---

Oputne Rudine

Područje: Planine primorske i središnje Crne Gore  
Obližnje grupe: Planine primorske Crne Gore, Planine niske Hercgovine 
Obližnje planine: Somina, Njegoš, Orjen, Golija, Vojnik
Države: Crna Gora, Bosna i Hercegovina

OPĆENITO O KRAJU VODIČ PO KRAJU AKTIVNOSTI PRAKTIČNO IZVORI

Općenito o kraju ...

---

Uvod

---

Položaj i osnovne karakteristike

Oputne Rudine su predjel od više sela na zapadu Crne Gore. Čitavom svojom površinom pripadaju  općini Nikšić. Područje je dugačko oko 40, a široko u prosjeku 6 km. Prostire se pravcem jugozapad-sjeveroistok (uz granicu sa BiH). S istočne strane se nalaze Banjani. Počinje sa selom  Miruše i završava se s Gornjim Crkvicama.

​Oputne Rudine čine sela: Miruše, Koravlica, Kljakovica, Vidne,  Počekovići,  Vraćenovići,  Pilatovci,  Vučji Do, Vrbica, Kovači, Ubla, Donje Crkvice i Gornje Crkvice. Tlo je brdovito i bezvodno. Kišnica se čuva u čatrnjama i ublovima. Klima je kontinentalna. Živi se uglavnom od zemljoradnje i stočarstva. Domaćinstva su većinom staračka. Oputne Rudine su poznate po bitci na Vučijem Dolu s Turcima 1876. godine i po naselju i ublu Turuntaš čijoj se vodi po legendi pripisuju neka čudna svojstva. U vode Turuntaša Crnogorci su sakrili top od Austrougara. Razvoj ovog kraja je više nego zanemaren.

Ima tragova pretpovjesnog, ilirskog i rimskog doba. Prvi pisani tragovi za ove krajeve datiraju još iz 1319. godine. Odlukama Berlinskog kongresa krajem 19. stoljeća su i službeno proglašene dijelom teritorija Crne Gore. Ovo se područje u Zemljopisu Knjaževine Crne Gore objavljenom na Cetinju 1895. godine navodi kao pleme Rudine koje pripada Nikšićkoj nahiji.

---

Ime

Naziv kraja sastoji se od dvije riječi, imenice rudine i pridjeva oputni.

1) Značenje imenice rudina

O pojmu rudina na Hrvatskom jezičnom portalu (Rudina, Hrvatski jezični portal) stoji slijedeće:

rùdina; gen. rùdina, ž, u značenju: neobrađeno zemljište obraslo travom; utrina, tratina, rendzina; Etimologija: prasl.  *rǫdina, polj.  rędzina; vidi i rẉd (koji je kovrčav [ruda kosa; ruda dlaka]; kudrav, rudlast, rudlav)

Rudina ima više po dinarskim prostorima: Vela i Mala Rudina kod Staroga Grada na otoku Hvaru, Rudine na otoku Krku, Rudine na Zlatiboru itd.

Češki slavist Antonín Matzenauer (2. pol. 19. st.) kaže da rudina, ​kao geografski termin, ima široka značenja. To je brežuljkasta, rastresita, meka, neobrađena zemlja obrasla travom, pasište, ili pak niska morska obala.

Crnogorski povjesničar, filolog i povjesničar crnogorske književnosti Radoslav Rotković (IZV: Radoslav Rotković, Odakle su doši preci Crnogoraca, Biblioteka Crnogorci njihovo porijeklo i sudbina Knj. l., Matica crnogorska (1995) (PDF)) napisao je:

O rudini raspravlja opširno Klepikova (1978), polazeći od značenja: lug sa travom koja je izgorjela na suncu. Poziva se na Srpski etnografski zbornik LVIII: 31. Napominje da u Crnoj Gori, pod rudinom, podrazumijevaju: pašnjak s niskom travom, posijan kamenjem. U Akademijinom Rječniku* ruda je i brežuljkasto zemljište, što sve odgovara Bilećkim i Oputnim Rudinama. 

Napomena: *Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika ili tzv. Akademijin Rječnik (ARj), poznat i kao Rječnik JAZU, izlazio je od 1880. do 1976. godine. 

I akademik Josip Roglić osvrnuo se u članku iz 1951. godine na značenje geografskog pojma rudina (članak je prenijet u cijelosti, u nastavku):

O značenju pojmova humine, rudine i površi

Iznenadilo me, da stanovnici oko donje Neretve i Popova polja ne poznaju i ne upotrebljavaju za svoj kraj naziv Humine, koji se u našoj stručnoj literaturi redovito upotrebljava. Isto sam tako konstatirao, da je i regionalni naziv Rudine nepoznat u bilećkoj okolici. Postoji samo lokalitet Bijele Rudine. Ali stočarsko stanovništvo oko Gackog polja dobro razlikuje Humine "Umine", Rudine i Površi i veže ih za određeno geografsko područje.

Uminama (ne izgovaraju glas "h") nazivaju niske i pitome krajeve oko Popova polja i donje Neretve. Upotrebljavaju i pridjev »uman« u značenju pitom, blage klime. Taj atribut upotrebljavaju i za pitomije krajeve uopće. Etimologija rijoči je svakako vezana za um odnosno hum, ali značenje riječi Humine u njihovu shvaćanju nije samo geomorfološko, več i mnogo šire, koreografsko ili geografsko.

Gačanski stočari nazivaju Rudinama niže otvorena vapnenačka područja prema Bileći i znaju objasniti etimologiju i značenje naziva. Zbog manje visine i sastava tla na vapnenačkim zaravninama ranije se sije, i kulture prija dozrijevaju. Dok je u Gackom polju još zeleno, na vapnenačkim zaravnima počinje žutjeti, "ruditi". Napokon, najviši planinski dijelovi - vrhovi - iznad polja prcdstavljaju treću stepenicu, koju iskorišćuju kao ljetne ispaše. Za ovu najvišu regiju, bez obzira na njene morfološke osobine, upotrebljavaju gatački stočari naziv površi.

Zanimljivo je, da ovi pojmovi i njihovo razlikovanje nisu poznati ni u Nevesinjskom polju. Dolazimo do zaključka, da su nazive Površi, Rudine i Humine dali planinski stočari, koji su od davnine kroz prohodni pejsaž duž dubrovačkog puta vršili snažna kretanja. Morfološke osobine drugih dijelova Hercegovine nisu bile pogodne za ovakva kretanja, zato ovo razlikovanje i nije poznato. Stočarska kretanja omogućila su organizaciju trgovačkog puta. Stočarsko stanovništvo je kraš (krš, op.) najbolje poznavalo i ima najbolji i najodređeniji rječnik.

Josip Roglić

Josip Roglić, O značenju pojmova humine, rudine i površi; Croatian Geographical Bulletin, Vol.13. No.1. June 1951. Prilozi, str. 125; Zagreb, 1951. (PDF)

2) Značenje imenice oputa

Oputa je tanja vrpca od usukane ovčje, kozje ili goveđe kože kojom se pletu opanci, tj. služi za vezanje i učvršćenje opanaka. Općenito je to i naziv za uzanu kožnu vrpcu kojom se šije u saračkoj (kožar, zanatlija koji izrađuje predmet od kože) radionici. U dinarskim područjima - prije svega se sreće po Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Lici, ali i dalje prema istoku - srećemo naziv za obuću koja se ranije nosila: oputni opanci, opanak oputaš, oputnjaci, opanak oputar (ostali nazivi su putravci, fašnjaci ...),  kako su se nazivali opanci izrađeni od kože. Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena i usukana. Dok se za donji dio opanka obično koristila goveđa koža, za gornji dio opanka koristilo se konopac od tanke ovčje ili kozje kože koju su razrezivali na uske trake i nakon kratkog močenja usukali u oputu, uz pomoć vretena. Ponegdje su se za oputu koristila usukana životinjska crijeva.

Oputne opanke su izrađivali u domaćinstvima odn. obiteljskim zadrugama za vlastite potrebe, od kože koju kupe ili su ju sami pripremili, ili su opanke od opute izrađivali zanatllije - kožari tj. sarači. Pretežito je to bio muški posao, ali bilo je i izuzetaka. Kasnije su oputne opanke zamjenili opanci od gume (između dva svjetska rata) te obuća od prerađene kože, tj cipele.

Inače, oputom se još naziva i upredena kudeljna pređa kojom se sapinju konji na paši a također i dio za koji je struna pričvršćena pri dnu gusala. Riječ oputa nalazi se i u imenu biljke (lat. daphne mezereum) u narodu poznatoj kao vučja oputa, vučja lika, likovac, hajdučka oputa.

KORIŠTENI IZVORI
Oputa, Wikirečnik
Tradicionalna obrada i upotreba kože i roga, Narodni.net
​Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini, Wikipedija

ŠTO VIDJETI I POSJETITI?

Planine: Somina

​

---

Zemljopis kraja

---

Hidrologija (rijeke i jezera)

-

---

Priroda

---

Biljni svijet

Iako na prvi površan i netručni pogled jednoličan, biljni svijet je raznovrstan. Među biljnim vrstama ima endema. Najzastupljeniji su lišćari (grab, jasen, cer, drijen, bukva, glog, jasika, breza, lipa, lijeska,...) i ima nešto malo crnogorice (jela, smrča, somina i kleka). Na ovom području ima dosta ljekovitog bilja (glog, lipa, lincura, kantarion, đurđevak  (đurđica), bokvica, sporiš, divlja metvica,  ljubičica, vrijesak, srčanik, kopriva, crni sljez, šipurak  (šipak),  gljive, ...).

Životinjski svijet

Životinjski svijet koji rećemo u ovome kraju dijelimo na domaće životinje (goveda, ovce, koze, konji, svinje i kokoške), divlje životinje (medvjed, vuk, zec, lisica, jazavac, divlja svinja, srna, vjeverica,  lasica,  divlja mačka, kunica,  jež, ...), ptice (vrabac,  vrana,  slavuj,  kosovac,  ševa,  svraka,  orao,  sova,  djetlić, lasta, sojka...), i razni insekti.​.

---

Stanovništvo i naselja

---

Stanovništvo

Privreda u Oputnim Rudinama je vrlo slabo razvijena. Stanovništvo se bavi ratarstvom, stočarstvom, sječom drva za ogrijev i proizvodnjom dobara za svoje potrebe. Trgovina je svedena na male i rijetke seoske prodavaonice. Voćarstvo nije razvijeno.

Bratstva Oputnih Ruina su:
Albijanić, Aleksić, Banović, Baćović, Bjeletić, Bjelica, Vujović, Vukajlović, Gnjatović, Gudelj, Glušac, Đedović, Ždral,
​Iković, Inić, Jaramaz, Kecojević, Komar, Komnenić, Kraljević, Krtolica, Lalićević, Mališić, Mićunović, Milošević, Mujičić, Musić, Nikolić (Budalić), Novaković, Papić, Pejović,Perišić, Perućica, Polić, Radmilović, Rogač, Svorcan, Tomašević, Uljarević, Cuca, Šapurić, Šekarić, Šupić i ​Šutović.

---

Kućna zadruga je bila svijet za sebe, mikrokozmos u malome. U njoj je život bio zasnovan na vijekovima izgrađenim običajima i navikama. Život »jedne zadruge je bio sav isprepleten raznim kultovima i običajima . . . Tu se očuvala narodna pesma i priča, razvile narodne umotvorine i društveni i politički ideali našeg patrijarhalnog društva i očuvala narodna svest i državna tradicija kad su propale naše srednjevjekovne države« (Čubrilović, 1960.).
Kao rodovska zajednica, zadruga se obično sastojala od tri naraštaja: djedova, sinova i unuka. Po kazivanju Rovinskog (Rovinski, 1897.), najveće porodice postojale su u crnogorskim »graničnim«, tzv. hercegovačkim plemenima, i to najviše u Pivi, Drobnjaku, Banjanima i Oputnim Rudinama.
​
IZVORI
Pavle Rovinski; Crnogorija v prošlom i nastajaščem, I dio, Sanktpeterburg, 1897, str. 190 i 195.
V. Čubrilović; Plemenska i seoska samouprava, Istorija naroda Jugoslavije II Beograd 1960, str. 730. 
Vidak Vujačić; Smisao patrijarhalnog porodičnog kontinuuma u Crnoj Gori, str. 110 i 111. (PDF)

---

Naselja

​Oputne Rudine čine sela: Miruše, Koravlica, Kljakovica, Vidne, Počekovići, Vraćenovići, Pilatovci, Vučji Do, Vrbica, Kovači, Ubla, Donje Crkvice i Gornje Crkvice. 

Oputnorudinjani se često svode uz ili pod Banjane. Mnogi su govorili da su Banjani iako su rođeni u Oputnim Rudinama. Banjani su blisko susjedno pleme. U srednjem vijeku prije nastanka Banjana je sve to bila Rudina (današnji Banjani, Bilećke, Oputne, Bijele i Nikšićke Rudine).
IZVOR: MENIĆANIN. Nenad; Prezimena Banijskog Pounja - Kukić ​

Povijesni pregled

---

19. stoljeće

1876.
28.7.1876. U okolici Vučjeg dola u Oputnim Rudinama vodila se bitka između Turaka te crnogorskih i hercegovačkih odreda, koju su izgubili Turci.

1878.
Nakon Hercegovačkog ustanka (1875.--1878.) i Berlinskog kongresa, Knjaževina Crna Gora  dobiva od Turske dobar dio Hercegovine, uključujući i prostor Oputnih Rudina.

-

---

20. stoljeće

-

Vodič po kraju ...

Koravlica  (ćiril., Коравлица)

---

KOORDINATE: 42.840556, 18.471111; BROJ STANOVNIKA: 28 (2003.): WIKIPEDIJA: Koravlica

Selo Koravlica najzapadnije je selo u općini Nikšić (Crna Gora), udaljeno 8 km od Bileće (BiH). Nalazi se iznad Bilećkog jezera i na nadmorskoj visini od oko 450 metara. Istočno i iznad sela je brdo Val s crkvom. Južno i jugoistočno je Jabukovac, zapadno Miruška gradina i Vlahinjska strana. Na sjeveroistoku Gradina, prema selu Pilatovci. Na jugu Koravlica je otvorena prema Mirušama i Bilećkom jezeru.
Selo se nekada zvalo Lozovica.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine Koravlica je prvo bila pripojena austrougarskoj Hercegovini, međutim zalaganjem Šćepana Papića i njegovom intervencijom kod crnogorskog knjaza Nikole, uspio je u namjeri da Koravlica bude pripojena Kneževini Crnoj Gori. Kroz selo je od 1938. do 1970-ih prolazila uskotračna željeznička pruga - popularni ćiro. Ovde žive obitelji sa prezimenima Papić i Perućica koje se pretežno bave zemljoradnjom i stočarstvom. Selo nema prodavaonicu niti vodovod, pa se vodom (kišnicom) snabdjeva iz čatrnje. Iz ovog sela je Milosav Papić (1925), guslar.

Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 143 stanovnika (1948. godine); 161 (1953.); 146 (1961.); 138 (1971.); 114 (1981.); 85 (1991.); 28 (2003.), od toga Srba 14 (50.0%) i Crnogoraca 11 (39.28%).
Prezimena u Koravlicama: Papić, Perućica

Što vidjeti?

Crkva Sv. Đorđa na Valu; Ovdje su se do 1957. godine sahranjivali i Pilatovčani, a ovdje je i grob bana Pilata. Kod crkve senlazi kamen sa džamije iz Gacka, za koji kažu kako se "ne da spojiti s ostatkom zida".

Kuća Bučića; Stara kamena kuća, podignuta je još 1604. godine - godina je uklesana u kamenom nadvoju nad ulaznim vratima. U njoj je živio Andrija Bučić potomak serdara Andrije. Kako su Bučići mijenjali svoje age i begove bježeći od osvete, tako su promjenili prezime da bi prikrili trag, pa se danas se njhovi potomci i nasljenici prezivaju Papić. Iznad kuće se nalazi i čatrnja iz 1601. godine, i danas je u uporabi, a kuća se koristi kao štala.

Arheološka baština; Na prosotru seoskog područja (atara) ima nekoliko gomila (tuluma), te stećaka u gornjem i donjem sijelu sela.

Ostaci iz otomanskog razdoblja; prethodno spomenuta čatrnja iz 1601. godine, iznad kuće Bučića; turska kula koja je djelomično sačuvana; kamen binjaš (s uklesanim slovima) iz 1604. godine, s kojega se uzjahivao konj.

IZVORI
Facebook - Koravlica
Wikipedija - Koravlica

Koravlica
Autor fotografije: Arapis (Wikipedija)

Zemljom Hercegovom - Koravlica (14.7.2015.)
Produkcija: Herceg Televizija; uređuje i vodi prof. Radomir Vučković

Koravlica, 1967. godine
Vidi se željeznička pruga još u funkciji
Izvor fotografije: Facebook stranica sela Koravlica

---

Vučji Dô (ćiril., Вучји До)

---

KOORDINATE:  42.88675°, 18.524215°; BROJ STANOVNIKA: 30 (2003.): WIKIPEDIJA: Vučji Do

Vučji Dô je naselje u općini Nikšić u Crnoj Gori u neposrednoj blizini granice s Bosnom i Hercegovinom, smješteno na zaravni oko 6 km istočno od Bileće u BiH. 
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 105 stanovnika (1948. godine); 113 (1953.); 89 (1961.); 80 (1971.); 51 (1981.); 34 (1991.); 30 (2003.), od čega Srbi 29 (96,66%), Crnogorac 1 (3,33%).
Prezimena u selu: Albijanić

U okolici Vučjeg dola se 28.7.1876. vodila bitka između Turaka te crnogorskih i hercegovačkih odreda.

Što vidjeti?

Spomenik junacima bitki kod Vučjeg Dola; nalazi se na mjestu gdje se odvijala glavna bitka. Na spomeniku piše "Neumrlim junacima Vučjeg Dola".

Spomen hram Svetog sveštenomučenika Atinogena; u povodu 140-godišnjice bitke ova crkva je posvećena 2016. godine. Zajednički su je 8 godina gradile eparhije Budimljansko-nikšićka i Zahumsko-hercegovačka. Poznati tenisač Novak Đoković, jedan je od ktitora ove crkve, zajedno sa svojom obitelji koja je porijeklom iz okolice Nikšića.

ČLANCI
​Vučji do: Selo slavne istorije i neizvjesne budućnosti, Vijesti.me, 2.12.2013.

Vučji Dô
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Koprivice 147-1-1, tiskano 1980. prema stanju iz 1972.

---

Bitka kod Vučjeg dola (1876.)
(Izvor: Wikipedia)

U Crnogorsko-turskom ratu, koji je trajao od 1876. do 1878. godine, a koji je zbog dužine trajanja, intenziteta vojnih operacija, brojnosti upotrijebljenih snaga i podnesenih žrtava nazvan “Velji rat”, poginulo je ukupno 3.089 crnogorskih vojnika. Jedna od najznačajnijih bitaka toga rata zbila se kod Vučjeg Dola.

Crnogorski Sjeverni odred jačine 17 crnogorskih i 11 hercegovačkih bataljuna i 4 topa, poslije neuspjeha na Bišini, povukao se s područja Nevesinja i okupio navečer 27.7.1876. u selu Vrbici s predstražama između Vučjeg dola i Bileće. Toga dana knjaz Nikola je rasporedio sve snage u 4 brigade, a rezervu od 6 bataljuna zadržao pod svojim neposrednim zapovjedništvom.

Turske snage (24 bataljuna i 12 topova) pod Muhtar-pašom krenule su za Sjevernim odredom i stigle u Bileću 27.7.1876.

Turci su 28.7. s 16 bataljuna i 12 topova krenuli pravcem Bileća-Vučji do-Ubli; u prethodnici su se nalazila 4 bataljuna i 2 topa pod Selim-pašom; za njima su nastupala 5 bataljuna i 3 topa pod Osman-pašom, sa zadaćom da prije Vučjeg dola skrenu ka Golom brdu (kota 1049) i Vardaru (kota 1129) radi zaštite lijevog boka glavnine; glavnina jačine 9 bataljuna i 7 topova nastupala je pod neposrednim zapovjedništvom Muhtar-paše, a ispred nje bašibozuk (oko 1000 ljudi).

Crnogorsko-hercegovačke predstraže izložene djelovanju artiljerijske vatre povukle su se na Kokot (kota 1249), Kovčeg (kota 1216) i Golo brdo (kota 1049 i kota 1073). Brigade iz logora u selu Vrbici krenule su ka položajima Vardar - Kovčeg i izbile kolonom na desno krilo pod serdarom Jolem Piletićem, na centar pod serdarom Bajom Boškovićem i na lijevo krilo pod vojvodom Petrom Vukotićem, za njim vojvoda Peko Pavlović, a knjaz Nikola sa 6 bataljuna na Kokot (kota 1249). U međuvremenu, turska prethodnica se pod vatrom crnogorsko-hercegovačkih predstraža razvila u streljački stroj, zauzela Kovčeg (kota 1216) i produžila prema Kokotu, a snage pod Osman-pašom su preko Radmilovića Dubrave (dio sela Baljaka) nastavile pokret prema Vardaru (kota 1129). Za to vrijeme Sjeverni odred je izbio na položaje Vardar i Kokot i kad su se Turci približili na 1000-1500 m krenuo im u susret. Iako bez podrške artiljerije, koja je bila upućena u Uble, lijevo krilo Sjevernog odreda je u snažnom naletu razbilo bašibozuk koji je u bijegu u prolazu, kroz redove nizama, načeo njihov moral. Sjeverni odred je zauzeo na juriš Kovčeg (kota 1216), likvidirao tursku artiljerijsku posadu i zaplijenio topove; tu je poginuo Selim-paša; desno krilo Sjevernog odreda razbilo je, za to vrijeme, kolonu pod Osman-pašom, zaplijenilo topove, zarobilo čitav bataljon Turaka i Osman-pašu. Muhtar-paša je uspio razviti za borbu samo dio glavnine, koju su odmah napali već razvijeni crnogorski bataljuni i natjerali je da većim dijelom baci oružje i u panici pobjegne prema Bileći. Razbijene turske snage gonio je Sjeverni odred do utvrđenja u Bileći, iz kojeg je Muhtar-paša, sutradan, odstupio prema Trebinju.

"Ostalo je zabilježeno da je juriš crnogorske vojske na Kovčegu bio tako strašan da su njeni ratnici mogli birati one koje će posjeći ili zarobiti. ​Đoko Lazarev Popović glavom Selim paše i Luka Filipov Dragišić robljenjem Osman paše upisali su se u crnogorsku istoriju dok bude sjećanja na nju" (Baletić)

Bitka na Vučjem dolu jedna je od najslavnijih pobjeda Crnogoraca (iz uz pomoć Hercegovaca) nad Turcima. Muhtar paša je u toj bici raspolagao s oko 45.000 vojnika, dok su crnogorske snage procijenjene na oko 14.000. U bitki su Turci imali više od 3.500 poginulih i ranjenih a poginuo je velik broj (oko 170) osmanskih časnika i dočasnika; među poginulima osim Selim-paše nalazila su se 3 miralaja (pukovnika), 3 potpukovnika i 168 nižih časnika; zaplijenjeno je oko 3000 pušaka, 21 zastava, i dr. Na drugoj strani, Sjeverni odred imao je 70 poginulih i 118 ranjenih.

Muhtar-paša je ranjen, a Osman-paša zarobljen i odveden na Cetinje gdje je ostao dva mjeseca i redovno se viđao s knjazom Nikolom. Čak je, kažu, sa njim igrao karte tijekom boravka u prijestonici Crne Gore. Poslije toga je oslobođen i otišao je u Istanbul.

Poslije bitke na Vučjem Dolu uslijedile su borbe za oslobođenje Nikšića, Bara i Ulcinja.

---

Tijek Bitke kod Vučjeg Dola
Vojna enciklopedija

Crtež bitke na Vučjem Dolu objavljen 1877. godine u srpskom iustriranom magazin "Orao"

Vrbica (ćiril., Врбица)

---

Selo Vrbica nalazi se tik do Vučjeg Dola. Ovdje je kralj Nikola imao svoj šator pred čuvenu bitku kod Vučjeg Dola.

Prezimena iz Vrbice: Vujačići, Vučkovići (porijeklom su sa Čeva kod Cetinja)

U selu Vrbica (kako sam kaže: rođen 28. ili 29. aprila 1954. godine u Ravnim Gomilama, selo Gornja Vrbica kod Bileće, Oputna Rudina, srez Vučedolski, opština Nikšić, zadnja pošta Crkvice) rođen je Radomir Uljarević, pjesnik i izdavač (izdavačka kuća „Oktoih”), predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore. Objavio je knjige: Mijena 1979., Britva 1980., Prikupljanje podataka 1981., Primalni krik 1985., Presa  1985., Predgovor 1989., Zimski dvorac 1990., Dvostruka kolevka (izbor iz poezije) 1991., Govori i članci 1993.,  Pesme i prevodi (izbor iz poezije) 1994., Pamantul fagaduintei (na rumunjskom) 1997., Opis  2000.,  Intoarcerea lui Prometeu (na rumunjskom) 2000., Ni a 2002., Neke stvari i ostalo 2007., Crna kutija  2008.,  Bilećko proročanstvo 2009., Škola odučavanja i dr. Više pročitaj na: Radomir Uljarević (1954), Riznica srpska.net

Koji su sejali u suzama požnjeće u radosti 

Vidim li u njegovom oku suzu. Veliku suzu u kojoj se ogledamo.
U toj suzi smo svi utopljeni.

On je velikomučenik, — kako za ovozemaljskoga života, tako se
duša njegova bori i danas sa alama ovoga svijeta koje ruše grobove,
i skidaju krstove!

Njegovo djelo je kupanje u svjetlosti.

Njegovo djelo svijetli nama jednako i neprekidno, kroz tmuše
istorije i neznanja.

Šta je on radio na zemlji za ono kratko vrijeme koliko se zadržao
među svojima? I da li smo mu mi — svoji?

Samo misliti Njegoša, to je hrabrost, i postignuće.

Svaki onaj ko ga se dotakao preuzeo je dio velike snage, i dio
odgovornosti za Njegoša, jer svi mi smo odgovorni za Njegoša, na
naša slabašna pleća palo je najveće breme.

Radomir Uljarević

Kasno je da se išta popravi

pregledao sam dušu
kasno je da se išta popravi
prašina zapala
osovine polomljene
ogledala iskrivljena
vodovi isčupani
cevi otvorene
crkva srušena
ni nade
ni tračka života
ni vere u sumnju
ni sumnje u veru
u ovom groblju
ni trava ne raste
sve u leden mir utonulo
sve skamenjeno
sve pretvoreno
u crni stan
u kom nam valja
vekovati

Radomir Uljarević

Crnogorski barjak iz bitke kod Vučjeg Dola, oštećen turskim mecima. Barjake su na Crnom kuku kod Velimlja (Banjani) gdje su se sastali Crnogorci i Hercegovci, prije pohoda knjaževe vojske na Hercegovinu, zajednički blagoslovili (osvještali) mitropolit crnogorski Ilarion Roganović i arhimandrit, kasnije mitripolit Visarion Ljubiša.

---

Zapovjednici sukobljenih vojski

Knjaz Nikola, 1883, god.
Djelo Vlahe Bukovca

Ahmed Muhtar Paşa

---

Zanimljivosti

Sama bitka je vrlo kratko trajala. Povjesničari procjenjuju kako je trajala samo između jednog sata i sata i pol.

Knjaz Nikola, koji je predvodio crnogorsku i hercegovačku vojsku, poslije bitke je dobio naroda nadimak "car junak". Prema njegovoj zapovjedi bilo je zabranjeno odrubljivanje glava neprijateljskih vojnika.

Nakon bitke je uništeno dosta zaplijenjenih pušaka jer su Turci običavali sakrivati dukate u kundake, te su one lomljene kako bi ih se pregledalo.

---

Anegdota

Moj pradjed (piše sudionik foruma na Paluba.info, op.) je učestvovao u Hercegovačkoj buni i takođe i u bitki na Vučjem dolu. Ostala mi je u sjećanju priča koja se prenosila u familiji. Šeta se tako pradjeda Trebinjem par godina posle bitke kad ga na mostu pozdravi lokalni musliman (u ono vrijeme u žargonu Turčin), pradjed ga gleda pa se nemože načuditi, na kraju izusti ."Pa zar te ja ne posjekoh na Vučjem dolu?" Ovaj mu objasni kako je primio udarac i glumio mrtvaca, da izbjegne dalji postupak posle koga više gluma nije potrebna. Kasnije su se uvažavali i imali prijateljske odnose.

Prenijeto sa stranice Paluba

---

LITERATURA I IZVORI
MILJANIĆ, Vojislav; Bitka na vučjem Dolu; izdanje Udruženja Banjana i Rudinjana "Vladika Sava Kosanović", 2016.
MILJUŠKOVIĆ, Milutin; Velike crnogorske bitke: Vučji do i Fundina, Podgorica 1997. 
POLESKIĆ, Lj.; Boj na Vučjem dolu 28. jula 1876; Ratnik, X/1940.
TRIFUNOVIĆ, Dimitrije; Vučji do; Vojna enciklopedija (drugo izdanje), tom X, str. 626, Vojnoizdavački zavod Beograd; Beograd. 1975.
VUKOTIĆ, Gavro; Rat 1876 Crne Gore sa Turskom, Cetinje 1929.

Vučji Dol - 135 godina od Bitke na Vučjem Dolu (30 jul 2011)

Bitka na Vučjem dolu 28. jula 1876. godine
Proizvodnja: NTV Montena

Krsto Papić
Vučji Do, Crna Gora, 7.12.1933. - Zagreb, 7.2.2013.

Jedan od najistaknutijih redatelja i scenarista jugoslovenske i hrvatske kinematografije rođen je u Vučjem Dolu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu, gdje je na nagovor rođaka, također pozntog redatelja crnogorskog porijekla Veljka Bulajića ostao i bio njegov asistent na filmovima Vlak bez voznog reda i Uzavreli grad. Karijeru filmskog redatelja Papić je započeo omnibusom Ključ (1965.), a prvi dugometražni film Iluzija snimio je 1967. Nakon toga uslijedila su njegova kultna djela - igrani filmovi Lisice (prvi film u SFRJ o Informbirou), snimljen 1969. i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.), kao i dokumentarci Kad te moja čakija ubode (1969.), Nek se čuje i naš glas (1971.), Mala seoska priredba (1972.) i drugi, u kojima su na kritičan način tretirana određena društvena i politička pitanja u socijalističkoj Jugoslaviji. U tom razoblju snimio je i Izbavitelja, jedan od prvih fantastičnih filmova strave u Jugoslaviji 1976., a 1980. i film Tajna Nikole Tesle. U poznata Papićeva ostvarenja ubrajaju se i veliki hit Život sa stricem (1988.), komedija Kad mrtvi zapjevaju (1998.) i mafijaška drama Cvjetni trg (2012.), za koju je na festivalu u Montrealu dobio nagradu. Dobitnik je i tri Zlatne arene u Puli, i drugih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.

---

---

Pilatovci  (ćiril., Пилатовци)

---

KOORDINATE:  42.85556, 18.49111; BROJ STANOVNIKA: 136 (2003.): WIKIPEDIJA: Pilatovci

Pilatovci su selo u općini Nikšić. Nalazi se uz granicu s BiH, sjeveroistočno od Vraćenovića, Smjestilo se u plitkoj uvali na brežuljskastom terenu, okruženo brdima Ljut (jugozapadno od sela; vrhovi Gradac 1106 m, Đurđevo brdo 1006 m), brda V. Kokot 1173 m i Alagino brdo 1187 m (jugoistočno), brda Bukovar 1154 m (istočno), brda Tisovac (sjeveroistočno; vrhovi: Dobrovar 1273 m, Milićev mramor 1202 m) i brda Aćimova grd. 1173 m (sjeverno). 

Pilatovci su vlaško bratstvo srednjega vijeka, koje se spominje u 15. stoljeću u Travuniji u državi Radosava Pavlovića (povjesničar Vladislav Skarić, 1924.). 
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 240 stanovnika (1948. godine); 273 (1953.); 267 (1961.); 206 (1971.); 172 (1981.); 152 (1991.); 136 (2003.), od čega Crnogoraca 54 (39,70%) i Srba 45 (33,08%).
Obitelji u Pilatovcima: Komnenići, Šekarići. 

Poznate osobe rođene u Pilatovcima: Petar Komnenić (1895.-1957.), Milan Komnenić (1940.-2015.)

Godine 1861. ovdje se vodila bitka Crnogoraca s Turcima - Boj na Platovcima.

Legenda o porijeklu sela
Prema predaji prije više od pet stotina godina, neki Pilat, gord i snažan čovjek napustio je rodno Kosovo i sa svojim ljudima pošao u tadašnju staru Hercegovinu, na samu granicu sa Crnom Gorom. Crnogorski gospodar, Ivan Crnojević, dao mu je svoju sestru za ženu te titulu bana. Njegova žena Mara Crnojević izrodila je brojno potomstvo od kojeg porijeklo vode mnoga crnogorska bratstva, a dva od njih, Komnenići i Šekarići, već stoljećima žive jedno uz drugo u selu Pilatovci.

Što vidjeti?

Turska kula, najstarija građevina u selu. Prema predaji Turci su upali u Pilatovce i natjerali lokalno stanovništvo da golim rukama nosi kamenje i zida kulu vapnom i jajima. U selu je postojala još jedna kula no od nje više nema nikavih tragova.

Crkvine, na ovoj lokaciji u cerovoj šumi pored sela nalaze se ostaci crkvice za koju ne znaju kada je zidana. Domaći ljudi tvrde kako njezin jajoliki oblik upućuje da je građena u vrijeme Turaka, kada su dozvoljavali gradnju crkvi samo ako bi podsjećale na džamije. Kažu da se često s toga mjesta oko ponoći širi neko svjetlucanje kroz granje drveća. Seljani su dali ime tom mjestu Crkvine, a u 21. stoljeću crkvica je i posvećena. Obližnji domaćin je osmislio da postave zvono među rašlje jednog cera.

Lokacija Osječenica; prema legendi, sukobili su se zet Pilat i djever (šurak) Ivan zbog Mare, koja je bila pomalo prevrtljiva i često bježala bratu kada bi se posvađala s mužem. Jednom ju je Pilat sustigao na putu i otkinuo joj nos na mjestu koje se danas zove Osječenica. Da bi osvetio nos svoje sestre, a i uvredu kući, Ivan je digao silno mnoštvo i napao žene i djecu na katunu na planini Lebršnik. Kada s to čuli muškarci, koji bijahu ostali u selu kositi, krenuše na Ivanovu vojsku i nastade klanje na mjestu koje se i dan danas zove Mrtvi doli.

Kuća Petra Komnenića, Petar Komnenić  (1895.-1957.), profesor povijesti i ministar u vladi Narodne Republike Crne Gore. (pogledaj njegovu biografiju u nastavku)

Zgrada seoske škole; gotovo je bez đaka.

Ljudi: Đoko Komnenić, seoski pamtiša, posvetio je svoju starost prikupljanju povijesti svoga plemena. Kaže da će to ipak sve skoro ostati samo u njegovoj glavi jer s njegovih 90 godina on više ne vidi dovoljno dobro da mnogo što i zapiše, a bila bi to prava grehota jer bi mogao podebelu knjigu sastaviti (izvor: 2016. god.).

ČLANCI I LITERATURA
​KOMNENIĆ, Jovanka; Zaboravljenim stazama: Pilatovci; Onogošt - Nikšić online; 11.12.2016.
​Rodoslov - genalogija Beatovića
Vladislav Skarić - Odakle su žumberački uskoci?
 ​

Pilatovci.
Detalj topografske karte, 1:25.000, sekcija Počekovići 147-1-3, tiskano 1980. prema stanju iz 1972.

---

Pilatovci, i u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, na nadmorskoj visini od 500 metara, na južnim padinama Žumberačke gore, 22 km sjeverozapadno od grada Ozlja, nalazi se selo Pilatovci. O njemu u svome članku Odakle su žumberački uskoci, povjesničar Vladislav Skarić kaže slijedeće:

Pilatovci su vlaško bratstvo srednjega vijeka, koje se spominje u 15. stoljeću u Travuniji u državi Radosava Pavlovića. Po narodnoj tradiciji bili su oni neposredni susedi Vlaha Maleševaca.
Čini se, da su ovo susedsko stanovanje produžavali i njihovi odseljenici. U kraju, odakle su uskočili žumberački uskoci, u Bosan. Grahovu, baš uz samu među glamočkoga sreza ima sada seoska općina Maleševci. Ilar. Ruvarac po Šafariku spominje jednoga svećenika ili kaluđera Jovana Maleševca, uskoka iz okoline Metljike, dakle iz neposredne blizine Žumberka, koji je 1561. pomagao protestantima pri štampanju crkvenih knjiga u Urahu.
Po svoj prilici je Jovan Maleševac znao, da u Žumberku ili Metljici ima sveta iz njegova rodnoga kraja od Bileće, pa kako su bratstvene i plemenske veze među Hercegovcima i danas jake, a pre su bile i jače, povuklo ga je srce, da dođe među svoje i da se tu nastani. Zato se vrlo verovatno čini, da je među žumberačkim uskocima bilo i Pilatovaca iz Oputne Rudine, koji su u Žumberku osnovali selo, što se danas zove njihovim imenom.
Vladislav Skarić - Odakle su žumberački uskoci?
​

Povjesnica Komnenića

Niko ne zna kada postanusmo
od Pilata, od kneza krilata,
od Komnena među komovima.
Onaj što zna, nama ne dolazi
no stoluje na nebeskom svodu
i upravlja svojim sazdanijem.

Predak nam je Pilat, knez rudinski,
domodržac i otačko krilo,
pastir vijerni Božjemu pastiru.
Njegovo je ime znakovito
iz grčkoga koljena poniklo
da označi strijelca na konju.

Taj izdanak morlačkog plemena
i imenjak Hristovog sudije
zet je bio Crnojević Iva.
On je našu lozu zasnovao
i snjom nama dao postojanstvo
koje traje pet stotin' godina.

Smutna doba zastiru pamćenje,
nevidom su obrasle zenice,
potamnile luče i ognjila,
pomrčina pala na tapije
a u maglu legli ljetopisi,
u davninu gube se koreni
i u prahu sahnu pokoljenja.

Groboslovi nisu rodoslovi,
mrtvi mrtve ne vode u žive,
ali jesu zavjetna zaloga,
živi mrtve vraćaju u život
od praoca Avrama do danas
 i od danas na vjeke vjekova
do drugoga Hristova dolaska.

U jedno smo ime svi sabrani,
jedno zrno u jednom rešetu,
jedno stablo a mnogi ogranci…
Naše sjeme niče iz pamćenja:
mi smo ono što se upamtilo
i koje se zatim dosanjalo.

Od predaka pređu ispredosmo
i na nju se potom nanizasmo,
postojimo kao pitaoci:
svak za svakog kod svakoga pita
ko je bio i čija je svojta,
od koga je i imali koga, 
koliko se i čime pročuo
il je zalud pod majku ispao,
šta će biti kada ga ne bude
i kakav će spomen ostaviti.

Preci su nas prinijeli suncu
da na njemu srce ogrijemo
koje mrzne od svih postradanja.
Ko ne pamti nije ga ni bilo,
zaborav ga briše i otresa
kao vjetar što otresa rosu
u razdanje na gorskom proplanku. 

U svakome zemnom naraštaju
imali smo po jednog pamtišu,
kroz njega je opet nastajalo
ono što je do tad upamćeno.
Naši su se čuvari pamćenja
kroz vremena u vis nastavljali
kao što se nastavljaju ljestve
od čvorova i od konopaca
iz davnina do kojih ne stižu
čovjekova pusta poimanja.

Svi oni su sušti ljestvičinci
što se penju u buduća neba
prezirući pod sobom ambise. 
Pouzdani to su rodoslovci
Koji naše ime užegoše
Svrstavši ga među graničnike.

Svi potomci praoca Avrama,
pokoljenja u svim plemenima
kroz pamćenja postaju čestice,
naposletku ono presuđuje
i uvodi u krajnje suštastvo
čovekova htenja i učinke
što su svakoj kušnji odoljeli
i zaborav smogli nadvladati. 

A zar ljudi još igdje postoje
sem u zračnom okrilju pamćenja,
razasuti vremenskim stazama
čije pravce Tvorac određuje?

Nije čvjek što i godsko zvjere
Da vjekuje divlje u čoporu, 
no je biće  koje od nastanka
u bližnjemu nalazi oslonca
 i u srodstvu traje kroz vjekove.
Sva su bratstva tako nastanula:
Krvno srodstvo najčvršća je spona
Pribežište od svake nevolje
I gnijezdo gdje se ptići legu.

Pilatovci svima su nam kuća
gdje smo prvi oganj propirili
na ognjištu koje se ne gasi,
jer ga svuda sa sobom nosimo
kroz seobe i uz poskitanja.
Ime nam je tog sela predato
da posjeća na strašno suđenje
prokonzula rimskog nad Isusom. 

Pilatovci i nijesu selo
no usputni konak i selište,
čudna skela gdje rijeke nema,
kolijevka od stanca kamena
gdje se rađa a ređe ostaje;
odatle se mladi biranici
rasipaju svuda po svijetu
kao vjetar što pšenično zrnje
razvijava na žitnome gumnu.

Malo zemlje a mnogo potrebe,
jedan čanak za premnogo usta…
Najmanje se o hljebu živjelo
a najviše uludo ginulo.
Što se više rađalo sinova,
to je više bivalo grobova. 

Mi korotnu kapu ne skidamo,
odavno je prirasla za glavu:
od Kosova nikud bez koleča,
ni vijeka nikad bez leleka.
Vazda vapaj, jeka i kuknjava,
tužbalice iznad kolijevki.

Ovdje ništa ne možeš dobiti,
Ali možeš dušu izgubiti.
Stoga smo se krstu priklonili
Pod njegovim okriljem skućili 
te postasmo svešteničko bratstvo
sa dvadeset i tri duhovnika.

Pilatovci, po knezu Pilatu,
na razmeđi lomnoj postadoše
priklonište njegovom potomstvu:
od Đurđeva brda do Gradina.
s Ristopolja sve do Pustopolja,
od Mokroga dola do Obljaja,
s Pogledala pa do Međugorja,
uz Dolove do Vučjega dola,
uz prisoje uz ljuti ilinštak,
niz osoje, s kišom i snijegom,
 zrno pade i zametnu klicu 
kremenitom našemu plemenu. 

A iz njega izraslo je stablo
što se grana u druge ogranke
koji pletu bratstveni vijenac.
Istorodni nastaše izdanci:
Šekarići i Radovanovići,
pa Šutonje, Kukići, Doderi,
Rončevići i Beatovići, 
Još Tupanjci u kršnom Podgorju
i Savići u Gatačkom polju
i uskoci Tesle u Smiljanu
gdje svjetlosni poniče Nikola.
Komnenića ima na Glasincu,
Po Krajini i u Mrkonjiću,
Pored Save i oko Našica,
A stigli su pod Belu Krajinu,
Do Gomirja i u Moravice.

Vele da je u davna vremena
neki čovjek po imenu Sizif
po nalogu bogova teglio
kamenčinu uz strmu planinu
i čim bi se vrhu primaknuo,
odmah mu se kamen otimao 
i padao natrag u podnožje,
 a on bi se za njime vraćao
i morao iznova tegliti
svakog dana do poslednjeg daha. 

Komnenići njemu nalikuju,
Tovareći muku i nevolju,
Nadaju se da će odoljeti
I do vrha breme iznijeti,
U čemu im cio vijek prođe.

Svi uspjesi njini i dobici,
postignuća, zvanja i pohvale-
šta su drugo nego maštanije!
/A tako je i s drugim ljudima!)
U čemu su najviše postigli-
od toga bi đavo pobjegao!
A najviše što su zadobili-
to svoj svome ne bi poželio.

Nema muke koju izbjegoše,
postradanje svako iskusiše,
turski kolac i švapski konopac,
carski  zindan, madžarske logore,
postradanje na Zidanom mostu,
kazamate na Golom otoku,
mučilišta gde se vade duše. 

Kad su smutna bivala vremena,
brat je glavu skrivao od braće
u škripove gdje se kote guje,
zimovao s krtolom u trapu,
provodio ljeto s krticama,
krsno ime u špilji slavio.

Komnenići bjehu sveštenici
zažeženi iskrom sa istoka
i žudeći za iskrom tavorskom
koja žeže žeženim žiškama.
Ko je žedan, suštu žeđ otpija,
a kome je srce uzplamtjelo,
ište piće krilatih plamova
naslutivši strašno nepojamstvo.
Sa smrću se vedro poigrava,
bez nje mu se  ne mili živjeti,
a sa njome živi sedmostruko.

No kakvi su u nas sveštenici,
molitveni zastupnici Tvorca?
Od vajkada ti su trpioci
nagonjeni mukom i zulumom
odlagali krste i putire,
prekidali svetu liturgiju
i plamnih se sabalja latali
izlazeći na ljuta poprišta.

Zatočnici u besudnoj zemlji
na rukama pleme su držali,
na liticu propeli su crkvu
svetog Đorđa na vrletnom Balu
kao da je s neba doletjela.

Ne mre čovjek kad ispušta dušu,
no kada ga zaborav zagrne,
zaborav je konačni ubilac
i poruga ljudskome bitiju.

Inokosni na tvrdoj razmeđi,
odavno smo postali selice
od nevolje, jada i nemanja.
Kuda god smo u svijet kretali,
nosili smo mrvu rodne grude,
kuća nam je bila na plećima,
 okućnica vazda u rukama.

Naši preci imali su više
gladnih usta nego rodnih njiva,
 u zemlju se nijesu kopali
no u kamen kod crkve na Valu
gdje su groblja kao žrtvenici.

Naše jato iz jednog gnijezda
raseli se voljom i nevoljom,
naše stablo ode u ogranke,
Pilatovci postaše plodište
i rasdnik drugijeh bratstava,
rodno sjeme već se rasijalo
zemnim šarom na četiri strane.

Ogranak se jedan otisnuo
kad Đurđica siđe u Miruše
gdje miriše zanovjet i smilje
uz obale modre Trebišnjice,
granao se skoro dva vijeka 
dok Miruše pod vodu odoše,
bezumnici kad ih potopiše
da tobože blagoret donesu
inokosnoj zemlji Hercegovoj.
Domaćini ostaše bez doma,
Poskitari silom postadoše,
Pitominu pokri vodurina,
A oko nje zinuše jaruge,
Ljuta drača i puste goleti.

Nemanjića dva su manastira
Dobrićevo i Kosijerovo
premjestili tada na nemjesto
kao da su grdni savardaci.
Miruše su od tad glibna lokva,
Trajan spomen trenutnog bezumlja.

Ogranak se drugi iselio
u Toplicu,  izgubnu granicu
da grudobran bude i utvrda.
Gdje bi drugdje vječni selioci
nego opet u selo Selišta,
jer se tako od starine zvao
kutak pored kule Pilatove
odakle su na istok krenuli
da istočnik budu na Kosovu.
Grudima su šance poduprli
a od glava tvrdu karaulu
isturili pred zlom arnautskim
prkoseći sablji i kuršumu
na čukama iznad Kuršumlije. 

Stradanje je od sudbe potvrda
Pečaćena vjerom uspasene
I svaki je čovjek na raspeću
Ako pravdi i istini služi,
Ko ne strada - skapava ko marva.

Nama zore nijesu svitale
ko drugima da se radujemo,
no da jasno zbrojimo po danu
koliko je živih osvanulo
u ovome vučjem vijalištu.

I dan-danju u ovoj mračari,
u državi koja se ne drži,
gdje se mjera čovještva stanjila,
ne gasi se luča praotaca,
nego iskre prosipa kroz tmine,
niz puteve kojima idemo,
a koje je  usud odredio.  

Mi bratstveni rodoslov živimo
Svakog trena i na svkom mjestu,
U vijenac zavjetni pletući
Sva imena naših praotaca
Da bivaju uzor potomcima
I zaloga jača od zakona,
Te da služe rodu kao Bogu,
Da stradaju a ne propadaju.

Milan Komnenić*

*Milan Mašanov Komnenić u svojoj Povjesnici Komnenića pjeva o Pilatovu rodoslovlju koje se grana u druge ogranke bratstva.

Boj na Pilatovcima 
(1861 god.)

Pije vino vojvoda Jovane, 
U Banjane na visoku kulu; 
Kod vojvode trista sokolovah 
Od Banjanah i dvije Rudine 
I valjane srpske Gore Crne; 
Do njega su dva sokola siva, 
Dva junaka oba podjednaka: 
Jedno serdar Radojev Šćepane, 
Drugo serdar Banjanine Đoko 
I ostalo trista vitezovah; 
Svakom dosta piva izobilja. 
Kad su bili u najviše pivo, 
Al' eto ti golema junaka, 
Od Rudine Aleksića Vuka, 
Ni božju im pomoć ne naziva, 
Sjede Vuče, poče piti vino, 
A pita ga serdare Šćepane: 
"Što je tebi, Aleksiću Vuče? 
Te si nešto sjetan neveseo, 
A srdito piješ vino hladno, 
Još nam božju pomoć ne nazivaš, 
Ka' da nam o nevjeri radiš!" 
Tada Vuče njemu odgovara: 
"Zlo vam pivo i gore vam bilo! 
Iz Bileća izljegoše Turci, 
Hvatiše se našijeh planinah, 
Gone jadnu sirotinju raju, 
Robe, pale i sijeku glave. 
Još su Turci tabor učinili 
Na krvavo selo Pilatovce: 
Turakah je četiri hiljade; 
No na noge, ako boga znate! 
I kupite iz dubine vojsku, 
Da idemo da ih dočekamo." 
Onda reče vojvoda Jovane: 
"Čujete li ovo, Crnogorci?!" 
Odgovara serdare Šćepane: 
"Svi čujemo, vojvoda Jovane, 
Ali slušaj, što ti serdar kaže: 
Nama više ne trebuje vojske, 
Nako ovo trista sokolovah, 
Ja znam dobro Turke Hercegovce 
I nizame cara od Stambola, 
Od mene su straha zauzeli 
I od moga bogom pobratima, 
Baš serdara Banjanina Đoka; 
Evo ima četiri godine, 
Kako hodam i čete provodam, 
Zatvorio careve gradove: 
Kolašina, Foču i Taslidžu 
I bijela grada nikšićkoga 
I u Gacko četiri kasabe 
I Trebinja grada carevoga 
I Klobuk im u nevolji cmili; 
A ne, onaj mrtvi Osmanlija, 
Da grad gradi, đe ga nije bilo 
U krvavo mjesto Pilatovce." 
Onda Šćepan na družinu viknu, 
A družina na noge skočila; 
Stade Šćepan dijeliti vojsku: 
Jedan dio vojvodi Jovanu 
I serdaru Banjaninu Đoku; 
Drugi dio Aleksiću Vuku; 
Treći dio sebi ostavio. 
Serdar uči Đoka i Jovana, 
Da se skriju u goru zelenu 
Da s' Turcima ne zameću kavgu, 
Dok ne sine sablja serdareva; 
A nauči Aleksića Vuka, 
Da on prvi udari na Turke, 
Pa da bježi uz goru zelenu, 
Da zamami uz planinu Turke; 
Ud'riće im Šćepan isprijeka, 
Daće njima rane bez lijeka. 
Ka' rekoše, tako učiniše: 
Vojskovođe vojsku povedoše, 
Logoru se turskom primakoše; 
Prvi ud'ri Aleksiću Vuče 
Na šančeve i na čadorove. 
Kada njega opaziše Turci, 
Trgoše se iz okola Turci, 
Poćeraše Aleksića Vuka 
I njegovo stotinu momakah, 
Zajmiše ih gorje uz planinu 
Bijući se bojem iz pušakah. 
To gledaju dva srpska serdara 
Sa sokolom vojvodom Jovanom, 
Šćepan viknu, ka' da jelen riknu: 
"A sad, Đoko, bogom pobratime! 
Ti otuda, ja ću odovuda, 
Kroz ordiju da se sastanemo!" 
Sinu Đoko, kako soko sivi, 
Pored njega vojvoda Jovane, 
A za njima stotina junakah, 
Pa u Turke juriš učiniše; 
S ove strane serdare Šćepane, 
A za njime sedam arambašah 
I drugijeh stotina junakah, 
U ordiju tursku udariše, 
Ko će prvi počet' s'jeći Turke? 
Ponajprvi Banjanine Đoko, 
Pa ostali momci i junaci: 
Stoji cika tankijeh pušakah 
I lomljava mačah i andžarah; 
Povrnu se Aleksiću Vuče 
I njegovo stotinu junakah, 
Svi su snažno ud'rili na Turke. 
Bože dragi, čuda velikoga! 
Đe udari trista sokolovah 
Crnogorca, kao mrka vuka 
Na četiri hiljade Turakah! 
Put Bileća Turke prićeraše, 
Tri stotine glavah pos'jekoše, 
A ranjene mnoge uniješe. 
Ali Srbi dobro šićariše: 
Dobro glavah, a dosta oružja, 
Vode turske konje sedlenike 
I s' Turakah čohu i kadivu. 
Od srpske je vojske poginulo 
Taman dvades't i četiri druga 
I ranjeno šezdeset momakah: 
Od ranah im ništa biti neće. 
Veseli se, ti krajino naša, 
Dokle rađaš onake junake, 
Kao što je Đoko i Šćepane 
I delija vojvoda Jovane! 
A vi bež'te, tužne Osmanlije, 
Put Misira i put Carigrada, 
I vodite bule i kadune, 
Jer će vi ih Srbi pograbiti 
Pa se š njima Srbi oženiti! 

Vojvoda Mirko Petrović* 

*Stariji brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, rođen je u Njegušima 1820. godine. ​

Zanimljivosti

​Po navodima Jovana Dučića, Tesle (obitelj znanstvenika Nikole Tesle) su porijeklom iz Stare Hercegovine, od Komnenića iz plemena (Oputni) Rudinjani, iz sela Pilatovaca u današnjoj nikšićkoj općini.

Petar Komnenić

BIOGRAFIJA
Rođen je 1895. godine u Pilatovcima. Otac mu je bio svećenik i plemenski kapetan Todor Komnenić. Djetinjstvo je proveo u zavičaju gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju i Filozofski fakultet (smjer istorija) je završio u Beogradu. U Balkanskim ratovima je sudjelovao kao šesnaestogodišnji gimnazijalac-dobrovoljac, a u Prvom svjetskom ratu kao student dobrovoljac u vojsci Kraljevine Srbije. Zarobljen je i interniran u logor Boldogason u Mađarskoj. Uspio je pobjeći iz tog logora, ali je uhvaćen. Ponovno je pobjegao i došao do Švicarske. Poslije rata je kao profesor službovao u nekoliko mjesta Kraljevine Jugoslavije, a najviše je ostao u Sarajevu. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) je postao 1919. godine.
Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je kao rezervnog kapetana i komandanta bataljona u Sarajevu. Poslije kapitulacije se vratio u  Pilatovce. Kada su u susjednim hercegovačkim općinama počeli ustaški progoni Srba, organizira prihvat izbjeglica i zaštitu pograničnih crnogorskih sela, kao i ipripreme za ustanak u svom kraju. Kada je 1941. godine formiran Banjsko-vučedolski bataljon, Petar je postavljen za njegovog komandanta.
Tijekom 1942. godine, postao je komandant Lovćenskog partizanskog odreda, a u Petoj crnogorskoj proleterskoj brigadi komandant Trećeg bataljona. Taj bataljun je Petar uspio provesti u 17 dana bez gubitaka od Zelengore do Prozora. Po dolasku u Prozor upoznao se s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem. Bio je zapovjednik bihaćko-cazinskog područja, sudionik Prvog zasjedanja AVNOJ-a i jedno vrijeme zapovjesnik korpusne vojne oblasti za Hercegovinu. Poslije oslobođenja bio je potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar socijalne politike Crne Gore, predsjednik Ustavotvorne skupštine Crne Gore i predsjednik Narodne skupštine NR Crne Gore. Početkom 1949. godine, poslije Rezolucije Informbiroa, uhapšen je i zatočen na Golom otoku, a najteži dio logora je prozvan po njemu „Petrova rupa“. Poslije povratka s Golog otoka, bio je umirovljen, a umro je od posljedica Golog otoka u Brezoviku (pored Nikšića, bolnica) 1957. godine.
Ivan Goran Kovačić mu je posvetio pjesmu "Naša Sloboda", Žarko Đurović "Ram za golootočku noć", Miloš Ostojić pjesmu "Stazom vremena" i Vukman Otašević pjesmu "Od zlata vješala". Jedna ulica u Nikšiću nosi njegovo ime.

OBJAVLJENI RADOVI
Kraljević Marko i njegova ličnost u slovenačkim narodnim pesmama, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, broj 8, 1938-1939, str. 598-604,
Naseljavanje Srba u Ugarskoj i seoba 1690. godine, časopis Prosvjeta, Sarajevo, 17/1933, broj 9, str. 212-215,
Istraga poturica po istoriji, tradiciji i Gorskom vijencu, „Pobjeda“, Titograd, 7. jun 1947,
Stanje u Hercegovini poslije kapitulacije Jugoslavije, časopis Istorijski zapisi, Cetinje, 1948, broj 3-4/48, str. 139-144,
Sjećanja na Savu Kovačevića, „Pobjeda“, Titograd, jun 1948
objavio i nekoliko prikaza knjiga, kao i izveštaja o akcijama Banjsko-vučedolskog bataljona

IZVORI
Petar Komnenić, život i djelo, Beograd 1994. godina
Petar Komnenić - Wikipedija

Naša sloboda
Petru Komneniću

I
Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.

Njena su vojska kosturi, mrtvaci;
Njena su vrata grozne smrti ralje,
A poderane njezine su halje,
I crni od krvi i dima barjaci.

Sloboda riče ko bombe, granate,
Ko tanad pišti, i strašno se ceri
Ko nebo, kojim kruže bombarderi.
Oko nje crni gavrani se jate.

Sloboda nema krila, ima štake,
I oka nema, ćorava i slijepa.
Ko sablast ide. Ona nije lijepa:
Ona je strašna ustala iz rake.

Ljuljačke njene vješala su. Tane
Poljubac njezin u krvave rane.
Al groblja su joj brda i doline,
Vrh kojih sunce nestaje i sine.

II
Slobodo, sada Klancem Smrti gaziš,
A kljuse ti je ranjavo, i pada.
Koščatu ruku daj nam, pa ćeš tada
Od naše krvi da se preobraziš.

Ti nisi žena, snaga ti je muška,
Ne pjevaš pjesme, al i ne naričeš:
Ti grmiš, vrištiš, proklinješ i ričeš,
Ko naša bomba, mitraljez i puška.

Puži, Slobodo, ne treba da letiš,
Nek tvoje kosti pokrivaju krpe,
Al jednom iznad naše mrtve hrpe
Životom ćeš se Smrti da osvetiš.

Ivan Goran Kovačić

​IZVOR: Ivan Goran Kovačić, Pjesme. Prepjevi., ur. Dragutin Tadijanović, Svezak IV. u publikaciji: Sabrana djela Ivana Gorana Kovačića, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za suvremenu književnost, Nakladni zavod Matice hrvatske, Globus — izdavačka djelatnost, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1983., str. 307. i 308.

Milan Komnenić 
(8.11.1940, Pilatovci, kod Bileće, Crna Gora - Beograd, Srbija, 24.7.2015.)
Srpski pjesnik, prevoditelj i esejist. Diplomirao na filološkom fakultetu  u Beogradu.

BIOGRAFIJA
Uređivao je književne časopise Vidici, Delo i Relation, a radio je i kao urednik u izdavačkoj kući Prosveta. Prevodi s talijanskog, francuskog, španjolskog  i njemačkog jezika. Postao je ministar za informiranje (1999. godine), kao član stranke SPO. Zajedno s Vukom Draškovićem bio je osnivač te stranke. Nekoliko godina kasnije, prešao je u stranku DS. Bio je ministar kulture u prijelaznoj Vladi Milomira Minića 2000. godine. 
Njegove prve pjesme teže obnovi nepravedno zanemarene prošlosti, dok se kasnije okreće antipoeziji. Veliki broj pjesama je ostvario po načelima kritičkog neorealizma. Njegove pjesme su uvrštene u više antologija, a poezija i eseji prevedeni su na mnogo jezika. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana  na Novom groblju u Beogradu.

BIBLIOGRAFIJA
Noć pisana noću (1966), Gvozdena loza (1970), Tapija o izvoru (1972), Ti, riđokosa olujo (1974), Svođenje računa (1980), Mamuza za njene sapi (1980), Ilinka (1984), Izgon (1987), Ždral na Bosforu, Tunika za kugu, Uznesenje, Opelo, Jeka, Jona, Kosovski polom, Antologija novijeg srpskog pesništva (1974), Orionov put (1971), Eros i znak  (1975/76).

IZVORI 
Milan Komnenić - Wikipedija
Preminuo Milan Komnenić („Večernje novosti“, 24. jul 2015)
Poezija suštine/Milan Komnenić​​

---

Izvori ...

Vijesti, članci, tekstovi

Manifestacija turističko-poljoprivrednog karaktera - Jagnjijada i izložba domaćih proizvoda u Vraćenovićima
Vraćenovići kao centar plemena Oputna Rudina 10.9.2022.  su bili i centar okupljanja žitelja tog kraja i dijela susjedne Hercegovine. U pograničnom pojasu nikšićke i bilećke općine po prvi put je održana manifestacija, turističkog i poljoprivrednog karaktera, pod nazivom "Vraćenovići 2022", s ciljem da se podsjete na očuvanje vrijednosti i pokuša oživjeti mjesto koje je bilo gotovo u potpunosti zapostavljeno posljednjih 30 godina. Tijekom dana održana je jagnjijada, natjecanje u povlačenju konopa i bacanju kamena s ramena i kulturno-zabavni program. Manifestacija je završena donatorskom večeri na kojoj su prikupljana sredstva za dovršetak konaka Manastira Kosijerevo.

Literatura i drugi izvori

OPĆENITO O KRAJU
​> ​Wikipedija - Oputne Rudine

GLUŠICA, Rajka; Rukoveti iz zavičajne leksike, prikaz knjige Rečnik Banjana, Grahova i Oputnih Rudina, Jovana K.Koprivice, CANU, Podgorica 2006. Vaspitanje i obrazovanje 4, Podgorica 2007. str. 197-204
KOMAR, Goran; Stari spomenici Banjana, Pive i Drobnjaka
KOPRIVICA, Jovan K.; ​Rečnik govora Banjana, Grahova i Oputnih Rudina, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2006.

Korisne poveznice

-