Nakon slanja predstavke prvi je stigao odgovor ​Ministarstva zaštite okoliša I energetike RH: 
Poštovani, Ministarstvo zaštite okoliša I energetike zaprimilo je elektroničku predstavku kojom se ukazuje na odbačeni otpad na području Karlovačke županije. Temeljem odredbi članka 28. i 36. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine 94/13, 73/17 i 14/19 ), predstavka se dostavlja na daljnje postupanje komunalnom redarstvu. S poštovanjem, dežurna inspektorica zaštite okoliša.
Slijedio je i odgovor državnog poduzeća "Hrvatske auto-ceste", da su Predstavku proslijedili svojoj nadležnoj službi.

I to je to. 

Od dvanaest (12) hrvatskih institucija, odgovorile su samo dvije (2)!! 

Porazno. Porazno je da toliki postotak institucija nema što za odgovoriti, i još žalosnije da toliki broj institucija koje se u pretežitoj mjeri financiraju novcima građana, nemaju nimalo kulture, odn. kulturne pristojnosti, odgovoriti tim istim građanima kada im se obraćaju!

​Uvijek se sjetim primjera jednog para kojemu sam bračni kum, koji su kao potencijalni imigranti, pisali novozelandskoj vladi, upozorivši ih na jednu nelogičnost u novozelandskom useljeničkom zakonu. Odgovor im je stigao nakon dva tjedna, u kojemu ih je novozelandsko ministarstvo obavijestilo da su (navedeni par) bili u pravu i da je pravilnik o bodovanju za useljeničku vizu izmijenjen i da je izmjena prošla zakonsku proceduru, od ministarstva, preko vlade, do novozelandskog parlamenta. U dva tjedna! Od priznanja da i državna institucija možda nije u pravu, do akcije i rješenja problema na koji ih je upozorio - jedan stranac. U dva tjedna! 

Jučer sam na proputovanju dinarskim planinama i krajevima, na vlastitoj koži osjetio dašak ocvalog sustava, misleći da su takve stvari već daleko iza nas. Vozeći se Limskom magistralom, između Prijepolja i Priboja, kao i obično, stao sam na svakom prikladnom mjestu, ugibalištu, zavoju kako bih za internetsku stranicu Dinarsko gorje fotografirao svaku veću dolinu, naselje, zaseoke, crkve, vrh, brdo, planinu, sve moguće zanimljive geomorfološke formacije I druge tipove prirodnih i antropogenih lokacija, o kojima ću kasnije nešto napisati na stranici, uz mogućnost prilaganja fotografije toga o čemu pišem.

​​I tako sam zastao na ušću Kratovske reke u Lim (točnije akumulacijsko Potpećko jezero), jugoistočno od Priboja, kako bih fotografirao to ušće, kanjon iz kojega izlazi ta rijeka i lijepu panoramu zavoja koji ovdje čini rijeka Lim. Na mjestu ušća nalaze se dva mosta, noviji cestovni i stari željeznički, na nešto manjoj visini i bliže Limu. Namjestio sam foto-aparat za snimanje s cestovnog mosta, okuke rijeke Lim i brda koja ju nadvisuju, kad odozdo iz neke kućice, uz željezničku prugu, vikne čovjek: “Zabranjeno snimanje! Nesmete da snimate most!” Kažem ja njemu kako fotografiram rijeku Lim i brda, a ne most, na što on odgovori: “Meni su tako odredili, zabranjeno je snimanje mosta, ne možete!”

Most, neugledan, stara čelična konstrukcija, kakvih na toj pruzi ima stotinjak. Uključujući I veličanstveni most na Maloj rijeci, iznad Podgorice – kojega sam svako malo fotografirao, što su vjerojatno činili i svi turisti koji tamo prolaze, a da nikada nitko nije branio fotografiranje. Zamislite da zabrane fotografiranje Krčkog, Masleničkog, Brooklyinskog ili najvećeg u Europi kamenog mosta nad Solkanom u Sloveniji, kao i drugih mostova. Nigdje u Europi do sada nisam doživio da netko kaže da ne smijem fotografirati zbog obližnje prometne infrastrukture. Pored toga, na cestovnom mostu po kojemu sam hodao nije postojalo nikakvo obilježje zabrane fotografiranja - uostalom bilo bi smiješno I da je postojalo. Na prometnoj magistrali, uz to i uz mjesto gdje postoji planinarska markacija - crveni krug s žutom točkom u sredini, poput markacje obližnjeg Europskog pješačkog puta E7. Dakle ovuda prolaze i pokoji planinari i posjetitelji, od kojih neki žele slikati to ušće (uostalom, fotografija ima i na internetu).

Dodao bih ovdje, da sam na vrlo maloj udaljenosti, na istoj trasi magistrale i toka rijjeke Lim naletio na još dva mjesta zabrane fotografiranja, gdje su se nalazile dvije hidroelektrane ili njihovi ispusti. Kod jedne sam natpis uočio tek kada sam već fotografirao i kanjon i ispust te ušao u vozilo. Kanjon Lima je tvrđava: “Prođi, šuti, ne fotografiraj ništa”. Turisti, kao potencijalni teroristi i špijuni? S druge strane, paradoksalno, sve se o njima javno objavljuje, od fotografija do tehničkih podataka, dapače, od strane istih institucija koje njima upravljaju (vidi video dolje).

Mogu još shvatiti potrebu da se nekoga postavi da čuva most ili postavi kameru, recimo iz razloga da se ne krade ili ne oštećuje infrastruktura. Ali fotografiranje, i to prostora oko mosta? To je javni prostor, Rijeka Lim, magistala, a anakronizam je iz nekog prošlog vremena zabrana snimanja prometne infrastrukture – čak i da sam stao s namjerom snimanja baš toga mosta. Ne sjećam se da sam to igdje vidio. Uostalom iz sela Kalafati na brdu na suprotnoj obali se savršeno može uslikati isti most. Jednako kao što se može vidjeti i na Google Earthu i jednako kao što je više ljudi već ionako fotografiralo most. Onaj koji ima zle namjere prema prometnoj infrastrukturi naći će kvalitetnije načine pripreme za svoj naum.

I nije problem u tome čovjeku, kojemu je očito netko tako rekao I dao u zadaću. Imam dojam da su mu rekli da je to njegova uloga, tako da njegova dužnost dobije na važnosti, ali je i očito da aparatčici bivšeg sustava I ljudi toga zastarjelog mentalnog sklopa još uvijek rade u željezničkoj, a vjerojatno i nekim drugim državnim direkcijama.

Drinsko-Limske HE, korporativni film - Pokretačka snaga vode
Autor: POSH&media
Datum objavljivanja: 3.10.2013.

Podsjetilo me to kako sam se godinama “ganjao” (ne u jako negativnom, već simpatičnom smislu) s legendarnim čuvarem Pivske brane na sjeveru Crne Gore. Prvi puta i nesvjesno, kada sam vidio to veličanstveno inžinjersko djelo, zastao sam na jednoj strani brane i fotografirao ambis od 200 m s jedne strane brane i krasno Pivsko jezero i planine s druge. S drugog kraja brane, propješačivši više od stotinjak metara došao je taj legendarni čuvar i rekao mi da se ne smije fotografirati. Ok, ja već fotografirao i spremio se otići, kad tada na drugoj strani brane stali drugi turisti i izvadili foto-aparate, a taj legendarni čuvar opet pješice na drugu stranu brane da kaže tim ljudima da se brana ne smije fotografirati. I tako on po cijeli dan šeće s jedne strane na drugu, jer,.. tako su mu rekli iz direkcije … 

Želite li fotografirati npr. grandioznu branu Hoover u SAD-u, imate čak i kartu s lokacijama najboljih mjesta za snimanje (https://www.shothotspot.com/h…/arizona-usa/hoover-dam-tunnel), ljudi po njoj šeću, postoje i organizirana turistička razgledavanja. Brana zarađuje na turistima, a na Balkanu, čak su neko vrijeme uz tu Pivsku branu bili ukinuli i zaustavna mjesta, tako da ste njome mogli samo prohujati, i nipošto u njoj i prostoru oko nje uživati. Brana i prostor oko nje pripadala je samo toj “direkciji”. No neke stvari dolaze na svoje normalno mjesto, tako da je pr. 2015. Elektroprivreda Crne Gore na ovoj brani čak postavila i informativnu tablu s njezinim podacima (Postavljen informativni bilbord na brani HE "Piva").
​
Obećao sam ja tome legendarnom čuvaru Pivske brane da ću njegovoj direkciji poslati I satelitske snimke brane (Google Earth), I fotografije brane i izvode i sheme iz stručne graditeljske literature gdje se nalaze objavljeni tlocrti i presjeci brane, prikaz svih pilona koji su duboko ugrađeni u stijene kanjona, i objavljene tehničke karakteristike brane, i polusatni dokumentarni filmovi (zapravo najmanje dva filma) o izgradnji brane (Radio televizije Crne Gore) koji se nalaze na Youtubeu. Iako zbog svoje lijenosti i obveza to još nekako nisam učinio. Iako sam možda trebao, kao i poslati ovaj post predmetnoj željezničkoj direkciji.

​HE "Piva" iz vazduha1
Autor: Elektroprivreda Crne Gore
Datum objavljivanja: 2.3.2015.
Opis videa: Snimak brane na Mratinju iz vazduha. Betonska lučna brana na Mratinju jedna je od najvećih u Evropi sa visinom od 220 m i dužinom od 268 m. Izgradnjom brane 1975. godine stvoreno je Pivsko jezero površine 12.5 km².

Fotografije HE "Piva" sa službene stranice Elektroprivrede Crne Gore

Priznat ću vam nešto što me jako i stalno smeta, i neću to pisati na engleskom da ne čitaju oni svjetski, već ovako da to razumiju svi oni lokalni. Putujući posljednjih tjedana po Dinarskom gorju i područjima, od dalmatinske Zagore u Hrvatskoj, preko Crne Gore,  Albanije, dinarske Srbije - a tako je znam iz vlastitog iskustva i u svim krajevima dinarskih prostora sve do rijeke Ibar na istoku i Drima na jugoistoku (s generalnim izuzetkom Slovenije), žalostan sam količinom smeća bačenog po prirodi i površinama svih naselja, kao i općenito uništavanjem prostora koji bi trebao pripadati svima nama, a još više tim ljudima koji tamo žive..
​
Popularizirajući taj prostor i ljude, nastojim napraviti lijepu fotografiju, nastojim pričati sve lijepo o tim krajevima, rijekama i planinama. No, ipak, treba reći: “Car je gol!”

Previše sam već puta morao namještati položaj za fotografiranje i kadar da se ne vidi svo to smeće, nevjerojatne količine smeća, te plave i bijele plastične vrećice koje vise na drveću, leže po travi, šipražju uz sve rijeke i svo drugo još krupnije smeće.

Da spomenem trenutke, kada sam uočivši fantastičnu panoramu, na nekom zavoju ceste iili šljunčanom ugibalištu, izašao s foto-aparatom iz vozila i ošinuo me smrad truleža u obližnje grmlje bačenih stvrina, ili pogled s istog mjesta ispod ceste na u kanjon bačene hladnjače I plastičnu burad, koji vise po vegetaciji kanjona.

Gledaoci mojih fotografija savršenih pejzaža često ni ne znaju koliko moram namještati da u kadar ne ubacim novo-ili-starije sagrađene nakazne, naprosto ružne kuće, predimenzionirane, koje su često poluprazne iIi uopće neiskorištene. Da ne spominjem vikendice koje treba sagraditi uz samu prirodnu rijetkost, na koju je sada po novome najbolji pogled na tu rijetkost jedino s balkona I imanja te vikendice uz koju je novopodignuta I ograda. Pojavom tzv. divljeg kapitalizma, porastao je i ego lokalnog stanovništva da ima veće, skuplje, ograđenije, potkupljenije – a najčešće I ružnije od onoga koje je tradicijsko…. Jednom je jedna poznanica Francuskinja koju sam odveo na Bijele stijene u Kapeli, zaključila kako “uopće nema lijepih kuća”, I u tome je u pravu. To kažem I ja, kao arhitekt po obrazovanju. Rijetki su koji se “usude” sagraditi nešto što bi bilo vrhunski I s osjećajem za zatečenu baštinu. Da ne spomenem nove naprosto ružne bogomolje – koje su obično i zasluženo nekada bile pečati u pejzažu - a koje sada rade očito isti netalentirani crkveni arhitekti. Naravno ne govorim ovdje nikako protiv modernizacije, već o naslanjanju na postojeću baštinu iz koje se uvijek mogu izvući suvremena rješenja. Sve je to danas, na žalost, jedna velika šaka u oko i kaos u prostoru. Sve to ružno izgleda, nema nikakve ljepote ni stila.

Svake godine na rubovima i unutar granica nacionalnih parkova nailazim na sve više novosagrađenih kuća. Ima li urbanizma, prostornog planiranja? Nema.
​

Primjer smetlišta na pristupima nacionalnim parkovima, poput ovoga na gornjoj fotografiji, poziva da lokalne zajednice, umjesto da s upravama tih parkova i državom educiraju djecu, da s djecom organiziraju akcije čišćenja da time posrame starije generacije kako one to nikada ne bi ponavljale, naravno I da organiziraju sustave zbrinjvanja otpada (a za to ipak trebaju sposobni nekorumpirani političari), njima je ipak važnije da djeca znaju je li prije par stoljeća Murat ubio Janka ili je Janko ubio Murata. Ili zato što u 10 zapovijedi ili 5 stubova ne piše čuvajte prirodu, čuvajte Zemlju, to nije vrijedno činjenja. Danas hodajući istim nacionalnim parkom, srećem 15-godišnjake koji testiraju svoje vozačko umijeće jeepovima, po makadamskoj cesti jedne od najljepših dolina u Dinarskom gorju. A upravama tih parkova je važnija nabavka vozila ili ski-saonica. Što da očekujem i od te mladeži koja cijele dane u lokalnim planinskim ili krškim mjestima boravi po kafićima i obijesno vozi po cestama autima kupljenima novcima koje im šalju obitelji u dijaspori. Koliko se njih sjetilo osnovati klasični obrt, turistički obrt ili neku aktivnost tim novcima spiskanim za pre-velebne kućerine s tornjićima i za automobile. Ne vidim za sada ljepšu perspektivu bez educiranja mladih generacija I bez pritisaka tj donacija izvana. Na ponekim lokacijama to uspijeva, ali je svega toga još uvijek premalo.

Vrlo često se u mnogim krajevima mogu čuti optužbe kako je pojedini "nenacionalni" državni režim nasilno mjenjao stare, izvorne nazive pojedinih vrhova, planina i drugih zemljopisnih oblika.

No, ostavimo li nacionalne ili lokalpatriotske politike sa strane, ove pogreške - koje su, mora se priznati, s vremenom ušle u svakodnevni govor i uporabu - vrlo često su proizvod, namjeran ili nenamjeran, netočnosti u bilježenju imena prilikom topografskih premjera, primjerice onih rađenih u Austro-Ugarskoj, onih rađenih u Kraljevini Jugoslaviji, ili onih rađenih od strane Vojnogeografskog zavoda u postratnoj Jugoslaviji.

Bilo je zanimljivo-smješnih situacija. Mnogi kajkavski nazivi bili su štokavizirani, npr. imena mjesta koja su završavala na "-vec", zabilježena su kao "-vac". Dok je s druge strane npr. mjesto Sveta Nedelja kod Samobora, koja se tako naziva kajkavštinom (a većina, tj. 3/5 kajkavaca imaju to otvoreno ekavsko e, iako taj /e/ nije isti glas kao u štokavskim govorima), na kartama dugo vremena bila je upisana ijekavski kao Sveta Nedjelja.

U Crnoj Gori, npr. velik dio naziva na geografskim kartama bio je upisan ekavicom, iako crnogorski autori, navodeći kao jednu od zanimljivosti o ovoj zemlji, tvrde kako na području Crne Gore nema niti jednog ekavskog narodnog toponima. Tako nije Belič u Prokletijama, već je Bjeljič (odn. Bjelič, odn. Bjeljič).

Ružicu ili “Ružice” sam sreo čak četiri puta. Tri puta kod skloništa na Bijelim stijenama i jednom pod Ratkovim skloništem na Samarskim stijenama. Radilo se o - moja "od oka" procjena - periodu između 1999. i 2005. godine.   

Ružica je lisica narančaste dlake, čiji su teritorij bile Bijele i Samarske stijene. S oprezom, ali bez prevelikog straha pojavljivala se u blizini planinarskih objekata i planinara koji su ih pohodili. Zapravo, postala je simbol toga kraja i razdoblja, i o njoj su se pričale zgode i nezgode.    

Tako su članovi PD "Strmac" oko 2006. godine pribilježili da im je Ružica 60-metarsko uže za penjanje  na stijenu Šerpasa u Samarskim stijenama svojim oštrim zubima skratila na 48 metara. Izvjesni planinar Marko iz društva "Velebit" par godina ranije pokušao je nahraniti Ružicu, ali ga je ona ugrizla, dok joj je pružao ruku, zbog čega je nesretni Marko navodno par dana kasnije otišao primiti cijepivo. Kažu kako je jedan od početnih simptoma bjesnoće pojava da zaražena životinja bez straha prilazi ljudima i njihovim naseljima. Ipak, kako je Ružica godinama prilazila ljudima, i nije pokazivala znakove zaraze li bolesti, vjerojatno je da se na izvjestan način "pripitomila" i navikla na ljude. A ljudi su joj bili zanimljivi i korisni jer su donosili i hranu i njoj neobične stvari koje je, kada je god to bilo moguće "konzumirala", bez obzira radi li se o hrani, planinarskim cipelama, užetu, foto-aparatu i sl. 

Strmčani dalje bilježe:
- Ispenjavali smo ona dva tri kratka smiera preko puta Ratkovog, a za to vrijeme nam se kuhala voda za juhu. Kad je juha bila gotova, otišli smo na ručak, a ja sam sjeo pored prozora da mogu promatrati stvari ostavljene vani. Naime, znao sam kakvih sve drskih živina ima! Odjednom sam vidio rep kako šmugnu između kamenja. Dok sam istrčao van, šteta je bila već učinjena. Pregrižen kaiš od fotoaparata, a desnoj penjačici ni traga. Uzbuna! Svi u potragu. Uzaludno je bilo traženje. Gadura Ružica je odjurila s mojom cipelom. U tom trenutku sam poželio imati šubaru od lisičjeg krzna. Naravno, oprostio sam liji. 

Zgode o Ružici zabilježili su i u knjigama posjeta. Bila je čak i jedna reportaža na televiziji o Ratkovom skloništu, a spomenuta je i nezaobilazna Ružica. Po Ružici je nadimak dobila i poznata hrvatska alpinistica i planinarka koju je Ružica ogrebla.

Ružicu su viđali i danju i po noći. i na Bijelim i na Samarskim stijenama pa čak i U Tuku kod Mrkoplja, što je ljude zbunjivalo - radi li se o istoj lisici ili dvije?  Je li Ružica bila samo jedna ili ih je bilo više? Je li ona imala svoj tajni "Vihoraški put" kojime se kretala između ta dva objekta, ako već nije hodila onim markiranim planinarskim.

Ipak, gosp. Goran Lesjak iz Samobora, tvrdi kako se ovdje ne radi o jednoj lisici nego o više njih, a pogotovo ne o istoj na Samarskim i Bijelim stijenama. On to tvrdi kao biolog i netko tko je Ružicu viđao na Ratkovom u periodu duljem od 10 godina. Lisice u prirodi žive rijetko dulje od 4-5 godina, a iz onoga što je on vidio, kaže da to nisu bile iste lisice. Dodaje kako su lisice vrlo lukave i pametne (možda inteligentnije i od pasa) i vrlo brzo nauče da im od planinara ne prijeti opasnost, da je tu obično dobar izvor hrane, pa prilaze ljudima. Tako da “puno planinarskih objekata, pogotova ako nema pasa, ima svoje ”Ružice”, zaključuje gosp. Lesjak.
​
I ja sam imao sam ista iskustva s njom, ili s njima:

- Prvi susret u ljeto 1999. godine kada sam noćio sâm u Skloništu na Bijelim stijenama, na višednevnom trekkingu od Ogulina prema Karlobagu. Nakon što sam se smjestio u sklonište, pred spavanje me uhvatila potreba za malom nuždom. Otvorio sam vrata skloništa i prepao se! Ispred ulaza, usred mrklog mraka reflektirala su se dva oka – pred ulazom je stajala Ružica i gledala u mene.

​- Drugi susret, slijedeće godine kada sam obišavši Samarske stijene odmorio pred Ratkovim skloništem. Ubrzo se pojavila ona. Namjestila se na obližnjoj stijeni, gdje sam ju i uslikao (fotografija ->). Dao sam joj neki komadić hrane i ubrzo je nestala u šumi. Potom sam na tlu ostavio svoj visoki ruksak i na njega stavio svoj kvalitetni istočnonjemački fotoaparat. Prišao sam kolibi i tamo započeo razgovor s jednim planinarom koji je u njoj boravio, sve dok on nije kriknuo: Lisica, fotoaparat! Okrenuh se, a Ružica je, zgrabivši fotoaparat za njegov remen, potrčala prema šumi, a ja za njom. Dok ga je ona vukla za remen, foto-aparat je u međuvremenu udarao po krševitom kamenitom terenu. Iz straha ili nezainteresiranosti isputila ga je u prvom redu žbunja. Rezultat: objektiv razdvojen od kučišta, točnije rečeno polomljen - popravak se nije isplatio, Aparat je otišao u mirovinu.

- Treći susret bio je na Bijelim stijenama oko 2004. godine. Pružio sam lisici komad sira, a ona je zgrabivši ga u brzini, neprezno lagano ugrizla moj prst i zbrisala. Na sreću, još sam živ, mislim da bjesnoću nisam dobio - ali o tome jesam li ili ne, neka svjedoče moji poznanici. 

- Četvrti susret, također na Bijelim stijenama, 2005. ili 2006. godine prošao je vrlo mirno. Bilo je mnoštvo posjetitelja jer se, čini mi se, radilo o prvomajskom vikendu, a Ružica se ipak približila ljudima. Sve je prošlo idealno, gotovo turistički. Ružica (ili Ružice!) je već bila simbol ovoga kraja. Mnogi su dolazeći ovdje zapravo u sebi priželjkivali da ju ugledaju. Ona im je želje ispunila. Poput turističke atrakcije.