Via Dinarica - kako je sve započelo? (3. dio)

Od ideje ka realizaciji 

Godine koje su slijedile bile su posvećene nastavku terenskog istraživanja mogućih varijanti trase Via Dinarice, jer je valjalo razmotriti mnoštvo problema: gdje prelaziti državne granice, kako izbjeći  minski sumnjiva područja, mogućnost smještaja i drugih servisnih usluga, mogućnost opskrbe hranom i vodom, naselja-čvorišta (eng. hub), atraktivnost prostora, prirodne i kulturno-povijesne znamenitosti,  poveznice s postojećim stazama i dr.
​
Par godina kasnije, nekako istovremeno kada sam konkretizirao ovu virtualnu rutu Via Dinarice objavivši je na stranici Summitpost, vidio sam kako se isti naziv i ideja pojavljuju u jednom od Projekata UNDP za Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. S obzirom kako su sada na internetu postojale “dvije” Via Dinarice, što je moglo biti zbunjujuće za neupućene, poslao sam elektronsko pismo na adresu UNDP CG - ne tražeći ništa od njih, a ponajmanje neku korist, samo konstantirajući neobičnu situaciju, no odgovor nije nikada stigao. Ipak, nastavio sam obilaziti teren, prikupljati informacije, poboljšavati dionice i promovirati dinarske planine, uz najveće ograničenje – nedostatak institucionalne logistike. Naposlijetku, godine 2013. godine kontaktirala me je bosansko-hercegovačka ekipa Via Dinarice koji su me izuzetno korektno obavijestili o rastu i širenju inicijative Via Dinarica, koja je tada već prerastala u veći regionalni projekt. Kako je Via Dinarica očito bila prešla u dobre ruke, okrenuo sam se drugome dinarskome projektu - stvaranju elektronske enciklopedije, točnije multipedije Dinarskog gorja putem istoimene web-stranice.

Fotografija 11
Kada u planini upitate domaćine-supružnike za jednu zajedničku fotografiju, gotovo će se uvijek, poput članova obitelji Stanišić nedaleko katuna Zaboj na Sinjajevini (Crna Gora), domaćin namjestiti ispred kolibe, a domaćica na kućnom pragu.

---

Fotografija 12
Prolazak kroz labirint Bijelih stijena u masivu Velike Kapele

---

Fotografija 13
Srdačan i topli susret u albanskim Prokletijama (Theth - zaseok Okol na starom stočarskom i trgovačkom, danas planinarsko-izletničkom putu za Pećki prijevoj i Gusinje u Crnoj Gori).

---

Fotografija 14
Domaćica u katunu Gradina, iznad sela Umoljani, na planini Bjelašnici (BiH). uz pomoć stapa (ostali nazivi: mlaćenica, mećaja, maslo, mlaćanica) proizvodi (mete, izmeće) maslo tj. maslac.

---

​Zapažanja i zaključak

U odnosu na izvornu ideju, trenutna Via Dinarica ima nekih razlika, do kojih je došlo zbog realnih i praktičnih razloga, i ovdje ih dobronamjerno navodim;

Moja primarna ideja da Via Dinarica započinje u Novoj Gorici još nije ostvarena i ona započinje u seocetu Razdrto kod Postojne. Početak staze u Novoj Gorici (tal. Goriziji), osim što se radi o najzapadnijoj točci Dinarskog gorja, imao bi svoju izuzetnu simboličnu vrijednost jer sam ga zamišljao na Trgu Europe, koji je sagrađen kao simbol ujedinjene Europe na nekadašnjoj talijansko-jugoslavenskog, a danas schengenskoj talijansko-slvenskoj granici. Tako bi se ujedno i simbolički “uključila” i Italija kao jedna od zemlja s ulogom u dinarskom prostoru – radi se o dijelu poznate dinarske regije odn. krškog platoa Krasa (tal. Carso).

Jedna od glavnih ideja koju sam nastojao ostvariti planiranjem trasa pojedinim područjem, bila je stvaranje niza tzv. “hubova” (eng.) - gradića uz stazu, u planini i na rubu planina, koji bi se razvijali kao čvorišta, ne samo u funkciji Via Dinarice,  već i za ostalu ponudu, poput aktivnosti na otvorenom (eng. outdor activities, outdoors), smještaja, lokalne prozvodnje i ponude, i tako doprinijeti razvoju brdsko-planinskih krajeva. Takva su potencijalna mjesta: Nova Gorica (Gorizia), Postojna, Cerknica, Fužine, Obrovac, Knin, Livno, Tomislavgrad, Jablanica, Konjic, Sarajevo, Kalinovik, Plužine, Žabljak, Mojkovac, Gusinje, Plav, Gusinje, Thethi, Valbona, Skadar.

No, kako bi se staza zaista realizirala, prihvaćena su (privremeno, ili trajno) i neka kompromisna rješenja, u realnim okolnostima jedina moguća. Tako je suradnja s lokalnim udrugama (“Zeleni Kras” u Sloveniji, “Staza Gospi Sinjskoj” u BiH), osim dobrih učinaka, rezultirala po mome osobnom mišljenju ipak prevelikim krivudanjem trase u Sloveniji (posebice u odnosu na vrlo atraktivna najviša planinska područja u Crnoj Gori i u Prokletijama), zbog lokalnog interesa članica projekta. Na isti način u BiH neke dionice dijelom slijede asfaltnu cestu (između Buškog blata i Čvsnice), a zaobiđena je trasa preko planine Cincar s Krugom i Vran-planine, čime su udaljena od trase ostala dva/tri moguća kvalitetna čvorišta (hubovi) Postojna i Livno. Tako i u sjeverozapadnoj Crnoj Gori trasa vodi preko visoravni Vučeva, umjesto preko divnih Stabanskih jezera, čime je zaobiđen i gradić Plužine, koji bi s trasom više dobio.

Zbog schengenske granice trasa od notranjskog Snežnika do Risnjaka, bila bi puno atraktivnija preko Obruča i hrvatskog Sniježnika, nego preko Babinog polja i Čabra. No, s druge strane Čabar je ovako dobio mogućnost funkcioniranja kao gradić-čvorište.

Također, na drugome kraju Via Dinarice, albanska Valbona kao krajnja točka nema realno tu funkciju jer se još nalazi usred dinarskih (prokletijskih) masiva te je da se do nje dođe, ili iz nje ode, potrebno je proći još dosta atraktivnih dinarskih prostora – tako da bi tu trasu trebalo provesti još barem do vrlo atraktivnog jezera Koman, pa i dalje do područja Skadra, kao ciljne točke – Via Dinarica od Nove Gorice (Gorizije) do Skadra.

Prokletije, kao masiv izuzetno su razvedene i ovdje je mnoštvo mogućih vrlo atraktivnih koridora, što je dovelo do “male inflacije” krakova Via Dinarice (prema Kosovu, prema Ibru, prema Valboni), što zbunjuje mnoge. A neki su projekti otišli čak i prema Makedoniji – koja ipak nema dinarskih planina.
​
U Hrvatskoj je nedefinirana preostala i dionica od Tulovih greda do Knina zbog specifičnosti terena i ranijih ratnih djelovanja, te ona oko Kamešnice, zbog nepostojanja graničnog prijelaza (prije svega Vaganj) u planinskom masivu Troglav-Kamešnica.

Proći će tako još vremena prije no što sve zemlje uđu u Schengenski sustav čime bi se izbjeglo veće zaobilaženje trase, u potrazi za najbližim službenim graničnim prijelazom.

Fotografija 15
U trokutu planina Bjelašnice, Treskavice i Visočice, južno od Sarajeva

---

Fotografija 16
Njviši vrhovi Prokletija u sjevernoj Albaniji, iznad naselja Thethi u dolini rijeke Shale (Šalje)

---

Zahvala

​Na kraju, izjavljujem to u pomalo oskarovskom stilu, osobno sam sretan što je jedna obična individualna i virtualna ideja dovela  do konkretne realizacije projekta s velikim potencijalom, za što su zaslužni mnogi ljudi, većina od kojih su uložili svoj volonterski rad: od ideja Željka Poljaka o jadranskom pješačkom putu, mnogih drugih transverzalaca koji su se u posljednjih 50 godina bavili sličnim poslovima, realizacije Hrvatske planinarske obilaznice, ljudi iz UNDP-a Bosne i Hercegovine te Crne Gore, komercijalni klaster Via Dinarica koji se razvio paralelno s transverzalom, članovi  bosansko-hercegovačke, hrvatske, i drugih nacionalnih ekipa Via Dinarice,  svi članovi planinarskih društava i turističkih udruga koje skrbe o dionicama transverzale. I na kraju svega, moje srdačne i iskrene najljepše želje svima koji i dalje nastavljaju s razvojem inicijative, i sretno svima koji obilaze Via Dinaricu! 

​KRAJ

Fotografija 17
Slučajni susret na Velebitu autora članka sa slovačkim obilaznikom Via Dinarice

---