---

Krivošije

Područje:  Planine primorske i središnje Crne Gore
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore
​Obližnji krajevi: Boka kotorska, Grahovo, Cuce
Obližnje planine: Orjen, Lovćen
Država: Crna Gora

OPĆENITO O KRAJU VODIČ PO KRAJU AKTIVNOSTI PRAKTIČNO IZVORI

Općenito o kraju ...

---

Uvod

Wikipedija - Krivošije

---

Položaj i osnovne karakteristike

Krivošije su krško planinsko područje iznad Risna u Boki kotorskoj, na oko 1000 m n.v. (između 600 i 1150 m n.v.), površine nešto veće od 100 km2 - obično se spominje 114 km2, što čini jednu trećinu ukupne površine općine Kotor. To je zaravan na istočnim ograncima masiva Orjena, koja se graniči s Katunskom nahijom na istoku i na jugu s Bokom.
​Područje obiluje izrazitim oblicima dubokog krša. U vrijeme ledenog doba znatan dio Orjena bio je zahvaćen glacijacijom. Od središnjeg Orjena spuštale su se ledenjačke doline prema Grahovskom i Dragaljskom polju, koja su danas pokrivena flucioglacijalnim nanosom, debelim i do 10 m. Najveća zaravan na Krivošijama je Dragaljsko polje.
Planine na području Krivošija su pretežito pokrivene bjelogorčnom šumom (bukvom i dr.), a na Orjenu su očuvane i šume bora munike.
Krivošije čine tri područja Gornje Krivošije i Donje Krivošije, koje su dvije zasebne mjesne zajednice, te Ledenice, koje se nalaze u mjesnoj zajednici Risan.
​Naselja u Krivošijama su Crkvice (Gornje i Donje), Ledenice, Dragalj, Han, Malov Dô, Knežlaz, Poljice i Zvečava. Ova sela čine male grupe kuća koje su, prilagođavajući se konfiguraciji terena, podignute bez naročitog reda. Danas je većina sela skoro napuštena. Krivošije su rtom Pazua podeljene na Gornje i Donje Krivošije.

---

Ime

​Područje je navodno dobilo ime po nekom Krivošiću čije se ime spominje u dubrovačkom izvoru iz 15. st. Dvije predaje govore o mogućem porijeklu toga naziva-prezimena: 
1) od krivi i šije (množina od šija), što znači vratovi, ovo bi govorilo kako je jedan od predaka imao neku tjelesnu deformaciju;
2) od riječi krv, odn. povezan krvnim srodstvom.

Dragaljsko polje u Krivošijama

ŠTO VIDJETI I POSJETITI U KRIVOŠIJAMA

Planine: Orjen

Austro-ugarske tvrđave, vojni objekti, te pristupne ceste i muletijere.

Slikovita cesta, koja ide iz Risna preko Crkvica do Orjenskog sedla (1594 m) i omogućuje pristup do vijenca najviših vrhova Orjena. Od Crkvica do sedla nije asfaltirana.

Pogled na Boku kotorsku, vrhove Orjena i Katunsku nahiju s vrhova u Krivošijama do kojih je često jednostavan pristup starim vojnim cestama. 

Krivošije je naziv za crnogorsko  pleme, za visoravan i povijesnu mikroregiju blizu Boke kotorske u Crnoj Gori, na istočnim obroncima Orjena, iznad Risna.

Ovdje je zemlje malo, u oko bi stalo.
NARODNA

---

Zemljopis kraja

---

Geološke i reljefne karkteristike

Glacijacija na Orjenu i Krivošijama

Otkrića u 19. stoljeću i istraživanja nanosa materijala nastalih radom ledenjaka pokazala su kako je masiv Orjena u doba pleistocena bio pod snažnim utjecajem glacijacije. Rad ledenjaka dao današnji karakterističan oblik reljefa i geološte strukture masiva. 

Bijela gora, sjeveni dio Orjenskog masiva, je prostrana krška visoravan koju su oblikovali ledenjaci i karakterističan je primjer glaciokrša - krša razvijenog u glacijalnim terenima. Za vrijeme ledenog doba na Bijeloj gori se razvila jedinstvena ledena kapa površine oko 50 km². Pored dva jezika ledenjaka, razvila su se i četiri daljnja ledenjaka na sjevernoj i istočnoj strani, koji su se širili sve do Dragaljskog i Grahovskog polja. Ledenjak s izvorištem u Pazui širio se čak do Dragaljskog polja. 
Jovan Cvijić prvi je opisao goleme naslage morenskog materijala ovog nekadašnjeg ledenjaka:
Ledenjak iz ogromnog ledenog akumulacijskog područja Pazua dosezao je do dna Dragaljskog polja. Čeona morena (koja se nalazi na kraju nekadašnjeg ledenjaka, op.) vodila je stepenasto od Polja i moguće ju je pratiti više kilometara. Visoka je 140 metara i sastoji se od vapnenačkih stijena, od kojih su mnoge uglate (nezaobljene) i oštre. Na moreni su nanesi golemi obluci fluvioglacijalnog porijekla; šljunak i pijesak prekriva gotovo u potpunosti zemljište između sela Dragalj na sjeveroistoku i sela Poljkovca na jugozapadu. Ovdje se miješaju s fluvioglacijalnim nanosima drugog ledenjaka koji se spuštao do Dvrsna (Dragaljskog polja, op.) s najviših područja Orjena i zadržao se na području polja (Jovan Cvijić, Geomorfologija, Beograd, 1924.).
​​
LITERATURA
Radenko Lazarević, Grahovsko polje, u Glasniku Srpskog geografskog društva 29, 1949., 2, str, 143–146.
Miroslav Marković, Geomorphological evolution and neotectonics of the Orijen Mountains. Beograd, 1973., (Univerzitet u Beogradu, dizertacija)
Josip Ridjanović, Neue Beobachtungen über die Eiszeitwirkungen im Orjen-Gebirge (Jugoslawien), Geographisches Institut der Universität, Würzburg 1967, (Würzburger Geographische Arbeiten 20)
Lubomir von Sawicki, Die eiszeitliche Vergletscherung des Orjen in Süddalmatien. u Zeitschrift für Gletscherkunde 5, 1911, str. 339–355.

Geomorfologija Orjena i Bijele gore
s prikazom oledbe u ledenom dobu (prema Markoviću, Beograd, 1973., obradio Pavle Cikovac, 2005). Karta prikazuje snažnu nazočnost ledenjaka upravo na području Krivošija.

Bočna morena
Morena kod sela Kameno na oko 600 m n.v., udaljena manje od 5 km od jadranske obale kod Herceg Novog. Ove morene dio su ledenjačkog jezika Knežlaz - i najniže su morene na Orjenu - formirane su na rubu ledenjaka koji se spuštao preko prijevoja u pozadini.

---

Posebitosti klime na Krivošijama

Tip klime i padaline

Klima na Krivošijama je modificirana sredozemna (subsredozemna, submediteranska), karakteristična po obilnoj količini padalina zimi i ujesen i u proljeće. Poput monsunskih kiša, kasnojesenske oluje (u 11. mjesecu) znaju donijeti i 2000 mm vode u samo nekoliko dana padalina. Ljeta su topla, sunčana i s manje oborina, što znade dovesti do pojave šumskih požara.

S masimalnim pražnjenjem (istekom) vode od 350 m³ u sekundi, jedan od najsnažnijih izvora vode Sopot, odličan je pokazatelj ove sezonalnosti padalina na ovme području. Veći dio vremena nije aktivan, međutim nakon obilnih kiša na planinama u zaleđu, on se aktivira i ispušta vodu na 20 m iznad Kotorskog zaljeva.

Crkvice (940 m n.v.) na Krivošijama imaju tip klime Cfsb (vlažna sredozemna planinska klima), 4926 mm prosječnu godišnju količinu padalina i prosječno oko 70 dana pod snijegom. Obližnji Risan (0 m n.v.) ima 3500 mm oborina i prosječno 2 dana pod snijegom, a Zubački kabao, najviši vh Orjena (1894 m n.v.)  oko 6250 mm oborina i prosječno  140 dana pod snijegom.

Vjetrovi
​
Poput većeg dijela istočne obale Jadrana i ovo je područje s čestom pojavom bure i juga. 
Snažni   hladni zapusi bure najviše se javljaju tijekom hladnijeg doba godine (zima, rano proljće) i najsnažniji su prema Risanskom zaljevu. Naleti vjetra često znaju premašiti brzinu od 200 km/sat i mogu značajno sniziti temeperaturu zraka u kratkom periodu, često ugrožavajući mediteranske kulture u podnožju planine. Jedno od oblježja bure je tzv. "burna kapa", pojas oblaka koji pokriva najviše planinske vrhove i unutrašnjost, jasno vidlja s morske strane što je znak pomorcima za izraziti oprez.    
Jugo, kao topli južni vjetar koji puše od mora ka kopnu, donosi obilne padaline, obično ujesen i u proljeće.                                 

---

Hidrologija (vode)

Usprkos obilju padalina, u ovome kraju nema izvorske, odnosno žive vode pa su stanovnici gradili bistijerne gdje bi prikupljali kišnicu.

-

---

Stanovništvo i naselja

---

Stanovništvo

Krivošije nastanjuju pripadnici srpskih i crnogorskih bratstava. Nekadašnjih sedam živih naselja u kojima su još 1953. godine živjela 1053 stanovnika doživjelo je izrazitu depopulaciju zbog iseljavanja iz gopodarsko-socijalnih razloga. Godine 2003. ovdje je ukupno živjelo 186 stanovnika.
Krsna slava (svetac zaštitnik) bratstava u Krivošijama je sveti Jovan Krstitelj, i ona se slavi 20.1. (Jovanjdan).

PROČITAJ VIŠE  Bratstvo Samardžića - Prošlost Krivošija - ponos potomaka

Pripadnici plemena Krivošija
Litografija u novinama iz 1885. godine

Na pod­ruč­ju Kri­vo­ši­ja, ko­je za­u­zi­ma­ju sko­ro tre­ći­nu te­ri­to­ri­ja ko­tor­ske općti­ne, godine 2018. živjelo je tek oko 110 sta­nov­ni­ka. 

-

---

Naselja

-

---

Povijesni pregled

​Prema nekim izvorima, prvi spomen Krivošija je u pisanim izvorima je u izvješću mletačkog zapovjednika u Risnu, Angela Gonema, iz 1686.  godine. U izvješću se spominje 15-20 kuća u Krivošijama.
​
Kroz Krivošije su u antičko i srednjovjekovno doba prolazili značajni putovi, o čemu svjedoče i ostaci popločanog puta u dubodolini Lupoglava.

Krivošije su se nalazile na teritoriju nekadašnje turske nahije Riđani i dijelom Dračevice. Riđani, srednjovjekovni Vlasi, smatraju se precima Krivošijana. Zbog učestalih suboka i miješanja s crnogorsko-hercegovačkim plemenima, Riđani polako nestaju. Istraživanja plemena Krivošija pokazuju da se od 1430. do 1500. godine znatan broj stanovnika plemena odselio u Boku kotorsku. Seobe su nastavljene i u vrijeme turske vladavine. Krivošije u tom razdoblju sudjeluju u ustancima plemena Nikšića i podlovćenske Crne Gore. Tada se u ove krajeve doseljavaju izbjeglice bratstava iz Kuča, Bjelopavlića, Pješivaca i iz okoline Cetinja. Od tih doseljenika razvijaju se u Krivošijama bratstva: Bojanići, Samardžići, Radojičići, Vučurovići, Ristelići, Vodovari i drugi.

Turci vladaju Krivošijama do 1684. godine, kada područje nakon Kandijskog rata (1645.-69.) pripada Mletačkoj Republici, kao dio Mletačke Albanije (tal., Albania Veneta).

U Drugom Morejskom ratu (1715-1718) stanovnici Herceg Novog su 1715. godine zauzeli Zupce i tako proširili granicu Republke Venecije. Novljani su pod zapovjedništvom Jovana Burovića prodirali ka Korjenićima i trebinjskoj okolici, dopirući do tvrđave Ključ. Požerevačkim mirom, sklopljenim 1718. Veneciji je priključeno područje Dalmacije s Imotskim  i Vrgorcem, međutim na području Boke Venecija dobiva vrlo malo, tek Uble, Ledenice i Krivošije. 

Izvor: Goran Ž. Komar (dr), Kratka istorija Herceg Novog (do pada Mletačke republike)​, Portal Poreklo, 2016.​

Pripadnici Krivošijskih bratstava su oko 1710. godine potpuno istjerali Turke iz Krivošija i tako je nastao slobodni teritorij "Kneževina Krivošije", na tromeđi između Otomanskog Carstva, Mletačke Republike i Crne Gore, koja je postojala preko 170 godina (sve do 1882.god).

Pod Mlecima Krivošije ostaju sve do propasti Venecije 1797. godine, kada prelaze u sastav Austro-Ugarske.

---

19. stoljeće

​Od 1807. Krivošije pripadaju Francuskoj, od 1813. Crnoj Gori. Bečkim kongresom 1814. godine, Krivošije su ponovo pod austrougarskom kontrolom iz to u sastavu austrijske krunske zemlje Dalmacije. Vuk Karadžić je zabilježio da je 1834. u Krivošijama bilo oko 250 kuća i 1.200 duša, svi grčkog zakona. ​

Više Risna je na planini knežina Krivošije (250 kuća i oko 1200 duša) sa još dvije male knežinice, od kojijeh se jedna zove Ubli (donji i gornji, od 90 kuća i 550 duša) a druga Ledenice (40 kuća i 256 duša).

​Izvor: Vuk Stefanović Karadžić; Boka Kotorska; poglavlje iz knjige Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona, tiskano u Beču; u štampariji jermenskoga manastira, 1849.

Krivošijani sve do 1882. godine nisu priznavali ničiju vlast, niti su ikom odgovarali za svoj rad osim svome plemenu. Nisu priznavali ničije zakone osim svog međusobnog dogovora. Porez nikome nisu plaćali, niti vojsku ičiju služili.​

U 19. stoljeću je izbilo par pobuna lokalnog stanovništva, od kojih je vjerojatno najpoznatija ona iz 1869. godine - Prvi krivošijski ustanak. 

1.1.1870. Okončan je Krivošijski ustanak koji je izbio zbog odluke austrijskih okupacijskih vlasti da uvedu vojnu obvezu za stanovnike toga kraja. Beč je nakon tromjesečnih borbi prihvatio da amnestira sudionike ustanka, oslobodi stanovništvo vojne obveze, dozvoli slobodno nošenje oružja i nadoknadi materijalnu štetu.

Također su se godine 1875. dragovoljci iz Krivošija priključili pobunjencima u Hercegovačkom ustanku (Nevesinjska puška, Bosansko-hercegovački ustanak), pobuni srpskog stanovništva podignutoj u okolici Nevesinja protiv osmanlijske vlasti, koja se ubrzo proširila na cijelu Bosnu  i Hercegovinu. ​Austrougarske snage 1881. ugušile i Drugi krivošijski ustanak nakon čega je carska vlast odmah počela pacificirati ovo područje velikim ulaganjima u ogromni fortifikacijski sustav čiji je cilj bila zaštita od cnogorskih i ruskih aspiracija prema Boki kotorskoj. Aktivnostima je upavljao tadašnji zapovjednik vojnog područja, Stjepan barun Jovanović (rođen u Pazarištu kod Gospića), hrvatski aristokrat i podmaršal u austrougarskoj vojsci. Još danas u kraju, posebice području oko Crkvica postoje ostaci austrougarskih utvrda i objekata te opskrbnih i vojno-strateški trasiranih brdskih puteva. Austrougarska vlada ovim krajem sve do 1918. godine kada je formirana Jugoslavija.

Krivošije, geografski mali prostor, bile su slabo nastanjene sa svega 700 do 800 ratnika. Ipak su bile čuvene u celom svetu. Naročito ih je proslavila 1869. godina kada su ustali protiv austrougarske Monarhije.

Bečka vlada je htela da ih podjarmi kao i ostale narode koji su živeli pod njenom vlašću. Da ih primora da poštuju njene zakone, da im oduzme oružje i da mladiće uzme u soldate da služe vojsku. Krivošijani su odlučno rekli “ne damo oružje ni mladiće da služe neprijatelju srpskog naroda”. Bečka vlada je primenila silu i poslala vojsku da pokori tu šaku gorštaka koji se ne pokoravaju njenim zakonima. Krivošijani su se tome nadali, te kao dobri i prekaljeni ratnici, a uz to i dobri poznavaoci terena dočekali su austrougarsku vojsku, naneli joj velike gubitke i naterali je na bekstvo. To se ponovilo tri puta i svaki put Austrougari su bežali niz Risanske strane. Bečka vlada je, plašeći se opšteg ustanka porobljenih naroda, poslala generala Rodića da u ime Bečke vlade potpiše mir koji budu diktirali Krivošijani. Mir je potpisan u januaru 1870. godine u selu Knežlac u Krivošije. Koliko je Austrougarska poštovala ovaj buntovni kraj brđana, koji su 172 godine birali svoje kneževe, govori i činjenica da se i sam austrougarski ćesar Franjo Josif u crkvi Pokrova presvete Bogorodice u Dragalju molio Bogu na pravoslavnoj liturgiji 6. maja 1875. godine.

​Izvor: Krivošije - Rodoslov Bojanića  

Ostaci austrougarskih vojnih objekata na Krivošijama
Autor fotografije: parako (Panoramio)

---

20. stoljeće

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Krivošije su bile četničko uporište. Lokalni trgovac Miloš Kovač organizirao je naoružanu skupinu od 80-ak ljudi koja je napadala parizanske snage na okolnome području. Godine 1944. komunisti Herceg-Novog u Krivošijama osnivaju i dva partizanska odreda. U 9. mjesecu iste godine 10. brigada NOV-a, u Krivošijama vodi bitke vodi  koje su utjecale na situaciju u bokokotorskom zaljevu i Paštrovićima.

Krivošijski ustanci

Ustanci protiv austrougarskih vojnih vlasti u Krivošijama. 

Prvi krivošijski ustanak  (1869.) izbio je zbog odluke austrougarskih vojnih vlasti da uvedu obveznu vojnu slubu i ponište pravo domaćeg stanovništva na obavljanje vojne službe u matičnom kraju; ustanak je okončan kompromisom.

Drugi krivošijski ustanak (1881.-82.) otpočeo je zbog istih razloga u Hercegovini i postupno se proširio na krivošijsko područje; ugušen vojnim mjerama austrougarskih vlasti.
Izvor: LZ "Miroslav Krleža"

Više o Krivošijskim ustancima:
​Wikipedija - 1869 uprising in Krivošije
Tomislav Grgurević, Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869, godine, Montenegrina
Predrag Samardžić, Krivošije
Vagnerova administracija i krivošijski ustanak 1869. godine; knjiga 1969.
​Krivošijski ustanak: primjer uspješne gerile u našim stranama; knjiga, 1970.

Krivošijsko-Bokeljski Ustanak 1869. godine i Krivošije
Datum objave: 13.11.2019. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда
Opis: Bokeljski ustanak, takođe nazvan Krivošijski ustanak, ustanak iz 1869. godine. U literaturi je čest naziv Krivošijski, iako su pored Krivošijana ucestvovali ostali Crnogorci, stanovnici Bokeljskih mjesta Grblja, Pobora, Maina i Brajića ali i iz stare Crne Gore. Krivošijski ustanak je okončan 1.1.1870, a izbio je zbog odluke austrijskih okupacijskih vlasti da uvedu vojnu obvezu za stanovnike toga kraja. Uz to nijesu smjeli slobodno nositi oružje. Sama zabrana glavni je povod izbijanja ustanka. Beč je nakon tromjesečnih borbi prihvatio da amnestira sudionike ustanka, oslobodi stanovništvo vojne obveze, dozvoli slobodno nošenje oružja i nadoknadi materijalnu štetu. Hrabri Krivošijani i Bokelji - Krivošijsko-bokeljski ustanak Krivošije je naziv za crnogorsko pleme ili za visoravan i istorijsku mikroregiju blizu Kotora u Crnoj Gori, na istočnim obroncima Orjena, iznad Risna. Krivošije su kraško planinsko područje iznad Risna u Boki kotorskoj, na oko 1000 m n.v., površine nešto veće od 100 km2. To je zaravan na istočnim ograncima masiva Orjena, koja se graniči s Katunskom nahijom na istoku i na jugu s Bokom. Otkaz poslušnosti “apostolskom veličanstvu” U ratnim događanjima vrlo bogatoj istoriji Boke Kotorske, Bokeljski ustanak, iz 1869. godine, svojom žestinom i posljedicama koje je izazvao bio je jedna od najznačajnijih pobuna u istoriji ovog kraja. U ustanku su, pored Krivošijana, gdje se u prvom ratu protiv Austro-Ugarske borilo cjelokupno stanovništvo sposobno da nosi pušku, učestvovali su i stanovnici drugih mjesta: Grblja, Pobora, Majina i Brajića. Buktinja ustanka zapaljena na Krivošijama bila je velika i inspiracija da se oružjem u rukama Bokelji izbore za prava koja su im zakonima u Beču bila ukinuta. Brojne austrougarske regimente, uz pomoć tvrđavskih topovskih baterija u artiljerije ratnih brodova nijesu uspjele izvojevati pobjedu u krševima krivošijskih brda. I desilo se pravo čudo: jedna tada moćna svjetska velesila, kao što je bila Austrougarska, nije mogla ništa neprijatelju koji je imao 1.500 do 2.000 boraca o čemu se podaci ne slažu. Uz to Bokeljski ustanak imao je podršku naroda u susjednoj državi Crnoj Gori i njenog knjaza Nikole što je bitno doprinijelo uspjehu. Ustanak Krivošijana, i ostalih Bokelja, protiv velike i moćne Austro-Ugarske imperije snažno je odjeknuo širom svijeta. Najelitnije i najčitanije svjetske novine, slale su svoje najbolje novinare na lice mjesta odakle su pisali o uzroku, povodu, toku i ishodu ustanka. Dok je samo izbijanje ustanka i herojska borba ustanika protiv velikih i dobro naoružanih regimenti austro-ugarske soldateske izazivala istovremeno i čuđenje i divljenje, relativno brzo okončanje ustanka izazvalo je po Austro-Ugarsku, reklo bi se, kompromitujući mir, u Knezlazu 11. januara 1870. godine. Taj čin, za koji je jedan austrougarski vojni istoričar rekao da ''duboko vrijeđa, naš osjećaj vojničke časti'', iznenadio je sve one koji su pratili tadašnja borbena zbivanja u Krivošijama i uopšte u Boki. To je i oduševilo tada brojne neprijatelje crno-žute monarhije dvoglavog lava, a naročito Slovene, koji su se nalazili na njenim granicama, posebno Crnogorce, koji su ustanicima pružili veliku podršku i pomoć, vjerujući da 1869. godina predstavlja početak već zagovaranog i očekivanog skorog oslobodilačkog rata proslovenskih pokreta širokih razmjera. CRNA GORA I BOKELJSKI USTANAK 1869. GODINE http://www.montenegrina.net/pages/pag...

---

Priče iz kraja

Legenda o grobu Kadma i Harmonije

Prema predaji, Budvu je osnovao Kadmo, sin feničanskog kralja Agenora i osnivač grada Tebe. Nakon što se odrekao vlasti u Tebi u korist svog unuka Penteja, Kadmo je sa svojom ženom Harmonijom, stigao je na područje tadašnje Ilirije na volovskoj zaprezi i osnovao grad Butoe. današnju Budvu. Ime grada potječe od grčke riječi bous, što znači vol. Predaja dalje kaže da se grobovi Kadma i njegove žene nalaze na području Krivošija i da su se oni pretvorili u zmije da čuvaju svoje grobove. 

Vodič po kraju ...

Oko Crkvica i Ledenica

Područje Crkvica i Ledenica
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine

Crkvice

---

KOORDINATE: 42.566667, 18.633333; Nadmorska visina: 940 m; Broj stanovnika: ; Wikipedija - Crkvice

Crkvice su najkišovitije naseljeno mjesto u Europi (naglasak je na pojmu naseljeno jer primjerice više kiše pada na pojedinim nenaseljenim područjima kao npr na  Mýrdalsjökull na Islandu).

Prosječna godišna količina padalina u Crkvicama iznosila je:
razdoblje 1931.-1960. 4.927 mm, 
razdoblje 1961.-1990. 4.631 mm.

U godinama s najviše zabilježenih oborina ove količine premašuju u 7.000 mm, a 1937. je bila godina s rekordno zabilježenom količinom: 8.036 mm.

Prije više od stotinu godina, od oko 1840. sve do Prvog svjetskog rata, Crkvice su bile živi vojni logor iznad Risna, važan dio sustava brojnih utvrđenja, baterija, stražarnica, signalnih stanica, komunikacija (putova, mulatijera) na širem području Boke kotorske, Krivošija, Budve i Paštrovića. Taj sustav poznat i kao Primorska tvrđava Boka, utemeljen je s ciljem zaštite granica Austro-Ugarskog Carstva, primarno od Otomanskog Carstva, te radi zaštite važne luke Kotor (na njemačkom Kriegshaffen Cattaro), nakon Pule, druge najznačajnije austrougarske vojne luke na Jadranu.

Vojni logor je bio sagrađen za 6.000 do 7.000 vojnika, no računajuči pojedine članove obitelji, u doba najveće ekspanzije u Crkvicama je boravilo gotovo 10.000 stanovnika. Ovdje su uživali u "luksuzu" kojega je danas teško zamisliti: hotel, tenisko igralište, kuglanu, nogometno igralište s tribinama za 1.000 gledatelja, kino, bordel, crkvu, pekarnu, bolnicu, vježbališta, strelište, konjušnicu, poštu, groblje, žičnicu za dovlačenje trupaca iz šume i dr. Ukupno je u kratkome razdoblju ovdje podignuto više od 150 zgrada. Danas su ovi objekti u ruševinama ili su nestali, pokriveni vegetacijom. Preostale utvrde i vojni objekti su vrijedni spomenici arhitektonskog nasljeđa i graditeljske baštine.
Objekti su djelomično funkcionirali do Drugog svjetskog rata. Međutim, na početku toga rata kada su objekte napustili vojnici Kraljevine Jugoslavije, počela se odnositi oprema i objekti su ostali napušteni.

Vidjeti u Ledenicama:

Tvrđava Stražnik 
Poznata još kao Orlovo gnijezdo, iz kraja 18. stoljeća, ali je austrougarska nije nikada dovršila. Prvotno je služila za obranu od Otomanskog carstva, kasnije je pretvorena u meteorološku postaju. Nalazi se na 1225 m n.v. 

Tvrđava Kom
Udaljena je oko 1 km od Stražnika i obje su, koristeći se konfiguracijom terena bile u funkciji zaštite austro-ugarske vojarne i dio sustava od 70 utvrda duž današnje crnogorske obale.  Nalazi se na 1154 m n.v.

Ostaci pekarne u Crkvicama
Zasigurno najmarkatniji ostaci nekadašnjeg austrougarskog vojnog naselja Crkvice. ​Bila je najveća pekarna na Balkanskom poluotoku i druga po veličini u Europi. Dnevno je opskrbljivala bokokotorsko područje i okolicu s 24 tone kruha dnevno, koristeći se automatiziranim sustavom za pečenje i strujom dobivenom iz generatora, a na katu iznad bila je kino-dvorana.

Spomenik posvećen ustanicima Krivošijskog ustanka 1869. godine. 
Spomenik je otkriven u Crkvicama 17.8.1969. na 100-godišnjicu ustanka.

---

Literatura, članci

Od najpoznatijeg mjesta u Evropi ostale samo ruševine. DAN, 26.3.2017.
Blog - Jasnina putovanja - Crkvice, lekcija iz zanimljive historije, 4.1.2017.
​​Siniša Luković, Kad se u Krivošijama igrao tenis, Vijesti.me, 2011.2016.
Siniša Luković, Boka odolijeva vremenu, Vijesti.me, 31.8.2014.
Radojica-Raša Pavičević, Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori

Granica Austro-Ugarske i Crne Gore na području Krivošija
Detalj karte Knjaževine Crne Gore 1862. godine (orig. Das Fürstentum Montenegro im Jahre 1862.) autora Heinricha Kieperta (1818.–1899.)

Crkvice
Crkvice se nalaze na visoravni Krivošija na istočnom dijelu Orjena, na oko 1000 m; Autor: Pavle Cikovac

Crkvice, Tvrđava Stražnik
Autor fotografije: Aleksije Radović (Panoramio)

Tvrđava Kom i Velje brdo u pozadini
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio)

Crkvice - Embraced by Nature
Autor: Centar za zaštitu i proučavanje ptica

​Crkvice - obilazak četiri Austrougarske tvrdjave 
Autor: IVAN MILJANOVIC KOTOR

Austrougarske tvrđave Stražnik i Kom
Datum objave: 23.2.2021. Autor: Ranko M
Opis: Ostaci austrougarskih tvrđava Stražnik i Kom na Crkvicama, februar 2021.

Ubli

---

Planinsko selo u Gornjim Krivošijama u zaleđu Risna, smjestilo pod Ubaljskom planinom (na kartama stoji i Ubajska) na južnom dijelu Orjena, u dubokoj krškoj Ubaljskoj uvali sa zemljištem pogodnim za obradu.

Što vidjeti, posjetiti

Crkva Sv. Đorđa, Ubli. 17-18. stoljeće. Staro parohijsko groblje. Pokraj parohijalne crkve Sv. Đorđa uočavaju se solarni simboli u bogatoj dekorativnoj plastici nadgrobnih spomenika s karakterističnim kršćanskim obilježjima. Uočavaju se, također, isklesani likovi pokojnika. Na spomeniku Tripu Dragojloviću isklesan je solarni disk s osam zraka uokviren kružnim ornamentom, gotovo identičan onima iz Gornjih Sasovića. Solarni motiv s osam zraka isklesan je i na spomeniku kćeri Rada Savića i na jednoj grobnici Pavlovića.

KĆERI RADA SAVIĆA
STANE ROĐ(ENA) 1919 + 1920
I MARE ROĐ(ENA) 1925 + 1925
----------------------
OVI SPOMENIK PODIGOŠE
VELKO MITROV PAVLOVIĆ
SEBI I RODITELjIMA
OCU MITRU ROĐ(ENOM) 1818 + 1868
I MAJCI MILICI R(OĐENOJ). 1826-1905
I KĆERI STANI R(OĐENOJ). 1901-1901
I NASTI R(OĐENOJ). 1909 + 1918
I ILINKA R(OĐENA). 1918 + 1918
------------------------
Vrlo često, ovakvi simboli smješteni su na licu kria, kao na grobnici Jefta Vukovića (crkva Sv. Đorđa, Ubli).
​
OVDJE POČIVA
JU KOSTI JEVTA
S. VUKOVIĆA R(OĐENOG).
1855 + 1909
PODIGOŠE SINOVI

Crkva sv. Gospođa, Ubli. 14-18. stoljeće. U blizini je nekropola sa stećcima.

Za našu radnju najviši značaj imaju oni krajevi i naselja koji stoje daleko od uticaja obale i svega onoga šti jadranska-bokeška obala kroz svoju istoriju nastoji nametnuti svome selu. Jedno od takvih sela, koje živi kroz čitavi svoj samostalni razvoj daleko od obale, u svojoj samotnoj i dubokoj kraškoj uvali, je selo Ubli. Našu pažnju privukla je stara crkva Sv. Gospođa u ovome selu i mjesna tradicija o dubokoj starini ove građevine: "Naša Sv. Gospođa je jedna od najstarijih crkava u Boki, pored pođanske crkve Sv. Sergeja i Vakha i Sv. Gospođe u Kutima". Ova je crkva zaista veoma stara i za nas nije ništa neobično da se baš ovdje, u starini, ogradi crkva i da se rasprostre uticaj hrišćanske vjere. Upravo je ovuda u antičko doba prolazio sav karavanski tranzit kroz sjeverozapadnu Boku. Konačno, kada se upitamo o antičkom imenu zaliva ("Sinus Rhisonicus") biće lako uočiti potpunu besperspektivnost obale i pogleda sa obale na ovaj jadranski zaliv nipošto ne bi mogao dobiti svoje ime "Rijeka" posmatran iz njegovih obalskih mjesta. Kada se pak, pogleda na Morinj i Perast, i uzani zaliv prema Verigama sa Sokolove grede, sa Lipačkih i Strpačkih strana podno Ubala, tada je jasno zbog čega su u antici Boku zvali "Rijeka".
Kraj crkve Sv. Gospođe leži staro groblje koji čini nekropola stećaka i grupa "Glogovičkih" grobnica. Ubaljsko predanje govori o "Grcima" Matarugama koji su se ovdje ukopavali. No, ukopavanje Ubljana u ovome groblju, pod stećke, vršilo se do nedavno. Na groblju leži ravno četrnaest grobnica sa solitarnim grobnim pločama. Bilo je interesantno pažljivo pregledati površine svih grobnih ploča. Na tri je uočeno urezanih simbola. No, jedan, moguće, predstavlja oznaku za godinu. To je grubo urezani pojedinačni znak veličine 150 x 150 mm, koji u potpunosti odgovara starom grčkom znaku kojim se obilježavao broj 900! Tako kako se produžava kontinuitet ukopavanja pod velike solitarne ploče u Ublima, do naših dana, moglo se ovakvo ukopavanje vršiti u dubljoj srednjovjekovnoj starini. Mi ne vjerujemo da bilo koji tip grobnog spomenika može sa sigurnošću da se fiksira uz neki istorijski period. ​ 

Izvod iz knjige: Goran Z. Komar, Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije, Herceg-Novi, 1997.​

U novskom planinskom selu Ubli imao sam prilike zabilježiti jedno predanje o seoskim međuspobicama: "U Uble su najprije doselili Savići a potonji Dragojlovići, koji su plaćali porez, godišnje bario vina i jalovicu. Bijaše to dvanaesto pleme koje je doselilo, većinom iz Hercegovine. Kada se naseliše dva brata Vukovića i tri brata Pavlovića, plaćali su harač Turcima i međusobno se zavadili. Kako se posvadiše, naruči paša novski Vukovićima kablicu sunica..."[Zabilježeno po kazivanju Žarka Pavlovića i Krsta Lalića iz Ubala. Dvije tačke u predanju govore da nešto nije u redu sa rodovskim kazivanjem o času doseljenja: plaćanje harača Turcima i plaćanje kazne novskom turskom ugledniku!. ] 

Goran Z. Komar, Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije, Herceg-Novi, 1997.

Ubli, krška uvala
Autor fotografije: pobori.com (Panoramio)

Ubli, crkva sv. Ilije
Autor fotografije: Stanka Marković (Panoramio)

Pogled od sv. Ilije Ubli Herceg Novi
Autor: Digital Dobrilovic Herceg Novi Montenegro

​​U selima uz brdsko razmeđe spoljašnjega zaliva, dakle dublje ka risanskom kraju, zadržava se tradicionalni način ukopavanja pa bilježimo u selu Ubli ukopavanja pod stećke i poslije drugog svijetskog rata. 
Svi autori koji su pisali i zaključivali o prisustvu jeretičke crkve u srednjem vijeku Boke, gradili su svoja opažanja na prisustvu u ovome kraju karakterističnih grobnih spomenika koji se u našoj istorijskoj nauci smještaju u visoki srednji vijek. Ni jedan nije znao, u vazdašnjem oskudjevanju naših istraživača u terenskim podacima, da se ukopavanje pod stećke produžava u nekim novskim planinskim selima do polovice 20. vijeka. To, naravno, neće biti razlogom da njihove žitelje proglasimo bogumilima. Ukopavanje pod krupne grobne spomenike može se u planinskom selu Ubli ispratiti kroz vrijeme do hiljadu godina (groblje crkve Sv. Gospođe). Takođe, grobnice sa stećcima u Ublima u kojima se ukopi produžavaju poslije drugog svijetskog rata, istovjetne su, na primjer, grobnicama manastira Tvrdoš koje se smještaju u 16. vijek.

Goran Z. Komar, Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije, Herceg-Novi, 1997.

CRNA TOČKA
... Crna toka Ubala je hercegnovljanska  gradska deponija smeća Tisova greda, gdje često dolazi do samozapaljenja otpada i time zagađuje okolni prostor.
(2018.)

Ubli
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Risan 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine

Morena kod sela Ubli
Nanos stjenovitog materijala nanešenog radom ledenjaka (morena) kod brda Sniježnice u Ublima.

Malov Dô
KOORDINATE: 42.571111, 18.634167

Malov Do je naselje u općini Kotor, sastavljeno od nekoliko skupina zbijenih kuća, odvojenih obradivim parcelama. 
Stanovništvo: 
Prema popisu iz 2003. bilo je 11 stanovnika. Stanovništvo Malovog Dola je, za razliku od većine sela u arealu Boke kotorske, nacionalno homogeno. Naime, svi mještani su po narodnosti Srbi.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 72 stanovnika (1948. god.), 94 (1953.), 96 (1961.), 79 (1971.), 34 (1981.), 8 (1991.), 11 (2003.).

Malov Dô
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio)

---

Baština:
​
Crkva Roždestva Bogorodice (1831.)
Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)

Crkva Roždestva Bogorodice nalazi se u prostranom Malevom dolu, u kraju zvanom Papratnina, nadomak Dragalja. Sama crkva nalazi se na omanjoj zaravni obrasloj bukovim šumom, okružena je lokalnim grobljem i ograđena niskim kamenim zidom. 
Po kazivanju meštana, crkva je podignuta 1831. godine. Iste godine crkvu je osveštao vladika Stefan Knežević iz Zadra. Kako navodi Sava Nakićenović u svom delu Boka, crkva je kasnije, u dva navrata, tokom Prvog (1869.) i tokom drugog (1882.) Krivošijskog ustanka bila oštećena. Obnovljena je posle drugog Krivošijskog ustanka uz državnu pomoć austro-ugarske monarhije. U I svetskom ratu austrijska  vojska pretopila je dva veća originalna zvona (malo zvono i danas stoji na zvoniku), ali su nova nedostajuća postavljena već 1918. godine. Crkva je najviše stradala tokom II svetskog rata kada je krov crkve bio pogođen granatom. Tom prilikom oštećen je i ikonostas i crkva je pretvorena  u konjušnicu. U ruševnom stanju stajala je do 1971. godine kada su je stanovnici Malev dola obnovili. U zemljotresu 1979. godine crkva je pretrpela znatna oštećenja, naročito njen severni zid. Obnova je nastupila neposredno posle zemljotresa i tom prilikom severni zid je u potpunosti prezidan.

Malov Do
Crkva Roždestva Bogorodice, zapadno pročelje

Zvečava
KOORDINATE: 42.538, 18.668; NADM. VISINA: 640 m

​Zvečava je jedno je od gotovo napuštenih sela u Krivošijama. 
Stanovništvo: Prema popisu 2003. godine ovdje je registrirano samo 7 stanovnika (Crnogorci: 4; Srbi: 3). Za sporedbu 1948. godine ih je bilo 286, a 1953. godine čak 288. Broj stanovnika naglo opada od 1960-ih godina.
​
Baština:

• Crkva Roždestva Bogorodice​, Zvečava
• Crkva Sv. Jovana, Dragoševo Selo (17. stoljeće)

Dragoševo Selo
Autor fotografije: Roger King (Panoramio)

---

Crkva sv. Jovana u Dragoševom Selu 

​Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)

Crkva se nalazi u Zvečavi, na uzdignutoj zaravni sa istočne strane manjeg obrađenog polja okruženog padinama na kojima su smještene kuće sa okućnicama karakterističnim za područje Krivošija. U njihovom zaleđu su šume i niža vegetacija.
Oko crkve se nalazi ograđen prostor sa grobljem u kojem veći broj grobova potiče iz starijeg vremena ove crkve. Različitih su oblika – od jednostavnih kamenih ploča do sarkofaga sa kamenim krstovima bogato
ukrašenim natpisima i reljefnim predstavama.
Prema podacima koje navodi Sava Nakićenović u svom delu Boka, crkvu je sagradio Petrislav Ćelović, u drugoj polovini XVII veka. Autor navodi da je ista crkva onovljena 1873. i 1887. godine. U Šematizmu eparhije bokokotorske i dubrovačke za 1887. godinu zabeleženo je da je crkva sv. Jovana u Dragoševom selu popravljena državnom pomoći 1887. godine. Crkva sv.Jovana je jednobrodna građevina, zasvedena polukružnim svodom sa apsidom na istočnoj, a ulazom i zvonikom na preslicu sa tri
zvona na zapadnoj strani. Krov je dvovodan, pokriven kanalicom. Crkva je zidana kamenom, a fasade su izvedene od pravilno klesanih kvadera sivkaste boje. Krovni venac je profilisan.

Dragoševo selo, crkva sv. Jovana
Pogled na crkvu s grobljem

Dragoševo Selo, kod crkve sv. Jovana
Autor fotografije: Roger King (Panoramio)

---

​Poljice

---

Zaseok u Donjim Krivošijama, na obroncima Orjena, u zaleđu Risna i prijevojem odvojeno od Ubala. Od Risna do Poljica i danas postoji kamenom popločana pješačka staza s brojnim serpentinama.

Baština: 

Crkva sv. Petke, Poljice
Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (I deo)

Crkva se nalazi na zaravnjenom platou u gustoj grabovoj šumi, na nadmorskoj visini od 670 m, u blizini zaseoka Poljice od čijih kuća je udaljen oko 1,5 km. 

Poljice
Autor fotografije: Ilija Ristelić (Panoramio)

Crkva se nalazi u sredini lokalnog groblja, ograđenog kamenim zidom. Iako kroz gustu šumu od sela do crkve vodi strm makadamski put proširen zadnjih godina, pristup crkvi je i dalje otežan. Ovakav položaj - izolovan i visoko iznad naselja, karakteriše hramove posvećene kultu sv. Petke u Boki.[A] Ovo se objašnjava odnosom prema svetiteljki i time da vernik, da bi dospeo do hrama, treba da podnese žrtvu-fizičku i duhovnu.
Prema usmenom predanju crkva sv. Petke potiče iz 15. veka, kada ove krajeve naseljavaju Riđani. Stilske karakteristike današnje crkve (sl. 19, 20, 21), međutim, pokazuju da je građevina mogla nastati krajem 17. ili tokom 18. veka. To potvrđuju i istorijski izvori-prema Nakićenoviću [B] crkva je sagrađena 1776, a obnovljena 1865. godine.
Jasmina Đorđević u svom radu o Dračevici i Riđanima [C] navodi da se u izveštaju fra Santa iz Splita o stanju u barskoj nadbiskupiji iz 1637. godine u popisu crkava pominje pravoslavna crkva sv. Jovana u Poljicama. Na prostoru crkve do sada nisu vršena arheološka istraživanja koja bi mogla da pruže nove podatke o postojanju starije kultne građevine na ovom mestu, a kako drugi pisani istorijski izvori o tome do danas nisu poznati, predanje da je ona postojala na mestu današnje crkve ostalo je nepotvrđeno.
Po tipu i konstrukciji crkva sv. Petke je jednobrodna zasvedena građevina, sa polukružnom apsidom na istočnoj i ulazom i zvonikom na „preslicu“, na zapadnoj strani. Na crkvi su vidni ostaci dvovodnog krova pokrivenog kanalicom kao i spoljna strana svoda.
Crkva je zidana lokalnim kamenom, u pravilnom slogu, blokovima kamena neujednačenim po veličini, ali solidno i čvrsto. Fasade crkve su jednostavne, ravnih zidova, bez venaca, sa po jednim prozorom na podužnim stranama. Polukružni svod crkve formiran je od svodara-uskih blokova kamena, u pravilnom slogu (sl. 22). Uočava se jedan viši, promišljeniji stepen veštine graditelja koji izrađujući krivinu polukružnog svoda u unutrašnjosti crkve, istovremeno sa spoljne strane svodarima formira kosine dvovodnog krova sa skoro ravnim površinama (sl. 23).
Unutrašnjost crkve je prostrana, osvjetljena svjetlošću sa prozora na bočnim zidovima i iz apside (sl. 24). Zidovi su zidani kamenom i malterisani, kao i svod, a na njima se ne uočavaju ostaci živopisa. Duž oba podužna zida naosa i u apsidi pruža se jednostavan tanki venac.
U unutrašnjosti crkve ističe se precizno izveden pod. Popločan je krupnim pravougaonim, otesanim pločama, ružičaste boje iz đuričkog majdana. Oltarski prostor je povišen u odnosu na pod crkve za jedan stepenik, izrađen od korčulanskog bijelog kamena, profilisan preciznom obradom.
U oltarskom prostoru, na uglu apside i južnog zida, u zid je ugrađena kamena posuda od belog kamena, bogato ukrašena (sl. 25). Može se pretpostaviti da je služila da se pomoću nje, osvećena voda koja preostane posle crkvenog obreda, odvede kroz zidove u temelje crkve. U samoj apsidi, levo od prozora nalazi se niša za odlaganje liturgijskih predmeta.
Časna trpeza se sastoji iz velikog, nepravilnog, pritesanog kamenog bloka i horizontalne kamene ploče.
Na pročelju iznad vrata nalazi se okulus, sa motivom sunčevog diska, sa četiri dijagonalno postavljena krsta i dva reda konopa (sl. 26). Crtež je pojednostavljen - linijski i uklesan kao plitki reljef u kameni blok približno kvadratnog oblika. Iznad glavnih vrata na zapadnoj fasadi, nalazi se rasteretni luk, koji sa gornjim pragom vrata čini malu nišu u kojoj je izvorno mogao postojati neki likovni motiv sa religioznim sadržajem.
Po kazivanju meštana, za vreme drugog svetskog rata italijanski vojnici su skinuli pokrivač od kanalice i upotrebili ga kao materijal za svoj logor. Od tada je crkva bez krova, sa svodom koji zbog nedostatka pokrivača propušta atmosferilije, pa je unutrašnjost crkve oštećena od vlage.
Ostala oštećenja koja se mogu uočiti prouzrokovana su nedostatkom krovnog pokrivača i mogu se sanirati jer ne utiču na statičku stabilnost crkve. To je malterna obloga u unutrašnjosti crkve, nekoliko oštećenih kamenih ploča u podu oltarskog prostora, nedostajući pragovi iznad prozora na unutrašnjoj strani (sl. 27) za koje se po ostacima može zaključiti da su bili drveni, kao i napukla kamena greda iznad portala. Osim navedenog, zidovi crkve su u dobrom i solidnom stanju, bez vidnih pukotina.
Na groblju oko crkve nalazi se i nekoliko nadgrobnih spomenika od domaćeg kamena ukrašenih floralnim motivima.
U Šematizmu Eparhije bokokotorske za 1888. godinu nalazi se podatak da je iste godine u crkvi sv. Petke u Poljicama postavljen novi ikonostas, rad Josifa Katurića, kaluđera Manastira Banja kod Risna.
O prvobitnom ikonostasu koji je stajao u crkvi do 1878. godine kada ga je zamenio ikonostas Josifa Katurića do danas nema podataka. Može se pretpostaviti da je stajao na istom mestu kao i mlađi ikonostas s kraja 19. veka. Na položaj ikonostasa ukazuju plitki žljebovi na gornjoj površini denivelisanog poda u oltarskom prostoru. Osim ovih podataka vezanih za položaj, nema saznanja o rešenju i izgledu ikonostasa koji je izradio Josif Katurić. Moguće je da se pojedine ikone nalaze u okviru neke od poznatih zbirki ikona, što bi trebalo naknadno utvrditi.
U Šematizmu iz 1887. godine postoji podatak da je 1876. godine Kosta Ivelić priložio ili zaveštao crkvi sv. Petke mali ručni srebrni krst. Pomenuti krst kao ni drugi bogoslužbeni predmeti nesu nađeni u crkvi, a nema ni saznanja do kog vremena su postojali.
U Šematizmu za 1924. godinu crkva sv. Petke u Poljicima se pominje kao još uvek aktivna crkva-filijala crkve sv. Jovana Preteče u Zvečavi, a njen kapelan je jeromonah Inokentije Šparović. Po kazivanju meštana služba u crkvi nije vršena od drugog svetskog rata.

[A] Tatjana Bućin- Kriještorac, O prvobitnoj posveti crkve Sv. Ane u Kotoru, Godišnjak pomorskog muzeja Kotor
[B] Pop Sava Nakićenović, Antropogeografska studija Boka“ Beograd 1913, 515
[C] Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Beograd 1997, 48.

Poljice, položaj i pristup
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Risan 147-3-4, tiskana 1979. godine, prema stanju iz 1972. godine

Poljice, crkva sv. Petke
Gornja fotografija: pogled sa zapada
Donja fotografija: pogled sa sjeverozapada

Poljice, crkva sv. Petke
Tlocrt, presjeci i nacrti

Ledenice

---

KOORDINATE: 42.543, 18.704; Broj stanovnika: 32 (2003.); Wikipedija - Ledenice

Selo Ledenice, nalazi se u bokokotorskom zaleđu, u mikroregiji Krivošije, administrativno u mjesnoj zajednici Gornje Krivošije. Mještani Ledenica, kad govore o svom naselju obično podrazumijevaju dvije veće cjeline (Donje i Gornje Ledenice), koje opet obuhvaćaju niz zaselaka raštrkanih na visoravni stiješnjenoj između hercegovačkih  i crnogorskih  planinskih lanaca.
Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 176 stanovnika (1948. godine); 195 (1953.); 153 (1961.); 128 (1971.); 76 (1981.); 45 (1991.); 32 (2003. godine; od čega Srba 15 odn. 46,87 % te Crnogoraca 14, odn. 43,75 %).

Baština:

• Pravoslavna crkva Svetog Nikole u Donjim Ledenicama
  
• Pravoslavna crkva Svete Petke

Crkva sv. Nikole u Donjim Ledenicama, nalazi se na omanjoj zaravni neposredno uz cestu Risan-Grahovo, na prijevoju odakle s južne strane počinje područje Ledenica. S ovog mjesta pruža se pogled na Risanski zaljev, Verige i Tivat, kao i na istočne obronke Orjena i zapadne obronke Lovćena. O vremenu izgradnje crkve u pisanim povijesnim istorijskim izvorima nema drugih za sada poznatih podataka osim u Šematizmu eparhije kotorsko-dubrovačke za 1875. godinu, gdje se navodi da je 1699. godine sagrađena crkva sv. Nikole u Ledenicama. Drugo spominjanje crkve je u Šematizmu iz 1888. godine gdje se u popisu crkava popravljenih u godini 1887. nalazi i crkva sv. Nikole u Ledenicama. VIŠE

Ledenice
Autor fotografije: Aleksije Radović (Panoramio)

---

​Znamenite osobe iz Ledenica

U Ledenicama je rođen Nikola J. Samardžić  (Ledenice, 24.10.1935. - Sydney, 25.12.2005.),
kapetan  duge plovidbe, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i dugogodišnji direktor Jugooceanije. Rođen je  Ledenicama u obitelji učitelja. U brodarstvu je stekao obrazovanje i karijeru. Plovio je na prekooceanskim brodovima u svim zvanjima. Nakon 18 godina prešao je u direkciju pomorskog poduzeća “Jugooceanija” iz Kotora, gdje je postupno napredovao do direktora. U Rijeci je završio višu pomorsku školu i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Usporedno je izvanredno studirao na Pravnom fakultetu u Ljubljani. U Ženevi je završio specijalizaciju Ujedinjenih naroda za pomorsku ekonomiju i management. Praksu je obavio u Norveškoj. Bio je poliglot. Pored materinjeg crnogorskog, govorio je engleski, ruski, talijanski i španjolski jezik. Bio je u stalnom, javnom sukobu s politikom Slobodana Miloševića od 1980-ih godina do smrti, i ni ranih 2000-ih nije bio miljenik ni predstavnik aktuelne vlasti u Crnoj Gori. Ministar vanjskih poslova Crne Gore bio je u vladi Mila Đukanovića od 16.2.1991. do 31.7.1992. Dana 31.7.1992. službeno je smijenjen zbog oštrog i javnog suprotstavljanja tadašnjoj službenoj politici Srbije i Crne Gore. Dužnost ministra predao je još 26.5.1992. te je otišao na Maltu, gdje je zbog sankcija UN-a premjestio sjedište Jugooceanije. Nakon sukoba s ministrom financija Predragom Goranovićem 1994. otišao je živjeti u Australiju, gdje je i umro. Urna s pepelom odnesena je u rodnu Crnu Goru, gdje je sahranjen. Od crnogorskih medija samo je Pobjeda izvijestila o njegovoj smrti. Izvor: Wikipedija

PLANINARSKO-IZLETNIČKI USPONI OKO LEDENICA

---

(1) Velji vrh (1277 m) 
Prevoj Grkavac - tvrdjave Under i Ober - Velji vrh (1277 m)

Stazu su, na temeljima starije staze, na sjevrozapadu od Ledenica, uredili i makrirali članovi PD "Vjeverica" iz Kotora. 
Pristup i opis staze: Cestom Lipci (kod Risna)-Grahovo-Nikšić, preko Ledenica, sve do odvajanja kod kafane Grkavac. Proći kroz istoimeno rodno selo narodnog heroja Sava Ilića, gdje se nalazi početak staze. Staza se kontinuirano uspinje. Prolazi uz dva 2 austrougarska utvrđenja (Under i Ober) s odličnim vidicima. S Veljeg vrha je širok pogled na prema Boki kotorskoj i unutrašnjosti (Dragaljsko polje, Orjen i dr.)
Karakteristike uspona: srednje težak uspon; vrijeme uspona i silaska: oko 6 sati (ukupno oba smjera); visinska razlika između polazne i ciljne točke: oko 300 m; dužina hoda: oko 14 km.
​Informacije: PD Vjeverica, Kotor

Ledenice - usponi (1)
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Risan 147-3-4, tiskana 1979. godine, prema stanju iz 1972. godine

Ledenice - usponi (1)
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Nikšić 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine

Velji vrh
Autor: Dušan Stevović (Panoramio)

Pogled s Veljeg vrha (1277 m) na Dragaljsko polje
Autor: Radović Blagota (Panoramio)

---

​(2) Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m)

Opis: Istočno od Ledenica, između obronaka Orjena i Lovćena te Cuca i Boke kotorske nalazi se vrlo krševito i slabo posjećeno planinsko područje Risansko-peraških brda i Kotorskih strana. U neposrednoj blizini Ledenica uzdižu se tri vrha pod zajedničkim nazivom Ledenice. To su Goli vrh (1277 m), Velji vrh (1284 m) i Buzina (1311 m). Tijekom uspona moguće je vidjeti stare austrougarske putove i tvrđave. ​​

Ledenice - usponi (2)
Detalj topografske karte, 1:50.000, sekcija Nikšić 626-3, tiskana 1984. godine, prema stanju iz 1983. godine

Ledenice i Velji vrh u Risansko-peraškim brdima
Panoramski prikaz (Google Earth)

---

---

(3) Grkavac - Ledenice - Vranovo brdo (743 m) s tvrđavom Sveti Andrija - Oravac (D. Orahovac)

Karakteristike staze: dužina 17 km (+10 ako se nastavlja pješice sve do Kotora).

Pogled s Veljeg vrha (1277 m) u smjeru Ledenica
Ledenice desno u dubini. Iznad Ledenica skupina vrhova Goli vrh - Velji vrh - Buzina te na horizontu vrhovi Lovćena
Autor: Radović Blagota (Panoramio)

Oko Dragaljskog polja

Dragaljsko polje

Dragaljsko polje, Dragalj polje odn. Dvrsno polje je malo krško polje  u jugozapadnom  dijelu Crne Gore, na području općine Kotor, u porječju Bokokotorskog zaljeva i istočno od planine Orjen, na nadmorskoj visini od 600 do 700 metara. Čitavo polje je okruženo i zaštićeno visokim brdima, obroncima orjenskih i lovćenskih planina. Polje je izduženo po pravcu sjever-jug, dužine oko 5,5 km, te ši­rine od 2,2 km. Ime je dobilo po naselju Dragalj. U vrijeme posljednje glacijacije, polje je bilo prekriveno ledenjakom koji je silazio s Orjena, a nakon njegovog povlačenja zasuto je fluvioglacijalnim materijalom. Na dnu je slabo plodno zemljište, pa je polje nepovoljno za obradu i poljoprivredu. [1]

Geološka struktura polja 
Sliv ovog polja grade mezozojski karbonatni sedimenti među koji­ma prevladavaju vapnenci. Istog sastava je i osnovno gorje polja. Osnovno gorje polja tvore limnoglacijalni i fluvioglacijalni se­dimenti: šljunci, pješčenjaci i gline. Debljina ovih sedimenata do danas nije utvrđena ali teško da prelazi 50 m. Za nastanak ovog polja od posebnog znača­ja je reverzni (okrenuti) rasjed - ljuska (srp., kraljušt), njegovim jugozapadnim rubom, kao i sustav rasjeda koji je približno paralelan s ovim reverznim. Pored ovih, od značaja za evoluciju ovog polja je ubiranje tj., antiklinalna struktura sa njegove istočne tj., jugoistočne strane. Osnovno gorje današnjeg polja je spušteno zahvaljujući spomenutom reverznom rasjedu i rasjedima koji su okomiti na os antiklinale koja ide njegovim istočnim rubom. Današnji oblik tog polja modelirale su površinske sile tj. krška, riječna i ledenjačka erozija. ​[2]

[1] Wikipedija - Dragaljsko polje
[2] Tektonika karstnih polja Crne Gore, Dr Vasilje Radulović, dipt ing geol.

Dragaljsko polje
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Nikšić 626, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine

Dragaljsko polje
Izvor: Wikpedija

Zračni snimak Grahovskog i Dragaljskog polja
Autor: Pavle Cikovac, Izvor: Wikipedija

Priče iz kraja -- Dragalj polje ispod Orijena
Datum objave: 17.7.2013. Postavio: Duklja - Zeta - Crna Gora
Opis: U zaleđu Boke, na pola puta između Risna i Grahova leži Dragalj polje i, na njegovom obodu, Donje i Gornje Krivošije. Iako su Krivošije mjesto sa najobimnijim padavinama u Evropi, ovo je potpuno bezvodan predio. Ekipa Satelitskog programa RTCG boravila je u Krivošijama. Videćete zanimljivu priču o ljudima iz tog mjesta, teškim izazovima i surovim iskušenjima kojima su odoljevali. Autorka: Dragana Kršenković Brković. Snimatelj: Momčilo Šuškavčević

Dragalj
KOORDINATE: 42.62, 18.672833; Nadmorska visina: -; Broj stanovnika: 32 (2003.); Wikipedija - Dragalj

​Dragalj je naselje u općini Kotor, najveće krivošijsko selo koje čini nekoliko razdvojenih skupina kuća. Smjestilo se u neplodnom krševitom polju Dragaljskom polju (polje Dvrsno) u Donjim Krivošijama, kroz koje prolazi cesta Risan - Grahovo - Nikšić.
Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 257 stanovnika (1948. god.), 258 (1953.), 203 (1961.), 136 (1971.), 96 (1981.), 36 (1991. ) , 32 stanovnika, od kojih 31 Srbin i 1 Crnogorac (2003. godina).

​Baština: 

• Crkva Pokrova Bogorodice, punogi mena hram Pokrova presvete Bogorodice (1867.): Nalazi se uz cestu Nikšić - Grahovo - Risan, u sredini Dragaljskog polja.

Tekst o crkvi prenesen je iz djela: Katarina Nikolić, Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)

Crkva Pokrova Bogorodice nalazi se neposredno uz ovaj put, u blizini nekoliko razdvojenih skupina kuća koje čine selo Dragalj. Oko crkve je lokalno groblje, ograđeno niskim kamenim zidom. Kako navodi Sava Nakićenović, crkva je podignuta 1867. godine od državne pomoći austro-ugarske monarhije. Po kazivanju meštana, projekat za crkvu je izrađen u Beču, istovremeno sa projektom za crkvu na Brajićima, od strane za sada nepoznatog arhitekte. Nisu pronađeni pisani podaci da je na ovom mestu ranije postojala crkva, što se ne može utvrditi ni na osnovu analize arhitekture crkve, a meštani kažu da je bila „samo jedna stara crkva-pletara’’.
Na dva veća zvona zvonika nalazi se natpis iz koga se vidi da su bila izlivena 1927. godine. Ovaj podatak ukazuje da je te godine mogla da bude izvedena manja obnova crkve i da su tom prilikom ova zvona zamenila stara, ili nedostajuća zvona. 
Crkva Pokrova Bogorodice je jednobrodna crkva sa apsidom na istočnoj i visokim zvonikom na preslicu sa tri zvona na zapadnoj strani. Nad ravnom, drvenom tavanicom diže se dvovodni krov koji je, kao i krov nad apsidom, pokriven bakarnim limom. Zidovi crkve su ravni, prekinuti sa po tri ritmično postavljena prozora na bočnim (severnoj i južnoj) fasadama. Prozori su pravougaoni, polukružno završeni. Kosi završetak zapadne fasade ukrašen je profilisanim vencem, ispod koga se nalazi niz slepih neostilskih arkadica, pravougaonog oblika.
Iznad portala je jednostavna rozeta. Uglovi građevine su ojačani. Crkva je zidana lokalnim, svetlo sivim kamenom, pritesanim kamenim blokovima, dok je zapadna fasada rađena krupnijim kamenom nešto finije obrade. Na fasadama i u unutrašnjosti crkve ne uočavaju se faze gradnje, što ukazuje da je crkva podignuta u jednom dahu.
U unutrašnjosti, crkva je prostrana, osvetljena je sa po tri velika, lučno završena prozora na bočnim zidovima, od kojih je srednji prozor na severnoj strani veći, a ostali iste veličine, uključujući i prozor na apsidi. Na južnom zidu nalazi se bočni portal ukrašen profilisanim okvirom, iste profilacije kao i portal na zapadnoj fasadi i rozeta. Uz zapadni zid, čitavom širinom crkve pruža se hor, oslonjen na četiri stuba. Prostor ispod hora je podeljen na nekoliko manjih prostora, među kojima je i prostor za horsko stepenište.
Oltarski prostor je odvojen od naosa drvenim ikonostasom i naglašen denivelacijom u podu od tri stepenika. Pod je popločan pločama od lokalnog, sivog kamena. Ikonostas je novije izrade, a o starom ikonostasu nisu pronađeni podaci, osim da ga je oslikao slikar Cukarije iz Zadra. Na zatečenom ikonostasu, pored novijih ikona, u gornjem redu iznad dveri, nalazi se 6 ikona (među kojima je i ikona Pokrova Bogorodice) koje bi po stilu i na osnovu datovanja u kraj XIX ili početak XX veka, mogle pripadati starijem, originalnom ikonostasu slikara Cukarija. 
U zemljotresu 1979. godine crkva nije vidno stradala, a seljani Dragalja su zajedničkim sredstvima izveli radove na zaštiti crkve od vlage i zamene krovnog pokrivača. Crkva pokrova Bogorodice svojom visinom i vitkim linijama odaje sklad i proporcije građevine druge polovine XIX veka. Njena ujednačena, neostilska arhitektura, vrlo precizne dimenzije i tehnika zidanja razlikuju je od arhitekture ostalih seoskih krivošijskih crkava. ​

Dragalj, crkva Pokrova Bogorodice
U pozadini vrhovi Orjena

U sklopu posjeta pokrajini Dalmaciji, austrougarski car Franjo Josip I. boravio je u Kotoru tri dana od 2. svibnja 1875. godine, a u Boki, uključujući Budvu i Paštroviće, do 9. svibnja...
Osim Kotora, car je posjetio i obližnje općine Muo, Prčanj, Perast, Dobrotu, Risan, Herceg Novi i Grbalj. I u Grblju je bio vrlo svečano dočekan, posjetio je općinski dom, a na putu prema Kotoru, skoro sve do grada, Grbljani su ga  uz put pozdravljali odjeveni u narodne nošnje. Car je bio i u Castel Lastvi (Petrovac), kao i u mnogobrojnim okolnim utvrđenjima sve do granica s Crnom Gorom i Turskom. Na konju je jahao i po 13 sati. Putovao je još i jahtama Fantasija i Miramar. Prigodom posjeta Krivošijama 7. svibnja stanovnici su se ponudili da mu oni budu straža i pratnja, što je car i prihvatio. Takva njegova odluka bila je riskantna i s negodovanjem je bila primljena u Beču zbog prethodnog ustanka 1869. godine, kada je Austrija donijela odluku o novačenju stanovnika ovih predjela zadirući i poništavajući tako privilegije ustanika o služenju vojske izvan vlastitih granica. Krivošijani su dočekali cara pod oružjem, pozdravljali ga plotunima iz pušaka, a zatim je govorio knez Ćato Samardžić. On je poslao i brzojav carici Elizabeti (Sissi) da je car stigao u Krivošije i da su mu Krivošijani čuvari. Brzojav su potpisala 24 krivošijska glavara. Carica je knezu brzojavno zahvalila. Put do crkve Pokrova Bogorodice na Dragalju, koju je car tom prigodom posjetio, bio je zastrt strukama (vuneni prekrivač za tijelo). S obje strane zastrtog puta stajale su djevojke s gorskim cvijećem (Ignjatije Zloković, Ibidem, str. 194.). Na Dragaljskoj ravnici njegovo veličanstvo je pozdravio jedan starac od 80 godina ovim riječima: „S današnjim danom iziđe naše sunce. Mi ljubimo zemlju na kojoj Tvoje veličanstvo hoda, zemlju koju cijenimo kao svetu.“ U ime cara odgovorio je barun Gabrijel Rodić: „Njegovo je veličanstvo oprostilo časovite zablude prošlosti i da očituje nadu da će oni ubuduće ostati vjerni, odani i privrženi podanici, pamteći današnja uvjeravanja.“ (Povjestni dnevnik. Ibidem, str. 265. – 266.). Pobuna u Boki predstavljala je pokušaj obrane privilegija. Bila je legitimni prosvjed i demonstracija nezadovoljstva. Zacara su to bile „časovite zablude prošlosti“ i sasvim je mirno prihvatio ponudu da mu upravo ti pobunjenici budu pratnja i zaštita. U ovoj gesti dolazi u prvi plan hrabrost cara, a možda još i više etika njegovih podanika. Godine 1869. nije bila pobuna protiv cara i države, već obrana principijelnosti. Iste one puške koje su tu principijelnost branile sada brane i čuvaju monarha, čija je vlada ili on, svejedno, pokušala oduzeti privilegije. Carska se ne poriče, to je bio princip. U ljudskoj je naravi da se čovjek teško privilegija odriče.

Izvor: BokaNews, Zaboravljena stranica bokeljske povijesti, 14.1.2017. 

Izvori ...

Vijesti, članci, tekstovi

Otkrijte crkvu i vidikovac, RTCG, 10.9.2017.
​Od najpoznatijeg mjesta u Evropi ostale samo ruševine. DAN, 26.3.2017.
Krivošije zarobljene u bespuću; Politika, 17.2.2008.
ČOLPA, Marija; Bogu iza nogu, članak, Monitor online, 22.10.2010.

Literatura i drugi izvori

ĆOSOVIĆ, Stevo; Slavno doba Hercegovine: spomen-knjiga o Hercegovačkom ustanku 1875-1878; Svet knjige, 2005.
ĐORĐEVIĆ, Vladan; Crna Gora i Austrija 1814.-1894.; Beograd, 1924.
GRGUREVIĆ, Tomislav; Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869. godine; Montenegrina - Feljton iz lista Republika, objavljen krajem 2007.
KARADŽIĆ, ​Vuk Stefanović; Crna Gora i Boka kotorska; izdanje Beograd, 1922 (OTVORI)
KARADŽIĆ, Vuk Stefanović; Boka Kotorska; Izvor: Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona u Beču; u štampariji jermenskoga manastira, 1849.
KOSTIĆ, Lazo M; Stogodišnjica I [i.e. prvog] Krivošijskog ustanka, 1869-1969: istorijska i pravna rasprava; Iskra, 1970.
KOSTIĆ, Lazo M.; O srpskom karakteru Boke Kotorske; Sfairos, 1961.
LUKOVIĆ, Niko; Boka Kotorska: kulturno-istoriski vođ; Narodna knjiga, 1951.
MIJUŠKOVIĆ, Slavko; Ustanak u Boki Kotorskoj 1869; Centar za kulturu, 1970.
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (I deo)
NIKOLIĆ, Katarina; Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica (II deo)
RADOJIČIĆ, Branko; Krivošije i Grahovo - novi putevi za nove šanse razvoja
RADOJIČIĆ, Lazar B.; Krivošije i Krivošijani: Njihova buna, borba i rat za oslobođenje 1869 god. u borbi protiv Austro-mađarskog carstva; Slobodna misao, Nikšić, 1934.
RADOJIČIĆ, Dragana; Između kultura Istoka i Zapada: severozapadna Boka kotorska; Etnografski institut SANU, 2006.
VOJNOISTORIJSKI INSTITUT; Vojno-istoriski glasnik, 14; Vojnoistorijski institut, Beograd, 1963.
VUČETIĆ, Stevan J.;. Građanski rat u Crnoj Gori, 1941-1945; Crnogorski prosvetni klub, 1947.

Korisne poveznice

-