|
|
O kraju ...
|
|
UvodKordun je prvenstveno etnokulturalna regija s jasno određenim granicama: na jugu rijekom Koranom, na zapadu Mrežnicom, na sjeveru Kupom, te na istoku Glinom i tzv. "suhom" granicom prema Bosni i Hercegovini.
Reljefno, Kordun je prijelazna zona između dinarskog planinskog područja (Lika) i ravničarskog prostora Središnje Hrvatske. Najveći dio prostora Korduna obuhvaća Kordunska krška zaravan, niža valovito-brežuljasta zaravan, brežuljkast teren s manjim uzvisinama (200-300 m) koji se naziva Kordunsko humlje ili pobrđa Kordunskog krša, građena uglavnom od vapnencaca i dolomita kredne starosti. Prostor Kordunskog krša je na jugozapadu omeđen najvišim lancom Ljubčagora (938 m) koji ga odvaja od niza krških udolina Ogulin-Plaški-Saborsko na granici Like, na sjeveroistoku prema Banovini (Baniji) nižim silikatnim grebenom Petrove gore (512 m), na jugoistoku kanjonom rijeke Korane, na sjeverozapadu dolinom donje Dobre i na zapadu prema Ogulinu brdom Krpel (630 m). Taj je ravnjak trapeznog oblika na vapnenačkom kršu središnje Hrvatske izbrazdan rječnim kanjonima donje Dobre, Mrežnice, Korane i njihovih manjih pritoka: Slunjčica (Slušnica), Tovunica, Rudnica i dr. Otjecanjem vode dolazi do oblikovanja reljefa i pojave kontaktnog krša (obilježje kontaktnog krša je da vodotoci površinski pritječu na krško područje gdje poniru u podzemlje, stvarajući slijepe doline i ponore). Klima Korduna je umjereno kontinentalna. Čitavo područje gravitira Karlovcu i predstavlja dio šire Pokupsko-kordunske regije. Najveće gradsko naselje (po nekim pokazateljima i jedino) na Kordunu je Slunj. Kordun je tijekom čitavog 20. stoljeća bio izrazito emigracijsko i depopulacijsko područje, što je pojačano stradanjem u ratovima. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine ima oko 29.000 stanovnika obuhvaćajući prostor Rakovice, Slunja, Cetingrada, Vojnića, Topuskog, Gvozda, Krnjaka, Lasinje i područje Skakavca. Po nacionalnoj strukturi Hrvati su većinsko stanovništvo: (oko (21.000) -73 % Hrvata, oko (7.000)- 24 % Srba te oko (1.000)-3 % Bošnjaka). I ovdje se, kao i u Lici, mogu izdvojiti dvije zone: južni Kordun (Cetingrad, Rakovica i Slunj) i sjeverni Kordun (Gvozd, Lasinja, Topusko, Krnjak, Vojnić i područje Skakavca). ENGLISH SUMMARY: Kordun- 
|
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove regije Search directly for accommodation in the vicinity of this region Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS
Reljef
|
Petrova gora (512 m) je niže gorje u središnjoj Hrvatskoj, na sjevernom rubu Kordunskog krša. Nekoć se u srednjem vijeku ta gora nazivala Gozd (u značenju šume). Nakon velikog boja između mađarske vojske i hrvatske vojske pod vodstvom kralja Petra Svačića, na toj gori je poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (unuk Petra Krešimira IV.), pa je zato po njemu ta gora dobila ime Petrova gora.
Veći dio Petrove gore na grebenu i sjevernim padinama građen je od paleozojskih silikata, a samo niže jugozapadne padine pokriva vapnenački krš. Po nastanku je to uglavnom starija geološka formacija, pa je razmjerno bogata vodom i obilnom, ali jednoličnom šumskom vegetacijom. To znači i izvjesno planinarsko ograničenje jer manjkaju široki vidici, no s time dolazi i velika razvedenost reljefa s brojnim zrakastim grebenima i dubokim prodorima obogaćenim brojnim potocima. Spomenik na Petrovcu, visok 37 m i napušteni komunikacijski toranj na Magarčevcu, osiguravaju izvrstan pogled na neposrednu okolicu i na dobar dio središnje Hrvatske, Gorskog kotara, pa i Slovenije, te sjeverozapadne Bosne. Ljubčagora (938 m) (Ljubića Kosa-Trovura, latin. Metuli Montes, grč. Terponos Oros). U mnogim prikazima Korduna se navodi kriva informacija kako je najviša "planina" na Kordunu Petrova gora (512 m), iako na Kordunu još postoje čak 4 viša vrhunca, a najveći od njih je čak duplo viši od Petrovca: Trojvrh na Ljubčagori iznad Rakovice je visok 938 m. Također i iznad Tounja je više brdo Krpel od 630 m. Ljubčagora je lanac osrednjih gorskih vrhova visine 700-900m na jugozapadnoj strani Kordunskog krša, a taj gorski greben od Like odvaja južniji niz udolina Ogulin-Josipdol-Plaški-Saborsko koje tvore granicu Like i Korduna. Duž toga grebena Ljubčagore su važniji viši vrhunci smjerom jugoistok-sjeverozapad: najviši Trojvrh (Trovura, 938m) između Rakovice i Saborskog, pa zapadnije Velobilo (927 m), Stožer (899 m), Plaseni Hum (863 m) i Medarica (805 m), te još desetak nižih ispod 800 m. Ljubčagora je i povijesno poznata po borbama hajduka protiv Turaka, a osobito iz 19.st. kada je tu austrougarska vojska ugušila kordunski ustanak (Rakovička buna) za samostalnu Hrvatsku pod pravaškim vodstvom Eugena Kvaternika, koji je tu poginuo na Ljubčagori 11.10.1871. Izmedju najviše dinarsko-krške Ljubčagore na jugozapadu i niže silikatne Petrove gore na istoku, sredinom kordunske zaravni je razasuto još desetak kamenih krških humova visine 300-500 m sa zajedničkim stručno-geografskim nazivom Kordunsko humlje. Od njih je posred kordunske zaravni najviši izdvojeni greben Polojska Kosa (474 m) iznad sutoka Tounčice i Mrežnice, a drugi po visini je Veliki vrh (429 m) i Skradska gora (423 m) iznad Netretića uz donju Koranu, pa Martinšćak (346 m), Sljeme (326 m) i Vinica (321 m) uz donju Mrežnicu južno od Karlovca i još dvadesetak nižih kamenih brežuljaka po 250-300 m razasutih na Kordunskom kršu između Mrežnice i Korane. Većina njih od srednjeg vijeka na vrhu nose manje kamene kapelice, od kojih su neke dijelom već u ruševinama. |
Vode
|
Na Kordunskoj vapnenačkoj zaravni nalazi se prostrana mreža od desetak krških rječnih kanjona, u južnom porječju rijeke Kupe: Korana, Mrežnica, Glina, donja Dobra i njihove pritoke Slunjčica (Slušnica), Tounjčica, Rudnica, Kukača, Ogulinska Mrežnica.
Korana, desna pritoka Kupe, najduža je i najveća kordunska rijeka (u apsolutnoj duljini duža je Kupa, no ona samo dijelom, svojim donjim tokom, prolazi rubom Korduna), a općenito je šesta po dužini u Hrvatskoj. Rijeka gradi svoj, velikim dijelom kanjonski tok, kroz kordunski krš u središnjoj Hrvatskoj i dotiče krajnji zapadni rub BiH. Dužina Korane iznosi 134,2 km, prosječni prosjek iznosi 86 m3. Izvire iz Plitvičkih jezera na području istoimenog nacionalnog parka, i utječe u Kupu u Karlovcu. Glavni pritoci Korane su Slunjčica (Slušnica) i, neposredno prije ušća u Kupu, rijeka Mrežnica. Korana protječe kroz gradove Slunj i Karlovac.
Slunjčica (kod dijela stanovništva i Slušnica) je kraća rječica koja izvire 5 km južno od Slunja na 240 m visine. Tipična je krška rijeka, pa tvori završetak podzemnog tijeka južnije ponornice Ličke Jesenice. Od brojnih sedrenih barijera na njezinom toku, najatraktivnije su one u naselju Rastoke na ušću Slunjčice u rijeku Koranu. Bogata je potočnom pastrvom i lipljanom. Mrežnica, ili Mrižnica kako ju nazivaju stanovnici njenih obala, je krška rijeka u središnjoj Hrvatskoj, lijevi pritok rijeke Korane, prije njezina ušća u Kupu. Dužina pretežno kanjonskog korita Mrežnice je 64 km, a prosječni protok vode iznosi 45 m3/s. Izvire kao ponornica zapadno od Slunja iz Ljubčagore, kao podzemni nastavak ličkih ponornica Dretulje-Vrnjike i Plasenice (Plaščanke). Utječe u donju Koranu u predgradju Karlovca (Mekušje) i donjim nizinskim tijekom protječe kroz gradove Duga Resa i Karlovac. Glavni su joj pritoci, kanjonski pritoci Tovunica, Rudnica i Kukača. Medju svim hrvatskim rijekama, kanjonski tijek Mrižnice na Kordunskom kršu ističe se najvećim nizovima travertinskih slapova i brojnih sedrenih brzica od izvora pa sve do Duge Rese. Tounjčica (Tovunčica) je kanjonska rijeka na Kordunskom kršu i glavni pritok Mrežnice pa se zato u prošlosti nazivala i Zapadna Mrežnica. Vodu joj daju ponornice iz ogulinsko-modruške doline i njen južni kanjonski pritok, rječica Kukača. Izvire iz prostrane tristotinjak metara duboke špilje ispod brda Krpel u mjestu Tounj. Ispitivanjima je nađeno kako je vrelo Tounjčice povezano s bivšom ponornicom Zagorska Mrižnica, rječicom čije se vode danas umjetno akumuliraju u jezeru Sabljaci kod Ogulina. Izgradnjom HE "Gojak" 1959. je sliv rijeke Mrežnice umjetno smanjen za 40% jer joj je odsječen pritok Ogulinska Mrežnica, pa odonda Tounjčica ljeti u gornjem tijeku često ima izrazito niski vodostaj ili odnedavna čak presuši. Ukupna dužina korita rijeke je 12,5 km, a površina porječja iznosi 122 m². Tok Tounjčice se može podijeliti u dva djela. Prvi dio od izvora do sela Ožanića i drugi minirani dio od Ožanića do ušća u Mrežnicu. Prvim dijelom ta rijeka teče izrazito uskim i dubokim kanjonom. U Tounju se nalazi i poznati stari kameni most izgrađen 1775. god., a god. 1836. je nadograđen još jednim katom kako bi se ublažio nagib pristupne ceste. Kilometar prije sela Ožanića, Tounjčica ulazi u najuži dvjestotinjak metara dubok kanjon s najvišim i najljepšim slapovima. U Ožanićima Tounjčica prima pritok Rudnicu. Nizvodno od Ožanića je rijeka puno šira, a korito je izbrazdano dugačkim i nepravilnim sedrenim barijerama. U blizini ostataka stare frankopanske tvrđave Ključ i istoimenog sela, Tounjčica se ulijeva u Mrežnicu. Donji tijek rijeke Tounjčice nizvodno od Ožanića do ušća je od Domovinskog rata miniran i to obje obale. U izvorišnom dijelu rijeke živi stenoendem Ogulinska špiljska spužva (Eunapius subterraneus) kao jedina podzemna (slatkovodna) spužva u svijetu. Osim u špilji Tounjčici, pronađena je još na samo šest bližih mjesta u Hrvatskoj: špilja u kamenolomu Tounj, špilja Zala (Mikašinovića špilja), u špiljama na izvorima Gojak i Rudnica, Crnačkoj špilji i jami Mandelaja. Ova vrlo rijetka spužva se smatra ugroženom vrstom jer je izravno ugrožavaju ilegalna odlagališta smeća, kanalizacija i kamenolom u Tounju, pa hidroenergetsko skretanje okolnih vodotoka. Zbog svega toga je Karst Waters Institute iz Virginie (SAD) ovo područje 2003. god. proglasio jednim od deset najugroženijih krških ekosustava na svijetu. U Tounjčici još žive ribe, npr. potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Bogatiji je ribom donji minirani tijek rijeke od Ožanića nizvodno, dok je zbog često vrlo niskog vodostaja gornji dio siromašan ribom i nastanjen uglavnom klenom. Dobra je ponornica i desni pritok Kupe. Izvire iz dva izvora kod Skrada i Bukovog vrha. Dužina joj je 104 km i površina porječja oko 900 km². U gornjem tijeku od izvorišta do grada Ogulina teče Gorskim kotarom, a donja Dobra teče sjeverozapadnim rubom Kordunskog krša i ulijeva se u Kupu kod sela Mahično iznad Karlovca. Goranska gornja Dobra ponire u Ogulinu u Đulinom ponoru tj. u najdužem sustavu špilja u Hrvatskoj, da bi nekoliko kilometara dalje opet izišla na površinu. Rijeka Dobra je bogata ihtio- i ornitofaunom. Gornja i donja Dobra obiluju ribljim vrstama: potočna i kalifornijska pastrva, lipljan, klen, mrena, uklija, šaran i linjak u gornjoj Dobri, a donja Dobra je jedna od rijetkih hrvatskih rijeka u kojoj se još može naći i mladica, pa štuka, klen, plotica i mrena. Dobra ima 2 vodenice koje još uvijek rade i na njoj već rade hidocentrale "Gojak" i "Lešće". |
Mrežnica - božanska rijeka/ Mrežnica - heavenly river
Datum objave: 30.6.2009. Autor: Explore Croatia Opis: Glavni cilj projekta je izdavanje fotomonografije RIJEKE HRVATSKE. Medijski pokrovitelj projekta je National Geographic - Hrvatska. O rijekama Hrvatske: Naše rijeke su dio hrvatske i europske prirodne baštine. Rijetko koja zemlja ima tako različite i očuvane rijeke. Istovremeno, one su u našoj zemlji još uvijek neprepoznate kao takve, naročito njihov turistički potencijal i ne pridaje im se dovoljna važnost. U prilog tome ide, među ostalim i činjenica da do danas nemamo literature koja bi objedinila sve naše rijeke u jednu cjelinu. Kada govorimo o hrvatskim rijekama treba imati na umu i činjenicu da se Hrvatska, upravo zahvaljujući izdašnosti njihovih izvora, odnosno zahvaljujući podzemnim dijelovima njihova toka, svrstava u sam vrh zemalja sa dovoljnim zalihama pitke vode. Istovremeno, rijeke su naročito osjetljive na svaki oblik zagađenja i uništenja. U Europskoj Uniji su rijeke zaštićene strogima zakonima i ogromna sredstva se ulažu u ponovno vraćanje rijeka u njihovo prirodno stanje. U Hrvatskoj se one međutim nemilice uništavaju daleko od očiju javnosti i medija. Autori izložbe su Goran Šafarek, biolog, istraživač, fotograf i pisac, sudionik mnogih ekspedicija diljem svijeta i dugogodišnji suradnik renomiranih časopisa (National Geographic, GEO, Meridijani) i Tomislav Šolić, dugogodišnji aktivist u zaštiti hrvatskih rijeka i također povremeni suradnik u gore navedenim časopisima. 
Tounjčica
Autor Neprimjetan - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=106442173 |
PRIRODA
Biljni svijet
|
Za kordunski ravnjak i osobito za rječne kanjone je na Kordunu karakteristična fenska klima (slična kao u obližnjem ogulinskom kraju), koja se najviše osjeća ujesen i manje u proljeće. Kada na Jadranu puše jače i kišno jugo, donesene oborine se većinom ispadaju uzdizanjem preko viših gorskih grebena Like, pa isti vjetar stiže u kopneno zaleđe kao toplo-sušni fen ili popularno "jugovina". Ovo uzrokuje na južnim padinama Kordunskog humlja i osobito u rječnim kanjonima Korane i Mrežnice topliju submediteransku (polusredozemnu) mikroklimu koja postaje sličnija sjevernojadranskom primorju negoli kopnenom zaleđu.
Zbog specifičnog klimatskog fenskog utjecaja, kontinentalne šume inače česte u središnjoj Hrvatskoj (kitnjak, grab i sl.), na Kordunu su uglavnom ograničene na svježije sjeverne padine i viša brda. Naprotiv, na južnim padinama Korduna i po kanjonima obilno rastu južne primorske vrste kojih inače uglavnom nema drugdje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zato su po cijelom Kordunskom kršu obilno rašireni crnograb (Ostrya), crni jasen (Fraxinus ornus), medunac (Quercus pubescens), južni brist (Ulmus canescens), južne trave Chrysopogon i Oryzopsis, dok u najtoplijim kordunskim kanjonima još mjestimice rastu kao i na Jadranu: bjelograb (Carpinus orientalis), smrika (Juniperus oxycedrus), maklenić (Acer hyrcanum), južna jasika (Populus freynii), južna merala (Sorbus meridionalis), bodunika (Swida australis), jadranska kupina (Rubus dalmatinus) uz mnoštvo primorskih zeljanica npr. Stachys italica, Arum italicum, Helichrysum italicum, Scolymus hispanicus, Microrhinum litorale, Marrubium incanum, Mercurialis ovata, Satureia karstiana, Sesleria autumnalis, pa još južne primorske paprati Ceterach, Adiantum, itd. Na sjeveru Korduna, niska-silikatna Petrova gora (512 m) ima razmjerno klasičnu srednjoeuropsku vegetaciju. Petrova gora predstavlja standardni šumski ekosustav čija je glavna odlika stabilnost i trajnost. Ovaj brdski masiv je stanište srednjoeuropskih biljnih i životinjskih vrsta sličnih kao na zagorskom i slavonskom gorju sjeverne Hrvatske s kojima je klimatski i geološki slična. Pretežni dio ili oko 75% vršne šumske vegetacije čini gornji pojas brdskih bukovih šuma (Lamio orvalae-Fagetum). Drugi po važnosti je niži tip šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum) i zajednica hrasta kitnjaka i pitomog kestena. Pored dominantne bukve (Fagus sylvatica), hrasta kitnjaka (Quercus petraea), običnog graba (Carpinus betulus) i pitomog kestena (Castanea sattiva) kao prateće drvenaste vrste se još nalaze gorski brijest (Ulmus glabra), javori (Acer pseudoplatanus i Acer platanoides), obični jasen (Fraxinus excelsior), klen (Acer campestre), divlja trešnja (Prunus avium), crna joha (Alnus glutinosa), cer (Quercus ceris) i druge. Gusti sloj grmlja čine vrste iz rodova Corylus, Pyrus, Crataegus, Vaccinium, Sambucus, Daphne i druge. Specifičnost prizemnom sloju daju neke ilirsko-balkanske zeljanica tj. poluendemi Balkana: Lamium orvala, Hacguetia epipactis, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Cardamine polyphylla i dr. Posebnost Petrove gore je veliki broj jestivih gljiva koje se mogu prikupljati cijele godine. Za razliku od niske i silikatne Petrove gore, Ljubčagora je tipični dinarski greben karbonatnog krša s bijelo-kamenim piramidalnim vrhovima, klancima, brojnim špiljama i ponikvama, itd. Između najviše dinarsko-krške Ljubčagore na jugozapadu i niže silikatne Petrove gore na istoku, sredinom kordunske zaravni je razasuto još desetak kamenih krških humova visine 300-500 m sa zajedničkim stručno-geografskim nazivom Kordunsko humlje. Većina kamenih kordunskih humova imaju na sunčanoj i toploj jugozapadnoj padini krške šumice crnograba (Ostrya) i cera (Quercus cerris) s nizom primorskih zeljanica: npr. Marrubium incanum, Stachys italica, Ceterach i sl. Na svježijim sjeveroistočnim obroncima su većinom kontinentalne balkanske šume kitnjaka i graba (Staphyleo-Carpinetum betuli), a na grebenima viših kamenih humova iznad nekih 300m već rastu brdske krške šume gluhača (Acer obtusatum), lipe (Tilia argentea), graduna (Quercus dalechampii) i dr. Dosad poznata ukupna flora na tom Kordunskom humlju sadrži 646 zapisanih vrsta. Greben Kordunskog humlja ima izraženu gorsku klimu s obiljem oborina i dosta zimskog snijega, dok su niže padine umjereno-toplije, a najtopliji dio cijeloga Korduna je istočno krško podnožje Ljubčagore prema Drežniku i Rakovici gdje zbog fenskog učinka južnih vjetrova postoji čak submediteranska klima s primorskom vegetacijom: južne šume crnograba (Ostrya), pa rjeđi bjelograb (Carpinus orientalis), šestila (Acer marsicum), merala (Sorbus meridionalis), uz niz primorskih zeljanica kao Stachys italica, Marrubium incanum, Sesleria autumnalis, Satureia karstiana, Scolymus hispanicus, Arum italicum, Ceterach itd. Na višim padinama većinom rastu bukove šume i u njima značajno krško drveće: Acer obtusatum, Tilia argentea, Quercus dalechampii, Oreoherzogia fallax i dr. Na vršnom grebenu su snježne crnogorične šume gorske jele (Abies) i smreke (Picea). |
Prirodna baština
Sedreni slapovi Rastoke na Slunjčici Tounjska špilja (vrelo Tounjčice) Baraćeve špilje kod Rakovice |
Životinjski svijet
Optimalan sastav šumskih zajednica Petrove gore, obilje vode i hrane tokom cijele godine, dovoljno livadnih i pašnjačkih površina i relativan mir u šumi tu stvaraju prikladno stanište za veći broj životinja. U Petrovoj gori žive dvopapkari Artiodactyla: srna (Capreolus capreolus) i divlja svinja (Sus scrofa). Od grabljivica iz reda Carnivora: divlja mačka (Felix sylvestrys), jazavac (Meles meles), kuna zlatica (Martes martes), kuna bijelica (Martes fiona), lasica (Mustela nivalis), lisica (Vulpes vulpes), pa iz reda Rodentia vjeverica (Sciuris vulgaris), sivi puh (Glis glis) i zec (Lepus europeaus) iz reda Lagomorpha. Predstavnici ptica Aves su jastreb kokošar (Accipiter gentilis), kobac ptičar (Accipiter nisus), škanjac mišar (Buteo buteo), šumska sova (Strix aluco), vrana siva (Corvus corone cornix), svraka (Pica pica), šojka kreštalica, fazan (Phasianus colchicus), ćuk (Otus scops), divlja grlica (Streptopelia turtur) i mnoge druge.
Od faune se na Ljubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema drugdje po Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl.
Od faune se na Ljubčagori ističe dinarska zvjerad i grabljivice kojih nema drugdje po Kordunu: medvjedi, vukovi, orlovi i sl.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo
Kordun je nakon demilitarizacije (razvojačenja) tijekom cijeloga 20. stoljeća bio izrazito emigracijsko i depopulacijsko područje, što je pojačano stradanjem u ratovima. Prama popisu stanovništva iz 2001. godine, sav prošireni Kordun ima tek oko 29.000 stanovnika obuhvaćajući rubne prostore oko Rakovice, Slunja, Cetingrada, Vojnića, Topuskog, Vrginmosta (ranij. Gvozda), Krnjaka, Lasinje i Skakavca. Po nacionalnoj strukturi su sada Hrvati tu većinsko pučanstvo: oko 21.000 tj. 73%, Srba je oko 7.000 tj. 24%, a Bošnjaka oko 3%. I na Kordunu se slično kao u Lici mogu izdvojiti dvije zone: jugozapadni dio Korduna s pretežito katoličkim stanovništvom (Cetingrad, Rakovica, Slunj i uz Mrežnicu) i sjeveroistočni dio Korduna s pretežito pravoslavnim stanovništvom: Gvozd, Lasinja, Topusko, Krnjak i Vojnić do Skakavca.
Naselja
Za razliku od cijelog niza čakavskih srednjovjekovnih gradova dosad raseljenih, danas se unutar Korduna nalazi tek jedini grad Slunj i 5 općina: Cetingrad, Vrginmost (raniji Gvozd), Krnjak, Rakovica i Vojnić. Ponekad se u sastav Korduna uvrštavaju i sjeveroistočne općine Lasinja, Topusko i područje Skakavca. Osim sjeveroistočnog Vrginmosta i Topuskog koji su u Sisačko-moslavačkoj županiji, većina tih kordunskih općina pripadaju Karlovačkoj županiji.
Gospodarstvo
Kordun je izrazito ruralno područje sa zemljištem razmjerno nepovoljnim za obradu, jer na bivšim šumskim krčevinama većinom sad pretežu neproduktivne kisele vrištine. To je posebno izraženo u južnom dijelu oko Slunja i Mrežnice gdje prevladavaju dijelovi Dinarskog krša. U povijesti je kordunsko pučanstvo većinom bilo vezano za vojnu službu u Vojnoj krajini, pa nikad nije ovisilo samo o poljoprivredi. Nakon 2. svjetskog rata su tu otvarani manji industrijski pogoni u lokalnim centrima kao Krnjak, Slunj i Vojnić, ali su bili bez većeg učinka na razvitak toga kraja. Danas se mogućnost razvitka vidi u turizmu, osobito na slunjskom području zbog blizine Plitvičkih jezera i atraktivnosti same slunjske okolice na krškim sastavcima Korane i Slunjčice.
|
Jezik
Kordunski dijalekti Zapadni dio Korduna između Ogulina, Mrežnice i Dobre dosad većinom nastavali stari izvorni čakavci i polučakavci u mješavini s kajkavskim ikavcima, a također i na sjeveroistoku prema Kupi pa oko Vrginmosta (nekad. Gvozda) i Topuskog je mozaično još ostao niz starih kajkavskih sela. U srednjem i jugoistočnom dijelu Korduna oko Slunja, Vojnića, Rakovice i Cetingrada pretežu naknadno doseljeni štokavski jekavci koji su ovamo uglavnom stigli s turskim provalama umjesto srednjovjekovnih čakavaca koji su ranije živjeli sve do srednje Une i Bihaća: danas su to većinom polučakavski iseljenici u austrijskom Gradišću.
|
Poznati Kordunaši
|
Povijesni pregled
Antičko razdoblje
|
U antičko doba i pod Rimskim Carstvom su na današnjem Kordunu većinom živjeli ilirski Japodi (Iapydes), koje neki smatraju mješavinom Ilira i Kelta. Njihov je zapisani glavni grad bio Metulum, kojega su ruševine Vinčica kod Josipdola. Za Rimsko Carstvo ih je pokorio Oktavijan osvojivši god. 35. p.n.e. njihovo glavno uporište Metulum. U rimsko doba preko Korduna ide granica izmedju antičkih provincija Dalmatia i Pannonia, pa je Kordun već tada bio vrlo prometno tranzitno područje. Od Senja je vodila važna antička cesta preko Kapele, a kod Modruša je bilo glavno staro raskšće (bivium) sjeverne ceste za dolinu Krke u Kranjskoj i druge istočne za dolinu Gline prama Uni i Panoniji. Na Uni se cesta iz Senja preko Kapele spaja s rimskom cestom iz Solina za Sisak koja je išla uz Unu. Zbog antičke prometne važnosti je dosta poznata latinska toponimija Korduna, npr. rijeke Corona (Korana), Bolia (Mrežnica) i Polanus (Dobra), pa gradovi Terpon (Modruš), Metulum (kod Josipdola), Romula (Drežnik), Quadrata (Slunj ?), Adfines (Glina) i dr. Arheonalazi iz rimskog doba su oko Korduna većinom nađeni kod Sv. Petra na Mrežnici, pa Kamenskog i Topuskog, a manje unutar Korduna kod Slunja, Primišlja, Cetingrada i Cvijanović-brda.
|
Srednji vijek
|
Romanizirani Japodi su nakon selidbe naroda dijelom raseljeni i većinom slavizirani, što potvrdjuju i nove biogenomske analize kordunskih starosjedilaca od 2003., koje tu pokazuju većinom neslavenske potomke uz manji udjel genskih Slavena.
U srednjem vijeku područje današnjeg Korduna je imalo veliku stratešku važnost kao središnji prijelazni prostor izmedju primorskog i panonskog dijela Hrvatske. Upravo tu na gorju Gvozd (danas Petrova gora) je 1097. godine Petar Svačić neuspješno pokušao zaustaviti prodor Mađara prema moru. Kasnije u okviru Ugarsko-hrvatske države je ovo područje podijeljeno između srednjovjekovnih županija Drežnika, Gore i Gorice. U starohrvatsko doba Kordunom ide srednjovjekovnaa granica izmedju Primorske i Panonske Hrvatske tj. izmedju Dalmacije i Slavonije, a nakon njihovog ujedinjenja od Tomislava i ostalih Trpimirovića postaje Kordun središnjim područjem Hrvatske kao i danas. Kao srednjovjekovni feudalni gospodari su tu prvo postali Nelipići, potom Babonići, da bi u 14. st. većina Korduna prešla pod vlast krčkih banova Frankopana, a najvažniji frankopanski centri su bili Drežnik i Slunj. Npr. na sjeveroistoku Korduna se tad nalazila Perna (danas selo kod Topuskog) koja je već 1225. dobila gradska prava, zatim samostan Zlat (današnje selo Slavsko Polje) i cistercitska opatija Topusko. To je doba najgušće naseljenosti Korduna, kad se razvija cijeli niz utvrda, naselja i samostana, koji tada još nose izvorna čakavska imena (za razliku od današnjih): Ključ (na sastavku Tovunica-Mrežnica), Tovûn (danas 'Tounj'), Tržàc ('Tržić'), Zabòrski ('Saborsko'), Plase ('Plaški'), Perna (Topusko), Črna Vas ('Crna Vlast') ... i sl. Kasnije s Turcima naseljeni pravoslavni Vlasi su ta naselja štokavizirali. |
Novi vijek
|
Važnost ovog prostora u predtursko doba potvrđuje što se nakon Mohačke bitke, 1527. godine u Cetingradu kod Slunja sastao hrvatski sabor i izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Međutim, turska osvajanja iz Bosne su ubrzo zahvatila i kordunsko područje. Nakon pada tvrđave Drežnik 1578. godine, Kordun postaje ničija zemlja izložena stalnim pustošenjima između Habsburškog i Turskog Carstva. Turci nikada nisu uspjeli zauzeti strateški važan Slunj, a 1579. je osnovana i nova tvrđava Karlovac. Ipak se nezaštićeno čakavsko pučanstvo okolnih naselja istočno od Mrežnice bliže Bosni tada zbog stalne opasnosti iseljava, najviše na sjever u austrijsko Gradišće. Istočni Kordun je tada kroz par stoljeća zamalo opustio, a do novog naseljavanja će doći tek od 18.st. nakon protjerivanja Turaka.
Po oslobađanju od Turaka, ovo područje kao ni susjedna Lika i Banovina/Banija, još nije vraćeno pod vlast hrvatskog bana, već je ušlo u sastav posebne Vojne krajine tj. pograničnog pojasa duž bosanske granice Turskog Carstva. Tada tu počinje i organizirana kolonizacija pučanstva, pri čemu na područje oko Slunja do Rakovice dolaze uglavnom katolici-Hrvati, a oko Petrove gore pretežno vlaški pravoslavci - danas Srbi. Njihova je glavna uloga bila vojna zaštita novog sustava pograničnih utvrda prema Turskom carstvu. Za razliku od srednjeg vijeka, kad je ovaj prostor bio podijeljen izmedju više županija, sad se zbog strateškog položaja i mentaliteta novih stanovnika-graničara izdvaja kao posebna vojna pokrajina. Kordun je ostao u sastavu Vojne krajine kao slunjska i djelomično ogulinska pukovnija, sve do njenog ukidanja 1881. godine, odkad je pripojen Riječko-modruškoj županiji. Ovdašnje stanovništvo koje je imalo vojnu ulogu ili se bavilo djelatnostima povezanim s vojskom nije moglo preživjeti isključivo od poljoprivrede. Već krajem 19. st. počinje iseljhavanje, koje se nastavilo tijekom cijeloga 20. stoljeća. Do 1. svj. rata su glavna odredišta iseljavanja bila Beč, Zagreb i dijelom Beograd, a u 20.st. se Kordunaši iz Jugoslavije sele i u Njemačku i Kanadu. IZVOR Wikinfo |
Kulturno-povijesna baština
Spomenici i znamenitosti
Napoleonov magazin (Arsenal), Slunj
Stari grad Slunj (Slovin)
Ruralna cjelina Rastoka
Ruševine srednjovjekovnih gradova i utvrda: Cetin, Klokoč, Stari grad Drežnik, Perna
Spomenik hrvatskim braniteljima, Slunj
Spomen-područje Petrova gora (partizanska bolnica i spomenik)
Napoleonov magazin (Arsenal), Slunj
Stari grad Slunj (Slovin)
Ruralna cjelina Rastoka
Ruševine srednjovjekovnih gradova i utvrda: Cetin, Klokoč, Stari grad Drežnik, Perna
Spomenik hrvatskim braniteljima, Slunj
Spomen-područje Petrova gora (partizanska bolnica i spomenik)
Narodna baština
|
Pokupska ekspedicija Godine 1923. Etnografski muzej Zagreb organizirao je i proveo etnološku ekspediciju Pokupljem spuštajući se kajacima niz rijeku Kupu, od Karlovca do Siska, tijekom četiri ljetna tjedna. Članovi ekspedicije posjetili su 34 sela s obje strane Kupe, prikupili obilje etnografske građe i napravili puno sjajnih fotografija, koje su danas dragocjeni dokument tadašnjeg načina života stanovništva toga područja. |
IZVORI I LITERATURA
MALEZ, M.; VEKIĆ, P.; GARAŠIĆ, M.; PREBANIĆ, O.: Antropološko i arheološko značenje Jopićeve spilje na Kordunu (SR Hrvatska). Naš krš, br. 24-25. 1988. (PDF)
ŽIVIĆ, Dražen: Slunjsko-plitvički kraj: odabrani dinamički i strukturni indikatori demografskog razvoja ruralnog prostora. Migracijske i etničke teme, Vol. 25 No. 3, 2009. (PDF)
ŽIVIĆ, Dražen: Slunjsko-plitvički kraj: odabrani dinamički i strukturni indikatori demografskog razvoja ruralnog prostora. Migracijske i etničke teme, Vol. 25 No. 3, 2009. (PDF)
- Sažetak; Slunjsko-plitvički kraj kontaktni je prostor dviju hrvatskih županija, Karlovačke i Ličko-senjske. U teritorijalno-administrativnom smislu definira se kao prostor grada Slunja te općina Cetingrad, Plitvička jezera, Rakovica i Saborsko. Promatrani prostor nalazi se na krškoj podlozi, koja je zbog svojih geološko-hidrološko-pedoloških specifičnosti, kao i geomorfoloških karakteristika, u prošlosti negativno determinirala kretanje stanovništva i razvoj naseljenosti. Cijeli taj prostor ima prevladavajuća ruralna obilježja i periferno je položen u odnosu na županijska središta (Karlovac i Gospić) te je kao takav dio negativnog pola populacijskoga, ekonomskog i regionalnog razvoja Hrvatske. Začeci duboke demografske krize u njemu datiraju iz prve polovine 20. stoljeća. Tijekom devedesetih godina već postojeće negativne demografske prilike dodatno su pogoršane srbijanskom oružanom agresijom. Cjelokupni tematizirani prostor pretrpio je znatne ljudske žrtve, migracijske gubitke i materijalna razaranja. Po oslobođenju počinje proces obnove, koji teče sporo i s brojnim poteškoćama. Zbog prisutnosti dugotrajnih, vrlo negativnih demografskih procesa, čija su glavna obilježja depopulacija (ukupna, prirodna i emigracijska) i starenje stanovništva, taj je prostor izgubio vlastiti demografsko-revitalizacijski potencijal. Populacijsko obnavljanje Slunjsko-plitvičkoga kraja nije provedivo bez primjene sustavnih poticajnih mjera demografske obnove i gospodarskog oporavka. Demografska obnova mora, uz pronatalitetne mjere, svakako obuhvatiti i poticanje naseljavanja mladoga, pretežno visokoobrazovanog stanovništva.
