|
|
Područje:
Obližnje grupe:
Obližnji krajevi:
Obližnje planine:
Država: Srbija
Obližnje grupe:
Obližnji krajevi:
Obližnje planine:
Država: Srbija
|
|
Uvod-
ENGLISH SUMMARY: -
|
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na ovome području Search directly for accommodation in this region Oglašavajte ovdje:
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Narodna baština
Bunari Rajčica
|
Tradicijska arhitektura u Gornjim Matasima
|
Narodni običaji
Gornji Matasi
|
Bunari Rajčica
|
U srcu Dalmatinske zagore, na potezu između sela Niskog i Postinja Donjeg, a istočnije od Kladnjica i Čvrljeva, točnije na granici Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije, nailazimo na hidrološki lokalitet Rajčica s velikom lokvom za napajanje stoke i deset kružno raspoređenih bunara okruženih pašnjacima.
Bunari Rajčica smješteni su u "Niščanskom gaju", prirodnoj depresiji oko dva kilometra sjeveroistočno od Gradine. Obližnja Gradina (536 m) jedan je od visova koji okružuju Nisko te se smatra kako je u drevno ilirsko doba imala funkciju položaja za izviđanje okolice. Naime, oko kilometar južnije od visa Gradina nalazi se uzvišenje Kulina. Prema položaju tog visa i nekim drugim obilježjima zaključuje se kako ga treba ubrojiti u ilirska gradinska naselja. Naime, sam naziv "Kulina", kao i specifični ostatci - temelji građeni s vezivom, upućuju na zaključak kako se navedeno gradinsko naselje u ilirsko doba (to jest prije više od dvije tisuće godina) i najduže koristilo te predstavljalo jednu po dimenzijama veću i ujedno matičnu građevinu. Prema nekim pretpostavkama, na istom lokalitetu nalazilo se i sjedište srednjovjekovne župe Zmina (prvi spomen toponima "Zmina" nalazi se u ispravi kralja Dmitra Zvonimira izdanoj 16.4.1078. godine), što bi značilo da je matična gradina Kulina zadržala svoju funkciju od pretpovijesnog i antičkog - ilirskog, pa sve do ranosrednjovjekovnog - starohrvatskog doba. Pitanje samog nastanka bunara Rajčica u neposrednoj blizini ovih ilirskih i starohrvatskih visova i danas ostaje otvoreno. Naime, postojanje bunara je po prvi put zabilježeno tek na katastarskoj mapi sela Niskog iz 1829. godine, to jest u vrijeme druge austrijske uprave u Kraljevini Dalmaciji, dok narodna predaja o njima govori kao rimskim bunarima, ili bunarima nastalim u doba turske vladavine. U svakom slučaju, bunari danas predstavljaju samonikli spomenik ovdašnjem stoljetnom načinu života kojeg je oduvijek karakteriziralo stočarstvo, uz što su neizostavno bile vezane akumulacije vode poput Rajčica. Tako se primjerice u selu Niskom dobro znalo koji bunar pripada kojim rodovima odnosno tamošnjem "komšiluku", a voda iz Rajčica se koristila ne samo za stoku nego i za svakodnevne kućne potrebe. To vodno bogatstvo, svojevrsni izvor života, i danas omogućuje preživljavanje tamošnjim brojnim životinjskim vrstama karakterističnim za srce Dalmatinske zagore poput: leptira (npr. lastin rep i glogov bijelac), ptica (npr. gorska pastirica, crna žuna, ševa krunica, jarebica kamenjarka, škanjac, jastreb, gavran, vjetruša, sova ušara, itd.), divlje svinje, lisice, zeca, kune bjelice, ježa, jazavca, otrovnog poskoka te bezopasnih guštera poput krške i zidne gušterice. Uz faunu, biljno bogatstvo čine: smilje, kadulja, vrijesak, majčina dušica, gospina trava. Naposljetku, osim ovog ljekovitog bilja ovdje nailazimo i na ukusne šparoge, šepuriku, drinjine, Zatim trputac, trninu i mirisnu ivu. 
|
|
IZVORI I LITERATURA
-
