|
|
|
Krivošije
Područje: Planine primorske i središnje Crne Gore
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore
Obližnji krajevi: Boka kotorska, Grahovo, Cuce
Obližnje planine: Orjen, Lovćen
Država: Crna Gora
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore
Obližnji krajevi: Boka kotorska, Grahovo, Cuce
Obližnje planine: Orjen, Lovćen
Država: Crna Gora
| Uvod |
Wikipedija - Krivošije
Krivošije su krško planinsko područje iznad Risna u Boki kotorskoj, na oko 1000 m n.v., površine nešto veće od 100 km2. To je zaravan na istočnim ograncima masiva Orjena, koja se graniči s Katunskom nahijom na istoku i na jugu s Bokom.
Područje obiluje izrazitim oblicima dubokog krša. U vrijeme ledenog doba znatan dio Orjena bio je zahvaćen glacijacijom. Od središnjeg Orjena spuštale su se ledenjačke doline prema Grahovskom i Dragaljskom polju, koja su danas pokrivena flucioglacijalnim nanosom, debelim i do 10 m. Najveća zaravan na Krivošijama je Dragaljsko polje. Planine na području Krivošija su pretežito pokrivene bjelogorčnom šumom (bukvom i dr.), a na Orjenu su očuvane i šume bora munike. Naselja u Krivošijama su Crkvice (Gornje i Donje), Ledenice, Dragalj, Han, Malov Dô, Knežlaz, Poljice i Zvečava. Ova sela čine male grupe kuća koje su, prilagođavajući se konfiguraciji terena, podignute bez naročitog reda. Danas je većina sela skoro napuštena. Krivošije su rtom Pazua podeljene na Gornje i Donje Krivošije.
Područje je navodno dobilo ime po nekom Krivošiću čije se ime spominje u dubrovačkom izvoru iz 15. st. Dvije predaje govore o mogućem porijeklu toga naziva-prezimena:
1) od krivi i šije (množina od šija), što znači vratovi, ovo bi govorilo kako je jedan od predaka imao neku tjelesnu deformaciju; 2) od riječi krv, odn. povezan krvnim srodstvom. 
Dragaljsko polje u Krivošijama
|
ŠTO VIDJETI I POSJETITI U KRIVOŠIJAMA Planine: Orjen Austro-ugarske tvrđave, vojni objekti, te pristupne ceste i muletijere. Slikovita cesta, koja ide iz Risna preko Crkvica do Orjenskog sedla (1594 m) i omogućuje pristup do vijenca najviših vrhova Orjena. Od Crkvica do sedla nije asfaltirana. Pogled na Boku kotorsku, vrhove Orjena i Katunsku nahiju s vrhova u Krivošijama do kojih je često jednostavan pristup starim vojnim cestama. Krivošije je naziv za crnogorsko pleme, za visoravan i povijesnu mikroregiju blizu Boke kotorske u Crnoj Gori, na istočnim obroncima Orjena, iznad Risna. Ovdje je zemlje malo, u oko bi stalo. |
Glacijacija na Orjenu i Krivošijama
Otkrića u 19. stoljeću i istraživanja nanosa materijala nastalih radom ledenjaka pokazala su kako je masiv Orjena u doba pleistocena bio pod snažnim utjecajem glacijacije. Rad ledenjaka dao današnji karakterističan oblik reljefa i geološte strukture masiva. Bijela gora, sjeveni dio Orjenskog masiva, je prostrana krška visoravan koju su oblikovali ledenjaci i karakterističan je primjer glaciokrša - krša razvijenog u glacijalnim terenima. Za vrijeme ledenog doba na Bijeloj gori se razvila jedinstvena ledena kapa površine oko 50 km². Pored dva jezika ledenjaka, razvila su se i četiri daljnja ledenjaka na sjevernoj i istočnoj strani, koji su se širili sve do Dragaljskog i Grahovskog polja. Ledenjak s izvorištem u Pazui širio se čak do Dragaljskog polja. Jovan Cvijić prvi je opisao goleme naslage morenskog materijala ovog nekadašnjeg ledenjaka: Ledenjak iz ogromnog ledenog akumulacijskog područja Pazua dosezao je do dna Dragaljskog polja. Čeona morena (koja se nalazi na kraju nekadašnjeg ledenjaka, op.) vodila je stepenasto od Polja i moguće ju je pratiti više kilometara. Visoka je 140 metara i sastoji se od vapnenačkih stijena, od kojih su mnoge uglate (nezaobljene) i oštre. Na moreni su nanesi golemi obluci fluvioglacijalnog porijekla; šljunak i pijesak prekriva gotovo u potpunosti zemljište između sela Dragalj na sjeveroistoku i sela Poljkovca na jugozapadu. Ovdje se miješaju s fluvioglacijalnim nanosima drugog ledenjaka koji se spuštao do Dvrsna (Dragaljskog polja, op.) s najviših područja Orjena i zadržao se na području polja (Jovan Cvijić, Geomorfologija, Beograd, 1924.). LITERATURA Radenko Lazarević, Grahovsko polje, u Glasniku Srpskog geografskog društva 29, 1949., 2, str, 143–146. Miroslav Marković, Geomorphological evolution and neotectonics of the Orijen Mountains. Beograd, 1973., (Univerzitet u Beogradu, dizertacija) Josip Ridjanović, Neue Beobachtungen über die Eiszeitwirkungen im Orjen-Gebirge (Jugoslawien), Geographisches Institut der Universität, Würzburg 1967, (Würzburger Geographische Arbeiten 20) Lubomir von Sawicki, Die eiszeitliche Vergletscherung des Orjen in Süddalmatien. u Zeitschrift für Gletscherkunde 5, 1911, str. 339–355. |
Geomorfologija Orjena i Bijele gore
s prikazom oledbe u ledenom dobu (prema Markoviću, Beograd, 1973., obradio Pavle Cikovac, 2005). Karta prikazuje snažnu nazočnost ledenjaka upravo na području Krivošija. 
Bočna morena
Morena kod sela Kameno na oko 600 m n.v., udaljena manje od 5 km od jadranske obale kod Herceg Novog. Ove morene dio su ledenjačkog jezika Knežlaz - i najniže su morene na Orjenu - formirane su na rubu ledenjaka koji se spuštao preko prijevoja u pozadini. |
Tip klime i padaline
Klima na Krivošijama je modificirana sredozemna (subsredozemna, submediteranska), karakteristična po obilnoj količini padalina zimi i ujesen i u proljeće. Poput monsunskih kiša, kasnojesenske oluje (u 11. mjesecu) znaju donijeti i 2000 mm vode u samo nekoliko dana padalina. Ljeta su topla, sunčana i s manje oborina, što znade dovesti do pojave šumskih požara. S masimalnim pražnjenjem (istekom) vode od 350 m³ u sekundi, jedan od najsnažnijih izvora vode Sopot, odličan je pokazatelj ove sezonalnosti padalina na ovme području. Veći dio vremena nije aktivan, međutim nakon obilnih kiša na planinama u zaleđu, on se aktivira i ispušta vodu na 20 m iznad Kotorskog zaljeva. Crkvice (940 m n.v.) na Krivošijama imaju tip klime Cfsb (vlažna sredozemna planinska klima), 4926 mm prosječnu godišnju količinu padalina i prosječno oko 70 dana pod snijegom. Obližnji Risan (0 m n.v.) ima 3500 mm oborina i prosječno 2 dana pod snijegom, a Zubački kabao, najviši vh Orjena (1894 m n.v.) oko 6250 mm oborina i prosječno 140 dana pod snijegom. Vjetrovi Poput većeg dijela istočne obale Jadrana i ovo je područje s čestom pojavom bure i juga. Snažni hladni zapusi bure najviše se javljaju tijekom hladnijeg doba godine (zima, rano proljće) i najsnažniji su prema Risanskom zaljevu. Naleti vjetra često znaju premašiti brzinu od 200 km/sat i mogu značajno sniziti temeperaturu zraka u kratkom periodu, često ugrožavajući mediteranske kulture u podnožju planine. Jedno od oblježja bure je tzv. "burna kapa", pojas oblaka koji pokriva najviše planinske vrhove i unutrašnjost, jasno vidlja s morske strane što je znak pomorcima za izraziti oprez. Jugo, kao topli južni vjetar koji puše od mora ka kopnu, donosi obilne padaline, obično ujesen i u proljeće. |
Usprkos obilju padalina, u ovome kraju nema izvorske, odnosno žive vode pa su stanovnici gradili bistijerne gdje bi prikupljali kišnicu.
|
-
Krivošije nastanjuju pripadnici srpskih i crnogorskih bratstava. Nekadašnjih sedam živih naselja u kojima su još 1953. godine živjela 1053 stanovnika doživjelo je izrazitu depopulaciju zbog iseljavanja iz gopodarsko-socijalnih razloga. Godine 2003. ovdje je ukupno živjelo 186 stanovnika.
Krsna slava (svetac zaštitnik) bratstava u Krivošijama je sveti Jovan Krstitelj, i ona se slavi 20.1. (Jovanjdan). PROČITAJ VIŠE: Bratstvo Samardžića - Prošlost Krivošija - ponos potomaka |
Na području Krivošija, koje zauzimaju skoro trećinu teritorija kotorske općtine, godine 2018. živjelo je tek oko 110 stanovnika. 
Pripadnici plemena Krivošija
Litografija u novinama iz 1885. godine |
-
| Naselja |
-
Prema nekim izvorima, prvi spomen Krivošija je u pisanim izvorima je u izvješću mletačkog zapovjednika u Risnu, Angela Gonema, iz 1686. godine. U izvješću se spominje 15-20 kuća u Krivošijama.
Kroz Krivošije su u antičko i srednjovjekovno doba prolazili značajni putovi, o čemu svjedoče i ostaci popločanog puta u dubodolini Lupoglava. Krivošije su se nalazile na teritoriju nekadašnje turske nahije Riđani i dijelom Dračevice. Riđani, srednjovjekovni Vlasi, smatraju se precima Krivošijana. Zbog učestalih suboka i miješanja s crnogorsko-hercegovačkim plemenima, Riđani polako nestaju. Istraživanja plemena Krivošija pokazuju da se od 1430. do 1500. godine znatan broj stanovnika plemena odselio u Boku kotorsku. Seobe su nastavljene i u vrijeme turske vladavine. Krivošije u tom razdoblju sudjeluju u ustancima plemena Nikšića i podlovćenske Crne Gore. Tada se u ove krajeve doseljavaju izbjeglice bratstava iz Kuča, Bjelopavlića, Pješivaca i iz okoline Cetinja. Od tih doseljenika razvijaju se u Krivošijama bratstva: Bojanići, Samardžići, Radojičići, Vučurovići, Ristelići, Vodovari i drugi. Turci vladaju Krivošijama do 1684. godine, kada područje nakon Kandijskog rata (1645.-69.) pripada Mletačkoj Republici, kao dio Mletačke Albanije (tal., Albania Veneta). U Drugom Morejskom ratu (1715-1718) stanovnici Herceg Novog su 1715. godine zauzeli Zupce i tako proširili granicu Republke Venecije. Novljani su pod zapovjedništvom Jovana Burovića prodirali ka Korjenićima i trebinjskoj okolici, dopirući do tvrđave Ključ. Požerevačkim mirom, sklopljenim 1718. Veneciji je priključeno područje Dalmacije s Imotskim i Vrgorcem, međutim na području Boke Venecija dobiva vrlo malo, tek Uble, Ledenice i Krivošije. Pripadnici Krivošijskih bratstava su oko 1710. godine potpuno istjerali Turke iz Krivošija i tako je nastao slobodni teritorij "Kneževina Krivošije", na tromeđi između Otomanskog Carstva, Mletačke Republike i Crne Gore, koja je postojala preko 170 godina (sve do 1882.god).
Pod Mlecima Krivošije ostaju sve do propasti Venecije 1797. godine, kada prelaze u sastav Austro-Ugarske.
|
Krivošijski ustanci Ustanci protiv austrougarskih vojnih vlasti u Krivošijama. Prvi krivošijski ustanak (1869.) izbio je zbog odluke austrougarskih vojnih vlasti da uvedu obveznu vojnu slubu i ponište pravo domaćeg stanovništva na obavljanje vojne službe u matičnom kraju; ustanak je okončan kompromisom. Drugi krivošijski ustanak (1881.-82.) otpočeo je zbog istih razloga u Hercegovini i postupno se proširio na krivošijsko područje; ugušen vojnim mjerama austrougarskih vlasti. Izvor: LZ "Miroslav Krleža" Više o Krivošijskim ustancima: Wikipedija - 1869 uprising in Krivošije Tomislav Grgurević, Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869, godine, Montenegrina Predrag Samardžić, Krivošije Vagnerova administracija i krivošijski ustanak 1869. godine; knjiga 1969. Krivošijski ustanak: primjer uspješne gerile u našim stranama; knjiga, 1970. 
Ostaci austrougarskih vojnih objekata na Krivošijama
Autor fotografije: parako (Panoramio) |
|
Legenda o grobu Kadma i Harmonije Prema predaji, Budvu je osnovao Kadmo, sin feničanskog kralja Agenora i osnivač grada Tebe. Nakon što se odrekao vlasti u Tebi u korist svog unuka Penteja, Kadmo je sa svojom ženom Harmonijom, stigao je na područje tadašnje Ilirije na volovskoj zaprezi i osnovao grad Butoe. današnju Budvu. Ime grada potječe od grčke riječi bous, što znači vol. Predaja dalje kaže da se grobovi Kadma i njegove žene nalaze na području Krivošija i da su se oni pretvorili u zmije da čuvaju svoje grobove. |
Područje Crkvica i Ledenica
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
|
Crkvice
KOORDINATE: 42.566667, 18.633333; Nadmorska visina: 940 m; Broj stanovnika: ; Wikipedija - Crkvice
Ubli
Ubli
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Risan 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine 
Morena kod sela Ubli
Nanos stjenovitog materijala nanešenog radom ledenjaka (morena) kod brda Sniježnice u Ublima. |
Malov Dô
KOORDINATE: 42.571111, 18.634167 Malov Do je naselje u općini Kotor, sastavljeno od nekoliko skupina zbijenih kuća, odvojenih obradivim parcelama.
Stanovništvo: Prema popisu iz 2003. bilo je 11 stanovnika. Stanovništvo Malovog Dola je, za razliku od većine sela u arealu Boke kotorske, nacionalno homogeno. Naime, svi mještani su po narodnosti Srbi. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 72 stanovnika (1948. god.), 94 (1953.), 96 (1961.), 79 (1971.), 34 (1981.), 8 (1991.), 11 (2003.). 
Malov Dô
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio) Baština:
Crkva Roždestva Bogorodice (1831.) Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo) Crkva Roždestva Bogorodice nalazi se u prostranom Malevom dolu, u kraju zvanom Papratnina, nadomak Dragalja. Sama crkva nalazi se na omanjoj zaravni obrasloj bukovim šumom, okružena je lokalnim grobljem i ograđena niskim kamenim zidom. Po kazivanju meštana, crkva je podignuta 1831. godine. Iste godine crkvu je osveštao vladika Stefan Knežević iz Zadra. Kako navodi Sava Nakićenović u svom delu Boka, crkva je kasnije, u dva navrata, tokom Prvog (1869.) i tokom drugog (1882.) Krivošijskog ustanka bila oštećena. Obnovljena je posle drugog Krivošijskog ustanka uz državnu pomoć austro-ugarske monarhije. U I svetskom ratu austrijska vojska pretopila je dva veća originalna zvona (malo zvono i danas stoji na zvoniku), ali su nova nedostajuća postavljena već 1918. godine. Crkva je najviše stradala tokom II svetskog rata kada je krov crkve bio pogođen granatom. Tom prilikom oštećen je i ikonostas i crkva je pretvorena u konjušnicu. U ruševnom stanju stajala je do 1971. godine kada su je stanovnici Malev dola obnovili. U zemljotresu 1979. godine crkva je pretrpela znatna oštećenja, naročito njen severni zid. Obnova je nastupila neposredno posle zemljotresa i tom prilikom severni zid je u potpunosti prezidan. 
Malov Do
Crkva Roždestva Bogorodice, zapadno pročelje Zvečava
KOORDINATE: 42.538, 18.668; NADM. VISINA: 640 m Zvečava je jedno je od gotovo napuštenih sela u Krivošijama.
Stanovništvo: Prema popisu 2003. godine ovdje je registrirano samo 7 stanovnika (Crnogorci: 4; Srbi: 3). Za sporedbu 1948. godine ih je bilo 286, a 1953. godine čak 288. Broj stanovnika naglo opada od 1960-ih godina. Baština:
Dragoševo Selo
Autor fotografije: Roger King (Panoramio) Crkva sv. Jovana u Dragoševom Selu
Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo) Crkva se nalazi u Zvečavi, na uzdignutoj zaravni sa istočne strane manjeg obrađenog polja okruženog padinama na kojima su smještene kuće sa okućnicama karakterističnim za područje Krivošija. U njihovom zaleđu su šume i niža vegetacija. Oko crkve se nalazi ograđen prostor sa grobljem u kojem veći broj grobova potiče iz starijeg vremena ove crkve. Različitih su oblika – od jednostavnih kamenih ploča do sarkofaga sa kamenim krstovima bogato ukrašenim natpisima i reljefnim predstavama. Prema podacima koje navodi Sava Nakićenović u svom delu Boka, crkvu je sagradio Petrislav Ćelović, u drugoj polovini XVII veka. Autor navodi da je ista crkva onovljena 1873. i 1887. godine. U Šematizmu eparhije bokokotorske i dubrovačke za 1887. godinu zabeleženo je da je crkva sv. Jovana u Dragoševom selu popravljena državnom pomoći 1887. godine. Crkva sv.Jovana je jednobrodna građevina, zasvedena polukružnim svodom sa apsidom na istočnoj, a ulazom i zvonikom na preslicu sa tri zvona na zapadnoj strani. Krov je dvovodan, pokriven kanalicom. Crkva je zidana kamenom, a fasade su izvedene od pravilno klesanih kvadera sivkaste boje. Krovni venac je profilisan. 
Dragoševo selo, crkva sv. Jovana
Pogled na crkvu s grobljem 
Dragoševo Selo, kod crkve sv. Jovana
Autor fotografije: Roger King (Panoramio) |
|
Poljice
Crkva se nalazi u sredini lokalnog groblja, ograđenog kamenim zidom. Iako kroz gustu šumu od sela do crkve vodi strm makadamski put proširen zadnjih godina, pristup crkvi je i dalje otežan. Ovakav položaj - izolovan i visoko iznad naselja, karakteriše hramove posvećene kultu sv. Petke u Boki.[A] Ovo se objašnjava odnosom prema svetiteljki i time da vernik, da bi dospeo do hrama, treba da podnese žrtvu-fizičku i duhovnu. Prema usmenom predanju crkva sv. Petke potiče iz 15. veka, kada ove krajeve naseljavaju Riđani. Stilske karakteristike današnje crkve (sl. 19, 20, 21), međutim, pokazuju da je građevina mogla nastati krajem 17. ili tokom 18. veka. To potvrđuju i istorijski izvori-prema Nakićenoviću [B] crkva je sagrađena 1776, a obnovljena 1865. godine. Jasmina Đorđević u svom radu o Dračevici i Riđanima [C] navodi da se u izveštaju fra Santa iz Splita o stanju u barskoj nadbiskupiji iz 1637. godine u popisu crkava pominje pravoslavna crkva sv. Jovana u Poljicama. Na prostoru crkve do sada nisu vršena arheološka istraživanja koja bi mogla da pruže nove podatke o postojanju starije kultne građevine na ovom mestu, a kako drugi pisani istorijski izvori o tome do danas nisu poznati, predanje da je ona postojala na mestu današnje crkve ostalo je nepotvrđeno. Po tipu i konstrukciji crkva sv. Petke je jednobrodna zasvedena građevina, sa polukružnom apsidom na istočnoj i ulazom i zvonikom na „preslicu“, na zapadnoj strani. Na crkvi su vidni ostaci dvovodnog krova pokrivenog kanalicom kao i spoljna strana svoda. Crkva je zidana lokalnim kamenom, u pravilnom slogu, blokovima kamena neujednačenim po veličini, ali solidno i čvrsto. Fasade crkve su jednostavne, ravnih zidova, bez venaca, sa po jednim prozorom na podužnim stranama. Polukružni svod crkve formiran je od svodara-uskih blokova kamena, u pravilnom slogu (sl. 22). Uočava se jedan viši, promišljeniji stepen veštine graditelja koji izrađujući krivinu polukružnog svoda u unutrašnjosti crkve, istovremeno sa spoljne strane svodarima formira kosine dvovodnog krova sa skoro ravnim površinama (sl. 23). Unutrašnjost crkve je prostrana, osvjetljena svjetlošću sa prozora na bočnim zidovima i iz apside (sl. 24). Zidovi su zidani kamenom i malterisani, kao i svod, a na njima se ne uočavaju ostaci živopisa. Duž oba podužna zida naosa i u apsidi pruža se jednostavan tanki venac. U unutrašnjosti crkve ističe se precizno izveden pod. Popločan je krupnim pravougaonim, otesanim pločama, ružičaste boje iz đuričkog majdana. Oltarski prostor je povišen u odnosu na pod crkve za jedan stepenik, izrađen od korčulanskog bijelog kamena, profilisan preciznom obradom. U oltarskom prostoru, na uglu apside i južnog zida, u zid je ugrađena kamena posuda od belog kamena, bogato ukrašena (sl. 25). Može se pretpostaviti da je služila da se pomoću nje, osvećena voda koja preostane posle crkvenog obreda, odvede kroz zidove u temelje crkve. U samoj apsidi, levo od prozora nalazi se niša za odlaganje liturgijskih predmeta. Časna trpeza se sastoji iz velikog, nepravilnog, pritesanog kamenog bloka i horizontalne kamene ploče. Na pročelju iznad vrata nalazi se okulus, sa motivom sunčevog diska, sa četiri dijagonalno postavljena krsta i dva reda konopa (sl. 26). Crtež je pojednostavljen - linijski i uklesan kao plitki reljef u kameni blok približno kvadratnog oblika. Iznad glavnih vrata na zapadnoj fasadi, nalazi se rasteretni luk, koji sa gornjim pragom vrata čini malu nišu u kojoj je izvorno mogao postojati neki likovni motiv sa religioznim sadržajem. Po kazivanju meštana, za vreme drugog svetskog rata italijanski vojnici su skinuli pokrivač od kanalice i upotrebili ga kao materijal za svoj logor. Od tada je crkva bez krova, sa svodom koji zbog nedostatka pokrivača propušta atmosferilije, pa je unutrašnjost crkve oštećena od vlage. Ostala oštećenja koja se mogu uočiti prouzrokovana su nedostatkom krovnog pokrivača i mogu se sanirati jer ne utiču na statičku stabilnost crkve. To je malterna obloga u unutrašnjosti crkve, nekoliko oštećenih kamenih ploča u podu oltarskog prostora, nedostajući pragovi iznad prozora na unutrašnjoj strani (sl. 27) za koje se po ostacima može zaključiti da su bili drveni, kao i napukla kamena greda iznad portala. Osim navedenog, zidovi crkve su u dobrom i solidnom stanju, bez vidnih pukotina. Na groblju oko crkve nalazi se i nekoliko nadgrobnih spomenika od domaćeg kamena ukrašenih floralnim motivima. U Šematizmu Eparhije bokokotorske za 1888. godinu nalazi se podatak da je iste godine u crkvi sv. Petke u Poljicama postavljen novi ikonostas, rad Josifa Katurića, kaluđera Manastira Banja kod Risna. O prvobitnom ikonostasu koji je stajao u crkvi do 1878. godine kada ga je zamenio ikonostas Josifa Katurića do danas nema podataka. Može se pretpostaviti da je stajao na istom mestu kao i mlađi ikonostas s kraja 19. veka. Na položaj ikonostasa ukazuju plitki žljebovi na gornjoj površini denivelisanog poda u oltarskom prostoru. Osim ovih podataka vezanih za položaj, nema saznanja o rešenju i izgledu ikonostasa koji je izradio Josif Katurić. Moguće je da se pojedine ikone nalaze u okviru neke od poznatih zbirki ikona, što bi trebalo naknadno utvrditi. U Šematizmu iz 1887. godine postoji podatak da je 1876. godine Kosta Ivelić priložio ili zaveštao crkvi sv. Petke mali ručni srebrni krst. Pomenuti krst kao ni drugi bogoslužbeni predmeti nesu nađeni u crkvi, a nema ni saznanja do kog vremena su postojali. U Šematizmu za 1924. godinu crkva sv. Petke u Poljicima se pominje kao još uvek aktivna crkva-filijala crkve sv. Jovana Preteče u Zvečavi, a njen kapelan je jeromonah Inokentije Šparović. Po kazivanju meštana služba u crkvi nije vršena od drugog svetskog rata. [A] Tatjana Bućin- Kriještorac, O prvobitnoj posveti crkve Sv. Ane u Kotoru, Godišnjak pomorskog muzeja Kotor [B] Pop Sava Nakićenović, Antropogeografska studija Boka“ Beograd 1913, 515 [C] Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Beograd 1997, 48. |
Poljice, položaj i pristup
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Risan 147-3-4, tiskana 1979. godine, prema stanju iz 1972. godine 
Poljice, crkva sv. Petke
Gornja fotografija: pogled sa zapada Donja fotografija: pogled sa sjeverozapada 
Poljice, crkva sv. Petke
Tlocrt, presjeci i nacrti |
|
Ledenice
KOORDINATE: 42.543, 18.704; Broj stanovnika: 32 (2003.); Wikipedija - Ledenice
Selo Ledenice, nalazi se u bokokotorskom zaleđu, u mikroregiji Krivošije, administrativno u mjesnoj zajednici Gornje Krivošije. Mještani Ledenica, kad govore o svom naselju obično podrazumijevaju dvije veće cjeline (Donje i Gornje Ledenice), koje opet obuhvaćaju niz zaselaka raštrkanih na visoravni stiješnjenoj između hercegovačkih i crnogorskih planinskih lanaca. Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 176 stanovnika (1948. godine); 195 (1953.); 153 (1961.); 128 (1971.); 76 (1981.); 45 (1991.); 32 (2003. godine; od čega Srba 15 odn. 46,87 % te Crnogoraca 14, odn. 43,75 %). Baština:
Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama, nalazi se na omanjoj zaravni neposredno uz cestu Risan-Grahovo, na prijevoju odakle s južne strane počinje područje Ledenica. S ovog mjesta pruža se pogled na Risanski zaljev, Verige i Tivat, kao i na istočne obronke Orjena i zapadne obronke Lovćena. O vremenu izgradnje crkve u pisanim povijesnim istorijskim izvorima nema drugih za sada poznatih podataka osim u Šematizmu eparhije kotorsko-dubrovačke za 1875. godinu, gdje se navodi da je 1699. godine sagrađena crkva sv. Nikole u Ledenicama. Drugo spominjanje crkve je u Šematizmu iz 1888. godine gdje se u popisu crkava popravljenih u godini 1887. nalazi i crkva sv. Nikole u Ledenicama. VIŠE 
Ledenice
Autor fotografije: Aleksije Radović (Panoramio) |
Znamenite osobe iz Ledenica U Ledenicama je rođen Nikola J. Samardžić (Ledenice, 24.10.1935. - Sydney, 25.12.2005.), kapetan duge plovidbe, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i dugogodišnji direktor Jugooceanije. Rođen je Ledenicama u obitelji učitelja. U brodarstvu je stekao obrazovanje i karijeru. Plovio je na prekooceanskim brodovima u svim zvanjima. Nakon 18 godina prešao je u direkciju pomorskog poduzeća “Jugooceanija” iz Kotora, gdje je postupno napredovao do direktora. U Rijeci je završio višu pomorsku školu i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Usporedno je izvanredno studirao na Pravnom fakultetu u Ljubljani. U Ženevi je završio specijalizaciju Ujedinjenih naroda za pomorsku ekonomiju i management. Praksu je obavio u Norveškoj. Bio je poliglot. Pored materinjeg crnogorskog, govorio je engleski, ruski, talijanski i španjolski jezik. Bio je u stalnom, javnom sukobu s politikom Slobodana Miloševića od 1980-ih godina do smrti, i ni ranih 2000-ih nije bio miljenik ni predstavnik aktuelne vlasti u Crnoj Gori. Ministar vanjskih poslova Crne Gore bio je u vladi Mila Đukanovića od 16.2.1991. do 31.7.1992. Dana 31.7.1992. službeno je smijenjen zbog oštrog i javnog suprotstavljanja tadašnjoj službenoj politici Srbije i Crne Gore. Dužnost ministra predao je još 26.5.1992. te je otišao na Maltu, gdje je zbog sankcija UN-a premjestio sjedište Jugooceanije. Nakon sukoba s ministrom financija Predragom Goranovićem 1994. otišao je živjeti u Australiju, gdje je i umro. Urna s pepelom odnesena je u rodnu Crnu Goru, gdje je sahranjen. Od crnogorskih medija samo je Pobjeda izvijestila o njegovoj smrti. Izvor: Wikipedija |
PLANINARSKO-IZLETNIČKI USPONI OKO LEDENICA
|
(1) Velji vrh (1277 m)
Prevoj Grkavac - tvrdjave Under i Ober - Velji vrh (1277 m) Stazu su, na temeljima starije staze, na sjevrozapadu od Ledenica, uredili i makrirali članovi PD "Vjeverica" iz Kotora. Pristup i opis staze: Cestom Lipci (kod Risna)-Grahovo-Nikšić, preko Ledenica, sve do odvajanja kod kafane Grkavac. Proći kroz istoimeno rodno selo narodnog heroja Sava Ilića, gdje se nalazi početak staze. Staza se kontinuirano uspinje. Prolazi uz dva 2 austrougarska utvrđenja (Under i Ober) s odličnim vidicima. S Veljeg vrha je širok pogled na prema Boki kotorskoj i unutrašnjosti (Dragaljsko polje, Orjen i dr.) Karakteristike uspona: srednje težak uspon; vrijeme uspona i silaska: oko 6 sati (ukupno oba smjera); visinska razlika između polazne i ciljne točke: oko 300 m; dužina hoda: oko 14 km. Informacije: PD Vjeverica, Kotor 
Ledenice - usponi (1)
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Risan 147-3-4, tiskana 1979. godine, prema stanju iz 1972. godine 
Ledenice - usponi (1)
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Nikšić 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine |
Velji vrh
Autor: Dušan Stevović (Panoramio) 
Pogled s Veljeg vrha (1277 m) na Dragaljsko polje
Autor: Radović Blagota (Panoramio) |
|
(2) Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m)
Opis: Istočno od Ledenica, između obronaka Orjena i Lovćena te Cuca i Boke kotorske nalazi se vrlo krševito i slabo posjećeno planinsko područje Risansko-peraških brda i Kotorskih strana. U neposrednoj blizini Ledenica uzdižu se tri vrha pod zajedničkim nazivom Ledenice. To su Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m). Tijekom uspona moguće je vidjeti stare austrougarske putove i tvrđave. 
Ledenice - usponi (2)
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Nikšić 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine |
Ledenice i Velji vrh u Risansko-peraškim brdima
Panoramski prikaz (Google Earth) |
|
(3) Grkavac - Ledenice - Vranovo brdo (743 m) s tvrđavom Sveti Andrija - Oravac (D. Orahovac)
Karakteristike staze: dužina 17 km (+10 ako se nastavlja pješice sve do Kotora). |
Pogled s Veljeg vrha (1277 m) u smjeru Ledenica
Ledenice desno u dubini. Iznad Ledenica skupina vrhova Goli vrh - Velji vrh - Buzina te na horizontu vrhovi Lovćena Autor: Radović Blagota (Panoramio) |
|
Dragaljsko polje
Dragaljsko polje, Dragalj polje odn. Dvrsno polje je malo krško polje u jugozapadnom dijelu Crne Gore, na području općine Kotor, u porječju Bokokotorskog zaljeva i istočno od planine Orjen, na nadmorskoj visini od 600 do 700 metara. Čitavo polje je okruženo i zaštićeno visokim brdima, obroncima orjenskih i lovćenskih planina. Polje je izduženo po pravcu sjever-jug, dužine oko 5,5 km, te širine od 2,2 km. Ime je dobilo po naselju Dragalj. U vrijeme posljednje glacijacije, polje je bilo prekriveno ledenjakom koji je silazio s Orjena, a nakon njegovog povlačenja zasuto je fluvioglacijalnim materijalom. Na dnu je slabo plodno zemljište, pa je polje nepovoljno za obradu i poljoprivredu. [1]
Geološka struktura polja Sliv ovog polja grade mezozojski karbonatni sedimenti među kojima prevladavaju vapnenci. Istog sastava je i osnovno gorje polja. Osnovno gorje polja tvore limnoglacijalni i fluvioglacijalni sedimenti: šljunci, pješčenjaci i gline. Debljina ovih sedimenata do danas nije utvrđena ali teško da prelazi 50 m. Za nastanak ovog polja od posebnog značaja je reverzni (okrenuti) rasjed - ljuska (srp., kraljušt), njegovim jugozapadnim rubom, kao i sustav rasjeda koji je približno paralelan s ovim reverznim. Pored ovih, od značaja za evoluciju ovog polja je ubiranje tj., antiklinalna struktura sa njegove istočne tj., jugoistočne strane. Osnovno gorje današnjeg polja je spušteno zahvaljujući spomenutom reverznom rasjedu i rasjedima koji su okomiti na os antiklinale koja ide njegovim istočnim rubom. Današnji oblik tog polja modelirale su površinske sile tj. krška, riječna i ledenjačka erozija. [2] [1] Wikipedija - Dragaljsko polje [2] Tektonika karstnih polja Crne Gore, Dr Vasilje Radulović, dipt ing geol. 
Dragaljsko polje
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine |
Dragaljsko polje
Izvor: Wikpedija 
Zračni snimak Grahovskog i Dragaljskog polja
Autor: Pavle Cikovac, Izvor: Wikipedija |
|
Dragalj
KOORDINATE: 42.62, 18.672833; Nadmorska visina: -; Broj stanovnika: 32 (2003.); Wikipedija - Dragalj Dragalj je naselje u općini Kotor, najveće krivošijsko selo koje čini nekoliko razdvojenih skupina kuća. Smjestilo se u neplodnom krševitom polju Dragaljskom polju (polje Dvrsno) u Donjim Krivošijama, kroz koje prolazi cesta Risan - Grahovo - Nikšić. Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 257 stanovnika (1948. god.), 258 (1953.), 203 (1961.), 136 (1971.), 96 (1981.), 36 (1991. ) , 32 stanovnika, od kojih 31 Srbin i 1 Crnogorac (2003. godina). Baština:
Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo) Crkva Pokrova Bogorodice nalazi se neposredno uz ovaj put, u blizini nekoliko razdvojenih skupina kuća koje čine selo Dragalj. Oko crkve je lokalno groblje, ograđeno niskim kamenim zidom. Kako navodi Sava Nakićenović, crkva je podignuta 1867. godine od državne pomoći austro-ugarske monarhije. Po kazivanju meštana, projekat za crkvu je izrađen u Beču, istovremeno sa projektom za crkvu na Brajićima, od strane za sada nepoznatog arhitekte. Nisu pronađeni pisani podaci da je na ovom mestu ranije postojala crkva, što se ne može utvrditi ni na osnovu analize arhitekture crkve, a meštani kažu da je bila „samo jedna stara crkva-pletara’’. Na dva veća zvona zvonika nalazi se natpis iz koga se vidi da su bila izlivena 1927. godine. Ovaj podatak ukazuje da je te godine mogla da bude izvedena manja obnova crkve i da su tom prilikom ova zvona zamenila stara, ili nedostajuća zvona. Crkva Pokrova Bogorodice je jednobrodna crkva sa apsidom na istočnoj i visokim zvonikom na preslicu sa tri zvona na zapadnoj strani. Nad ravnom, drvenom tavanicom diže se dvovodni krov koji je, kao i krov nad apsidom, pokriven bakarnim limom. Zidovi crkve su ravni, prekinuti sa po tri ritmično postavljena prozora na bočnim (severnoj i južnoj) fasadama. Prozori su pravougaoni, polukružno završeni. Kosi završetak zapadne fasade ukrašen je profilisanim vencem, ispod koga se nalazi niz slepih neostilskih arkadica, pravougaonog oblika. Iznad portala je jednostavna rozeta. Uglovi građevine su ojačani. Crkva je zidana lokalnim, svetlo sivim kamenom, pritesanim kamenim blokovima, dok je zapadna fasada rađena krupnijim kamenom nešto finije obrade. Na fasadama i u unutrašnjosti crkve ne uočavaju se faze gradnje, što ukazuje da je crkva podignuta u jednom dahu. U unutrašnjosti, crkva je prostrana, osvetljena je sa po tri velika, lučno završena prozora na bočnim zidovima, od kojih je srednji prozor na severnoj strani veći, a ostali iste veličine, uključujući i prozor na apsidi. Na južnom zidu nalazi se bočni portal ukrašen profilisanim okvirom, iste profilacije kao i portal na zapadnoj fasadi i rozeta. Uz zapadni zid, čitavom širinom crkve pruža se hor, oslonjen na četiri stuba. Prostor ispod hora je podeljen na nekoliko manjih prostora, među kojima je i prostor za horsko stepenište. Oltarski prostor je odvojen od naosa drvenim ikonostasom i naglašen denivelacijom u podu od tri stepenika. Pod je popločan pločama od lokalnog, sivog kamena. Ikonostas je novije izrade, a o starom ikonostasu nisu pronađeni podaci, osim da ga je oslikao slikar Cukarije iz Zadra. Na zatečenom ikonostasu, pored novijih ikona, u gornjem redu iznad dveri, nalazi se 6 ikona (među kojima je i ikona Pokrova Bogorodice) koje bi po stilu i na osnovu datovanja u kraj XIX ili početak XX veka, mogle pripadati starijem, originalnom ikonostasu slikara Cukarija. U zemljotresu 1979. godine crkva nije vidno stradala, a seljani Dragalja su zajedničkim sredstvima izveli radove na zaštiti crkve od vlage i zamene krovnog pokrivača. Crkva pokrova Bogorodice svojom visinom i vitkim linijama odaje sklad i proporcije građevine druge polovine XIX veka. Njena ujednačena, neostilska arhitektura, vrlo precizne dimenzije i tehnika zidanja razlikuju je od arhitekture ostalih seoskih krivošijskih crkava. 
Dragalj, crkva Pokrova Bogorodice
U pozadini vrhovi Orjena |
U sklopu posjeta pokrajini Dalmaciji, austrougarski car Franjo Josip I. boravio je u Kotoru tri dana od 2. svibnja 1875. godine, a u Boki, uključujući Budvu i Paštroviće, do 9. svibnja... |
| Vijesti, članci, tekstovi |
Otkrijte crkvu i vidikovac, RTCG, 10.9.2017.
Od najpoznatijeg mjesta u Evropi ostale samo ruševine. DAN, 26.3.2017.
Krivošije zarobljene u bespuću; Politika, 17.2.2008.
ČOLPA, Marija; Bogu iza nogu, članak, Monitor online, 22.10.2010.
Od najpoznatijeg mjesta u Evropi ostale samo ruševine. DAN, 26.3.2017.
Krivošije zarobljene u bespuću; Politika, 17.2.2008.
ČOLPA, Marija; Bogu iza nogu, članak, Monitor online, 22.10.2010.
| Literatura i drugi izvori |
ĆOSOVIĆ, Stevo; Slavno doba Hercegovine: spomen-knjiga o Hercegovačkom ustanku 1875-1878; Svet knjige, 2005.
ĐORĐEVIĆ, Vladan; Crna Gora i Austrija 1814.-1894.; Beograd, 1924.
GRGUREVIĆ, Tomislav; Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869. godine; Montenegrina - Feljton iz lista Republika, objavljen krajem 2007.
KARADŽIĆ, Vuk Stefanović; Crna Gora i Boka kotorska; izdanje Beograd, 1922 (OTVORI)
KARADŽIĆ, Vuk Stefanović; Boka Kotorska; Izvor: Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona u Beču; u štampariji jermenskoga manastira, 1849.
KOSTIĆ, Lazo M; Stogodišnjica I [i.e. prvog] Krivošijskog ustanka, 1869-1969: istorijska i pravna rasprava; Iskra, 1970.
KOSTIĆ, Lazo M.; O srpskom karakteru Boke Kotorske; Sfairos, 1961.
LUKOVIĆ, Niko; Boka Kotorska: kulturno-istoriski vođ; Narodna knjiga, 1951.
MIJUŠKOVIĆ, Slavko; Ustanak u Boki Kotorskoj 1869; Centar za kulturu, 1970.
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (I deo)
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)
RADOJIČIĆ, Branko; Krivošije i Grahovo - novi putevi za nove šanse razvoja
RADOJIČIĆ, Lazar B.; Krivošije i Krivošijani: Njihova buna, borba i rat za oslobođenje 1869 god. u borbi protiv Austro-mađarskog carstva; Slobodna misao, Nikšić, 1934.
RADOJIČIĆ, Dragana; Između kultura Istoka i Zapada: severozapadna Boka kotorska; Etnografski institut SANU, 2006.
VOJNOISTORIJSKI INSTITUT; Vojno-istoriski glasnik, 14; Vojnoistorijski institut, Beograd, 1963.
VUČETIĆ, Stevan J.;. Građanski rat u Crnoj Gori, 1941-1945; Crnogorski prosvetni klub, 1947.
ĐORĐEVIĆ, Vladan; Crna Gora i Austrija 1814.-1894.; Beograd, 1924.
GRGUREVIĆ, Tomislav; Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869. godine; Montenegrina - Feljton iz lista Republika, objavljen krajem 2007.
KARADŽIĆ, Vuk Stefanović; Crna Gora i Boka kotorska; izdanje Beograd, 1922 (OTVORI)
KARADŽIĆ, Vuk Stefanović; Boka Kotorska; Izvor: Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona u Beču; u štampariji jermenskoga manastira, 1849.
KOSTIĆ, Lazo M; Stogodišnjica I [i.e. prvog] Krivošijskog ustanka, 1869-1969: istorijska i pravna rasprava; Iskra, 1970.
KOSTIĆ, Lazo M.; O srpskom karakteru Boke Kotorske; Sfairos, 1961.
LUKOVIĆ, Niko; Boka Kotorska: kulturno-istoriski vođ; Narodna knjiga, 1951.
MIJUŠKOVIĆ, Slavko; Ustanak u Boki Kotorskoj 1869; Centar za kulturu, 1970.
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (I deo)
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)
RADOJIČIĆ, Branko; Krivošije i Grahovo - novi putevi za nove šanse razvoja
RADOJIČIĆ, Lazar B.; Krivošije i Krivošijani: Njihova buna, borba i rat za oslobođenje 1869 god. u borbi protiv Austro-mađarskog carstva; Slobodna misao, Nikšić, 1934.
RADOJIČIĆ, Dragana; Između kultura Istoka i Zapada: severozapadna Boka kotorska; Etnografski institut SANU, 2006.
VOJNOISTORIJSKI INSTITUT; Vojno-istoriski glasnik, 14; Vojnoistorijski institut, Beograd, 1963.
VUČETIĆ, Stevan J.;. Građanski rat u Crnoj Gori, 1941-1945; Crnogorski prosvetni klub, 1947.
| Korisne poveznice |
-
