 |
  |
|
Po kraju
DOLINOM LIMA
Pogled na Berane
|
KALUDRA
J.D.: Ne daju da se dira "sveta voda". DAN, 10.4.2021. (Mještani Kaludre od državnih organa zahtijevaju trajnu zaštitu Kaludarske rijeke)
POLICA
|
Polica kod Berana
Autor: prof. Dušan Vuletić Izvor: Montenegrina.net Polica, ime, položaj i pomen u prošlosti Polica je naziv za skupinu sela sjeveroistocno od Budimlje, smještenih kao na velkoj polici, ispruženoj od džinovskog brda Tivrana na zapadu, pa do ogranaka planina Bukovika i Turjaka na istoku. Tu spada sest sela. Odmah ispod Tivrana je Dragosava. Selo Maste je ispod Dragosave, bliže putu koji sredinom Police prolazi od Berana ka Rožajama preko Gornjega Bihora. Babino je sjevernije i granici se sa selom Lješnicom, koje ne pripada Polici. Goražde zauzima centralni dio Police, s jedne i druge strane pomenutog puta. Istocno od Goražda je Zagrađe, koje se pruža do Gologa brda. Preko Gologa brda je krajnje poličko selo Tmušiće (Tmušići). Toponimi Polica i Goražde pominju se jos u vrijeme postojanja države Zete, Gavro Skrivanić u svojoj knjizi o srednjovjekovnim toponimima u Zeti objavio je i mapu Zete i na njoj su sjeverno od Skadra upisani toponimi Polica i Goražde. Takodje i dr. Pavle Mijović, u svojoj knjizi "Imena i nazivi iz vremena Zete", ukazuje na ova dva toponima. Drugi neki polički toponimi, pored Police i Gorazda, spominju se u vrlo dragocjenoj knjizi "Sudikovski pomenik", koji potiče iz sedamnaestog vijeka ili nesto malo ranije. knjiga je spaljena prilikom bombardovanja Narodne biblioteke u Beogradu od strane Njemaca 6. aprila 1941. godine, ali je, srećom, ostao jedan veći izvod sa dosta toponima sa teritorije Gornjega Polimlja, pa i s Police. Danasnje poličko selo Dragosava naziva se, na primjer: Dragav Selo, Dragobilj i Dragosav Selo. Brdo Dub izmedju Goražda i Vrbice zove se i danas onako kako je u Pomeniku zapisano - Dub. Zagradje isto tako. Lješnica je upisana kao Lešnica, a Maste kao Macte. Zaseok Jodole upisan je kao Ohodole, a Babino kao Pabino, itd. Kao što će se vidjeti iz dalje izlaganja veliki broj toponima isti je, ili sa malim razlikama u srednjem vijeku i sada. To se osobito vidi iz Svetostefanske povelje, kojom se, na primjer, selo Goražde dariva manastiru Banjska. Polica je u vrijeme Nemanjića bila naseljena srpskim življem, koji se kasnije u cjelini odselio put Srbije i preko Save i Dunava. Iseljavanje je počelo poslije ubijstva budimskog mitropolita Pajsija od strane Turaka 1648. godine, a masovno dokrajčeno prilikom seobe 1690. godine, pod vodjstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića i 1738., godine, pod vodjstvom patrijarha Arsenija IV Sakabende. Polica je jedna veća moforloska cijelina, koja se na sjeveroistoku odvaja od Bihora manjim krečnjackim uzvišenjima i grebenima. Ime je dobila zbog položaja u odnosu na beransku kotlinu i dolinu rijeke Lješnice i sela Lješnice sa istim nazivom. Ona ima oblik zaravljene površi, izmedju čijih su manjih ili većih uzvišenja otvori kako prema beranskoj kotlini tako i prema Gornjem Bihoru. Beranska kotlina je niža od Police prosječno oko 120 metara. Polica je prostrana oko 33 km2. Pruža se u pravcu istok-jugozapad oko 7 kilometara, a u pravcu jug-sjever oko 5 kilometara. Po katastarskim podacima Beranske opštine Polica, sa planinom, obuhvata 6117 hektara, 78 ari i 64 m2. Visina dna Police kreće se od 780-920 metara. Ona je veoma valovita nalik Šumadiji, a njen reljef karakterišu uobljeni brežuljci i blage padine, izmedju kojih se granaju dolinice različitih pravaca. Za razliku od drugih vasojevićkih sela ona više liči na neke predjele Šumadije. Dno Police pokriveno je jezerskim sedimentima. Bušotine koje su poslije Drugog svjetskog rata vršene radi istraživanja uglja pokazuju njihovo rasprostiranje i sastav. Stanovnici Police poslije dolaska Turaka
Od Kosovske bitke do osvajanja Bihorske i Budimske župe od strane Turaka prošlo je skoro 70 godina. Poznata je činjenica da su Turci nove teritorije osvajali planski i postepeno. Nijesu žurili naprijed dok dobro ne učvrste vlast na dijelu već osvojene teritorije. Bihor grad i krajeve oko njega, pa i Policu, konačno je osvojio osvajač Novog Pazara Isak Ihsahović 1455. godine. Da li su se dijelovi Srba sa Kosova u medjuvremenu selili u Gornje Polimlje nema sigurnih podataka, a nije isključeno da su neke porodice otuda bježale i medju stare Rašane na Polici. Polica je uoči dolaska Turaka na Balkan pripadala državi kneza Lazara, a poslije Kosovske bitke neko vrijeme Lazarevom zetu Vuku Brankoviću, pa zatim Stevanu Lazareviću i najzad Djurdju Brankoviću, od 1427. do 1455. godine, kad potpada pod Turke. S obzirom da u blizini Police nije bilo varoši, sem pomenutih trgova Bihor i Budimlje, kao administrativni centri, to je u početku turska vlast bila dosta labava. Za Turke je najvažnije bilo da još u početku odrede i utvrde obaveze poreskog, davanja, smatrajući da će se ostali vidovi potčinjavanja raje postepeno učvrsćivati. Jedini podaci o starom srpskom stanovništvu na Polici za vrijeme Turaka, prije seobe iz ovih krajeva, nalaze se u turskim defterima i po opisima stanovništva, koji su vodjeni veoma temeljito. Iz njih se vidi sastav stanovništva poličkih sela, poreske obaveze prema turskim vlastima, situacija u pogledu primanja islama i mnogo šta drugo. Prema popisu, na primjer, iz 1485. godine, tridesetak godina po turskom osvajanju ovih krajeva, Budimlja je, odnosno Budimska nahija, zajedno sa trgom, obuhvatila tada ukupno 858 srpskih kuća. Na samom trgu bile su svega četiri muslimanske kuće. Sva polička sela, kojih je tada bilo pet, posto Tmušiće jos nije bilo postalo selo, pripadala su Budimskoj nahiji. U popisu se kaže da je samo na Polici, tj. u svih njegovih 5 sela, bilo ukupno 187 srpskih kuća. (dr. M. Dašić, Vasojevići od pomena do 1860. godine). Krajem 15. vijeka u pojedinim selima Budimljanske nahije, sa područja Bihora, regrutovani su vojnici i jamaci (pomoćnici vojnika). Oni su bili oslobodjeni svih državnih feudalnih poreza. Po pomenutom dokumentu (C. Pulahu) selo Goražde dalo je jednog vojnika i sedam jamaka. To su bili prvi koraci uvrštavanja ondašnjih Srba ovoga kraja u tursku vojsku, pa i prvi koraci voljnog ili nevoljnog islamiziranja. Pogibija Mitropolita Pajsija 1648. godine i pocetak odseljavanja Sredinom 17. vijeka, kada ratuju Turci i Venecija u takozvanom Kandijskom ratu, 1645-1669. godine, budimski mitropolit Pajsije Kolašinović, u dogovoru sa Patrijarhom, stupa u pregovore sa papskim poslanicima radi organizovanja zajedničke borbe protiv Turaka. Medjutim, njegova akcija bila je otkrivena i on ubijen 1648. godine. Tada je narod budimskog kraja neposredno progonjen, a najviše su stradali oni koji su bili najbliži Djurdjevim stupovima i Sudikovi, kao što je slučaj sa stanovnicima Police. Od ove godine počinje odseljavanje dotadašnjeg srpskog stanovništva i postepeno, jedva zapaženo doseljavanje pojednih crnogorskih porodica. Svakako, novodoseljeni su zatekli najveću masu starosjedilaca, pomiješala se sa njima i od njih primili i prihvatili stare nazive sela, zaseoka, planina i drugih toponima. Drugi, veliki talas odseljavanja starog srpskog stanovništva sa Police i okolnih sela bio je 1690. godine, za vrijeme Prve seobe Srba pod vodjstvom Arsenija IV Sakabende, kada je razrušena crkva Sudikova. Pretpostavlja se da je do tada doseljeno tek nekoliko porodica porijeklom iz raznih krajeva Crne Gore. Masovnije doseljavanje novog stanovništva na Policu dešava se tek početkom osamdesetih godina 18. vijeka, tj. poslije pobjede Gornjovasojevića nad Malisorima, oko 1750. godine ili nesto ranije, u bici na Krčevu iznad Petnjika. Od starih Srba na Polici nije ostao niko, skoro nijedna porodica. Na Polici je u selu Goraždu, do kraja 18. vijeka ili do početka 19. vijeka, ostala je samo jos starosjedalačka porodica Pejčinović. Pisac ove hronike zatekao je na Glavici Djukića, nedaleko od goraskog groblja pod borom, kraj ostataka nekadašnje crkvice, gdje se sada, 1989. godine gradi nova, jedan grob sa skromnim spomenikom od miluta na kome je bilo ime nekog Pejčinovića. Pejčinovića sada ima kod manastira Sopoćana, na izvoru rijeke Raške. Vjerovatno da su to policki Pejčinovići. Oni se nijesu tako daleko odselili, kao što je bio slučaj sa ranijim masovnim odseljavanjima ka Srbiji, Vojvodini i dalje. U popisu stanovništva Sjeničke kaže iz 1912. godine pominju se Pejčinovići u selu Kokošići (Kokošiće). Kada se govori o doseljavanju prvih crnogorskih porodica na Policu ima osnova pretpostavka da se neko doselio i prije Druge seobe 1738. godine, pa kad su se stari Srbi pokrenuli u seobu oni se sklonili u planinu ili u staru postojbinu, a onda se vratili. No, o tome se nema sigurnih podataka. Na osnovu mišljenja veoma poznatog srpskog spisatelja, etiologa i istoricara, Milana Miličevića, na primjer, može se pretpostaviti da su polički Sćekići na Babinu jedna od tih porodica, koje su priješle iz Pipera u Gornja Sela, a onda na Policu jos prije ustanka i velikih seoba Srba 1690. i 1738. godine. To je on zabilježio pišući o vasojevićkom proroku Starcu Stanu Sćekiću. Novo stanovništvo Police Poslije Druge seobe Srba, u prvoj polovini 18. vijeka, u prvoj polovini 18. vijeka, Polica je, kao i drugi okolni krajevi, pustjela, kao sto je ranije rečeno. Spaljivanje manastira Sudikove 1738. godine i bjekstvo kaludjera i iz Djurdjevih stupova značilo je vrhunac turskih zuluma i tiranije u onim krajevima. Sigurno je prošlo dosta vremena dok su se novi stanovnici usudili da se dosele i nastane na opustjelim, zaraslim ognjištima Police i njene okoline. Da li su preci nekih crnogorskih porodica, koje su se u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka doseljivale u opustjele krajeve oko Lima, u davnoj prošlosti živjeli bas u tim krajevima, pa iz različitih razloga imigrirali u Crnu Goru, nije sigurno utvrdjeno, ali moguće je da je bilo i takvih slučajeva, pa ih, zbog sačuvane tradicije, povukla želja da se, u novoj povoljnijoj situaciji, vrate starom zavičaju. Što se Police tiče neosporna je činjenica da su svi preci današnjih njenih stanovnika novodoseljeni, ko ranije ko kasnije i da danas nema nijedne porodice koja je ostala od starih Srba. |
Polica kod Berana
PODACI O KNJIZI autor: prof Dušan Vuletić jezik; srpski / pismo: ćirilica / biblioteka Hronika sela - knj. 98. / izdavač Ministarstvo poljoprivrede Srbije Beograd / godina 1998. / opis tvrd povez, ilustr korice, 719 strana, ilustr, 24 cm |
Goražde (kod Berana)
Dušan Vuletić
Prof. Dušan Vuletić rođen je 10.10.1914. godine na Polici, u selu Goraždu. Gimnaziju je pohađao u Beranama, maturirao na Cetinju. Na Filozofskom fakultetu u Skopju je apsolvirao 1941. godine, a ubrzo nakon rata diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Još od đačkih i studentskih dana pripadao je ljevičarskom pokretu, a sudionik je NOB-a od 1941. god. kao suradnik, borac i rukovoditelj. Kraj rata je dočekao u činu majora na dužnosti političkog komesara Artiljeriske brigade Treće crnogorske divizije. Zatim je bio politički komesar Inžinjerijske oficirske škole, pa urednik lista Narodna armija. Od 1949. godine radi u prosvjetnoj struci, kao profesor, umjetnički direktor Lovćen filma, direktor gimnazije, direktor učiteljske škole u Novom Pazaru, direktor Zavoda za prosvjetno pedagošku službu u Ivangradu, direktor gimnazije u Rožaju i kao direktor Medicinske škole u Beogradu. Umirovljen je u Beogradu 1971. godine. Novinarstvom i publicističkim radom bavio se svo vrijeme, prije i poslije umirovljenja. Objavio je veći broj članaka, eseja i feljtona u mnogobrojnim časopisima i novinama. 1999. godine objavio je knjigu Polica kod Berana u ediciji Hronika sela uz stručnu pomoć i suradnju Odbora za proučavanje sela Srpske akademije nauka. Rođen je, odrastao i školovao se u Crnoj Gori, ali i u Makedoniji, ratovao u obrani svoje zemlje u gotovo svim bivšim republikama. Živio je i radio kratko u Hrvatskoj, a najviše u Crnoj Gori i Srbiji, bio veliki humanist, izuzetan pedagog, zaljubljenik u rodni kraj i svoje Vasojeviće, a posebno je bio privržen svojoj mnogobrojnoj obitelji. Umro je u 91. godini života 16.12.2004. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen. |
|
|
Uvod-
ENGLISH SUMMARY: Berane area- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Beranskog kraja
Oglašavajte ovdje:
|
IZVORI I LITERATURA
|
BARJAKTAROVIĆ, Mirko: Šekular, etnološka studija. CANU. Podgorica, 2014. (PROČITAJ)
DAŠIĆ, Miomir: Šekular i Šekularci od pomena do 1941. godine. CANU. Podgorica, 2006. DOŠLJAK, Draško: Antroponimija Šekulara. Matica crnogorska. MATICA, br. 82, ljeto 2020. (PDF)
|
|
