Zašto u Dinarskom gorju ima toliko različitih, a ponekad i pogrešnih naziva pojedinih geografskih lokacija?

Vrlo često se u mnogim krajevima mogu čuti optužbe kako je pojedini "nenacionalni" državni režim nasilno mjenjao stare, izvorne nazive pojedinih vrhova, planina i drugih zemljopisnih oblika.

No, ostavimo li nacionalne ili lokalpatriotske politike sa strane, ove pogreške - koje su, mora se priznati, s vremenom ušle u svakodnevni govor i uporabu - vrlo često su proizvod, namjeran ili nenamjeran, netočnosti u bilježenju imena prilikom topografskih premjera, primjerice onih rađenih u Austro-Ugarskoj, onih rađenih u Kraljevini Jugoslaviji, ili onih rađenih od strane Vojnogeografskog zavoda u postratnoj Jugoslaviji.

Bilo je zanimljivo-smješnih situacija. Mnogi kajkavski nazivi bili su štokavizirani, npr. imena mjesta koja su završavala na "-vec", zabilježena su kao "-vac". Dok je s druge strane npr. mjesto Sveta Nedelja kod Samobora, koja se tako naziva kajkavštinom (a većina, tj. 3/5 kajkavaca imaju to otvoreno ekavsko e, iako taj /e/ nije isti glas kao u štokavskim govorima), na kartama dugo vremena bila je upisana ijekavski kao Sveta Nedjelja.

U Crnoj Gori, npr. velik dio naziva na geografskim kartama bio je upisan ekavicom, iako crnogorski autori, navodeći kao jednu od zanimljivosti o ovoj zemlji, tvrde kako na području Crne Gore nema niti jednog ekavskog narodnog toponima. Tako nije Belič u Prokletijama, već je Bjeljič (odn. Bjelič, odn. Bjeljič).

Toponim "Belić" na kartama, koji ne odgovara stvarnoj situaciji na terenu, jer lokalno stanovništvo ovaj masiv naziva Bjeljič, odn. Bjelič

Bjelić, na ručno izrađenoj karti Željka Poljaka, 1931, godina.

Jedan izvor navodi kako je na topografskim kartama samo jednog područja Crne Gore, na kartama premjera iz 1930-ih, više od pola toponima krivo upisano. Dio toga je ispravljen na kasnijim premjerima (npr izdanja VGI iz 1980-ih), ali je dobar dio pogrešaka i ostao.

Osim toga, primjer iz Velebita pokazuje kako je i u 1920-im i 1930-im godinama, u planinarskim krugovima, u zamahu otkrivanja planina i začetaka masovnijeg planinarstva, bilo vrlo popularno davanje novih imena nekim vrhovima. posebno u slabo naseljenim krajevima poput Velebita, Dinare, otočja Kornati, za koje su moguće već i od ranije postojali stariji narodni nazivi. Slične stvari događale su se i ranije, u vrijeme Austro-Ugarske.

Vrlo često pojedini geografski objekti zaista imaju više lokalnih ili izvornih naziva, što ovisi o govornicima i korisnicima s određenog područja. Na području Dinarskog gorja su se stoljećima isprepletali utjecaji različitih država, kultura, vjera, pa i jezika, što se odrazilo i na toponimiju (nazive) u kojoj se uočavaju brojni jezični slojevi, ali često je dolazilo i do nepravilnoga jezično-kulturnoga “taloženja”, odn. slučajeva kada "nenamjerna" ili "namjerna"  pogreška uđe u svakodnevni govor ili literaturu i kartografiju.

To se posebno očituje u nestalno naseljenom otočnom i brdsko-planinskom prostoru. Tako neki mali geografski objekti (otičići) u Kornatima imaju i po četiri imena. Prema stručnjacima za nazivlje (toponomastičarima), ispravan je svaki taj naziv (vidi članak: Josip Farčić, Geografski aspekt proučavanja toponima Geografija.hr, 2009.) Iz toga proizlazi sljedeći problem: koje geografsko ime ispisati na karti, posebno ako se radi o malom geografskom objektu, a na karti je potrebno ekonomično rasporediti geografsko ime? Na digitalnm kartama je to manji problem, no na papirnim kartama to nije uvijek bilo moguće istaknuti.