustati i nakositi više trave do izlaska sunca. Košenje i kupljenje je bio težak rad, ali svi su to s radošću radili. Navečer bi se ložila velika središnja vatra oko koje se igralo, pjevalo, ašikovalo. Na Ranču se boravilo sve do Male Gospe, kada se s pjesmom vraćalo kućama. Na Kočanici se služila sv. misa na Malu Gospu i tada bi se zahvalilo Bogu na daru planine Ranča. |
Prezimena u župi Podmlačje (2009. god.)
Hrvatska: Lučić i Klarić, kao najstarija prezimena; zatim Marčeta, Cvitić, Dramac, Saraf, Tokić, Jelica (Milkić), Jakovljević, Perak, Šimunović, Jozić, Budeš, Glavaš, Lovrenović, Perak, Pejić, Antunović, Stipić, Jakešević, Bungić, Jajalo, Ivić, Topić, Topal, Ćosić, Brizić, Pavlović, Jezerčić, Vidović, Petrović, Milanović, Martinović, Cvitić, Jurkić, Jelica, Brtan, Radovac, Grgić, Barišić, Crnoja, Raštegorac, Jurić, Marušić, Spajić, Tomazić, Petonjić, Žilić, Bagarić, Križanac, Bliznac, Grgić, Gržić, Jurišić, Jeličić, Papić, Tankuljić, Radić, Dramac, Mlinar, Jagodin, Mizan, Dojder, Bogić, Maričić, Saratlija, Stipurić. Bošnjačka: Ajkunić, Mecavica, Šido, Duranović, Topalović, Mrako, Vrebac, Veregat, Makić, Mukić, Fejzić, Omerović, Hrnjić, Gazić, Žilić, Karadža, Glamočić, Buljubašić, Poško, Varenikić, Agić, Tašo, itd. Romska: Talić, Ramić, Okulić i Mašić. Srpska: Kalajdžić i Tegeltija. |
Jajce
Jajce, plan Starog grada
Vinac
|
|
|
Nova avantura: Vinac i Komotin - 03.12.2023.
Autor: BHRT - Radiotelevizija Bosne i Hercegovine Datum objave: 3.12.2023. Opis. Jajačko područje je za vrijeme srednjeg vijeka ulazilo u sastav šire regije, iz historijskih izvora poznate pod nazivom Donji Kraji, koja se u okviru bosanske banovine prvi put spominje 1244. godine. Najveći dio srednjovjekovne historije Donjih Kraja, kao i prvi spomen grada Jajca, vezani su za glasovitu velikašku porodicu Vukčić Hrvatinić, posebno za vrijeme vladavine velikog vojvode i hercega splitskog Hrvoja - Vukčića Hrvatinića. Nakon njegove smrti 1417. godine, Jajce i njegova okolina, kao miraz njegove udovice, dolazi u posjed kraljevske porodice Kotromanića. Na taj način su Jajce i tvrđave koje njemu gravitiraju postale dio kraljevih zemalja. Autorica Jelena Mrgić-Radojčić navodi da se na području Donjih Kraja smjestilo oko 20 utvrđenja. Neki od njih, za koje se zna da su se nalazili u ovoj regiji, do danas nisu urbicirani. Ipak, u okolini Jajca je sačuvano niz manjih srednjovjekovnih utvrda koje su vjerovatno nekada imale funkciju odbrane prilaza kraljevskom gradu Jajcu sa raznih strana. Web: https://www.bhrt.ba Facebook: / www.bhrt.ba Twitter: / multimedijabhrt Instagram: / bhrt.ba E-mail: [email protected] Sva prava zadržana. BHRT - Radiotelevizija Bosne i Hercegovine Bulevar Meše Selimovića 12 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina |
|
Vinac (Jajce) Pozitivna Geografija dio 1 - 3
Autor: vinaconline Datum objave: 4.7.2009. Opis. Muzicki Festival Vinac 2008 Federalna TV - emisija "Pozitivna Geografija" - juni 2008 Vinac, Jajce, Bosna i Hercegovina |
Vinac (Jajce) Pozitivna Geografija dio 2 - 3
Autor: vinaconline Datum objave: 4.7.2009. Opis. Muzicki Festival Vinac 2008 Federalna TV - emisija "Pozitivna Geografija" - juni 2008 Vinac, Jajce, Bosna i Hercegovina |
Vinac (Jajce) Pozitivna Geografija dio 3 - 3
Autor: vinaconline Datum objave: 4.7.2009. Opis. Muzicki Festival Vinac 2008 Federalna TV - emisija "Pozitivna Geografija" - juni 2008 Vinac, Jajce, Bosna i Hercegovina |
IZVORI I LITERATURA
Reference
[1] Wikipedija - Dnolučka planina
[2] Wikipedija - Doribaba
[3] N.N.; Preko Dnolučke planine do jezera Plive, Naše planine, 1952. broj 9-10, str. 289. (PDF)
[4] LEPIRICA, Alen; Reljef Bosne i Hercegovine / Relief of Bosnia and Herzegovina; Zbornik radova Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo 41/2012. (PDF)
[2] Wikipedija - Doribaba
[3] N.N.; Preko Dnolučke planine do jezera Plive, Naše planine, 1952. broj 9-10, str. 289. (PDF)
[4] LEPIRICA, Alen; Reljef Bosne i Hercegovine / Relief of Bosnia and Herzegovina; Zbornik radova Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo 41/2012. (PDF)
Literatura
ĆURČIĆ, S.; RAĐA, T.; MULAOMEROVIĆ, J.; VRBICA, Maja; ANTIĆ, D.; ĆURČIĆ, B.; RAĐA, Biljana; VESOVIĆ, N.: Three new cave-dwelling Leiodid beetles (Coleoptera: Leiodidae: Cholevinae: Leptodirini) From Bosnia And Herzegovina. Arch. Biol. Sci., Belgrade, 66 (2), 919-933, 2014 (PDF)
GOVEDAR, Zoran; KEREN, Srđan: Primjena hemisferičnih fotografija pri istraživanju režima svjetlosti u šumi jele, smrče i bukve (Piceo – Abieti - Fagetum). Šumarstvo, broj 4, Rad 04, 2008. (PDF)
KRSTIĆ, Milun; GOVEDAR, Zoran; KEREN, Srđan; BJELANOVIĆ, Ivan; OLJAČA, Rodoljub: Influence of heterogeneous light conditions on regeneration dynamics in the silver fir – norway spruce forest at Dnolučka planina, BiH. International Scientific Conference Forest Ecosystems And Climate Changes, Proceedings Volume 1, pp. 27-34, Belgrade March 9-10th, 2010. (PDF)
GOVEDAR, Zoran; KEREN, Srđan: Primjena hemisferičnih fotografija pri istraživanju režima svjetlosti u šumi jele, smrče i bukve (Piceo – Abieti - Fagetum). Šumarstvo, broj 4, Rad 04, 2008. (PDF)
KRSTIĆ, Milun; GOVEDAR, Zoran; KEREN, Srđan; BJELANOVIĆ, Ivan; OLJAČA, Rodoljub: Influence of heterogeneous light conditions on regeneration dynamics in the silver fir – norway spruce forest at Dnolučka planina, BiH. International Scientific Conference Forest Ecosystems And Climate Changes, Proceedings Volume 1, pp. 27-34, Belgrade March 9-10th, 2010. (PDF)
Korisne poveznice i adrese
