Via Dinarica - kako je sve započelo? (1. dio)

Od jednog putovanja do ideje

Zapravo je sve počelo zbog jednog planinskog bicikla, a ne gojzerica. Bila je to godina 1990. i bio je to prvi model brdskog bicikla proizveden u bivšoj državi (“Rog”, Ljubljana), kupljen uz pomoć novca zarađenog na studentskim honorarnim poslovima.  Kao tadašnjem strastvenom biciklistu, došla mi je ideja odvoziti biciklom rutu od Zagreba do Ohrida u Makedoniji, gdje sam prethodne godine dva ljetna mjeseca honorarno radio u hotelu zakupljenom od strane jedne renomirane hrvatske turističke agencije.

Ta devedeseta je već bila burna godina. Demokratske promjene u Hrvatskoj, višestranački izbori, reforme vlade Ante Markovića, sve manje istočnih susjeda na hrvatskoj obali. Sve to nije ukazivalo na buduća mirna vremena. Međutim, svakodnevni je život još relativno tekao po starom. Kako brdskih bicikala tada još nije bilo mnogo - ljudi su imali specijalke, odn. "specke s tabularkama", ponije ili BMX-ove, nisam poznavao prijatelje koji bi se odlučili na takav dalek put, koji bi podrazumijevao i vožnju makadamskim i brdskim putevima. Nisu pomogle niti poruke postavljene na oglasnoj ploči moga fakulteta, niti poruka na Omladinskom radiju u kojima se tražio partner za avanturu. Radijski voditelj se, zbog sve usijanije političke situacije u državi, pri njezinom čitanju čak našalio da će možda trebati putovnica da se dođe do Makedonije - što baš i nije pomoglo da pronađem partnera za ovu biciklističku avanturu. Iz toga razloga sam se na kraju odlučio krenuti biciklom sâm, opskrbljen svim potrebnim, uključujući mali šator, priručni alat i mali “idiot” foto aparat (mlađe generacije vjerojatno ni ne znaju što je), koji će  zbog prolivenog jogurta u ruksaku biti u uporabi samo par dana.

Već nakon dva sata nizinske dionice stigao sam od Zagreba do Petrinje, gdje je započeo prvi brdski dio puta. Uspona i nizbrdica slijedećih dvadesetak dana nije nedostajalo, ni sunca, niti kiše, ni hladnoće, niti ljetnih vrućina. Pa čak niti društva, jer sam usput sretao dosta ljudi, seljana, turista, pastira, te s njima uvijek popričao. Zapravo, po Bosni gotovo da se i ne može proći kroz neko selo, a da vas ne pozovu "na kahvu" i pritom upitaju zašto uopće "vrtite taj točak".  Planinarima je vjerojatno poznat taj osjećaj kada penju na neki vrh, pa ih domaći upitaju: "zašto ga uopće penjete?" Ne može se proći niti pokraj sela, a da vas ne zaskoče lokalni psi, i pritom natjeraju da zapnete do maksimuma vrteći taj "točak" sa svim teretom, kako bi im pobjegli. Dogodilo mi se i da sam na lokalnom šumskom putu preko Karaulske gore, prijevoja između Jajca i Turbeta, jedva vidljivog na kartama, od strane jedne stanovnice bio zamijenjen za nekog potencijalnog Talijana, jer, kako je ova seljanka-prolaznica rekla, "ovdje znade proći dosta stranaca biciklom”, pa je pomislila kako sam i ja jedan od tih. Kako sam na ovome putovanju sreo još stranaca na dva kotača, pokazalo se još jednom kako su stranci bolje poznavali,  i koristili neke turističko-rekreativne mogućnosti ovih planina, i prije nego što su to uradili mnogi domaći ljudi.

Nakon puta Bosnom, slijedila je pakleno vruća Hercegovina, a zatim i najviše planine Dinarskog gorja u BiH i Crnoj Gori. Uspon iz ljetnom omarom zarobljenih dubokih kanjona Drine, Tare i Pive na tek rascvjetale crnogorske površi bio je kao povratak u prethodno proljeće. A putujući biciklom, doživljaji su višestuko jači nego kada se prostor prolazi vozilom.

Jedna od brojnih epizoda na tome putu obilježit će i moje buduće aktivnosti. Bilo je to negdje oko prijevoja Crkvine u Crnoj Gori, prije, gotovo kontinuiranog, i na dijelovima strmoglavog spusta dolinom rijeke Morače, kroz njen kanjon Platije, sve do Podgorice. Upravo s toga prijevoja, nakon jednog snažnog ljetnog pljuska, tamo prema jugoistoku pogled su mi privukli nevjerojatni oblici vrhova negdje na granici prema Albaniji. Taj će me pogled privlačiti još mnogo godina nakog ovoga putovanja, kao i tadašnja odluka da se tamo jednom vratim, odem i istražim te šiljate horizonte nevjerojatno maštovitih oblika u slabo posjećenom planinskom području.

Bicikom sam u tih dvadesetak dana prošao putem: Zagreb - Petrinja - Bosanski Novi - Prijedor - Ključ - Jajce - Travnik - Zenica - Sarajevo - Konjic - Mostar - Počitelj - Stolac - Gacko - Foča - Plužine – Žabljak (Durmitor) - kanjon Tare - Kolašin - Titograd (današnja Podgorica) - Cetinje - Budva - Boka kotorska / Kotor - Dubrovnik.

Već naredne godine stići će rat, zatim ratište, pa potom posljednji studentski dani. Osim biciklom počeo sam sve više i planinariti, ne samo na Sljeme i Samoborsko, koji su bili moje "domaće planine", već  dalje, i grupno, zaslugom mojeg prvog  susjeda, tadašnjeg predsjednika PD "Risnjak".  Ozbiljnije je sve započelo Velebitom, koji je i do danas ostao moj voljeni.  Ali, nisam nikada zaboravljao niti planine koje sam prošao biciklističkom turom, brda Banovine i zapadne pa središnje Bosne, doline Une i Plive, poglede na Prenj, vrući hercegovački krš, Zelengoru, Volujak, Maglić, Durmitor, kanjone Neretve, Drine i Tare, doline, Moračke planine, a posebno onu panoramu s prijevoja  Crkvine. Kao student, a i kasnije, honorarno radeći kao turistički vodič, stekao sam naviku prikupljati razne materijale, što je zapravo tada i bila potreba, jer nije bilo Interneta i valjalo je organizirati vlastitu zbirku. Tako sam tada, prije 30 godina, počeo ozbiljno prikupljati sve moguće materijale isključivo o dinarskim prostorima – knjige, tekstove, karte, fotografije, video zapise, dokumentarce. Materijale s bibliografskom temom  “dinarica” sam prikupljao kao hrčak, a gradivo probavljao kao spužva. Odlazio sam često u Hrvatski planinarski savez u Kozarčevoj,  gdje se nalazila mala prostorija s nesređenim i nabacanim hrpama časopisa i knjiga – nekadašnja sobica planinarske biblioteke. Tu sam skidao prašinu s nabacanih materijala, pregledavao hrpu po hrpu, izvlačio,i kupovao stare brojeve “Naših planina” i “Hrvatskog planinara”, koje do tada nisam imao.

Tako mi je jednom prilikom u ruke došao časopis Naše planine broj 7-8 iz 1975. godine. Njegova me naslovnica očarala izuzetno atraktivnom fotografijom - gotovo rajskim prikazom izuzetno krševitog i očigledno nepristupačnog tipično dinarskog područja. U opisu je stajalo: “SLIKA NA NASLOVNOJ STRANICI: Bukumirsko jezero u Kučkim planinama. U pozadini Pasjak i Štitan; Foto: Dr Ž. Poljak”

Bez interneta je tada bio gotovo nemoguće doznati gdje je to Bukumirsko jezero i gdje su te planine tako neobičnog imena – Kučke. I pored surove izvorne dinarske ljepote vrhova i jezera na toj fotografiji, još su egzotičnije zvučali njihovi toponimi Bukumir, Pasjak, Štitan.

Fotografija 1
Naslovna stranica Naših planina iz 1975. godine, s fotografijom Bukumirskog jezera i Kučkih planina u Crnoj Gori

---

Odgovor sam ubrzo pronašao u Našim planinama broj 9-10 iz 1976. godine, u članku “Štitan i Bukumirsko jezero” našeg legendarnog Željka Poljaka. 

Gospodin Poljak tu piše:

Na naslovnoj stranici Naših planina broj 7—8 prošle godine objavljena je fotografija Štitana koju sam snimio toga ljeta s obale Bukumirskog jezera. Upitalo me nekoliko čitalaca gdje se nalazi taj divni krajolik jer ga nisu mogli naći ni u boljim geografskim kartama, a pitali su i kako se može doći do njega. Mislim da su dobro ocijenili ljepotu Štitana i njegove okolice, a istina je da je planinarima ostala sve do danas nepoznata. Otkrio sam je slučajno zahvaljujući svojoj znatiželji i upornosti.
 
I nastavlja:

​Prvi puta vidio sam neke vrhove Kučkih planina — i to samo izdaleka — prije ravno četvrt stoljeća kada sam putovao na biciklu iz Peći kroz Prokletije do Titograda. Bila je to vratolomna vožnja po vrlo lošoj cesti s dva, tada, najviše prevoja u našoj zemlji: Čakor (1849 m) i Trešnjevik (1600 m). Negdje oko Lijeve Rijeke, malog ali vrlo uglednog vasojevićkog sela u brdima iznad Titograda, ugledam u daljini, lijevo od ceste, skupinu kamenih vrhova od kojih su mi neki svojim smjelim oblicima izazvali žmarce u tijelu. Tada sam se još bavio alpinistikom i odmah zaključio da bi tamo moglo biti »posla«.

Pročitavši članak rekao sam sâm sebi: “Wow! Deja vú! Nestvarno!”. Kako sam ja na biciku, i s prijevoja Crkvine 1990., gledao te vrhove, tako se tim istim planinama također s bicikla, i s nešto istočnije pozicionirane Lijeve Rijeke, divio Željko Poljak oko 1950. godine. I kao što sam ja gledajuć´ te planine iz daljine odlučio da ih moram ponovno posjeti, tako je i gospodin Poljak zaželio ponovno istražiti te vrhove.

Tako su se u meni 1990-ih godina nakon Domovinskog rata istovremeno odvijala dva procesa;

Putovanje kroz dinarske planine bicikom me se izuzetno dojmilo i sa sjetom sam se sjećao pojedinih trenutaka te avanture, te sam počeo kod kuće na kartama planirati i ucrtavati nove transverzalne biciklističke itinerere, uzdužne i poprečne, kroz dinarske planine. Kako sam s vremenom počeo sve više planinariti, tako je ta idejna transverzalna mreža sve više bivala pješačko-planinarska, a sve manje biciklistička.

Drugi proces je bila ta ljubav prema dinarskim prostorima koja je rasla, jednako kao i strpljivo čekanje da se smiri političko-sigurnosna situacija, te da napokon pronađem to jezero s naslovne fotografije i te planine. Planine općenito, i taj nevjerojatan prirodom, baštinom i povješću bogati dinarski prostor su mi se uvukli pod kožu. No, prve godine rata, i nakon rata, granice su podijelile Dinarsko gorje. Nije se mnogo putovalo u okolne dinarske države, Internet još nije bio razvijen, do informacija iz obližnjih zemalja, njihovih medija, biblioteka, kontakata s ljudima bilo je teško doći. 

​NASTAVLJA SE

Fotografija 2
Pogledi s velebitskih staza pucaju na more i otoke

---