​Zapažanja i zaključak

U odnosu na izvornu ideju, trenutna Via Dinarica ima nekih razlika, do kojih je došlo zbog realnih i praktičnih razloga, i ovdje ih dobronamjerno navodim;

Moja primarna ideja da Via Dinarica započinje u Novoj Gorici još nije ostvarena i ona započinje u seocetu Razdrto kod Postojne. Početak staze u Novoj Gorici (tal. Goriziji), osim što se radi o najzapadnijoj točci Dinarskog gorja, imao bi svoju izuzetnu simboličnu vrijednost jer sam ga zamišljao na Trgu Europe, koji je sagrađen kao simbol ujedinjene Europe na nekadašnjoj talijansko-jugoslavenskog, a danas schengenskoj talijansko-slvenskoj granici. Tako bi se ujedno i simbolički “uključila” i Italija kao jedna od zemlja s ulogom u dinarskom prostoru – radi se o dijelu poznate dinarske regije odn. krškog platoa Krasa (tal. Carso).

Jedna od glavnih ideja koju sam nastojao ostvariti planiranjem trasa pojedinim područjem, bila je stvaranje niza tzv. “hubova” (eng.) - gradića uz stazu, u planini i na rubu planina, koji bi se razvijali kao čvorišta, ne samo u funkciji Via Dinarice,  već i za ostalu ponudu, poput aktivnosti na otvorenom (eng. outdor activities, outdoors), smještaja, lokalne prozvodnje i ponude, i tako doprinijeti razvoju brdsko-planinskih krajeva. Takva su potencijalna mjesta: Nova Gorica (Gorizia), Postojna, Cerknica, Fužine, Obrovac, Knin, Livno, Tomislavgrad, Jablanica, Konjic, Sarajevo, Kalinovik, Plužine, Žabljak, Mojkovac, Gusinje, Plav, Gusinje, Thethi, Valbona, Skadar.

No, kako bi se staza zaista realizirala, prihvaćena su (privremeno, ili trajno) i neka kompromisna rješenja, u realnim okolnostima jedina moguća. Tako je suradnja s lokalnim udrugama (“Zeleni Kras” u Sloveniji, “Staza Gospi Sinjskoj” u BiH), osim dobrih učinaka, rezultirala po mome osobnom mišljenju ipak prevelikim krivudanjem trase u Sloveniji (posebice u odnosu na vrlo atraktivna najviša planinska područja u Crnoj Gori i u Prokletijama), zbog lokalnog interesa članica projekta. Na isti način u BiH neke dionice dijelom slijede asfaltnu cestu (između Buškog blata i Čvsnice), a zaobiđena je trasa preko planine Cincar s Krugom i Vran-planine, čime su udaljena od trase ostala dva/tri moguća kvalitetna čvorišta (hubovi) Postojna i Livno. Tako i u sjeverozapadnoj Crnoj Gori trasa vodi preko visoravni Vučeva, umjesto preko divnih Stabanskih jezera, čime je zaobiđen i gradić Plužine, koji bi s trasom više dobio.

Zbog schengenske granice trasa od notranjskog Snežnika do Risnjaka, bila bi puno atraktivnija preko Obruča i hrvatskog Sniježnika, nego preko Babinog polja i Čabra. No, s druge strane Čabar je ovako dobio mogućnost funkcioniranja kao gradić-čvorište.

Također, na drugome kraju Via Dinarice, albanska Valbona kao krajnja točka nema realno tu funkciju jer se još nalazi usred dinarskih (prokletijskih) masiva te je da se do nje dođe, ili iz nje ode, potrebno je proći još dosta atraktivnih dinarskih prostora – tako da bi tu trasu trebalo provesti još barem do vrlo atraktivnog jezera Koman, pa i dalje do područja Skadra, kao ciljne točke – Via Dinarica od Nove Gorice (Gorizije) do Skadra.

Prokletije, kao masiv izuzetno su razvedene i ovdje je mnoštvo mogućih vrlo atraktivnih koridora, što je dovelo do “male inflacije” krakova Via Dinarice (prema Kosovu, prema Ibru, prema Valboni), što zbunjuje mnoge. A neki su projekti otišli čak i prema Makedoniji – koja ipak nema dinarskih planina.
​
U Hrvatskoj je nedefinirana preostala i dionica od Tulovih greda do Knina zbog specifičnosti terena i ranijih ratnih djelovanja, te ona oko Kamešnice, zbog nepostojanja graničnog prijelaza (prije svega Vaganj) u planinskom masivu Troglav-Kamešnica.

Proći će tako još vremena prije no što sve zemlje uđu u Schengenski sustav čime bi se izbjeglo veće zaobilaženje trase, u potrazi za najbližim službenim graničnim prijelazom.

Zahvala

​Na kraju, izjavljujem to u pomalo oskarovskom stilu, osobno sam sretan što je jedna obična individualna i virtualna ideja dovela  do konkretne realizacije projekta s velikim potencijalom, za što su zaslužni mnogi ljudi, većina od kojih su uložili svoj volonterski rad: od ideja Željka Poljaka o jadranskom pješačkom putu, mnogih drugih transverzalaca koji su se u posljednjih 50 godina bavili sličnim poslovima, realizacije Hrvatske planinarske obilaznice, ljudi iz UNDP-a Bosne i Hercegovine te Crne Gore, komercijalni klaster Via Dinarica koji se razvio paralelno s transverzalom, članovi  bosansko-hercegovačke, hrvatske, i drugih nacionalnih ekipa Via Dinarice,  svi članovi planinarskih društava i turističkih udruga koje skrbe o dionicama transverzale. I na kraju svega, moje srdačne i iskrene najljepše želje svima koji i dalje nastavljaju s razvojem inicijative, i sretno svima koji obilaze Via Dinaricu! 

​KRAJ

Prvo ozbiljnije terensko testiranje jednoga od tih transverzalnih putova (a kasnije će to postati i jedna od dionica Via Dinarice) bilo je u ljeto 1997. godine, kada sam krenuo na pješačku, odn. trekking-turu, s prijateljem iz Specijalne policije. Prvo vlakom Karlekom do Ogulina, pa dalje pješice, preko vrha Kleka, Bijelih stijena do Karlobaga, pritom koristeći infrastrukturu postojećeg Kapelskog planinarskog puta (KPP), potom tada potpuno zaraslog i neodržavanog Spojnog (SPP,  Kapela – Vratnik), te naposlijetku Velebitskog planinarskog puta (VPP). Ne bih puno ovdje dodao, nego samo ovo: zamislite si osam dana hodanja po stazama kroz djevičanske kapelske šume, po  grebenima i proplancima bogatim malinama i šumskim jagodama u kolovozu, stazama s kojih će negdje iznad Senja “puknuti” pogled na Kvarnerski zaljev s njegovim otocima i zalascima sunca, s ugodnim svježim ljetnim planinskim noćima, te prolazak kroz samo tri naselja (Jasenak, Krivi Put, Oltari) u tih osam dana.  Naredne godine na isti sam način ispitivao teren od Mašuna iznad Crikvenice do Karlobaga.

Otprilike tih godina začeta je i tzv. točkasta Hrvatska planinarska obilaznica (HPO), te sam slijedeće dvije godine hodnje usmjerio na obilazak zadanih vrhova, pritom ne zabravljajući i na linijske "dinarske koridore".

I tako je stigla 2004. godina. Završile su krize: Hrvatska, Bosna, Kosovo. Iz dubrovačke baze odlučio sam se za tada hrabru odluku: vlastitim vozilom, i to sa zagrebačkim tablicama, otišao sam u Crnu Goru – prvi cilj potražiti ono jezero s fotografije.  Do tada sam planinarski već prošao skoro cijelu Hrvatsku, dobio najviše priznanje za sve obiđene točke Hrvatske planinarske obilaznice, obišavši ju drugi po redu, odmah iza njezina  začetnika  i organizatora pok. Bernarda Margetića iz PD “Željezničar”.  Ali, ušavši ponovno u Crnu Goru, gotovo 15 godina nakon prvog puta biciklom, otvorio mi se potpuno novi (širi) svijet i moje dinarske simpatije prerasle su u dinarsku “opsesiju”.

Prvi susret s Bukumirskim jezerom bio je kao susret sa dalekom internetskom simpatijom, čiju imate samo fotografiju, s kojom se već dugo dopisujete, o kojoj sanjate, i kada ju napokom uživo sretnete, ne samo da niste razočarani, već se dogodi suprotno. Pa i brak.

To što sam u Podgorici tih dana ostao bez stražnjih registarskih tablica – a netko ih je očito uzeo kao suvenir, ili možda i kao trofej – (ne)djelo nekog “osvajača hrvatskih tablica” – nije me spriječilo da od tada svake godine više puta odlazim u crnogorske planine, a kasnije i bosanske, albanske, srpske, kosovske, slovenske, i naravno i dalje drage hrvatske  – dokle god sežu dinarske planine.

​Na Summitpost.org, međunarodoj internetskoj planinarskoj platformi na engleskom jeziku, 2005. godine otvorio sam prvu stranicu posvećenu isključivo Dinarskom gorju. Tom sam prilikom tamo napisao kako su ciljevi pisanja o Dinarskom gorju: upoznavanje stranaca s ovim, njima malo poznatim, u literaturi vrlo slabo pokrivenim, ali zapravo vrlo atraktivnim prostorom, kao i želja da lokalni ljudi prihvate, zavole, i imaju koristi od planina i gorskih prostora uz koje žive.
​
Via Dinarica došla je kao logični slijed razmišljanja da jedna od onih uzdužnih transverzala, “prva među jednakima”, poveže najviše i najatraktivnije dijelove Dinarskog gorja i da se oni približe zainteresiranim pojedincima.  S tim ciljem sam 2006. godine, nakon par godina priprema, na “južnoslavenskom” dijelu foruma Summitposta, najavio kako razrađujem “virtualnu” planinarsku transverzalu, radnog imena “Via Dinarica”, te opisao njezine ciljeve.

Virtualnu, jer sam želio da neki stranac, ili domaći čovjek dozna kako može proći najtraktivnijim dinarskim dijelovima kombinacijom postojećih staza i poveznica, i jer kao pojedinac nisam raspolagao infrastrukturom i logistikom kojom bi takvu ideju realizirao u prostoru. Kao legalist, smatram da ne može pojedinac, niti bilo koja udruga, kao što sam zamjetio da se u posljednje vrijeme radi u nekim slučajevima, samoinicijativno na terenu obilježavati svoju trasu markacijama, i obilježavati svoju trasu sprejem po cesti, zidovima, ili sprejem i čavlima po drveću – zna se da prvo treba ostvariti suradnju i odobrenje (dakle, da je to moguće prostornim planovima) nadežnih teritorijalnih cjelina (općina, županija), turističkih zajednica, šumarskih poduzeća, pa i Planinarskog saveza i klubova, jer je svako fizičko trasiranje, probijanje i obilježavanje staza, zapravo intervencija u javnom prostoru, i takva intervencija ne može biti neovlaštena. I iskusni markacisti znaju kako je najkvalitetnija markacija bila ona urađena sa šumarskim, turističkim i sl. stručnjacima, jer je takva markacija stavljena na stablo, za koje šumarski  stručnjaci znaju da se neće posjeći barem slijedećih 10-15-20 i više godina.

Ideja za naziv transverzale “Via Dinarica” bila je kombinacija više stvari. “Via”, kao latinski naziv za put, odn. cestu, je međunarodno prepoznatljiv pojam, i već se koristio za razne i slične slučajeve, kao što je Via Lactea (Mliječni put), ili Via Alpina – transverzalna staza kroz Alpe. Pridjev “dinarica” je uvjetno rečeno latinizirani naziv za naš pridjev “dinarski”. Naravno uvjetno, jer su se u vrijeme klasičnih Rimljana ove planine drugačije zvale, a pridjev je samo izveden poštujući regule latinskog jezika, koje su utjecale na mnoge današnje europske jezike, i on se sličnom analogijom može koristiti i za bibliografske popise na temu “dinarica”, filatelističku tematsku kolekciju tipa “dinarica” (poput: croatica, balcanica, helvetica, helenica, botanica), ili botaničke rodove (ilirica, balcanica, dinarica), itd. Dakle, Via Dinarica je “po naški” Dinarski put, odn. Dinarska staza.

Naravno da ideja nije u potpunosti nova - nema tu otkrivanja “tople vode”. Ne samo da dugih višednevnih transverzala I dugolinijskih (long-distance) pješačkih putova ima svugdje po svijetu, već su one postojale i na našim prostorima u raznim oblicima – od raznih transverzala i obilaznica s povijesnom, kulturnom, ekološkom, regionalnom, i drugim tematikama. Postojale su i još odvažnije ideje, poput one Željka Poljaka o produženju europskog pješačkog puta duž istočne obale Jadrana (“Jadranski planinarski put”, u časopisu Naše planine, br 5, 1984.)

​NASTAVLJA SE