Uvod
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
|
Područje Bileće obuhvaća sljedeće seoske općine: Anđelići* (uz temeljno naselje obuhvaća i sela Budoši, Dubočani i Vrbno), Baljci (Donji Baljci, Čardak, Okolišta, Radmilovića Dubrava i Sliva), Bileća (Čukovići, Doganja, Duboki Do, Dubovac, Golubinke, Grabovica, Ljeskovi Do, Ljubišići, Mala, Mala Kula, Plužine, Podosoje, Podubovac, Selište, Šobadine, Torić i Vodenik), Čepelica (Brajašev Do, Hajdarhodžići, Pod Gradinom, Potprisoje, Ružić-Njive, Vranja Dubrava i Zadublje), Domaševo (Mušići, Podi i Potprisoje), Fatnica (Bačevica, Čolovci, Brdo, Kalac, Kukričje i Orahovice), Granica (Bijela Rudina, Podgorje, Bodenik), Ljubomir (Čvarići, Pijavice, Podvori, Šćenica, Ugarci, Ukšići, Vlaška i Ždrijelovići), Donja Meka Gruda (Čanjev Do, Blizanac, Rosulje, Podplanik, Dubrava, Kačanj, Kruševac, Milovići i Oborišta), Gornja Meka Gruda (Suvi Vrh, Kremeni Do, Ivanj Do), Mirilovići (Korito, Kula, Lipov Do, Ograda i Stupi), Miruše (Kalanjevići, Mujačića Kuće, Pod Gradinom, Pod Jabukovcem, Pod Kulom i Prijeka Njiva), Plana (Đeče, Narat, Krivača, Lađevići, Njeganovići, Pađeni, Pandurica, Podosoje, Rogovi, Selišta i Šakotići), Preraca (Golobrđe; službeno je Preraca; Vidović bilježi varijantu: Preradca), Vrbica (Bogdašići i Trnovica), Vrpolje (Borilovići, Borkovića Bare, Brani Do i Brova), Zarječje (Mosko, Orah, Panik, Skrobotno i Žudojevići) i Zaušje (Ćurjen, Prijevor i Selišta). (Vidović, 2022.).
*U zagradi se navode naselja koja uza temeljno naselje pripadaju seoskoj općini. Tu su još, sjeverno od Dabarskog i Fatničkog polja: Donji Davidovići, Gornji Davidovići, Rioca; sjeveroistočno od Plane: Korita (Brestice), Hodžići; na području Fatničkog i Dabarskog polja: Bijeljani, Prisoje, Kuti, Kukričje, Zasada, Milavići, Divin; na obroncima Sitnice i Viduše: Vranjska (Dlakoše, Oblo Brdo), Dola, Simijova (Krstače, Todorići) i Zvijerina; uz granicu s Oputnim Rudinama (Crna Gora): Deleuša, Vlahinja i Mrežica. |
Priče iz kraja
|
IZ STARIH ČASOPISA
Posljednja jesen ponornice Trebišnjice AUTOR Matija Winterhalter* Priroda (časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva) 50/9-10, Zagreb, 1963. str. 265-267 *Strastveni ribič Matija Winterhalter, sveučilišni profesor Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, dugi je niz godina hodočastio po gornjim tokovima rijeke Trebišnjice. 
Trebišnjica
Dolap - kolo ispod pumpe Ovaj sam naslov posudio iz jedne novinske reportaže. Pomamna ponornica razuzdano će teći još samo jednu zimu, veli reporter i završava: I to nije daleko, Grančarevo će davati pola milijarde kilovat-sati, a HE Dubrovnik milijardu i šest stotina milijuna kilovat-sati električne energije godišnje. To znači, proizvoditi će 20% električne energije više nego što je danas ima naša zemlja. Geolog bi, međutim, kazao: Najveća je to ponornica na svijetu, s jedinstvenim Popovim poljem. Elektrotehničar je gleda sasvim drugačije. Za njega je Trebišnjica jedinstvena akumulacija vode s mogućnostima velike proizvodnje električne energije. Ekonomista je opet sagledava u sklopu energetske baze na samoj obali Jadrana, i to s obzirom na proizvodnju aluminija, cementa, željeza, umjetnog gnojiva itd, uz istovremeno idealno navodnjavanje Popova polja. Za historičare i etnografe dolina Trebišnjice je riznica podataka od najstarijih vremena do današnjih dana. Za lingvista je izvor najčišćeg i najljepšeg narodnog jezika. Za botaničara je kolijevka mnogih biljki i mjesto miješanja mediteranske flore s biljem hercegovačkog krša. Za ribolovca je Trebišnjica uspješno udomljavanje kalifornijske pastrve i sportska ribolovna voda kako se samo može poželjeti. Eto, gledanja su veoma različita, ponekad i suprotna, već kako ko i s kojeg stajališta posmatra. Za mene je Trebišnjica još jedna od otpisanih rijeka, jer poslije izgradnje brane, potapanja Miruške doline i direktnog odvoda većeg dijela vode u Jadran, stare Trebišnjice više biti neće. Biće to nova voda, koja će neminovno tražiti nove oblike života za sebe i one oko sebe. A teško se sa starim rastajati, iako je novo potrebno, i korisno, i neminovno uvijek pobjeđuje. Kao svaka ponornica i ona nastaje odjednom, tamo negdje pod Bilećom, prikupivši vode što su se pod zemljom slile s Gatačkog i Fatničkog polja. Od Bileće teče Trebišnjica otvoreno već kao gotova rijeka sve do u dno Popova polja, gdje ponire u više ponora od kojih je najveći ponor Doljašnica, da bi ponovo ispod planina izbila u Hutovu blatu kao izvor rijeke Krupe, lijeve pritoke Neretve. Kad udare ljetne pripeke, a prestane kišni period, Trebišnjica nestaje u kamenju svoga dna, daleko iznad Popova polja, u Mrklinama, svega tri kilometra nizvodno od Trebinja. Trebišnjica ponire i kroz veći broj manjih ponora. Te vode izbijaju na jadranskoj obali kao Dubrovačka rijeka ili Ombla ili druga jaka vrela, kao na primjer Mlini. Korito Trebišnjice je iznad Trebinja, sve tamo do doline Miruša, kao rešeto i puno je jama i otvora, koje narod naziva "oka", i estavela koje ljeti gutaju vodu, a poslije jesenjih kiša izbacuju i pretvaraju se u jake izvore. Nedaleko sela Grančareva, gdje se sada podiže brana, u kršu na oko 50 metara iznad korita Trebišnjice postoji manja estavela koja ponekad i u ljetnom sušnom periodu na mahove izbacuje vodu, pa je zato i nazivaju "Duvalo". Nema što, jedinstvena je to rijeka, očito istovremeno teče podzemno i nadzemno. Ljeti je pitoma kao janje, oplićala lijena, a opet bistra i brza, ni hladna ni topla. Grguću oka i ponori gutaju vodu i svojom snagom okreću mlinsko kolo utisnuto u grotlo ponora zasjenjenog drenom, smokvom i jasenom. A kad nadođu kiše i podzemlje se napije do sita, tek tada postaje jedno, i pomamna bujica vode, pritisnuta planinom, svom silinom puni Popovo polje i pretvara ga u golemo jezero, da bi idućeg ljeta opet postalo žitnicom gorštaka, čija se sela stisnula rubom njegove kamene ivice. Kao što slikari i pjesnici doživljavaju svoje slike i pjesme, i majstor djelo koje je učinio svojom rukom, i što ih bolje i dublje dožive lakše će i jednostavnije taj doživljaj predati svakome ko zna da gleda i osjeti, a taj će doživjeti kao da je sam naslikao, napisao ili načinio. Tako je i s doživljavanjem nekog kraja, planine, rijeke i morskog žala. A Trebišnjicu je trebalo doživjeti i osjetiti. Prvi susret, prvo iznenađenje. Prava rijeka, a ne tek izgubljena crtica na zemljopisnoj karti. Jaka rijeka s bistrom vodom, a na njoj ugodan gradić. Gradić sav u kamenu i kamenih kuća, a ipak pun zelenila, čist, umiven, pravilnih ulica, ni nalik nekoj bosanskoj kasabi, naliči po nečemu primorskom gradu, a ipak ni to nije. Takva je i Trebišnjica. Nije obična rijeka. Ponornica je. Na njenim obalama osjeća se dah Sredozemlja. Vrbe se smjenjuju s divljom smokvom koja takođe natapa korijenje u plićaku rijeke. Uz drijen se rascvali narovi, pomiješao se vrijesak s kaduljom. Šumarci lipa potiskuju zelenilo makije. Očito, u dolini Trebišnjice pčelarenje je praiskonsko. Vinjaga, izgleda, od pamtivijeka raste uz Trebišnjicu. Ponegdje su guste vriježe pokrile drveće i s njih možeš ubrati grožđa oporog i slatkog, kao što to može samo u divljini rasti i sazrijeti. Nad rijekom nadlijeću jata morskih galebova, a pored njih čaplje lijeno nadlijeću i s vodomarom ribare. Škripe prastari drveni dolapi, stenjući i pjevajući zahvataju vodu, da bi je razlili po poljima oprženim suncem. Obrađen je svaki komadić zemlje i pretvoren u zelene otoke masnog tamnog zelenila, obrubljenog još zelenijim jablanovima. Pršće mlaz kapljica duginih boja s kola dolapa, hladi te i razgaljuje. Trepti sumaglica vrućine i miješa se sa škripom i cviljenjem dolapa i pjesmom zrikavaca, djece sunca i vrućine. Po ivicama golih brda nekoć je Austrija u svom nezajažljivom prodiranju na istok posijala utvrde i tvrđave. Poput kula i pješaka na kamenoj šahovskoj dasci trebalo je da stegnu i matiraju gordo Cetinje. A nekadanju granicu kao da su povlačili ludaci. Ribareći vodom uzvodno od Lastve, svaki čas si u Hercegovini pa u Crnoj Gori, a da ni jednom nisi prešao rijeku. A Trebišnjica je tekla ne poštujući granice, i mir je ipak carevao njezinom dolinom. Godinama sam išao na Trebišnjicu. Priznajem, najprije radi ribolova, a kasnije radi nje same. Pred nekih 60-70 godina naseliše u Trebišnjicu kalifornijsku pastmku. Rijeka bogata vodom i hranom u potpunosti je odgovarala ribi. Samo, bila je i zarobljena. Po svom običaju, s jesenjim kišama spuštala se niz vodu kao što je to činila u svojoj pradomovini, ali ne dođe u more. Očito, iz Popova polja nije mogla dalje, ili se bojala podzemlja i nije poput jegulje pokušala i pod zemljom da se dočepa mora. A Popovo polje postalo je more puno masnih ribica, gaovica. I tako je ostala i množila se. Rasle su ribe doslovno, kako to narod veli, „kao iz vode“. A čim voda počinje opadati, a to je tamo početkom ljeta, krenu ploviti kalifornijske pastrve da bi uzvodno potražile ljetna staništa. I tada počinje ribarsko veselje, i traje, već prema vremenskim prilikama, mjesec-dva. Ribari je prate i dočekaju na prekrasnim lovištima punih brzaca i prelijeva od kojih će uskoro ostati ogoljela suva kamena rebra sa suncem oprženom mahovinom. Riba kao tuč nabijena, čvrsta, a opet napeta kao čelična opruga, sitne ljuske srebrnastokovinskog odsjaja s nježnim crvenkastim daškom potkožja, pomamna i bijesna juriša na mamac, grabi kao jastreb, a uhvaćena se ne predaje. Nema borbenije ribe. Pustiš li je da krene u brzac, teško ćeš je iščupati, juri kao strijela, baca se iz vode i propinje zrakom, otresa glavom, propinje i lomi i, nerijetko, za trofeju ti ostaje na udici samo komadić otrgnute usne. A kad se otkine, vrati ti, ili kako domaći kažu „pljune“, varalicu kao puščano tane natrag, da bi te njome mogla ubiti. Kad u svom povlačenju prebaci Trebinje i dohvati se ljetnih staništa u kojima je uvijek obilje vode, negdje tamo gdje se sada upravo gradi brana, nekako se upitomi i kao da ju je popustio bijes nabijen bogatstvom obilja Popova polja. Ali još uvijek je kraljica sportskih riba. Tu je Trebišnjica i najljepša. Probijajući se kroz kanjone protiče uskim dolinama, i dok nisu njenim obalama povukli željezničku traku, carevala je čitavom dolinom potpuna tišina, jer naselja je malo, a ako ih ima, povukli su ih u brda i tek kozje staze povlače se obalama. Samo u Mirušama ima poneka kuća. Spavao sam u kući čuvara Krste. Prima me u svojoj sirotinji prirođenim dostojanstvom gorštaka, punim srcem i pozdravlja biranim i odmjerenim riječima najčišćeg jezika i naglaskom koji ne možeš zaboraviti. A tamo negdje iznad Dobrićeva, odmarajući se i sjedeći na stećku, gledao sam kako u kamenu, odvaljenom iz iste stijene iz koje je klesan stećak, prapraunuk kleše nadgrobni kamen i dlijetom crta iste vitice kao nekad njegov pradavni predak. A nekako, po svoj prilici, i isto živi. Nad glavom negdje u stijenju bili su nekad od nevolje zbjegovi u kojima se čuvao goli život. Nešto niže izgradiše na samoj obali manastire u Kosijerevu i Dobrićevu sa crkvom iz 13. vijeka punom fresaka. Pod vrelinom sunca šuti i drhće orijetka šuma, a Trebišnjica bistra i zelena teče i rashlađuje kao što je to vijekovima činila. Zgusnula se tišina u jari ljetnog sunca, treperi uzavreo zrak, zgusnulo se tamno zelenilo šumarka na obalama Trebišnjice, a visoko nad golom stijenom u plavetnilu neba polako plove orlušine. Zgusnulo se vrijeme, miruje i traje vijekovima, ali kao sutra, voda poduprta branom polako će zaliti i potopiti dolinu i sutjeske i penjat se uz suro stijenje. I Trebišnjica će sebe samu zagušiti u golemom jezeru. I opet će mir carevati nad prostranstvom goleme vode, vode koju je zarobio čovjek i dao joj neslućenu snagu i pretvorio u milijarde ruku, a Krstini sinovi prenijeće vijekovima sakupljenu energiju za očuvanje golog života i obraza u mozak koji će te ruke pokretati i milionima ljudi pružiti puniji, sretniji i veseliji život. A eto, ipak se ponekad taško rastajati sa starim i pomiriti činjenicom: Trebišnjica će teći još samo jednu jesen. |
Izvor Trebišnjice kod Bileće (Dejanovića pećina), fotografija iz 1890. god.
|
Bileća
Selišta
|
Selišta su selo na sjeveroistočnoj strani Bilećkog polja, zapadno od Prijevora, smješteno u plitkoj širokoj vrtači, na osojnoj (južnoj - jugoistočnoj) strani brda Ćurjan (708 m n.v.). To je selo zbijenog tipa, spada u red starih sela za koje Jevto Dedijer navodi: O tome naselju nema nikakvijeh priča; zna se samo, da je prije današnjih porodica u tom selu živjela porodica Salatići. Misli se, da je i prije te porodice u Selištu neko stanovao.
Prema popisu stanovništa, ovdje je 2013. godine živio 41 stanovnik. PROČITAJ VIŠE Istorijat (Bratstvo Slatići). Salatici.rs (HTML) |
Plansko polje
|
Plansko polje je krško polje u Bosni i Hercegovini, na području općine Bileća. Uz polje prolazi magistralna cesta Bileća-Gacko, a tu se od potonje, odvaja cesta za Berkoviće i Stolac. U neposrednoj je blizini Fatničkog i Dabarskog polja. Pripada grupi malih polja s ukupnom površinom 0,70 km². Izduženo je do 2 km i na najširem dijelu doseže do 0,8 km.
Zatvoreno je sa svih strana niskim dijelovima krške površi Rudina. Nalazi se na nadmorskoj visini od 609 metara, smješteno na prijelazu između Niske Hercegovine (Rudina) i Visoke Hercegovine (Površi), na samom dodiru mediteranske i kontinentalne klime. Pripada slivu rijeke Trebišnjice, bez vodenih tokova, pa je suho tokom cijele godine. Iako se u načelu smatra suhim poljem, bilo je i situcija kada je oko bilo poplavljeno, kao npr. 1897. godine. Jedini povremeni izvor nalazi se u gornjem dijelu polja. Naselja. Na obodu polja nalaze se naselja Plana (s dijelovima toga naselja: Međine, Kula, Selišta, Šakotići i Hanzovina), po kojemu je polje dobilo ime i Krivača (sa zaselkom Kapetanovina). Stanovništvo. Kroz povijest, od vremena Ilira i Rimljana, Plansko polje je uvijek bilo naseljeno. Početkom 21. stoljeća ostalo je relativno malo stanovništva. Tradicionalno se - a i ono danas preostalo stanovništvo - bavi stočarstvom. Kulturno-povijesna baština. Nedaleko od polja nalazi se Avdića džamija koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Reljef. Plansko polje je krška vrtača, ili izdužena depresija sa zaravnjenim dnom i relativno plitkim zemljištem naslaganim na pločasto slojevitom hercegovačkom laporastom vapnencu (upravo se laporasti vapnenac iz okolice Bihaća, upotrebljava za gradnju kuća i kao ukrasni kamen).
Geološko-tektonski razvoj. Plansko polje kao poseban bazen formirano je u hercegovačkom flišu, nakon što su se prvo krajem pliocena dogodili značajni tektonski pokreti koji su doveli do promjena riječne mreže, u kojima je oteklo jezero iz Gatačkog polja. Tada je uništena Pratrebišnjica, a sve površinske rijeke su postale ponornice. Poslije okrašivanja Pretrebišnjice slijedila je slijedeća faza u kojoj je izgrađena površ visoka 700-800 metara, oko koje je došlo do selektivne erozije i denudacije (ogoljivanje stijena zbog razlika temperatura i atmosferilija ili širenja korijenja biljaka) i stvaranja ponora u kojima je prekinuta veza između Fatničkog i Planskog polja i stvoreno izlolirano Plansko polje. U hercegovačkom flišu okruženom sa svih strana krednim vapnencom, vremenom je stvorena posebna hidrografska mreža. Daljom denudicijom i erozijom snižavalo se dno flišanog basena odnošenjem materijala kroz ponore, dok su okolne krečnjačke serije ostale na relativno istoj visini. Tako je stvoren poseban bazen — Plansko polje, koje nakon što je ušlo u fazu samostalnog bazena postaje jedno od najmanjih krških polja po površini i najpliće po dubini, u ovom dijelu Hercegovine, s malom površinom flišnih sedimenata i odsustvom stalne hidrografske mreže. Da su u Planskom polju ostali stalni vodotokovi ono bi vremenom postalo znatno dublje od susjednog Fatničkog i Dabarskog polja. 
Plansko polje, godišnji prosjek temperatura
Bistijerna iznad Planskog polja
|
Klima. Klima u Planskom polju je na prelasku s mediteranske na umjereno-kontinentalnu.
Temperatura. Ljeta su topla, mjestimice i vrlo topla, s temperaturom u rasponu od 20°C do 30°C. Zime su blage (0-5°C). Srednja godišnja temperatura se kreće od 11°C do 14°C. Najniža temperatura je u siječnj/januaru sa srednjom temperaturom 4,5°C, a najtopliji je srpanj/jul sa srednjom temperaturom 22,5°C. Jesen je toplija od proljeća što je posledica maritimnog uticaja. Za ovaj prostor karakteristična je pojava mraza, prvenstveno u zimskom razdoblju, rijeđe u ranu jesen i rano proljeće. Padaline. Godišnja količina padalina je neravnomjerna i prosječno se kreće oko 1.700 mm godišnje. Mjeseci s najviše padavina su studeni/novembar, i u zimskim mjesecima od prosinca/decembra do veljače/februara. Padalina ima najviše izvan vegetacijskog razdoblja. Pojava snijega je rijetka, tako da on ima mali udjel u ukupnim padalinama. Oblačnost i vlažnost zraka. Plansko polje kao i cijelo bilećko i trebinjsko područje nalazi se među najvedrijim mjestima u Bosni i Hercegovini. Najveća oblačnost je u prosincu/decembru i studenom/novembru, a najmanja u kolovozu/avgustu. Mala oblačnost utječe na vrlo dugo trajanje sunčanog sjaja, što iznosi preko 2.200 sati u toku godine. Vjetrovi. Najčešći vjetrovi su jugo i sjeverac. Sjeverac donosi hladne zračne mase s planina, a jugo toplije i kišno vrijeme. IZVOR Plansko polje. Wikipedija (sr)(bs)
LITERATURA PECELJ, Milovan R.: Fizičkogeografski problemi polja u kršu hercegovačkih Rudina. Doktorska dizertacija. Univerzitet u Novom Sadu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Institut za geografiju. Novi Sad, 1989. (PDF) CVIJIĆ, Jovan: Karsna polja zapadne Bosne i Hercegovine. Glas SKA LIX. Beograd, 1900. PETROVIĆ, Jovan B.: O postanku Dabarskog, Fatničkog i Planskog polja. GSGD Tomovi 40-41 SIKOŠEK, B.: Tektonika oblasti Bileća-Trebinje. Zbornik radova Geološkog instituta "Jovan Žujović", 7 (1954) 1-14. |
Plana
|
Naselje Plana nalazi se u općini Bileća, na tromeđi puteva za Bileću, Gacko i Stolac. Od Bileće je udaljena 15 km, od Gacka 30 km, a od Stoca i Trebinja 45 km. Plana se nalazi na nadmorskoj visini od 621 metara, iznad Planskog polja, koje je dobilo ime po ovom selu.
Na području Plane nalazi se pretpovijesno nalazište, u kojemu je pronađeno obilje pretpovijesne vojne opreme i nakita. Radi se o istraživanju velike kamene gomile (tumuli) iz 5. stoljeća pr. n.e. iz vremena Ilira i njihovog plemena Deremista. Tada su pronađene dvije brončane kacige, dvanaest kopalja, srebrni nakit i drugo. Kasnije su Rimljani izgradili svoj centar u Plani. Za vrijeme Ilira i Rimljana Plana je bila dobro naseljena, nakon toga je bila pusta I obrasla šumom, a potom se opet naseljava i biva u jednom periodu i središte kotara. Početkom 21. vijeka ostalo je relativno malo stanovništva pretežno starije životne dobi. Ovo danas jako slabo naseljeno područje uglavnom se koristi za ispašu stoke. U selu Plana se nalazi Avdića Džamija, koja ima jedinstven tip izgradnje u osmanskoj arhitekturi, spoj arhitekture crkvenih tornjeva s obližnje Jadranske obale, odakle su dolazili njeni graditelji. 
Naselje Plana iznad Planskog polja
Ime. Ojkonim (toponim koji se odnosi na naseljena mjesta) Plana ima značenje pasišta (Plána < plana, pasište).
Naselja. Dijelovi naselja Plane su: Hamzovine, Kula, Kusturice, Međine, Plana, Podosoje, Selišta i Šakotići.
|
Stanovništvo. Iz ostatka iz starine i po natpisima na pojedinim stećcima vidi se da je na Planoj bilo veoma starih naselja, moguće da je bila naseljena i u ilirsko doba. Međutim iz narodnog pripovjedanja vidi se da su najstariji naseljenici našli sva ova sela pusta i zarasla u šumu. Narod ne pamti starije stanovništvo i misli da su preci današnjih obitelji zasnovali ova sela. Po narodnom pričanju sve su današnje obitelji doselile za "turskog" vremena; po ostacima od starine vidi se da je naselja na Planoj bilo i prije Turaka i radi toga možemo vjerovati, da ni na Planoj naselja nisu skorašnja, kao što ih narod smatra i da su današnja naselja zasnovana u blizini ili na mjestima starih naselja. Izgleda da je Plana, prije zasnivanja današnjih sela, dugo vremena bila pusta. To se vidi iz pripovejdaka o doseljivanju najstarijih obitelji: Avdića i Babića.
Cijelo planjsko stanovništvo je od doseljenika u osmansko doba. Među doseljenicima prvo mjesto zauzimaju Crnogorci, pa Bokelji, a na treće mjesto dolaze ostali Hercegovci, od kojih će mnogi biti prvobitni doseljenici iz Crne Gore. Iz toga zaključujemo da se planjsko stanovništvo poslije doseljavanja ovih najstarijih obitelji umnožavalo gotovo samo priraštajem. Noviji doseljenici dolaze u prvoj polovici 19. st., a svi su se doseljavali ili pojedinačno ili u malim obiteljima. To su većinom iz Boke i ostale Hercegovine. U tom vijeku je bilo malo doseljenika iz Crne Gore. I u 19. st. se planjsko stanovništvo množilo priraštajem. Prezimena. Avdić, Babić, Đapo, Čaović, Kovač, Samardžić, Vukoje, Kozjak, Rogan, Milošević, Skočajić, Durmiš, Kusturica i dr. Prema popisu stanovništva iz 1991. u naselju je živjelo 120 stanovnika. Na popisu stanovništva 2013. godine, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine popisano je 38 stanovnika. Danas su džematlije (tanovnici muslimanske vjeroispovjesti) iz Plane raseljene po cijelom svijetu: po zemljama Skandinavije, po Americi, Kanadi, Australiji, do BiH gdje ima dosta raseljenih Bilećana (Brčko, Tuzla, Zenica, Sarajevo). Znamenite osobe. Petar Čokorilo, monaško ime Prokopije, srpski duhovnik (Plana kod Bileće, 1802 – Mostar, 1866) bio je srpski pravoslavni svećenik. Napisao je nekoliko radova na srpskom, ruskom i grčkom jeziku. Najpoznatiji njegov rad bio je Hercegovačke hronike. IZVOR Plana (Bileća). Wikipedija (bs)(sr)(hr) |
Džamija imama Ćamila efendije Avdića (Avdića džamija) u Planoj
Naslovna fotografija
Plana, Avdića džamija s minaretom koji je unikatan u osmanskoj arhitekturi. Radi se o spoju osmanske arhitekture i arhitekture crkvenih tornjeva s obližnje jadranske obale, odakle su dolazili graditelji (zidari i klesari). |
|
Džamija imama Ćamila efendije Avdića u Planoj Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine 2006. godine. a taj status je dobila još 1952. godine. Pripada Medžlisu Islamske Zajednice Gacko.
Povijesni pregled. Džamija u Planoj podignuta je 1617. godine, što je bilo vidljivo iz natpisa koji je uklesan na kamenom luku džamijskih vrata. Džamiju su srušili hajduci ili uskoci iz primorskih krajeva, pa su ju mještani obnovili 1795. godine. Na kamenom luku ulaznih vrata džamije bio je uklesan, na prostoru dimenzija 13x34 cm, natpis u prozi na turskom jeziku koji glasi: Časnu džamiju obnovili su stanovnici sela 1. muharema 1210. (18. jula 1795) hidžretske godine, a prvotno je džamija sagrađena 1026. (1617) hidžretske godine. Za izdržavanje džamije i plaćanje njenih službenika vakif je zavještao četiri njive zvane: Luka, Cijepac, Podolje i Osmanagića njive i groblje sa čatrnjom uz džamiju. Vakufu ove džamije pripadaju još groblja u Krivači, Njeganovićima, Šakotićima i Trensuli. Prihodi od ovih nekretnina 1913. godine iznosili su 30 forinti i davani su za plaću imamu koji je vršio imamsku dužnost u ovom mjestu. Imamsku i muslimsku dužnost u Plani od 1907. do 1917. godine vršio je Hasan ef. Fazlagić. Poslije njega, imami su bili: Šaćir ef. i Ali ef. Dreca, Rešid ef. Imamović i Mustafa ef. Zahić, koji je bio posljednji imam ove džamije, a koji je ubijen 1941. godine i bačen u jamu. Njegovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Džamija je ponovno srušena 1941. godine kada su odavdje i iz okolnih sela svi muslimani izbjegli*. Obnovljena je 1964. godine u izvornom obliku. Od 1964. godine dužnost imama povremeno je vršio glavni imam džamije u Bileći. Te 1964. godine obnovljena je u izvornom obliku. Ponovno je potpuno porušena je u ratu u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, i nakon njega je, po treći put je obnovljena 2013. godine, od kada nosi službeno ime Ćamila ef. Avdića džamija. Narodna predaja. Postoji mnogo predaja o njenom osnivaču. Prema jednoj, džamija je zadužbina Avde Avdića, koji potječe iz obitelji Cuca i koji je rodonačelnik ove razgranate obitelji. Prema drugoj verziji ove predaje, Avdići su bili jedno pleme s pravoslavnim obiteljima: Babić, Čokorilo, Đogović, Knežević, Stajić, Šarenac i Zimonjić, pa zbog toga Bogdan Zimonjić, gatački knez iz 19. st. nikada nije htio udariti na dio Plane u kome žive Avdići. Kada je Avdo prešao na islam, njegovi potomci prozvani su Avdići. Postoji priča da je on u Plani sagradio sebi džamiju, a na udaljenosti od samo 500 metara svojoj majci crkvu. Dalje se priča da je vakif sahranjen u haremu džamije u kojem mu se grob bez nišana i danas nalazi. Prema drugoj predaji, džamiju je sagradio Hasan-paša Predojević, koji je rodom iz sela Rudine, nedaleko od Plane. Ova predaja je bez osnove, jer se zna da je spomenuta osoba živjela u 16. stoljeću i da je poginula 1593. Treća predaja govori o trojici braće Babića, od kojih je jedan prešao na islam i ovdje je sazidao džamiju i crkvu. I ova predaja je bez osnova, jer je obitelj Babić u Plani nepoznata. Opis objekta. Džamija u Planoj pripadala tipu jednoprostornih džamija sa sofama i kamenom četverokutnom munarom. Vanjske dimenzije iznose 11,30x7,20 metara. Mihrab džamije, zidan od tesanih kamenih blokova vapnenca, širok je 0,86 metara, a njegova visina iznosi 2,30 metara. Minber džamije je kameni ukupne visina 1,83 metara. Munara je od grubo tesanog kamena, približno kvadratična, dimenzija na dnu 2,51x 2,33 metra, a pri vrhu 2,00x2,00 metra. Visina je oko 11 metara. Pri samom vrhu munare izvedena su četiri polukružno završena prozorska otvora dimenzija otprilike 50x100 cm. Vrh munare izveden je u formi četverostrešnog plitkog krova s kamenim pokrivačem od ploče i kamenim alemom. Kamene munare kvadratne baze nalaze se jedino uz džamije u Hercegovini. Prema istraživanju Machiela Kiela (Machiel Kiel, rođen 1938. godine, je nizozemski profesor povijesti umjetnosti; uža specijalnost mu je osmanska arhitektura na Balkanu), na području istočne Hercegovine postojalo je 14 džamija ovakve arhitekture, koja predstavlja spoj kršćansko-islamske arhitekture. Graditelji (zidari i klesari) su bili iz obižnjih primorskih krajeva (pr. Dubrovčka Republika) i koristili su crkvene tornjeve, kao tlocrtni predložak za izgradnju munare (minareta). Munare četvrtastog oblika imale su Telarevića džamija u Bjeljanima kod Stoca, džamije u okolini Bileće: Avdića džamija u Planoj, džamija u Kljunima, Kružnju i Svinjarini, džamije na području Nevesinja: Perkušića džamija u Nevesinju, Čelebića džamija u Donjoj Bijenji, džamija u Kruševljanima, zatim džamija u Glavatičevu kod Konjica, Fatime kadune u Mostaru. Uz džamiju se nalazi manji harem sa desetak pari nišana, među kojima neki imaju turbane. IZVOR Avdića džamija u Planoj. Wikipedija (bs) PROČITAJ VIŠE Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine: Mjesto i ostaci historijskog spomenika – Avdića džamija u Plani, na sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. (HTML)
|
Ćamil efendija Avdić, po kojemu je džamija nazvana, školovao se na tri kontinenta, poliglot, čovjek koji je osnovao Islamsku kulturni centar u Chicagu i bio njegov prvi direktor i imam. Džamija u Plani, od 2013. godine, otkad je obnovljena, nosi službeno naziv imama Ćamila efendije Avdića.
Uz džamiju se nalazi manji harem sa desetak pari nišana, među kojima neki imaju turbane. U tom haremu uz džamiju ukopani su brojni važni ljudi tog doba, s područja istočne Hercegovine.
U haremu džamije sahranjeni su: Hamza Avdić (1816-1876), Šobo Avdić, Alija Avdić (1841 – 1926), Ziba Džubur i Arifa Čustović (1941). Među njima je i Šobo (Šabo) Avdić, kako se navodi u javnosti kum crnogorskog knjaza Nikole, kada je to područje, ali i džamija imala svojevrsnu zaštitu, odnosno taj period pamti se kao jedan od stabilnih, bez upada, napada, rušenja, paljenja. IZVOR Historija.info *Ovdje valja skrenuti pozornost na nevjerojatno igranje s istinom, u vezi događanja 1941. godine u Planoj. Tako u Wikipediji na srpskom jeziku piše: Džamija je ponovo srušena 1941 kada su pod navalom ustaša svi muslimani Plane i okolnih sela otišli. Posljednjeg imama Mustafu ef. Zahića su 1941. godine ubile ustaše i on je bio poslednji imam ove džamije. Hivzija Hasandedić (knjiga Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Sarajevo 1990.) piše kako je džamija srušena 1941. kada su navalom odmetnika odavde i okolnih sela svi muslimani izbjegli .. Zahića su 1941. ubili odmetnici ... U Odluci (iz 2006.) Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (KONS) o proglašenju ove džamije nacionalnim spomenikom stoji: Zahića su 1941. godine ubili "odmetnici" (3) i on je bio posljednji imam ove džamije. 3) Pod pojmom odmetnici Hasandedić najvjerovatnije misli na pripadnike četničkog pokreta koji su, prema podacima SUBNOAR-a, srušili džamiju. U članku Portala Historija.info piše: Mustafa ef. Zahić, koji je bio posljednji imam ove džamije. Zahića i njegove džematlije su 1941. godine ubili udruženi partizansko-četnički ustanici i bacili u Planoj u jamu. Njihovi ostaci do danas nisu pronađeni. Džamija je tada ponovno srušena kada su svi preživjeli muslimani odavde i iz okolnih sela izbjegli. |
Korita
|
ЗЕМЉОМ ХЕРЦЕГОВОМ - Корита
Autor: Herceg Televizija Datum objave: 4.2.2016. Opis. На око 24 километра од Билеће и 20 километара од Гацка налази се село Корита. Причу о овом селу доноси професор Радомир Вучковић... |
IZVORI I LITERATURA
|
AVDIĆ, Ćamil: Plana kod Bileće. Novi behar, Sarajevo, 1932, br. 7-8, str. 100.
BOJANOVSKI, Ivo: I Arheološki spomenici. Naše starine VIII - 1962, str. 7-16. (PDF) CVIJIĆ, Jovan: Karsna polja zapadne Bosne i Hercegovine. Glas SKA LIX. Beograd, 1900. ČULJAK, Nina: Radmilo Pekić, Bilećke Rudine u srednjem vijeku (Билећке Рудине у средњем виjеку), Filozofski fakultet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, Udruženje istoričara Republike Srpske "Milorad Ekmečić", Kosovska Mitrovica - Banja Luka, 2018., 291 str. Recenzija. Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, No. 5, 2019. (PDF) DEDIJER, Jevto: Bilećke Rudine - Antropogeografska ispitivanja Jevta Dedijera. Srpski etnografski zbornik, 1903, V/2. Beograd, 1903. (PDF) HASANDEDIĆ, Hivzija: Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini. Bileća-Sarajevo, 1990. (PDF) PECELJ, Milovan R.: Fizičkogeografski problemi polja u kršu hercegovačkih Rudina. Doktorska dizertacija. Univerzitet u Novom Sadu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Institut za geografiju. Novi Sad, 1989. (PDF) VIDOVIĆ, Domagoj: Toponimija bilećkih Rudina u istočnoj Hercegovini. Folia onomastica Croatica , br. 31 (2022): 175-204. (PDF)
PEKIĆ, Radmilo: Bilećke Rudine u srednjem vijeku (Билећке Рудине у средњем виjеку). Filozofski fakultet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, Udruženje istoričara Republike Srpske "Milorad Ekmečić". Kosovska Mitrovica - Banja Luka, 2018. PEKIĆ, Radmilo: Maleševci u Bilećkim Rudinama. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini 2016, br. 46-3, str. 21-51 (PDF)
SIKOŠEK, B.: Tektonika oblasti Bileća-Trebinje. Zbornik radova Geološkog instituta "Jovan Žujović", 7 (1954) 1-14. |
Bilećke rudine u srednjem vijeku
Билећке Рудине у средњем виjеку Autor: Radmilo Pekić 2018. |
