O Riliću, ponovo

Prilozi za raspravu
POVEZNICA NA STRANICU Rilić

​Vjeko Vrčić: Vrgorska krajina. Vrgorac, 1972
 
Kokorić i Bunina. To je udubina okruzena sa sjevera Matokitom a s juga Rilićem. (str. 8)
 
Vrgorac od mora dijeli brdo Rilić (869 m nadmorska visina) koje je u lančanom sastavu Biokova. Ljudi ga od Vrgorca do Zaostroga pregaze za dva i po sata. Dok je sat bio rijetkost, ljudi su u Vrgorcu po parobrodu u Zaostrogu navijali satove. Pogodan južni vjetar je prenosio zvuk sirene preko Rilića. Preko njega struji morski zrak i miješa se s planinskim. Baš to daje Vrgorcu posebno obilježje. Čini ga zdravim mjestom u kojem se lagano i duboko diše. Osjeća se svježina i slatko spava. U toj klimi čovjek nalazi siguran odmor i lijek živcima. (str .16)
 
Baš u razdoblju strašnih nereda za vrijeme trajanja Kandijskog rata, Vrgorac se oslobodio turskog gospodstva. Vidjeli smo da su se Uskoci iz Primorja zalijećali u Zagoru i tu činili zlodjela. Ni Turci nisu mirovali. Makarskom primorju najviše su smetali vrgorski Turci. Nije bilo sigurnosti ni na jednoj, ni na drugoj strani Rilića. Ljudi su bježali na sve strane da spase živu glavu. Tada je dopro dječak Rade Miletić iz Cuce u Crnoj Gori u samostan u Zaostrog. (str. 30)
 
Zaostroški gvardijan fra Pavao Kačić dočuo je da je mletački gene­ral Aleksandar Molin stigao s brodovljem na Korčulu. Uputio se s brodom k njemu da moli za pomoć. Uvjerio ga je da bi se mnogo u Primorju dobilo kad bi se oslobodili vrgorskih Muslimana. General je sumnjao u uspjeh bilo kakvog pothvata. Bojao se visokih i neprohodnih planina. Put preko Zadvarja bio je pogibeljan radi daljine i velike nesigurnosti u teškim ratnim danima. Gvardijan ga je uspio uvjeriti da je najpodesniji Rilić i put preko njega. Molin je vjerovao Kačiću jer ga je taj često izvještavao o kretanju turske vojske u zaleđu Biokova. Gvardijan je obećao svesrdnu pomoć čitava Primorja i brojnih uskoka iz Zagore. (str. 31)
 
U rujnu 1944. 16 njemačkih vojnika napustilo je garnizon u Vel. Prologu i otišli su k partizanima u Rilić. Radi toga su kod Vidovita kuća ubijeni Vicko i Ivan Salinović. (str. 52)

NAPOMENA … otišli su u Rilić – bila bi neobična jezična konstrukcija da se radi samo o grebenu, u najmanju ruku je to područje/predjel/prostor.
  
Rilić od Rilo (str. 71)
 
Župa (Vrgorac, op.) se dijeli na zaseoke: Vrgorac, Kotezi, Kutac, Sršenik, Vladinovica, Radović, Vina, Plana, Skulja, Banja. Na zaseoku Orlić u Riliću ne stanuje već odavnije nitko. Na Radoviću stanuju u dvije kuće samo 4 osobe. (str. 71)

NAPOMENA ... u Riliću - također se asocira na predjel
 
Vrgorska tvrđava ima zavidan prirodni položaj. S nje, kao s osniatrač­nice, gospodari su imali savršen pregled ljubuške ravnice, Vrgorskog Jezera, biokovskog masiva i duguljaste visoravni koja se brežuljkasto pruža prema zapadu. Njezina prirodna strmna i kamena podloga čuvala ju je od nepredviđenih prepada. Stoljećima je čuvala ondašnji magi­stralni put koji je vodio od Bosne, Mostara, Ljubuškog polja preko planine Rilića u Primorje. (prema Arhivu župe Vrgorac, op.) (str. 77)
 
U vjeronauku ga je poučavao fra Simun Tvrtković. Spremao se s drugim dječacima da postane fratar. Čini se da je na to pristao silom prilika. Više mu je prijala sablja od krunice. U to doba vrgorski Mu­slimani često su se zalijećali preko Rilića u Primorje i uznemirivali kršćane. Fratri u zaostroškom samostanu bili su također na udaru. Mladi đaci morali su s puškom i sabljom braniti svoje prebivalište. Tako se Mijo-Rade uz knjigu bavio i oružjem. (str. 89)
 
U Vrgorcu su na zvoniku dva stara zvona. Veće je iskićeno ukra­sima i reljefnim svecima. Na prednjoj je strani raspelo. Gospa sv. Ivana, sv. Ante i drugi sveci. Na stražnjoj strani je Bogorodica s Dje­tetom. Na njemu je salivena godina: »Anno MDCCXCIII«. Na manjem zvonu stoji saliveno: »Anno MDCCXCIII opus heredum de Polis«. I ovo zvono ima po sebi slične ukrase i reljefe kao i ono veće. Znači da su oba iz iste tvornice i da su zajedno došla u Vrgorac. Sačuvala se preda­ja u narodu da su donešena putem preko Rilića jer drugog puta tada nije bilo. Na vrhu planine njihova pratnja zaustavila se i zaslavila. (str. 103)

​Danijel Alerić: Ime planine Biokove
Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 15, br. 1 (1989) (PDF)

Planina Biokova leži u južnoj Hrvatskoj, na području između Cetine i Neretve, uz samu morsku obalu. Proteže se u dinarskom pravcu, od gorskoga prijevoja između Vrulje i Zadvarja (288 m) do gorskoga prije­voja između Podgore i Kozice (oko 550 m). Dijeli primorsku, prisojnu, makarsku općinu od osojne, imotske. Duga je 36 km, a široka do 9,5 km. Najviši vrh na njoj (Sv. Jure) visok je 1762 m. Sastavljena je od va­pnenca. Prisoj na joj je, makarska strana posve gola, bjelkasta i vrlo str­ma, a osojna, imotska, mjestimično šumovita i od prisojne puno blaža. (str. 67)
 
Od godine 1773. pa do 1794. u Makarskoj je, u franjevačkom samosta­nu, pisan ljetopis koji je u literaturi poznat kao Makarski ljetopis. U nje­mu se planina o kojoj je riječ spominje vrlo često, ali redovito pod toponimiziranim apelativom Planina. I Samo se jednom u tom ljetopisu — točno: godine 1782, u mjesecu studenom, dok ga je vodio fra Andrija Ivičević koji je, po svoj prilici, bio rodom iz Drvenika podno Rilića — ona zove općepoznatim imenom. Tada je to ime, kako dokazuje lokativni oblik u kojem se javlja, pouzdano shvaćano i deklinirano kao ženski pridjev Biokova. Zabilježeno je u ovom kontekstu: »Ovoga svega miseca pucli su šiloci i mnogo je snigova palo po Biokovoj.« (str. 70)
 
Iz drugoga poglavlja proizlazi da se današnji oblici koji na prvom slogu nose (Blokova, Bijakova, Bijakova, Biokovo i Bijakovo) čuju u Zabiokovlju i Zarilićju, dakle, istočno od rijeke Cetine, na području koje je i u predtursko doba bilo štokavsko. (str. 74)
 
Ženski je oblik Biokova, za razliku od srednjega oblika Biokovo, u skladu s činjenicom da druge planine na hrvatskom etničkom prostoru nose samo imena ženskoga ili muškoga roda: Čabulja, Čvrsnica, Dinara, Kamešnica, Kozjak, Ljubuša, Mosor, Prenj, Rilić, Tušnica, Velež (gen. Veleži), Vlašić, Vran, Zavelim itd. (str. 76-77)

Enciklopedija Jugoslavije (JAZU, Zagreb)
 
BIOKOVO, planina u srednjem dalmatinskom  primorju. Pored prihvaćena naziva B. čuje se u selima kontinentalnog podnožja i naziv Bijakova i Biokova. Prema Akademijinom rječniku B. je oblik posvojnoga pridjeva od imena Bijelko.
Ponekad se ovim nazivom pogrešno označuje cijeli planinski greben od srednje Cetine do donje Neretve. Međutim narod ograničava naziv B. na planinski greben od sedla Dubci (288 m) na sjeverozapadu do sedla (oko 550 m), koje se na jugoistoku proteže od zaljeva Mala Vrulja preko Nevistine Stine i Osoja do Kozice. Dalje prema jugoistoku do donje Neretve proteže se planina Rilić (Velika Kapela 1155 m). U ovim granicama B. je dug 36 km, a široko do 9,5 km. (Josip. Roglić)

Josip Roglić, Biokovo geomorfološka istraživanja
NAPOMENE
Ivo Rubić (Sumartin, 15.1.1897. – Rogač (Šolta), 2.4.1961.), hrvatski zemljopisac i antropogeograf.
Josip Roglić (Roglići u Župi Biokovskoj, 14.3.1906. – Zagreb, 18.10.1987.), istaknuti hrvatski geograf i akademik.
 
U ovom će se radu raspravljati o geomorfološkim osobinama Biokova. I Rubić  je skrenuo pažnju da se još i sada (pogrešno, op.) ponekad Biokovom naziva cijeli planinski greben od ušća Cetine do ušća Neretve, dok je Biokovo (ispravno, op.) samo onaj dio spomenutog grebena, koji se pruža između prijevoja Dubaca, na sjeverozapadu, i Staze, na jugoistoku. Ovako je Biokovo ograničeno i na specijalnoj karti austrougarskog i našeg Vojno- geografskog instituta, a i narod zove ovaj uži dio grebena Biokovom.
Mi ćemo u ovom radu malo odstupiti od ovog ograničenja Biokova. Prijevoj Dubci je neosporno izrazita sjeverozapadna granica i dobro odvaja Biokovo od Dovnja i kraja oko donje Cetine. Ali spomenuta jugoistočna granica nije isto tako morfološki dobra. Dok je prijevoj Dubci visok samo 288 metara, dotle prijevoj Staza ima veću visinu (897 m). Mnogo je bolja morfološka granica Biokova, na jugoistoku, duboki prijevoj i udolina, koja ide od zaljeva Male Vrulje kroz Nevistinu stinu (Gornje Igrane) i Brikvu do Dragljana. Ovaj je prijevoj niži od Staze (ima apsolutnu visinu oko 530 m) i duboko prosijeca cijeli gre­ben, od primorja do zaleđa. Ovako ograničeno Biokovo čini zasebnu morfološku cjelinu. Uzvišenja Donja gora, Prisika, Vidovica, Štropac i Visoka, koja našim ograničenjem čine sastavni dio Biokova, morfološki jasno pripadaju Biokovu, i imaju iste osobine. Ovo su lokalni nazivi, i narod ova uzvišenja ne smatra dijelom Rilića. Pored ove mogla bi se uzeti i granica: Mala Vrulja, Nevistina stina, Osoje. Prva je granica u reljefu dublje usječena i ne prelazi visinu od 560 m, dok je na drugoj najviša točka preko 700 m, ali je jednostavnija. U svakom slučaju otpada granica koja bi išla preko Staze. Prijevoj Staza više se spominje i momentalno ima veću važnost radi prometnog značaja. Kroz ovaj prijevoj ide jedini put, koji preko Biokova spaja primorje sa zaleđem. Prijelaz preko Staze je lakši jer ispod ovog prijevoja primorski odsjek nije mnogo visok i blažeg je pada, dok je iznad Male Vrulje odsjek vrlo strm i skoro neprohodan. Kad se dovrši novi put preko ovog prijevoja Staza će izgubiti i današnji prometni značaj. Na kraju dobra je osobina naše jugoistočne granice Biokova što izbija na zaljev Malu Vrulju, koji čini jugoistočnu granicu blokovskog primorja, kao što zaljev Velika Vrulja predstavlja sjeverozapadnu granicu istog primorja.
Prema jugozapadu granica našeg kraja je obalska linija, a prema kopnu sjeveroistočne strane župsko-rašćanska i rastovačko -žeževske udoline. Morfološka evolucija Biokova u uskoj je vezi sa procesima, koji su se vršili i u kontinentalnom i u primorskom podnožju, tako da se oba područja u geomorfološkim proučavanjima ne mogu odvajati.
 
Kao granica, tako i ime Biokova nije kod svih ispitivača jednako. Kod nekih je ono ženskog roda (Biokova) kao i kod I. Rrubića, i na našoj specijalnoj karti Vojno-geografskog instituta Kraljevine Jugoslavije, dok većina ispitivača upotrebljava ime u srednjem rodu (Biokovo). Ovo neslaganje dolazi otuda, što okolni stanovnici upotrebljavaju ime ove planine u oba roda: u Zagori više Biokova (ili i Biakova), dok u primorju prevladava naziv Biokovo. Teško je odrediti, koje ime treba pretpostaviti, ali pošto je u literaturi više udomaćen naziv Biokovo, i mi ćemo ga u našim izlaganjima zadržati.
Zadatak je ovog rada, da iznese što potpuniju sliku i objasni evoluci­ju morfoloških osobina Biokova. Kako se morfološke osobine ne mogu proučavati bez poznavanja glavnih geoloških odlika, to ćemo najpnje ukratko izložiti geološko-petrografske osobine, pa zatim preći na geomorfološka promatranja. U početku ćemo navesti i mišljenja ranijih istraživača o morfologiji i tektonici srednjeg dinarskog primorja, da bi se vidjelo u čemu se naša opažanja sa njihovim slažu i razlikuju.