Via Dinarica - kako je sve započelo? (2. dio)

Razoblje ispitivanja terena

Nakon planinarsko-istraživačkog obilaženja Hrvatske i postupnog otvaranja granica, došao je red i na okolne države. Od te 2004. počeo sam koristiti sve dane godišnjih odmora za putovanje i istraživanje Dinarskog gorja. U Zagrebu sam obično napunio svoje vozilo s oko pola metra fascikala punih topografskim kartama i drugim materijalima, a u prtljažniku vozila cijele godine obvezno držao i lance i lopaticu, bilo za snijeg, bilo za šumsko blato.

Osim, planinarskom infrastrukturom relativno sređenog područja (Gorski kotar i Velebit), bilo je mnogo drugih područja gdje staza nije bilo, te je bilo potrebno otići na teren i vidjeti mogućnosti prolaska tim prostorom. Takav je bio jedan poprečni koridor kojime bi se od Zagreba pješice moglo doći do jadranske obale. Od zagrebačkog Remetinca i Botinca, preko Brezovice, presjeći sjeverozapadni dio Vukomeričkih gorica, pronaći prolaze kroz šume, kanale i ribnjake ornitološkog rezervata Crna mlaka, nasipima Kupe kod Karlovca, i dalje preko Ogulina do mora. Prilikom tog planiranja i oblaženja terena, bilo je očito kako je najbolje u nekim koridorima koristiti već postojeću planinarsku infrastrukturu - ne samo iz razloga komocije, već jednostavnom logikom da već postoje staze prolaze najatraktivnijim područjima i najpovoljnijim terenom. Kod kuće sam kopirao, rezao, spajao karte, sjedio satima nad tim kopijama, ucrtavao moguća mjesta prolaska.

Fotografija 3 - Radni materijal (1993.-2010.)
"Velebitski problem" - kako povezati Velebit, Dinaru i zapadnu Bosnu, uz postojeća ograničenja (minski sumnjiva područja, granica, nedostatak infrastrukture)

---

Fotografija 4 - Radni materijal (1993.-2010.)
Rješavanje "prokletijskog čvora" - kuda proći kroz ovaj prostrani splet planinskih vijenaca, a da se ne izostave njegove brojne atraktivne lokacije

---

Fotografija 5 - Radni materijal (1993.-2010.)
Razmatranje makro-koridora

---

Prvo ozbiljnije terensko testiranje jednoga od tih transverzalnih putova (a kasnije će to postati i jedna od dionica Via Dinarice) bilo je u ljeto 1997. godine, kada sam krenuo na pješačku, odn. trekking-turu, s prijateljem iz Specijalne policije. Prvo vlakom Karlekom do Ogulina, pa dalje pješice, preko vrha Kleka, Bijelih stijena do Karlobaga, pritom koristeći infrastrukturu postojećeg Kapelskog planinarskog puta (KPP), potom tada potpuno zaraslog i neodržavanog Spojnog (SPP,  Kapela – Vratnik), te naposlijetku Velebitskog planinarskog puta (VPP). Ne bih puno ovdje dodao, nego samo ovo: zamislite si osam dana hodanja po stazama kroz djevičanske kapelske šume, po  grebenima i proplancima bogatim malinama i šumskim jagodama u kolovozu, stazama s kojih će negdje iznad Senja “puknuti” pogled na Kvarnerski zaljev s njegovim otocima i zalascima sunca, s ugodnim svježim ljetnim planinskim noćima, te prolazak kroz samo tri naselja (Jasenak, Krivi Put, Oltari) u tih osam dana.  Naredne godine na isti sam način ispitivao teren od Mašuna iznad Crikvenice do Karlobaga.

Otprilike tih godina začeta je i tzv. točkasta Hrvatska planinarska obilaznica (HPO), te sam slijedeće dvije godine hodnje usmjerio na obilazak zadanih vrhova, pritom ne zabravljajući i na linijske "dinarske koridore".

I tako je stigla 2004. godina. Završile su krize: Hrvatska, Bosna, Kosovo. Iz dubrovačke baze odlučio sam se za tada hrabru odluku: vlastitim vozilom, i to sa zagrebačkim tablicama, otišao sam u Crnu Goru – prvi cilj potražiti ono jezero s fotografije.  Do tada sam planinarski već prošao skoro cijelu Hrvatsku, dobio najviše priznanje za sve obiđene točke Hrvatske planinarske obilaznice, obišavši ju drugi po redu, odmah iza njezina  začetnika  i organizatora pok. Bernarda Margetića iz PD “Željezničar”.  Ali, ušavši ponovno u Crnu Goru, gotovo 15 godina nakon prvog puta biciklom, otvorio mi se potpuno novi (širi) svijet i moje dinarske simpatije prerasle su u dinarsku “opsesiju”.

Prvi susret s Bukumirskim jezerom bio je kao susret sa dalekom internetskom simpatijom, čiju imate samo fotografiju, s kojom se već dugo dopisujete, o kojoj sanjate, i kada ju napokom uživo sretnete, ne samo da niste razočarani, već se dogodi suprotno. Pa i brak.

To što sam u Podgorici tih dana ostao bez stražnjih registarskih tablica – a netko ih je očito uzeo kao suvenir, ili možda i kao trofej – (ne)djelo nekog “osvajača hrvatskih tablica” – nije me spriječilo da od tada svake godine više puta odlazim u crnogorske planine, a kasnije i bosanske, albanske, srpske, kosovske, slovenske, i naravno i dalje drage hrvatske  – dokle god sežu dinarske planine.

Fotografija 6
Bukumirsko jezero s pozadinom koju čine prepoznatljiv vrh Pasjak, odn. Pajšak, u obliku “šećerne glave”, te desno padine Surdupa, najvišeg vrha Kučkih planina u Crnoj Gori

---

​Na Summitpost.org, međunarodoj internetskoj planinarskoj platformi na engleskom jeziku, 2005. godine otvorio sam prvu stranicu posvećenu isključivo Dinarskom gorju. Tom sam prilikom tamo napisao kako su ciljevi pisanja o Dinarskom gorju: upoznavanje stranaca s ovim, njima malo poznatim, u literaturi vrlo slabo pokrivenim, ali zapravo vrlo atraktivnim prostorom, kao i želja da lokalni ljudi prihvate, zavole, i imaju koristi od planina i gorskih prostora uz koje žive.
​
Via Dinarica došla je kao logični slijed razmišljanja da jedna od onih uzdužnih transverzala, “prva među jednakima”, poveže najviše i najatraktivnije dijelove Dinarskog gorja i da se oni približe zainteresiranim pojedincima.  S tim ciljem sam 2006. godine, nakon par godina priprema, na “južnoslavenskom” dijelu foruma Summitposta, najavio kako razrađujem “virtualnu” planinarsku transverzalu, radnog imena “Via Dinarica”, te opisao njezine ciljeve.

Virtualnu, jer sam želio da neki stranac, ili domaći čovjek dozna kako može proći najtraktivnijim dinarskim dijelovima kombinacijom postojećih staza i poveznica, i jer kao pojedinac nisam raspolagao infrastrukturom i logistikom kojom bi takvu ideju realizirao u prostoru. Kao legalist, smatram da ne može pojedinac, niti bilo koja udruga, kao što sam zamjetio da se u posljednje vrijeme radi u nekim slučajevima, samoinicijativno na terenu obilježavati svoju trasu markacijama, i obilježavati svoju trasu sprejem po cesti, zidovima, ili sprejem i čavlima po drveću – zna se da prvo treba ostvariti suradnju i odobrenje (dakle, da je to moguće prostornim planovima) nadežnih teritorijalnih cjelina (općina, županija), turističkih zajednica, šumarskih poduzeća, pa i Planinarskog saveza i klubova, jer je svako fizičko trasiranje, probijanje i obilježavanje staza, zapravo intervencija u javnom prostoru, i takva intervencija ne može biti neovlaštena. I iskusni markacisti znaju kako je najkvalitetnija markacija bila ona urađena sa šumarskim, turističkim i sl. stručnjacima, jer je takva markacija stavljena na stablo, za koje šumarski  stručnjaci znaju da se neće posjeći barem slijedećih 10-15-20 i više godina.

Ideja za naziv transverzale “Via Dinarica” bila je kombinacija više stvari. “Via”, kao latinski naziv za put, odn. cestu, je međunarodno prepoznatljiv pojam, i već se koristio za razne i slične slučajeve, kao što je Via Lactea (Mliječni put), ili Via Alpina – transverzalna staza kroz Alpe. Pridjev “dinarica” je uvjetno rečeno latinizirani naziv za naš pridjev “dinarski”. Naravno uvjetno, jer su se u vrijeme klasičnih Rimljana ove planine drugačije zvale, a pridjev je samo izveden poštujući regule latinskog jezika, koje su utjecale na mnoge današnje europske jezike, i on se sličnom analogijom može koristiti i za bibliografske popise na temu “dinarica”, filatelističku tematsku kolekciju tipa “dinarica” (poput: croatica, balcanica, helvetica, helenica, botanica), ili botaničke rodove (ilirica, balcanica, dinarica), itd. Dakle, Via Dinarica je “po naški” Dinarski put, odn. Dinarska staza.

Naravno da ideja nije u potpunosti nova - nema tu otkrivanja “tople vode”. Ne samo da dugih višednevnih transverzala I dugolinijskih (long-distance) pješačkih putova ima svugdje po svijetu, već su one postojale i na našim prostorima u raznim oblicima – od raznih transverzala i obilaznica s povijesnom, kulturnom, ekološkom, regionalnom, i drugim tematikama. Postojale su i još odvažnije ideje, poput one Željka Poljaka o produženju europskog pješačkog puta duž istočne obale Jadrana (“Jadranski planinarski put”, u časopisu Naše planine, br 5, 1984.)

​NASTAVLJA SE

Fotografija 7
Pogled na vrhove Otiš (lijevo) i Zelenu glavu iz doline Tisovice na Prenju

---

Fotografija 8
Stara vodenica u albanskoj dolini Valbone podno šiljaka vrhova Kolate

---

Fotografija 9
Kampiranje na "crnogorskom Tibetu" masivu Sinjajevine

---

Fotografija 10
Tradicijska arhitektura u najvišem stalno naseljenom bosansko-hercegovačkom selu Lukomir

---