|
|
|
Krajina (Krajë)
Područje: Planine primorske i središnje Crne Gore
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Katunska kraška zaravan
Obližnje planine: Rumija, Taraboš / Tarabosh
Države: Crna Gora, Albanija
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Katunska kraška zaravan
Obližnje planine: Rumija, Taraboš / Tarabosh
Države: Crna Gora, Albanija
|
Rumija
Na grebenu Rumije, pogled od istoimenog najvišeg vrha (1594 m) prema jugoistoku. |
|
Krajina
Pogled s brda Gradišta (između Murića i Livara) na obalu Skadarskog jezera u Krajini, kraju koji se pruža sjeveroistočnim padinama Rumije. Najveći otok na fotografiji (lijevo) je Moračnik. Podno brda je duboka uvala Mačiluka. Na horizontu se ocrtavaju najjužnije planine Prokletija u Albaniji. |
| Položaj i zemljopisne karakteristike |
|
Krajina odn. Skadarska krajina (alb., Kraja, Krajë, Kranjë)
Krajina je regija koja se proteže jugozapadnom obalom Skadarskog jezera i sjeveroistočnim obroncima planine Rumije te između Crmnice na sjeverozapadu (od Selačke stubice) te regije i općine Ana Malit na jugoistoku, u Skadarskom distriktu u Albaniji:
- u Crnoj Gori se prostire od Šestana do sela Ckla uz crnogorsko-albansku granicu. Šestani su krajinska pod-regija koja se smatra dijelom Krajine. Najveće naselje na crnogorskom području je Ostros (230 stanovnika 2003. godine) - u Albaniji Krajina obuhvaća uzak pojas od obale Skadarskog jezera i sjeveroistočnih obronaka brda Taraboš, sve do rijeke Bojane, s najvećim selom Zogaj, na obali jezera. Šestani se smatraju djelom Krajine, u njezinom širem smislu. Mnogi su autori kroz povijest, a također i razne administrativne podjele, uzimajući u obzir konfiguraciju terena na obalama Skadarskog jezera ili etnološko-kulturne karakteristike stanovništva, područje Skadarske Krajine određivali na slijedeći način:
Povijest i naziv
Krajina se prvi puta spominje u „Ljetopisu Popa Dukljanina“, kao Craini, kraj gdje se nalazio dvor dukljanskog kneza Vladimira, kao i manastir Bogorodica Krajinska (Prečista Krajinska). B. Stojović (2011.) definira Krajinu kao teritorijalnu zajednicu mnoštva bratstava, na sjevernoj padini Rumije, čiji naziv potječe od geografskog položaja: krajnja, zadnja, posljednja, na kraju određenog prostora.
Zalazak sunca nad Krajinom
Pogled iz smjera Ostrosa
Stanovništvo
Danas u Krajini, koja se gotovo u potpunosti administrativno nalazi u općini Bar, u više sela živi vjerski i nacionalno heterogeno stanovništvo (Albanci, Crnogorci). Kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, tisuće stanovnika Krajine iselilo se u druge države Erope i SAD. Procjenjuje se kako je danas u Krajini ostalo oko 2-3.000 stanovnika, većinski albanskog. Prema vjerskoj pripadnosti ovdje živi mješavina stanovnika islamske i kršćanske (pravoslavni i katolici) vjeroispovijesti.
U jugoistočnom dijelu Zadra (Hrvatska) nalazi se naselje Arbanasi, naseljeno početkom 18. stoljeća inicijativom barskog i zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića doseljavanjem doseljenika (Arbanasi-Šestana) iz područja Skadarske Krajine u tri doseobe (1726., 1727. i 1733.). Arbanasi su sačuvali autohtoni Arbanaski-šestanski jezik (mješavina geg narječja, talijanskog i hrvatskog). Naselja
Naselja (sela i zaseoci) Šestana-Krajine su:
Šestani
Krajina (u užem smislu)
|
ŠTO VIDJETI I POSJETITI Planine: Rumija, Taraboš Skadarsko jezero i Nacionalni park Manastiri na otocima Sela u Krajini, gdje domaćini rade poznati kozji i kravlji sir, med i druge organske proizvode Manifestacija Krajinska koštanijada (alb., Festa e gështenjave) u Ostrosu u studenom/novembru Malo poznati ledeni bunari u Ostrosu, koji su 2016. godine dobili prvu nagradu na natječaju TO Bar „Otkrijmo nepoznato". Vožnja duž Skadarskog jezera cestom od Virpazara do prijevoja Štegvaš (alb., Shtegu y Vashes), s pogledma na obalu Krajine, Skadarsko jezero i albansko-crnogorske planine Panoramska cesta, s uređenim vidikovcima, koja ide iz Virpazara, preko planina do Bara. Pogledi na Skadarsko jezero, Crmnicu, Jadransko more i obalu. Gastronomija: Ribe šaran i ukljeva Vožnja Krajinom, od Virpazara do Ostrosa
Reportaža RTCG o svakodnevnom životu u Krajini
''Kraja buzë liqenit'' - Reportaszh
Reportaža o Krajini, na albanskom jeziku Proizvodnja: e produksion Iz prošlosti
1.8.1902. Zbog neodgovarajućeg poslovnog odnosa firme Anglomontenegrin, koja je od crnogorske vlade dobila koncesiju za plovidbu Skadarskim jezerom, Glavna uprava pošta i telegrafa Crne Gore uvela je redovni prijevoz pošte i putnika po Skadarskom jezeru vlastitim parobrodom "Lastavica". Parobrod je prometovao svakog dana između Rijeke Crnojevića, Virpazara i Plavnice i bio u vezi s omnibusom Cetinje-Rijeka Crnojevića i diližansom Bar-Virpazar. IZVOR: RTCG |
Karta Krajine - I.
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Karta Krajine - II.
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Karta Krajine - III.
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Karta Krajine - IV.
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
Detalj topografske karte, 1:100.000, sekcija Titograd 677, tiskana 1986. godine, prema stanju iz 1985. godine
| Skadarsko jezero |
|
Zemljopisne karakteristike
Skadarsko jezero se nalazi na granici između Crne Gore i Albanije. Crnoj Gori pripadaju dvije trećine jezera dok je jedna trećina na teritoriju Republike Albanije. Jezero se smjestilo u zetsko-skadarskoj kotlini, zadržavajući s rijekom Bojanom kontakt s Jadranskim morem, od kojeg ga je u dalekoj geološkoj prošlosti odvojio lanac visokih planina. S površinom od 370 do 530 km², ovisno o vodostaju, najprostranije je jezero na Balkanskom poluotoku. Skadarsko jezero je oko 43 km dugačko i oko 14 km široko u srednjem dijelu. Kod srednjih vodostaja je duboko u prosjeku oko 6 m, ali ima "oka" dubokih i preko 60 m (Raduš). Ukupni volumen Skadarskog jezera varira od 1,76 km3 pri najnižem vodostaju, do 4,06 km3 kod najviših vodostaja. Skadarsko jezero prostorno prepoznatljivu i najveću cjelinu čine podrčja: Veliko blato, najveće površine, Malo blato, Vučko blato, s plitkim vodama zaplavljenog arhipelaga i potopljena dolina Rijeke Crnojevića. Iznad ovog kontinuiteta, nalazi se i izdvojeni bazen Gornjeg malog blata, na sjeveru od sinklinalnog pravca (sinklinala je geološki nabor koji u jezgri ima najmlađe slojeve). Poplavljena dolina Rijeke Crnojevića ima estuarijsko ušće (točnije limansko - ono nastaje na obalama kod kojih nije izraženo djelovanje plime i oseke, pa je tijek rijeke blokiran sedimentima. Inače estuarij po nastanku može biti morski - kada sedimete donosi morska struja, ili riječni - kada sedimente donosi veća rijeka), širine 1 km i dužine 12 km. Ukupna količina vode Jezera izmijeni se dva do tri puta tokom godine. Skadarsko jezero je kriptodepresija (kriptodepresija je udubljenje ispunjeno vodom čija površina je iznad morske razine, a dno ispod morske razine) s oko 30-ak sublakustričnih izvora, takozvanih "oka", od kojih je najdublje Raduš (60 m). [7]
Karuč
Naselje se smjestilo uz estuarij Rijeke Crnojevića, koja utječe u Skadarsko jezero (u pozadini). Na horizontu se uzdiže masiv planine Rumije Autor fotografije: Martin Lopaka (Wikipedija) |
Skadarsko jezero je krško jezero Krška jezera nastala su u krškim vrtačama, uvalama i poljima. Tako je i Skadarsko jezero nastalo potapanjem velikog krškog polja. Kudravi pelikan Zahvaljujući prvenstveno očuvanju ekosustava i zbog nepristupačnosti nekih djelova jezera, naročito uz njegovu sjevernu močvarnu obalu, Skadarsko jezero je ptičji raj čak brojne vrste ptica, od kojih su mnoge u najvećem dijelu svojeg areala, prorijeđene i ugrožene. U Europi rijedak kudravi pelikan (Pelecanus crispus) postao je zaštitni znak jezera i nacionalnog parka. Identifikacijska karta Nacionalnog parka "Skadarsko jezero" (C. Gora)
Status: Nacionalni park od 1983.godine. IBA status (Područje od međunarodnog značaja za boravak ptica) od 1989.godine, a od 1995. godine upisano je na Svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja - Ramsar lista. Teritorija općina: Podgorica, Bar i Cetinje Sjedište uprave: Vranjina Površina: 40.000 ha Površina Jezera: uz ljetnu razinu vode: 370 km2; uz razinu vode zimi: 540 km2; površina pri prosječnoj razini vode - 475 km2 Dužina obale: 168 km; 110,5 km u Crnoj Gori i 57,5 km u Albaniji Nadmorska visina: 5 m n.v. Dubina: Prosječna dubina je 5-6 m / maksimalna 8,3 m Položaj: Jugoistok Zetsko-skadarske kotline Klima: Submediteranska, s blagim i kišnim zimama (najniža mjesečna prosječna temperatura vode u siječnju/januaru je 7,3°C). Ljeta su sušna i vruća s maksimalnom temperaturom zraka iznad 40°C i temperaturom vode iznad 27°C. Prosječna temperatura zraka je 14,9°C. Posebne zone zaštite (specijalni rezervati prirode): Pančeva oka, Crni žar i Manastirska tapija Posebnost Nacionalnog parka: Vlažna (močvarna) staništa Gorice Uz samu obalu Skadarskog jezera nalazi se oko 50 malih otoka, koje lokalno stanovništvo naziva gorice. Na čak 20 od tih otočića izgrađene su crkve i manastirski kompleksi, zbog čega ovo područje vrlo često nazivaju "Zetskom Svetom gorom". |
|
Biljni i životinjski svijet
Skadarsko jezero koje ima specifične limnološke karakteristike (limnologija, znanost o jezerima i slatkim vodama stajaćicama), obiježava izuzetno bogastvo ornitofaune (ptice na nekom području) i ihtiofaune (riblji svijet) te bujna vegetacija močvarnog tipa. Predstavlja jedan od najzanimljivijih biotopa ovog područja.
Flora i vegetacija
Ekosustav Skadarskog jezera je izuzetno složen, submediteranskog tipa, s dominacijom slatkovodnih i močvarnih biotopa naročito uz sjevernu obalu, ali i s nazočnošću šumošikara, gariga i kamenjara na južnim krškim padinama, što ukazuje na florističku i vegetacijsku raznovrsnost i bogastvo. Najznačajnija staništa Skadarskog jezera su močvarna staništa, koja po svjetskim standardima spadaju u najugroženije habitate, a istvremeno su to i tzv. »hot spots« točke s velikim biodiverzitetom.
Fauna
Faunu Skadarskog jezera obilježava bogatstvo životinjskih vrsta od kojih su posebno značajne rijetke, reliktne i endemske vrste.
|
Skadarsko jezero - emisija Karavan Milorada Kovačevića
Montenegro Wild Beauty - Skadarsko jezero
Čovjek i voda (na Skadarskom jezeru 1954. godine)
Proizvodnja: TV Titograd, RTCG, TV Arhiv |
|
Baština
Mnogobrojni kulturno-povijesni spomenici, arheološka nalazišta, srednjovjekovni manastirski kompleksi i utvrđenja, govore da je ovo područje od davnina bilo značajno kulturno središte.
Od mnoštva arheoloških lokaliteta u priobalju Jezera, dosadašnja iskopavanja svode se na par nalazišta iz ilirsko-helenističkog i rimskog perioda, i nekoliko djelomičnih istraživanja srednjovjekovne sakralne arhitekture. Najznačajniju i najreprezentativniju kulturno-povijesnu vrijednost unutar područja Nacionalnog parka imaju manastiri iz 14. i 15. stoljeća iz doba vladavine Balšića i Crnojevića te fortifikacijski kompleksi iz razdoblja osmanske dominacije. Značajni dio baštine Skadarskog jezera čine i pokretna kulturna dobara - arheološki nalazi, manuskripti, ikone u stalnim muzejskim postavkama, kao i raznovrsni upotrebni predmeti tradicionalnog stvaralaštva u posjedu lokalnog stanovništva. [8] Izuzetne oblike kulturnog nasljeđa čini tradicijsko narodno graditeljstvo i stare rurale cjeline - stara naseljena ili nenaseljena i danas često zapuštena ribarska naselja, smještena na samoj obali jezera: Poseljani, Karuč, Krnjice, Raduš i dr., u kojima se nekada stanovalo te živjelo od ribarenja. Također su vrijedni pojedinačni primjeri ribarskih i stambenih objekata, kamenih mostova i mlinova. [7] |
RTCG, emisija TV Arhiv: Sudbine - Živjeti pored Skadarskog jezera
Proizvodnja: TV Titograd 1974. Urednik emisije Radivoje Rabrenović. |
|
Šestani (ćir., Шестани; alb., Shestan)
Šestani su teritorijalna, prvobitno i krvna zajednica, smještena između Crmnice i Krajine. Istočno od Šetana je "prava" Krajina, Krajina u užem smislu (Kranjë), prema jugu se Šestani dijelom preklapaju s područjem Mrkojevića, na jugozapadu je područje Bara, a na sjeveru i sjeverozapadu crnogorska regija Crmnica. Šestani obuhvaćaju 20-ak sela na planinskom platou nad Skadarskim jezerom i na terasastim padinama planine Rumije, i smatraju se djelom Krajine, u njezinom širem smislu.
Šestani su bili pleme u Barskoj nahiji, albansko pleme koje je u vrijeme otomanske vladavine, prema predaji, doselilo iz Škrelja (alb., Shkrel; u današnjoj sjevernoj Albaniji, sjeverostočno od grada Skadra) i naselilo sela Šestani, Livari i Briska (danas Gornja Briska i Donja Briska). Iz ovih su sela Šestani pomalo naseljavali naselja u okolini Ulcinja. Predaja dalje kaže kako su pleme i regija tako nazvani po njihovom rodonačelniku koji je doselio iz Škrelja, koji je ovdje izrodio šest sinova po imenima: Luka, Deda, Nika, Đura, Leka i Dreka. Prema povijesni izvorima, Šestani su se dijelili u dva dijela. Tako su godine 1876. Gornji Šestani obuhvaćali sela Lukići (Lukaj), Dedići (Dedaj), Marvučići (Rud), Gurza (Gurrëzë) i Barlovići (Bardhaj), dok su Donji Šestani obuhvaćali sela Ðuravci (Gjuraç), Karanikići (Nrekaj, Nenmal), Dračevica (Pecaj), Marstijepovići (Bujgër) i Vučedabići (Uçdabaj). Godine 1857, u Šestanima je živjelo 579 osoba. Šestani su mala planinska zaravan koja se terasasto spušta prema Skadarskom jezeru, gde su, po obodima malih kraških polja, smeštena sela i zaseoci (mahale) albanskog bratstva Šestana: Gurza, Lukići, Dedići, Karanikići, Seoca, Dračevica i drugi. |
Okrug antivarski ne obuhvata celu mitropoliju, jer Kraja, gde su parohije Šestani i Livari — pripada u Skadarski okrug. Šestana ima donjih i gornjih. U gornjem su sela: Gurca, Lukić , Dedaj i Barda; u donjem opet: Gjuvace, Karolaj, Marnikaj, Bjugeri. Šestani su na crnogorskoj granici; stanovnici ne plaćaju nikakav danak. Njih bijaše 1857 god. 579 duša. Osim ovih katolika imade još na 300 arnauta istočnoga zakona. Pričaju, kad je jedan od prvih šestanaca hteo uzeti za ženu nekakvu hrišćanku istočnoga zakona, ova nije pristala pre, no što se ovaj obećao primiti njenu veru što je i učinio. Ovo pričanje nije bez osnova, jer severno od ... IZVORI:
Wikipedija - Krajina Toponimi u barskoj opštini, Borislav Stojović, Matica crnogorska, proljeće 2011. (PDF) A. Jovićević, Crnogorsko primorje i Krajina, Naselja i poreklo stanovništva, Knj. 11, Beograd 1922. (PDF) Andrija Jovićević, Zeta i Lješkopolje, Skadarsko jezero. CID, Podgorica, 1999. Nikola Damjanović, Virpazar, Bar, Ulcinj. Obod, Cetinje, 1974. Đoko M. Dabović, Pleme Šestani: istorijsko-etnografska studija. Udruženje građana "Šestani". 2006. Gjokë Dabaj, Shestani: Studim filologjik gjithëpërfshirës, Vëllimi 1 (Shestani: Comprehensive philological studies, Volume 1); Ada; Shoqata per kulturë "Gjon Buzuku"; Tiranë, Ulqin; Prishtinë, 2004. J.G. Han, Putovanje kroz poreciny Drina i Vardara ... [et al.], preveo s nemačkog Mihailo Nik. Ilić, Drzhavna štamparija, 1876. Tekst knjige na internetu - OTVORI |
|
Arbanasi IZVOR: Wikipedija - Arbanasi Podrijetlo i prve dvije seobe Zadarski Arbanasi doselili su se iz svog zavičaja Skadarske Krajine (alb., Krajë), u grad Zadar 1726. godine, kada je nastalo današnje istoimeno naselje. Iako se zasluga za doseljenje Arbanasa u Zadar danas uglavnom pripisuje tadašnjem zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću, njihovo doseljavanje uvelike je planirala i pomagala Mletačka Republika s namjerom oživljavanja Dalmacije, posebice opustošenog zadarskog zaleđa. Prema predaji Arbanasi potječu iz regije Šestana i to iz tri različita sela: Šestani (alb., Shestan), Briska (Brisk) i Livari (Ljare)/Dobreci i Podi (Pod). Prvi sačuvani zapis o seobi arbanaških obitelji s ukupno 56 osoba, koje su izbjegle pred Turcima, nastao je dana 23.3.1726. godine. Prva skupina izbjeglica stigla je u Kaštel Lastvu (današnji Petrovac na Moru), pa potom prebačena u Kaštel Novi (današnji Herceg Novi). Pored njih, svoj zavičaj napustilo je još 28 obitelji koje je u zbijegu spriječilo nevrijeme, no i one su desetak dana kasnije uspješno prebačene u Kaštel Novi. Pretpostavlja se da su prva i druga skupina Arbanasa stigle u Zadar od 10.-31.5.1726. godine. Prvu seobu Arbanasa u Zadar predvodila su dva brata Petani. Treća seoba U međuvremenu u Zadar pristižu manje skupine novih doseljenika, koje se počinju nazivati po zanimanju njihovog starješine (kotlari), pa tako nastaje i prezime Kotlar. Treća velika seoba uslijedila je sedam godina kasnije 1733. godine, a glavni organizator zbijega ponovno je nadbiskup Vicko Zmajević. Skupina Arbanasa napustila je svoj zavičaj i preko Kotora, kopnom ili morem, stigla do današnjeg Herceg Novog. Tu su se privremeno nastanili dok ih mletački providur nije otpremio u Zadar. Isprava od 11.3.1735. govori o 199 «duša». Mletačka Republika primila ih je pod svoje okrilje i nastanila ih u predgrađu Zadra. Nadbiskup Vicko Zmajević o svom trošku gradi i crkvu Gospe Loretske - Zonja Jon kako je zovu, koja je arbanaška nebeska zaštitnica. Don Mijo Ćurković, župnik u Diklu, u brošuri tiskanoj 1922. godine piše: »Po nekim znakovima, treba držati da nijesu živjeli pri morskom kraju, jer ni dandanas, iako ih more oplakuje sa svih strana, nemaju riječi da označe arbanaškim jezikom ma kakovu ribu. Sve je hrvatski: manula, špar, glavoč, agač, tunjevina ... Dakle, došli su iz slatkovodnog podneblja, u kraj koji je obilovao vrsnim ribarima. Po predaji, uzrok seljenja bio je taj što bi Turci bili oskrvnuli kršćanskih djevojaka, a Arbanasi da se osvete ovom obeščašćenju, bili bi ih poklali noću, zapalili im sela, te pred strahom novoga, a i gorega zla, pobjegli iz svoje postojbine.« Do velikog iseljavanja Arbanasa došlo je u vrijeme talijanske okupacije Zadra između dvaju svjetskih ratova: do 1944. nakon koje je uslijeio novi val iseljavanja (optanti). Arbanaški jezik Govor u zadarskim Arbanasima arhaična je mješavina nastala pri susretu uglavnom gegskog albanskog narječja s jezicima nove domovine. Listajući Rječnik govora zadarskih Arbanasa dr. Krune Krstića nailazi se na riječi različitog podrijetla. Imamo tako turski adet (običaj), aferim (živ bio!), caush (glasnik čauš), coshe (kut), dimie (dimije), fishek (fišek), gajtan (pletena vrpca), gjuvegi (mladenac). Romanske su riječi: brushki (četka), buculaj (slatki kolač), but (bačva), butig (dućan), butir (maslac), carz (vunena suknja), cat (vrsta dinje), cerod (voštano platno), cimatorje (groblje), cakull (brbljanje, "ćakula"), damizhon (pletenka, "demižon"), denjat (udostojiti se), deshperat (očajavati), dizhgrocje (nesreća), dogan (carinarnica), dret (ravno), duzin (tuce, "duzina"), faculet (rubac), fang (mulj), fashat (poviti), forc (snaga), fortun (nevrijeme, "fortunal"), fregat (ribati), fumat (pušiti), fundac (talog kave), gabju (krletka), garbu (ugljen), gorn (oluk) itd. Kao primjer posuđivanja iz hrvatskog jezika navodi se: brutulic (kosirić za branje), bunor (bunar), corët (slijep), did (djed), dimnjok (dimnjak), ditel (djetelina), divlo (divlji), dobi (dobitak), dumboko (dubok), gaxua (kazati), gerc (grè), gerzat (ugristi), grabi (otimačina), gusël (gusle). »Arbanasi govore i hrvatski«, piše don Mijo Ćurković, »istom onom lakoćom kao i arbanaški, ali ga ne govore pravilno. Imade ih i koji znadu i talijanski, a težaci ga razumiju, ali ga ne umiju govoriti. Arbanasi su rimokatoličke vjere i tvrdi katolici. Nije se nigda čulo da je u Varoši bilo inovjeraca, nit da se je koja djevojka udala za inovjerca. Arbanas ne znade nego za arbanašku narodnost. On je po vjeri katolik, a po narodnosti Arbanas«. Prilike su se danas jako promijenile. Arbanasi su danas po narodnosti Hrvati (ima ih i Talijana koji su uglavnom odselili u Italiju), i uvelike pridonose hrvatskoj kulturi pišući stručna i književna djela na hrvatskom jeziku. Književno djelo 'Nita', djelo Arbanasa Josipa Relje, zajednički je interes Arbanasa i drugih Albanaca. Djelo je dio današnje školske lektire u zemljama gdje žive Albanci, na Kosovu, Albaniji i Makedoniji. |
Poznati Arbanasi
|
|
Bapsulj, Bapsula (alb., Babsul)
Bes (alb., Besa, Besë) Obitelji u ovome selu su: Adaj (Adović), Hasanaj (Hasanović), Hoxhaj (Hodžić), Velaj (Velović), Xhaferaj (Džaferović) Murići (alb., Muriq) - Donji Murići (Muriq i Poshtëm, Muriq i Poshtër) - Gornji Murići (Muriq i Nalt, Muriq i Sipërm) Obitelji u selu Murićima su: Alibasha (Alibašić), Hoxhaj (Hodžić), Lukola (Lukolić), Murati (Muratović), Pali (Paljević), Ramushi (Ramušević), Selmanaj (Selmanović), Velaj (Velović) Briska (alb., Brisk) - Donja Briska / Brisk i Poshtëm, Brisk i Poshtër - Gornja Briska / Brisk i Nalt, Brisk i Sipërm |
|
Livari (alb. Ljarë, Ljar, Ljare)
Oveće selo, smješteno je u najvećoj vrtači na ovom području. Ime dobilo od albanskih riječi livadilar = šarena livada, u brzom izgovoru skraćeno u Livar. Gjon Buzuku, albanski katolički svećenik, autor najstarije tiskane knjige na albanskom jeziku rođen je u ovome selu. Obitelji u ovome selu su: Dabaj (Dabović), Juncaj (Junković), Kolar (Kolarević), Markolaj (Markolović), Metaj (Metović), Nilaj (Nilović), Pavli (Pavlović), Pekaj (Pekić), Simoni (Simonović). Dobreci (alb., Dobrec)
Zaseok Livara, Obitelji u ovome selu su: Dobreci (Dobrecić), Juncaj (Junković)
Gornja Briska (alb. Brisk i Nalt, Brisk i Sipërm)
Obitelji u selu Briska (Brisk) su: Brisku (Brisković), Gjelaj (Djelović), Kolar (Kolarević), Mariseni (Marsenović), Marnikaj (Marniković), Mehaj (Mehović), Musaj (Musović), Pekaj (Pekić), Pema (Pemić).
Livari, Gornja Briska
Šumarak starih kestenova (koštanja) O kestenu u Crnoj Gori U Crnoj Gori za vrstu Castanea sativa Mill. tradicionalno su u upotrebi nazivi kostanj i koštanj, kako za samu biljku tako i za njene jestive plodove. Fitonim kostanj u Boki je zabilježio Vuk Stefanović Karadžić (1852), a ime je potvrđeno i preko brojnih toponima oblika: Kostanj, Kostanje, Kostanjica i dr. Među njima su i dva sela: Kostanjica (Donja i Gornja) kod Morinja u Boki i Kostanjica (Kostanja, Kshtenja) kod Ostrosa u Krajini. U Crmnici se čuju i imena koštanja i kostanja. To ističemo zato što se u novije vrijeme sve više odomaćuje naziv kesten, koji u Crnoj Gori nema utemeljenje u tradiciji niti potvrdu u toponimiji. Naziv kesten naknadno je ušao u crnogorsku leksiku, kako preko usmenih komunikacija i trgovine, tako i preko knjiga (najviše preko udžbenika) i medija. Jednostavno se u narodu stvarala svijest da je „pravilnije“ (učenije) kazati kesten nego kostanj, jer tako „svako govori osim nas“. Tako su, čak, mislili i mještani Stoliva u Boki Kotorskoj, kad su svoju poznatu manifestaciju „Dani kostanja“ u prvi mah nazvali „Dani kestenja“, pa je ispravka izvršena tek nakon intervencije autora ovoga priloga. O zaštiti naziva kostanj i koštanj prije svih treba da se pobrinu crnogorski botaničari i lingvisti, na što ih obavezuje tradicija upotrebe tih imena, kao i toponimi u koje su utkani. Inače, koštanj (Castanea sativa) u crnogorskoj flori je veoma poznata biljka. Izgrađuje lijepe sastojine u Boki Kotorskoj (Kostanjica, Stoliv), kod Budve, Ulcinja, u Krajini (Murići, Livari, Kostanjica, Ostros), Crmnici (Boljevići). Kako su koštanjove šume u Crnoj Gori zaštićene zakonom, tako treba sačuvati i izvorna imena vrste koja izgrađuje te šume. Nazivi kostanj i koštanj treba da ostanu prioritetni, a kesten (kao stečena realnost) može zadržati status sporadičnog sinonima. IZVOR: Vukić Pulević, Sinonimi u fitonomiji i fitotoponimiji Crne Gore, Lingua Montenegrina, god. V/1, br. 9, Podgorica, 2012. (PDF) 
Gornja Briska
Pogled na kuće sela i polje sa staze za vrh Rumije 
Bunar na Rumiji, iznad Gornje Briske
Nalazi se uz pješački put od Gornje Briske prema vrhu Rumije |
 Mëshari, stranica misala
Gjon Buzuku
(Ivan Buzuk) 16. stoljeće Albanski katolički svećenik koji je 1555. godine, napisao prvu knjigu na albanskom jeziku u dijalektu Gega - čiji je naziv na albanskom jeziku Mëshari (misal, molitvenik). Prilikom pisanja knjige, u nedostatku albanske abecede koja je u konačnom obliku formirana tek 1908. godine, pisao slovima latinskog pisma. Gjon Buzuku rodio se u selu Livari (Ljare) u Krajini, na tadašnjem teritoriju Otomanskog Carstva, a živio je vjerojatno u ili blizu Venecije u Itaiji. Ima navoda kako je bio biskup dviju dijaceza u sjevernoj Albaniji ili da je bio redovnik. Od 20.3.1555. do 5.1.1555. preveo je katolički misal (molitvenik) na albanski jezik - preciznije na dijalekt Gega, te ga potom objavio kao knjigu. Vjeruje se kako je misal tiskan ili u Veneciji ili Skadru. Vatikanska knjižnica (Knjižnica Svete Stolice, Bibliotheca Apostolica Vaticana) čuva jedini sačuvani primjerak ove knjige. Knjizi nedostaje naslovnica i prvih 16 stranica, zbog čega nije poznat njezin točan naziv niti godina izdanja. Misal je pronašao 1740. godine Gjon Nikollë Kazazi (Jovan/Ivan Nikola Kazazi), albanski nadbikup Skopja. Potom je bio izgubljen i ponovno otkriven 1909. Otac Justin Rota je prvi put fotokopirao Mëshari 1930. godine i donio kopiju u Albaniju. Fototipsko izdanje je izdato 1968. godine s transliteracijama i lingvističkim komentarima. Knjiga sadrži 188 stranica napisanih u dva stupca i predstavlja ispis izgovora najvažnijeg dijela katoličke liturgije na albanskom jeziku. Specifičnost u djelu je ortografija. Korištena je latinica sa nekim dodanim slovima, poput srpskog ćirilićnog "ć". Karakter ortografije i gramatike ukazuju na korištenje metoda starijih načina pisanja. Sve to znamo o autoru je iz kolofona (podaci koji se obično nalaze na kraju knjige) koji je napisao sâm Buzuku na albanskom jeziku, na starijem dijalektu koji je prethodio kasnijem službenom albanskom dijalektu Gega, no jasno je kako je korišten dijalekt Gega. Čak i danas se u govoru starijih stanovnika Malesije mogu čuti izrazi i fraze koji zvuče kao da su upravo ispali sa stranica Misala. Podi Svi stanovnici šestanskog sela Podi (Pod) emigrirali su u Mletačku Republiku 1726. godine i u potpunosti napustili svoje selo, čije se ruševne kuće mogu i danas vidjeti. |
|
Repsa (alb., Rjeps, Repaza) Pinčići (alb., Pinç) Obitelji u ovome selu su: Bracaj (Bracić), Çobreni (Čobrenović), Gjura (Djurović), Malaj (Maljević), Marini (Marinović), Pavli (Pavlović), Vuçetaj (Vučetić) Dedići (alb., Dedaj, Dedanj) Selo u Gornjim Šestanima. Dračevica (alb., Pecaj, Pecanj) Selo u Donjim Šestanima. Gurza (alb., Gurrëzë) Selo u Gornjim Šestanima. Karanikići (alb., Nrekaj, Nënmal) Selo u Donjim Šestanima. Lukići (alb., Lukiq) Selo u Gornjim Šestanima. Tejani, Tijane (alb., Thtjan, Ftjan) Obitelji u ovome selu su: Ballaj (Baljević), Bogdani (Bogdanović), Cena (Cenović), Fteja (Ftejović), Gjinaj (Djinović), Jankaj (Janković), Maraj (Marović), Muja (Mujović), Mustafaj (Mustafić), Pepgjonaj (Pepdjonović) Marvučići (alb., Maruçiq, Rud) Selo u Gornjim Šestanima. Barlovići (alb., Bardhaj) Selo u Gornjim Šestanima. Ðuravci (alb., Gjuraç, Gjuruç) Selo u Donjim Šestanima. Marstijepovići (alb., Bujgër) Selo u Donjim Šestanima. Vučedabići (alb., Uçdabaj) Selo u Donjim Šestanima. |
Krajina (u užem smislu)
|
Dragovići (alb., Dragoviq)
Obitelj u ovome selu je: Draga (Dragović) Kostajnica (alb., Kështenjë) Obitelji u ovome selu su: Bardhi (Bardić), Çobaj (Čobović), Koliqi (Kolić), Millaj (Milić), Vukaj (Vuković) Ramuša Ćurijan (alb., Qyrjan) Obitelji u ovome selu su: Alaj (Alović), Ceja (Cejović), Hoxhaj (Hodžić), Mujezaj (Mujezić) Mrnja |
|
Ostros
Područje Ostroga obuvaća dva glavna sela:
- Mali Ostros (ćir., Мали Острос; alb., al., Ostrosi i Vogël) - Veliki Ostros odn. Velji Ostros (ćir., Велики Острос; alb., Ostrosi i Madh). Obitelji u ovome selu su: Berjashi (Berjašević), Boli (Boljević), Ceja (Cejović), Cukaj (Cuković), Gërdoçi (Grdović), Gjenashaj (Djenašević), Ardolli (Ardolić), Kanaqi (Kanačević), Markashi (Markašević), Marshiqi (Maršić), Maxhuraj (Madžurić), Perashi (Perašević), Rexha (Redžović), Vuçkaj (Vučkić) Manastir Bogorodica Krajinska
Prečista Krajinska (ćir., Пречиста Крајинска) ili Manastir Bogorodice Krajinske Ostaci ovoga manastira, poznat i pod imenom Prečista Krajinska, nalaze se u bilizini sela Mali i Veliki Ostros, danas u suvremenoj Crnoj Gori, nekoć Dukljanskom kraljevstvu i Zetskoj državi. Prvi put se crkva u Krajini spominje krajem 10. soljeća u Ljetopisu popa Dukljanina“, kada je u njoj sahranjen Petrislav, otac kneza Vladimira, vladara Duklje (oko 1000.–1016.). Krajina se u 11. st. navodi kao prijestolnica, dvor kneza Vladimira. U crkvu svete Marije, koju je po predaji podigla Vladimirova žena Kosara, kći cara Samuila, prenijeto je njegovo tijelo iz Prespe 1016. godine. Vladimirov grob je privlačio mnoge njegove poklonike i crkva je postala mjesto hodočašća. I Kosara je, na vlastiti zahtjev, pokopana u ovoj crkvi, uz svoga supruga. Zatim kralj Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru. Sahranjen je u crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. Oko 1215. godine kada je Krajinom vladao srpski veliki župan Stefan Nemanjić - relikvije je vjerojatno izvadio iz crkve i prenio u Drač, tadašnji Dyrrhachium, Mihajlo I Komnin Duka ili Mihail Anđel, bizantski plemić i osnivač Epirske despotovine, države koja je nastala nakon križarskog zauzimanja Carigrada 1204. godine u sjeverozapadnom dijelu današnje Grčke (Epir). U to vrijeme Mihajlo je nakratko od Srbije osvojio grad Skadar, koji se nalazi 20-ak kilometara istočno od Ostrosa. Manastir se spominje 1417. godine u Cetinjskom ljetopisu (Cetninjska hrisovulja). U 15. stoljeću u Krajini je stolovao zetski pravoslavni mitropolit. Balšići su obnovili manastir u 15. stoljeću. U vrijeme širenja mletačke vlasti manastir postaje sjedište katoličke biskupije, no biskup koji se nalazio u prevladavajućem pravoslavnom okruženju, doživljavao je velike otpore lokalnog stanovništva. Zapisi s početka 20. stoljeća govore kako je većinsko stanovništvo u okoici manastira muslimansko. Ostaci manastirskog kompleksa danas su u ruševinama. Bolje se očuvala jedino kula-zvonik na zapadnom kraju jedne veće prostorije sazidane u produžetku zapadnog dijela crkve, posvećene Uspenju Bogorodice, za koju se pretpostavlja da je mogla biti namijenjena bilo za stanovanje, bilo za blagovanje (trpezarija). Kula je imala pet nivoa s drvenim međukatnim stropovima. Na četvrtom katu se nalazila mala kapela s apsidom. Danas je kula djelomično obnovljena. Od obimnih zidova kompleksa nešto vidljivih ostataka očuvalo se jedino na sjevernoj strani. Ostaci zidova, najvjerovatnije kasnije dozidanih, nalaze se i uz samu crkvenu građevinu, ali su neophodna daljnja istraživanja. Sam položaj manastira nije bio posebno prikladan za obranu. Međutim, ako je točno da je Krajina ime mjesta u kome je stolovao Vladimir i da se ono odnosi na bližu okolicu kompleksa, onda se može pretpostaviti da su za obranu služile i okolne kamenite glavice prema samom jezeru. Književna djelatnost; Pretpostavlja se da se u Duklji glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga centra slavenske pismenosti u Ohridu. Uz Skadarsko jezero razvija se u 11. st. i kasnije književna djelatnost, a u središtu je te djelatnosti bila upravo Prečista Krajinska. (Tekst o Manastiru na Wikipediji, je dijelom, ili u potpunosti, preuzet sa stranice Srednjevjekovni gradovi Crne Gore, uz odobrenje. Kao osnova za izradu prezentacije na toj stranici korištena je knjiga Pavla Mijovića i Mirka Kovačevića „Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori“ (Beograd-Ulcinj 1975). IZVORI: Wikipedija - Manastir Bogorodica Krajinska Wikipedija - Sveti Vladimir IVANOVIĆ, Božina; Skadarsko jezero, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Svezak 9, Naučni skupovi; Titograd, 1983. MILOVIĆ, Željko; MUSTAFIĆ, Suljo; Knjiga o Baru, Informativni centar Bar, 2002. |
Prečista krajinska
Ostaci srednjovjekovne crkve Prečiste krajinske, kod sela Ostros Izvor: Turistička organizacija Bara 
Prečista Krajinska
Varijanta rekonstrukcije izgleda sjeverne fasade Autor rekonstrukcije: Bratislav (Wikipedija) ... Centar te djelatnosti bio je manastir Prečista Krajinska, koji je obnovila Kosara, kćerka makedonskog cara Samuila i supruga zetskog kneza Vladimira (970 — 1016). Taj manastir bio je jedan od najznačajnijih centara .. |
Arbneš (alb., Arbënesh)
Obitelji u ovome selu su: Boli (Boljević), Doda (Dodić), Gjeçbritaj (Dječbritić), Gjençiçi (Djenčić), Kovaçi (Kovačević), Lekperi (Lekperić), Maxhuraj (Madžurić), Priftaj (Popović)
Blaca (alb., Blac) / može se čuti i Bijaca, Bljaca
Obitelji u ovome selu su: Demiri (Demirović), Gjonaj (Djonović)
Bobovište / Bobosht
Obitelji u ovome selu su: Aruçi (Aručević), Duraku (Duraković), Gjonaj (Djonović), Hajdari (Hajdarević), Lihari (Liharević), Lika (Liković), Subashi (Subašić), Tafaj (Tafović)
Sijerča / Sjerç
Obitelj u ovome selu je: Husaj (Husić)
Ckla (alb., Skje)
Obitelji u ovome selu su: Demiri (Demirović), Huti (Hutić), Lubani (Ljubanović), Peraj (Perović)
Široke
Runji / Runj
Obitelji u ovome selu su: Çanaj (Čanović), Kaleci (Kalicović), Marku (Marković), Peraj (Perović), Senikaj (Seniković)
Martići (alb., Martiq)
Obitelji u ovome selu su: Alibrahimaj (Alibrahimović), Bajraktari (Bajraktarević), Kacaj (Kacić), Ramushi (Ramušević)
Vrlić (alb., Vëliq)
Obitelji u ovome selu su: Cekaj (Ceković), Haxhimurati (Hadžimuratović), Nikezi (Nikezić), Subrahimi (Subrahimović)
Madguš (alb., Madgushë)
Obitelji u ovome selu su: Bibaj (Bibović), Perezaj (Perezić), Tutaj (Tutović).
Obitelji u ovome selu su: Boli (Boljević), Doda (Dodić), Gjeçbritaj (Dječbritić), Gjençiçi (Djenčić), Kovaçi (Kovačević), Lekperi (Lekperić), Maxhuraj (Madžurić), Priftaj (Popović)
Blaca (alb., Blac) / može se čuti i Bijaca, Bljaca
Obitelji u ovome selu su: Demiri (Demirović), Gjonaj (Djonović)
Bobovište / Bobosht
Obitelji u ovome selu su: Aruçi (Aručević), Duraku (Duraković), Gjonaj (Djonović), Hajdari (Hajdarević), Lihari (Liharević), Lika (Liković), Subashi (Subašić), Tafaj (Tafović)
Sijerča / Sjerç
Obitelj u ovome selu je: Husaj (Husić)
Ckla (alb., Skje)
Obitelji u ovome selu su: Demiri (Demirović), Huti (Hutić), Lubani (Ljubanović), Peraj (Perović)
Široke
Runji / Runj
Obitelji u ovome selu su: Çanaj (Čanović), Kaleci (Kalicović), Marku (Marković), Peraj (Perović), Senikaj (Seniković)
Martići (alb., Martiq)
Obitelji u ovome selu su: Alibrahimaj (Alibrahimović), Bajraktari (Bajraktarević), Kacaj (Kacić), Ramushi (Ramušević)
Vrlić (alb., Vëliq)
Obitelji u ovome selu su: Cekaj (Ceković), Haxhimurati (Hadžimuratović), Nikezi (Nikezić), Subrahimi (Subrahimović)
Madguš (alb., Madgushë)
Obitelji u ovome selu su: Bibaj (Bibović), Perezaj (Perezić), Tutaj (Tutović).
|
Dio Krajine u Albaniji
Zogaj Zogaj je naselje na obali Skadarskog jezera, u gradskoj općini Skadar (alb., Shkodër) u Skadarskom distriktu (alb., Qarku i Shkodrës), u sjeverozapadnoj Albaniji. Nalazi se uz samu granicu s Crnom gorom i pod brdom Taraboš (Tarabosh). Spominje ga 1614. godine kotorski plemić Mariano Bolizza (Marijan Bolica) pod imenom Zagagni, kao selo koje je tada pripadalo Skadarskom Sandžaku (vidi: Sanjak of Scutari), s katoličkim stanovništvom, s 25 kuća i 50 čovjeka pod oružjem, kojima je zapovjedao Alla Andrà. IZVORI: Wikivisually - Zogaj BOLICA, Marjan; Izvještaj i opis skadarskog sandžakata 1614. godine BOLIZZA, Mariano; Report and Description of the Sanjak of Shkodra; Robert Elsie, Albanian History Net |
Na obali Skadarskog jezera kod Zogaja
Autor fotografije: ElvisCefa (Panoramio) 
SEFEDIN STAFA, Skadarsko jezero Zogaj
Izvor: Fine Art America |
5 hidden gems of Skadarska Krajiina, Living in Montenegro, 5.11.2017.
Rumija – sea, lake and mountains – all in one, Hiking with.me, 10.10.2017.
Rumija – sea, lake and mountains – all in one, Hiking with.me, 10.10.2017.
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
|
|