"Car je gol!"

Priznat ću vam nešto što me jako i stalno smeta, i neću to pisati na engleskom da ne čitaju oni svjetski, već ovako da to razumiju svi oni lokalni. Putujući posljednjih tjedana po Dinarskom gorju i područjima, od dalmatinske Zagore u Hrvatskoj, preko Crne Gore,  Albanije, dinarske Srbije - a tako je znam iz vlastitog iskustva i u svim krajevima dinarskih prostora sve do rijeke Ibar na istoku i Drima na jugoistoku (s generalnim izuzetkom Slovenije), žalostan sam količinom smeća bačenog po prirodi i površinama svih naselja, kao i općenito uništavanjem prostora koji bi trebao pripadati svima nama, a još više tim ljudima koji tamo žive..
​
Popularizirajući taj prostor i ljude, nastojim napraviti lijepu fotografiju, nastojim pričati sve lijepo o tim krajevima, rijekama i planinama. No, ipak, treba reći: “Car je gol!”

Previše sam već puta morao namještati položaj za fotografiranje i kadar da se ne vidi svo to smeće, nevjerojatne količine smeća, te plave i bijele plastične vrećice koje vise na drveću, leže po travi, šipražju uz sve rijeke i svo drugo još krupnije smeće.

Da spomenem trenutke, kada sam uočivši fantastičnu panoramu, na nekom zavoju ceste iili šljunčanom ugibalištu, izašao s foto-aparatom iz vozila i ošinuo me smrad truleža u obližnje grmlje bačenih stvrina, ili pogled s istog mjesta ispod ceste na u kanjon bačene hladnjače I plastičnu burad, koji vise po vegetaciji kanjona.

Gledaoci mojih fotografija savršenih pejzaža često ni ne znaju koliko moram namještati da u kadar ne ubacim novo-ili-starije sagrađene nakazne, naprosto ružne kuće, predimenzionirane, koje su često poluprazne iIi uopće neiskorištene. Da ne spominjem vikendice koje treba sagraditi uz samu prirodnu rijetkost, na koju je sada po novome najbolji pogled na tu rijetkost jedino s balkona I imanja te vikendice uz koju je novopodignuta I ograda. Pojavom tzv. divljeg kapitalizma, porastao je i ego lokalnog stanovništva da ima veće, skuplje, ograđenije, potkupljenije – a najčešće I ružnije od onoga koje je tradicijsko…. Jednom je jedna poznanica Francuskinja koju sam odveo na Bijele stijene u Kapeli, zaključila kako “uopće nema lijepih kuća”, I u tome je u pravu. To kažem I ja, kao arhitekt po obrazovanju. Rijetki su koji se “usude” sagraditi nešto što bi bilo vrhunski I s osjećajem za zatečenu baštinu. Da ne spomenem nove naprosto ružne bogomolje – koje su obično i zasluženo nekada bile pečati u pejzažu - a koje sada rade očito isti netalentirani crkveni arhitekti. Naravno ne govorim ovdje nikako protiv modernizacije, već o naslanjanju na postojeću baštinu iz koje se uvijek mogu izvući suvremena rješenja. Sve je to danas, na žalost, jedna velika šaka u oko i kaos u prostoru. Sve to ružno izgleda, nema nikakve ljepote ni stila.

Svake godine na rubovima i unutar granica nacionalnih parkova nailazim na sve više novosagrađenih kuća. Ima li urbanizma, prostornog planiranja? Nema.
​

Primjer smetlišta na pristupima nacionalnim parkovima, poput ovoga na gornjoj fotografiji, poziva da lokalne zajednice s upravama tih parkova i državom educiraju djecu, da s djecom organiziraju akcije čišćenja da time posrame starije generacije, kako one to nikada ne bi ponavljale, naravno I da organiziraju sustave zbrinjvanja otpada (a za to ipak trebaju sposobni nekorumpirani političari), njima je ipak važnije da djeca znaju je li prije par stoljeća Murat ubio Janka ili je Janko ubio Murata. Ili zato što u 10 zapovijedi ili 5 stubova ne piše čuvajte prirodu, čuvajte Zemlju, to nije vrijedno činjenja. Danas hodajući istim nacionalnim parkom, srećem 15-godišnjake koji testiraju svoje vozačko umijeće jeepovima, po makadamskoj cesti jedne od najljepših dolina u Dinarskom gorju. A upravama tih parkova je važnija nabavka vozila ili ski-saonica. Što da očekujem i od te mladeži koja cijele dane u lokalnim planinskim ili krškim mjestima boravi po kafićima i obijesno vozi po cestama autima kupljenima novcima koje im šalju obitelji u dijaspori. Koliko se njih sjetilo osnovati klasični obrt, turistički obrt ili neku aktivnost tim novcima spiskanim za pre-velebne kućerine s tornjićima i za automobile. Ne vidim za sada ljepšu perspektivu bez educiranja mladih generacija I bez pritisaka tj donacija izvana. Na ponekim lokacijama to uspijeva, ali je svega toga još uvijek premalo.