 |
  |
|
O kraju
|
|
Uvod-
ENGLISH SUMMARY: Andrijevica Region
- Ime-
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Andrijevice
Oglašavajte ovdje:
|
GEOGRAFIJA / ZEMLJOPIS KRAJA
Rude i rudno bogatstvo
Ispitivanja koja su još prije Drugog svjetskog rata rađena u dijelu sela Konjuhe pokazala su da je na lokalitetu zvanom Srevrenica utvrđeno postojanje rude srebra. Ispitivanja su također pokazala da u klisurama rijeke Lim, i to u mjestu zvanom Sućeska, postoje nalazišta vulkanita, koji se, između ostalog, koristi i za pripremanje asfaltne podloge. U dijelu planine Žoljevice, koja se nalazi iznad sela Slatina i Zabrđe, kao i na području sela Cecuni i Kuti evidentirana su i nalazišta mramora. Tako je u drugoj polovini 20. stoljeća ispod Žoljevice otvoren pogon tvrtke "Mermer" za eksploataciju mramora, koji je u jednom momentu upošljavao preko 100 radnika. Taj pogon je uspješno radio sve do tranzicijskih procesa krajem istog stoljeća.
IZVOR DAN, 4.11.2021.
IZVOR DAN, 4.11.2021.
Po kraju
Konjuhe
|
Selo Konjuhe nalazilo se na "ljetnom putu" između Duklje, Budimlja, Vrmoše, Dečana i Skadra. Tu su odmarali carevi, pa su zato neki zaseoci po njima dobili imena – Carevi konaci i Carevo kućište, a i Komove su nazivali Car planina. Drugi izvor navodi kako je Carevo Kučište dobilo ime po tome što su u njemu stanovali carski čobani. 1330. godine ime ovog sela upisano je u povijest, spomenom u osnivačkoj povelji manastira Dečani, odn. Dečanskoj hrisovulji. Tamo je zapisano: "Dobra rijeka i u njoj Konjusi".
Prema podacima iz 1903. godine selo Konjuhe imalo je 197 kuća sa 1200 stanovnika. "Vasojevićka univerza"
1858. godine je službeno je nedaleko manastira Čečevo (u kući Miškovića na Savardaku u blizini Košutića) otvorena prva škola u ovom podkomovskom kraju, takozvana Konjuška, odnosno Vasojevićka univerza. Prvi učitelj bio je pop Petar Vulić. Škola je više puta prekidala, pa ponovno počinjala s radom. Vasojevićka univerza radila je do osnivanja prve državne škole u Andrijevici 1863. god. (godinu dana poslije cetinjske škole) odigravši značajnu ulogu u opismenjavanju Vasojevića. Nakon kraćeg prekida, a na inicijativu uglednih Vasojevića i mještana ovog kraja škola je ponovo otvorena kada učitelj postaje pop Miloš Vuković, koji se, kao i njegov prethodnik Petar Vulić, školovao u Rusiji. Nastavu u ovoj školi tada su pohađali đaci iz čitavog kraja, koji su vremenom postajali prosvjetni radnici, sudije, oficiri, vojvode i vojskovođe, poput slavnog vasojevićkog vojvode Lakića Vojvodića. U školi se obrazovao i budući narodni heroj Milić Keljanović čije ime škola danas nosi. Kako bilježe kroničari, predmeti izučavani u ovoj školi prelazili su okvire utvrđenih planova i mogućnosti slušalaca. Učenici su pored nastave učinili i razne vojničke vještine, radili gimnastiku, učili mačevanje i hrvanje, sastavljali govore. Do 1958. godine škola u Konjuhama radila je kao četvororazredna, da bi te godine, na stogodišnjici svog postojanja, prerasla u osmorazrednu. Spomenute 1958. godine školu je pohađalo 270 učenika (101 učenik u nižim i 169 u višim razredima). U sastavu škole radila su četiri područna odjeljenja: Jošanica, Kuti, Cecune i Đulići. Međutim, znatnim padom broja stanovnika zbog iseljavanja niskog prirodnog priraštaja do danas su zatvorena tri područne odjeljenja: Cecune (1990.), Kuti (2003.) i Jošanica (2008.). Preostalo je samo ono u Đulićima, koje se nalazi u objektu Seoskog doma. 2023. godinu škola je dočekala sa 36 đaka (od prvog do devetog razreda; 25 u matičnoj školi i 11 u područnom odjeljenju Đuliće). IZVOR Darko Jovović: Škola u selu Konjuhe obilježila jubilej: Vasojevićka univerza proslavila 165. rođendan. DAN, 28.2.2023. Škola-prethodnica
Vasojevićkoj univerzi predhodi škola u Kraljima 1857. god. koja je zajedno s Andrijevicom često razarana od Turaka i zbog toga je bila preseljena u Konjuhe-Košutiće (Savrdak - zaseok Košutića), preko puta Manastira Čečevo. Školu u Kraljima je osnovao Petar Vulić uz pomoc plemenskih prvaka i imala je svjetovni karakter. |
Lakić Vojvodić
Lakić Vojvodić, vojvoda i divizijar, rođen je 1848. godine u Konjusima kod Andrijevice u obitelji plemenskog vojvode i kapetana Stojana Vojvodića. Stojan je unuk vojvode Sima i praunik Lakića Vojvodića po kome je dobio ime. Umro je 12.4.1924. godine u Andrijevici. 
Biografija. U nedostatku škole, osnovnoj pismenosti se učio kod privatnih učitelja, između ostalih i kod popa Petra Vulića. S 14 godina sudjelovao je u borbama 1862. godine kad su turske jedinice napale Vasojevićki kraj. Potom je četovao prema turskoj granici u pravcu Plava i Gusinja i prema dijelu sjevernih krajeva Albanije braneći granična sela Gornjega Polimlja od upada. Od 1864. godine službuje u plemenskoj kapetaniji. Za plemenskoga kapetana postavljen je 1865. godine od strane knjaza Nikole. Njegov otac Stojan umro je 1866. godine, nakon čega je naslijedio vojvodsku titulu koja mu je priznata od strane crnogorskoga Dvora. U čin potkomandira unaprijeđen je 1867. godine u kombiniranom Lijevoriječko-andrijevačkom bataljonu. Tijekom Crnogorsko-turskoga rata 1876–78. godine bio je potkomandir Todoru Vukoviću. Sudjelvao je u borbama na Previji, Bukovoj poljani, Vučjem Dolu, Fundini, Nikšiću, Novšiću, Morači, Baru i drugima. Ranjen je na Vučjem Dolu 26.6.1876. godine . Njegovi vojnici su ga darivali turskim konjem. Sudjelovao je u opsadi i osvajanju Bara. Kad su se 1879. godine vodile borbe za Plav i Gusinje kod Novšića, uspio je sa svojom jedinicom spasiti jedinice Marka Miljanova Popovića. Konstantno je podržavao pokret za oslobođenje sjevernih krajeva Crne Gore. Ostavku na sve dužnosti podnosi 1880. godine, a u državnu službu je ponovo pristupio 8.9.1892. godine . Od strane knjaza Nikole planiran je za zapovjednika dobrovoljačkih jedinica koje su 1883. godine trebale ući u Srbiju u cilju prevratničkih akcija. Za člana Okružnoga načelstva u Andrijevici postavljen je 1892. godine. U čin brigadira crnogorske vojske unaprijeđen je 1895. godine, kada je postavljen za komandanta novoformirane Gornjo-vasojevićke brigade i pograničnoga komesara sa sjedištem u Andrijevici. U isto vrijeme obavljao je i dužnost političko-pograničnog komesara u Andrijevici. Na toj dužnosti ostao je sve do 1906. godine, kad je postavljen za oblasnog upravitelja Moračko-vasojevićke oblasti sa sjedištem u Kolašinu. S mjesta komandanta Osme brigade postavljen je 6.1.1906. godine za komandanta Vasojevićke brigade U vladi dr Lazara Tomanovića bio je ministar unutarnjih poslova od 2.4.1907. do 2.4.1909. godine. Tijekom 1908. godine u odsustvu vojnog ministra Mitra Martinovića određen je kao ministar unutrašnjih djela za vršitelja dužnosti ministra vojnog. S položaja ministra vratio se na dužnosti koje je obavljao ranije, tj. oblasnog upravitelja. Na tim pozicijama ostao je do rujna/septembra 1910. godine, kada je postavljen za komandanta Četvrte divizije u Kolašinu, na toj poziciji ostao je do 15.4.1912. godine kad je umirovljen u činu brigadira. Sudija zamjenik Velikoga vojnog suda bio je do 15.4.1912. godine. Član je čitaonice u Andrijevici od njezina osnivanja 1911. godine.
Balkanski ratovi. Tijekom Prvog balkanskog rata 1912.–1913. godine na oglas o mobilizaciji rujna/septembra 1912. godine, reaktiviran je i postavljen za zapovjednika trupa koje su napadale na Berane. Zapovjedao je Vasojevićkom brigadom u borbama niz limsku dolinu do Bijeloga Polja, na Rožaje, Pešter, Peć i Metohiju. Nakon oslobođenja Peći, postavljen je 21.10.1912. godine za upravitelja u Peći. U Peći je bio komandant policijskoga odreda i komandant vojnoga okruga. Kao brigadir u mirovini, aktiviran je 14.2.1914. godine i proizveden u čin divizijara. Prvi svjetski rat i internacija. Na početku Prvoga svjetskog rata 1914. godine određen je na dužnost u štabu serdara Janka Vukotića kao neka vrsta savjetnika. Nakon pregrupiranja crnogorske vojske 23.11.1915. godine postavljen je za komandanta Vasojevićkoga odreda u sastavu Sandžačkoga odreda. Odred se sastojao se od: Gornovasojevićke i Donjovasojevićke brigade i Kombinovanog regrutskog bataljona. Istakao se u borbama na Glasincu, Kalinoviku, kod Foče, Višegrada, na pravcu Užica i u Mojkovačkoj operaciji. Za te podvige on i njegova brigada pohvaljeni su od kralja Nikole. Ranjen je u borbama na Glasincu listopada/oktobra 1914. godine. Tijekom povlačenja prema Tuzima austrougarske trupe su ga zarobile u siječnju/januaru 1916. godine. Interniran je 1916. godine u logor Boldogason, a ubrzo je premješten u novoformirani logor Kralštajn. Na popisu interniranih nalazi se pod rednim brojem 131 kao vojvoda. Logorski život narušio je njegovo zdravlje i otpušten je kući kao teško bolestan u jesen 1917. godine. Kad se vratio u Crnu Goru, iako bolestan, 30.9.1918. godine organizira ustanak u kojem su potisnute austrougarske jedinice do rijeke Morače i Bioča do blizu Podgorice. Potpisnik je proglasa za ujedinjenje i podržao ukidanje i pripajanje Kraljevine Crne Gore Srbiji. Od 5.12.1919. godine postavljen je za komandanta tri bataljona jačine 1.500 boraca. Vojska Kraljevine SHS. U vojsku Kraljevine SHS primljen je 23.9.1919. godine u činu divizijskog generala. Na službi je bio do 20.1.1920. godine kada je umirobvljen u 73. godini života. Obiteljska situacija i smrt. Poznavatelj je velikog broja epskih pjesama, i često je pred vojskom uoči bitke pjevao uz gusle. Zasnovao je brak, imao je sina Miloša. Umro je 12.4.1924. godine u Andrijevici, i bio sahranjen kod crkve Sv. Arhangela Mihaila na Knjaževcu kod Andrijevice, u crkvi koju je podigao kralj Nikola, a od njega se oprostio general Radomir Vešović. Njegovo je tijelo 1952. godine prenijeto u obiteljsku grobnicu u Konjuhe. IZVOR Martinović Srđa: Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. FCJK. Cetinje, 2016. |
Košutići
|
Nekadašnji manastir Čečevo
U nekadašnjem manastiru Čečevo u Košutićima, 1344. godine kaluđer Smilj Dabižov Vasilije sačinio je zapis pišući ga ugljenom. Zapis se zove Zbornik Smilja Dabidžova Vasilija U tom zapisu, koji je sačinjen po uzoru na srednjovjekovne povelje. To je prva stranica knjige koju je napisao Vasilije koji se potpisuje Zlodjel i crn. Knjiga ima oko 80 stranica i čuva se u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu. Zapis govori o tri slavenska plemena koja su došla u Debrecu (Oblast od Plava do sela Budimlje pod Komovima). Dalje piše da je vojvoda Vladislav ta tri plemena ujedinio u jedno biće. |
Praktično
IZVORI I LITERATURA
KAPETANOVIĆ, Aleksandra; GLIGORIĆ, Biljana (sur.); RAJIĆ, Tatjana (sur.): Studija tradicionalne arhitekture na području opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje. Polimski muzej i Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije. Berane, 2019. (PDF)
