Ružica

Ružica ispred Ratkovog skloništa u Samarskim stijenama, snimljena analognim foto-aparatom

---

Ružicu ili “Ružice” sam sreo čak četiri puta. Tri puta kod skloništa na Bijelim stijenama i jednom pod Ratkovim skloništem na Samarskim stijenama. Radilo se o - moja "od oka" procjena - periodu između 1999. i 2005. godine.   

Ružica je lisica narančaste dlake, čiji su teritorij bile Bijele i Samarske stijene. S oprezom, ali bez prevelikog straha pojavljivala se u blizini planinarskih objekata i planinara koji su ih pohodili. Zapravo, postala je simbol toga kraja i razdoblja, i o njoj su se pričale zgode i nezgode.    

Tako su članovi PD "Strmac" oko 2006. godine pribilježili da im je Ružica 60-metarsko uže za penjanje  na stijenu Šerpasa u Samarskim stijenama svojim oštrim zubima skratila na 48 metara. Izvjesni planinar Marko iz društva "Velebit" par godina ranije pokušao je nahraniti Ružicu, ali ga je ona ugrizla, dok joj je pružao ruku, zbog čega je nesretni Marko navodno par dana kasnije otišao primiti cijepivo. Kažu kako je jedan od početnih simptoma bjesnoće pojava da zaražena životinja bez straha prilazi ljudima i njihovim naseljima. Ipak, kako je Ružica godinama prilazila ljudima, i nije pokazivala znakove zaraze li bolesti, vjerojatno je da se na izvjestan način "pripitomila" i navikla na ljude. A ljudi su joj bili zanimljivi i korisni jer su donosili i hranu i njoj neobične stvari koje je, kada je god to bilo moguće "konzumirala", bez obzira radi li se o hrani, planinarskim cipelama, užetu, foto-aparatu i sl. 

Strmčani dalje bilježe:
- Ispenjavali smo ona dva tri kratka smiera preko puta Ratkovog, a za to vrijeme nam se kuhala voda za juhu. Kad je juha bila gotova, otišli smo na ručak, a ja sam sjeo pored prozora da mogu promatrati stvari ostavljene vani. Naime, znao sam kakvih sve drskih živina ima! Odjednom sam vidio rep kako šmugnu između kamenja. Dok sam istrčao van, šteta je bila već učinjena. Pregrižen kaiš od fotoaparata, a desnoj penjačici ni traga. Uzbuna! Svi u potragu. Uzaludno je bilo traženje. Gadura Ružica je odjurila s mojom cipelom. U tom trenutku sam poželio imati šubaru od lisičjeg krzna. Naravno, oprostio sam liji. 

Zgode o Ružici zabilježili su i u knjigama posjeta. Bila je čak i jedna reportaža na televiziji o Ratkovom skloništu, a spomenuta je i nezaobilazna Ružica. Po Ružici je nadimak dobila i poznata hrvatska alpinistica i planinarka koju je Ružica ogrebla.

Ružicu su viđali i danju i po noći. i na Bijelim i na Samarskim stijenama pa čak i U Tuku kod Mrkoplja, što je ljude zbunjivalo - radi li se o istoj lisici ili dvije?  Je li Ružica bila samo jedna ili ih je bilo više? Je li ona imala svoj tajni "Vihoraški put" kojime se kretala između ta dva objekta, ako već nije hodila onim markiranim planinarskim.

Ipak, gosp. Goran Lesjak iz Samobora, tvrdi kako se ovdje ne radi o jednoj lisici nego o više njih, a pogotovo ne o istoj na Samarskim i Bijelim stijenama. On to tvrdi kao biolog i netko tko je Ružicu viđao na Ratkovom u periodu duljem od 10 godina. Lisice u prirodi žive rijetko dulje od 4-5 godina, a iz onoga što je on vidio, kaže da to nisu bile iste lisice. Dodaje kako su lisice vrlo lukave i pametne (možda inteligentnije i od pasa) i vrlo brzo nauče da im od planinara ne prijeti opasnost, da je tu obično dobar izvor hrane, pa prilaze ljudima. Tako da “puno planinarskih objekata, pogotova ako nema pasa, ima svoje ”Ružice”, zaključuje gosp. Lesjak.
​
I ja sam imao sam ista iskustva s njom, ili s njima:

- Prvi susret u ljeto 1999. godine kada sam noćio sâm u Skloništu na Bijelim stijenama, na višednevnom trekkingu od Ogulina prema Karlobagu. Nakon što sam se smjestio u sklonište, pred spavanje me uhvatila potreba za malom nuždom. Otvorio sam vrata skloništa i prepao se! Ispred ulaza, usred mrklog mraka reflektirala su se dva oka – pred ulazom je stajala Ružica i gledala u mene.

​- Drugi susret, slijedeće godine kada sam obišavši Samarske stijene odmorio pred Ratkovim skloništem. Ubrzo se pojavila ona. Namjestila se na obližnjoj stijeni, gdje sam ju i uslikao (fotografija ->). Dao sam joj neki komadić hrane i ubrzo je nestala u šumi. Potom sam na tlu ostavio svoj visoki ruksak i na njega stavio svoj kvalitetni istočnonjemački fotoaparat. Prišao sam kolibi i tamo započeo razgovor s jednim planinarom koji je u njoj boravio, sve dok on nije kriknuo: Lisica, fotoaparat! Okrenuh se, a Ružica je, zgrabivši fotoaparat za njegov remen, potrčala prema šumi, a ja za njom. Dok ga je ona vukla za remen, foto-aparat je u međuvremenu udarao po krševitom kamenitom terenu. Iz straha ili nezainteresiranosti isputila ga je u prvom redu žbunja. Rezultat: objektiv razdvojen od kučišta, točnije rečeno polomljen - popravak se nije isplatio, Aparat je otišao u mirovinu.

- Treći susret bio je na Bijelim stijenama oko 2004. godine. Pružio sam lisici komad sira, a ona je zgrabivši ga u brzini, neprezno lagano ugrizla moj prst i zbrisala. Na sreću, još sam živ, mislim da bjesnoću nisam dobio - ali o tome jesam li ili ne, neka svjedoče moji poznanici. 

- Četvrti susret, također na Bijelim stijenama, 2005. ili 2006. godine prošao je vrlo mirno. Bilo je mnoštvo posjetitelja jer se, čini mi se, radilo o prvomajskom vikendu, a Ružica se ipak približila ljudima. Sve je prošlo idealno, gotovo turistički. Ružica (ili Ružice!) je već bila simbol ovoga kraja. Mnogi su dolazeći ovdje zapravo u sebi priželjkivali da ju ugledaju. Ona im je želje ispunila. Poput turističke atrakcije.

Ružica ili jedna od "Ružica"
Autor fotografije je gosp. Gorazd Gorišek, koji mi je, ljubazno ustupivši ovu fotografiju također napisao: “Bio je rujan 2012. kada smo iz Ratkovog skloništa s obitelji otišli na vrh. Gore smo ručali kad je iz grmlja iznenada pogledala lisičja glava. Nije bila ništa plaha, samo nas je gledala kao pas na dva metra dalje – kao da je pripitomljena. Počastili smo je s poslasticama iz ruksaka. Prilažem vam fotografiju lisice za koju sada znamo kako se zove”.
(slov. orig. Bilo je septembra 2012, ko smo od Ratkovega skloništa z družino odšli na vrh. Zgoraj smo si privoščili malico, ko je iza grmovja kar naenkrat pogledala lisičja glava. Nič ni bila plašna, le gledala nas je kot kakšen pes oddaljena približno dva metra - kot bi bila udomačena. Privoščili smo ji nekaj dobrot iz nahrbtnika. Prilagam vam fotografijo lisice, za katero sedaj vemo, kako ji je ime.)